Kasiopeja

Nakladnik HENA COM Zagreb, studeni, 2015.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Bojana Bajić Fotografija na naslovnici: Pia Balàka Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Bettina Balàka, KASSIOPEIA, roman Copyright © 2013 Haymon Verlag, Innsbruck 2012 Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015.

Copyright © za prijevod Bojana Bajić i Hena com, 2015.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Knjiga je nagrađena nagradom za promicanje suvremene austrijske književnosti „Albert Goldstein“ za 2015. godinu.

Bettina Balàka

Kasiopeja

Prevela s njemačkog Bojana Bajić

Hena com

PRVO

Po dolasku u Veneciju, Judit Kalman iznenadilo je nesvakidašnje vrijeme. Kišilo je, i to usred srpnja. Vlak se uspeo na nasip, odakle je mogla promatrati tamno nijansirane oblake što bacaju sjene na zabijeljeno, nemirnim vjetrovima uzburkano more.

Pristigavši vlakom u podne, očekivala je na ogoljelom, drvenoj suši i pasjoj vrućini posvećenom nebeskom svodu vidjeti sunce u zenitu. Doduše, bilo je vruće, ali nekako sparno, kao u tropima, zbog čega bi netko sklon glasinana povjerovao da negdje na delti rijeke Po žive plamenci.

Mimo vlaka proleti galeb, a nalet mokrog vjetra pticu u letu protisne kroz slojeve zraka. Tako nagnut i raščupan izgledao je kao dio visećeg ukrasa.

Judit je bila spremna čekati u zgradi kolodvora, njezina svjetlozelena kožna torba ne podnosi kišu, a najvjerojatnije ni bluza od nabrane svile. Crni od vlage, u laguni su bili postavljeni svima znani drveni stupovi. Naslonjeni uvijek po tri jedan na drugoga, spojeni dvama željeznim okovima niz koje su curile rđave narančaste pruge. Na vodenoj 5

Bettina Balàka

se liniji inače moglo vidjeti kako su sol i vjetar stupove oglodali poput dabra, a svjetlucavo se zelena alga proširila naviše, no u izmaglici je sada sve bilo mutno i srebrnasto.

Neshvatljivo mi je kako u srpnju čovjek uopće može putovati u Veneciju, ali jednom kada bude po mome, to se više neće događati.

Kada je Judit izašla iz zgrade kolodvora, užasu više nije bilo ni traga. Preostali su još jedino bijeli, koraljni oblaci, a potom su se i oni razišli. Sunce je već počelo sušiti stube i plato. Prvo što je ugledala bila je crkva San Simeon Piccolo na suprotnoj strani kanala Grande, no skele kojima je bila ograđena kvarile su prvi pogled. Na izlasku iz kolodvorske zgrade čovjek se veselio bijelim stubama, bijelim stupovima i trokutastom frizu, kao i prvom prizoru gradske jezgre, čiju je ljusku vlak upravo probio.

Pred prodajnim mjestom javnog gradskog prijevoza turisti su čekali u sve većem redu. Judit je žurno odvukla kovčeg niz stube i pridružila im se. Prije no što bi prodala svaku voznu kartu za vaporetto, djelatnica poduzeća gradskog prijevoza opširno bi se savjetovala s kolegicom koja joj je stajala za leđima. Očito se radilo o obuci. Na vrhuncu sezone, u najtoplije doba dana, upravo na kolodvoru. Prvi su u redu počeli psovati Talijani. Stranci su još bili voljni vrijeme čekanja pripisati opuštenosti karakterističnoj za tu zemlju i ne dozvoliti si upropastiti praznično raspoloženje. Judit naprotiv ni za što nije bila voljna. Najradije bi bila napustila red i uzela vodeni taksi, pobjegla u tišinu prazne brodice, u hlad drvene oplate premazane lanenim uljem, gledala kroz otvoren krovni prozor, laktova podbočenih o krov i licem okrenuta prema vjetru suprotnog 6

Kasiopeja

smjera slučajno čula komplimente vozača kada se sa smiješkom okrene.

