Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 12. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Fotografija autora: Kristijan Vučković Zagreb, studeni 2015. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © Borna Vujčić, 2015.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Borna Vujčić
Nužno zlo roman
Hena com
Svatko vidi što hiniš, rijetki znaju ocijeniti što jesi. Niccolò Machiavelli
To ćemo još vidjeti
Čovjekov prirodni poriv za udruživanjem u njemu otkriva ono najbolje i najgore. Otprilike su tako tekle misli osamnaestogodišnjeg Maksa koji se na Gornjem gradu pojavio dvadesetak minuta ranije kako bi se pripremio za taj veliki rujanski dan. Promatrao je silne građevine s vidikovca u potpunoj nevjerici da takvom prizoru zaista prisustvuje, bez posredovanja TV-ekrana ili novinskog papira. Grad koji je napustio prije desetak dana sad je pamtio kao skučenu i dosadnu hrpetinu besmisleno porazbacanih kuća naseljenih zatucanim starcima koji jedni o drugima, a i o njemu, znaju baš sve. Pogledom na mnoštvo oko sebe nije se mogao nauživati činjenice da nikome ne zna niti imena. Ova sreća samo je narasla pred dobrodošlicom koju Zagreb kao da mu je priredio kako bi mu pokazao baš sve što ima za ponuditi. Kao da čine nekakav mimohod raznolikosti, jurili su pred njim kravatizirani sudionici sudskih postupaka, alternativci koji su se cijelim putem nečemu smijali, gospoda MUP-ovci pred kojima su spomenuti alternativci 7
Borna Vujčić
svoj smijeh obuzdavali, grupe azijskih turista koji bi priliku za fotografiranje našli i na groblju, a dakako i bataljuni djevojaka od kojih je jedna bila toliko predivna da je Maks umalo nagonski pohitao za njom. „Bit će i za to vremena“, pomislio je, pa se iznova usmjerio na veličanstven pogled. Iako se na njima nije zaticao često, vidikovce je istinski obožavao. Pogled na goleme i pravilno raspoređene građevine na neki čudan način ga je činio ponosnim na ljudski rod. U tome što stoje tako ponosito i snažno nalazio je najuvjerljivijeg svjedoka beskrajnih mogućnosti čovjekove sloge. Ali ipak, nije mogao ne primijetiti jasne granice. Strogi centar krasila je majstorski izgrađena, ukrašena i kolikotoliko očuvana baština kraljevskih uređenja. Kako bi mu pogled sezao dalje, tako bi ga počela ubadati u oči jasna arhitektonska promjena; nazirao se tu neoprostiv estetski zločin jedne ideologije pred kojom se Goli otok čini kao prometni prekršaj. Istini za volju, te turobne, sive, duguljaste i naprosto tužne zgradurine nastale su u lijepoj zamisli omogućavanja dostojanstvenog stanovanja mnogima, ali same ni po čijem sudu ne mogu biti ni lijepe ni dostojanstvene. Mjestimice u mješavini s tim stambenim štapićima, a ponekad na osami, nalazile su se zgrade u novoj grupaciji, nastale uz pomoć goriva kapitala. Raznobojne četverokatnice gordo su nosile titulu novogradnje i zajedno su svojim bojama sa svih strana spektra činile nekakvu zamrljanu, gotovo psihodeličnu dugu, posljednji obruč Zagreba nakon kojega se mogu naći samo onakve sredine iz kakve je on pobjegao. Ti jasni prijelazi u stilu gradnje podsjetili su ga na drugu stranu naše sveprisutne težnje za svrstavanjem u 8
Nužno zlo
