Raskoš života

Nakladnik HENA COM Zagreb, lipanj, 2016.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Bojana Bajić Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Michael Kumpfmüller, DIE HERRLICHKEIT DES LEBENS Copyright © 2011, Verlag Kiepenheuer & Witsch GmbH & Co. KG, Cologne / Germany Originally published in the German language as “Die Herrlichkeit des Lebens”

by Michael Kumpfmüller Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016.

Copyright of the translation © S. Fischer Foundation by order of TRADUKI Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i međunarodne poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije ( JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Liechtenstein, Zaklada za kulturu Liechtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije i Zaklada S. Fischer.

Michael Kumpfmüller

Raskoš života

Prevela s njemačkog Bojana Bajić

Hena com

Za Evu

„Lako je zamislivo da je raskoš života razasuta oko svih nas i uvijek se nudi u svoj svojoj punini, no zastrta je u dubini, nevidljiva i vrlo je daleko. Ali ipak, ona je ondje, nije neprijateljski raspoložena, zlonamjerna ili gluha. Prizove li je se pravom riječju, pravim imenom, približit će nam se. To je bit te čarolije, što ona ne stvara, nego priziva.“ Franz Kafka, Dnevnici (1921.)

PRVO / DOLAZAK

1 KASNO NAVEČER jednog petka u srpnju stiže doktor. U otvorenim kolima nikad kraja zadnjem komadu puta od željezničke postaje, još uvijek je velika vrućina, iscrpljen je, ali tu je. Elli i djeca čekaju ga u predvorju. Jedva je stigao odložiti prtljagu, kad Felix i Gerti pojure prema njemu, pokušavajući mu nešto reći.

Od ranog su jutra bili na moru, najradije bi se smjesta vratili onamo i pokazali mu goleme pješčane kule koje su sagradili, plaža ih je puna. Ma pustite ga već jednom, opomene Elli kojoj je na ruci usnula Hanna, i nastave razgovor o tome kako su proveli dan. Elli upita: Kakav je bio put? Želiš li nešto pojesti? Doktor razmisli želi li što pojesti, jer nema teka. Ipak kratko ode gore u apartman, djeca mu pokažu gdje spavaju, jedanaest i dvanaest im je godina i traže tisuću izlika zašto još nisu u postelji. Domaćica je pripremila pladanj s orasima i voćem, vrč s vodom stoji spreman, on otpije, reče sestri koliko joj je zahvalan što će se sljedeća tri tjedna ovdje hraniti,

9

Michael Kumpfmüller

mnogo će vremena provoditi zajedno, a to će pokazati kako mu se to čini za stalno.

Doktor od ovog boravka ne očekuje mnogo. Za njim su teški mjeseci, u roditeljskom domu više nije želio ostati, poziv na Baltičko more došao je kao naručen.

Sestra je smještaj našla u novinama, u oglasu koji je obećavao izvrsne krevete i solidne cijene, uz to balkone, verande, lođe, tik uz visoku šumu s predivnim pogledom na more.

Njegova je soba na drugom kraju hodnika. Nije prevelika, ali ima pisaći stol, madrac je tvrd, osim toga prema šumi gleda uzak balkon koji obećava tišinu, iako iz susjedne zgrade dopiru dječji glasovi. Izvadi svoje stvari, nekoliko odijela, rublje, štivo, papir za pisanje. Mogao bi izvijestiti Maxa kako su prošli razgovori s novim izdavačem, ali to još stigne obaviti ovih dana. Bilo je neobično nakon svih tih godina doći u Berlin, a dvadeset četiri sata poslije eto ga u Müritzu, u kući koja se zove Sretno. Elli se već našalila na račun toga, nada se da će doktor na morskom zraku dobiti na težini, iako oboje znaju da za to nema prevelikih izgleda. Sve se ponavlja, pomisli, ljeta već godinama u nekakvim hotelima ili lječilištima, potom slijede duge zime u gradu, gdje katkad tjednima ne napušta postelju. Veseli ga biti sam, kratko sjedne na balkon gdje se još čuju glasovi, zatim ode u krevet i s lakoćom zaspi.

