Nakladnik HENA COM Zagreb, studeni, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Tamara Horvat Kanjera Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Andrés Neuman, HABLAR SOLOS Copyright © Andrés Neuman c/o Guillermo Schavelzon & Asoc., Agencia Literaria www.schavelzon.com Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © za prijevod Tamara Horvat Kanjera i Hena com 2015. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Obra editada en el marco del Programa SUR de Apoyo a las Traducciones del Ministerio de Relaciones Exteriores, Comercio Internacional y Culto de la República Argentina. Djelo je objavljeno u okviru Programa “Sur” za potporu prevođenju Ministarstva vanjskih poslova, međunarodne trgovine i bogoštovlja Republike Argentine.
AndrĂŠs Neuman
Razgovori nasamo
Prevela sa ĹĄpanjolskog Tamara Horvat Kanjera
Hena com
Za oca koji je također i majka
Ne vjerujte mi da vam ono što pripovijedam mogu ovdje reći. Hebe Uhart, Kako se vraćam?1
Iz djela Del cielo a casa (“¿Cómo vuelvo?”), Hebe Uhart, argentinske spisateljice (nap. prev.) 1
Lito
7
Uto stanem pjevati i povećaju mi se usta. Kad me ugleda tako sretnog tatu spopadne smijeh. Ali mama se ne smije. Ne znam ni sam koliko ljeta sam ih molio. Uvijek su mi odgovarali isto. Kasnije. Mrzim kad to kažu. Zamišljam jako dugi red djece u kojemu sam ja zadnji. Ovoga su se puta prepirali. Tihim glasom. Puno mašući rukama. Njih su se dvoje zatvorili u kuhinji. Nimalo mi se ne sviđa kad to rade. Kuhinja je svačija! Prislonio sam uho na vrata. Nije se dobro čulo. Ubrzo su izišli. Mama je bila vrlo ozbiljna. Provirila je na prozor. Ispuhala si je nos. Potom je došla i spustila mi poljubac na šiške. Tata me zamolio da sjednem kraj njega. Onako, kao da imamo sastanak. Stegnuo mi je ruke i rekao: sad si muškarac Lito, idemo. A ja sam počeo skakati po sofi. Pokušao sam se smiriti. Ja sam sad muškarac, zar ne? Potegnuo sam majicu i opet sjeo. Pitao sam tatu kad odlazimo. Sad, odgovori. Sad! Ne mogu 8
Razgovori nasamo
vjerovati. Pojurim gore u svoju sobu. Otvaram i zatvaram ladice. Odjeća mi ispada. Mama mi pomaže da napunim ruksak. To će biti genijalno. Sigurno. Najsigurnije. Takve ti se stvari počnu događati kad napuniš deset godina. Spuštamo se svi troje do garaže. Kako ovdje uvijek ružno miriše! Upalim svjetla. I pojavi se kamion strica Juanja. Jako čist. Kao nov. Tata počne pregledavati kotače. Motor. Ulje. Tata zna o tim stvarima? Mama stavi moj ruksak na prednje sjedalo. Tako. Na mjesto suvozača. Ne znam što bih rekao. Stojimo šutke dok tata ne završi. Ima crne prste. Kao da su kukci. Pere si polagano ruke. Onda se penje u kabinu. Izvadi novčanik i stavi u zrcalo maminu fotku. Ona trlja oči. Silno dugo nam treba da krenemo. Opraštamo se i sve to. Mama nešto govori tati na uho. Ne prestaje me grliti. Uh. Na kraju sjednemo. Tata mi odmah stavi pojas. Ali svoj ne stavlja. Čita neke papire. Gleda kartu. Nešto bilježi. Odjednom motor zabrenči. Podignu se vrata i garaža se ispuni svjetlom. Više ne vidim mamu koja nas pozdravlja. Dobro, kaže tata lupnuvši rukom po volanu, nadajmo se da će nam Pedro donijeti sreću. Zašto se zove Pedro, pitam? Jer je Peterbilt, sine, odgovara. A kakve to ima veze, uporan sam. Tata se grohotom nasmije i ubrza. Mrzim kad mi se smije kad pitam nešto. 9
