U sedlu je tijesno za dvoje by HENA COM

Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 8. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Fotografija autora: Karla Ivanišević Zagreb, rujan 2015. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © Ivica Ivanišević, 2015.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Ivica IvaniĹĄeviÄ&#x2021; U sedlu je tijesno za dvoje roman

Hena com

Ja sam živi mrtvac svoga zavičaja. Mate Matišić

Kad je Arizona Džo ušao u moj život, ne bih vam znao točno reći. Djeci ne trebaju ni kalendari ni satovi jer je sve vrijeme ovoga svijeta njihovo. Ali zato dobro pamtim kako se to zbilo. Sjedio sam na bančiću, duhom još uvijek u nepreglednim prostranstvima Zapadne Virginije, a malešnim tijelom u tijesnome varoškom dvoru. U mojim se nosnicama miris baruta miješao s vonjima iz materine kuhinje, a daleke odjeke pucnjeva iz repetirke nadglasavala je muzika s radija. U ruci sam držao svezak kaubojskoga stripa, još opijen pustolovinom kojoj sam svjedočio, a već slomljen gorkim saznanjem da se do sljedećega tjedna i izlaska novoga broja Lunova magnusa ništa lijepo u mome životu neće dogoditi. A onda se s vrha ulice začuo topot kopita… Polagano, kao smrt, kucale su potkove po kamenim pločama, bivale sve glasnije i bliže, da bi, pred vratima moga dvora, najednom sve stalo. Nakon nekoliko 7

Ivica Ivanišević

trenutaka, s druge strane zida začuo se zvuk kao prošloga proljeća, kad je susjed Jakov istovarivao vreće cementa jer ga je obijesna žena bila nagovorila da dozida još jedan kat na djedovini. A onda umorni, teški koraci, praćeni prodornim zveckanjem metala. Uz jezivu škripu – otac je mjesecima uporno odolijevao majčinim preklinjanjima da podmaže zahrđale šarke – otvorila su se vrata i preda mnom je stajao on. U crnim čizmama sa srebrnim mamuzama, u crnim hlačama, crnoj košulji, s crnim prslukom i crnim opasačem, s parom niklovanih koltova sedefaste drške, garavom kosom i crnim šeširom sa srebrnim tokama na remenu. Kažiprstom desne ruke, u znak nehajna pozdrava, ovlašno je dodirnuo obod stetsona, pa se onda osvrnuo po dvoru. A nije imao bogzna što vidjeti: samo mene, moj bančić, stol i sjedalicu, stari Ignisov frižider u kojemu smo držali cipele da ne smrde po kući, i malu, rasušenu bačvicu sa zahrđalim obručima, koju smo držali bez jasna razloga; valjda je bila nečija uspomena, a bila je i zgodna kao priručni stolac. – Dobro jutro, mister... – zagrmio je bas-baritonom, čekajući da mu se predstavim. – Toma – bojažljivo sam, jedva čujno, izustio. – Ja sam Džo. Arizona Džo – kazao je, sjeo na bačvicu, pa iz prsluka izvukao vrećicu za duhan i pakiranje papirića za motanje. – Ima li u ovome selu kakav salun, mister Tom? 8

U sedlu je tijesno za dvoje

– upitao je, valjajući između prstiju prutić iz kojega su sa svake strane stršali zlatni rezanci škije. – Nije ovo selo, ovo je grad… Split – odvratio sam pomalo uvrijeđen. – Jeste, grad je, kako da nije! – podsmješljivo je protisnuo, pa jezikom ovlažio rub papirića. – Življe je na groblju u Dodž Sitiju, nego ovde. A gde pijete kad ožednite? – Ja u kužini, na špini, a odrasli u konobi. To van je, kad dođete do dna ulice, odma livo. – E baš mi treba krigl piva, ladnog, ledenog, sa belom kragnom, da saperem svu prašinu iz grla. A onda da ga lepo presečem čašicom viskija. – Za viski van baš i nisan siguran, to van kod nas malo ko pije, samo likari… – Pa može i tekila, bilo koja, je li, vatrena voda. – A to imamo, imamo… samo šta je zovemo travarica, loza, orahovica, ajer konjak… Kauboj je požudno potegao dim, ustima i jezikom ga oblikovao u kolut, pa izdahnuo, zadovoljno gledajući kako se srebrnkasti prsten širi i rasplinjuje. – Pa šta ima, mister Tom? Kako ide? Mislim, u životu, onako uopšte… Imaš li devojku? Pred znatiželjnim Arizona Džoom u tome je času sjedio mali Čejen. Ili Apač. Ili Sijuks. Bio sam crveniji od svih crvenokožaca koje je crni jahač ikada imao prilike sresti. 9

