Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 14. Urednik: Kruno Lokotar Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Goran Stančić Fotografija na naslovnici: Marko Umičević Zagreb, lipanj 2016. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © Ružica Aščić, 2016.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Ružica Aščić
Dobri dani nasilja
Hena com
Stresla sam se kada sam vidjela zmiju da se smotala pored puta u nešto što bih najlakše mogla nazvati crnom pitom. Odmakla sam se pet metara dalje i promatrala je u tišini. Nisam joj vidjela oči, ali zamišljala sam da spava, da je u mislima na nekom mjestu koje ne uključuje našu stvarnost. Kada sam otišla kući, bilo mi je žao svih zmija koje sam presrela i sjekirom ispresijecala na dijelove. Razmišljala sam da smo mi puno gori od njih.
Najgore je biti dobar
Dijete je ugrizlo ženu za bradavicu i ona ga je odgurnula od sebe. Kada je dijete napravilo beznadan izraz lica, žena ga je opet primila u naručje. Njihala ga je u krilu i govorila riječi koje je čula da druge majke govore svojoj djeci: „Milo moje, mače moje, dušice...“ Dijete je sisalo mlijeko s jednakom predanošću kao i prije dvanaest godina kada nije imalo zube i potiho se cerilo. Kada se pred kućom zaustavio poštanski motor, dijete se otelo iz ženina naručja, iz hladnjaka izvadilo bocu mlijeka, povuklo nekoliko gutljaja i reklo: „Ovo je bolje od tvoga. Tvoje je pregusto.“ Žena je dopustila da joj nekoliko suza zasja na licu, ali brzo se pribrala i krenula razmišljati što će danas pripremiti za ručak. Izašla je iz kuće, potpisala se na papirić koji joj je poštar već po navici tutnuo u ruke, preuzela mirovinu mrtvoga muža i vratila se u kuću pristaviti vodu za grah. 7
Ružica Aščić
„Ja mrzim grah“, reklo je dijete i otišlo u smjeru teniskog igrališta gdje se okupljalo još djece sličnog uzrasta. Cesta je cvrljila od vrućine. Točno ispred kioska ležala je crna zmija i sunčala se. Kako je samo sigurna u sebe, pomislila je žena, a sad bih mogla ući u auto i pregaziti je. Prije nekoliko godina, kada su tek došli u grad, žena se grozila zmija. Kada bi ih zatekla da po stepenicama gmižu u kuću, pobjegla bi u spavaću sobu, zatvorila vrata i vrištala. Zmija bi za to vrijeme već prošla pola kuće i sakrila se negdje, najčešće u košaru za drva ili u podnožje kauča gdje je mogla imati blaženi mir i tišinu. Sada se nije bojala zmija, ali voljela ih je ubijati. Presijecala im je tijela sjekirom, zrnima kukuruza na njih mamila kokoši koje bi im onda kljucale glavu, a u posebnim trenucima uzimala bi vile za sijeno i njima bacala zmije na vatru. Žena je željela dokazati zmijama da nemaju šanse s njom, a kada su joj prestale dolaziti u dvorište, učinilo joj se da ih je naposljetku uspjela pobijediti. Dijete se iz igre vratilo razbijena nosa. „Daj da ti zavijem“, rekla je žena, ali dijete nije htjelo ni čuti. Prostrijelilo ju je pogledom i upalilo televizor. Skorenu krv noktima je grebalo s lica. Nezainteresirano je premetalo televizijske kanale sve dok se na jednome 8
Dobri dani nasilja