Sljedećeg se jutra probudio nakon osam sati spavanja.

Odmah je znao gdje se nalazi, u sobi je na moru, daleko

10

Raskoš života

od svega čime je već prezasićen. Ponovno čuje glasove djece koja su ga sinoć ispratila u san, pjevaju lako prepoznatljivu pjesmu na hebrejskom. S Istoka su, pomisli.

Postoje odmarališta za ovu djecu, prije dva dana u Berlinu Puah, njegova učiteljica hebrejskog, spomenula je da se jedan nalazi i u Müritzu, a sada mu je u neposrednoj blizini. Iziđe na balkon i odande ih promatra. Pjesmi je kraj, sjede pred kućom za dugim stolom i doručkuju, vrlo glasno i radosno. Prije godinu dana u Plani takva bi mu buka itekako smetala, a sada ga brbljanje gotovo veseli. Kod sestre se raspituje zna li nešto o njima, no Elli ne zna ništa i doima se začuđenom što je iznenada tako uzbuđen, pita ga kako je proveo noć, je li zadovoljan svojom sobom. Zadovoljan je, odgovara joj, i veseli se plaži.

Put je dulji nego što su mislili, hoda se gotovo četvrt sata. Gerti i Felix nose torbe s opremom za kupanje i hranom, komadić puta otrče ispred njega pa ponovno natrag k njemu, a on ih polako slijedi. Srebrnasto se more glatko prostire pod suncem, posvuda djeca u šarenim kupaćim kostimima, brčkaju se u plićaku ili se loptaju.

Elli je nasreću za njega unajmila vlastiti natkriveni pleteni naslonjač za plažu, desno od pristaništa, tako da mu je sve pregledno. Oko prugaste košare za sjedenje posvuda su izgrađene pješčane kule visoke do koljena, barem svaka druga ukrašena je Davidovom zvijezdom od školjki.

Gerti i Felix žele u vodu i veseli ih što ide i on. Uz obalu je voda topla poput kupke, no onda s njima

11

Michael Kumpfmüller

otpliv­a dalje gdje se osjete i hladnije struje. Gerti želi da joj pokaže kako da pluta poput mrtvaca. Uopće nije teško, pa plutaju tako neko vrijeme na svjetlucavoj vodi, dok s obale ne začuju Ellin glas. Ne smije pretjerivati, upozori ih. Nije li sinoć imao blago povišenu temperaturu? Jesam, prizna doktor, no vrućica je jutros prošla.

Sada ipak godi mirovati u košari, sigurno je iznad trideset stupnjeva, na suncu je neizdrživo. Ni Gerti i Felix ne bi trebali pretjerati sa suncem, upravo borovim češerima u pijesku ispisuju svoje inicijale. Dugo ondje samo sjedi i promatra djecu, tu i tamo načuje jidiš, prijeteći glas nekog od odgajatelja, ne starijeg od srednjih dvadesetih.

Gerti se druži s grupom djevojaka, o kojima prepričava da dolaze iz Berlina, na praznicima su kao i oni, u domu nedaleko od njih.

Doktor je mogao tako sjediti satima. Elli ga je uporno ispitivala kako se osjeća, uvijek tim majčinski brižnim tonom koji kod nje već poznaje. S Elli nikada nije mogao razgovarati kao s Ottlom, unatoč tomu spomenuli su Huga i Else Bergmann koji su ga pozvali da pođe s njima u Palestinu, u Tel Aviv. I ondje ima plaža i nasmijane djece kao i ovdje. Elli o tome ne mora mnogo reći, doktor zna njezino mišljenje o takvim planovima, u biti ni sam u njih ne vjeruje. No djeca su velika radost, veseo je i zahvalan što ga okružuju. Uz sav taj metež čak može spavati duže od sata na najvećoj podnevnoj vrućini prije nego što ga Gerti i Felix još jednom odvuku u vodu.