skupine: istina, sve te zgrade nije izgradio jedan čovjek i svaki pogled na njih podsjeća što sve možemo zajedno. Ali, isto tako nije jedan čovjek vodio tri rata od kojih je svaki ostavio neko novo raspoloženje s kojim su došle i nove zgrade. Teško mu je bilo shvatiti da iz istog poriva i namjere mogu proizaći dvije tako oprečne i nespojive krajnosti; da vođeni istom strašću možemo jednako marljivo graditi i rušiti. Napustio je vidikovac kako se ne bi još i više pogubio u mislima – koliko god se njima volio zabavljati, minuta do početka bilo je sve manje, a dosad održavanu koncentraciju i mir nije smio u zadnji čas prokockati. Ipak, toga se nije zapravo bojao. Znao je da bi većini u istoj situaciji koljena već počela klecati od nervoze – samo se tako priključiti tri pune godine starom gimnazijskom razredu? U gradu u kojem do prije deset dana nikad nije ni bio? Naći se kao uljez među grupama koje su zajedno prošle sito i rešeto? Možda neće biti ugodno, ali u ovom trenutku više nije postojala takva neugodnost koja bi ga odbila od završavanja srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu. Jedina greška bila je što se na ovaj pothvat nije odvažio ranije. Cilj mu je bio jedan: uklopiti se. Sredstva? To ćemo još vidjeti. Nije htio odrediti svoje ponašanje nekom unaprijed zacrtanom mišlju vodiljom koja se čini kao dobra zamisao, samo da bi njezinu provedbu pamtio kao krivca vlastitog društvenog debakla. Snaći se nikad nije bio njegov problem – navikao je u odnosima s ljudima gotovo uvijek postići ono što je priželjkivao, iako mu često ne bi bilo posve jasno kako mu je to pošlo za rukom. Kao majstorski slikar koji u navali inspiracije nasrne na platno, i 9
Borna Vujčić
kasnije, zamrljane kute, s čuđenjem promatra neočekivano remek-djelo. Neki postupci i pristupi u društvu ponekad funkcioniraju izvrsno, a u drugoj su situaciji potpuno neprimjereni i neučinkoviti. Izgled je, vjerovao je, iznimka: nema čovjeka kojem će ljepota zasmetati niti prilike u kojoj će ona odmoći. Stoga je na uglu zgrade iza kojeg se krila gimnazija skinuo naočale i, nakon što je pretrpio udar sunca na do tada skupim lećama zaštićene oči, njima se poslužio kao ogledalom. Prema prvom odrazu činilo se da je sve na mjestu: kratka, blago nagelirana crna kosa; svjetlozelene i zahvaljujući dobrom snu nimalo krvave oči; guste, ali opet ne neuredne obrve; veličinom neobilježen nos te srednje pune, za mladića sasvim dostatne usne. No, temeljitiji pregled ipak je otkrio neka nezadovoljstva, najčešće povezana sa žurnim brijanjem koje si je priuštio tog jutra – s osipom i pokojom preživjelom dlakom kao posljedicama. Međutim, takve sitnice bile su nedostatne da shrvaju Maksov mir. Bez straha koračao je prema velikoj i raznobojnoj zgradi pred čijim se drvenim vratima mahom prepričavalo ljeto, koje je privremeno bilo razdvojilo prisutno društvo. Kako ih je gledao iz daljine koja se postupno smanjivala, sve je osjetnije žudio vidjeti sebe kao dio takve združene bezbrižnosti. Ali, do toga je trebalo doći. Put od tisuću milja, kažu, počinje prvim korakom, a njegov se dogodio na stubi. Onog trena kad su potplati njegovih ne baš jeftinih tenisica dotaknuli dotičnu stubu, odlučio je uživati unatoč svemu što ga je iz ovog ili onog umnog prikrajka tištalo: 10
Nužno zlo
promatrati svoju situaciju kao da je tuđa ili filmska. Jer ona je ipak, koliko god neizvjesna i time zastrašujuća, uzbudljiva. Pred njim je veliki izazov – ali izazovu se valja radovati, a ne od njega strepiti. Vlastitu predodžbu svega što ga je čekalo pokušao je zgusnuti u ono malo vremena koliko je trajalo penjanje stubama: pred očima su mu se vrtjela poznanstva, izlasci, druženja, poljupci, tračevi, pa malo i zadaće, gradivo i sve ostalo što će proživjeti s tim ljudima koje je, popevši se, promatrao kroz staklena vrata na vrhu stuba. Odabrao je ne pokazivati svoje uzbuđenje. Iza vrata mogao je vidjeti roj zbunjenih, mjestimice uplašenih, a ponegdje i izbezumljenih prvaša. Kaos u njihovim očima podsjetio ga je koliko smirenost