Ljubavna pisma by HENA COM

Leyl창 Erbil ljubavna pisma

Nakladnik HENA COM Zagreb, ožujak, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Izidora Hercigonja Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Leylâ Erbil, Mektup AŞKLARI Copyright © 1988 by The Estate of Leylâ Erbil Published by arrangement with AnatoliaLit Agency. http://www.anatolialit.com/ Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske

Leyl창 Erbil

Ljubavna pisma

Prevela s turskog Izidora Hercigonja

Hena com

„Što se napokon tiče zasjede, iz koje ono dobro po sebi treba da na lukav način napadne tok svijeta s leđiju, ta je nada po sebi ništavna. Tok je svijeta budna, u samu sebe izvjesna svijest, koja se ne da napasti straga, nego koja svugdje pruža čelo; jer on je to, da je sve za njega, da sve stoji pred njim“. Fenomenologija duha, Hegel

Prevoditelj: Milan Kangrga Filozofska biblioteka, Naklada Ljevak, 2000.

Moja Žale, Rastanak mi je teško, ali jako teško pao. U glavi mi je nastao takav metež da nisam mogao razlučiti jesmo li uzletjeli, ili smo sletjeli. Autobus me ostavio ispred hotela Ankara Palas, oćutio sam se poput ljušture lješnjaka usred mora. Preostao je jedan majušni sobičak – ušao sam ne osjetivši potrebu da ga najprije pogledam, a potom mi se učinio poput groba. Usnuo sam u košmaru, probudio se, vidio tebe; bježala si od mene; bila je tama, maglovito vrijeme; trčali smo kao da letimo kroz razrovane i blatnjave puteve, strah da ću te izgubiti bujao je u meni poput jezive gorčine. Polako sam gubio snagu, nisam više uzmogao koračati, spotaknula mi se noga i prevalio sam se u kaljužu, pokušao sam te dozvati, glas mi je zapeo, a ti si iščeznula u magli. Uspravio sam se u krevetu, mali prozor moje sobe sa željeznim rešetkama mi se učinio poput grudobrana, strepnja se uvukla u me, s poteškoćom sam pronašao prekidač za struju, dugo nisam mogao usnuti. 7

Leylâ Erbil

Sjećaš li se dana kada sam bio s Rehom na otoku? Kako sam ispred pristaništa trčao molom prema moru, shvatila si kako ću se baciti u more ako me ne zazoveš, ako ne potrčiš za mnom, a ne znam plivati. Tog sam dana osjetio isti taj strah. Već jedva iščekujem večer, nazvat ću te da ti čujem glas, inače neću moći izdržati. Sinoć sam proveo s Ismetom, jeo sam ondje (nisam pio), a poslije me dovezao u hotel. Ujutro sam zajedno s Ismetom otišao u kasarnu, ima ondje par prijatelja, pukovnik koji je upravitelj divizije je bio na putu - o njemu sam ovisan, njegov pomoćnik bojnik nije ništa pripomenuo što sam kasnio, na koncu vjerujem da ću se izvući s jednom, dvije opomene. Za sada nemam nikakvog posla, cijeli dan sjedim. Sada sam u Ismetovom kabinetu, sam sam i čekam telefon. Opet se zbilo nešto loše, moja Žale, opet se košmar uvukao u me. U međugradskim vezama je došlo do kvara, a ja sam renutak; to će od jutra iščekivao ovaj t ti reći sve o mojoj sreći, grozno mi je, ove ću večeri piti. Dijete, dušo moja, molim te, odmah odgovori na moja pisma – toliko sam ispunjen tobom da ne mogu razmišljati ni o 8

Ljubavna pisma

Ä?emu. Slatkice moja, zaĹĄto si mi uskratila svoju sliku? Dijete, dijete, dijete. Ahmet Hotel Ankara Palas Izmir

Draga moja Žalice, Počela sam ti pisati već u vlaku. Upravo je sedam vukodlaka okupiralo moj prostor. Pitaju me: “Što to pišete?“ „Ja sam pripovjedačica“, kažem im, „započela sam jednu pripovijetku.“ Ispituju me za naslov moje knjige, a ja kažem: „Još je nisam objavila, baš idem sklopiti ugovor.“ Hi, hi, pitaju oni: „Kako se zove vaša knjiga?“, „Smrt mlade Žale!“, odgovaram ja! Jedan od momaka nije loš; dobro je građen, ima lijepe, plave, blentave oči, ali izgled i odjeća, pa to ni pas s maslom ne bi pojeo! „Ne gledaj kuvertu, već pismo u njoj”, ej, moja Turkologičko, ej! Zapitaš se je li u tom aljkavom trupu sakrivena čista duša satkana od svjetlosti?! Najbolje da malo izađem napolje prije no što teta do mene digne buku ni oko čega. A što da radim, samo neka se Ergin pobrine za sebe, ma tko zna kolikim će on djevojkama prodati mačka u vreći prije nego li ja stignem do Ankare! Budala, misli kako mu vjerujem. Čim stignem u glavni grad, moj prvi posao će biti da mu napišem srcedrapajuće pismo! Njegovo mjesto bih mogla ustupiti ovom ovdje glupavcu! Žalice moja, ovi kažu da idu na odbojkašku utakmicu. Sa svakim sam se zasebno pozabavila! Uzela sam im adrese, razmjenili smo telefone – naravno, moj broj je netočan; ne želim da moj brat zažali već od prvog dana; ipak je čovjek

Ljubavna pisma pozvao svoju sestru jednom u sto godina da dođe na praznike; pa da se nije razišao sa ženicom, ne bi me se ni sjetio, kao što ni za majčicu nije zvao ni pitao ni jednom u deset godina. Ništa od ovih momaka: snenooki voli Van Gogha i Orhana Velija - ohladila sam od glupsona kada mi je zatvorenih očiju recitirao pjesmu “Osluškujem Istanbul, oči mi zatvorene”. Kada ćeš čitati ovo pismo, shvatit ćeš da opet pucam po svim šavovima. Što da radim, nije u mojoj moći, ponekad se toliko zapjenim, premalen mi je ovaj svijet, pitam se da li da se bacim kroz prozor vlaka! Nemoj ni pitati što je vani – gusjeničaste obale mora, “ispred drvo maslina, a iza dragana”.1 O, Bože! Zašto je meni dovoljan samo jedan sat s ljudima? Tap tap, kipeci, iz šupljeg u prazno, a još se i hvale! Nemam pojma zašto se ovi ljudi uopće hvale! A i pitam se koga ja to tražim kako bih se zaljubila, vjerojatno ti koje mi tražimo još nisu izašli iz majčine utrobe! A da pričekamo i počinimo preljub s vlastitim nam porodom kao naš otac Adam? Idu u glavni grad brkati trubaduri očevi s prvim čovjekovim izumom – majkama koje su izrodile stado ovaca i još će toliko i izroditi!.. Zar se stupa u brak s muškarcima koje je izrodila jedna od ovih, za Boga miloga, daj mi ti reci. Hajde zamisli, zaljubiš se u nekoga i onda “roditelji” ispadnu ovakvi! Jadni Ataturk, iznova umire svaki put kada se vlak isprazni; a što se dogodilo s tom vašom reformom oblačenja, s krilaticom da u vašim očima svaki Turčin vrijedi kao deset neprijatelja!? A uvijek sam dobivala desetice iz povijesti! Prijateljice moja, mislim si, ti si mi nakon majke najbliža osoba, a i koliko nam je moja majka bliska, s obzirom na 1

Stih iz pjesme Bedrija Rahmija Eyüboğlua, “Sitem” - op.prev.

Leylâ Erbil svoje godine, zar ne? Naravno, ne zaboravi ni našu profinjenu kontesu Ferhunde; tko zna kakvo romantično društvo ona pravi Ankarčanima! Ovca – majka nasuprot mene me počela vrlo ružno gledati. Završit ću pismo pa da si poćaskam s njom kao uzorna ženica; žuč će joj puknuti ako njezin sinčić padne na drznicu kao što sam ja. O moj mili Bože, zašto me nisi stvorio poput njih, ili njih poput mene, već si mi oduzeo spokoj na ovome svijetu! Kako napreduje tvoja velika ljubav s Rehom? Sadžide

Moja Žale, slatkice moja, toliko vapim za tobom da ne znam jesam li u Izmiru ili sam u pustinji. Ne primjećujem ljude koji se kreću oko mene, ne čujem žamor grada, ništa mi ne obuzima pažnju osim tebe. Jučer sam proplakao od sreće, primivši tvoje pismo. Još uvijek sam u istoj sobi; sve kad bi mi prozor i na more gledao, što bi mi to značilo kada gdje god da pogledam, ne vidim nikog osim tebe. Ionako mi je draže biti sam. Ne mogu pojmiti da ću godinu dana izdržati na jednom mjestu. Reci Kerimu da ga molim, neka pronađe neki način da me pokuša prebaciti u Istanbul. Sada su me smjestili u Bornovu da se ovdje bakćem s dobavljačem konjske face. Imao sam čast upoznati se s pukovnikom; simpatičan starčić – na stranu dreka i vika, rekao mi je: “Hajde, sine, odmah započni s dužnošću” te me besposlenog držao cijeli jedan tjedan. Pukovnik je k lasični o smanski tip; rekli su mi: “Ne idi praznih ruku”, ali se nisam obazrio na to, a on se lijepo odnosi prema meni. 13

Leylâ Erbil

Moj je naum odlepršati u Istanbul; možda ćemo, ako se još malo zbližim s tim starčićem, ubuduće moći nešto učiniti po tome. Još sam više usamljen, kao da će mi mozak stati koliko razmišljam o tebi: nekoliko puta smo zajedno jeli Ismet i ja. Jednom prilikom smo ručali u Šark Kahvesi - kopija onog mjesta ondje; izgubio sam se u mislima, neprestano sam te tražio preda sobom. Ismet me upitao: “Želio bi da je ovdje, zar ne?” - ta kakva je to riječ, kada bi samo znao što bih sve dao za to. Eto, čovjek koji se ne može zaljubiti se napokon okanio svoje razuzdanosti; oženit će djevojku s kojom u životu ni jednom nije popričao – skače od sreće. Moja Žale, ne pijem koliko je god to moguće jer uvijek plačem kada pijem. Zaboravio sam svoje lijekove, dušo, dobro da si me podsjetila. Kada bih ovdje pronašao neki klavir, možda bi mi dani lakše prolazili. Žale, ako se susretneš u školi s Rehom, molim te, nipošto nemoj s njim izaći! Smrtno mi nedostaješ, ta i smrtno sam te zavolio. Često piši, molim te! Zar ne možeš napisati da misliš na mene, barem malo? Dijete, dijete, dijete! Ahmet

Moja prijateljice, jučer sam primila pismo koje me jako razveselilo – pisma koja stignu nedjeljom me jako razveseljuju. Jako sam ti nesretna otkako sam u četvrtak otpratila Kemala. Kada bi samo znala koliko sam se zezala i zabavljala deset dana koje je Kemal proveo ovdje, a sada se dosaaađujem još više negoli ranije. Vani je sunčano vrijeme, ali ja ne želim ni mrdnuti s mjesta. Ah, prijateljice, kada bi znala koliko me usrećuju tvoja pisma – u svom životu ni nemam ništa drugo doli pisama i snova. Da, imam jednu grupu ljudi koja se postupno povećava i samim time me pritišće. Svi djeluju kao prijatelji; eh da! Ali koliko su mi daleki. Dobro da je Sadžide ovdje; doduše ima već dvadeset dana kako je nisam vidjela. Kada smo razgovarale telefonom, rekla mi je da će stići u utorak. Po običaju nema je nigdje na vidiku, tko zna kakvu li ludost opet izvodi! A što se tiče njezinog brata, nije osoba koja bi privukla pozornost, ali mi je vrlo sklon. Neki dan mi je na telefon rekao kako me “jako želi vidjeti”. Ali moje umorno srce više ne želi čak ni slušati osjećaje na koje neće moći odgovoriti. Ionako je Sadžide sva prestravljena da se između njezinog brata i mene nešto ne dogodi, uvijek zapriječi naš susret. Sada na radiju svira Schubertova Četvrta simfonija. Sama sam kod kuće i nastavljam s pisanjem. Žalice moja, ljubljena prijateljice, nemoj me optužiti da zanemarujem Kemala. On tebe iskorištava; to sve radi kako bi tvoje 15

Leylâ Erbil

suosjećanje promijenilo moj stav, međutim dok sam ja ležala bolesna kod kuće deset dana, nije imao vremena pisati mi, ali je zato imao vremena odlaziti na čaj. A što se tiče tvog Zekija, što da ti kažem, toliko sam daleko od njega i uopće ga ne poznajem. Međutim svi ljudi imaju lijepu stranu, to se s vremenom razaznaje. Ta sjeti se samo, kada si prvi put vidjela Kemala mislila si kako je bezvezan i beznačajan, ali danas ne misliš tako… Promisli, ako se radi o istinski čistoj ljubavi, može se pronaći neka strana koja usrećuje čovjeka. Ne zaboravi da ponekad ne možemo pronaći ni čistu ljubav. Ah družice moja, upravo slušam tako predivne zvuke violine, da si barem i ti ovdje. Jučer se dogodilo nešto što me malo pritišće; zapravo ti neću moći baš opisati, okupili smo se s prijateljima na jednome mjestu i u jednom sam se trenutku primaknula prozoru. Takav se pogled otvorio preda mnom da ti naprosto ne mogu dočarati! Bezbrojno drveće istog oblika, a ni na jednom ni lista! Toliko dugačko, šiljato, blizu jedno drugome, a između svih njih traci sunca na zalazu! Bilo je toliko prazno, toliko bešumno da sam se među svim tim drvećem osjetila bez ikoga, posve sama s agonijom svoje duše! Tolika praznoća i muk su me nagnali na plač! Svi su se zapanjili i gledali u me. I ti mi reci da sam luda ako želiš, ali mislim da ćeš me ti razumjeti. Prije dva dana sam majci u pismu napisala da se želim vratiti, zanima me što će odgovoriti. Ovdje vlada grozna epidemija gripe. Moja starija sestra i svi ukućani su pali u krevet, jedino smo ja i Umit ostali na nogama. Umrli smo od brige za bolesnike. Kako bi bilo dobro da mogu doći onamo dok nema tvog oca u kući; tvoja majka me voli, zajedno 16

Ljubavna pisma

bismo se lijepo družile. Kemal je u jednom pismu spomenuo kako se Nežatu jako sviđaš; zajedno bismo išli na čaj. Kažeš mi: “Nemoj se žalostiti.” Ali što mi je činiti, jako volim patnju. Zbog toga što mogu razumjeti vrijednost sreće. U životu želim iskusiti svaki užitak, uskočiti u svaku pustolovinu, obijest da sve naučim me toliko obuzela da zaboravljam čak i svoju inatljivost. Ti si inatljivija i ponositija od mene, zbog toga se ne želiš upuštati u pustolovine; pokušaj istraživati, ponekad možeš otkriti jako lijepe stvari. U suštini, prijateljice moja, nas nitko ne može razumjeti; Eh, prijateljice, baš nitko! A i zanima me taj Ahmet kojeg si nanovo upoznala. Počeo je najviše od svih zauzimati mjesto u tvojim pismima. A što je s Rehom? Svaki čas očekujem tvoj odgovor. Piši mi nadugačko i često, prijateljice. Tvoja Ferhunde P.S. Na putu ovamo sam tvojoj majci ostavila časopis Mani di Fata2, pa ako je završila s poslom, možeš li mi ga poslati? Sestra ima jednu staru haljinu od moirea, nju ću rasparati i sašiti sebi suknju.

Talijanski časopis o vezu - op. prev.

Moja prijateljice, od ljudi koje mi tražimo, koji su po našoj mjeri, ovdje ih u obje spolne skupine ima nekolicina. Svi ostali su – sranje. Trač, trač. Ova zemlja je jako trula, Žale, želim se pokupiti odavde. Ovdje sam se upoznala s jednim momkom imena Selim. Ima i njegov prijatelj Nevzat, obojica planiraju pobjeći odavde, i mene nagovaraju. Kasnije ću ti puno pisati o Selimu. Spavamo zajedno, posve jedan drugačiji čovjek. Nemoj reći: „Što tako brzo“, znaš mene, ne mogu čekati. Neki dan mi je Selim dao Istratijevu knjigu O svijetu i ljudima, zbirka njegovih članaka. Knjiga koja ovako počinje: „Jedan od doktora bolnice u Nici vjerojatno nije ni bio svjestan kako je, spasivši od smrti vucibatinu Gherasima Istratija koji je podigao ruku na sebe, čovječanstvu podario ‘besmrtan’ dar.“ Jako lijepo. Nećeš vjerovati, rasplakala me. Čini se kao da počinjem voljeti Selima, prijateljice moja. Po prvi put sam osjetila tako duboke i drugačije osjećaje prema tom čovjeku. Uživamo u životu odlazeći na opere i obilazeći mejhane. Ima jedan nedostatak – jako je ljubomoran. Neprestano me promatra, ispituje. I vjerojatno ću i zbog toga presuditi ovoj ljubavi; ili ću zajedno s njim i ja pobjeći iz ove nesretne zemlje. Prijateljice, daj mi pošalji svoju sliku. Ako se i nisi nedavno uslikala, pošalji mi neku od posljednjih. Jako mi nedostaješ, a i nisam ponijela tvoju fotografiju sa sobom; Selim te želi upoznati. Tvoja Sadžide

