Karmela Špoljarić PAZI ŠTO ĆEŠ POŽELJETI
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba
Na naslovnici je slika Dimitrija Popovića “Flora” © Karmela Špoljarić i CeKaPe, 2013.
K A R M E L A Š P O L J ARIĆ Pazi što ćeš poželjeti
Zagreb, studeni 2013.
Stvarnost se iz petnih žila trudila samu sebe nadmašiti, tako da je uistinu bilo teško shvaćati je ozbiljno. Edmondo Paz Soldán
Sadržaj
K-Larina priča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Čarobnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Aurora Borealis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Ništa strašno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Glas iz knjižnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Tko bi u to vjerovao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Grad K . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Galebov san . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Ne može se zagrliti rijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Komadić sreće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
Grad K .
U gradu K. vrijeme je sporo protjecalo. Toliko sporo da su se petci čekali danima, no kad bi konačno došli radost je kratko trajala. Jer trebalo je preživjeti vikende. Nedjelje su bile najgore. Metiljale su se po ulicama, kućama, dvorištima, razvlačile se kao prožvakana guma i svijale svoja gnijezda čak i po onim zaboravljenim zakucima, tako da stvarno nisi imao kamo od njih pobjeći. Stanovnicima se grada K. katkad pričinjalo da im je nedjelja baš svaki dan. I muhe su tada sporo letjele i još sporije slijetale na obamrle zidove i tu bi ostajale danima, a da ih nitko krpom opljesnuo ne bi, jer misao o tome sporo bi se rađala u glavama žena koje su razasute po tijesnim kuhinjama uporno miješale nikad zagorena jela, jer i to je sporo išlo, to kuhanje, a zdjele s vodama zagrijavale su se satima i vode bi prije isparile nego što bi proključale i stalno je trebalo dolijevati nove, iako od svega skupa nije bilo neke koristi. U gradu K. žene su običavale piti kavu cijeli dan, gutljaj po gutljaj, srk po srk i baš su, štono bi se reklo u jednoj 117
maglovitoj zemlji, baš su meračile tu kavu cicajući do zadnjeg kristala snježno bijele kocke šećera namakane slasnim vršcima u tamnu mirisnu tekućinu. Nitko nije znao otkud se u gradu K. kava baš tako pila i zašto su je pile samo žene, jer sve je nekako podsjećalo na neka druga mjesta i običaje, ali tako je bilo od pamtivijeka i sve su do jedne tako činile. Kao što su baš sve nosile slične haljine od cic materijala posute sitnim točkicama, ili nečim tako sličnim, haljine bez rukava jer u gradu K. uvijek je bila sparina, koji su se doimali kao odrezani, haljine koje su čedno pokrivale ramena a u kukovima bile poširoke da se ne vide tragovi donjeg rublja ako ga je bilo, haljine zakopčane sprijeda počevši odozdo pedalj ispod koljena pa uzgor, sve do samoga kraja ravnog znojnog razdjeljka njihovih priljubljenih grudi. Taj gornji zadnji dobro zakopčani gumb bio je nepisana granica – dotle je sezalo žensko poštenje u gradu K. Dalje od toga nije se išlo. Tu možda treba spomenuti da su sve žene u tom gradu imale velike grudi, k tome još nabujale s godinama, pa su se sapeti gumbi neprestano labavili žonglirajući između nezgodnog pucanja pri jačem udahu ili polaganog popuštanja sve do zadnjeg končića. Imale su i iste frizure, te žene u gradu K., čvrste trajne nakovrčane istim viklerima koji se nisu skidali do podneva, jer i kosa se tu, kao i sve drugo, sporo kovrčala. Kao što su i dlake općenito sporo rasle u gradu K. pa tu frizer nije imao posla, nego tek malo podštucavati tu i tamo. Žene su povremeno ipak brijale tamne oštre malje ispod pazuha otupjelim britvicama svojih muževa, ili su to činile jedna drugoj izvježbanim pokretima, jer sve su jednako bile dlakave, obilno 118