od njih nije pojavila gola žena. Skliznula je u naručje do pasa golog muškarca čija su prsa bila nerazvijena kao u dječaka. Koža joj je bila tamna i nauljena, a kovrčava kosa sputana rupcem. I žena i dijete gledali su golotinju s jednakim interesom. Onda se začula glasna zvonjava i žena je izašla iz dnevne sobe i javila se na telefon koji se, otkad su se doselili u ovu kuću, nalazio obješen u hodniku. Bila je to majka neke djevojčice koju je dijete udarilo i koja je hitno željela razgovarati sa ženom. „Po mogućnosti sutra“, rekla je majka djevojčice zapovjednim tonom. Žena nije voljela susrete s drugim roditeljima, pa se oglušila, drsko zaželjela laku noć i prekinula vezu. Kada je dijete upitalo tko zove, žena je odgovorila: „Baka. Zaželjela te se. Rekla sam da još ne možemo doći u posjetu.“ „Ja mogu i bez tebe“, reklo je dijete i odgegalo se u spavaću sobu kao artritičan starac. Tamo je igralo igrice, a kada je zrak u sobi postao težak, ustajao i u djetetovoj glavi stvorio nervozu, otvorilo je prozor i izašlo kroz njega, u mrak. Dugo je lutalo osvijetljenim gradskim ulicama, šutalo limenku, nasumično zvonilo na vrata u prolazu i pjevalo iz svega glasa da probudi što više ljudi. Neki od njih, najčešće stari brkati muškarci u bijelim potkošuljama, provirivali su kroz prozore i psovali. Dijete je 9
Ružica Aščić
prestalo pjevati tek kada ga je zaboljelo grlo i kada se iscrpilo od hodanja po neznanim i udaljenim ulicama koje su se pružale sve do industrijske zone grada. Nekoliko sati poslije ponoći uvuklo se u napušteni industrijski objekt i tu, na poluspaljenom madracu, zaspalo. Razbijeno staklo krckalo je pod nečijim stopalima koja su se premještala po prostoru tijekom noći, ali dijete je neometano spavalo sve do jutra i nije čulo ništa. Probudilo se u znoju, u potpunosti pokriveno dugačkim, staromodnim balonerom koji je vonjao na vlagu. Kratko i nezainteresirano osvrnulo se oko sebe, a kada nije ugledalo nikoga, zbacilo je sa sebe baloner i s osjećajem gađenja izašlo kroz odavno srušena vrata kompleksa. Pomalo otupjela izraza lica, prošlo je kroz nekoliko ulica kroz koje je sinoć protrčalo vrišteći i šutajući limenku, samo što je sada pješačilo u tišini, pognute glave i šutajući maleni kamen koji nije proizvodio gotovo nikakav zvuk. Oko jedan sat poslijepodne dijete se našlo sa šesnaestogodišnjom djevojkom, uzelo je pod ruku i uputilo se prema trgovini. Tamo su kupili sendviče, čokoladne kekse i nekoliko piva u limenkama. Potom su otišli na gradske bazene, jeli sendviče, pili pivo i skakali na glavu. Takvi mokri i pijani, u kasno poslijepodne uputili 10
Dobri dani nasilja
su se prema djetetovoj kući do koje su pješačili tek nekoliko minuta. Žena je sjedila pred kućom i čekala. U rukama je držala nož kojim je rezala nejestive vrške mahuna, dok je pored nje kunjao patuljasti šnaucer. Između tegli cvijeća, na prozorsku dasku, instalirala je prijenosni radio i slušala narodne pjevače kako tiho zavijaju bolne pjesme o ljubavi. Razmišljala je o svome mrtvom mužu i tome kako bi za sve, a pogotovo za razuzdano dijete, bilo bolje da je živ. Da nema zapaljivu narav i bijedne ideje o boljoj budućnosti, ali da je živ i da zna kako s djetetom. Prisjećala se dana kada ju je odbijao pogledati u oči s izlikom da ne može podnijeti njezino kiselo lice. „Narogušena si i kada treba i kada ne treba. Stavi malo kreme pod oči da ti se ne vide podočnjaci“, govorio bi joj. Uvijek kada bi joj se na licu ocrtao loš dan ili bi je on i dijete doveli do ludila, crni krugovi pod očima bi se proširili i poprimili žutu nijansu zbog koje je izgledala barem deset godina starije. „Sa svojim najboljim stvarima počeo sam kasno“, bila je zadnja rečenica koju je rekao prije nego što je otišao kupiti motornu pilu od nekoga čovjeka u gradu. Dva sata kasnije javili su joj da je mrtav. Srušio se na travu i umro. 11