12

Raskoš života

Drugoga dana počinje razlikovati lica, pogled mu više ne leti nasumce, iskazuje naklonost, opaža duge noge djevojke, usne, kosu, četku koja klizi kroz tu kosu, tu i tamo neki pogled, s druge strane visoka crnka, koja više puta pogleda prema njemu pa se pravi kao da to nije bila ona. Dvije, tri djevojke prepoznaje po glasu, promatra ih u daljini kako skaču u vodu i uz neprestani hihot, držeći se za ruke trče kroz vreli pijesak. Teško mu je procijeniti koje su dobi. Čas misli da im je sedamnaest, čas da su djeca i upravo mu taj kontrast stvara zadovoljstvo bavljenja njima. Posebno mu se svidjela visoka crnka. Mogao bi pitati Gerti kako se zove, jer je Gerti s njom već razgovarala, ali ne želi time pokazati zanimanje. Rado bi je nasmijao, jer se nažalost uopće ne smije. Djeluje inatljivo, kao da je već dugo zbog nečeg ljuta. Kasno poslijepodne promatra je s balkona kako u vrtu odmarališta postavlja stol, a onda i navečer kako u nekom kazališnom komadu igra glavnu žensku ulogu.

Ne može razabrati što govori, ali vidi kako se kreće, s kakvom predanošću glumi, očito u ulozi mlade koja se udaje protiv svoje volje, tako on barem sebi tumači radnju, čuje smijeh djece, pljesak na koji se crnka nakloni.

I dok o tome pripovijeda Elli i djeci, pun je sjete. Prije rata poznavao je ljude iz kazališta, divljeg Löwyja, kojeg je njegov otac toliko prezirao, i mlade glumice koje jedva da su znale svoj tekst na jidišu, ali kakva je snaga ležala u njihovoj glumi, mislio je tada.

13

Michael Kumpfmüller

Kada je Gerti sljedećega prijepodneva do njegovoga pletenog naslonjača dovela djevojku, prvi ju je put vidio nasmiješenu. Isprva je sramežljiva, ali kada joj je rekao da ju je vidio kako glumi, ubrzo mu je ukazala povjerenje. Doznaje da se zove Tile, dodvorava joj se. Izgleda poput prave glumice, na što ona uzvraća, nada se da je izgledala poput mladenke, jer nije glumila glumicu.

Doktoru se svidi njezin odgovor, smiju se i bolje se upoznaju. Da, iz Berlina je, reče, zna također tko je on, jer je u knjižari u kojoj radi prije nekoliko tjedana u izlog stavila jednu njegovu knjigu. Više mu se od toga, čini se, ne želi prepustiti, ne dok je Gerti uz njih, pa pozove doktora na šetnju do pristaništa. Želi postati plesačica, naglasi, što je i razlog za njezinu zabrinutost, jer zbog toga ima mnogo neprilika s roditeljima, koji je po svaku cijenu žele u tome spriječiti. Doktor ne zna kako da je najbolje utješi, zvanje je lijepo koliko i zahtjevno, ali ako ona u to vjeruje, jednog će dana plesati. Kaže da je vidio kako leti preko pozornice, kako se prigiba, kako klečeći zaklinje lomeći ruke. Otkad joj je bilo osam, zna to cijelim svojim tijelom. Doktor dugo ne reče ništa dok ga je ona, napola dijete, napola žena, nestrpljivo gledala.

I sutra su i prekosutra išli šetati. Djevojka je dugo razmišljala o doktorovim riječima, no nije sigurna je li ga dobro razumjela. Doktoru se naknadno javilo nezadovoljstvo svojim odgovorom, možda je pogrešno podržavati njezine snove, možda nema na to pravo. P­ripovijeda

14

Raskoš života

o svom poslu u osiguravajućem društvu, kako je to pisati noću, doduše trenutno ne piše. Ne radi više ni u poduzeću, već je godinu dana umirovljen, samo zato sada sjedi ovdje u pristaništu s naočitom Berlinčankom, koja će za nekoliko godina postati plesačica. Ona se ponovno osmjehne pa pozove doktora sutradan na objed, petkom navečer u odmaralištu uvijek je mala proslava, upravo je pitala skrbnike. On smjesta pristane, dijelom i jer je petak, pa će tako sa svojih četrdeset godina prvi put u životu proslaviti kraj tjedna.

