Nakladnik HENA COM Zagreb, travanj, 2015. 5. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Ilustracija naslovnice: Ninoslav Kunc Grafičko oblikovanje: Jasna Goreta Naslov izvornika My Family Right or Wrong, [Sefer Mishpachti] by Ephraim Kishon Copyright © Ephraim Kishon ltd. All rights reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Ephraim Kishon
Kod kuće je najgore Obiteljske priče
Izabrala i prevela s engleskog i njemačkog Saša Novak
Hena com
Međunarodni majstor humora Izraelski pisac Ephraim Kishon (1924.-2005.) Rođen je u Budimpešti. Stekao je ogromnu popularnost u Hrvatskoj (baš kao i u Njemačkoj), bar ako je suditi po broju objelodanjenih djela i izdanja. Dosad mu je prevedeno i objavljeno preko dvadeset knjiga, od kojih neke u više izdanja i u visokim nakladama. Knjige su prevedene na brojne jezike. Kishon se rodio pod imenom Ferenc Hoffmann. Ime i prezime promijenio je tek nakon dolaska u Izrael 1949. godine. Promijenio mu ga je imigracijski službenik koji je držao da Ferenc Hoffmann ne zvuči dovoljno židovski. U Budimpešti je završio osnovnu školu, realnu gimnaziju i srednju trgovačku. Međutim, kako se 1941. godine zbog svog židovskog porijekla nije mogao upisati na fakultet, izučio je zlatarski obrt. Godine 1944., pod njemačkom okupacijom u 5
Ephraim Kishon
Mađarskoj, interniran je u radni logor u Slovačkoj, a prije nego što će ga nacisti otpremiti u logor za istrebljivanje Židova u Poljskoj, bježi natrag u rodni grad i skriva se pred Nijemcima do kraja rata. Od 20 članova njegove šire porodice ostali su mu na životu samo roditelji i sestra. Potkraj 1944. godine, nakon oslobođenja Mađarske, sovjetski su ga okupatori potjerali, uz mnogo drugih njegovih sunarodnjaka, u logor u Sovjetski Savez, ali je putem pobjegao iz kolone zahvaljujući dobrim dijelom pukoj sreći. Godine 1945. upisuje metalno kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Nakon tri godine završava studij i stupa na posao u uredništvo mađarskog humorističkog i satiričnog tjednika Ludas Matyi, te počinje pisati kazališne i radijske komedije i humoreske. Godine 1949. bježi sa svojom prvom ženom Evom iz Mađarske u Austriju, a odatle preko Italije u Izrael. Tu počinje intenzivno učiti novohebrejski jezik u kibucu, u kojem timari konje. Surađuje u mađarskom emigrantskom listu Uj Kelet. Sljedeće godine zapošljava se u uredništvu tog lista. Cijelu 1952. godinu uči novohebrejski u državnom internatu u Jeruzalemu i počinje pisati na netom naučenom jeziku. Nakon nekog vremena počinje pisati svakodnevnu kolumnu u najvećem izraelskom dnevniku Maarivu. 6
Kod kuće je najgore
Godine 1953. nacionalno kazalište “Habima” u Tel Avivu izvodi mu satiričnu komediju Štićenik. Godine 1957. rodio mu se prvi sin Rafael u njegovim “obiteljskim pričama” poznat pod imenom “Rafi”). Godine 1959. ženi se drugom ženom Sarom, koja uskoro postaje “najbolja od svih žena”. Iste godine New York Times proglašava njegovu knjigu Okrenite se, gospođo Lot “knjigom mjeseca” i tako započinje Kishonova međunarodna književna karijera. Istodobno u Tel Avivu osniva kazalište “Zelena lukovica”, za koje redovito piše i u kojem režira svoje komedije. Godine 1963. snima svoj prvi film po vlastitom scenariju, Sallah ili Zamijeni kćer za stan. Nakon toga producira i režira još šest filmskih komedija, od kojih su mu dvije nominirane za “Oscara”. Sljedeće godine rodio mu se sin Amir, a nakon četiri godine i kći Renana. Njih ćete, uz “najbolju od svih žena”, najbolje upoznati u knjizi koju upravo držite u rukama. Godine 1977. izlazi prvi prijevod jedne njegove knjige u Istočnoj Europi. Bila je to knjiga pod naslovom Nije fer Davide. Poslije će se, u predgovoru hrvatskom izdanju knjige, Šalu na stranu, prisjetiti tog događaja ovim riječima: “Možda je malo čudno što hrvatski jezik igra tako važnu ulogu u mojoj autobiografiji. Nakladni zavod Znanje bio je 1977. godine prvi slobodni glas 7