Ružica Aščić
„Imao je žilu u mozgu koja je bila tempirana bomba“, objasnili su joj liječnici, „bilo je pitanje vremena.“ Kada je vidjela dijete kako se približava kući, žena je iz ruku ispustila nož, prišla bliže ogradi i strogim tonom upitala dijete gdje je bilo dosad. „Ti misliš da možeš odlaziti i dolaziti kad ti se prohtije“, rekla je i prijeteći podigla kažiprst u zrak. „E pa ne možeš!“ Ruke su joj se zatresle kada je dijete produžilo dalje ulicom ne odgovorivši. Čučnula je uz ogradu i kao hipnotizirana u sebi ponavljala riječi molitve koju je izgovarala uvijek kada bi joj bilo teško. Dijete je obgrlilo struk šesnaestogodišnje djevojke i govorilo joj nešto što žena s te udaljenosti nije mogla razumjeti. Djevojka je iz ruksaka izvadila dvije boce piva, spretno ih otvorila i potom su pili i smijali se uglas. Žena nije vidjela kako dijete štipa šesnaestogodišnju djevojku i plješće je rukama po stražnjici. Nije vidjela ni da je šesnaestogodišnja djevojka djetetu odvalila ozbiljan šamar što je njega ponukalo da je objema rukama snažno uštipne za grudi. Sjedila je leđima oslonjena na ogradu i gledala kokoši kako kričeći bježe od šnaucera. Odlučila je da danas neće kuhati mahune.
12
Dobri dani nasilja
Sljedećih sedam dana dijete nije spavalo kod kuće. Tri je noći provelo u ormaru u sobi šesnaestogodišnje djevojke, a kada su ga otkrili djevojčini roditelji, šćućurilo se na debeloj grani oraha pred njezinom sobom. Sutradan su ga stjerali s oraha i dijete se kipteći od bijesa uputilo prema centru grada. Stajalo je na gradskom trgu, nogom šutalo metalni koš za smeće i gledalo u kojem smjeru krenuti. Čovjek koji živi u kući pored jezera zastao je i pitao dijete što radi samo u gradu. „Što bi se tebe ticalo?“ pitanjem je odgovorilo dijete i krenulo niz ulicu. Kasnije taj dan čovjeku koji živi u kući pored jezera dijete je zapalilo štagalj pun sijena, odvezlo kombajn sedam kilometara istočno i zabilo ga u debelo drvo. Kada je čovjek koji živi u kući pored jezera posjetio ženu i rekao joj što je dijete učinilo, ona je odmahnula glavom i rekla da to nije moglo učiniti njezino dijete. Neko starije, veće dijete sigurno bi bilo kadro ukrasti kombajn i zapaliti štagalj, ali njezino dijete ne. Pretrpjelo je svašta, ostalo bez roditelja, kosilica mu je odsjekla prst, mokrilo je u krevet do svoje osme godine, a djeca u školi su mu se rugala jer nije moglo izgovoriti slovo l jednako dobro kao oni. „Znate li vi“, rekla je naposljetku žena, „da želudac 13
Ružica Aščić