Ivica Ivanišević

– Neman – posramljen sam priznao, oborivši pogled na vrh japanki. – Ako! – rezolutno je odvratio. – I šta će ti?! Šta će kauboju devojka?! U sedlu je tesno za dvoje! Njegove mudre riječi učas su ohladile moje užarene obraze. – A drugari? Kako stojiš s drugarima? – upitao me kroz plavičasti oblak duhanskoga dima koji mi je pekao oči. – Ka i s curama – skrušeno sam odgovorio, otirući malu suzu koja je počela curiti niz obraz. – Nemoj da te to sekira. Kad odrasteš, svatićeš da je kaubojev jedini drug Semjuel Kolt – kazao je tapšući desnicom po kožnoj futroli iz koje je virio uglancani pištolj. – Ali vi imate dva, kako da rečen, druga – odvažio sam se primijetiti. – Jeste – prisnažio je uz osmijeh. – Levo je Semjuel, a desno Kolt. A na sedlu imam, zlu ne trebalo, i trećeg ortaka, gosin Vinčestera. Ali svatio si šta želim da kažem. Sve šta ozbiljnom čoveku treba je lično naoružanje, ostalo on nosi u srcu, razumeš, i devojku i drugare. Značajno sam kimnuo glavom, praveći se da do u tančine razumijem svu dubinu njegovih riječi, premda su mi male sive stanice izgledale kao klupko rasušene trave koju kovitla neumoljivi prerijski vjetar. 10

U sedlu je tijesno za dvoje

– Da je vremena, rado bi s tobom ispušio još koju – kazao je dižući se s bačvice i bacajući čik na pod. – Ali čeka me jedan poslić u Vičiti. Banda Virdžila Harisona terorizuje celu varoš, i ja sam im jedina nada – dodao je gazeći opušak potpeticom špicastih kaubojki kao da tintaricom upisuje točku na kraju rečenice. – Šta ti je život, ni pivo neću stići da popijem u vašem salunu – gorko je dometnuo, kažiprstom liznuo obod šešira, pa širom, opet uz jezivu škripu, otvorio vrata dvora. Dok sam se pribrao, ustao s bančića, i načinio onih nekoliko koračaja koji su me dijelili od izlaza, Arizona Džo već je dokasao do dna ulice. Na trenutak je povukao uzde i zaustavio vranca, okrenuo se i mahnuo mi, da bi sekundu kasnije mamuzama podbo pastuha i galopom zamaknuo iz mojega vidokruga.

Mog oca Vicka sve je zanimalo, o svemu je imao mišljenje i nesebično ga je dijelio sa svima koji su bili spremni slušati. Nas, njegove ukućane, nije se pitalo jesmo li ili nismo spremni. Kao što čovjek jutrom, kad izađe iz kuće, ne odlučuje o tome hoće li ga ogrijati sunce ili promočiti kiša, tako ni mi nismo mogli birati. On bi govorio, mi bismo uglavnom šutjeli, iz čega je izvodio budalasti zaključak da ga pozorno slušamo. – Di je došlo novinarstvo! – zlovoljno je podvukao peglajući plahtu Slobodne Dalmacije raširenu na kuhinjskome stolu. – Slušajte ovo... Oči cijeloga svijeta bit će ovih dana uprte u… Cape… Ca… na… vena… nema veze… odakle će odvažni američki astronauti raketom Saturn biti lansirani u svemir s misijom istraživanja Mjesečeve površine. Hm! Njegovo značajno hmekanje nije, međutim, proizvelo nikakve učinke. Mater je jednako ravnodušno 12

