Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 10. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Zagreb, listopad 2015. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © Branka Gabriela Valentić, 2015.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Branka Gabriela Valentić Dvanaesta kuća roman
Hena com
Sad se laćam dosadne i trivijalne Ane Karenjine i samo molim boga da mi da snage da je se što prije riješim. Lav Nikolajevič Tolstoj, u pismu Nikolaju Strahovu 1875.
Now you say, you say you love me Well, just to prove that you do Come on and cry me a river, cry me a river ‘Cause I cried a river over you Arthur Hamilton, 1953. ( Julie London)
S ključem
Podigla je sise objema rukama i pustila da padnu. Pa još jednom. I još jednom. Učinilo joj se da svaki put padaju sve niže. A bile su dobre. Jebeno dobre. Još samo prije godinu ili dvije. OK, još prije pet godina. Što se dogodilo s njezinim sisama u tih pet godina? Što se dogodilo s njom? Svašta. Zapravo, ništa. Jedna propala veza, ožiljak na duši, jedna banalna operacija, jedna selidba, uginuo kućni ljubimac, nekoliko putovanja, dvije loše avanture, jedno novo ali nevažno prijateljstvo, bolji posao, veća plaća. Je li to dobro, je li to dovoljno dobar score?, pitala se držeći sise u rukama. Možda bi te sise trebalo popraviti, napraviti nove, uvaliti nešto u njih da bolje stoje. Ili ne? Što će joj uopće te sise. Bolje da se koncentrira na bitno. Recimo na roman, neki sjajan roman. Koji će biti preveden na engleski i njemački, ili barem na mađarski. S kojim će ona – Ana Celebrini, obići svijet. U kojem će opisati sve što joj se dogodilo. U kojem će svima reći što ih ide. Da, bit će to roman s ključem, ali ne onakvim kakvim su se otvarali naši romani poslije devedesetih. To će biti 7
Branka Gabriela Valentić
skroz drukčiji ključ. Suptilan. Neće ga svatko razumjeti. Pa nije ona budala koja želi da svatko razumije ono što ona piše. Pustila je sise i strpala ih u grudnjak. Dobre su. U grudnjaku su još dobre. Onda se krenula češljati. Da bi složila frizuru, trebala je češljem proći kroz kosu više od deset puta. Godinama pokušava naći idealan broj zamaha češljem. Prvo je probala sa šesnaest, to joj je datum rođenja. Ali je onda pročitala da je to nesretan broj. Pa s dvadeset i jedan, datumom njegovog rođendana. Ali to više ne želi. Pa dvadeset, okruglo i bez značenja. Potpuno neobilježeno ikakvim sadržajem. Kad dođe do idealnog broja zamaha češljem, imat će odličnu frizuru i sjajan dan. U to je bila uvjerena. Samo treba tražiti. Nagađati. Pokušaj-pogreška. Jednom će uspjeti. Nije ta matematika tako nesavladiva. Uzela je cigaretu koja je gorjela na kupaonskom umivaoniku, ostavljajući ružnu oker fleku ispod sebe, na brzinu povukla dva dima, bacila opušak u školjku, komadićem toalet-papira pobrisala mrlju, pokupila kaput iz predsoblja i izašla. Vani je brujao grad.