po pazusima i rjeđe po trbuhu, oko pupka i dolje, gdje su dlake pravocrtno rasle sve do međunožja i tu je bio kraj – otamo se bijelila čista, glatka koža. Sve noge žena u gradu K. bile su kao u čovječjih ribica, blijede, bezdlake i tanke, tek mjestimično ružičaste kao pofurene. Muškarci u gradu K. većinom su dangubili, iako to, jasno, nikad ne bi priznali. Ženama je možda još i smetala ta sporost, to posvemašnje rastezanje svakog posla, no muške vrijeme usporavalo nimalo nije. Suprotno tome, bili su sporiji od svakog vremena i svaka im je misao u glavi dugo sazrijevala. Gledali su bespomoćno svoje žene po izraubanim kuhinjama, jer nitko nije pribavljao nove, jer trgovina u gradu K. nije bilo osim jedne olinjale benzinske crpke gdje se prodavala i sitna roba iz druge ruke. Tu bi K-ćani točili goriva u svoja auta, temeljito i sporo, i onda bi glavinjali ulicama vozeći pretežito u prvoj, jer druga je već značila silnu žurbu, pozdravljajući se usput s drugim K-ćanima koji su sporo dohodili na jedinu gradsku zebru pa ih je tamo trebalo pristojno sačekati i još im jednom na kraju domahnuti. I tako su im prolazili sati . Djeca grada K. bila su bucmasta, vječito nasmiješena i nekako tupasta. Od rođenja usporena, prohodavala su kasnije od ostale djece njihove dobi, a tek u školi naučili bi govoriti više od jednosložnih riječi, ponavljajući namjerno razrede da bi se utvrdilo gradivo. Djecu grada K. ni na što se nije prisiljavalo, samo se strogo pazilo da se ne spare s vlastitim rodom do trećeg koljena. K-ćanke bi tako svojim kćerima nakon prve mjesečnice, koja se isto tako unedogled čekala, pokazivale popise s imenima 119
njihovih vršnjaka s kojima su bile u nerodu, a koje bi sastavljale temeljito i sporo, još od njihova rođenja. Među tim imenima krio se budući muž mlade K-ćanke, provjeren po stablima i koljenima i ona je od rane mladosti ta imena učila napamet, jedno po jedno kroz godine. Imale su, dakle, mlade K-ćanke vremena, ako već ne i slobodu birati, i obično bi iz ponuđenog birale pomno, za svaku sezonu nešto novo i tako bi to išlo uokrug, s prirođenom im sporošću, sve dok jednog dana matere ne bi rekle – dosta! Tko se s kim tada potrefio bilo je čisto pitanje sreće i sudbine, ali bilo je za vijeke vjekova. Zanimljivo je da su brigu o nemiješanju po krvi i koljenima u gradu K. vodile samo žene. Muškima se o tome, kao ni o čemu drugome, nije dalo razmišljati. Oni bi rastući navaljivali na svaku, znajući da je na ženi da bude upućena i da ih odbije. Djevojke K-ćanke stoga su brižljivo u glavi uvijek pretresale taj popis i gdje god bi išle, na ulici, u autobusu, u kinu imale bi onaj odsutni pogled i tiho bi mrdale usnicama kao da mole, no zapravo su nizale imena kao čisla, vječno noseći teret moguće krivnje ako su nekog previdjele. No, to se još dogodilo nikad nije. I sve bi teklo kao i dosad u gradu K. da jednoga dana konačno nije stigla mjesečnica i najmlađoj K-ćanki, koju su očekivali toliko dugo da su na nju gotovo već i zaboravili. Njezina majka potajno se nadala da nikad ni doći neće, što bi je spasilo silne neugode. Strepila je zbog tog već godinama, no kako to u gradu K. sve rastezljivo bude, to nikog nije posebno čudilo. Strpljivo su je takvu strepeću podnosili, znajući da svemu dođe kraj i da će već jednom progovoriti. Barem o popisu koji je svečano 120
