Leći i umrijeti

Nakladnik HENA COM Zagreb, kolovoz, 2015.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Dunja Novosel Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Adalet Ağaoğlu, ÖLMEYE YATMAK Copyright © 1973 Adalet Ağaoğlu The SAID WORK is protected by the International Copyright Convention.

The book is published with the arrangements of ONK AGENCY LTD. Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015.

Copyright © za prijevod Dunja Novosel i Hena com, 2015.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Objavljivanje ove knjige potpomogli su: Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Adalet Ağaoğlu

Leći i umrijeti

Prevela s turskog Dunja Novosel

Hena com

1.

07:22 Dizalom smo se popeli točno šesnaest katova. Na šesnaestom smo katu izašli. Hodam za momkom koji će mi pokazati koja je moja soba. Prešao je kratki hodnik. Zastao je ispred jedne sobe. I ja sam stala. Otvorio je vrata, ušli smo unutra.

Zastori su bili gusto navučeni. Momak je rastvorio zastore i htio mi pokazati pogled. Spriječila sam ga. Upalio je svjetla.

Otvorio je vrata kupaonice. I ondje je upalio svjetla. Pitao me želim li štogod. Rekla sam da ne želim ništa. Dala sam mu bakšiš, otišao je. Čim je on izašao odmah sam zaključala vrata. Ugasila sam sva svjetla. Na brzinu sam se razodjenula. Povukla sam prekrivač s kreveta u uglu. Uvukla sam se u krevet potpuno gola; legla sam da umrem.

Nisam pogledala na sat, ali bilo je oko pola osam. Mislim da sam tako čula od mladića koji je dolje registrirao moj boravak u hotelu.

Svoju sam torbu bila zavitlala u neki ugao sobe. U njoj su se nalazili pola kutije cigareta, upaljač, notes crvenih korica, 5

Adalet Ağaoğlu

naočale za sunce i za čitanje, olovka, pola simita, kutijica ruža potrošenog do kraja, novčanik za sitniš te pet tisuća lira u zatvorenoj koverti.

U toj koverti pet tisuća lira nisu same. Uz njih je i poruka od tri-četiri retka. Ne sjećam se što sam to rekla u poruci koju sam prije par sati uz novac zatvorila u tu kovertu. Ni ne nastojim se sjetiti. Samo me sad hvata smijeh pri pomisli da sam tako nešto učinila. Ali uspijevam biti ozbiljna i na pragu posljednje stvari što će biti iskušana.

Smrt ponekad ne dolazi tako brzo. Sa smrti se treba boriti.

Možda sam i zbog toga u trenutku najprikladnijem za smijanje zatomila smijeh u donjem dijelu trbuha. Dok sam lijegala da umrem, nisam pomislila da će se sa smrću trebati boriti.

6

Rodiše se danja svjetla ideala Sumerbankin1 bordo zastor od lanenog platna nije u potpunosti zaklanjao školsku pozornicu. Podvornik Džemal će za vrijeme priredbe povlačiti zastor. Malo povuče uže što ga drži u ruci, no zastor se uopće ne zatvara. Njegov je najveći strah, što ako se uopće ne zatvori...? Već danima je sav njegov posao ovo isprobavati. Polako povlači uže, pa ga popusti. Ponovno ga povlači, pa pušta.

Iza zastora naguravala su se i natezala djeca. Mirisalo je po mješavini prašine, masnoće, octa, urina i trave protiv ušiju. Gotovo i jače od onog svakodnevnog, ustaljenog mirisa škole. Bio je to jedak miris koji se međutim mogao osjetiti i nakon mnogih godina i koji bi tad pružao određeni užitak. Kao što čovjek ponekad voli miris koji mu pripada.

Ravnatelj je prešao hodnik na drugom katu škole prenamijenjene iz stare armenske kuće. Drveni zid bio je probijen i u njemu su otvorena vrata što vode k pozornici. Ispred tih je vrata zastao. Ravnatelja je najprije ugledao Namik koji se vraćao iz dvorišta gdje se umivao. Poželio je dotrčati na pozornicu i javiti ostalima, no nije se mogao provući ispred ravnatelja. Polako i potiho približavao se uza zid. Stao mu je dah. Vidjevši Namika kako se prikrada postrance kao rak, ravnatelj je povikao: „Zašto se još motate uokolo? Želite me osramotiti?“ Brzo je uletio unutra kroz jedina vrata što su se s pozornice otvarala na hodnik.