moga djeteta nije u stanju probaviti ništa osim mlijeka?“ Tom istom čovjeku, kada je čulo da ga je tužio majci, dijete je razbilo prozore na kući i mučki ubilo mačku. Kada je saznalo da ga policija traži, skrasilo se u napuštenom, teretnom vagonu na groblju vlakova. Tamo nije zalazio gotovo nitko osim ispijenih ljudi s teškom prošlošću i nikakvom budućnosti, ali i oni su više sličili na duhove nego na ljude, pa dijete nije osjećalo nikakvu bojazan od dijeljenja prostora s njima. Osmoga dana djetetu je dosadilo spavati na odlagalištu otpisanih vlakova, pa je donijelo ishitrenu odluku da ženu prijavi socijalnoj službi. Ušlo je u zgradu koja je mirisala po toplom umaku od rajčica i ležerno je prijavilo. Reklo je da se pred njim skida gola i da nije vidjelo da druge majke to čine pred svojom djecom. „Što još?“ mekano su upitali zabrinuti službenici. „Čita ljubavne romane. Tamo dobije svakakve ideje.“ „Tuče li te?“ „Tuče“, odgovorilo je dijete i gorko zaplakalo. Isti dan socijalni radnici potražili su ženu. Dijete je išlo s njima i navodilo ih kojim ulicama najbrže stići do njihove kuće. Debeloj radnici koja je sjedila na suvozačevu mjestu i čiji se podbradak tresao kao hladetina dok je micala glavom reklo je da bi bez većih problema 14
Dobri dani nasilja
moglo živjeti samo u kući. Pod uvjetom da mu ostane mirovina mrtvog oca koju žena ima pravo primati do njegove punoljetnosti. Debela radnica je šutjela i pratila cestu koja se pred njima nekoliko kilometara pružala ravna kao konac. Dijete je ponovilo da bi mu život bio sasvim solidan bez te žene i da uostalom ima djevojku koja bi rado živjela s njim. Socijalni radnici ženu su pronašli u zamračenoj sobi po kojoj su gmizale točkice svjetlosti koje su se uspjele probiti kroz neznatne rupe u roletama. Kuća je mirisala po mokrom psećem krznu i radnici su se namrštili kada je dijete zatvorilo, a potom i zaključalo vrata za njima. Dva sata bila su potrebna da radnici iz žene izvuku četiri riječi. „Tko ste vi svi?“ upitala je i utonula dublje u mekane jastuke na kauču. Premećući u rukama sićušno tijelo šnaucera žena je promatrala kako radnici odvode dijete koje su dva sata ranije doveli. Kada je shvatilo da služba neće odvesti ženu nego njega, dijete se bacilo na pod, udaralo rukama i nogama i naposljetku smireno reklo: „Mamice, reci im da sam dobar, reci im da sam uvijek dobar.“
15
Magistrala
U grad smo doselili sredinom ožujka. Točnije, iz grada se do našeg mjesta trebalo voziti dobrih dvadeset minuta i nijedan autobus nije skretao na makadamski put gdje se nalazila naša izolirana kuća. Kada smo odlazili, svima sam rekla da se selimo u grad jer nisam željela da prijateljice iz moje škole misle da smo toliko siromašni da ne možemo kupiti kuću u gradu. Puhao je ledeni vjetar, ali osjećala sam kako je to morao biti posljednji trzaj zime prije nego što trava i cvijeće krenu izbijati iz tla. Ožujak je bio poznat po prevrtljivosti i ja sam s vremenom naučila ne vjerovati varljivim sunčevim zrakama koje su zataškavale oštrinu zime i mamile van. Naša kuća bila je bačena na osami. Stepenice su s kućnog praga vodile ravno u more, tako da se ljeti moglo samo išetati iz kuće, ući u vodu i zaplivati. Oko stepenica 16
Dobri dani nasilja