U sedlu je tijesno za dvoje

nastavila strugati lustre s lokardi, moj veliki braco Feđa mazati paštetu na krišku kruha, djed odsutno zuriti u zid, malo poviše Hajdukova kalendara za 1969. godinu, a ja, tko zna koji put po redu, s udivljenjem listati svezak na čijim se koricama kočio drečavi, crveni naslov Vešala za Gringa. – Ma vidi kurca, sad će Amerikanci, ka, osvojit Misec. Hm! – dodao je još dramatičnije moj pape. Ali opet zaludu. Svi smo se nastavili baviti svojim poslima, jednako nezainteresirani za podvige astronauta kao i za očevu rezervu spram njihova heroizma. – Oće, oće! A ne mogu osvojit ni Vijetnam! Ginu ka mušice, a od koga?! Od vojske betežnih i debulih, šta žividu od šake riži na pjuvaku! – nije se dao otac. – Govori ti šta oćeš, ma su Amerikanci isto prišišali Ruse – konačno se umiješao Feđa, mljackajući zalogaj kruha s paštetom. – Molin?! A di su Lajka i Gagarin, di je Valentina Terješkova?! Otkad su Rusi u svemiru, a? Oni su tamo ka doma, buzdo jedan, di se Amerikanci moredu stavit s njima! – Jesu, jesu, Rusi su u svemiru ka u dnevnon boravku, ali samo lete okolo, điraju gori-doli. A Amerikanci će se, bogami, i spustit na Misec – nije se dao Feđa. Otac ga je počastio značajnim pogledom, a onda ustao sa stolca, žustrim pokretom spojio ruke iza leđa i krenuo prema štednjaku. U dva koraka već je bio 13

Ivica Ivanišević

tamo, pa se na petama, gipko kao karijerni vojnik, okrenuo, vratio do stola, opet domarširao do štednjaka, pa natrag, pa naprijed… Tako sam zamišljao njegova miljenika, maršala Žukova, u noći prije sudbonosne bitke, dok u glavi prevrće sve scenarije napada svojih divizija. Samo što moj pape nije imao ni odlikovanja ni epolete, bio je odjeven u kratke hlače i potkošulju, koji su krasno podcrtavali njegovu ljupko zaobljenu liniju, prilježno njegovanu svakim novim obrokom. – Jesan ti reka, Mare – obratio se supruzi, zagledan u požutjeli nokat na svome desnom nožnom palcu – da zaludu bacamo šolde, da za nj nije fakultet? A zašto nije? Zato jer ne zna mislit! Jer da zna, onda bi mu odma bilo jasno da je u pitanju prevara, da ti za doć do toga amerikanskoga Miseca ne triba raketa, da ti je dosta i bicikleta! Feđa je u usta utrpao zalogajčinu kruha i paštete, koja mu je napuhala obraze kao da je Dizzy Gillespie usred vatrometnog sola, rezignirano odmahnuo rukom, pa šmugnuo kroz vrata ostavljajući papi da se obrati jedinoj preostaloj publici, nama, i dovrši izlaganje scenarija velike urote. Otac je nekoliko trenutaka pošutio, a onda duboko uzdahnuo. Tek što sam pomislio da hvata zalet za dugu govoranciju, izdahnuo je, slegnuo ramenima, pa sjeo za stol i nastavio s listanjem Slobodne. 14