trebala uručiti svojoj kćeri, jer time se svaka majka dičila. No baš je u tome bila kvaka – papir je bio prazan, a oni nisu imali pojma da u gradiću K. više nema nijednog muškarca daljeg od trećeg koljena. I da je muški rod – presušio . Već iznemogla od šutnje, jadnica je ipak nešto lanula potaknuta vabljenjem ženskog društva za vrijeme jutarnje kave koja se odvukla do kasnog podneva. I više se nije mogla suspregnuti. Istresla je pred njih istinu kao vreću. One su polako, kako i priliči K-ćankama, shvaćale tragičnu bit netom izrečenog i onda dugo dolazile k sebi od prvotnog šoka. Do poslije podne još su se preneražavale i zgražavale. Već je bila večer kad je pala prva odluka, ali i ta je padala satima, pa su se tek izjutra Kćanke primile posla, sve polako iz bez žurbe, da ne bi poremetile uobičajenu prijepodnevnu dokonost njihovih muškaraca. Krile su od njih svoje namjere kao i uvijek, samo što inače i nisu imale nekih namjera, ali sada jesu. Skrivećki su počele popisivati sve muške u svojoj kući, pa u cijeloj obitelji, pa po grobljima, a to se je naravno odužilo. Svaka je crtala svoje križaljke, a sve do trećeg koljena, tražeći grešku. Izvadile su stare popise koje su im dale njihove majke, pa ih provjeravale. Negdje je netko morao pogriješiti, nije moguće da u gradu K. više nema muškarca u trećem koljenu koji bi se orodio s tim jadnim, tek propupalim curetkom. Popis muškaraca, i živih i mrtvih, trajao je i trajao. Njuškalo se po muškima detaljno, ali bez većih posljedica. Ovi živi ionako ništa nisu slutili, a mrtvima je bilo svejedno. No kad su na koncu sve donijele svoje dovršene križaljke, 121
baš kao po dogovoru jedne lijepe proljetne večeri u kuću najmlađe K-ćanke čija je majka upravo ispekla štrudlu od jabuka, na jedvite jade jer tijesto se odjutra rastezalo pa je ostalo tek malo podneva da bi se narendale jabuke, i kad su važno zasjele trkajući majku K-ćanku koja nikako da shvati i potjera na spavanje malu, koja ni slutila nije u kakve je probleme zapala već se i dalje naganjala s mačkama po livadi još musavih obraza, pa kad su konačno bacile svoje mreže i rasprosrle ih po stolu, tek tada su krenule prstima i glasom raspredati svoje priče i jutro ih je dočekalo sa zebnjom. Greške tu nije bilo. Gradu K. prijetilo je izumiranje. Od tog dana K-ćanke su se neprirodno ushodale, što je remetilo posvemašnji mir i monotoniju. K-ćani su zato gunđali bacajući na stol svoje karte u širokim lukovima i one su blago padajući dopirale do snopova drugih, već bačenih i poklopljenih, dobivenih ili izgubljenih, ne remeteći ritam i koncentraciju igre koja je ipak patila kako su užurbani koraci rasli. Klepetanje ženskih potpetica od pristojna četiri centimetra, ni milimetra više, odjednom se čulo posvuda. Muškarci su se polako povlačili u svoje rupe pred tom naglom najezdom žena i uskoro se činilo kako u gradu K. obitavaju samo one. Lijetale su kao muhe, dosadne i zvrndave, barem su tako muškarci mislili skriveni po podrumima i garažama, gdje su praznili svoje bačve dostojanstvenom sporošću kojom su rastavljali i svoje kosilice, bicikle ili bušilice, vijak po vijak, šaraf po šaraf. Čekali su da se žene primire, jer brzina je zarazna bolest, gora i od herpesa. Od nje bi se ubogi K-ćani mjesecima liječili, kao od alkohola ili neke druge 122