spašava dojam, stoga je na trenutak dodatno primirio um i tijelo te s tim adutima u rukavu svoje Ralph Lauren vjetrovke otvorio vrata – i tako je ova priča počela. U tom mnoštvu, toj gužvi, rulji i metežu uspio je spaziti jedno poznato i prijateljsko lice: svoju sestričnu Leu. Kako je od petstotinjak učenika XX. gimnazije poznavao jedino nju, lice mu se ozarilo čim se ukazala u toj vojsci neznanaca. Lea je uvelike zaslužna što se Maks uopće našao na tom mjestu u tom trenutku. Iz ljeta u ljeto dolazio je u vikendicu njezine obitelji na Pagu i slušao kako je u Zagrebu spas. Nije Lea, doduše, bila toliki lokalpatriot: o svojem gradu i školi govorila bi mu usputno, ali Maks je uspoređujući te opise i svoju svakodnevicu svakog ljeta dolazio do istog zaključka – metropole se dokopati mora. Poželio se progurati do nje, ali suzdržao se shvativši da mu ne treba prvi dojam poluobrijanog idiota koji se, 11
Borna Vujčić
čim je došao, stao nekog vraga naguravati. Nedoumicu o tome kako se iskobeljati iz ove pat-pozicije prekinuo je hrapavi ženski glas kojim je njegova vlasnica svima prisutnima dala nešto između savjeta i naredbe rekavši im da se premjeste u dvoranu za tjelesni gdje će ravnateljica održati govor. Užurbana kolona koja se oblikovala dovoljno je razrijedila gužvu da Lea primijeti i dozove Maksa, što je smjesta dovelo do njihovog silovitog zagrljaja. – Bratić moj mali najdraži! – vikala je Lea gušeći Maksa nježnošću. – Tko nam se to sredio za prvi dan škole? – uputio joj je kompliment, pa se preko rodičinog ramena zagledao u izvjesnu brinetu čiji bi nas opis odveo u nekom posve drugom smjeru. – Ajde šuti, šarmeru, nisam se ništa naspavala i koma izgledam. Kako si mi ti? Pod stresom malo, a? – Ja sam sasvim u redu i nemam razloga biti nikako drukčije. – Dobro, gospodine ambasadore. Ajde teraj, idemo u učionicu – uz osmijeh je zapovjedila i uzela ga pod ruku. – A ovaj govor? Rekli su da svi moramo. – Rekli su, Maks. Jesi prvi razred upisao možda? Dođi gore da upoznaš ljude. Hitro su se uputili prema sobi koja im je narednih mjeseci trebala biti drugi dom. Na polukatu stubišta susreli su zabrinutog prvaša kako nervozno tipka po mobitelu. Maksu nije bilo jasno zašto moraju zastati radi njega, ali nije prigovarao. – Mali, jesi se izgubio? – pitala je Lea blago se sagnuvši 12
Nužno zlo
prema dječarcu za kojeg bi se prije reklo da je vrli osnovnoškolac na zadatku razgledavanja gimnazija. – Ha? Ma ne, samo mi je frend tu, mislim, bio je, a trebam ga da mi nešto, ovaj... da – promucao je kao osumnjičeni pred vještim ispitivačem. – A slatki. A jeste u istom razredu? – Da. Prvi d! – E pa onda odi u dvoranu sada slušati ravnateljicu. Tamo ste svi poredani po razredima. – E pa da. A vi ne idete? – Ne, ne. Mi imamo nekog posla. Ali vidimo se neki drugi put! – A, super. Hvala! – viknuo je i sjurio se niza stube, a Maks i Lea nastavili su svoj, njemu suprotan put. – Šta ti hoćeš?! – začudila se Lea Maksovom smiješku uz koji je promatrao cijelu situaciju. Ono što je Maksa obradovalo bila je njezina dobrota, koju je svakom prilikom iznova pokušao shvatiti. Nije mu bilo jasno odakle joj silna snaga da neprestano brine za sve oko sebe; najdraža mu je slika takve situacije bila njezina pijana patrola jednim paškim noćnim klubom kad je prilazila neznancima koji su joj se činili trijezni kako bi s njima podijelila bocu medice. Takav dobrohotni poriv nije nalazio u sebi, ali ga je u drugima beskrajno intrigirao. Bio je kao zagriženi zaljubljenik u glazbu koji sam nema sluha, pa nije sposoban stvarati vlastite melodije: najbolje što može jest uživati u tuđima. Prazne stube dovele su ih do drugog kata, a hodnik do učionice br. 15. Lea je posegnula za kvakom, a onda odustala osjetivši da joj je suputnik zaostao. 13