Već poslijepodne s prozora može promatrati pripreme. Povukao se u sobu i piše razglednice, o moru i o utvarama, kojima je zasada, čini se, utekao. Piše Robertu i Bergmannovima, djelomice iste formulacije. O djeci piše nadugo. Od Tile je saznao da se odmaralište zove Dječja sreća, pa dakle piše: Kako bih ispitao može li me se premjestiti, nakon mnogo godina glavobolja i prikovanosti za krevet, vinuo sam se na kratko putovanje na Baltičko more. U svakom slučaju, imao sam sreće. 50 koraka od mojeg balkona nalazi se odmaralište Židovskog narodnog doma u Berlinu. Kroz drveće gledam djecu kako se igraju. Radosnu, zdravu djecu u zanosu. Istočnoeuropski Židovi koje su pred berlinskom opasnošću spasili zapadnoeuropski. Pola dana i noći kućom, šumom i plažom odzvanja pjesma. Kada sam među njima, nisam sretan, ali sam na pragu sreće.

15

Michael Kumpfmüller

Ostaje još vremena za kratku šetnju, zatim se polako sprema za večernji izlazak, iz ormara izvlači tamno odijelo, pred zrcalom isproba kravatu. Zanima ga što ga preko čeka, kakav je točno tijek proslave, pjesme, lica, no ništa više od toga, za sebe ne gaji nade.

16

2 DORA SJEDI ZA KUHINJSKIM STOLOM i upravo čisti ribe za večeru. Danima misli na njega, kadli odjednom on se stvori, upravo Tile ga je dovela, i sam je, bez žene s plaže. Stoji na vratima i promatra ponajprije ribe, potom njezine ruke; s blagim prijekorom, uvjerena je, no nema sumnje da je to čovjek s plaže. Toliko je iznenađena da ne čuje točno što govori, kaže nešto o njezinim rukama, tako nježne ruke, primijeti, a tako krvav posao moraju obavljati. Pritom je pogleda pun radoznalosti, začuđen da čini to što kao kuharica upravo čini. Nažalost ne ostaje dugo, Tile ga želi dalje provesti kroz kuću, časak je još za stolom, potom nestaje.

Nakratko je kao omamljena, izvana čuje glasove, Tilin smijeh, korake koji se udaljavaju. Pita se što se sada događa, zamišlja ga kako stoji u Tilinoj sobi i ne zna da je to i Dorina. Je li mu Tile to rekla? Najvjerojatnije nije, pretpostavlja. Misli na to kada ga je prvi put na plaži

17

Michael Kumpfmüller

zapazila s tom ženom i troje djece. Nije se previše obazirala na ženu, vidjela je samo mladića kako pliva, kako se kreće, sjedi u košari i čita. Isprva ga je zbog njegove tamne puti smatrala mješancem Indijanca. Oženjen je, čemu se ti nadaš, reče sama sebi, no i dalje se nadala.

Jednom je njega i njegovu obitelj slijedila do mjesta, sanjala ga je, Hansa također, no na Hansa sada radije ne misli ili ne onoliko koliko bi trebala.

Dva sata poslije za večerom ponovno susreće doktora. Sjedi udaljen na kraju stola uz Tile, koja puca od ponosa, jer da nije nje, ne bi ni došao. Već dva dana koristi svaku prigodu, doktor ovo, doktor ono, on je pisac, u petak ćete ga upoznati, a sada nije nitko drugi do muškarac s plaže. Tile ga je upravo predstavila, uslijedio je blagoslov, vino, podjela kruha. Doktor djeluje kao da mu je većinom sve potpuno novo i sve vrijeme za objedom ne prestaje pogledavati prema njoj, čini joj se, već poznatim pogledom punim žudnje. Kasnije, prije no što je otišao, priđe joj i upita je kako se zove; ona je njegovo ime već znala, sa svojim bi mu trebala pomoći. Pogleda je plavim očima, kimne i razmisli o imenu, očito mu se sviđa. Reče mu, ishitreno: Vidjela sam Vas na plaži s Vašom suprugom, iako, dakako, zna da to nije mogla biti njegova supruga, jer zašto bi joj inače bilo srcu milo otkako se našao uz nju u kuhinji? Doktor se nasmije i potvrdi da mu je ono sestra. I djeca su sestrina, ima i drugu, Valli, udanu za Josefa, možda ih je već uočila. Pita kada je može ponovno vidjeti. Rado bih Vas ponovno