Ephraim Kishon
u čitavom nijemom Istočnom bloku, junački objavivši, naočigled druga Brežnjeva i maršala Tita, pozamašnu knjigu jednog izraelskog pisca, odnosno ‘cionističkog agenta’, pod značajnim naslovom Nije fer Davide. Ta moja prva knjiga, nakon koje je slijedilo desetak drugih, vinula se bila na rang-listama bestselera u bivšoj Jugoslaviji do prvog mjesta. Odonda je proteklo mnogo vode odvodnim kanalima, ja sam višeput posjetio svoje nove prijatelje i kolege u Zagrebu, postao sam u međuvremenu čak i dinarski milijarder na svom blokiranom bankovnom računu u Zagrebu i uživao u izvrsnim izvedbama svojih komedija i mjuzikla u zagrebačkim kazalištima.” Nakon velikog uspjeha kod našeg čitateljstva te prve knjige izabranih priča (koja je možda i ponajbolja od svih dosad u nas objavljenih Kishonovih knjiga zato što je sastavljena od najboljih humoreski i satira iz nekoliko njegovih knjiga) slijedila je zbirka duhovitih putopisa kroz Italiju, Grčku, Švicarsku, Austriju, Francusku, španjolsku, Englesku i SAD. Knjiga nosi naslov Kita boli more. Godine 1984. izlazi u istoj biblioteci još jedna Kishonova zbirka kratkih priča na aktualne teme u Izraelu Nema nafte, Mojsije, a sljedeće godine i jedini njegov roman Lisac u kokošinjcu, što je zapravo satira na političke prilike i neprilike u njegovoj novoj domovini. U osamdesetim su godinama 8
Kod kuće je najgore
zaredale nove Kishonove knjige čije naklade svih tih izdanja nisu bile nikada niže od 10 000 primjeraka. Tolike su tiraže imale i sljedeće Kishonove knjige: Raj u najam (1986.), Još malo pa istina, autobiografsko djelo s podnaslovom “Priča o mojim pričama”, i Deva kroz ušicu igle (1988.). Slijedili su naslovi Kućna apoteka za zdrave, Ništa tu Abraham ne može (1990.) i Pomozi sirotu na svoju sramotu, djelo u kojem se autor obračunao s komunizmom na temelju vlastitog gorkog iskustva. Ova je knjiga izašla 1992. godine, dakle u jeku rata u Hrvatskoj, što je Kishon prokomentirao u spomenutom predgovoru na svoj način: “Moja je pretposljednja knjiga izašla za vrijeme bombardiranja, i usprkos bombardiranju, toga grada (Zagreba). Drago mi je što se izlazak moje nove knjige na hrvatskom jeziku može proslaviti bez topovske glazbe u pozadini. Srdačno pozdravljam sve svoje čitatelje, a mojim se pozdravima pridružuje i moja žena, kojoj su brkati Zagrepčani uvijek bili neobično atraktivni. Vrlo ćemo vam rado ponovo doći u pohode, pogotovo što se svijet odonda uvelike promijenio, pa sada i između Tel Aviva i Zagreba postoji direktna zrakoplovna veza, a moje knjige izlaze bez ‘nužnih kraćenja’ i hrvatski se građani mogu smijati na sav glas a da se prije toga ne osvrću kriomice oko sebe.” 9
Ephraim Kishon
Godine 1993. izašla je i Knjiga za porezne obveznike, u kojoj je autor napravio “satiričnu bilancu” svojih odnosa s poreznicima. Dakako da je i ta knjiga kod nas dobro prošla jer je ta tema i nama bliska i uvijek aktualna. 