ovisnosti, ali s krajnje neizvjesnim ishodom. Jednom zbrzan, uvijek si bio u mogućoj opasnosti. Dok su muškarci brinuli o sebi, žene su brinule o produžetku vrste. Tako to obično bude. No rješenje se nije naziralo. Pravilo o trećem koljenu nije se smjelo kršiti, niti bi se ijedna od njih usudila predložiti nešto tako nakaradno. Zaboravili smo reći da stanovnici grada K. nikad nisu napuštali svoje mjesto. Niti su bili kadri živjeti negdje drugdje. Njihova srca kucala su sporije i krv je laganije tekla, kao u davnih ljudskih predaka, stoga nisu mogli podnijeti ubrzani ritam modernog čovjeka. Njihovi satovi sporije su kucali, dani su trajali duže a o tjednima da ne govorimo i uopće, nisu bili kompatibilni ostaloj ljudskoj vrsti. Stoga se nisu miješali s drugima, jer i sama pomisao o ishodu toga bila je strašna. Štedljivo su grickali vlastite gene i domaće resurse kroz stoljeća i “valjda je bilo za očekivati da će se sve to jednom potrošiti” odvagnula je problem gospođa K-ićka, jedna od viđenijih u gradu na popodnevnom ženskom sijelu, opet u kući onog nesretnog djevojčurka. – Ali, tko bi mislio tako daleko – zavapila je neutješna majka, jer ona je jedina na vratu imala čak dva problema – uz nestanak vrste, još i neudanu kćer. – Matematički gledano – nastavila je K-ićka kojoj je taj predmet u školi sporo, ali dobro išao – mi smo već morali izumrijeti, čak nekoliko puta kroz stoljeća. A to se ipak nije dogodilo. – Znači, ima nade? – povikaše žene složno. – Naše su pretkinje nekako ipak spašavale vrstu. Ali kako? 123
To nijedna nije znala. Prošla su sijela i sijela, a djevojčica je rasla. Majka bi, gledajući je, katkad briznula u plač, jer djevojčica je marljivo sricala popis imena koji joj je majka ipak dala. Samo što na njemu nije bilo dozvoljenih, već samo zabranjenih. Prošlo je vremena dok je mala sve to naučila napamet, a onda još neko vrijeme dok je shvatila. – Mama, ovdje nešto ne štima. Majci se stisnulo srce. Strepila je od tog pitanja. – Kćeri moja, to je sve što je ostalo. – Ali ništa nije ostalo! – Imaš pravo. Presušilo! Ostale K-ćanke utihnule su gledajući djevojku tužne sudbine koja je u ruci gužvala papir s popisom zabranjenih imena. Prkosno ga je bacila u vatru. – Ako nema trećeg, ima drugo! – Drugo koljeno?! – vrisnuo ženski zbor toliko glasno da su se K-ćani stresli po podrumima i sve im je iz ruku poispadalo. Vražje ženske! Baš se nekako u to vrijeme u predgrađe grada K. doklatario mlađahni ulični zabavljač, koji je pjevao i svirao po narudžbama. Znao je već da tu posla za njega neće biti, jer nije on mogao toliko sporo svirati koliko su K-ćani sporo mogli pjevati, ali već se zanoćalo. Zapravo je večeras trebao doći do obećanog grada S. gdje su svi stalno bili u spidu, pa je uvijek netko bio budan. Tu bi moglo biti danonoćnog posla za jednog zabavljača, mislio je, ali se preračunao u vremenu. A možda i nije, možda samo nije znao da se prolazeći pored grada K. vrijeme i koraci uspore. Bilo kako bilo, tražio je prenoćište došavši tako 124