Borna Vujčić
– A koga ti čekaš? – pitala je Maksa, koji je stajao na polovici hodnika. – Pa ne znam... šta, samo da uđemo? – Isuse Bože, opet Srebrna stijena. – Lea! – glasno ju je ukorio. – Šta, samo skočim? Sigurna si da nije preplitko? – oponašala ga je. – Stijena je petnaest metara visoka, pa nije to malo, ja... – Deset jebenih minuta sam čekala. – E pa onda sam skočio. Kad sam bio spreman. – Ja sam bila spremna umrijeti na onom suncu. – Gle... taj skok mi je jedna od najdražih uspomena. Sigurno ga ne bih tako dobro zapamtio da sam samo tako skočio čim smo došli. – E pa dragi Maks, tehnologija napreduje – rekla mu je, pa uperila mobitel u njega. – Što radiš? – Pa snimam te. Da ne zaboraviš svoj prvi ulazak – objasnila mu je, nad čime se ovaj malo zamislio. – Dovoljno besmisleno da ima smisla. Sviđa mi se. Ali da nisi izgubila taj video. – Čuvat ću ga kao nevinost, Maks. – I skloni mobitel kad uđemo, da ne gledaju ovi unutra šta sad mi... – Dobro Maks, Isuse, ulazi više! Maksov odlučni ulazak u petnaesticu prouzročio je paniku nikotinskom društvu utaborenom na prozoru. U očitom strahu od profesora posakrivali su i pobacali cigarete, da bi se potom začudili nepoznatoj pojavi pred 14
Nužno zlo
njima. Zbunjenost im je splasnula s lica Leinim ulaskom, što je Maks pripisao silnim najavama njegovog dolaska bez kojih, poznavajući je, nije moglo. – Današnji dan pamtite kao onaj kad ste upoznali Maksa! – radosno je uzviknula Lea. – Dakle, nisam jedini navikao na ovakva pretjerivanja. Drago mi je – obratio se trojcu, pa prijekorno pogledao Leu, koja je tek nakon tog pogleda prekinula snimanje. – Napokon, hvaljeni Lein srodnik. Ime mi je Armerije; imaš moju dobrodošlicu – zacvrkutao je štrkljavi poeta 4. a razreda i pružio Maksu ruku. – Frederik, poštovanje – formalno je izjavio mladić nimalo ugodne vanjštine. Lice mu je bilo izrovano aknama, prištevima, miteserima i nespretnim pokušajima njihova uklanjanja. Tome sigurno nije pomogla brada, ili ako ćemo točnije, skup uraslih dlaka i kojekakvih nasumično pozicioniranih čuperaka. – Milena. Ćao. Čuli smo puno lijepoga o tebi – dala mu je do znanja jedna od onih za koju, Maks nije nimalo dvojio, znaju svi mladići, a sve djevojke joj zavide. Poveće kestenjaste oči savršeno su se slagale s dugom i valovitom crnom kosom koja je dodatno isticala njezine sovjetski crvene usne: sve ovo zajedno kao da je bilo pažljivo osmišljeno u kakvom laboratoriju ljepote. Gledajući je, Maks je na trenutak povjerovao u Boga, jer teško je povjerovati da se jedna hrpa kromosoma može ujediniti u takvo savršenstvo. – Čuo je i on lijepoga o tebi – nadopunila ju je Lea. U ovom trenutku Maks je na sebi osjetio razgovorni reflektor – nešto u njemu govorilo mu je da je vrijeme da 15
Borna Vujčić
preuzme, da iskoristi što mu konverzacija nudi i usmjeri je u službu upečatljivog prvog dojma. Mogao je ziheraški održavati kakav svakodnevni suhoparan dijalog, ali želi li zaista da se istim takvim epitetima opisuje njegov karakter? Trebalo je riskirati gestom koja se može učiniti neobičnom, ali može i preokrenuti situaciju u dugopamtljivi prvi susret. – Lea ne laže: zadovoljstvo mi je – poručio je Mileni i nježno približio njezinu ruku svojim usnama radi poljupca. – Pa ti si nam dovela kavalira! – iznenadila se Milena. – Ugrožena vrsta, kako čujem: umalo izumrla – nadovezao se Armerije. – Ti stvarno nemaš sreće, stalno govoriš da tražiš ovakvog – u šali se