Andrés Neuman
Vidim kako prolaze krovovi automobila. To je kao da ideš u helikopteru s kotačima. Jednog ću dana voziti Pedra. Najsigurnije. Uvijek pozorno pratim kako to radi stric Juanjo. Ima tisuću gumba posvuda. Ali na kraju se upotrebljavaju samo tri ili četiri. Mislim da najteže mora biti s volanom. Što se, na primjer, dogodi ako moraš okrenuti na jednu stranu i odjednom pogriješiš i okreneš na drugu? Ostalo izgleda lagano, jer se tata baš ne obazire previše na sve to. Kao da misli na nešto drugo. Bolje da to ne kažem mami. Oni se uvijek svađaju u autu. Volio bih držati volan. Ali to je nemoguće s deset godina, to već znam, nisam blesav. Dobili bismo kaznu. Ovdje gore je jako vruće. Valjda kad si tako visoko sunce jače grije. Pokušavam pojačati rashladni zrak. Dodirujem gumbe koje je dodirivao tata kad smo krenuli. On napravi izraz lica kao da mu to smeta i opet smanji hladni zrak. Ja ga opet pojačam. On ga opet smanji. Kako je tata naporan! Pitam za svaki slučaj: hoćeš me naučiti voziti? Tata se nasmiješi, a potom se uozbilji. Kasnije, uzdahne. To sam i očekivao. Zabranjeno je, zar ne?, pitam ga. To je zbog nečeg drugog, ti kaubojski mekušče, odgovara tata. Zbog čega?, iznenađen sam. On se pravi tajanstven. Zbog?, zbog?, ponavljam. Tata odmiče ruku s volana, polagano podigne nadlakticu (prelazi nas jako brzi crveni auto, obožavam crvene 10
Razgovori nasamo
aute, najdraži su mi kabrioleti, crveni kabriolet bio bi genijalan!, kako vozači uspijevaju da se ne raskuštraju?, ili svi imaju kratku kosu?, jasno, sigurno je to, ali kako onda to uspijeva ženama?), tata ostaje tako, podignute ruke, dok ga opet ne pogledam. Onda ispruži prst i pokazuje mi. Ne, ne na mene. Niže dolje. Pokazuje moje cipele. Zato, kaže on. Ne shvaćam. Zbog cipela? Zbog tvojih nogu, šampione, kaže tata, kako misliš dosegnuti pedale? Istina, na to nisam mislio. A s visokim cipelama kao što su mamine? To više ne pitam jer me je sram. Ostavljamo iza sebe Pampatoro. Bar je jako ružan. Jelo je ukusno. Ima tona ketchupa. Više nema drveća. Polje je žuto. To je kao da je svjetlost zapalila cijelo tlo. Čitam natpis: Tucumancha. Uz cestu je sve puno stijena. Narančastih stijena koje izgledaju kao cigle. Odakle dolaze cigle? Proizvode ih? Ili rastu u stijenama i režu ih u kvadrate? Pedro prolazi vrlo blizu ruba. Tata rijetko koči. Ima vrlo uspravna leđa i steže volan objema rukama. Sjećam se World Force Rallyja 3 (na radiju prekidaju glazbu zbog vijesti, izgovaraju broj mrtvih i ranjenih, broj ranjenih veći je nego mrtvih, a što se dogodi ako neki od onih ranjenih umru?, mijenjaju brojke?, daju li ponovno novosti?, glazba koju nalazi tata malo mi je dosadna, skroz je stara), u ovoj videoigri ima staza koje obožavam, ima jedna puna stijena kao u divovskoj pustinji. Uz to moraš zaobilaziti životinje 11
Andrés Neuman