do jedne kuće u kojoj je začuo graju. Ugledavši mnoštvo ženskog svijeta zahvalio je bogu, jer žene su uvijek sklone smilovati se naočitom strancu. Uto je je jedna mlađahna djeva izjurila iz kuće plačući i on se sakrio da joj se ne nađe na putu. No bila je toliko zanosna, čeznutljiva i usamljena da je krenuo za njom želeći je pjesmom utješiti. U čudu ga je pogledala i pitala za ime. Zatim je potiho nešto mrmljala i on je jedno vrijeme pristojno čekao, ali tome izgleda nije bilo kraja, a njemu se već i prispavalo. Legao je na mekanu travu gradskog parka koja je, a on to nije znao, toliko sporo rasla da je nikad nisu šišali i zato je bila tako podatna, s malenim svilenim vršcima. Sanjao je da je i ona djeva legla pored njega, konačno dovršivši svoju govoranciju, a onda je još sanjao i neke stvari o kojima pravi kavalir zauvijek šuti. Ujutro, još je bila tu. I ne samo ona već i sve druge K-ćanke, podbočene i ljute. Jedna je malena punašna ženica neutješno plakala i ubrzo je začuđen shvatio da je to majka visoke vitke djevojke koja je još uz njega ležala. Bit će da je povukla na oca. Nije razumio svađu koja je uslijedila, no djevojka je graknula da je se čulo do krovova: Jebala vas vaša koljena! I potom ga nježno zagrlila. Ono što se događalo nakon toga pokušavao je razumjeti, ali misli su mu se usporile, a tijelo nekako odrvenilo. Takav je bio zrak u gradu K. Nedostajalo mu je kisika, a žene K-ćanke nevidljivo su ga okružile. Isprva je jedva nosio teret njihove mržnje na mršavim ramenima, a sada se nije mogao riješiti pretjerane ljubaznosti. Mazile su ga, pazile, nutkale i dvorile. Njegova ga je pak djeva svuda 125
pratila. Ni sanjao nije da bi ga mogla zapasti takva ljepotica i jedno je vrijeme doista bio sretan. Unatoč osjećaju da ga nešto stišće. Grlo mu se često sušilo, ali to je pripisivao pjevanju, koje je u gradu K. bilo sporije pa su i pjesme trajale duže. Jednog jutra pokušao je odšetati, otići do samog ruba grada pa možda i dalje, da udahne neki poletniji i krepkiji zrak. No kako je odmicao, po ulicama su ga presretale K-ćanke. Zapitkivale su ga i propitkivale, a sve užasno sporo. I tako cijeli dan. Kad je konačno došao do zadnjih kuća pala je noć, a on je zaboravio kamo je uopće pošao. Osjetio je umor i krenuo natrag. Jednog se dana njegova djeva malčice zaokružila u trbušćiću. Pa pomalo i sve više. Majka ju je zabrinuto gledala, jer nije se znalo na što će sve to skupa izići. Trebalo je strepiti još devet mjeseci, jer K-ćanke su svoju djecu nosile ukupno dvanaest. Duže su se zametala i sporije rasla. Buduća majka osjećala se dobro. Manje je marila za svoga dragoga, ali tako je to u prvoj trudnoći. Prošlo je još mjesec dana i K-ćanke su se jedne noći sastale u tajnosti. Sve su znale zbog čega su došle i sve su bile suglasne, samo je majka trudne K-ćanke opet počela cmizdriti. Znala je i ona da stranac ne može ostati u njihovu gradu, ali da ne smije iz njega ni izići, jer ovakva bi priča uništila njihov poredak, tradiciju, budućnost, sve! No ipak joj je bilo tužno sjetiti se djeteta bez oca, a i bogzna kakvo će to dijete ispasti. Samo da povuče na mater! Iduću noć grad K. napučile su sjene. K-ćanke s crnim najlon čarapama na licu stezale su krug oko stranca koji je na mjesečini prebirao po strunama svoje gitare. Nije slutio što se oko njega zbiva i tako je bilo bolje. Glava mu 126
je odjednom pala, pa se nije stigao sjetiti da mu je punica skuhala čudan čaj od mente koji je imao okus maslačka. Dograbile su ga tamne ruke, nježno podigle i odnijele. Nosile su ga iznad glava kao što se nosi svetinja, a crna procesija protezala se do groblja. Za to vrijeme njegova je draga s majkom učila plesti, kako bi dijete imalo kapicu, dekicu i čarapice. No groblju je nastao metež, jer nisu znale gdje bi s njim. Tek sad su se sjetile da stranac ne smije počivati na K-ćanskom groblju. To je još gore nego da je živ, jer to je za vječnost. A i što bi K-ćani na to rekli? Padale su svakojake ideje. Najbolje da ga nekome utrape u grob. Sve su se složile, ali nijedna nije htjela da to bude kod njezine familije. Dobro, onda će ga podijeliti, pa svakoj po komadić. No on je bio malešan, a njih je bilo stotinu i pedeset. Ni pola kile svaka, izračunale su. Ne vrijedi se zbog tog truditi. Onda se jedna dosjetila da je na zabačenoj strani groblja, već prema livadi postojala jedna zapuštena nadgrobna ploča obrasla travom i gotovo nevidljiva, koju su pronašli kao djeca. Na njoj bi se najljepše igrali, uvjereni da je to nečiji prazan grob, jer na ploči nije pisalo nijedno ime i prezime. No prošle su godine, a tamo nitko nikad pokopan nije. Možda još uvijek postoji? Sve su se sjatile na to mjesto, kao izgladnjeli čvorci. Pročeprkale su podivljalu travu i gle – ploča je bila tu! Desetak najsnažnijih pokušalo ju je pomaknuti. Nije išlo. Pridružilo se još desetak. Ma kakvi. I tako desetak po desetak i ploča se cvileći malo pokrenula. – Ho-ruk! – viknule su i uprle još snažnije. Ispod njih je zjevnula crna 127
praznina, barem se tako činilo. Sve su brže-bolje zapalile fenjere, svijeće, lampe i što su već sa sobom imale. Kad je svjetlost obasjala tamu, u grobnici su se ukazale kosti. Hrpa kostura. Činilo se dosta duboko, pa nisu mogle procijeniti koliko ih je. Najbliže će biti da ih je bilo dvadesetak. Bilo je tu i nabacanih čudnih predmeta. Zahrđali oklop viteza, jedna trula harfa, jedan čarobni štapić i nešto što je sličilo na cilindar. Zatim molitvenik i nekakav mač. Drugo nisu prepoznale. Nigdje nije bilo tragova odjeće, očigledno su pokapani goli i bez imena. – Tko su ovi? – Otkad su tu? – Kako nismo za njih znale? – O tome sad možemo samo nagađati – odrezala je ona viđenija K-ćanka i počela skidati strančevu odjeću. – Završimo sad s tim! – Kroz glavu joj je proletjela gitara koju su u žurbi zaboravile. Stotinu ruku prenulo se i položilo tijelo, koliko je moglo udobnije, u duboku grobnicu. – Ovdje ih stane još toliko – odšacala je jedna i onda ih je pedesetak uprlo i vratilo ploču natrag. Skupile su odjeću i zapalile je nedaleko groblja. Stajale su krugovima oko vatre, odjednom zamišljene. Svaka se za sebe pitala nisu li i njihove prabake, ili one još davnije, na isti način K-ćanima produžile vrstu. Zbog tog je uzvišenog cilja uvijek netko morao nadrapati, ali tako su sačuvale nit. Svakih nekoliko pokoljenja dohranjivale bi iluziju o čistokrvnim K-ćanima. Vratile su se kućama.
128
Trudna je djevojka zaplakala čuvši da je stranac pobjegao. Ali znala je da će se vratiti, jer ostavio je gitaru. Bez nje nikud ne bi zauvijek otišao. Dijete se rodilo sporo. Porod je trajao danima i to je bio dobar znak. Bilo je bucmasto i sretno. Plakalo je pjevajući, no K-ćanke su odahnule. Jer to je sitnica, kako je moglo biti. Vrijeme u gradu K. opet je sporo protjecalo. Žene su se konačno smirile na radost dobrih K-ćana, koji su polako izvirivali iz svojih podruma. Zrak je bio čist.
129