1995. se pojavila i Kishonova knjiga u hrvatskom prijevodu, spomenuta Šalu na stranu, koja se donekle razlikuje od prethodnih po znatno ozbiljnijem i sjetnijem tonu i po tragičnoj i tragikomičnoj tematici. Zapravo je to Kishonova autobiografija napisana u formi razgovora s jednim poznatim izraelskim novinarom. Tu je Kishon prvi put progovorio o svojim više nego neugodnim iskustvima i s nacizmom i s komunizmom. O svojim doživljajima iz Drugog svjetskog rata nije do tada želio pisati ni govoriti, ali je sad napokon otvorio dušu i izrekao sve ono što ga je mučilo svih tih pustih godina. Zato ta knjiga, po mom mišljenju, zauzima posebno mjesto u Kishonovu opusu. Ipak, koliko god događaji o kojima piše bili tragični, Kishon nije mogao a da se na mnogim mjestima i gorko ne nasmije, često i na svoj račun. Kishon je rado posjećivao Hrvatsku i s veseljem je potpisivao svoje knjige na promocijama, davao intervjue na sve strane i vrlo se dobro osjećao među nama. Pozorniji je čitatelj ovoga predgovora možda već zapazio da je jedina Kishonova knjiga o kojoj ovdje nije gotovo ništa rečeno upravo ova koju sad 10
Kod kuće je najgore
drži u ruci, Kod kuće je najgore. Prvi put se pojavila kod nas davne 1982. godine, i otada je objavljena u desetak i više izdanja. O njoj bi možda bilo dovoljno reći da je najprodavanija i najuspješnija od svih Kishonovih knjiga u svijetu, a da je na hebrejskom jeziku najprodavanija knjiga iza Biblije. Možda je to i razumljivo zato što je Kishon najduhovitiji i najzabavniji kad piše o sebi i svojoj obitelji, što će reći o “najboljoj od svih žena”, o sinovima Rafiju i Amiru i o kćeri Renani. Na kraju krajeva, riječ je o svakidašnjim zgodama i nezgodama koje doživljavaju roditelji širom svijeta, nešto u što se gotovo svaki čitatelj i čitateljica može lako uživjeti. Jednom prilikom o svom je humoru izrekao sljedeće: “Kad bi tko rastavio Stradivarijevu violinu da vidi što joj daje onaj posebni zvuk, ne bi u njoj ništa našao. Tajna je u formi. Tako je otprilike i s humorom. Ja bih vrlo rado odao svojim čitateljima najintimnije tajne svoga zvanja, kad bi ih bilo.” Zlatko Crnković
11
Na sliku i priliku Sve su premijere uzbudljivi događaji ali svaka je od njih mačji kašalj prema najvećoj predstavi na svijetu: predstavljanju novorođenčeta dragoj rodbini. Najbolja supruga odlučila je donijeti Rafija na svijet usred noći, tako da sam morao čekati sve do jutra da bih ga mogao vidjeti. Doktor mi je savjetovao da svakako prvi put dođem sâm. Stoga nisam poveo nikoga osim svoju majku jer ona je dakako moja majka, a za ravnotežu poveo sam i ženine roditelje jer, na kraju krajeva, i njima se rodio unuk. Nisam mogao izostaviti ni tetku Ilku ni ujaka Jakova jer bi se inače strašno uvrijedili, a ni Zieglerove koji su već poslali prekrasan dar: bijele pletene cipelice, isto takvu kapicu i najljepše hlačice na svijetu, plave poput neba. Posve slučajno su se istim darom iskazali i moja majka, tetka Ilka, stric Jakov te brojni prijatelji i znanci. Čak i mljekar. Gotovo da čovjek požali što 13
Ephraim Kishon
će dijete narasti jer bi inače imalo odjeće do kraja života. Jedno je ipak sigurno: ubuduće će svako novorođenče mojih prijatelja dobiti na dar slatki mali komplet odjeće. Razumije se samo po sebi da ni ja nisam pošao k ženi praznih ruku. U jednom trenutku, one strašne noći dok sam kršio ruke u bolničkoj čekaonici, svečano obećah sâm sebi da ću, ako sve prođe dobro, kupiti ženi krzneni kaput. Ali ujutro, kad sam trijezno razmislio, prisjetio sam se da će uskoro ljeto, a bilo bi doista smiješno da moja žena usred ljetne vrućine trčkara u krznenom kaputu. Umjesto toga sam pošao k najskupljem draguljaru u gradu i izabrao prekrasnu ogrlicu od dijamanata. Rekoh sebi: “To je ono pravo”, sve dok nisam ugledao cijenu. E, pa za koga mene ta žena drži? Za Rockefellera? I to samo zato što je rodila dijete? Nije ni prva ni zadnja koja je rodila, a nećete mi valjda reći da sve rodilje dobivaju dijamante? Na koncu sam joj kupio prekrasan buket crvenih karanfila s bogatom šarenom vrpcom, i bananu za Rafija. A u znak priznanja za sve njene napore – obukao sam tamno odijelo. Neka zna da joj opraštam sve paklenske muke koje sam noćas prošao i da joj ništa ne zamjeram. Na putu za rodilište moja nas je majka uvijek iznova opominjala da djetetu nikako ne smijemo prići bliže od dva metra, jer je sigurno da po nama 14
Kod kuće je najgore
vrve razni mikrobi, virusi i bacili. Time nas je sve duboko povrijedila. Tetka Ilka je rekla kako se nada da moja majka neće, poput ostalih njoj dobro znanih baka, već s vrata početi tepati “buci-bucili”, što je prvi korak u krivom odgoju djeteta. U tako napetu raspoloženju stigosmo do rodilišta. Vratar je očigledno imao tešku porođajnu noć, pa je zadrijemao i tako smo svi zajedno šmugnuli pored njega. Jedna sestra nam je pokazala put do ženine sobe. Suzdržana daha, pokucali smo i ušli. U sobi nije bilo nikoga. Stric Jakov, koji se u svojoj karijeri može pohvaliti sa dva semestra farmacije, objasnio nam je da je moja žena vjerojatno na poslijeporodiljskom pregledu. U tom je času tetka Ilka, koja je, još uvijek uvrijeđena, zaostala za nama, odnekud pobjednički zakliktala. – Tu je! Eno ga! Požurismo onamo, kad tamo... na kolicima poput onih za posluživanje... leži nešto od glave do pete začahureno u bijelo... – Bože dragi – prošaputa ženina majka. – To je on! Zar nije sladak? Sunce bakino, buci-buc...! – Srce moje malo – moja će majka s uzdahom. – Srce moje malo... – Ja ništa ne vidim – rekoh, na što je tetka Ilka profrktala da naravno ništa ne vidim, niti bilo tko drugi može što vidjeti, kad su ga tako umotali. 15
Ephraim Kishon
Oprezno je podigla pokrivač i onesvijestila se. Pred nama je ležao Rafi. Rafi glavom i bradom. Pravi mali anđeo. Moja punica briznu u plač. – Ah – reče uzdišući. – Slika i prilika pokojnog strica Oskara... Pogledajte taj nos... pa ta usta... – A te uši! – promrmlja njen suprug. – Iste su kao u njegove bake. – Koješta – usprotivi se Jakov. – Brada mu je ista kao u Viktora. Upravo je on tako znao isturiti bradu kad bi mu loše krenulo u pokeru. – A ja kažem – gospođa će Ziegler – da je pljunuta majka. Samo te oči! Gledajte kako ih sklapa i otvara... Baš kao ona. Sklopi ih... otvori ih... Ja nisam prozborio ni riječi jer, iskreno rečeno, bio sam pomalo zbunjen. Kad sam maloprije ugledao Rafija, srce mi je snažno zakucalo a u glavi mi je odzvanjalo: “Čuj, stari, nema labavo, to je tvoj sin”. Zaljubio sam se u nj na prvi pogled. Pa ipak – kako da kažem – više mi je, onakav ćelav, bezub, zajapurena lica, dubokih kolobara ispod očiju, bio nalik na stara, smežurana mešetara. Naravno, dražesna anđeoskog mešetarčića – uvjeravao sam sâma sebe, pa ipak sam bio pomalo razočaran. Duboko u srcu nadao sam se da će, čim me ugleda, povikati: “Tata, tata!” Umjesto toga, duboko je zijevnuo i stao se derati. 16
Kod kuće je najgore
– Jeste li mu vidjeli dêsni? – guknu tetka Ilka. – Ma iste su kao u strica Emila! Čemu poricati, svi smo bili duboko dirnuti. Zapravo je ipak čudesno kako se u tako malom stvorenju ujedine sve fizičke i psihičke osobine predaka. Priroda doista stvara čuda... – Oprostite – prekinula me sestra u mojim razmišljanjima i uputila se prema kolicima u namjeri da ih odveze. – Molim vas – upitah je – a gdje je gospođa Kishon? – Koja gospođa Kishon? – Pa majka. Zar ovo nije sin gospođe Kishon? – Ovo? Ni govora. Ovo ovdje pripada gospođi Mizrahi. Osim toga, to je djevojčica – reče sestra i odveze malo čudovište. Stvarno, krajnje je vrijeme da se nešto poduzme protiv anarhije u našim bolnicama.
17
Sretna Nova godina! – Ephraime – zovne me iz spavaće sobe najbolja supruga na svijetu. – Još malo pa sam gotova. Rekla je to u pola deset navečer 31. prosinca. Moja žena već od sumraka sjedi pred zrcalom spremajući se za doček Nove godine kod našeg prijatelja Tibija. Sumrak u ovo doba godine pada već poslije tri sata popodne, ali ona je sada već, kako sama kaže, još malo pa spremna. Podsjetio sam je kako smo obećali Tibiju da ćemo stići najkasnije do deset sati, na što mi žena odgovori da svaki domaćin, ona to pouzdano zna, računa s petnaest minuta zakašnjenja, a još petnaestak minuta više ne može biti naodmet. Ionako su sve proslave, pogotovo novogodišnje, u početku dosadne i ljudima treba vremena da se malo zagriju. Svoju konstataciju zaključila je izjavom da još uvijek ne zna što bi obukla, koju bi haljinu odabrala. 19
Ephraim Kishon
– Sve same prnje – jadikovala je. – Nemam ništa za obući. To govori svaki put kad nekamo izlazimo, bez obzira kamo, a ormari su joj tako puni da ih jedva može zatvoriti. Ovakve njene svakodnevne primjedbe imaju zapravo drugu pozadinu. Ona me zapravo upozorava da sam nesposobnjaković, da je nisam sposoban izdržavati, želi mi nabiti komplekse. Ali, ako pravo uzmemo, ja se uopće ne razumijem u ženske haljine. Meni su one sve odreda grozne. Unatoč tome, moja me žena svaki put iznova pita koju bi od njih obukla. – Da li onu usku crnu – premišljala je – ili možda plavu s izrezom? – Plavu s izrezom, svakako – rekoh joj. – Previše je napadna a crna je opet previše svečana. – Što misliš o bijeloj svilenoj bluzi? – Ni to nije loše. – Nije li to malo presportski? – Bluza, sportski? Ni govora! Brže-bolje priskočih da joj zakopčam bluzu kako ne bi promijenila odluku. Dok je tražila odgovarajuću suknju, šmugnuo sam u kupaonicu da se obrijem. Sa suknjom je još kako-tako išlo ali je našla samo jednu odgovarajuću čarapu, a par koji je pronašla nije opet pristajao uz bluzu. Bluza dakle ne dolazi u obzir. Znači, sve opet iznova. 20
Kod kuće je najgore
– Već je deset sati – usudih se primijetiti. – Zakasnit ćemo. – Pa šta onda? Propustit ćeš nekoliko prastarih viceva što ih tvoj prijatelj Stockler svaki put pripovijeda. Čekao sam potpuno spreman dok se moja žena nikako nije mogla odlučiti između biserne ogrlice i broša. Biseri djeluju otmjenije, ali broš je izazovniji. Bit će čudo ako i do jedanaest stignemo. Zavalio sam se u naslonjač i prečitavao novine. Žena se dala u potragu za pojasom koji bi pristajao uz broš, ali je odustala jer nije pronašla torbicu koja bi pristajala uz pojas. Premjestio sam se za pisaći stol da napišem nekoliko pisama i jednu kratku priču. – Evo, gotova sam – poviče moja žena. – Samo mi još, molim te, pomozi povući ciferšlus. Katkad se pitam što rade žene koje nemaju muža da im pomogne povući patentni zatvarač. Po svoj prilici ostaju na Staru godinu kod kuće. Moja žena doduše ima muža koji joj pomaže povući ciferšlus, pa ipak, i mi ostajemo kod kuće. Ona sjeda pred zrcalo, zaogrće se najlonskim ogrtačem i počinje se šminkati: najprije podloga, zatim puder, pa tuš za trepavice i tako sve redom. U međuvremenu pogledava uokolo ne bi li ugledala cipele koje idu uz torbu. One svijetle su, na žalost, na popravku, one crne s visokim potpeticama jesu doduše prekrasne ali u njima ne može učiniti ni tri koraka, u onima 21