18

Raskoš života

vidio, reče, ili: Nadam se da ćemo se ponovno vidjeti, a ona bez oklijevanja odgovori da, rado, jer i ona njega želi ponovno vidjeti. Sutra? upita, a zapravo bi doviknula, nakon buđenja, kada god poželite. Na plaži nakon doručka, predloži joj, iako bi ga ona radije imala u kuhinji samo za sebe. Pozvao je i Tile. Nije više ni znala da Tile postoji, no nažalost, ovdje je, vidi se koliko je zaljubljena u doktora, a k tome joj je tek sedamnaest i s muškarcima gotovo da i nema iskustva.

Dori se djevojka otprve svidjela, jer je pomalo nalik njoj, ne može a da odmah ne kaže što joj je na pameti.

Tile možda nije ljepuškasta, ali vidi se da je puna života, voli svoje tijelo, duge, vitke noge, baš kao u plesačice.

Dora ju je već vidjela kako pleše, a i kako plače da bi se već sljedećeg trena smijala, prevrtljiva poput veljače.

Do kasno poslije ponoći Tile joj je neprestano naglašavala pojedinosti doktorova posjeta, što je točno rekao, o kući, o jelu, o svečanom raspoloženju, o tome kako su svi bili radosni. Dora na to ne reče ništa, ona ima vlastita zapažanja, slijedi ih i prepušta se na ovaj ili onaj način, kao da su taj muškarac i malobrojni trenuci koje je provela uz njega nešto čemu se mora prepustiti. Tile je već odavno usnula kada je Doru nešto počelo ispunjavati, zvuk ili miris, nešto isprva gotovo neprimjetno, a onda je odjekujući obuzima.

Sljedećeg joj prijepodneva na plaži u znak pozdrava pruži ruku. Čekao ju je i primijetio da izgleda umorno.

19

Michael Kumpfmüller

Sve u redu? kao da ju je upitao. Ondje su bile Tile i njezina nećakinja Gerti, pa mu se nekako samo nasmiješila, nadodala nešto o moru, o svjetlosti i kako je obasjava; sada, na tom svjetlu, iako su razmijenili tek nekoliko rečenica, ali sada s tim rečenicama, pogledima mora živjeti. Jasno je da ne želi u vodu; Tile želi, pa imaju nekoliko minuta. Sestra ih je s druge strane već opazila, kako li je samo mogla pomisliti da mu je to supruga.

A sada razgovaraju i zaboravljaju da razgovaraju, jer tek što jedan nešto reče, rečeno je već iščezlo, sjede ondje na plaži kao pod zvonom koje smjesta proguta svaki glas. Doktor joj postavlja tisuću pitanja, odakle dolazi, kako živi, promatra joj usne, šapuće o kosi, silueti, što je primijetio, što zapaža ne rekavši ni riječi. Priča sada o svome ocu, kako je pobjegla, prvo u Krakov, zatim u Wroclaw, kao da je samo išla dalje da bi jednoga dana bila ovdje uz ovog muškarca. Priča o svojim prvim tjednima u Berlinu, kako joj je i kasnije ostalo u sjećanju, iznenada je zastala jer je došla Tile; samo zato što je Tile došla i preplašila ih s leđa mokrim rukama, sjeti se da mora natrag u kuhinju. Doktor smjesta ustaje i upita smije li je otpratiti, nažalost i Tile želi s njima, ali zato ga ponovno poziva na večeru.

Danas nije riba, ovoga puta sjedi pred zdjelom graha. Nadala se da će doći. O, kako lijepo, uranili ste, ta sjednite, veseli me, reče. Doktor je dulje vrijeme gleda dok radi, upita ju je li primijetila da je rado promatra.