Kišom okupano, blještavo sunce je upeklo, Englezi, Francuzi, Nizozemci, Nijemci htjeli su kupiti voznu kartu za vaporetto, a venecijanska se uprava naravno u takvoj situaciji ne zna suzdržati i obuku provesti u miru.

Markus Bachgraben, tko je vidio u srpnju otputovati u Veneciju.

Titin se stan nalazio točno uz Fondamenta Nuove, a izgledao je potpuno drukčije nego što ga je Judit zamišljala. U gradilište pretvoreno Fondamenta Nuove također izgleda sasvim drukčije od onoga za što slovi. Nije bilo za prepoznati sve što je ovdje razrovano, ograđeno, razbijeno i uništeno.

Judit je znala da je Titin stan spoj dvaju susjednih. Zamišljala ga je prostranog i velikog, a umjesto toga bio je nepregledan i krivudav. Na dvije se etaže, drugom i trećem katu kuće, isprepletalo previše malih soba. Judit širom otvori vrata i prozorske kapke. Neke su prostorije imale izlaz na malena dvorišta koja nisu bila ništa drugo do svjetlarnici. Neki su bili okrenuti prema uskim ulicama, neki prema gradilištu Fondamente i Laguni. Zagledala se u Otok mrtvih. Crno nazupčeni čempresi izgledali su nepomično kao na razglednici, kadli iznenada nešto zatreperi. Tita kaže da prema jednoj legendi vještice u crno zavijenim gondolama noću prelijeću zidove da bi slavile na groblju, iako ona još nije vidjela nijednu.

Judit se spusti dolje da kuću razgleda izvana. S jedne je strane omeđena kanalom, nad kojim su svi prozori zazidani. Tita je namjeravala ponovno dati izbiti prozore svoga 7

Bettina Balàka

stana, zagrađene još u doba austrijske vladavine. Odsijecanjem od kanala pokušalo se zaustaviti nastojanja revolucionara, razjasnila je Tita. Tako austrijske brodove koji su onuda prolazili nisu mogli gađati nikakvim teškim ili degutantnim predmetima. U sladoledarnici dvije kuće dalje Judit je kupila kuglicu sladoleda od kokosa u kornetu. Za stajaćim je stolićem rasprostrla plan grada. Iza građevinskih se ograda bušilo, nabijalo čekićem, prašilo. Morala je ići do mosta Rialto da preko kanala Grande stigne do San Paola gdje se nalazio stan Markusa Bachgrabena. Nedaleko trga Campo Santa Sofia mogla je također presjesti na traghetto, ali prevoze samo prijepodne. Ako ne želi pješice, morat će puno kružiti vaporettom ili unajmiti vodeni taksi. Praktičnije bi bilo stanovati u jednom od hotela uz kanal Grande. Ali s obzirom na to da Judit Titi već godinama na raspolaganje stavlja svoju kuću u Irskoj, Tita je inzistirala na tome da ona sada njoj ustupi svoj novi stan u Veneciji. Pored nje se provezao motorni čamac; njušeći vjetar suprotnog smjera na pramcu je stajao snježnobijeli zapadnoškotski terijer. Preplanuo mladić za upravljačem nosio je kratke hlače i sunčane naočale. Nasmijao joj se.

Sijekao je zapjenjenom vodom da je sve prskalo. Judit uzvrati osmijeh. Osjećala se nevjernom. Ponovno ode gore pogledati je li signora Vescovo slijedila sve upute. Dogovoreno je da spremačica uvijek dođe prijepodne, počevši od dana Juditinog dolaska.

