Luda knjiga

Ayfer Tunç

LUDA KNJIGA Sasvim pogrešno ispripovijedana kratka povijest jedne ludnice

Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2014.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Galić Grafičko oblikovanje: Jasna Goreta Naslov izvornika Ayfer Tunç, Bir Deliler Evinin Yalan Yanlış Anlatılan Kısa Tarihi Copyright © 2009. by Ayfer Tunç © 2009. Kalem Literary Agency All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Objavljivanje ove knjige potpomogli su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske.

Ayfer Tunç

LUDA KNJIGA Sasvim pogrešno ispripovijedana kratka povijest jedne ludnice

Prevela s turskoga Ira Galić

Hena com

U

nekom crnomorskom gradu, u dvorani za konferencije na zadnjem katu Psihijatrijske bolnice čija je zgrada leđima okrenuta moru pa je u očima promatrača djelovala kao da se duri, gostujući predavač Ulku Birindži držao je predavanje pod nazivom Ljubav: Samoodricanje? Ili očuvanje osobnosti?, povodom 14. veljače, Dana zaljubljenih.

G. Ulku koji je za naslov svojeg predavanja odabrao jednu Nietzscheovu rečenicu, bio je docent psihologije, zaposlen na nekakvom lijevom privatnom sveučilištu u Istanbulu.

Govorio je za govornicom visokim tonom držeći predavanje studentima od kojih su većina bili idioti. Govornica na koju je prislonio dlanove bila je obložena jeftinom šperpločom, a kako joj je jedna nožica bila kraća od ostalih čim bi se zanjihala, dekoncentrirala bi ga. Bio je jako živčan jer cijelu noć nije spavao i imao je jako napeto jutro. U sebi je samo psovao, Ne mogu se fokusirati na predavanje zbog ove jebene govornice!

Riječ fokusirati se tek nedavno je počeo upotrebljavati. Nekoć je koristio usredotočiti se. No kada je primijetio da profesor Altaj Čamur, povratnik u domovinu koji se proslavio nekom jeftinom knjigom na engleskom o psihoterapijskim 5

Ayfer Tunç

istraživanjima koja je predvodio u SAD-u, za svaku drugu riječ koristi fokusirati se, odmah ju je prisvojio; i tako je i sam počeo upotrebljavati riječ fokusirati se, na mjestu ili ne.

Volio je usvajati nove riječi, imao je vrlo bogat repertoar. No ponekad je čak znao izbrisati neke riječi ili izraze iz svog repertoara kada bi čuo da ih drugi krivo koriste. Kada je jedno predvečerje čuo tajnicu fakulteta gospođu Šenaj, za koju nikako nije mogao shvatiti kako sa svojom bijednom plaćom može ići u inozemstvo za praznike, da govori Baš su mi gušt ovi keksi, počeo mu se gaditi taj izraz gušt koji je iz bilo čijih usta zvučao sve gore i gore.

Govor gđe Šenaj koja je jako voljela biti prisna sa studentima koji su završili jeftine privatne škole s polovnim engleskim, bio je sasvim neispravan. Ta žena je radila sve moguće greške u jeziku. Što je najtužnije, mislila je da tako treba govoriti. Naprimjer, pod utjecajem balavaca iz privatnih škola koji su joj udvarali tek tako, u turskom je počela koristiti riječ feel kao i u engleskom. Oduševljeno je postavljala pitanje Kako si osjećao? G. Ulku jednog je dana prisluškivao njen razgovor s djevojkom iz kantine. Kad je čuo kako dok govori o dekanu ta žena kaže, Učinio je da se osjećam loše!, odmah je pomislio Da je barem mogu opaliti!