Draga prijateljice, pala sam s balkona dok sam gledala ptičje gnijezdo na nadstrešnici. Ne mogu micati noge ni lijevu ruku, ha joj! Dao Bog da to prođe do početka škole, moja Žale: neki glas u meni mi šapuće kako se neću moći izbaviti iz ovog crnog grada. Ne znam zašto me sustignu sve nevolje. Ionako, da sam imala sreće, moj otac ne bi tako rano preminuo i moja majka se ne bi morala sama baciti u koštac s ovim životom. Majka je željela da se vratim nakon što je sestra rodila, ali sada sam Šahnazi više na štetu nego na korist. Umit sada trči i k meni i k njoj, jadničak. Eto, propalo je sve što smo mislile napraviti na povratku, svi oni nevini planovi: šetnje po obali Bospora, piknici, kina, pa i čajevi... Ah joj! Žalice, moja prijateljice, kada nas pogledam ovako izdaleka, kao stranac, toliko me to pogađa da teško sudržavam suze! Pomisli samo da mi, djevojke toliko dobre, čiste i uzvišene duše imamo život toliko ispunjen patnjom bez razloga. A k tome još sad i ovo moje stanje, moja bolna ruka, moje noge koje ne mogu promeškoljiti, a sve to se zbiva kilometrima daleko od grada i ljudi koje volim, u jednoj crnoj čežnji. I kada još pritom pritisnu ovi večernji sati, moja Žale: S tugom jedne lampe Minuše večernje sunce na zlatnom obzoru 19

Leylâ Erbil

Ugasi mu se odraz u jezerima u plaču U tišini povratka noći... Do pisanja nakon večere, prijateljice, nekako sam bezvoljna. Sestra me za večerom tješi, kako kaže, dao Bog da dobije djevojčicu i dao Bog da bude lijepe ćudi i lijepa lica poput mene. Ali moju sreću ne bi ni spomenula. A ja bih ipak više voljela imati sreće, nego li biti lijepa! Ne znam jesi li uočila, prijateljice, da se veliki broj djevojaka koje nisu lijepe dobro udao i usrećio se; štoviše, same sa sobom mogu biti vesele i sretne. S ljubavlju, prijateljice moja. Jesi li ostavila Ahmeta? Je li Reha dobro? Ferhunde

Moja Žale, ja ne znam pisati kao ti, kada na papir želim pretočiti sve ono što mi je u glavi, to isto se topi pod vršcima mojih prstiju i odlazi. Da znaš; kada bih mogao napisati kako te volim, začudila bi se, ali ne mogu ti objasniti. Mene su takvog stvorili, eto, moja Žale! Moja obitelj je kriva! Sjećam se svog djetinjstva: djetinjstva koje sam prošao sam; moja dadilja Rumelijka, moja baka koja se nije micala iz svog kuta. Najviše sam bio privržen majci, za nju sam gajio beskrajnu ljubav, ona je bila moje jedino biće, nisam mogao čak ni pomisliti na život bez nje. Nisam imao ni jednog prijatelja, samo majku i braću, bilo nas je četvero braće. Sam bih si smišljao neke igre, crtao bih nešto, sjeo bih za klavir pa bih zadavao glavobolju lupkajući samo jednim prstom. Zašto nisam imao prijatelja? Zato jer su to bila ulična djeca! Majka mi u opće nije dozvoljavala da izlazim na cestu. S prozora naše kuće u Mački bih zavidno promatrao 21

Leylâ Erbil ljubavna pisma

Snažan je utjecaj Leylâ Erbil imala na književnost Turske 20. stoljeća koji je podjednako vidljiv i danas jer njezin književni i stilistički značaj nadilazi vremenski okvir u kojem je djelovala. Već od sredine prošlog stoljeća u njezinom su umjetničkom profilu bili ujedinjeni snažan intelektualizam i spisateljska hrabrost i na tom je tragu ostala sve do svoje smrti 2013. Romani su joj prava mala remek-djela koja krasi filozofičnost i individualnost, kao i duboka osjećajnost za obične ljude, živote i svjetove. U svom epistolarnom romanu Ljubavna pisma autorica se bavi pojedincima u potrazi za ljubavlju. Sedam je različitih ljudi, sedam glasova koji u pismima progovaraju o ljubavi adresirajući ih uvijek jednoj te istoj osobi – ženi pod imenom Žale. Ti intimni ispisi provociraju i pitanje o ispravnosti takvog načina pokazivanja osjećaja. S jedne strane roman je ogled o ljubavi, a s druge strane i proza duboko uronjena u preispitivanje identiteta i emocionalnog stanja pojedinca. Uključujući misli najvećih filozofa – od Platona, Hegela, Sartrea, Reicha, Sadea pa sve do sljedbenika islamskog misticizma – Leylâ Erbil je na svoj osobit način ponudila interpretaciju ljubavi u njezinim najrazličitijim manifestacijama. Poetski pristup i stilska osobitost ujedinjeni s vječnom temom ljubavi najbolje su preporuke za upoznavanje hrvatskih čitatelja s ovom istaknutom turskom književnicom.