U četirima su spavaćim sobama kreveti bili presvučeni čisto, nategnuto i ukrašeni jastucima. Jedna od soba bila je tako mala da je u nju stao samo jednostruki krevet. U drugoj je bilo vruće preko svake mjere, Judit nikako nije 8

Kasiopeja

mogla dokučiti zašto. Možda se nalazila pod limenim krovom. Preostala je soba na trećem katu s pogledom na Otok mrtvih i jedna na drugom katu s pogledom na uličicu. Ovdje bi prozorski kapci većinu vremena morali ostati zatvoreni, ako ne želi da je s nasuprotnog prozora netko promatra.

Soba s pogledom na Otok mrtvih bila je hladna. Iako je kroz visoke prozore ulazilo sunce, odisala je sumornošću. Kao i ostale prostorije u stanu, bila je prepuna antiknih svaštarija koje je Tita u više navrata dala dopremiti brodskim prijevozom tereta. Titin suprug godinama se borio za to da u bečkom stanu „vrati izgubljene kvadrate“, no za stan u Veneciji morao je obećati da će joj dati potpuno odriješene ruke. Na ormariću ukrašenom intarzijom šepirio se preparirani afrički ždral, pored njega je stajao crveno obojan bambus koralj, vjerojatno iz nekog kabineta čudesa. S kamina u visini glave zurila je skupina afričkih kipića. Poprijeko u sobi stajao je antikni kineski bračni krevet. Legne li na njega, gleda točno prema Otoku mrtvih. U tako stranom gradu valja se sprijateljiti s duhovima, objasnila je Tita. Naposlijetku, posvuda su u debelim slojevima ležali mrtvaci, jer kada su se stara groblja u gradu zatvarala, a mrtve se selilo na njihov vlastiti otok, uklonjen je bio naravno samo najgornji sloj. Ovdje se hoda i živi na groblju. Nad grobovima su izgrađene ulice i zgrade; ondje su, iako ih čovjek ne vidi. Ne bi svatko podnio toliku količinu prošlosti, cijelu kolekciju smrtnih slučajeva. Neke bi spopala bojažljivost, pa bi posvuda vidjeli znamenje. Drugi bi mislili da se u njih uvuklo nešto strano što bi im promijenilo narav.

9

Bettina Balàka

Kuhinja se nalazila na 2. katu. Judit sjedne na stolicu i počne osluškivati. Stan je bio pun zvukova. Dopirali su iz susjednih stanova i kuća, zapravo iz cijeloga grada. U Veneciji se oduvijek puno toga trebalo držati u tajnosti, upravo zbog toga što je toliko toga bilo javno, pojasnila joj je Tita. Činilo se da zvukovi dopiru iz svih dijelova stana, učinilo joj se čak da netko prolazi kroz kuhinju. Bilo bi nemoguće uz sve te korake, glasove, škripanje i štropotanje razabrati provalnika. Da bi mogao na vrijeme primijetiti provalnika u stanu, čovjeku je bio potreban pas. Veliki pas čuvar, možda engleski ovčar.

Na zidu je visjela crno-bijela fotografija urušavanja Zonika bazilike sv. Marka 1902. godine. 1902. godine Juditin je pradjed imao dvije godine. Na ormaru za posuđe stajala je boca Lagreina. Judit ustane da otvori hladnjak.

Signori Vescovo sastavila je popis za kupovinu i dala Titi da joj ga proslijedi: 1. Voće (uključujući limun).

2. Povrće koje se ne mora kuhati.

3. Nemasna šunka.

4. Voda (gazirana i negazirana).

5. Crno vino.

6. Prošek.

7. KRUH NE TREBA. 8. MASLAC NE TREBA. 9. I NIŠTA OSIM TOGA. Navela je sve što je poželjela, što nije poželjela nije ni navela. Mogla je zamisliti signoru: njegovana u srednjim pedesetima, pomalo korpulentna. Ljubazna, ali ne i 10