Učitelj trećeg, četvrtog i petog razreda, gospodin Dundar, davao je djeci na pozornici posljednje savjete: 1

Sümerbank: turska državna banka (i kasnije holding) osnovana 1933. s namjerom poticanja razvoja tekstilne industrije, jedan od temelja Ataturkove industrijske revolucije u Turskoj; početkom 21. st. kupila ju je Oyakbank. (nap. prev.)

7

Adalet Ağaoğlu

„Ne zaboravite! Kad zbor završi, odnosno kad čujete „za vijeke vjekova“, razdvojit ćete se. Prvi, treći, peti, sedmi i deveti na jednu stranu; drugi, četvrti, šesti, osmi i deseti na drugu. Kad se razdvojite, ukazat će se ovaj prozorčić između vas. Dobro se razdvojite. Inače će se sve pokvariti. To bi bilo i strašno nepoštovanje prema našem Velikom Vođi. U redu? Jeste li shvatili?“ Svog su ga oblili krv i znoj. Dugo je gledao u djecu, pa povikao: „Ali...! Ali, uništio si me!“ Okruglasti je dječak četkaste kose drhtao. Ruke je položio uz tijelo u stavu „pozor!“. Očekivao je udarac u glavu. „Gdje ti je crna leptir-mašna, jadan ne bio? Je li, gdje je?“ „Pukla joj lastika, učitelju... Samo je najednom pukla...“ Iz džepa isprano-crnih predugačkih kratkih hlača od kozje vune izvukao je komadić platna leptirastog oblika prišiven na bijelu lastiku. Držao je u ruci taj crni predmet što je nastojao sličiti leptir-mašni, poput miša koga je u kućnoj smočnici uhvatio za rep. Djeca su se međusobno gurkala i smijala se. Gospodin Dundar zagladio je kosu koju je kod kuće ondulirao željeznim uvijačem. Okrenuo se najstarijoj i najkrupnijoj učenici tog razreda: „Semiha! Dođi ovamo! Zašij ovome tu lastiku! Pričvrsti to.

Trči... Požurite se... Vrijeme je!“ Semihu je obuzela strašna panika ne bi li što prije pronašla iglu i konac. Pri tome je i dvaput mlatnula Namika u glavu.

Učitelj Dundar je nastavljao sa svojim savjetima: „Zbor je završio. Vi ste se polako razdvojili. Čim ste se vi polako razdvojili, pojavio se naš Veliki Otac. Dok se ukazuje lice Velikog nam Oca, kao da se sunce nad nama rodilo, zbor završava. Naš Otac odlazi. Otac nam je otišao... Odmah počinjete s polkom. Mladići se naklone pred svojim damama.

Povedu dame i to... Čim polka završi, započinjete s rondom...

8

Leći i umrijeti

A, da, Ajsel, ne budi ukočena kao motka dok plešeš rondo!

Opusti se. I ti, Hasipe! Ne vrtiš točak pred vratima! Plešeš rondo. I ne mlati glavom kao da učiš ajete! Nisi u džamiji.

Na pozornici si škole koja je izvor civilizacije! Sveži taj učkur, bitango! Čim rondo završi, prelazimo na Profesije. U redu?

Jesmo shvatili?“ Tad je vidio da se ravnatelj nalazi na pozornici. I tužiteljeva kći Sevil izdvojila se iz grupe i polako se provukavši iza sanduka od šibica, istaknula se pred ravnateljem.

Ravnatelj je prekrižio ruke na leđima i nestrpljivo je promatrao nered koji je vladao uokolo. Njegov izblijedjeli prugasti sako prekratkih rukava i košulja od prugaste tkanine, unatoč hlačama širokih i prekratkih nogavica koje su mu bile uske na trbuhu i cipelama boje dječjeg dreka, više su podsjećali na džamijskog hodžu nego na ravnatelja. Ali u to doba nije bio neobičan takav ni kao ravnatelj. Ne, uopće.