U sedlu je tijesno za dvoje

Mir je u kući potrajao jedva desetak minuta. Sve dok se Feđa nije vratio u kuhinju okađen mirisom Pina silvestra, odjeven u traperice koje je prošloga ljeta kupio u švercera i koje su stajale toliko para da smo se potom pola mjeseca hranili ritko na plitko. – Ma’ – počeo je kružiti oko čuvarice našeg obiteljskog ognjišta, baš kao i svake večeri – daj mi koji dinar, da se ne sramotin prid stranin sviton… – A šta će tebi, koju gospu, strani svit, a? Oli ti nije dobar naš? – upitao je otac ne podižući pogled s novina. – Pape, da je vidiš kako je šesna, ne bi me više ništa pita. Ma i ti bi se mašija, sto posto – razdragano uzvrati Feđa dok mu je mater pogledom kao let lampom pržila lice. – A odakle je? – upitao je otac. – Iz Njemačke, iz jednoga mista kraj Dortmunda, smišno se zove, ko će ga zapamtit. A mala je bolničarka. I to znaš kakva? Čin je vidiš, odma ti triba prva pomoć. – Kad je tako, Mare, ajde, odriši kesu, daj nesrići koji šold. Ne more se kontra njemačke žive sile bez municije, jel tako, ćale? – rekao je pape i šeretski pogledao svoga oca.

Moj djed Roko volio je piti. Počeo bi rakijicom za dobro jutro, presjekao je šalicom jake turske kave, pa onda nastavio s vinom. Imao je mjeru: točio bi decilitar bijeloga, pa ga razrijedio decilitrom vode. Božemiprosti, pio je kao zmija: plahnuo bi vrh jezika, povukao nekoliko kapljica, pa onda spustio čašu. Za pet minuta ponovno bi je podignuo. Gore-dolje, uzbrdo, nizbrdo, uvis pa na stol… sve dok ne dođe vrijeme za odlazak na počinak. Do tada bi, u prosjeku, otišle dvije litre vina. Ljeti, za pasjih vrućina, i koji dec viška. Moj djed je pio, ali se nikada ne bi napio. Premda je to teško s punim pouzdanjem reći. Naime, on se vrlo malo kretao. Nakon što bi se probudio, posegnuo bi za štapom, pridigao se iz postelje i krenuo u kupatilo, oslanjajući se drugom rukom na naslon fotelje, dovratak, vitrinu, kredenac… sve prikladne komade pokućstva koji bi mu se našli na putu. Čim bi obavio 16

U sedlu je tijesno za dvoje

sve što treba, sjeo bi za stol. U proljeće i ljeto, čak i zimi za toplijih dana, volio je sjesti u dvorište. Kad bi zahladnjelo, povlačio se u kuhinju. Za stolom je pio, ručao i večerao, a mi bismo ga dvorili. Donosili mu nove boce ohlađena vina i vode, vruće tanjure juhe, glavno jelo, desert, voće… Kad bi sve pojeo i popio, ustao bi – polako, s naporom osvajajući centimetar po centimetar visine, nikada ne uspijevajući u potpunosti se ispraviti – da bi se potom, povijen kao upitnik, odgegao do kupatila, pa dalje, u sobu. I kako si ti, poslije svega, mogao biti siguran tetura li se njegovo onemoćalo tijelo od vina ili od starosti?! Da je bar govorio… Čekali bismo da mu se jezik zaplete, da proguta koji samoglasnik ili se spotakne na suglasnicima, pa bi tako saznali jesu li pusti gemišti učinili svoje. Ali on je šutio. Ne zato što je bio nijem – glasnice su mu bile zdrave kao moje ili vaše – stvar je u tome da je on odbijao govoriti. Takav se vratio iz partizana. A svojedobno je bio, pričali su stariji, pravi veseljak. Njegovi preživjeli suborci iz španjolske gvere čivile pamtili su ga kao zajebanta koji je na dva jezika, od jutra do mraka, ispaljivao razorne dosjetke kao haubica granate. Što mu se dogodilo u šumi, nikada nismo uspjeli saznati. Tek, jednoga se jutra, nakon četiri godine izbivanja, vratio kući, odložio šmajser, skinuo uniformu, sjeo za stol i natočio bevandu. 17