su rasle gigantske agave pored kojih su se kao njihova djeca raspršile male agave, a iznad kuće bilo je stablo limuna koje je unatoč svojoj krhkosti davalo plodove. Bila sam uzbuđena, ali i pomalo izgubljena i nervozna. Imala sam osjećaj da će nam život ovdje biti težak i lijep. Majka je čekala dijete. Još uvijek nije željela reći tko je otac. Mi nismo navaljivali, ali slutili smo kako je otac morao biti njezin šef, tromi bradonja tmurnih očiju koje gledaju u križ. F. je jednom prilikom rekao da bradonja sigurno pumpa svoje tajnice, ali naša majka nije bila tajnica, nego dobavljačica robe u njegovoj firmi, pa sam vjerovala da se ta optužba sigurno nije mogla odnositi na nju. Nadala sam se da debeli ne zna da je otac jer nisam željela da se doseli u našu kuću i postane član naše obitelji. Moj najstariji brat imao je devetnaest godina i različitog tatu od mene i F. Kada se rodi beba, bit će to obitelj s jednom mamom i tri tate, samo što nijedan tata neće biti s nama i samo što nijedan tata nikada neće znati za nas. F. je prije znao ispitivati majku za našeg oca, ali ona bi sve okrenula na neku drugu stranu i rekla: „Zar vam ja nisam dovoljna, dušo? Zar vam nisam dala sve što roditelj može dati svome djetetu?“ 17
Ružica Aščić
F. je u početku navaljivao saznati što više o našim tatama, ali je s vremenom prestao govoriti o tome. Kada sam najstarijeg brata, dok sam još bila mala, pitala zašto nemamo tatu, on je rekao da imamo, ali bi vjerojatno sto muškaraca moralo obaviti test očinstva da se utvrdi tko je pravi. Nakon toga sam i ja prestala zapitkivati i tražiti odgovore tamo gdje se do njih nije moglo doći. Moj najstariji brat i majka u kuhinji su uz šalice crne kave znali šaputati o nekom ratu, tobože da mi ne čujemo. Nakon nekog vremena počeli bi galamiti jedno na drugo i psovke bi letjele na sve strane. On je govorio da želi ići služiti i da svi momci koje poznaje idu. Ona bi razrogačila oči, unijela mu se u lice i rekla da samo budale idu ginuti za sebične ciljeve fašističkih vlada. Onda bi se odmakla i hladnim, odsutnim tonom pridodala da ionako ima dijabetes i da ga nikada ne bi primili u vojsku. Kada bismo F. i ja ušli u kuhinju, oni bi se pretvarali da pričaju o nečemu svakodnevnom, primjerice tko će majku voziti u bolnicu kada dobije trudove ili koga će naći da potkreše grane bora koje su se opasno nadnijele nad krov kuće. F. i ja bismo primijetili bratovo zajapureno lice i majčine pokrete koji su grubo pomicali predmete po kuhinji, ali smo se pretvarali da 18
Dobri dani nasilja
ne znamo ništa i da djeca poput nas nisu u stanju ništa važno razumjeti. Majka nam je mjesec dana nakon dolaska u novi grad zabranila gledanje televizora. Najprije ga je umetnula pod stol u svojoj spavaćoj sobi, ali ga je, kada nas je zatekla da sjedimo na podu i u mraku gledamo vijesti, iznijela pred kuću i željeznom šipkom mlatila po njemu dok mu nije smrskala ekran. Od toga se toliko silno zadihala da je izgledalo kao da bi se mogla onesvijestiti. Ipak se uspjela dočepati zida i tako znojna i slaba uteturati u kuću. U hodniku je sebi u bradu rekla: „Šugava su vremena za rađati djecu“ i prošla pored nas kao da nas nema i kao da nismo svjedočili njezinom neprirodnom izljevu bijesa. F. i ja smo stajali sa strane i promatrali. Ja sam držala pognutu glavu jer nisam voljela gledati majku u emotivnom trenutku koji smo mi uzrokovali, a F. je kipio od bijesa. Iako nije želio reći ništa, znala sam da jedva čeka dan kada će otići odavde i započeti slobodan i neopterećen život u nekom dalekom gradu gdje nema majki, fantomskih očeva i braće i sestara koji dahću za vratom cijeli dan. Sljedećeg dana majka je u kuću unijela crno štene kratkih nogu i zbunjena lica. Nismo znali otkud ga je 19
Ružica Aščić
donijela jer još uvijek nije imala prijatelja u okolici. U jednoj zbirci pjesama1 pročitala sam da narodni recept protiv očajanja kaže da treba leći i položiti na trbuh crno mače dva sata ako je bolest na smrt a sat ako je tuga. Ja sam znala da su crni psi ljekovitiji od crnih mačića jer mačke ne znaju voljeti, a psi znaju, pa sam svoga psa stavljala na trbuh kada sam se osjećala potišteno i uvijek mi je bilo bolje. Kada je pas prohodao i kada je dobio ime Ron, F. i ja smo ga vodili u sve avanture i on nas je prihvatio kao svoje živahne, ali vrlo stroge vlasnike čija se ljubav mora zaslužiti. Majku sam znala viđati kako podvijenih nogu sjedi na kauču i gleda u zid. Ja joj u tim trenucima nisam željela prilaziti ili govoriti nešto što bi je moglo razvedriti, ali bih joj ponekad, kada njezino očajanje nije bilo toliko golemo, u krilo stavila psa. Ona bi ga uglavnom šutke odgurnula iz krila, tobože da se ne isprlja, a ja bih se potom povukla u sobu koju smo F. i ja dijelili i plakala dok ne bih iznemogla od suza. Onda bih se sjetila kako je neka žena na televiziji rekla da žene znaju biti mučaljiva raspoloženja dok su trudne, pa joj naposljetku ne bih zamjerala ništa i opet bih joj prilazila i od nje 1
Branislav Oblučar, Mačje pismo
20
Dobri dani nasilja
zahtijevala zagrljaje i slastice koje nam je pripremala samo kada je za to imala poseban elan. U kući smo imali dvije spavaće sobe, dnevni boravak, skučenu kuhinju i terasu. Postalo je tijesno onoga dana kada se kod nas uselio majčin bratić Boris, čovjek kojega nikada prije nismo vidjeli niti je majka ikada pričala o njemu. Kod nas je trebao ostati kratak period, dok ne prođe kriza i dok ne bude sigurno putovati po drugim gradovima naše države. Tako nam je rečeno. Ja nisam razumjela o kakvoj se krizi radi, ali sam se nadala da će što prije minuti, jer mi se Boris nije sviđao i jer nama djeci nikada u prolazu nije znao uputiti nijednu lijepu riječ, iako smo mi prema njemu uvijek bili dobri. Meni i F.-u zapovijedao je da mu donesemo nešto iz kuhinje, uglavnom čašu vode ili čačkalicu, a poslije jela znao je potiho, iz najveće dubine želuca, podrignuti. Budući da nas je bila puna kuća, Boris je spavao u majčinoj sobi, a mi djeca mogli smo zadržati svoje stare krevete. Iako je još uvijek bilo sunčanih dana kada se u tankoj odjeći moglo šetati pored mora, majka i Boris ponekad iz svoje sobe ne bi izlazili do podneva. Kada bi izašli, a to bi se događalo tek onda kada bi trebalo nešto pojesti, slabo bi pričali s nama, a međusobno bi 21
Ružica Aščić
izmijenili tek pokoji pogled koji u sebi nije sadržavao ni prisnost ni rođačku ljubav, nego nešto što se najjednostavnije moglo opisati kao hladno savezništvo koje je trebalo prestati kada se situacija promijeni i kada Boris ode od nas. Majka, koja je za nas uvijek značila sve i koja je bila jedina odrasla osoba na koju smo mogli računati, odjednom je postala strana i tuđa i počela nas je izbjegavati po uskim hodnicima kuće. Tihih koraka izlazili smo iz svojih soba i vrijeme provodili na puteljku pored mora, pokušavajući uhvatiti sitne ribe mrežom koju smo napravili od kuhinjske cjediljke. Rana jutra provodili smo pod tamnim hladom šiljastih i mesnatih listova agave, popodneva smo gubili trčeći po makadamskom putu od mora do glavne ceste, a večeri uz prigušena svjetla u svojim sobama čitajući pustolovne knjige koje smo ponijeli sa sobom i čije smo sadržaje već po nekoliko puta progutali. Žestoki vjetar često je mlatio borovim granama po krovu naše niske kuće. Majka i Boris sjedili su za kuhinjskim stolom i vodili dugačke i tihe razgovore nalik na svete ispovijedi dok se vani istapala dnevna svjetlost, a prostorije u kući se mračile. Ja se nisam trudila slušati, 22