Svaki čovjek srednjih godina koji je znao vlastito ime napisati latinicom i koji je bio iole fleksibilan spram promjena, mogao je biti ravnatelj u provincijskoj osnovnoj školi. Ako je ravnateljevo okruglo crveno lice sjalo kao da je premazano šećernom pastom, to je zacijelo bilo stoga što su, dok se pripremao za hafiza, pred njega stavljali previše pekmeza.

Sva su djeca stala u stav mirno. Učitelj Dundar ih je pogurnuo korak nazad: „Izvolite, ravnatelju, izvolite... Davao sam djeci posljednje savjete. Fiskal je trebao poslati vazu. Još nije stigla... Predlažem...“ Ravnatelj je podigao svoje gojazne ruke u zrak. Upao je u riječ učitelju Dundaru: „Pa neka i nema vaze! Neće svijet propasti! Nije ovo zgrada centralne vlasti. U konačnici, riječ je o provincijskoj školi. Učinili smo što je bilo u našoj moći. Nemojte previše 9

Adalet Ağaoğlu

inzistirati na toj vazi! Neka sve drugo ide po planu, i ja sam zadovoljan! Neka bar bude vrijedno tolike muke! Crkosmo, dragi moj!“ Netko među djecom je podigao dva prsta. Najdotjeraniji među njima, kajmakamov sin Ajdin, odvažno je povikao: „Ajsel nije splela kosu, učitelju!“ Sve su se glave okrenule k Ajsel. Djevojčičina smeđa kosa što je vukla na plavo pružala joj se sve do struka. Njezino lice žuto od malarije odmah je postalo crveno kao trešnja. Oblio ju je znoj niz donji dio leđa. Ravnatelj je dobrano nabrao obrve. Ozlovoljeno je pogledao učitelja Dundara: „Jeste vidjeli? Sad još i to s kosom!“ Učitelja Dundara preplavio je bijes. Ljutio se više na kajmakamovog sina nego na Ajsel: taj dječak svako malo nekoga otkuca. Razmaženo derište. Dosta mi je više te samodopadne nesreće! No ako ćete pravo, na njemu je opet sve bilo u potpunom redu.

Izglačane crne kratke hlače, svilena bijela košulja, prava crna leptir-mašna, bijele čarape, crne cipele od lakirane kože, počešljana i kolonjskom vodom lijepo zaglađena kosa... Sve na njemu bilo je ljepše od modela koje je zadao i za zbor, i za polku, i za rondo. „Hvala ti, Ajdine, sine. Da, svi bismo trebali prekontrolirati jedni druge. Moramo vidjeti nedostajeli kome što. Ovo su nam sad posljednje minute...“ Odjednom se okrenuo k Ajsel: „Nisam li vam rekao da kosa mora biti zategnuta i skupljena?“ Kad su sva djeca uglas povikala: „Rekli ste, učitelju!“, učitelj Dundar koji se pravdao pred ravnateljem prepustio je Ajselinu kosu Ulker i počeo se tužiti: 10

Leći i umrijeti

„Danima sam im sve posebno objašnjavao, gospodine.

Ali nisu djeca kriva! Krivi su zapravo njihove majke i očevi... Obišao sam svaku kuću posebno! Znate i sami. Jednu po jednu! Pa opet...“ Bespomoćno je raširio ruke u stranu. Uzdahnuo je: „Hvala Bogu i na ovome...“ Ravnatelj je razmišljao. Učitelj Dundar imao je pravo što je zahvaljivao Bogu. Istina, ipak je nešto pripremljeno, kakvo-takvo bilo. Kako je učitelj prvog i drugog razreda bio još nov i mlad, teret je pao na njega osobno, a ponajviše na učitelja Dundara. „Ali i on je to sve preuveličao! Zbor, u redu. Profesije, dobro. Narodne pjesme, vrlo lijepo. Ep o Ergenekonu2 , u redu, odlično... No zašto je toliko inzistirao na polki? U naredbi pridošloj iz centra zahtijevalo se otvaranje prozora prema Zapadu. Pa dobro, tužiteljeva će kći svirat violinu. Učenice će zajedno s učenicima glumiti u komadu Cvijeće i kukci. Je li polka bila potrebna? Za vrijeme polke će se momci i djevojke zagrliti. Držat će se za ruke. Da, možda će se tako otvoriti širi prozor k Zapadu, ali svi su se stanovnici kasabe digli na noge. Pojavili su se čak i oni koji su htjeli ispisati djecu iz škole. Vidiš ti to, Slijepi Enver je do kraja pružao otpor kako mu kći ne bi nastupala u priredbi. Sad okreće glavu od mene ako me sretne na putu. Sa svih se strana govori da držim kupleraj.

Taman me prestaše zvati Hodžom Kaurinom3, a sad ovo!

Da se nisu ustezali od kajmakama, moji dugogodišnji zemljaci potpuno bi se bili zavadili sa mnom. Samo neka ovo završi sretno!“ 2

Narodni ep promican u ranom periodu Republike, paralelno s procvatom nacionalizma (nap. prev.)

3 Nevjernik (nap. prev.)

11

Adalet Ağaoğlu

Tako se ravnatelj sažalio nad samim sobom. Sažalio se i nad Ajsel kojoj je Ulker svojim sitnim ručicama plela kosu: „A kćeri, zašto nisi kod kuće rekla majci da to napravi?“ rekao je.

Sirota djevojčica je progutala knedlu. Malarični je trup skrila iza Ulker: „Tata se naljutio na mamu, ravnatelju... A mama je rekla: „Ja se više ne miješam, neka bude što bude!“ Ja sam kasnila...

Mama je onda plakala...“ I sama je počela tiho plakati. Dobro se sakrila iza Ulker.

Pogledom je tražila Semihu. Očekivala je pomoć od nje.

To je bila situacija većine djece. Još više kćeri domaćih stanovnika. Učitelj Dundar je primijetio: svaka kuća se držala kao da je iz nje iznijet mrtvac ili kao da su joj na vrata objesili crveni fenjer. Sve to dječje kukanje i sve češće svakodnevne svađe supružnika bili su iz istog razloga: prva školska predstava. Prva priredba za maturu. Ova škola je čak i zakasnila. Da je nije bilo ni ove godine, učitelj Dundar bi se zavio u crno. Prozvali bi ga nesposobnim, gubitnikom, optužili ga da je okrenuo leđa idealima.

Nakon toga osjećao bi se diskreditiranim. Bio bi suspendiran. Jednom kad bi ga pozvali u centralnu upravu, ne bi više imao snage nikome pogledati u lice. Zbog toga su i prisiljavali ravnatelja. Zujali mu oko ušiju poput pčela.

Jednom je čak, nastojeći da se polka prihvati, i zaplakao jecajući: „Oče moj, Oče moj, veliki Oče!“4 Njegov je plač bio iskren.

Ravnatelj je rekao: „Svi su došli. Makar se požurite!“ Ovoga mu je puta glas bio pomirljiv, mekan.

4

Misli se na Ataturka. (nap. prev.)

12

Leći i umrijeti

Ljudi su se nanizali jedni do drugih u školske klupe.

Očevi, majke, rodbina i svojta nekih učenika sjeli su na svoja mjesta; neki od njih s filcanim šeširima, kačketima, žene pokrivenih glava, neke s tijesno omotanim maramama. Poneki od njih, od muškaraca, dosjetio se otkriti glavu. Stare žene zaklanjale su lice svojim kariranim pokrivalima. Moleći se i preklinjući deset puta u sebi: „Bože, ne uzmi mi ovo za grijeh“, tri puta su pljuckale u njedra da otjeraju zlo.

Ovo je prvi put da se muškarci i žene zajedno nalaze na „javnom“ mjestu. Opet, ravnatelj se dosjetio: prvo klupe, u pozadini stolice, tako je za lokalno stanovništvo odredio odvojena mjesta za muškarce i za žene.

Među gledateljima su samo dvije žene na glave stavile šešire ukrašene paunovim perjem. Jedna od njih je kajmakamova supruga, a druga tužiteljeva. Zapovjednik žandarmerije bio je sam. Kako je tek nedavno dobio prekomandu za ovaj gradić, još nije uspio dovesti suprugu i djecu.

Svi uglednici i članovi esnafa: Šakir-aga, stari Palamida, ćato Osman, Emin-efendija5, sjedili su zajedno sa ženama s paunovim perjem na stolicama poredanim ispred školskih klupa. Kajmakam je sjedio skroz naprijed, u pletenom naslonjaču. Zdesna mu je sjedio tužitelj, a slijeva zapovjednik žandarmerije. Pored njega se nalazila prazna stolica: ravnateljevo mjesto. I pored tužitelja se nalazila jedna prazna stolica: bilo je to liječnikovo mjesto. Zatim su redom sjedili fiskal i javni bilježnik (u narodu zvan bi’žnik). Liječnik je bio neženja. Sjajne plave kose, volio je svugdje kasniti, prikazati se kao da upravo dolazi od nekog bolesnika i tako ukazati na 5

Izraz „efendi“ kao stari izraz za gospodina i titula obrazovanih ljudi još iz doba Carstva, suprotno asocijacijama koje na ovim prostorima budi, uglavnom nema vjersku konotaciju. (nap. prev.)

13

Adalet Ağaoğlu

činjenicu da je veći idealist od svih. Sigurno će ući unutra u neki prikladan čas, kad se već sve uhoda. Raskopčana će mu kragna bijele košulje biti izvučena po sakou. Sve će se glave okrenuti prema njemu. Njegova starija sestra koja je prešla tridesetu, ali se još nije uspjela udati, sjest će među gledatelje, pored žena s paunovim perjem, s ešarpom6 od šifona na glavi i samodopadno se vrpoljiti na mjestu. Kako vrijeme bude odmicalo, događat će se slične misteriozne stvari.

Bend koji je svirao na sunećenjima i vjenčanjima, nakon dva-tri bum-buma započeo je svirati Marš nezavisnosti.7 Kad su djeca iza zastora praćena bendom za sunećenja i vjenčanja, veoma polako počela pjevati „Ne boj se, izblijedjet’ neće u svitanjima ovim barjak crveni“, najprije je na noge u stav mirno ustao zapovjednik žandarmerije koji je na glavi imao kapu s kokardom. I ostali su slijedili njegov primjer i ustali. Jedino su sve pokrivene žene ostale na svojim mjestima, srameći se.

I njih je, gurkajući ih, na noge podigao Zuhtu, prodavač šećerne paste.

Marš nezavisnosti završio je s težinom i sporošću pogrebnog marša. Svi su sjeli na svoja mjesta. Iza zastora se začuo zvuk lupkanja štapića: tik tik tik tik. Zatim, sniženi glas učitelja Dundara: „Pažnja! Jedan... ‘va... tri!“ Zatim su djeca počela pjevati, netko malo prebrzo, netko malo kasnivši, ali opet svi u isti glas: „U osvit domovine rodiše se danja svjetla ideala“. Oni sami još se nisu vidjeli. Ali se zato bend za sunećenja i vjenčanja sa svojim ogromnim instrumentima od žute mjedi mogao vidjeti kroz jedan kraj 6

Dugi šal kao dio ženske odjeće, istovremeno se nosi i kao pokrivalo za glavu. (nap. prev.)

7 İstiklal marşı, himna Republike Turske (nap. prev.)

14

Leći i umrijeti

bordo zastora od lanenog platna koji nikako nije u cijelosti sakrivao pozornicu.

Kad je zbor otpjevao: Vodi se mračni rat, hajde, priključi se Od turske nema veće nacije Turcima je put slave otvoren Put svjetla, Republike! odmah je prešao na drugi marš. I ovoga je puta započela trka među glasovima iza zastora: Volga Volga!... Volga Volga!

Mi prijatelji krenusmo na put Neka naša pobjeda bude vesela Srca naša nek’ su radosti puna Hajde, hajde, idemo Mi prijatelji krenusmo na put!

U tom času je iza bordo zastora od lanenog platna nastalo komešanje. Zatim je nastupila tišina. Na tren je kroz procijep u zastoru izvirila uvijena kosa učitelja Dundara.

Jedna je njegova ruka nekoga gurnula. Druga mu je ruka zatvorila procijep u zastoru. Ponovno je nastupila tišina.

Podigao se i donji rub zastora. Zbog toga su se mogle vidjeti smeđe-bijele cipele učitelja Dundara koje su trčale tamo-vamo. Mogle su se vidjeti i dječije cipele: žute, crne, s lastikom, kožne, gležnjače, niske, stare i nove, u neskladu jedne s drugima. Ali je pak obuo duge vunene čarape i na njih opanke. Njegov bratić koji je iz sela došao na magarcu kako bi vidio Alijevu matursku priredbu i navečer ga odveo u selo, odmah je iz gledališta prepoznao dijete iako je sjedio 15

Adalet Ağaoğlu

skroz otraga. Sam se sebi čudno osmjehnuo. I srce mu je makar malo zaigralo.

Ravnatelj je napustio pozornicu u tom najvažnijem trenu, pred otvaranje zastora. Došao je brzim koracima na vrhovima prstiju i sjeo kraj zapovjednika žandarmerije. Zapovjednik ga je potapšao po leđima i najednom su se ponovno začuli dječji glasovi, visoki i duboki, što su dolazili sprijeda i straga. U pratnji benda pjevali su kao u nekom obrednom ritualu: Hej, turska mladeži Prva ti je dužnost Turska nezavisnost Turska Republika Sumerbankin zastor od lanenog platna polako se otvarao.

Ne otvorivši se do kraja, zaglavio se i stao. Pih, propadosmo!

Je li to moguće? Podvornik Džemal povlačio je uže očajnički kao da mu život o tome ovisi. Zastor se još malo raskrilio.

Ukazao se dio djece što su stajala u četiri i po’ reda. Djeca su slijeva i zdesna stala naguravati one u sredini, i oni što su stajali na rubovima htjeli su se vidjeti. Usred tog meteža i naguravanja, zbor je svejedno nastavio pjevati: Za vijeke vjekova je čuvati I braniti trebaš!

Razdvojili su se na dva dijela koliko im je to volja dopuštala, ostavljajući prazninu u sredini. Iz četverouglaste rupe u stražnjem dijelu pozornice – prozorčića – ukazalo se Ataturkovo lice. Podvornik Džemal ponovno se objesio za uže.

Jedna strana zastora se rastvorila, uže drugog krila je puklo.

16

Leći i umrijeti

Pa ipak je uspjelo. Oko tridesetoro djece starosti od osam do četrnaest godina stajalo je na pozornici u dvije grupe, podijeljeno u dva reda. Pritom im je srce tuklo dum-dum kao bubanj benda za sunećenja i vjenčanja. Momci su odjenuli duge i kratke crne hlače, neki tamne, a neki izblijedjele te bijele košulje sašivene od svile i satena pa sve do tankog pamuka nalik gazi. Oko vrata su im se nalazile prave crne leptir mašne ili one koje su sličile pravima. I na djevojčicama su bile blijede ili tamne, duge i kratke crne pregače s naramenicama. Ispod njih su imale bluze čija se boja mijenjala od bijele poput snijega pa sve do krem. Ispod kragne bluze svezale su mašne, od vezica od smotane crne vune pa sve do svilenih traka. Dok su svi oni u pratnji benda pjevali: Za vijeke vjekova je čuvati I braniti trebaaaaš! u sredini nastaloj njihovom nasumičnom podjelom gledateljima se ukazao stražnji zid pozornice; ono što se zaista ukazalo bio je malen četverouglasti prozorčić naknadno prorezan u tom drvenom stražnjem zidu. Dok je trajalo Ataturkovo obraćanje turskoj mladeži, učitelj Dundar je iza pozornice klečao ispod te četvrtaste rupe i polako kroz nju prema gore gurao uokvireni Ataturkov portret. Ovoga je puta predvodio kajmakam, prvi je započeo s pljeskom. Njegov su pljesak popratili zapovjednik žandarmerije, tužitelj, ravnatelj, zatim dame s paunovim perjem i neki od onih što su sjedili otraga.

Neke od pokrivenih žena priljubile su dlanove jedan uz drugi, ali to nije proizvelo nikakav zvuk. Prodavač šećerne paste Zuhtu je u pozadini, stojeći na nogama, posljednji i najduže zapljeskao. U tom trenutku ušao je i liječnik sa svojom plavom kosom zaglađenom briljantinom.

17

Adalet Ağaoğlu

Zbog toga što je pobrao dio tog zadnjeg pljeska, zapovjednik žandarmerije osjećao je prema njemu potajni bijes, prikriven smiješkom. Ravnatelj je ustao s mjesta. Zamolio je liječnika da sjedne na mjesto unaprijed pripremljeno za njega.

Trebalo je ponovno navući zastor. No kako je uže desnog krila bilo puklo, taj se posao nije činio baš lakim. Učitelj Dundar dotrčao je sa svog mjesta iza pozornice. Dao je znak podvorniku Džemalu. Povlačili su zastor rukama, skrivajući se iza njega. Pomoglo im je i nekoliko djece. Zastor je sklopljen pomoću ziherica iz njihovih hlača. Učitelj Dundar je s lijevog kraja istupio ispred zastora. Još je bio uzbuđen jer je postigao da se „Veliki Vođa“ nad svima njima rodi poput sunca i progovori njegovim glasom. Započeo je govor dok su mu sve žile s koščatog lica iskočile: „Poštovani, cijenjeni i preuzvišeni gosti! Pokrovitelji civilizacije!

Vrijedni uglednici našega gradića...!

Najprije ću vam poželjeti dobrodošlicu. Svojim ste dolaskom učinili čast našoj školi. Obradovali ste nas!“ Na papiru što ga je držao u ruci na kraju ovog dijela je zapisao „gromoglasan i dug pljesak“. Čekao je. Nekoliko mu je ljudi zapljeskalo. Ali taj pljesak nije bio dug. Ni gromoglasan. Nitko nije mogao primijetiti utjecaj toga što svaki dan s pomnom pažnjom čita novine Nacija. Malo se snuždio, onako, za sebe. Zatim je nastavio svoj govor: „Naš je poštovani i cijenjeni ravnatelj mene ovlastio dužnošću da vam u ime naše škole poželim dobrodošlicu. Osjećam se dužnim zahvaliti mu u vašoj nazočnosti. Trebao sam ovaj govor održati ranije. Ali nisam htio uzimati riječ prije našeg Velikog Vođe, uzvišenog Ataturka. Dok je On nad nama, nije mi priličilo prvom progovoriti...“ 18

Leći i umrijeti

Ovog se puta iz prednjih redova začuo gromoglasan pljesak. Učitelj Dundar bio je strašno uzbuđen. Jedno je vrijeme pričekao. Popravio je kragnu sakoa. Nakašljao se i opet progovorio: „Naša se škola uz dozvolu naših uglednika već mjesecima spremala za ovaj veliki, značajni dan. U ovim danima kad smo iznjedrili prve maturante, uz sudjelovanje naših učenika što su zauzeli svoja mjesta u našoj vojsci znanja te njihovih kolega iz trećeg i četvrtog razreda, spremili smo ovu priredbu za vas. Ovu smo priredbu žarko željeli organizirati još za trinaestu i četrnaestu godišnjicu osnutka naše Republike.

Mislili smo je upriličiti za protekle praznike 23. travnja i 19. svibnja.8 Ali izgleda da je bilo suđeno danas. I svi smo sretni zbog toga. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći kako bismo proslavili ovaj radosni dan kad smo dodali prve vojnike u vojsku intelektualaca naše države. Dužnost mi je i zadaća ovdje sa zahvalnošću spomenuti i vašu pomoć...“ Odozdo se začulo nekoliko promrmljanih „nema na čemu“. „Zahvaljujem redom: našem poštovanom kajmakamu koji nam je davao snagu i odlučnost u pripremanju ove večeri, našem poštovanom zapovjedniku žandarmerije koji nas je u svakom trenutku poticao, našem gospodinu javnom tužitelju što je sa zida svoje kancelarije skinuo i posudio nam vrijedan portret našeg preuzvišenog Ataturka koji smo maločas s ponosom prikazali (jer, sa žalošću moram reći, slike Velikog Vođe koje imamo u školi nisu bile tako velike), našem mladom liječniku idealistu koji nam je iz dispanzera dao injekciju s iglom i bijelu kutu, trgovcu gospodinu Šakiru koji nam je donirao platno za zastor na našoj pozornici, T­alat8

Državni praznici u Republici Turskoj (nap. prev.)

19

Adalet Ağaoğlu

efendiji koji nam je dao vagu, pa opet gospodinu Šakiru koji nam je dao vreću, Emin-efendiji koji nam je dao krep-papir na rate, i svim poštovanim skrbnicima što su dozvolili svojoj djeci da nastupe u ovoj priredbi; bude li grešaka, već sad lijepo molim i prosim vaš oprost u ime našeg ravnatelja, našeg oca, gospodina Hudaija.

S obzirom na razumijevanje, pomoć, ljubav i očinsku milost što ju je naš ravnatelj pružio nama učiteljima i učenicima, ovdje u vašoj prisutnosti zamolio bih da svi zajedno zaplješćemo...“ Dok učitelj Dundar još nije ni završio govor, ravnatelj je ustao sa svog mjesta. Oči su mu se ovlažile. Dok je učitelj Dundar odmah poveo pljesak, ravnatelj je pozdravio sve ispred i iza sebe te sjeo na mjesto. Tužitelj ga je potapšao po leđima. Kajmakam, zapovjednik žandarmerije i liječnik nagnuli su se i stisnuli mu ruku. Dok je ravnatelj bio na pragu toga da uz jecaj zaplače, učitelj Dundar je otkopčao ziherice koje su pridržavale zastor. Povlačio se nazad pozdravljajući.

Najprije je iznova postrojio djecu. Zatim ih je nagurao jedne preko drugih i ponovno se vratio na svoje tajno mjesto iza prozorčića.

Djeca su započela s polkom, ponovno u pratnji benda za sunećenja i vjenčanja. Nakon nje je uslijedio rondo. Izuzev nekoliko činovničke djece, svi su za polku i rondo čuli tek zbog ove priredbe. Učenice i učenici prvi su se puta trebali dotaknuti. No unatoč tolikim probama, nisu se mogli dotaknuti. Pomiješali su korake. Kad bi se trebali zagrliti, stajali bi na metar udaljenosti jedni od drugih. Čak će i to otvoriti put velikim ljubavima između dječaka i djevojčica, pri čemu će jedna od tih ljubavi rezultirati bacanjem u potok i davljenjem.

Dok je žena Emin-efendije potajice dodavala grožđice i orahe ženi ćate Osmana, djeca su stavila na sebe krila od 20

Leći i umrijeti

krep-papira i lišće te započela s prizorom Cvijeće, kukci i leptiri.

Ajsel je sa svojim žutim točkastim krilima bila leptir među kukcima i cvijećem. Svi su kukci bili muška djeca...

Cvrčak, pčela, mrav, skakavac, muha i ogroman, poput ugljena crn govnovalj. Ovo posljednje bio je Hasip, sin hafiza Bilala. Kasno je krenuo u školu. I sad, kad ju je završavao, punio je četrnaestu godinu. Znao je Kur’an naizust i potajice je vezao ručni rad i pleo čipku svojoj starijoj sestri za miraz.

Otac mu nije dozvolio da sudjeluje u rondu i polki. Jedino nije mogao odbiti da na pozornici bude govnovalj u crnoj navlaci. Mislio je da se među gledateljstvom neće znati čiji je to sin, ali i u tome je pogriješio. Jer djeca su odavno raširila po gradu kakvu to dužnost Hasip ima na pozornici. Ali sad će jedino sam Hasip znati da je unutar te crne navlake plakao od srama.

Sve su druge djevojčice osim Ajsel bile cvijeće: tulipan, ruža, ljubičica, tratinčica i tako to... Kukci poskakujući i zujeći slijeću na cvijeće, čeprkaju po njemu, glođu ga i njuškaju; a leptir je slobodan, stalno maše krilima i leti od cvijeta do cvijeta.

To je ono što se htjelo prikazati, da. Ali i u ovom su se prizoru dogodile greške koje se nisu mogle spriječiti. U jednom je trenu tratinčica ustala i sletjela na leptira. Bubamara je, umjesto da odglumi da je sletjela na tulipan, izazvala pčelu da je ugrize. U svakom slučaju, bio je to šaren prizor.

Dopao se gledateljima. Iako je ruža, tužiteljeva kći Sevil, slomila leptiru jedno krilo, dočekana je s tolerancijom jer je nastavila glumiti svoju ulogu kao da se ništa nije dogodilo.

Dok su krila, latice i lišće od krep-papira otpadali i rasipali se svukuda po tlu, podvornik Džemal trčao je na svako „Mičiii!“ koje je odzvanjalo odostraga, od učitelja Dundara.

21