Sigurno su je i u Berlinu rado promatrali, a iz nekog mu

20

Raskoš života

nepoznatog razloga može reći: Da, stalno, na ulici, u vlaku, u restoranu ako bi onamo otišla, čime nije željela reći da je to isto kao kada je doktor promatra. I time su se dotaknuli Berlina. Doktor voli Berlin, poznat mu je čak Židovski narodni dom i želi saznati kako je ondje postala kuharica, a kasnije želi i da kaže nešto na hebrejskom, posljednjih se godina trudio naučiti ga kod učiteljice imenom Puah, nažalost bez većeg uspjeha. Mora kratko razmisliti želi li do njega sjediti za večerom, a on odvrati na ne sasvim tečnom hebrejskom, cijelu je noć razmišljao o tome, uto se nakloni, uzme joj ruku i poljubi je, napola kroz šalu da se ne prestraši. I kasnije joj je dok je gulila krumpir kao slučajno dotaknuo ruku, ona se prepadne, više sebe nego njega, ali i osjećaja neobuzdanosti i prepuštenosti, kao da je sve bezuvjetno.

Nakon večere u nedjelju idu u šetnju. Dogovorili su se točno za vrijeme u koje ne mogu biti viđeni, jer ne žele povrijediti Tile, koja se i dalje ponaša kao da doktor pripada njoj. Poslijepodne su svi na plivanju, a Dora se uhvati kako se uspoređuje s Tile. Dugonoga Tile s lakoćom potrči kroz plitku vodu da sve prska, no doktor, naizgled još slabiji i nježniji, uopće ne gleda onamo. Čak je i prema Dori samo kratko pogledao, ali čini joj se kako je osjetila da je odmjerava, ruke, noge, zdjelicu, grudi, da, godi joj da sve primjećuje i slaže sliku, više potvrdno nego upitno, kao da mu je većina odavno znana.

Voda je topla i plitka, neko vrijeme oklijevaju ući, Tile

21

Michael Kumpfmüller

već postaje nestrpljiva, nadajmo se da nije primijetila što se zbilo.

Prijepodne prilikom upoznavanja sestra prema Dori zauzme više ljubazan nego prijateljski stav. Već se znaju iz doktorovih priča. Elli zna da je Dora kuharica i preko u odmaralištu priprema najbolja jela u cijelom Müritzu, a Dora zna da, da nije Elli, ne bi ga upoznala. Sviđa joj se kako govori o njemu, njezin brat, reče, nažalost slabo jede, tek se uz puno truda i ljubavi katkad da nagovoriti.

Dora je za šetnju obukla tamnozelenu haljinu za plažu. Prošlo je devet, a još uvijek je dan, veseli je hodati tako uz njega i osjećati da se on ništa manje ne veseli.

Mogli su sjesti naprijed na jednu od klupa na prvom pristaništu i promatrati šetače, no doktor želi nastaviti udvoje. Dora je izula cipele, jer rado hoda po pijesku, doktor joj ponudi ruku i eto ih ponovno u Berlinu. Doktor poznaje Berlin iz predratnih godina, iznenađena je koliko zna, spominje neka mjesta koja su mu bila važna, hotel Askanischer Hof, u kojem je nekoć doživio strašno poslijepodne, no svejedno već godinama želi u Berlin.

Zar zaista? uzvrati, nju je u grad dovela slučajnost, otada su prošle već tri godine. Upita je u kojem predjelu živi, kako je ondje, želi saznati najneobičnije pojave, cijene kruha, mlijeka i grijanja, ozračje na ulici pet godina nakon završetka rata. Berlin je surov, hektičan i prepun izbjeglica s Istoka, pripovijeda, četvrt u kojoj ona živi vrvi njima, posvuda bruje obitelji u dronjcima pridošle s groznoga Istoka.