8
Sterilno
– Mogao si reći doktoru da Filip ne može spavati bez medvjedića – rekla je gledajući pred sebe, sjedeći na suvozačkom mjestu dok su se vozili prema Rebru. – Ti si stvarno glupa. Uvijek si bila glupa. Ali, ne razumijem kako možeš nastaviti inzistirati na gluposti u trenutku kad ne znaš hoće li ti sin preživjeti. Jebote, presađuju mu koštanu srž. Razumiješ li ti to uopće? Sve mora biti sterilno. Nema medvjedića, nema tvoje paradajz-juhe koju ionako nikad nisi znala skuhati. Kužiš? Radiš od njega debila godinama, obilaziš ga noću kao da ima tri godine, pričaš svojim prijateljicama da je posebno dijete. Eto ti sad! Posebno je dijete, da. Nijedno drugo koje poznajemo nema leukemiju – iz njegovih usta izlazila je bujica. Okrenula se tek da vidi kako mu se, dok govori, uopće ne pomiče gornja usnica. Tek je nedavno to primijetila. Udana je za čovjeka koji ne pomiče gornju usnicu. Govori samo donjom čeljusti. Bez mimike. Samo mu iz očiju nešto frca. Ne zna što je to. Nekad je bila strast. O da, nedvojbeno je bila. Sad izgleda isto, a nije isto. 9
Branka Gabriela Valentić
Ne zna ni prezire li ga. Ne zna ni gadi li joj se. Ne zna kad je prestala očekivati da je noću zagrli. Možda onoga dana kada ih je doktor posjeo i rekao im da nije dobro, ali da šanse postoje. „Samo moramo naći davatelja“, rekao je s uvježbanom sućuti u glasu. „A ako vama bude trebala psihološka pomoć, tu je broj telefona moje kolegice koja radi privatno...“ Ne sjeća se što je bilo nakon tog dana. Zna da su joj se oči tada napunile suzama, da je bila bijesna, zna da nije plakala. Sjećanje se nastavlja onoga dana kad su Filipa primili u bolnicu. Zapravo, večer prije. Sjeća se da je peglala pidžame. Jednu sa Supermenom, drugu plavu na pruge. Stiskala ih je peglom kao da će njome utisnuti u tkaninu svoju ljubav. Kao da će ga te pidžame koje je peglala s tolikom predanošću izliječiti. Ljubav liječi, čitala je to negdje. Možda, ali ne leukemiju. Ušli su u bolnicu i stali u red za lift. – Ti se smiješ, nisi normalna – rekao joj je. Htjela mu je objasniti da se prisjeća peglanja pidžama. Ali nije. Samo je zatvorila usta. Htjela ga je pitati zašto je ljut na nju, i reći mu da ona misli da bi im možda bilo lakše da kroz ovo prolaze skupa. Ali nije. Stisnula je usta još jače. Mirisalo je na klor i bolest.
10
Maćuhica
– Gospođa je naručila kupinovo vino, tko će otići po njega? – pitala je glavna sestra na odjelu stacionara doma umirovljenika. – Ja neću, pun mi je kufer te nadmene babe, nek pije što piju drugi, kakao, divku, sok od bazge, šta će joj kupinovo vino? Misli da će živjeti sto godina. To joj je neki eliksir ili kaj? – rekla je plavokosa kratko ošišana sestra na srednjoškolskoj praksi. – Gospodična, nemojte tako, ona je ipak bila profesorica, proputovala je svijet, svašta je vidjela, no, žena naprosto ima novaca i želi nekaj bolje za sebe. Uostalom, uvijek vam pošteno plati tu dostavu – smirivala je glavna. – Ma kužim, samo nema tog kupinovog vina baš svugdje. Evo, prošli put sam išla skroz do placa. Kaj je toj babi to baš nužno? Mislim, možda je samo alkoholičarka... – petljala je mala, a onda uzela novac i krenula prema izlazu iz doma. Ona je sjedila u svojoj sobi i prebirala po fotografijama. Tko je ovaj čovjek na slici? To je... ili ne, ili je... nije 11
Branka Gabriela Valentić
bila sigurna. Je li moguće da je to bila neka njezina usputna ljubav. Je li spavala s tim čovjekom ili su prijateljevali? „Uvijek si bila koketna“, govorio joj je Mario. Pokušavala mu je objasniti da to nije koketerija, da je naprosto veseli šarmirati ljude, da je to njezin način da im se svidi, da je vide, da je primijete, da pričaju o njoj... „Ma, koketna si i gotovo, nemoj se braniti, ne smeta mi to. Samo kažem“, zaključivao bi uvijek. Koliko je godina prošlo otkad je umro a ona doselila ovamo? Devet? Deset? Ne, u ožujku će biti punih dvanaest. Prodala je stan, bacila sve stvari, njegova je odijela trpala u velike crne vreće, iako joj je susjeda Milica rekla da je to šteta i da bi nekome dobro došla, ima sirotinje koliko hoćeš. Pomisao da netko navlači njegove hlače bila joj je nepodnošljiva. Bojala se da negdje u parku ili u tramvaju ne sretne njegov kamelhar kaput, njegovo bež samtasto odijelo. Bojala se te vrste varke. „Ne, nema ga i to je to“, rekla je Milici koja je ušutjela. Ionako ju je smatrala čudnom vrstom. Nije htjela djecu, nije heklala, pušila je ko smuk. Nikakva domaćica, vječno udubljena u nekakve svoje knjižurine. A taj divni čovjek koji je s njom takvom živio. Šteta što je otišao prvi. Nema Boga, mislila je Milica. Njezin Franjo nije ni upola tako pristojan, tako šarmantan, tako fin. A ona je kuhala i kuhala. I šutjela kad je trebalo. I podigla dva sina. Oba akademski obrazovana. Dobro, jedan je završio višu, ali i to je skoro kao fakultet... Podigla je glavu i škiljeći pogledala na balkon. U kutu, sasvim lijevo, u velikoj uzdužnoj tegli, niknula je prva maćuhica. Milica ih je zasadila prije dva tjedna i rekla: „To bu vam lepo, bute imali u kaj gledati.“ I sad ju je 12
Dvanaesta kuća
gledala. Na nešto ju je podsjećala, ali se nije mogla sjetiti na što. Kad ona mala donese vino, a uvijek su joj trebali sati, kao da ju je poslala po bogznašto i kao da joj za to ne plaća propisno, i kad otpije gutljaj, možda se sjeti. Kroz balkonska vrata čuo se lavež iz susjednog parka. Zvučao je kao Arijev.
