Želim biti kao drugi

Nakladnik HENA COM Zagreb, svibanj 2015.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Boris Andrijašević Prevoditeljica: Ira Martinović Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Il desiderio di essere come tutti Copyright © 2013 by Francesco Piccolo First Italian edition Giulio Einaudi editore S.p.A., Torino, Italy Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Questo libro e stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri Italiano.

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova.

Francesco Piccolo

Želim biti kao drugi

Prevela s talijanskog Ira Martinović

Hena com

Danas se usred zajednice možemo osjetiti drugačijima i usamljenima, ali želja da budemo poput onih koji su nam nalik i da s njima dijelimo sudbinu nešto je što čitavog života moramo njegovati, jer ako toga nestane, neće biti dobro. Od različitosti i usamljenosti, i od želje da budemo kao drugi, sazdana je naša nesreća, a ipak osjećamo da je ta nesreća bolji dio našeg karaktera i nešto što nikada ne smijemo izgubiti.

Natalia Ginzburg

Prvi dio ÄŒisti Ĺživot: ja i Berlinguer

Rodio sam se jednoga dana početkom ljeta 1973., u dobi od devet godina.

Do tog trenutka moj život i sve ono što se događalo u svijetu postojali su odvojeno i nisu se nigdje mogli susresti. Živio sam u svojoj kući, u svojem dvorištu, u svojem gradu; sa svojim roditeljima i svojom braćom, drugovima iz škole, rodbinom i prijateljima – a sve ono što smo gledali na televiziji kao da se događalo na nekom drugom planetu. S vremena na vrijeme odrasli bi razgovarali o tim događajima, o svijetu i posebno o Italiji, dakle zanimanje za ono što se odvijalo onkraj naših života je postojalo. Ali nas se to nije ticalo, bilo kako bilo. Mene najmanje od svih. Škola je bila tek nedavno završila. Massimo, s kojim sam sjedio u klupi, svakog bi me poslijepodneva pozvao k sebi na igru. Bio je jako imućan, živio u golemoj vili u Brianu. Malo prije toga upoznao je jednog dječaka sa sela; niskog, pjegava lica i kratke kose, koji nikad nije mirovao, govorio je isključivo s tvrdim naglaskom i, kako nam se činilo, znao je sve kao da je bio odrasla osoba u tijelu dječaka. Mi smo šutjeli i slušali ga, a zatim oponašali sve što je radio. Rekao nam je da će nas odvesti na jedno tajno mjesto, ako smo dovoljno hrabri. Odmah smo rekli da jesmo, iako nas je bilo strah. Sastali 9

Francesco Piccolo

smo se idućega dana, već je bilo kasno, no sunce nije zalazilo, i dječak s pjegicama rekao nam je da ga slijedimo. Krenuli smo šumom, znao je kako se njome kretati i kojim putem hodati. Već je toliko puta onuda prošao, rekao je. A rekao je i da o svemu ovome ni sa kime ne smijemo razgovarati.

Obećali smo, ne pitajući ga ništa više.

Stigli smo do zida. Bio je prilično visok, no ne i previsok.

Još malo, rekao je, pokazujući nam smjer. Hodali smo leđima dodirujući zid. Zatim smo stigli do neke točke i rekao je: ovdje. Zavukao je stopalo u malu rupu za koju je znao da je tamo i odgurnuo se uvis, primio se za rub zida i povukao.

Radite što i ja, rekao je. I preskočio je na drugu stranu zida, nestao nam s vidika. Massimo je napravio isto.

Tada je red došao na mene. S druge strane Massimo me ohrabrivao; hajde, skoči. S moje strane uhvatio me strah da neću uspjeti. Zgrabio sam zid, nogom tragajući za mjestom koje bi moglo izdržati moju težinu, te se snažno odgurnuo uvis i sa mnogo više napora nego što se činilo dok su se penjali oni, oderavši čitavim gornjim dijelom tijela po gornjem rubu, uspeo se na zid. I skočio. Nitko me više nije čekao. Još sam uvijek bio posred šume, ali s druge strane zida i do mene je prodirala snažna svjetlost: drveća je, shvatio sam, tamo bilo manje. Odmah potom ugledao sam i njih dvojicu, stajali su na mjestu i ogledavali se oko sebe.