nad Leom sažalila Milena. – Izvrsno uočena ironija! Osuđena je u rodu imati što traži u ljubavniku! – nasmijao je Maksa Armerije. – Tišina! – uz osmijeh se zaderala Lea. – I vi ste se naslušali njezinih ljubavnih problema? – dočekao je željeno Maks. – Da naslušali! – gotovo su u glas viknuli akači. Potekao je brzac anegdota o Leinim propalim vezama. Maks je imao prilike naslušati se o njezinoj ovisnosti o ljubavi: samoća je za nju bila neprirodno i neljudsko stanje koje valja čim prije riješiti. U svakom odnosu pokušala se otvoriti, ali muški rod kakav jest, pogotovo u srednjoškolskoj dobi, na pokušaje bliskosti nerijetko bi odgovarao povlačenjem. Maksu je Lea bila beskrajno draga, ali svakim ljetom kapa mu se sve više punila dok bi slušao njezine žalopojke. 16
Nužno zlo
Ipak, u ovom trenutku nije mogao zamisliti dražu temu razgovora – budući da mu je s troje nazočnih Lea bila jedina poveznica, zaključio je da nema druge osim derbi prvog dojma odigrati na domaćem terenu njezinih pogrešaka. Znao je da će poljubac u ruku izazvati barem nekakve reakcije, gotovo sigurno s pojmom kavalir kao sastavnim dijelom. Ako nitko ne bi primijetio ironiju situacije, on bi je istaknuo sam – srećom, nije bilo potrebe za takvim, manje prirodnim rješenjima. Razgovorom su obradili četvero glavnih muških likova sapunice Leina života, kad je u učionicu banuo Viktor, prouzročivši još jednu duhansku paniku. – Ima ko pljugu? – upitao je. – Klasika – zakolutala je očima Milena, očito iznervirana učestalošću Viktorovog žicanja. – Tek što smo upravo zahvaljujući tebi lišeni vlastitog dima? – zavapio je Armerije, čija je tek pripaljena cigareta tužno plutala na asfaltnoj lokvi. – Imam ja. Maks, drago mi je – rekao je i umjesto ruke pružio kutiju. – A, Lein Maks. Čuo sam... – Puno o meni? Ti stvarno nisi štedjela na pričama – obratio se Lei. – Valjda sam dobra sestrična. – To su ove nove, s okusom nekim? – iskomentirao je Viktor nepoznatu kutiju. – Ma da, kao jubilarno neko izdanje... – Bolje ti je da se pripremiš da će ti žicat svaki dan. Ili to jednom kavaliru nije problem? – izazvala ga je Milena. – Već ćemo se nas dvojica dogovoriti. 17
Borna Vujčić
Viktor je poveo priču o njihovoj novoj razrednici, čime je istjerao Maksa iz sigurne razgovorne zone Leinih promašaja. Na spomen dotične Renate Brajković uslijedilo je nostalgično zazivanje njihove bivše razrednice, prof. Perić, koju je prometna nesreća privremeno onesposobila za rad. Uvjeren da je funkcija razrednice ovdje nešto važnija nego što je bila u njegovom rodnom kraju, Maks se raspitao o Renati, ali više od toga da je navodno stroga nije uspio saznati – kako filozofija na red dolazi tek u četvrtom razredu, do tada nisu imali doticaja s njom. Pa ipak, valjda su se raspitali kod starijih? Ništa takvoga. Naprosto nitko nije preuzeo tu obavještajnu odgovornost na sebe, vjerojatno računajući na to da im Brajkovićka neće odigrati značajnu ulogu u životu. Usred toplo intoniranih žaljenja za brižnom prof. Perić pred vratima se začuo žamor, a nedugo zatim i otvaranje vrata. U petnaesticu se izlio tsunami akača koji su međusobnim grljenjem i povicima stvorili zbrku kakva je za očekivati nakon ljetnog razdvajanja. Lea je Maksa odlučila spasiti od ovog kaosa odvukavši ga do klupe koju je smatrala optimalnom po pitanju izbjegavanja pogleda s katedre. Dok su neki slijedili njihov primjer, a drugi se radije držali razgovora s nogu, Maks se zadubio u našarane i urezane zapise na njihovoj klupi. Osjećao se kao istraživač kakve davno zaboravljene egipatske grobnice koja ljudske noge nije vidjela otkad je u nju pohranjen posljednji faraon. Bio je tu čitav pregled potpisa, mišljenja o profesorima te kojekakvih crteža i karikatura. Kad je bolje pogledao oko sebe, Maks je vidio cijelu učionicu kao mauzolej njihovih zajedničkih godina. Breskvasti i bijeli 18