Dobri dani nasilja
ali opet, nisam mogla ne čuti teške riječi koje su izgovarali. – „Što će biti s nama ako kriza eskalira?“ F. je jednom pitao Borisa kakva kriza može eskalirati i što je to eskalirati. On je pogledom obuhvatio F.-a i mene i s nekom tugom neobičnom za odrasla i stroga muškarca procijedio: „Bolje da ne razmišljate o tome, djeco, to su teme za odrasle koje ne možete razumjeti.“ F. je rekao da je odrastao i da želi znati, ali Boris nije više htio reći nijednu riječ. Htjeli smo pitati starijeg brata što se događa, ali njega nije bilo kod kuće. F. je jednom prilikom, dok smo sjedili na stepenicama ispred kuće i kamenjem rastjerivali rakove pod vodom, rekao da je brat otišao u rat i da se ne planira vratiti dok naši ne pobijede. Tako mu je rekao onu noć kada je spakirao žuti planinarski ruksak sa željeznim šipkama i izjurio iz kuće. I još je rekao da mu se ne nadamo dok ga ne vidimo. Ja sam rekla F.-u da mu ne vjerujem ništa i da brat sigurno ne bi otišao, a da ne pita majku i da mene ne poljubi za zbogom. F. je potom iskesio zube prema meni i rekao da ništa ne razumijem i da se brat nikada neće vratiti jer će poginuti u pustari za tuđi rat i tuđi profit. Ja sam se nakon toga rasplakala i pobjegla u kuću bez imalo želje i snage da razumijem čiji profit je natjerao moga starijeg brata u rat i zašto F. razumije više toga nego ja. 23
Ružica Aščić
Jednoga dana smo F., ja i psić Ron otišli skroz do magistrale jer nismo znali što činiti sa sobom cijeli božji dan. Dosadila nam je agava, drvo limuna, rakovi pod vodom, televizor kojeg nije bilo, knjige kojih je bilo malo, a i majka i Boris čiji su glasovi vječito bili stišani ispod tona i zvučali kao da nešto spletkare. Spremili smo skroman ručak i krenuli na izlet. Jednoga od narednih dana planirali smo se popeti i na planinu koja se izdizala ponad naše kuće. Majka takav pothvat sigurno nikada ne bi odobrila jer je planina bila izuzetno strma, ali bilo je načina da to izvedemo dok je ona u svetištu daleko od našega mjesta molila za zdravlje naše buduće sestrice ili brata. Magistrala je bila mrtva; na trenutke je djelovalo da smo F. i ja jedinih dvoje ljudi na svijetu i da je cijeli svijet najednom nestao. To nas nije rastužilo, nego smo se oslobodili i krenuli glupirati i poskakivati posred bijele linije na cesti. Ron je, slijedeći nas, također zadovoljno i sretno poskakivao. Kada smo stigli do obližnjeg grada i kada smo ugledali trgovine i ružno građene kuće koje nisu imale fasadu, znali smo da nemamo što tu raditi i krenuli smo se vraćati kući istim putem. Pri povratku smo vidjeli maslinasti kamionet kako 24
Dobri dani nasilja
prolazi magistralom. Potom su, jedan za drugim, prošla još četiri. Kada sam F.-a pitala što to oni prevoze, on se samo smrknuo i rekao da požurimo kući. Nismo znali da nas kod kuće više ne čeka nitko.
25