13
No way
– Nemoj me zajebavat s tom pričom. To nitko normalan više ne može slušati. Od pola milijuna frajera u gradu ti si zapela za najvećeg idiota. Ja to ne razumijem, suludo je, suludo je već tri godine. Ma, suludo je bilo od prvog dana. Ti si gradska cura u dvadeset i trećoj, jebote, odrasla si na Cvjetnom trgu, helou... koji će ti kurac neki Ivica Kičmanović – Jasna je po tko zna koji put govorila isti tekst. – Ti ne razumiješ, on uopće nije loš, malo je zatvoren, čudan, proživio je rat, mi to ne možemo shvatiti – rekla je tiho. – Ma, nemoj, sjedio je u nekom faking podrumu za vrijeme rata, igrao se skrivača i to mu daje pravo da te maltretira, da broji koliko si pari cipela kupila. Jel ih on kupuje, jebote? – Jasna je polako odustajala. – Zapravo, boli me kurac, udaj se za njega, izrodi mu krdo djece, digni osamnaest kredita, ali ja ti neću biti kuma na toj svadbi. No way, ne ulažem u loše stvari. A ovaj brak nije dobar projekt. Ne sudjelujem u tome – rekla je i okrenula 14
Dvanaesta kuća
se prema dvojici frajera za susjednim stolom. Ona je šutjela. OK, Jasna je djelomično u pravu, toliko ga je puta izogovarala pred njom, ispričala joj more gadosti i sad očekuje njezinu podršku. Opet je zasrala. Uvijek zasere jer se ispovijeda prijateljicama kad je depresivna. A stara joj je stoput rekla, ne govori nikome. Ako već moraš, uzmi komad papira i olovku i piši. Ne pričaj svoje stvari, što ti znaš o Jasni? Što je ona tebi rekla o sebi? Nemaš pojma, vidiš. Eto, kad me ne slušaš. I nisi nikad. Takva si otkad si se rodila, zapneš za nešto i goniš po svome. Ma, nije samo to, nisi ni jela, ni spavala nisi kako treba. Tata i ja nismo mogli mrdnuti pet godina. Dala sam otkaz na dobrom poslu da bih se tebi posvetila. I šta sad, kad ćeš diplomirati, za koga ćeš se udati? Ponekad se pitam jesam li zaslužila takvu kćer... Shvatila je da Jasna i dalje govori, ali je umjesto njezinog glasa čula mamin. Zvučale su isto. Možda ludi, možda su one u pravu. Nije sretna, to je posve jasno. A one je vole i logično je da su zabrinute. OK, otići će na kavu s onim tipom iz grada. Zgodan je i kad god ga sretne svaki joj put kaže nešto lijepo. A ne kao Jan. On ne govori ništa. Ili govori bez prestanka. Uvijek o sebi. Zapravo govori nakon osam piva. Prije je bilo nakon tri, pa nakon pet, sad je triger tek osma. I onda udri po partizanima i ustašama. – Oprosti, moram na poštu, stiglo mi je nešto preporučeno – rekla je Jasni ustajući s plastičnog prozirnog stolca. – Zovem te navečer. – Naravno, ako ne budeš morala sjediti uz debosa dok depresira – bijesno je rekla Jasna. 15
Branka Gabriela Valentić
Nije odgovorila. Pa naravno da će sjediti uz njega. On je njen, one to ne razumiju, one ne kuže da su karmičke veze teške ali značajne. Da kroz njih učimo o sebi i životu. Da se do velikih stvari ne dolazi lako. Da postoji nešto što se zove sudbina i da je Jan njezina. I nijedan drugi. I šlus. Povukla je nogavice hlača prema dolje, uzela torbu s naslona stolca, poljubila Jasnu koja joj nije uzvratila poljubac i krenula prema Preradovićevoj. Uf, naporne su, pomislila je, duboko udahnula i nasmijala se proljeću.