Naravno da je nije opalio, ipak nije do toga došlo, no svejedno je učinila veliku pogrešku. Toj ženi koja je u sebi mislila Što da jedem... Što da jedem u kantini privatnog sveučilišta, koja je svojim razmaženim studentima nudila beskrajnu raznolikost jela, rekao je da se studenti nagelirane kose samo prave da joj udvaraju na vrlo suptilan način kako bi što lakše obavili birokratske poslove vezane za fakultet, i da je sve to samo pitanje koristoljublja. No gđi Šenaj koja je krivo tumačila seksualne aluzije nije bilo ravnog, mislila je kako joj se taj zgodni docent upucava.

Bio je to bespotreban razgovor. Kada se g. Ulku vratio u svoj ured i razmislio zašto ima potrebu govoriti takve 6

Luda knjiga

g­l­uposti, zaključio je da ga je naživcirala sreća kojom je ta žena isijavala unatoč tome što ju je dekan ukorio.

Taj bespotreban razgovor nije se negativno odrazio na karijeru g. Ulkua već na njegov ljubavni život. Ugled g. Ulkua koji je unutar ovog privatnog sveučilišta koje je stalno pomicalo granice po pitanju tko može s kim spavati, slovio po tome da stvara veze s po mogućnosti istaknutim ženama uglavnom lijepog stasa, ostao je zauvijek okaljan.

Baš u to vrijeme namjeravao je na večeru izvesti mladu znanstvenu novakinju, tek pristiglu na odsjek, Seldžen Akbaši čiji je nadimak ubrzo postao daće Seldžen među zgodnim studentima zadnje godine. Rezervirao je stol u najpopularnijem restoranu u Istanbulu, poslao joj šampanjac i cvijeće preko facebooka, i kako je bio uvjeren da će spavati s njom, od svoje bedinerice zatražio je da prostre onu skupu posteljinu koju se usudio koristiti samo za ovako posebne večeri.

Lijepa znanstvena novakinja koja si je mislila S kim da spavam da pomogne mojoj karijeri?, odlučila je kako je g.

Ulku kojeg je smatrala istaknutim docentom, zapravo najobičniji starac sa svime što nudi te je nekakvim bezveznim izgovorom otkazala sudar kojeg je on čekao danima. I iako nije bila prevelika cjepidlaka dok je birala partnere za jednu noć, kad je posvjedočila ludom hihotanju gđe Šenaj čiji je sugovornik bio Ulku Birindži, odmah se ohladila od čovjeka koji ju je spustio na razinu te pretile žene. Odlučila je spavati s Altajem Čamurom koji iako je bio važniji po pitanju moći na fakultetu, nije bio privlačan poput g. Ulkua, zapravo nije bio nimalo privlačan.

Altaj Čamur bio je uvjeren da se u svoju domovinu vratio s nevidljivom krunom i mislio je da mu ta kruna daje pravo da na svoje kolege gleda s visoka. Otkako se vratio iz Amerike prestao je primati pozdrave ljudi koje je smatrao akademski bezvrijednima. No nije bio siguran u vrijednost g.

Ulkua koji nikako nije uspio postati profesorom iako je to 7

Ayfer Tunç

zaslužio, te nije bio siguran bi li ga pozdravio ili ne. Naposljetku je pronašao nekakvo trulo rješenje prema kojem nije pozdravljao g. Ulkua već onog iza, ili pak ne onog iza već njega samog, ovisno o situaciji. G. Ulku svaki put je odzdravio g. Altaju, ali bi se svaki put osjećao loše pomislivši kako ovaj umišljeni profesor nije pozdravio njega već onog iza njega.

G. Altaj koji je u kontaktu s međunarodnim suradnicima i u svojoj mail adresi svoje prezime pisao kao Chamur, trenutno je bio zaokupljen prijevodom svoje knjige jedinice na materinji jezik. U svakoj se stanci za ručak uspijevao naći s dekanom ili rektorovim pomoćnikom te im je nadugo pripovijedao o problemina prevoditelja i izdavača u našoj zemlji.

G. Ulku je pak, u strahu da će netko primijetiti ili mu se početi rugati što je riječ fokusirati se pokupio od tog profesora chamura okrunjenog u SAD-u, a to nije bio bezrazložan strah jer je ipak sam načuo kako su studenti tom istom čovjeku nadjenuli podrugljiv nadimak Fokusirani Altaj, prestao koristiti tu riječ u vlastitoj okolini čak i ako mu je bila na jeziku, što je nadoknađivao na svojim putovanjima.

Ulku Birindži puno je putovao, ali uvijek unutar zemlje.

Jako je rijetko išao u inozemstvo. Kada je zadnji put prije dvije godine bio pozvan u Albaniju na jedan simpozij na Sveučilište Tirana, poletio je od sreće. Tri dana prije puta morao je na hitnu operaciju hemoroida te nije otišao. Gđa Šenaj je pak proputovala sva mjesta od Dubaija do Meksika, od Sankt Peterburga do Venecije. G. Ulkua to je zbunjivalo.

Da se radilo o lijepoj ženi, znao bi da Ima nekog tko je vodi.

Ali nije ju smatrao ni vrijednom pogleda. Bilo bi mu lakše da je znao da je pitanje vremena kada će banke početi plijeniti imovinu gđe Šenaj radi potrošačkog kredita pomoću kojeg je punila svoju široku torbu sendvičima od maslaca i salame umotanima u salvete, koje je slagala od ostataka švedskog stola za doručak u hotelima s polupansionom kako bi ih mogla jesti tijekom dana, odijevala kratke XXL hlače koje nisu 8

Luda knjiga

prekriva­la njena tusta koljena, i na sebe stavljala slamnate šešire te se neprestano naslikavala. Ali nije to znao.

G. Ulku imao je dupkom punu glavu. No bio je svjestan da je većina njegovog intelektualnog znanja bila smeće. Nije bio toliko glup da neizmjerno cijeni svoja plitka razmišljanja.

Ali već ga duže vrijeme to nije mučilo. Kako mu plaća koju je primao od škrtog sveučilišta nije bila dovoljna za život, na predavanjima za koja je bivao plaćen čudilo ga je oduševljenje oko njegovih trulih razmišljanja prihvaćenih kao nešto sasvim novo, no kasnije se naviknuo na to.

Ali samo naviknuo. Nije bio impresioniran samim sobom jer su njegova trula razmišljanja budila oduševljenje.

Bio je svjestan toga tko je bio, tko je postao, što je htio postići, i gdje je zapeo. Ipak, to mu je oduševljenje omogućilo da razmišlja kako mu puhne i da na predavanjima nemarno iznosi svoja razmišljanja bez ikakvog logičkog slijeda.

Kako više nitko nije tražio logički slijed u njegovim predavanjima, a čak i da ga je pronašao nije mu se dalo pratiti ga, njegova su predavanja ukrašena živopisnim objašnjenjima, malim anegdotama i jednostavnim slikama skinutima s interneta bila vrlo tražena te je tako g. Ulku mogao nastaviti posjećivati gradove i zarađivati držeći konferencije. Ovu je konferenciju morao održati. Da nije, teško bi svaki mjesec plaćao alimentaciju svojoj ženi za koju je požalio što se njom oženio čim je sjeo za stol kod matičara, ženi s kojom je živio petnaest godina neprestano ponavljajući Jao, sada je još i dijete došlo... jao, sada nije vrijeme za rastavu... jao, ne želim da moja karijera nastrada..., ženi koja mu je pri rastavi pila krv na slamku, kao i svojoj kćeri koja je glumila majčinu odvjetnicu.

Govornica se opet zanjihala. Plava stabilo kemijska g. Ulkua udarajući se otkotrljala na pod. Jedva se suzdržao da tu šlampavu govornicu ne opali nogom. Sve je više postajao čovjekom koji se brzo iznervira. No već dosta dugo nije bijesnio, znao se zaustaviti kada bi došao do granice opasne za njega.

9

Ayfer Tunç

Zadnji put se razbjesnio prije tri godine kada je shvatio da više ne može bježati od naočala za kratkovidnost. Toliko živčan nije se stigao zaustaviti na crvenom, udario je taksi ispred sebe. Iako je on bio kriv, napao je taksista i zadavši mu modricu na oku obojica su završili na policiji. Cijena bijesa!, pomislio je dok ga je policajac silio da se poljubi i pomiri s vozačem s kojim se potukao i koji je za ručak jeo grah s lukom.

Zapravo se razbjesnio da prekrije jad koji je osjećao zbog starenja, ne zato što nije trpio naočale. Razlog zbog kojega ga je obuzeo strah od starenja bio je što je svo vrijeme nijekao ono što mu je sada kao grom iz vedra neba sinulo, a to je bilo da nije ostvario ništa od onoga što je stalno odgađao ponavljajući Sutra počinjem, uskoro počinjem, ima vremena, danas, sutra.. i da je za mnoge od njegovih snova sada bilo puno prekasno.

Zapravo je ostario onog dana kada nikako nije mogao pročitati prospekt za neki novi vitamin s antioksidansima, kolikogod ga udaljio od oka, i kad je uvjerivši se da mu se astigmatizam pogoršao, otišao doktoru i doživio prosvjetljenje. Ali to nije htio prihvatiti.

Tog se dana naljutio na oftalmologa Berkaja Ozberka koji je na zidove ordinacije objesio svoju ogromnu diplomu s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Hadžetepe kao i povećane preslike u boji potvrde o stručnom ispitu i raznih certifikata koje je primio na West Virginia University’s School of Medicine, kada mu je rekao Već je krajnje vrijeme da počnete nositi naočale za kratkovidnost. Iako taj mladi doktor možda i nije takvom izjavom želio biti ciničan prema pacijentu koji mu se požalio na astigmatizam, ne bi se uzbunio da je ovaj umjesto Već je krajnje vrijeme, pristojno rekao Nije nužno, ali... ne biste li ipak razmislili o naočalama za kratkovidnost?

No zasmetala ga je podrugljiva aluzija ovog ulickanog mladog doktora da stari.

10

Luda knjiga

Okulist Berkaj Ozberk nije imao običaj provocirati svoje pacijente. No kada je g. Ulku koji je volio da se njegova bujna kosa s tri-četiri sijede vlasi na sljepoočnicama vijori poput lavlje grive, počeo govoriti o modi brijanja glave s posprdnim smiješkom na usnama, doktor je pobjesnio. G. Ulku doduše nije imao zle namjere, poster na zidu skrenuo mu je pažnju, i kao i inače omanula mu se kriva riječ. I tako se stvorila napetost.

Na slici u obliku postera uvećanog do divoskih mjera rame o rame poredali su se doktori oftalmološkog odjela ove novootverene moderne i skupe bolnice, nekom slučajnošću redom svi muškarci slične odjeće, držanja i pogleda, pozirajući s osmjesima koji su isticali njihove zdrave zube. Svaki je bio zgodniji od drugog, lijep kao slika, lica s kojeg je prštilo samopouzdanje. No opet nekom slučajnošću svi su bili obrijani. Poster sastavljen od niza obrijanih glava mladih doktora koji su brijanje glave smatrali kao rješenje za preuranjenu sijedost ili pak proćelavost na tjemenu, odavao je uznemirujuć osjećaj autoriteta i superiornosti.

Kada je g. Ulku koji se već neko vrijeme osjećao neispunjenim i jadnim te je odbijao priznati da stari, ugledao poster i shvatio da ovi mladi doktori koji pucaju od samopouzdanja također gaje komplekse radi ćelavosti, uhvatio ga je smijeh i odmah je rukom prošao kroz svoju bujnu kosu. A Berkaj Ozberk odmah je primijetio njegov podrugljiv smijeh i pokret koji je jasno odavao o čemu razmišlja.

Da g. Ulku nije osjetio potrebu da odgovori na upitne poglede mladog doktora, napetost ne bi eskalirala. No nije htio da ga pregazi ovaj zgodni muškarac za kojeg je prema mišićima njegovog debelog vrata bilo očito kako barem tri jutra u tjednu provodi u teretani. Otkako je brijanje glave postalo moderno ne zna se tko je ćelav, a tko nije, rekao je, ne osjećajući potrebu da skrije svoj podsmijeh. Mladi doktor u čijoj su obitelji svi muškarci skloni ćelavljenju, nije samo p­rešao 11

Ayfer Tunç

p­reko ovog udarca te je g. Ulkua jednako podrugljivim tonom natjerao da shvati kako ga je odavno prošla mladost.

Bio je to vrlo napet pregled. G. Ulku kojeg nije toliko mučilo to što nije upao na medicinu već to što još uvijek nije uspio kročiti na američki kontinent unatoč tome što je pristao držati obične tromjesečne seminare na nekakvom bezveznom sveučilištu i unatoč svom trudu, pobijesnio je na doktora sportaša i njegove izredane diplome, a doktor je pak pobijesnio na njegovu kosu poput lavlje grive i nezasluženu aroganciju.

Više se nije dugo i temeljito pripremao za konferencije koje je održavao na molbu farmaceutskih tvrtki. Činilo mu se dovoljnim govoriti o nečemu što će stvoriti dojam da govori o nečem jako važnom i informativnom i time zadovoljiti farmaceutsku tvrtku. Nekoć, dok mu je još mašta bila svježa, danima bi radio na tome da održi nekakav smislen govor.

No već duže vrijeme nije ga to brinulo, samo je razmišljao o zaradi. Ionako je smatrao da nije nužno održati pošten govor u nekakvoj zabiti. Bilo mu je dovoljno zadržati interes publike, ljudi više od toga nisu ni zahtijevali. Zbog toga je u svoje članke stavljao slike ženskih nogu i velikih prsa kojima se nisu vidjele bradavice, poprilično hrabre za zabit, ali opet ne onakve kakve bi razbjesnile konzervativce.

Sada kada god bi uperio svjetlo u ruci prema ženskim prsima na slici na platnu, studenti koje su njihovi profesori s medicinskog fakulteta na drugom kraju grada natjerali da dođu, kao i pacijenti neuropsihijatrije koji su otkrili da u salonu za konferencije mogu spavajući čekati svoj pregled, odmah bi počeli otvarati oči. G. Ulku je znao da se jedini način da se probudi skrenuta pažnja slušatelja skriva u temi spolnosti te ju je znao ubaciti u pravom trenutku.

Govornica s jednom kraćom nožicom koja se nalazila u dvorani za konferencije Psihijatrijske bolnice duge povijesti u ovom crnomorskom gradu, bila je smještena s desne s­trane 12

Luda knjiga

pozornice, u stranu. Na taj je način bez problema mogao vidjeti i slušatelje i platno koje je u potpunosti prekrivalo stražnji zid, a kojeg je Zija bez uha, domar odgovoran za održavanje i čišćenje dvorane, mrzio rastvarati i zatvarati svaki dan konferencije.

Platno je za Ulku Birindžija bilo vrlo važno. Na njega je uz pomoć power pointa prenosio svoj već dovoljno jednostavan članak kojeg je napisao fontom comic sans i podijelio na odlomke sve kako bi ga još više pojednostavio, kao i slike koje nisu bile direktno vezane za tu temu. Imao je običaj na naslov svakog odlomka svojeg članka stavljati najotrcanije znakove.

Obožavao je slati jednostavne smajlije koji namiguju ili šalju poljupce osobama s kojima se dopisivao u tajnim sobama za chat, kojima je neizmjerno uživao upućivati poprilično erotične poruke, čiji su nick namei nosili nekakvo značenje, i u čiji spol nikada nije mogao biti siguran. Jezik chata sada je već u potpunosti savladao. