Krv Reicha by HENA COM

Nakladnik HENA COM Zagreb, studeni, 2011. 1. izdanje

Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Martinović

Naslov izvornika William Dietrich, Blood Of The Reich Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2011. Copyright © 2011 by William Dietrich All Rights Reserved Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

William Dietrich

Krv Reicha Prevela s engleskoga Ira MartinoviÄ&#x2021;

HENAâ&#x20AC;&#x2C6;COM Zagreb, 2011.

I ovaj put, za Holly

Glavni su ciljevi ekspedicije u Tibet bili politiÄ?ki i vojni, a ne znanstveni. Detalji moraju ostati tajna. - Ministar propagande Reicha Joseph Goebbels, u dopisu njemaÄ?kim novinama 1940.

Moj je cilj vidjeti sve ideje fizike svedene na formulu toliko jednostavnu i elegantnu da bez problema stane na majicu kratkih rukava. - FiziÄ?ar Leon Lederman, 1993.

Bilješka autora

vaj je roman nadahnut njemačkom ekspedicijom u Tibet iz 1938., ekspedicijom čija prava svrha još ni danas nije poznata. Radnja romana nadahnuta je stvarnim događajima. Dio kompleksne filozofske tradicije na čijim je idejama nastala nacionalsocijalistička stranka Njemačke uključivala je i Društvo Vril, te u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća i Wahrheitsgesellschaft, Društvo istine, koje je tražilo Vril kao izvor energije. Organizacija Schutzstaffela Ahnenerbe doista je postojala, a osnovao ju je Heinrich Himmler. Himmlerov dvorac u Wewelsburgu još stoji i može se posjetiti. Tibetanska legenda o Šambali također postoji. Teorija struna, tamna tvar i tamna energija pojmovi su iz teorije moderne fizike.

1 Berlin, Njemačka 21. ožujka 1938.

rvi dan proljeća bio je ispunjen jednakim očekivanjem i nadom kakvi su obuzeli Kurta Raedera kad je sasvim neočekivano dobio poziv na sastanak s Reichsführerom SS-a Heinrichom Himmlerom. Nebo Prusije bilo je hladno, blještavo sunce davalo je glavnom gradu Njemačke metalan sjaj koji je nagoviještao blizak kraj zime. Himmler bi također mogao biti sunce, pogansko sunce koje će rastjerati oblake Raederove polumrtve karijere. Sunce koje je obećavalo Raederu vlastitu ekspediciju. „Sa zanimanjem smo pročitali Vaše knjige o Tibetu“, pisalo je u pozivu na sastanak. Tom je jednostavnom rečenicom istraživač napokon izvučen iz ustajale dosade predavanja na fakultetu i sumraka ženine smrti i sada mu se smiješila nada jasna poput dvostrukog groma na uniformi časnika SS-a. Raeder je izašao iz podzemne željeznice i uputio se prema srcu nacističke vlasti, a cijeli Berlin kao da je dijelio njegov entuzijazam. Grad je bio siv kao i uvijek, ali na golim granama drveća već su se nazirali minijaturni zelenkasti pupoljci. Pločnik je blistao od sinoćnje kiše, a grad mu se učinio otmjenim i željnim akcije, baš poput novih novcatih čeličnih

William Dietrich

tenkova koji su se prije devet dana nacrtali na granici s Austrijom spremni za Anschluss. Sada su te dvije nacije bile ujedinjene u jedan Reich, a sumnja javnosti u sposobnost nacionalsocijalista još se jednom pretvorila u uzbuđenje snažno i živo kao crvene zastave sa svastikama, žarke poput rane. Cijeli je svijet čekao na sljedeći potez Njemačke. Cijela je Njemačka čekala sljedeći Hitlerov potez. Njegov je Novi Poredak jačao upravo nevjerojatno brzo i u ulici Wilhelm gotovo do neba su se uzdizali blokovi i stupovi mramora na mjestu gdje je nicao Hitlerov impresivni Reichskanzlei. Speer je obećao da će ured kancelara biti izgrađen za manje od godine dana od projekta i radnici su milili posvud poput sumanutih mrava. Prolaznici su promatrali gradilište s ponosom. Raeder je potajice uživao u teatralnosti svoje crne uniforme SS-a i srednjevjekovnim ritualima organizacije. SS je bio bratstvo, pružao je zadovoljstvo spoznaje da ste odabrani. Raederu je pristupanje ovom novom viteškom redu Njemačke predložio prijatelj političar još 1933., a pripadnost SS-u mu je donijela potvrdu o pripadnosti arijskoj rasi i nevoljku poniznost kolega na sveučilištu, stroju u kojem je napredovanje bilo podvrgnuto strogim pravilima. No iako je primljen na mjesto predavača relativno brzo, zbog odlaska mnogih profesora židovskog porijekla, Raeder je na promaknuće u redovnog profesora još uvijek čekao. Sveučilišni intelektualci s visoka su gledali na naciste. Na fakultetu je Raeder zato najčešće izbjegavao uniformu, pokušavajući se uklopiti odabirom štirkanih košulja i čvrsto zavezanih kravata kroz godine kratke slave, dosadnog predavačkog posla i naposlijetku privatne tragedije. Ali sada je nekako zapeo za oko Reichsführeru. Ovo je bio pravi početak Raederovog života. Zato je mladi profesor obukao uniformu Schutzstaffela s runama na ovratniku i s ponosom, ali i mrvicu posramljeno. Kad ga je iz kavane pored koje je prošao opazio sveučilišni kolega Gosling i našalio se na račun uniforme, zoolog se nasmijao i slegnuo ramenima. — I intelektualci moraju jesti. Život je borba, govorili su nacisti. Raeder je znao da u uniformi izgleda privlačno. Njegova

Krv Reicha

je smeđa kosa možda bila mrvicu pretamna za arijski ideal, ali bio je zgodan, čvrstog tijela jer je stalno bio u pokretu, uspravnog držanja i atletske građe, ideal u kakvog su željeli odrasti svi njemački mladići, novi čovjek, prototip Arijca. Vrstan strijelac, alpinist, sveučilišni profesor, lovac, autor i znanstvenik Trećeg Reicha. Iz poštovanja prema njegovim postignućima, o Lottinoj smrti se nije previše pričalo. Osobne sumnje u vlastite sposobnosti nije izricao na glas. Prolaznici su se gotovo nesvjesno razmicali pred njim dok je prolazio prepunom Ulicom Wilhelm, no taj je oprez već odavno prihvatio kao uobičajen. SS nije tu da bi ga obožavali, uvijek je govorio Himmler. Ali zato je Untersturmführer Kurt Raeder itekako bio obožavan! Njegov odlučan pogled privlačio je pažnju i u novinama. Žene su na ulici prolazile pored njega sramežljivo ga pogledavajući. Kad se našao pred sterilnim i masivnim sjedištem Göringovog novog Ministarstva zrakoplovstva, zgrade koja nije ostavljala nikakve sumnje o stvarnoj moći Luftwaffe, pješaci su se prorijedili. Kad je skrenuo lijevo u Ulicu princa Albrechta, prorijedili su se još više. Našao se pred brojem 8, najozloglašenijom adresom u nacističkoj Njemačkoj. Ovo je bio dom Ministarstva sigurnosti Reicha, a tu je bilo i sjedište SS-a i Gestapoa. Na broju 9 nalazio se Hotel Prinz Albrecht Palais, kojeg su sada nastanjivali pretežno pripadnici rastućeg činovničkog tijela ministarstva. Raederu se dom tajne policije učinio privlačnijim od strogog i jednostavnog sjedišta Göringovog ministarstva. Sa svojim klasicističkim nadsvođenim ulazom i renesansnim ukrasima, zgrada SS-a je potjecala iz mnogo otmjenijeg devetnaestog stoljeća. Samo su stražari u crnim uniformama koji su nepomično stajali sa svake strane vrata ukazivali na njezinu novu namjenu. Glasine su kružile i Gestapovim podrumima. Glasine o svemu i svačemu kružile su bez prestanka; glasine o najvećim užasima. Po Raederovom mišljenju to je bilo dobro. Prijetnja je obećavala sigurnost svima koji budu poštivali pravila. Nitko nije mogao zanijekati da je nacionalsocijalistička stranka stvorila red iz kaosa. Dok su demokratska društva propadala, totalitaristički modeli ‡ Njemačka, Italija, Španjolska, Japan ‡ jačali su.

William Dietrich

Ova je zgrada bila pesnica budućnosti. Raederove budućnosti. Unutra je bilo tiho kao u crkvi. Golemo stubište sa širokim rukohvatima i stubama obloženim mekanim crvenim tepihom poput opernog vodilo je do hodnika s nadsvođenim stropom. Jedini ukrasi bile su tri zastave sa svastikama i biste Hitlera i Göringa. Javni prikazi Himmlera bili su rijetkost, njegova se moć oslanjala na misterioznost. Jednostavne drvene klupe neudobne poput crkvenih sjedala protezale su se s jedne strane hodnika cijelom dužnim prostorije, koja je kroz prozore mrazom prekrivenih stakala bila obasjana slabašnom, hladnom svjetlošću. U dnu prostorije nalazile su se tri stube koje su vodile u još jednu prostoriju (poput oltara, pomislio je Raeder, sve je ovdje bilo kao u crkvi), a stražari u crnim uniformama zamijenjivali su svećenike. Himmler je svoje elitne odrede oblikovao prema pravilima jezuitskog reda, a žar i disciplinu SS-a na katoličkoj inkviziciji. Raeder je predočio isprave i pušten je u privatniji prostor bliže Himmlerovom uredu, prilaz kojemu je bio zaštićen masivnom recepcijom od tamne hrastovine, debelom poput brane. Ovog puta isprave su bile pomnije pregledane, Raedera je promotrio plavokosi stražar nordijskog izgleda, poput onih kakve je SS fotografirao za promotivne postere. Vojnik je skeptično promotrio Raederove dokumente. — Jedan Untersturmführer traži prijam kod Reichsführera? Raeder mu je pokazao pismo koje je ovog poručnika SS-a izvuklo iz njegove rezidencije u uglednoj četvrti Wilmersdorf, iz stana koji je nakon Lottine smrti bio poput kuće duhova. — Reichsführer očekuje da svi časnici budu spremni u svakom trenutku. Taj komentar nije izazvao nikakvu reakciju kod stražara s izrazom lica robota. — Pričekajte. Istraživač je ukočeno stajao dok je stražar razgovarao telefonom, a zatim ponovno sjeo na svoje mjesto. Nije ga udostojio niti jednog pogleda nakon što mu je vratio dokumente. Prošlo je nekoliko minuta koje su se Raederu učinile beskrajnima. S mjesta na kojem je stajao čuo je prigušeno kuckanje potpetica na kamenim podovima, zvuk izvlače-

Krv Reicha

nja drvenih ladica, udarac pri zatvaranju. Svaki je tih zvuk udaljene telefonske zvonjave nestao odmah nakon što bi ga začuo, na svaki poziv ovdje su odgovarali prije nego što bi telefon po drugi put zazvonio. Svaki razgovor bio je tek šapat, zgrada ministarstva kao da je upijala sve zvukove. Jesu li i zvukovi iz podruma također tako nestajali? Zidovi su bili bezlično zeleni i bijeli, svjetlost tmurne žute boje. — Ovuda, profesore Raeder. Drugi vojnik SS-a, ovaj deblji i ružičastiji, brzim ga je korakom uveo u labirint hodnika. Skrenuli su jednom lijevo i jednom desno, uspeli se još jednim stubištem, zatim ponovno skrenuli. Raeder je bio potpuno izgubljen (možda im je to bila i namjera). Vrata svih ureda pored kojih su prolazili bila su zatvorena, a obrisi su se nazirali iza zamagljenog stakla. Ono malo ljudi s kojima su se mimoišli u hodnicima bili su muškarci užurbanog hoda naglašenog lupkanjem čizama, razgovor je bio tek prigušeno mrmljanje. Zidovi su bili prazni. Podovi blistali od čistoće. Smirena učinkovitost, svećenička usredotočenost, činovnički miris knjižnice... veličanstveno i zastrašujuće. Zatim je ugledao još SS stražara impresivnog izgleda Vikinga, jedna dvokrilna vrata naglo su se otvorila i ušli su u predvorje s visokim stropom i zidovima obloženim panelima od brezovog drva. Stražari su pretresli Raedera da provjere nosi li oružje i još jednom pregledali njegove isprave. Nitko se nije nasmiješio, niti izgovorio više od minimuma. Prizor se odvijao bez riječi, u prostoriji obasjanoj prigušenom svjetlošću, bez prozora. Raeder se osjećao kao u srcu goleme košnice. Zakucali su na vrata sa strane prostorije, iznutra ih je netko otključao i začulo se električno zujanje, pokazali su mu da uđe. Očekivao je da ga provedu kroz još jedan hodnik, ali umjesto toga su ga uveli u skroman ured čiji je strop bio niži nego onaj u predvorju iz kojeg je došao. Na dvorište je gledao jedan jedini prozor, okrenut prema ravnom bijelom zidu. Nitko izvana nije se mogao naviriti u ovaj ured. U uredu je bio velik, ali jednostavan stol, bez sumnje ostatak uređenja nekog pruskog ministarstva, ispred njega tri kožom presvu-

William Dietrich

čene stolice. Za stolom je sjedio drugi najmoćniji muškarac u Njemačkoj. Himmler je podigao pogled sa žućkastog fascikla i zapiljio se u Raedera trepćući poput sove. S okruglim naočalama, slabom i obješenom bradom, uskih ramena, Reichsführer nije nimalo izgledao poput arijskih pretorijanaca pored kojih je Raeder prošao. Ustvari, izgledao je poput bankovnog činovnika ili ravnatelja škole. Imao je tanke brčiće, blijedu kožu i blijede, uredne i ženskaste ruke. Kosa mu je bila izbrijana na kratko, ošišana u bezličnu frizuru do iznad uha poput pruske kacige. Obojicu ih je promatrao portret Führera, koji je izgledao sve samo ne bezlično; žar u pogledu, neobično počešljana crna kosa, upadljivi brčići. Taj je portret bio jedini ukras u uredu. Raeder nije vidio nikakve osobne predmete, nikakve fotografije obitelji; samo zid prekriven knjigama od kojih su mnoge bile stare, uvezane u kožu, ispucalih hrbata. Slova na knjigama nisu se vidjela koliko su bila blijeda. Stol za kojim je Reichsführer sjedio bio je uredan poput stola kakvog računovođe, svi fascikli na njemu uredno naslagani jedni na druge, obilježeni trakam u raznim bojama, grupirani. Ili ovo nije bio Himmlerov stalni ured, ili Reichsführer nije osjećao potrebu za kraljevskom raskoši kao Hermann Göring. Himmler je zatvorio fascikl i okrenuo ga, a Raeder je vidio svoju sliku i ime. — Sjedite. Zoolog je sjeo i potonuo u naslonjač. Noge naslonjača bile su skraćene i sjedio je toliko nisko da je morao podići glavu da gleda Himmlera. Reichsführer se blijedo nasmiješio, kao da želi da se njegov gost osjeća ugodno, ali taj je hladan osmijeh samo naglasio njegovu moć. Nešto je u cijeloj njegovoj pojavi bilo bizarno odsutno, kao da Raeder sjedi pred kulisama. A tada se Himmler naglo nagnuo sasvim blizu njemu na krajnje uznemirujuć način, s pogledom grabežljivog insekta, očiju sakrivenih odbljescima stakala naočala i odjednom je iz njegove pojave nestalo svake bezličnosti.

Krv Reicha

— Untersturmführeru — počeo je ministar sigurnosti bez ikakvih uvoda, preklopivši ruke na Raederovom dosjeu. — Vjerujete li u važnost krvi?

2 Seattle, Sjedinjene Države 4. rujna, sadašnjica

io je zgodan, pogledavao je u njezinom smjeru i stajao je na odjelu smrznute hrane. Rominy Pickett je bila čvrsto uvjerena da se o karakteru muškarca može saznati sve potrebno iz toga u kojem se dijelu supermarketa zadržava najdulje. Ta je metoda bila u najmanju ruku toliko pouzdana kao horoskop. Najčešće je izbjegavala one koji su visjeli u redu sa čipsima i pivom, jer prema njezinoj teoriji, takvi su primjerci najčešće bili djetinjaste ljenčine na kojima je potrebno previše raditi. Oni kod konzervi bili su točno takvi kao i hrana koju su kupovali: samo Republikanci još kupuju grašak u konzervi. Odjel s vinima donekle je obećavao (Rominy je znala da je takvo razmišljanje znak da je vjerojatno snob jer daje prednost onima koji piju vino, a ne pivo), kao i odjel s voćem i povrćem. Nije bila u potrazi za vegetarijancem, ali ipak ‡ muškarac koji promišlja o tome koje povrće kupiti i kako ga pripremiti možda je jednako pažljiv i u drugim stvarima. Na kruhu i pecivu zadržavali su se solidni ‡ integralni, čak ‡ muškarci, ali većina njih je nosila vjenčano prstenje. Motanje oko opreme za kampiranje značilo je da dotični voli priro-

Krv Reicha

du, a na novinama i časopisima Rominy je odmjeravala intelektualni potencijal: prelistava li The Economist ili Autoklub? Ali Rominy su najdraži bili redovi sa začinima i umacima, kao i odjel s vinima, jer je njezina teorija u ta dva reda smještala muškarca posvećenog detalju, spremnog na eksperimentiranje, koji uživa u raznim okusima. Istina, takva je analiza bila daleko od savršene, jer nitko se nije zadržavao samo na jednom odjelu. Ali i horoskop je podložan interpretaciji, zar ne? Njezina je analiza jednako toliko pouzdana, uvjeravala je prijateljice, koliko i znanstvena fantastika profila na internetskim stranicama za pronalaženje partnera. Smrznuta hrana je predstavljala problem. Taj je odjel bio bogatiji neženjama od svih drugih, pogotovo s obzirom na golem izbor gotovih jela za jednu osobu. Ali odabir smrznute gotove hrane mogao je značiti i nestrpljivost, ograničenost kuharskih sposobnosti na mikrovalnu pećnicu, pa čak i (ili je možda pretjerala s analizom kolica za namirnice?) određen nedostatak ambicioznosti. Odmrzavanje je prejednostavno. Istina, i ona je upravo sad stajala na odjelu smrznute hrane, sa gotovim gratiniranim krumpirom i brokulom u jednoj i golemom čašom sladoleda u drugoj ruci. Ali teoriju je ionako koristila za pronalazak potencijalnih partnera, a ne analizu njezinog vlastitog usamljenog života publicistice. U vlastita postignuća zasad je brojala diplomu iz komunikacija, montažni ured površine četiri metra sa sivim zidovima, dosadnim tapisonom i slabim računalom, dvije malo dulje veze koje su se obje raspale daleko prije nego što su postale ozbiljne i čvrstu odluku da se ne zadovolji uspjehom u osrednjosti. Ali nikad joj se ništa nije događalo. Tmurne vijesti sa svih strana svijeta, lokalna ekonomija u rasulu, frendice koje su se uvijek žalile na nešto, dečki kojima je bilo samo do zabave. I kupovanje u Safewayu. Za jednu osobu. A još malo pa će navršiti trideset. Nisi toliko stara, podsjetila je sama sebe. To danas više ništa ne znači. A uskoro će i promaknuće. Uskoro joj se mora nešto dogoditi. O da, zgodni tip na smrznutoj hrani ponovno je pogledavao

William Dietrich

prema njoj. Rominy je zatekla samu sebe kako instinktivno i krajnje sramotno zavodljivo zabacuje kosu dok je zamišljala stotinu bedastoća o zgodnome: kako silan interes za smrznutu pizzu znači i interes za talijansku hranu i umjetnost renesanse, kako je zbog načina na koji je naslonio nogu na kolica sigurno ragbijaš ili se bavi brdskim biciklizmom, kako činjenica da mu je u džep na košulji utaknuta olovka ne znači da je štreber koji križa jedan po jedna kupljen predmet s liste špeceraja, nego da je pjesnik spreman zapisati stihove iznenadnog nadahnuća. Neuredna surferska plava kosa, ledenoplave oči, zanimljiv ožiljak na bradi: divote li jedne ako ga je zaradio na neki bezumno opasan način! (Vjerojatno samo ozljeda sa skateboarda iz djetinjstva.) Ispod traper košulje nazirali su se sasvim privlačni mišići. Da da, Rominy je bila pravi Sherlock Holmes s bogomdanom vještinom čitanja muškaraca na prvi pogled. Tko im kriv ako nisu mogli podnijeti ispitivački pogled ‡ i kvragu s njima ako bi se i oni tako kritički zapiljili u nju. Jedino što je ona željela ogoliti su bile njihove duše. Ovaj joj nije prilazio, samo ju je promatrao. Čak i predugo promatrao, kad bolje razmisli. Kao da ju je procjenjivao znatiželjnim, ali oklijevajućim pogledom koji nije bio ni sramežljiv, ni izazovan, pa čak ni pohotan. Samo ju je promatrao kao da je Rominy izložak u kakvom muzeju. Malo me plašiš, Smrznuti. Ili si samo dosadan. Nađi si život. A sad na začine! Rominy je odgurala kolica dva reda niže, razmišljajući o tome koliki je napredak čovječanstvo napravilo izumom mekane bočice za kečap. Njezina je velika želja bila da izumi tako nešto jednostavno i praktično, poput spajalice za papir; sa zarađenim novcem kupi kuću na plaži i ponovno pokuša shvatiti Prousta ili Pynchona. Možda savlada Sudoku. Trenira za natjecanje Iron man. Otvori sklonište za životinje. Izradi si kajak. Shvati kako se koristiti fotićem. Ali tada joj je u vidno polje polako ušetao Smrznuti, oslonjen o kolica s namirnicama poput kakvog zgodnog kauboja koji se naherio u sedlu, ne primjećujući da mu hrana što se odmrzava curi po metalnoj mreži kolica. Još ju je uvijek samo promatrao, ali ništa nije poduzimao. Sramežljiv ili opsjednut? Rominy je zaključila da ne želi saznati što je na