22

Raskoš života

U međuvremenu je šetnji plažom kraj, sjede na uskoj klupi na prednjoj trećini drugog pristaništa pod mutnim svjetlom ulične svjetiljke. Još uvijek razgovaraju o Berlinu, doktor priča o svom prijatelju Maxu, kojemu je ondje ljubavnica Emmy. Nažalost, sada ona mora reći koju o Hansu, barem ga spomenuti, pogotovo zbog toga što doktor priča o svojoj zaručnici, ali to je bilo davno.

Sve je bilo davno. Doktor počinje maštati o dolasku u Berlin, na to se ona nastavi na njegove riječi, pa to bi bilo nadasve lijepo, tada bi mu sve mogla pokazati, kazališta, varijete, vrevu na Alexanderplatzu, iako na rubnim dijelovima ima i mirnijih kutaka, u Steglitzu ili uz jezero Müggelsee gdje grad susreće selo. Tko bi mislio, reče doktor, putujem na Baltičko more, a završim u Berlinu. Raduje ga ovdje sjediti s njom, doda. Nju također.

Most je malo-pomalo postajao pust, mora da će skoro ponoć, samo tu i tamo pokoji par, galebovi zaspali na gredama, a u daljini svjetla hotela. Zapuhao je slab vjetar, doktor je upita je li joj hladno, želi li poći, no ona želi još ostati, neka joj priča o zaručnici ili o ovom poslijepodnevu ukoliko ima neke razlike, a doktor će da gotovo da i nema.

Dugo u noć ležala je budna. Kući ju je dopratio oko pola dva, nedugo zatim počelo je nevrijeme, činilo se kao da je točno nad domom, jer samo su sekunde dijelile munju od groma. Pola je kuće, čini se, budno, pa i Tile u svojoj postelji, upita je odmah gdje je bila. Jesi li ga susrel­a?

23

Michael Kumpfmüller

Jesam, odgovori, malo smo išli šetati, i uto se prolomi tutanj groma. Čekali su dok nevrijeme nije prošlo, vani je osjetno zahladilo, Dora otvori prozor i pogleda preko prema njegovu balkonu, no ondje je posve mračno.

Kišilo je do sljedećeg jutra, a onda i do večeri, doktor je došao tek poslijepodne, no sada mu je već gotovo postalo navikom sjediti ondje i ispitivati je, kao da mu nikada neće ponestati pitanja. Sviđa joj se obraćanje s Vi, svjesna je da je to tek privid, privremene maske koje će jednoga dana skinuti. Može reći: Mislila sam na Vas, jutros smo za doručkom razgovarali o Vama, mislite li još o Berlinu? Ona o njemu neprestano misli. Ponekad samu sebe mora opomenuti, jer to su ipak samo snovi, u mislima ga je već odvela u svoju sobu u ulici Münzstraße, iako joj do te sobe nije stalo, nema tekuće vode, zapravo je to tek izba s ormarom i krevetom u mračnom stražnjem dvorištu.

Misli da je u srednjim tridesetima, što znači da je sigurno barem deset godina stariji od nje. Rekao je da nije zdrav, ima upalu plućnih vršaka, iz tog razloga more i hotel u šumi; susrela ga je samo zato što već godinama nije zdrav.

Njegove su usne, njegov govor poput kupke, kako mirno dopire do nje. Nijedan je muškarac nikada prije nije tako gledao, vidio meso, drhtaje pod kožom, treperenje, a sve joj godi.

24

Raskoš života

Jednom je bila silno sretna dok je pričao o nekom snu. U tom snu on putuje u Berlin, satima sjedi u vlaku, ali iz neznanih razloga vlak se ne kreće, na njegovo čuđenje ostaje tako na mjestu, neće stići na vrijeme, navečer oko osam očekuje ga se na kolodvoru, već je sedam, a nije još ni granicu prešao. To je san. Isto je i Dora povremeno sanjala, a najvažnije joj je bilo da ga se očekuje. Čekanje joj ne bi predstavljalo problem, u tom bi slučaju jednostavno pola noći prosjedila na klupi. Doktor upita: Stvarno, mislite? Do jučer joj se obraćao s gospođice, što joj se sviđalo, no sada je jednostavno zove Dora, jer Dora dolazi od dara, treba je samo uzeti, ona na to čeka.

25