Nužno zlo
zidovi ukrašeni vlastoručno nacrtanim šarama, pano prekrcan fotografijama, porukama i razglednicama, a ponajviše puki pogled na sve njih u prirodnom staništu Maksu je potvrdio da ulazi u već itekako utemeljenu priču. Iznenadno zatvaranje vrata odjeknulo je učionicom i posjelo sve koji nisu bili zauzeli položaje. Glavom, bradom, imenikom i diplomom, ušla je njihova razrednica. Ne obraćajući pažnju na streljački vod pogleda uperen u nju, zagledana u parket krenula je prema katedri. U svojem neobaziranju na razred kojim je trebala rukovoditi Maksa je neodoljivo podsjećala na jednog od onih filmskih junaka koje se snima kako odlaze od eksplozije prema kojoj se oni nikako ne bi okrenuli jer misle da imaju važnijeg posla. Dok su razredom odjekivali ritmični koraci jeftinih potpetica, Renatine ovčice buljile su u nju mješavinom zbunjenosti i strepnje. Maks je ovo odlučio nadopuniti. Pokušao ju je shvatiti, osjetiti, ući joj u glavu. Samo držanje reklo mu je temeljnu istinu: ne da joj se. Srednjoškolske profesorice rijetko mijenjaju posao, pa je sudeći po dobi ovdje barem dvadeset godina. Mašta je ubrzo dodatno ohrabrila njegova nagađanja – mogao bi se zakleti da joj muž posvećuje pažnje koliko ona sama uljepšavanju. Dosada koja joj je isparavala iz očiju navela ga je da pomisli kako ne može imati djece, jedini mogući izvor zadovoljstva koji bi takvu ženu mogao odmaknuti od jada kojim je zračila. Kao da mu je pred očima, vidio je komodu u 25-kvadratnom izgovoru za stan koji dijeli s mužem, a u njoj nekoliko kilograma dokumenata iz sadašnje i bivše države. Među njima morao se kriti dokaz koji crno na 19
Borna Vujčić
bijelo svjedoči da njezina maternica zametka vidjeti neće te da medicina po tom pitanju ne može napraviti baš ništa. Sve u svemu, zadnje što joj je trebalo bio je neki tamo nesretni 4. a. Razočaranje njezinim prvim obraćanjem cijeli razred kao da je pretvorilo u dijete koje pod borom zgrabi najveći poklon, a nedugo zatim okruženo poderanim papirom završi s džemperom u rukama. I baš kao to dijete koje pred bakom mora hiniti oduševljenje ili barem zahvalnost, akači su kimanjem glave i zapisivanjem pokušavali odaslati privid interesa. Maks je znao koliko je ovo nepotrebno: Renati je očito sve ravno kao svježe posijana slavonska poljana. Gorljivo đačko zanimanje i njihovo potpuno ignoriranje jednako su joj mile opcije jer je došla odraditi posao: ni više, ni manje. To je i ostvarila uvodom od oko dvije minute plus još takvih desetak koje je stavila u službu najave nastave filozofije kad više nije znala što bi. Nakon zalupljenih vrata nastupio je muk, koji je iznenada prekinuo jedan gromoglasni „Koji kurac?!“, da bi se istog časa učionica pretvorila u kaotičnu burzu gdje se trkom od klupe do klupe tržilo nevjericom. Svi su bili puni pitanja i prazni odgovora – kako bi oni, pobogu, trebali funkcionirati s njom na čelu? Razred se ubrzo podijelio na razgovorne grupice, pa su se Lea i rođak dali u obilazak ne bi li on jednom za svagda u njihovim očima postao Maks, a ne „Lein bratić, onaj crnokosi“. Svaki akač činio mu se zanimljivijim i susretljivijim od prethodnoga, gušeći tako njegove strahove glede uklapanja. Pa ipak, većinu ovih razgovora 20
Nužno zlo