Ivica Ivanišević

Moju mater strašno je nervirala svekrova šutnja. Ona je općenito bila dosta nervozno čeljade. A kako i ne bi bila kad je teret cijeloga kućanstva padao na njezina leđa. Sjećam se, jednom joj je u posjet došla teta Tonka, supruga barba Ljube, očeva kolege i najboljeg prijatelja, i još joj s vrata objavila šokantnu vijest da je neka njihova znanica prevarila muža s trgovačkim putnikom i pobjegla daleko, daleko, u Šibenik ili možda čak u Zadar. – Sestro moja – kazala je teta Tonka mojoj materi, premda joj nije bila sestra – ma promisli ti koja je to kurbača! Lako šta mu je nabila roge, nego je još i utekla, da svi znaju kako ga je privarila! – Bože sačuvaj, kako joj se da?! – čudila s moja mater. – Evo, recimo, ja. Iman četri muška na leđima i sad bi, ka, tribala nać petoga? Ka da mi nije puna kapa muških, prije bi utekla s kojon ženskon! Dok su se prijateljice cerekale i prevrtale šalice čekajući da im talog kave otkrije što im se ima dogoditi, susret s razvratnim trgovačkim putnikom ili kojom lutajućom akviziterkom, ja sam pokušavao imaginirati scenu majčina odlaska ruku pod ruku s nekom gospođom dok otac, djed, Feđa i ja u čudu stojimo na vrhu ulice i gledamo kako se partnerice veselo spuštaju niz varoški brijeg. Prizor me toliko rastužio da sam počeo plakati. Isprva bez glasa, šmrcajući sotto voce, da bih se za 18

U sedlu je tijesno za dvoje

minutu ili dvije potpuno slomio, postao dječak-vodopad koji slapovima suza zalijeva ultrapasnu ploču stola. – Mišu moj, a šta je, šta te to rastužilo? – zabrinuto je upitala moja dobra mater. – Ćuti, prokletnice, ćuti, da reč više nisi rekla! – protisnuo sam jedva hvatajući dah od silnih grčeva žalosti koji su parali moje tijelo. Teta Tonka ostala je kao trica špadi, ni riječi nije zucnula, samo je netremice zurila malo u mene, a malo u svoju priju. – To mu je od crtanih romana, infiša je u kauboje i Indijance, pa je počeja i govorit ka oni – objasnila joj je moja mater. – A otkad su to kauboji i Indijanci Srbijanci? – Ma nisu, normalno da nisu, samo tako govoridu u romanima, jer biće da ih gori štampaju.

– Još samo tri dana i zbogom, Dalmacijo – tužno je saldirala Hannelore na besprijekornom engleskom s ljupkim njemačkim naglaskom. U ruci je držala čašu s preostalim prstom plavca koji je bio toliko gust da si ga mogao mazati na kruh. – Zar ne možeš ostati još malo? – molećivo je upitao Feđa. – Nein! – sumorno je presjekla na jeziku koji ne trpi pogađanja. A opet, njezino nježno lice bila je sušta suprotnost tako teškoj riječi koja je zvučala kao presuda. Kad ju je prvi put vidio, pomislio je da pred njim stoji bljedoputa, plavokosa Gigliola Cinquetti: gracilna, senzualna, u isti mah i djevojčica i žena. Svaki sljedeći susret s njom bio je jednako ozvučen: što god govorila, njemu se činilo da pjeva Non ho l’età. – Javiš svojima da si se razboljela, da te pokosio neki virus, jebi ga, ovdje je velika vrućina i vlaga, 20

U sedlu je tijesno za dvoje

imamo sve uvjete za izbijanje neke zgodne epidemije, pa lijepo ostaneš još sedmicu ili možda čak dvije – nije se predavao. Hannelore se smijala ljepše od ikoga i Feđa se svakoga dana silno trudio razveseliti je. Koji put mu je to polazilo za rukom bez ikakva truda – kad god bi njezinome čvrstom poretku pravila i ograničenja prostodušno sučelio svoju vjeru kako je sve ne samo moguće nego i dopušteno. – Baš si blesav – kazala je i vitkim prstima pomilovala njegovu osunčanu podlakticu urešenu gustom makijom dlaka. – Netko mora biti… Daj, honey, život je kratak, dok kažeš blitzkrieg, već si na samrtnoj postelji, pa neće taj tvoj Ho-ho-ho… – Holzwickede. – E taj! Neće on, je li, propasti ako jedna lijepa, mlada bolničarka uzme još tjedan ili dva dopusta… – Ali to ništa ne rješava. Samo odgađa. Za dva tjedna opet ćemo ovako sjediti i ti ćeš opet imati neku oštroumnu ideju kako da produžim ljetovanje. Feđa je posegnuo za njezinom kutijom Milde Sorte i iz pakiranja iščeprkao jednu cigaretu, liznuo prutić, zapalio ga, pa snažno povukao dim. – Da znaš da hoću! I što je loše u tome? – Ma nije loše, super je, joj, tako si sladak, zato te i volim. Ali svakom ljetovanju jednom mora doći kraj 21

Ivica Ivanišević

– kazala je uz svoj neodoljiv osmijeh. – To je predrasuda, Honey, vjeruj mi, znam o čemu govorim. Cijeli život može biti dopust, samo ako to sebi dopustiš – svečano je, uz malo drame u nastupu, objavio Feđa osjećajući, prvi put te večeri, blago gađenje prema vlastitoj, patetičnoj retorici. Tu nelagodu vrlo brzo je smijenila neka sasvim druga, koju je, međutim, podijelio sa svim gostima na terasi. Nakon pauze, vokalno-instrumentalni ansambl bio se popeo na tijesnu pozornicu, uključio svoje jeftine električne gitare u jednako nesolidna pojačala i iz zvučnika je zagrmjela jezovita buka. Nekoliko sekundi sva su lica u publici bila iskrivljena u bolne grimase, a muzičari su panično petljali oko kabela da bi nekako obuzdali mikrofoniju. Konačno, problem je riješen i program se mogao nastaviti skladbom poletnoga tempa, s prošlogodišnjeg Splitskog festivala, čiji se živahni uvod na orguljama očito svidio Hannelore. – On je rođen negdje tu / svijet je uzeo na dlan / banovine rimske ban / slavni Dioklecijan / Bješe njegov svijet i Rim / a on rek’o: A ča s tim?! / podigao ovdje stan / slavni Dioklecijan / Kad posta’ sijed umjesto smeđ / on baci zlatni carski bedž / u vrtu uspravan k’o bor / gajio je pomidor… – pjevala je zgodna brineta u bijeloj plisiranoj suknji i svjetloplavoj svilenoj košulji. 22

U sedlu je tijesno za dvoje

– O čemu govori pjesma? – zanimalo je Hannelore. – O tome kako je kod nas super, kako jedino tu ima smisla živjeti. – Ma daj, baš si uporan – nije se dala uvjeriti. – Dobro, možda ne baš tim riječima, ali to ti je otprilike smisao. Ako hoćeš doslovno… – Da, da… Nakon što je odslušala prijevod pjesme, ponešto razočarana, slegnula je ramenima. – Vjerojatno na hrvatskome to zvuči bolje – pomirljivo je izustila. – Zapravo i ne – odvratio je Feđa s iskrenim osmijehom. – Ali ako stihovi nisu bogzna što, to još uvijek ne znači da je misao koja stoji iza njih pogrešna ili promašena. Split je zaista sjajno mjesto za život. Tvoj Ho-ho-ho… – Holzwickede. – E on! On mu nije ni do koljena! – Koja si ti slatka budala – zaključila je Hannelore pa ga povela do plesnog podija. Sastav je upravo počinjao svirati Lontano dagli ochi, a Feđa je prvi put u životu počeo razmišljati o tome kako on zapravo nema pojma kako izgleda život izvan katastarskih granica Splita i Dalmacije.