A zatim sam i ja krenuo ususret svjetlosti.

Naravno, odmah sam shvatio da je to zid Reggie1. Svi u Caserti poznavali smo taj zid, koji je počinjao u središtu grada i penjao se uz brdašca. Ali promatrajući ga izvana nikad 1

Reggia di Caserta, kraljevska palača loze Burbon u talijanskoj regiji Kampaniji, dio zaštićene svjetske baštine UNESCO-a i ukupnom površinom imanja najveća kraljevska palača na svijetu. (op. prev.)

10

Želim biti kao drugi

nisam razmislio o tome koliko prostora ograđuje. I zato kad je dječak rekao: ovdje – nisam mogao zaključiti gdje se točno nalazimo.

I ostao sam bez daha.

Nalazili smo se na vrhu, tik ispod Velikog slapa, mjesta do kojeg je želio stići svaki posjetitelj palače. Krenuo sam polako, provlačeći prste površinom vode velike fontane, očaran kipom polugole žene ogrnute plaštem prikazanim u pokretu, prebačenim preko dijelova tijela koje nije trebalo izložiti pogledu. Oko nje je stajalo nekoliko kipova žena očajnog izraza lica, također polugolih. Na drugoj se strani nalazio jelen okružen psima, koji su djelovali zlonamjerno. Jelen me nije previše zanimao, ali dama itekako jest.

Ono što je ipak bilo najnevjerojatnije jest što osim nas nije bilo nikoga. Palača je bila zatvorena, svi su posjetitelji bili otišli i dječak s pjegicama je tvrdio da u tom trenutku na cijelom imanju, u čitavom praku, u čitavoj šumi, u engleskom vrtu i u cijeloj palači nema nikoga osim nas trojice. Ali njemu se ta činjenica nije činila previše nevjerojatnom; to nam je rekao samo da nas smiri glede škrinje.

Sunce se bilo malo spustilo, večer se primicala polagano i još je uvijek bio dan, onaj prelijepi dio dana kad svjetla još jedva ima. Massimo i dječak s pjegicama uputili su se ravno onamo kamo nas je dječak doveo: u jednom je kutu stajala golema škrinja s lancem i lokotom kojeg je naš prijatelj naučio otvoriti bez muke. A u škrinji je bilo sladoleda u kornetu, Coca Cole, soka od naranče, vode – svačega.

Pred nama je bila ta škrinja, tajna o kojoj nismo smjeli razgovarati ni sa kim drugim. Pred nama je bila i Reggia, posve prazna, no nismo zbog nje ovamo došli. Kad bi njih dvojica utihnuli – kad bi konačno utihnuli, u predahu od 11

Francesco Piccolo

uzbuđenja – jasno se čuo tih zvuk, polagano žuborenje vode slapa, nježne umjetne kaskade. Zvuk kojeg nikad prije nisam čuo toliko jasno. Kipovi one žene i njezinih prijateljica, jelena i pasa, sve je to bilo tamo, djelovalo još nepomičnije i šutljivije, usamljenije. Svaki put kad bih došao ovamo gore – a bio sam ovdje mnogo puta, ponajprije nedjeljom ili kad bi nam došao kakav rođak ili prijatelj iz stranih zemalja i došli bismo ovamo, gdje su završavale sve posjete, na sam vrh imanja (jer se na stijene kaskade nije smjelo uspinjati), u najljepši dio Reggie – uvijek je na sve strane bilo ljudi; sjedili su na rubu bazena, pokazivali jelena i pričali jedni drugima zašto je zapravo bio preobražen u jelena i zašto se žena tako sramežljivo pokrila. Bilo je djece koja su gurala ruke u vodu (kao i ja sad), kočija s konjima, autobus koji je dolazio i iskrcavao nove posjetitelje, a zatim odlazio.

No sad u Reggi doista nije bilo nikoga osim nas.

S bocom hladne Coca Cole smjestio sam se po sredini tog prostora, sjeo na rub fontane i okrenuo leđa i ženi i jelenu.

Massimo i onaj drugi glupirali su se oko škrinje sa sladoledima, nestajali među drvećem; bili su uzbuđeni, vraćali bi se trkom, iznova gurali glavu u škrinju. Zatim, kad su uzeli koliko god su mogli nositi, rekli su: idemo. A ja sam rekao može.

Krajičkom oka pogledavao sam u stranu, očekujući da će preskočiti preko zida, dok je Massimo govorio: dođi, hajde.

Ne kažem da se nisam bojao, naravno da sam se bojao ostati tamo sam, pa makar i na trenutak. Ali istina je da sam to i želio, i toliko sam to želio da je ta želja nadjačavala strah: ostati ovdje sam, u Reggi, možda sam na čitavom posjedu, pa makar i samo na tridesetak sekunda. Nisam imao pojma zašto sam to želio, ali jasno sam znao da to želim.

Oni su preskočili, nisu niti pomišljali da ih možda ne slijedim i nisu me opominjali, možda su već i krenuli dalje. A 12

Želim biti kao drugi

ja sam ostao tamo, leđima okrenut fontani i licem prema golemom prostranstvu parka, svim tim fontanama, Reggiom u dnu i stablima koja su opasivala rub šume oko posjeda.

U tom mi se trenutku učinilo da me okružuju tišina kakvu nikad prije nisam iskusio – tišina sačinjena od vode onog slapa – i nešto golemo, što sigurno nije stvoreno samo zato da bismo mi mogli uzimati sladoled iz škrinje, što sigurno nije stvoreno da bismo mi postojali ovdje, u ovom trenutku. Živio sam u zgradi tamo dolje, nalijevo, u blizini zida preko puta, i svaki put kad bih pogledao kroz prozor, vidio bih jedan dio Reggie. I nije me previše zanimala. Rođen sam blizu nje, to je bio samo moj život, tako se dogodilo i za to nisam bio niti zaslužan, niti kriv; ta je golema građevina bila u blizini moje kuće otkako znam za sebe, odlazio sam do nje svake nedjelje kao što ljudi u gradovima odlaze u najbliži park da bi malo bili na svježem zraku.

Pa ipak, tih nekoliko sekunda činilo mi se da sve u Reggi dolazi izdaleka, ima povijest, a više od toga i da ta povijest ne dotiče samo mene, moju obitelj, Massima i onog drugog, škrinju koju smo opustošili, moj grad i ljude koje poznajem. Preplavio me osjećaj da se više ne nalazim usred tog golemog imanja na koje sam bio navikao, koje je uvijek bilo ispred moje kuće, nego unutar nečeg drugog, što je bilo teže svrstati u moju svakodnevnicu, no lakše razumjeti. Zapravo je u jednom trenutku u mojoj glavi proradila intuicija koja je u isto vrijeme potvrđivala moj osjećaj samoće i poništavala ga: točno u trenutku kad sam bio sam na svijetu postajao sam svjestan da nisam sam na svijetu. U jednom trenutku halucinacije učinilo mi se da su svi putići i parkovi imanja krcati, da njima hodaju tisuće ljudi, milijuni, hodaju od palače prema slapu, sva ona ljudska bića koja su kročila nogom na imanje od dana kad je Reggia 13

Francesco Piccolo

sagrađen­a, pa sve do današnjeg poslijepodneva. A među njima sam bio i ja.

Taj osjećaj pripadnosti svijetu me na nekoliko sekunda ispunio euforijom i preplašio me, baš kao što su me bili obuzeli euforija i strah kad sam ovdje ostao sam. Ali iako nisam uspio prodrijeti u srž onoga što mi se događalo: ipak, mislim da sam shvatio – ili bolje, pojmio što se događa na jedan trenutak, koji je brzo iščeznuo. Zatim mi se učinilo da je sunce previše zašlo i naglo sam ustao, kao da bježim, preskočio preko zida s naporom, ali i poletom, jer sam se želio vratiti onamo, tamo gdje su bili Massimo i onaj dečkić, ali ponajprije jer sam se želio vratiti svojem životu, onome što sam poznavao i nije me plašilo – što me nije ispunjavalo euforijom, ali niti strahom.

I doista, vrijeme koje sam proveo negdje drugdje i osjećaj da sam dio svijeta već su bili nestali; sad su mi se činili prolaznim i nevažnim. Spustio sam se natrag u život kojeg sam živio do tog trenutka i sve su one misli nestale. Vjerojatno i zbog toga što sam se morao dati u trk i sustići druge: već je bilo mračno i nije se ništa vidjelo.

Nekoliko mjeseci kasnije, jednoga smo jutra bili u Baia Domiziji, kao i inače. Kolovoz je bio pri kraju, počinjalo je doba godine koje sam najviše mrzio: svi drugi već su se bili vratili u grad, samo smo mi ostajali na moru još nekoliko tjedana rujna. Igrao sam se sa svojim bratićem Gianlucom na pijesku.

Moja majka i moje tete su, kad god bi bile zajedno, razgovarale povišenim tonom, odajući dojam da su zbog nečega zabrinute, no ovog puta izgledale su još uzrujanije – pokazivale su jedna drugoj nešto u novinama, govoreći: i što ćemo sad.

To mi se odmah učinilo neobičnim. Izravno su povezivale nešto što je bilo objavljeno u novinama i ono što bi one 14

Želim biti kao drugi

trebale poduzeti. Takvo što nikada se ranije nije dogodilo.

To je navelo Gianlucu i mene da prekinemo igru, bez riječi.

Slušali smo, nepomični. Kad bi se takvo što nama dogodilo, zapravo bi se dogodilo samo jednome od nas, a drugi bi se naljutio i prijetio mu šakom. Ali ne i ovoga puta. Ostali smo na koljenima, nepomični, i on i ja. Moja je teta primijetila da smo se ukipili i obratila nam se: jeste li razumjeli? Morate biti oprezni, ovo je opasno. Zatim su počele govoriti kako više neće jesti dagnje, ali kako smo ih neki dan jeli, pa se bacile na računanje. Zaključile su: smrt je na vratima. I nekoliko su puta ponovile, neobično nehajno, riječ koja je sijala užas, no očigledno ne dovoljno da je nastave ponavljati.

Kolera, govorile su.

U novinama je pisalo točno to, vrlo velikim slovima. Jeste li shvatili?, nastavile su nas pitati.

Mi smo shvatili da se ono što je pisalo u novinama izravno tiče i svih nas na plaži. Kad bi novine napisale što se ne smije jesti i čega se treba čuvati, mi smo bili ti koji to nisu smjeli jesti i koji su se toga trebali čuvati.

Toga sam jutra konačno shvatio da sam rođen. A nekoliko dana kasnije isto sam tako iznenadno po prvi put osjetio i što znači umrijeti.

Više nas nisu tjerale u vodu, kao da je čitavo more bilo prožeto kolerom iz školjki. Mogli smo se baš i vratiti doma.

Nisam time bio nezadovoljan, baš obrnuto; već sam nekoliko godina plakao i bunio se – svi se vraćaju, i moji prijatelji iz dvorišta su već doma, a vi mene držite ovdje. Moji su mi roditelji smireno objašnjavali da je to zapravo lijepo, da je to dobro za mene, da bi svi rado bili takvi sretnici kao ja.

No dok su svi ti nesretnici bili zajedno u Caserti, družili se i zabavljali tih krasnih dana između kraja ljetnih praznika i 15

Francesco Piccolo

početka škole, moja braća i ja, pravi sretnici, čamili smo sami u Baia Domiziji i to s dadiljom, jer su se čak i moji roditelji morali vratiti na posao, i oni su bili među onim nesretnicima. Želio sam i ja biti nesretnik – i zato sam plakao i žalio se.

Te godine, zahvaljujući koleri, i mi smo se priključili nesretnicima i vratili se u Casertu prije kraja kolovoza.

Vibrion. To je bila ta riječ. Dotada nije postojala, mogao sam proživjeti čitav život i nikad je ne izgovoriti. Vibrion kolere. Patogena bakterija. Vrlo agresivna. Uvuče se u tanko crijevo i potpuno mu uništi epitel. Ali nisu mi to tako objasnili. Svi su izgovarali tu riječ, kolera; ali i iz ono malo što su mi rekli zaključio sam da znaš da imaš koleru jer te želudac jako boli, neizdrživo, i zatim moraš u toalet i iz tebe izleti nešto bijelo. Baš tako; bijelo. I taj bijeli proljev te spopadne više puta dnevno, čak i deset ili petnaest. Na kraju iz tebe izlazi samo voda, niti to ne možeš zadržati. I na kraju umreš jer više nemaš vode u tijelu. Od dehidracije, govorili su.

Na televiziji su o tome pričali bez prestanka, potencijalnih slučajeva bilo je sve više, strah u kući i izvan nje sve je više izmicao kontroli. Nismo se bavili ničim drugim; svi ostali dijelovi života bili su zanemareni, ništa više nije bilo važno – raditi ili ne raditi, kupiti mlijeko, izaći u šetnju. Kao da su svi rekli: pričekajmo malo – kao kad treba pričekati da prođe vlak ili prestane buka, i zatim će se prenuti i vratiti temi; što si ono rekao?

Druga je riječ koja se čula posvuda bila Cotugno. Na televizijskim vijestima ta je zgrada bila posvud; vidjeli bismo političare kako se sastaju u njoj i gužvu pred njom, ljudi su odlazili stajati tamo. Povremeno bi se pojavio i liječnik u bijeloj kuti, izašao bi i kroz megafon se obratio gomili da smiri rodbinu onih koji su se oporavljali. Nitko nije smio ući, 16

Želim biti kao drugi

a liječnicima je bilo ograničeno kretanje, nisu smjeli izaći.

Cotugno je bio nepristupačno, tajanstveno mjesto. Svi smo ostali vani: od rodbine oboljelih, do nas koji smo to gledali na televiziji. A naša je mašta popunjavala praznine o tome što se događa u bolnici Cotugno i svakoga je dana postajala sve čudovišnija.

Kad bi netko spomenuo vibrion, ja bih pomislio da je možda već u meni. Kad bi netko spomenuo Cotugno, gledao sam bolnicu na televiziji i mislio da ću kad-tad završiti u njoj.

Ali u sebi. U tome je ovo bilo različito od svega prije toga.

Ovo se ticalo i mene.

Vodu iz slavine, govorili su, ne smijemo piti. Nismo smjeli jesti sirovo voće i povrće. Prestali smo jesti i sve vrste ribe, ne samo morske plodove. Za kuhanje tjestenine ili kave koristili smo mineralnu vodu.

Posvuda se osjećao oštar miris limuna. I danas osjećam sličan miris u kuhinjama pospremljenim i opranim nakon ručka. Ali ovaj je miris bio kiseliji, jer se uvlačio u kožu i kao da je time dobivao na snazi. Mnogima je bilo draže umrijeti od kolere, nego se zaliti limunovim sokom i tako hodati okolo. I ja sam bio tog mišljenja: ionako se nisam volio prati, a kamoli još i limunom. Zaradit ćeš koleru, govorili su mi.

Neka, odvraćao sam.

Bio sam drzak, nema sumnje. Ali u sebi sam umirao od straha. Taj me bijeli proljev plašio do kosti, sve nas je plašio.

Mislim da je tako bilo i drugima, iako se nikad nisam usudio pitati, ali mislim da je odlazak na toalet sada bio drugačiji nego prije: sjedao bih zadržavajući dah. Ne bih se previše naprezao i spuštao bih glavu među koljena da provjerim. I svakoga bi dana sve bilo u redu: ništa bijelo, ništa tekuće.

Nemam koleru. Zasad.

17

Francesco Piccolo

A tada je stiglo ono poslijepodne u kinu. Bio sam zadovoljan, imao sam društvo – i to nije bio moj otac. Išao sam s tatom u kino godinama, na poslijepodnevnu projekciju, na vesterne. Upravo sam zbog toga zapamtio da toga poslijepodneva nisam išao s njim, s njim bi to bilo drugačije. Ali više se ne sjećam s kime jesam išao. S nekim drugim, možda s više ljudi: možda s mojim bratićem Gianlucom i tetom, možda samo s njim, možda s prijateljima iz dvorišta. Ne znam više.

Zapravo, svaki put kad se pokušam prisjetiti tog poslijepodneva, u mislima mi se nacrta pogrešno sjećanje: možda zato što ni toga puta nisam bio dobro, a išao sam gledati Posljednji metro. Očigledno je to nemoguće, jer ne bih išao gledati Truffauta s devet godina, a pogotovo sam s djevojkom. Uostalom, Posljednji metro je iz 1980. Ali izgleda da sam i onog poslijepodneva bio loše, a i tada smo gledali film u kinu San Marco, u prvom redu galerije, da bismo mogli ispružiti noge pred sebe. To je bilo najbolje mjesto. To je jedino što povezuje ta dva trenutka, osim činjenice da mi nije bilo dobro.

Sjećam se da sam kad sam gledao Posljednji metro bio sretan, i da se u jednom trenutku film počeo komplicirati i da sam pomislio: Jedva čekam da završi. Naravno da je nakon toga trajao još dugo.

I tu prestaju sličnosti s tim filmom iz prvog dana rujna 1973. Jer o tom se filmu ne sjećam baš ničega, osim da sam, za razliku od Truffauta, želio da ovaj nikada ne završi. Toga se dobro sjećam. Kroz maglu se sjećam i euforičnog osjećaja dok sam stajao s novcem u ruci pred blagajnom: to je bio prvi film kojeg sam gledao po povratku sa praznika, prvi kojeg sam gledao bez roditelja i osjećao sam se odraslim. Ali beskorisno je pokušavati se prisjetiti s kim sam bio: ne znam više.

18

Želim biti kao drugi

Bilo je mračno. Sjedio sam, nogu opruženih na ogradi, i u jednom sam trenu osjetio snažnu bol u želucu. Jasnu, razornu, kratku. Rekao sam si: što se događa? I za mene je taj film odmah završio: projekcija je prekinuta. Pogledao sam druge oko sebe; bili su smireni, gledali u platno. I njih sam otkazao u tren oka, očigledno.

Govorio sam sam sebi: pretjerujem, pa ovo je samo jedan grč, jedan jedini grč, samo te jače boli jer se bojiš. Ali bol se odmah potom vratila, pa me još jednom probola, i naposljetku prestala biti jasna, razorna, kratka; došla je i ostala.

Snažno me bolio želudac; govorio sam sam sebi da me samo boli želudac, ali bol je zapravo bila neobično snažna, jačala je i postajala nepodnošljiva; oblio me hladan znoj i vjerojatno sam problijedio, a sigurno se sjećam da sam osjetio slabost, bio na rubu snaga.

Sada sam znao da sam svaki prethodni put kad bi me uhvatila panika da mi je želudac pun bijele tekućine bio glup.

Jer ovog su puta pokreti mojeg želuca, neprestano i uznemirujuće grčenje, odavali matematički točnu istinu tekućine koja se u njemu krila; osjećao sam da silazi dolje kao niz cijev.

Bio sam prestrašen, ali ne i iznenađen. Djelomično sam ovo i očekivao: ta se priča o koleri ticala i nas, ticala se i mene.

Od onog jutra u Baia Domiziji plašio sam se da bi se ovo moglo dogoditi, uostalom ovo je bila poveznica između stvari koje su pisale u novinama i nas. Ali sad kad se doista događalo, bilo je posve drugačije. Mnogo užasnije. Razorna bol, ali prije svega osjećaj tuge kojeg nisam mogao naslutiti maštom ili strahom, koliko god sam prije o ovome razmišljao.

Vibrion je sad bio u meni, Cotugno će postati moj dom, i to posljednji.

Ovako sam razmišljao: moram se oduprijeti, jer ako se prepustim, sve će izletjeti iz mene, upalit će svjetla u dvoran­i 19

Francesco Piccolo

i moji će prijatelji vidjeti što se dogodilo, čak će i drugi gledatelji vidjeti što se dogodilo i neće mi potrčati u pomoć, nego pobjeći, užasnuti, vičući: Kolera! Kolera! Stoga sam nepomično sjedio i nisam ništa poduzimao: ako se suzdržim, ako se ne predam, moj će život trajati dulje. Istina, tek koju minutu dulje, možda koji sat, u svakom slučaju ne previše; ali ipak malo više. I nastavio sam se praviti da gledam film, i dalje sam nepomično sjedio da ne privlačim pažnju na sebe, da me ne gledaju, jer sam znao da mi je na licu već ispisana smrt. Ovako sam razmišljao: samo moram šutjeti, ali ne smijem nikoga niti dodirnuti, mogao bih zaraziti ljude oko sebe – možda se i iz tog razloga više ne sjećam s kime sam bio u kinu; jer tko god da je bio, mogao sam mu prenijeti koleru.

Dakle, bio sam svjestan jedne jedine stvari: jasne i zapravo jednostavne: umirem. Slučajeva kolere ionako je bilo sve više, rasla je bojazan da će prerasti u epidemiju, grad je čistio septičke jame i svaki se kutak dezinficirao; jeli smo tjesteninu kuhanu u mineralnoj vodi, no možda je tog puta, možda samo taj jedan put moja majka koristila vodu iz slavine, ili je možda pogriješila što me nije prala limunom – greška je sigurno negdje počinjena i nisam znao ni gdje, ni koja, niti sam znao uključuje li druge; možda umiremo svi, ja u kinu, moj otac u banci, moja majka i njezine sestre i moja braća doma.

Imao sam samo jedan cilj: ne dopustiti drugima da primijete da imam koleru; oduprijeti se, izdržati do kraja filma, potom se vratiti doma i sjesti na toalet i spustiti glavu i opustiti mišiće, nakon što sam obavijestio majku ili oca – imam koleru, vodite me u Cotugno. Ali istovremeno je to bilo posljednje što sam želio napraviti i jedino što me dijelilo od tog presudnog trenutka bilo je nepomično sjedenje u kinu, nada u usporavanje protoka vremena; nadao sam se da film 20

Želim biti kao drugi

n­ikada neće završiti, da će trajati do kraja vremena na Zemlji, da ću uspjeti držati guzove stisnute usprkos boli u želucu koja je postajala sve jača, koja mi je palila utrobu.

To sam vrijeme koje sam proveo u kinu San Marco – možda jedan sat, možda deset minuta, ili neko vrijeme x koje nisam uspio odrediti – proživio u apsolutnoj uvjerenosti da ću umrijeti. Nisam napravio ništa od svega onoga što sam želio napraviti u životu. Ali moje je žaljenje bilo općenito, nije imalo neki poseban izvor. Sjećam se da me ta pomisao malo utješila, ta prilično značajna filozofska spoznaja da ću umrijeti nakon što sam živio samo devet godina, da sam imao vremena upoznati tek mali broj ljudi i da stoga neće previše ljudi patiti zbog moje smrti, kao i da će moji roditelji i moja braća imati mnogo vremena da me zaborave, ili barem da zaborave na bol (nadao sam se da me ipak neće potpuno zaboraviti).

Znao sam što mi je, znao sam kakva me smrt čeka, znao sam čak i kako izgleda Cotugno, ta zgrada u koju će me odvesti kroz nekoliko sati, i vidio sam svoje roditelje – ako i oni upravo ne umiru – kako grčevito stežu rešetke bolničkih vrata u nadi da će dobiti vijesti o sinu, o tome jesam li mrtav ili živ.

Ovo što mi se događa, razmišljao sam, znači da sam dio svijeta, a svijet mi se predstavio epidemijom. Ovo nije bila privatna stvar; ticala se svih. A tako i mene. Trenutno mene više nego drugih. Tako se dogodilo.

Palo mi je na pamet još nešto: da nisam rođen ovdje, sad ne bih imao koleru, ne bih bio na korak do smrti. Po prvi put u životu pomislio sam da je loša sreća što sam se rodio u Caserti. Istina, imamo Reggiu, sjetio sam se i da sam ostao sam u Reggi na punih pet minuta ili čak manje, da je sve zapravo tamo počelo; ali sada mi više ni to nije bilo važno. Da 21