Kasiopeja

i­ndiskretna. Udana, suprug mesar na tržnici Rialto. Dvoje odrasle djece. Sin bankarski službenik (noću ilegalni lovac na školjke), kći vlasnica malog butika. Činilo se da zvonjava telefona dopire istovremeno iz svih prostorija. Osluškujući neko vrijeme u hodniku, Judit se vrtila u krug, a onda ušla u salon. Telefon se nalazio na sekreteru do prozora. Sunčeva se svjetlost na vodi u laguni toliko bljeskala, kao da je na njoj plutalo tisuće krhotina zrcala. Trkaća gondola u kojoj su stajala petorica veslača uopće nije prikočila, već je strelovito pojurila prema vaporettu koji je pristizao iz smjera Murana. Ni vaporetto nije smanjio brzinu. Već se nazirao presjek obje rute i sudar nakon kojeg bi se razlegao prasak. A onda trkaća gondola projuri mimo pramca vaporetta i nadmudri sudbinu. Judit ponovno pogleda telefon. Zvonjava utihne. Na sekreteru je stajala knjiga venecijanskih priča o duhovima. Otvorivši je, iz nje ispadne papirić ispisan Titinim rukopisom: „NIŠTA OD TOGA NIJE ISTINA!“ Judit počne čitati priču o nesretnoj nevjesti Marka Pola, kineskoj princezi, koja je za sobom ostavila carski dvor, domovinu i obitelj, kako bi pošla u Veneciju za voljenim muškarcem. Venecijanci je nisu voljeli. Njezin izgled, naglasak i ponašanje nisu bili samo čudni, nego i začuđujući. Kada se naposlijetku i Marko Polo otuđio od nje da oženi Venecijanku, s balkona svoje palače survala se u smrt. „Još je se i danas u noćima obasjanim mjesečinom može vidjeti kako jecajući hoda gore-dolje po balkonu. Odjevena u široko žuto svileno ruho, dok jadikujući lomi ruke, duga joj, kao ugljen crna kosa razbarušeno leti oko glave.“ 11

Bettina Balàka

Telefon ponovno zazvoni. Judit zaklopi knjigu i čeka.

Monotonija zvonjave činila ju je pospanom. Čim je prestala, otvorila je knjigu na novom mjestu. Riječ je bila o gradnji Bazilike Santa Maria della Salute, smještene na ulazu u kanal Grande. Bljedoliki duhovi djece i režanje duhova crnih pasa zastrašivali su radnike. Nevidljive ruke čupale su ih za kosu ili dijelile pljuske, bestjelesni glasovi mrmljali su nad gradilištem, potoci krvi istjecali su iz poda. Telefon ponovno zazvoni. Ispostavilo se da posmrtni ostaci starog groblja na kojem je podignuta Bazilika nisu bili premješteni. Mrtve je trebalo ponovno pokopati na nekom mirnom mjestu. Judit sklopi knjigu i podigne slušalicu.

Bila je Katalin, njezina sestra. Zove je na kućni telefon, jer se ne javlja na mobitel. Sigurno je baterija prazna. Hitno joj mora nešto reći. Judit spusti slušalicu.

Dok su druga djeca u trenucima roditeljskog nerazumijevanja (a možda i da bi prijatelje naveli na pomisao da su plemićkog porijekla) pretpostavljala da su posvojena, Judit Kalman već je ranih dana posumnjala da je njezina sestra Katalin posvojenica. Osjećaj otuđenosti bio je prisutan otpočetka, Katalin se nije uklapala u obitelj. Bila je dvije godine starija od Judit i postojala je barem jedna upadljiva indicija: ni u jednom jedinom obiteljskom albumu nije se mogla naći majčina slika na kojoj je bila trudna s Katalin. Doduše nije bilo ni slike na kojoj je trudna s Judit, ali bilo je naravno lukavo ovdje ne napraviti razliku. Uopće nije bilo fotografija na kojima je Johanna Kalman imala više od pedeset kila. Čak ni u kutijama s fotografijama nedovoljno dobrim za album. Pa ni u najskrovitijem kutk­u 12

Kasiopeja

p­otkrovlja ili podruma. Stvarno joj je bilo nelagodno toliko ići u širinu, pa nije dopuštala da se njezino stanje dokumentira, obrazložila je majka. „To su bile šezdesete! Tada nije bilo u modi biti trudan.