16
Govno
– Dobro, i što ste sanjali? – pitala je prosijeda psihoterapeutkinja s kojom je provodila svaki utorak poslijepodne. – Pa ne znam. Malo mi je neugodno reći, zapravo, nije ništa prosto, nego znate, onako, čudno je, stvarno je užasno čudno i nisam znala što to znači, a opet sam negdje kužila da nešto mora značiti, mislim, želim reći, znala sam da nije tako banalno, da se možda u tome krije neka poruka... – Gospođo, možda da mi za početak kažete što ste sanjali? – prekinula je psihijatrica. – OK, sanjala sam govno – rekla je naglo. – Govno? – ponovila je psihijatrica s pobožnošću u glasu. – Da, govno – ponovila je ona. – Kako ste to sanjali? Mislim… kakvo je bilo to govno? – A, gledajte – namjestila je najfiniji izraz lica. – Bilo je onako… kompaktno. I bilo ga je puno. Prvo sam mislila da imam crijevnu virozu ili nešto. Znate ono kad vam se u 17
Branka Gabriela Valentić
snu piški, pa sanjate da idete na WC. E, prvo sam mislila da je to. Ali, nije. Mislim, nije mi bila sila. Sanjala sam da kakam, pa ustajem, perem se, i onda opet sjedam na školjku i opet kakam, i opet se perem i tako nekoliko puta. I u trenutku kad sam pokakala to zadnje, znate što mislim, probudila sam se. I osjetila ogromno olakšanje. Ono, kao da je nešto izašlo iz mene – rekla je u dahu. – Zanimljivo – mrmljala je doktorica žvačući vršak kemijske olovke na kojoj je pisalo Zagrebačka banka. – Nadam se da niste objašnjenje tražili u sanjaricama, i da ne mislite da to znači da ćete dobiti nasljedstvo. Ovako, kad bih se referirala na Junga, na prvu bih rekla da ulazite u novu emocionalnu etapu, da nešto ostavljate iza sebe, da zatvarate neko poglavlje. Možda otvarate novo, ali, svakako, to rasterećenje o kojem govorite, to mora biti neki dobar znak, neki novi proces, razumijete... – Da, da, nadam se – osmjehnula se, i dodala: – Mislila sam početi pisati. – Odlično, pisanje je lijek – rekla je doktorica. – A o čemu biste pisali? – Pa ne znam. O nečem ljubavnom. O nekoj nesretnoj ljubavi. Znate ono, sve prave ljubavi su tužne... – Nisu, ali nema veze. Vi biste, dakle, pisali? – Aha. – Pa, počnite onda. Ja kao vaš terapeut nemam ništa protiv. Dapače, to nam može samo pomoći. I vama, naravno, a i meni, da vas lakše razumijem. Pisanje je, kako da kažem, ljekovito. – U redu. Imam samo jedno pitanje u vezi s tim. – Recite, što vas muči? 18
Dvanaesta kuća
– Mogu li junakinju na kraju ubiti? – Ubiti? Zašto biste je ubili? – Pa, ne znam. Pitam. Ako ne budem znala što ću s njom... – A mislite da nećete znati što s njom? – Ne mislim, ali čak je i Krleža ubijao neke svoje likove. Recimo, sjećate se Kyrialesa. Meni, recimo, uopće nije jasno zašto ga se riješio. – A možda ne znate što biste sa sobom, možda se želite riješiti sebe – pitala je doktorica unoseći joj se u lice... – Sa sobom? Znam, naravno da znam. Želim napisati roman. Želim se zaljubiti. Želim biti sretna. – Onda dobro, pišite i vidimo se u utorak – rekla je prosijeda ispisujući račun. Kad je izašla na cestu, nakratko je pomislila da joj stara samo uzima lovu. Tako je uvijek na kraju nekako prerano prekine... Htjela je još reći par rečenica o svojim književnim uzorima. Uostalom, i Tolstoj je bacio Karenjinu pod vlak. Izašla je iz ordinacije topćući crvenim salonkama. Večeras će sjesti pred kompjutor. Sto posto. Isključit će telefon. Puhalo je jugo.
19
Medvjedić
Držala je medvjedića priljubljenog uz bolničko staklo tako da ga Filip može vidjeti. Bio je ofucan, a na desnoj strani trbuha imao je rez u plišu, nakon operacije slijepog crijeva koja je uslijedila nakon što su Filipu prije sedam godine operirali slijepo crijevo. Tog ljeta je Filip operirao medvjedića. Sjeća se da je tražio iglu i konac da zašije rez koji je napravio kuhinjskim nožem na medinom trbuhu. Dala mu je crveni konac, prvi koji joj je došao pod ruku. Sad joj se to činilo nepravednim i, mislila je, mogla sam se više potruditi, pogledati okolo, a ne mu dati prvo što sam napipala u ladici. Tko bi ranu od operacije zašio crvenim koncem... Nosila je medvjeda sa sobom svaki dan, gledala kako joj se prolaznici i ljudi u tramvaju čudno osmjehuju. Možda misle da sam luđakinja. Prvo ga je nosila u vrećici, a onda joj se i to činilo bogohulnim, kao da ga se stidi, pa ga je nosila u naručju kao dijete. Danas, kad poslije bolnice dođe doma, skinut će crveni konac i zašiti rez koncem najbližim boji medine dlake. Filipu će sigurno biti drago. 20
Dvanaesta kuća
Spavao je sve vrijeme dok je stajala uz staklo. Bio je blijed i malen, onako umotan u bolničku deku. Na trenutke joj se činilo da ne diše, da mu se ošit ne penje i spušta. U jednom se trenutku toliko uspaničarila da je htjela pozvati sestru, a onda se pomaknuo. Bio je tu. Za sada. – Koliko dugo stojiš? – prenuo ju je glas. – Ne znam, možda pola sata ili sat. Ti si sad došao? – pitala je blago, čak se i osmjehnuvši. Izgledao je umorno. Zapravo, izgledao joj je staro. Iznad nepomične gornje usnice ucrtale su mu se dvije duboke okomite bore, kao kod pušača. Nikad nije zapalio cigaretu, nikad se nije pošteno ni napio, nije gledao nogomet, nije imao muško društvo. Bio je, činilo se nekad, idealan. A onda je samo nestao. Ugasio se. Ušutio. Prestao je ljubiti, prestao je dirati, prestao je vidjeti. Ležao je satima pred televizorom, šaltajući programe, bez riječi. A opet, došao bi tako neki dan u kojem bi se opet pojavio kao onaj stari, brižan i topao. Zagrlio bi je oko struka i rekao: mala, plešeš? Nisu, dakako, plesali, godinama. – Ja idem, nema smisla ovo. On spava, ne vidi nas. Ako ćeš sa mnom, idi odmah, neću te čekati. Ako nećeš, dođi taksijem. – Znaš da nemam love za taksi, pričekaj još malo. – Ali pet minuta. Ovo me ubija. Ne mogu više čekati rješenje. Ne znam imam li dijete ili nemam. Ne znam hoće li te njegove kosti prihvatiti tu jebenu koštanu srž ili neće, ne znam na čemu sam. Ne znam tko sam. U pičku materinu, ne mogu ovo podnijeti. Ne mogu gledati tog tvog medvjedića. To, koliko si infantilna. Što misliš da će 21
Branka Gabriela Valentić
mu medo reći čarobne riječi... Jebali te medeki i juhice i svi tvoji jebeni deminutivi. Bio je između ljutnje i plača i pokušala ga je uhvatiti za ruku, ali ju je izvukao i krenuo niz hodnik. Kraj nje je prošla sestra. – Bit će dobro, gospođo, vidjet ćete, jak je on. Premjestila je medvjedića u krilo i uputila se prema liftu. On je još čekao. – Hoćemo na ćevape? – promrmljao je. – Može – rekla je. Spuštao se sumrak.
22
Kiša
– Stara hoće CD, jebote, otkud uopće zna da to postoji – kazala je kratko šišana plavokosa kratko šišanoj brineti na praksi. – Kakav CD? Neku muziku? – Da, neku Julie London. Zguglala sam je, žena je umrla prije 15 godina. A rodila se dvaestšeste. – Pa jesi li joj rekla da toga nema za kupiti? – Naravno da jesam. Rekla mi je da joj spržim. – Baš tako ti je rekla? – Baš tako. – Ta baba je totalno luda. Ana iz druge smjene mi je rekla da se stara nacuga i po noći pleše. U gaćama i grudnjaku. Vidio ju je Dinko, portir. – Dobro, Dinku baš nije za vjerovati, ali baba je fakat... – brineta nije dovršila rečenicu jer je shvatila da joj stara dolazi ususret. – Dobra večer, gospođo – pozdravile su je obje. – Dobra večer, djevojke – rekla je, gledajući ih kao da ih prvi put vidi. 23