i pucati na Arape koji te napadaju da bi je prešao. Ako ih ne skineš brzo, oni se bacaju na kola, razbijaju staklo i gađaju te. Genijalno je. Jednom sam skoro oborio apsolutni rekord. Ali na posljednjem zavoju sam se prevrnuo, izgubio jedan život i odbili su mi bodove. Videoigre s vožnjom su moja specijalnost. Valjda zato što stric Juanjo ima kamion. I premda nisam toga bio svjestan i ja sam naučio voziti. Sad kad bolje promislim, na World 3 nema pedala. Tatice, kažem, jesi li znao da ima jedna igra s posve jednakom prirodom kao što je ova? Ma što ne kažeš!, odgovori on. To je jedna od mojih omiljenih, pričam mu, najteže je zaobići divlje životinje a da ne izletiš s ceste. Aha, kaže tata, a ako izletiš što se dogodi? Prevrneš se, odgovaram, i izgubiš vrijeme. I što još?, pita tata. Jadnik ne razumije ništa o videoigrama. I onda zaostaneš gomilu pozicija, objašnjavam mu, i moraš početi sve ispočetka. Osim ako ne nađeš motor za ubrzavanje ili superklizeće kotače, jasno. I to je sve?, tata postaje jako naporan. Pa zar je tebi to malo?, odgovaram. Izbjeći životinje, ubiti Arape, promijeniti motor, preteći sve žive a da se ne razbiješ o stijene? Ne, ne, kaže on, pitam te zar se ništa drugo ne dogodi kad imaš nesreću, odnosno, jesi li ranjen?, zbrinu li te?, moraš li se odmarati nekoliko utrka?, nešto? Tata, pušem, igre ne funkcioniraju tako. Prekrižim ruke. Ne mislim raspravljati 12
Razgovori nasamo
s nekim tko nikad neće oboriti rekord ni na World 1. Prčkam po radiju dok ne nađem zabavniju muziku. Pogledam postrance tatu. Ne žali se. Prolazimo uz novi natpis: Mágina del Campo, 27 km. Ne vide se više stijene. Sunce je skoro već u visini Pedra. Sad su tu bodljikave žice. Traktori. Krave. Ako udarimo u neku moram ponoviti partiju. Jesi li gladan? Pita tata. Ne, odgovaram. No dobro, malo. Sad ćemo se opet zaustaviti, kaže on gledajući kartu, za danas je dosta. Potom protegne ruke (čini mi se da ne bi trebao ispuštati volan, mama mu to uvijek govori u autu, a tata joj odgovara da zna što radi, a mama mu kaže kad bi znao što radi ne bi ispuštao volan, a tata joj kaže neka sljedeći put vozi ona, a mama mu odgovara da kad ona vozi on postane nepodnošljiv, i tako njih dvoje nastavljaju dugo vremena), savija leđa, pomiče vrat, puše. Ima umorno lice. Čuj, kažem, a da pojedemo nešto od onoga što nosimo ondje otraga? Ne, Lito, ne, smije se tata, roba mora ostati netaknuta. A uz to je u zaštićenim pakovanjima. I pobrojani su. Jedan po jedan, pitam? Jedan po jedan, odgovara on. A nakon što ih predamo, pitam, sve će ih ponovno izbrojiti? Zapravo nisam siguran, odgovara tata. I onda?, postanem nestrpljiv. U poslovima, sine, ima mnogo toga što nema smisla, kaže on. Upravo te zato plaćaju, shvaćaš? Više ili manje, odgovaram. 13
Andrés Neuman
Ostavljamo Pedra pred barom sa šarenim svjetlima. Tata me podsjeti da nazovem mamu. Ja mu objašnjavam da sam joj upravo poslao poruku. Svejedno je nazovi, uporan je. Uh. Dobro je što poslije postavlja veliko pitanje: hostel ili kamion? Kamion, vičem, kamion! Ali sutra, kaže tata, mašući prstom, morat ćemo se otuširati, jesi razumio? Siđemo da se popiškimo. Peremo zube s bocom vode. Pripremamo otraga ležaj. Zabravimo vrata. Pokrivamo prozorčiće nekom plastikom. Liježemo leđima okrenuti prema volanu. Ležaj je tvrd. Tata prebaci nadlakticu preko mene. Njegova nadlatkica miriše na znoj, a malo i na benzin. To mi se sviđa. Kad zatvorim oči počnu se čuti zrikavci. Zar zrikavci nikad ne spavaju?
14
Elena
15