Trudnice su bile ružne, aseksualne i pomalo nalik kravi.“ Otac je načelno potvrdio prilike u šezdesetima, no njegov se osobni stav uglavnom razlikovao: „Nikada nisi bila krava. Uvijek si bila prelijepa.“ Judit nije čudilo što roditelji poriču. Bili su i više nego svjesni toga što su joj učinili s Katalin.

Osim općenitog osjećaja otuđenosti koji je doveo do toga da sestre nisu mogle razmijeniti ni riječi, a da ne dođe do nesporazuma, Judit je već od rane dobi između sebe i Katalin bila u stanju utvrditi tri razlike: 1. Katalin nije voljela knjige.

2. Katalin nije voljela životinje.

3. Katalin nije mogla biti sama.

Unatoč tomu što je svaka imala svoju sobu, otkad Judit pamti, Katalin je boravila u njezinoj. Stariju je sestru noću bilo strah, ali i preko dana ju je bilo teško navesti da ode preko u svoju sobu ili u zajedničku igraonicu. U igraonici su se nalazili dvorac za Barbie, dućančić, frizerski salon, švedske ljestve pričvršćene uza zid, baletna prečka, kavez za činčile i akvarij te, posebno na Juditinu želju, trkaća staza Carrerra, jer je na igralištu prisluškivala razgovor dviju majki i slučajno čula rečenicu: U današnje se vrijeme djevojčice trebaju igrati i s muškim igračkama.

Katalin se nije odvajala od svoje mlađe sestre. Bojala se činčila, a zlatne su joj se ribice gadile. Bojala se da joj 13

Bettina Balàka

stranc­i – bilo članovi putujućeg cirkusa, bilo vanzemaljci – ne upadnu u sobu i neprimjetno je ne otmu.

Judit je imala četiri godine kada joj je postalo jasno da mora ozbiljno razgovarati s roditeljima. Naglašavajući koliko god je mogla, objasnila je da Katalin samo što ne krene u školu i da bi bilo vrijeme da joj dopuste da bude sama u sobi.

Majka sažaljivo odmahne glavom: „Neće ići.“ „Nisam mjerodavan“, reče otac i odglumi da je zaokupljen glazbenom linijom. „Ja to više ne mogu izdržati“, pobuni se Judit. „Tvoja sestra jednostavno ne može biti sama, potrebna si joj“, nježno će majka. „Ona je starija!“ „To s tim veze nema.“ „Onda neka spava s vama!“ Roditelji se od srca nasmiju, zaljubljeno se pogledaju pa zaplešu na ploču Rogera Whittakera. Judit nastavi zanovijetati, a oni promijene ploču i zaplešu boogie-woogie.

Godinu dana kasnije, da pobjegne od sestre Judit je počela čitati. S knjigom pred nosom mogla ju je ignorirati.

Ne čudi da su Katalin knjige odbojne.

Kada se odjednom zatekla pred otvorenim vratima hladnjaka, Judit primijeti koliko ju je Katalinin poziv razljutio. Još trenutak rastresenosti i bila bi nešto pojela. Ploška pršuta, pa još jedna, a onda bi na brzinu između ploški izvukla prozirnu kuhinjsku foliju da ih može što više odjednom natrpati u usta. Razderala bi foliju Taleggia i odgrizla dio. Čučala bi pred otvorenim hladnjako­m i 14

Kasiopeja

t­rpala u sebe šake pune maslina, gutajući koštice, jer ih ne bi imala vremena ispljunuti. Sve bi se to dogodilo da nije bilo doktorice Soucek. „Nikada ne jedi zato što se osjećaš neprilagođeno. Neće ti pomoći ni sendvič sa salamom s puno majoneze“, govorila je doktorica Soucek.

Judit je imala deset godina kada se počela prežderavati i u kratkom je roku postala jedna od najdebljih u razredu. S petnaest, kada je pubertet prijetio postati nepodnošljiv, ponovno je omršavjela i otada nad tim ima kontrolu. Treba zahvaliti oboma roditeljima, uvijek su imali samo dobre namjere i činili što je za nju najbolje. U početku nisu odmjeravali obroke općenito, a ništa posebno ni slatkiše, jer su kao djeca po tom pitanju doživjeli nešto što nisu željeli priuštiti svojoj djeci. U očevoj je obitelji meso i kobasice bilo uobičajeno staviti samo pred odrasle muškarce koji su kući donosili novac, dok su se žene i djeca morali zadovoljiti kruhom i krumpirom. Kada je kao dijete nešto skrivio, poslali bi ga spavati bez večere, što je kasnije nazivao „najgorom povredom ljudskih prava“. Juditina je majka bila od one djece koja su prvu kockicu čokolade dobila od nekog američkog vojnika, a nakon toga, dodala bi često, „deset godina ništa.“ Iz tog su razloga u kući Kalmanovih smočnice bile dupkom pune, ponavljanju obroka nije bilo kraja, a oraščići i slatkiši posvuda su bili nadohvat ruke. Iako je Judit postajala sve deblja i deblja, roditelji su je uvjeravali da je svejedno lijepa, kako li joj samo punašnost pristaje, uostalom, uopće nije toliko debela. Trajalo je to godinama dok se Judit s prvog sata plesa nije kući vratila 15

Bettina Balàka

ridajući, jer je nijedan mladić nije zamolio za ples. Tada su napokon promijenili pristup.

Tu je u igru ušla doktorica Soucek, liječnica opće prakse koja je ugled stekla kao savjetnica za nutricionizam i oblikovanje tijela. Na dobar glas došla je u danim okolnostima kada je i sama u iznenađujuće kratkom roku iznenađujuće puno izgubila na težini te se s veličine 52 smanjila na veličinu 36. U njezinoj je ordinaciji na pisaćem stolu stajala fotografija koju je običavala okrenuti u pravom trenutuku tako da pacijent na nju baci pogled. Na fotografiji nisu bili ni suprug ni djeca, već cijela figura doktorice Soucek, onako kako je nekoć izgledala. Zapanjenom pacijentu obično je trebalo nekoliko trenutaka dok mu ne bi postalo jasno da je korpulentna osoba u nezgrapnoj vrećastoj odjeći na fotografiji ista ona suha liječnica za stolom prekoputa, gotovo iščezla u svojoj bijeloj kuti.

Sve su se preporuke doktorice Soucek bez iznimke temeljile na spoznaji da ako netko želi smršavjeti, mora jesti manje no inače. Jedina živežna namirnica koju je potpuno izbjegavala bila je margarin, posvuda cijenjen kao zdrav i dijetalan. Kemijski proces kojim se stvrdnjava biljno ulje činio joj se barbarskim. „Ako se molekule razbijaju takvom brutalnošću“, zaključi, „iz toga ne može nastati ništa dobroga.“ Za svojim je stolom na kojem je stajala fotografija upozorenja vodila razgovore i s Judit i s njezinom majkom.

Judit nije sumnjala u to da majka pati više od nje same.

Svome djetetu mora uskratiti drugu plošku kruha u mlijeku, na božićnom drvcu smiju visjeti samo jabuke. Ali zato se Judit s oduševljenjem primila posla. Naučila je p­ojesti 16

Kasiopeja

samo kockicu čokolade i stati, naučila je ne nastaviti neograničeno jesti samo zato jer su njezini roditelji ostali sjediti za stolom i razgovarati s njom. To traje čitav njezin život: jedino oko čega se neprekidno treba truditi.

17