zidovi učionice kao da su tematski ograničili na rijetko zanimljiva razglabanja o školi. Maksov nepovoljan položaj nekom je neobičnom telepatijom naslutila Lea, koja je poviknula: „A da mi svi sjednemo negdje u Tkalči?“ Na otpor nije naišla niti u tragovima, stoga su odradivši simboličan prvi dan nastave u koloni prostrujali praznim školskim hodnicima i uputili se prema toj ugostiteljskoj nizbrdici. Problem s idejom da tridesetero ljudi ode na piće u isto vrijeme leži u tome što ljudska domišljatost još nije osmislila kavanski stol koji bi tu zamisao valjano podržao. Bilo im je jasno da će morati spajati stolove, a njihovoj nadi da će ih negdje naći dovoljno stala je na put činjenica da je bio prvi dan nove školske godine. Blizu kraja ulice i vlastitog odustajanja, nabasali su na terasu s četiri poveća slobodna stola, koje su spojili ne riskirajući moguću zabranu do koje je moglo doći da su ikoga pitali. Hrpa prožvakanih tema i slamki ubrzali su kazaljke na satu, pa se školsko jutro brzo pretvorilo u jesensko predvečerje. Najizdržljiviji su na koncu nastavili razgovor na kratkom potezu do Jelačićevog trga. Ali, Maks se isključio i odlutao u razmišljanje koliko je jesen dosadno godišnje doba. Tjednima zamara svojom neodlučnošću bi li poslalo kišu ili tek toliko držalo tmurne oblake iznad njih, baš kao ovog dana koji je u tom času već bio zabrinjavajuće taman. Veliki sat na Trgu pokazivao je tek sedam, a upaljena rasvjeta kao da je mahala ljetu na odlasku. – Bravo, mali – pohvalila ga je Lea čim su ostali sami na tramvajskoj postaji. – Bravo? 21
Borna Vujčić
– Ne pravi se glup. Baciš se u novi razred i odmah sve, ono... oboriš s nogu! – Ma da sad, oborim s nogu. – Reci mi još nekoga koga znaš da bi mogao isprve naći temu za razgovor s dvadeset i osam stranaca. – Nije bilo baš sa svima. Evo, mislim da nisam uspio uopće popričati s onom curom, kako se zove? Onako je, malo, jel... – objašnjavao je Maks i pritom rukama opisivao punašnost. – Jebote Maks, pa debela je. Šta ti ima biti neugodno? Ali Franka je super, budi dobar prema njoj. I prema Mileni. – Kakve sad veze Milena ima? – Pa mislim, nikakve, samo sam rekla... – izmotavala se uz smiješak koji je govorio suprotno. – Ti baš ne možeš a da ne spajaš ljude, jel? – Otkuda ti sad to? Ja i tebi i njoj samo želim najbolje. Pasali bi si, to je sve. Vi se sami dogovorite. – U svakom slučaju, onaj njezin rođendan mi uopće ne zvuči loše. – Ne zvuči loše?! Ti nemaš pojma na šta to liči. Pričala sam ti, to je tradicija. Svi se lijepo vratimo s ljeta i taman uleti Milenin rođos. – Kakav ti je to sad izraz? – Kakva je to tebi navika s ispravljanjem? Malo si se zapričao s Frederikom i odmah se pretvorio u njega? – E, on je tek neviđen lik. Gušt je pričati s njim. – Nekak sam se bojala da se vi nećete naći. Mislim, mogao si skužit da nije baš... – Neprilagođen je, da. Ali nenormalno pametan. – To sigurno. On bi nam mogao biti predsjednik. 22
Nužno zlo
– A bokte, ti stvarno jesi optimistična. – Ne republike, Maks. Razreda. Sjećaš se šta je rekla ova... flegmatična krava od razrednice koju imamo? Kao, da se moramo dogovorit oko toga? – A, da. Kako se ne bih sjećao, ponovila je to sto puta. – Ma boli nju dupe, njoj je jedino bitno da riješi tu formalnost. Popričat ću s Frederikom, možda i ja to uzmem na sebe. Ionako sam prošle tri godine to radila, samo što se s Perićkom tu nije imalo što raditi. – Možda i bolje. Ima on soli u glavi, ali očito ne zna s ljudima. – E, a znaš šta bi bilo najbolje? Da se ti prijaviš. Ono, tek si došao i boli tebe, ne gubi se vrijeme! – Ja? Pa ne znam, mislim... – Ajde daj, pa zajebavam se. Za prvi dan nije moglo bolje! – zaključila je poljupcem u obraz i uskočila u upravo pristigli tramvaj.
23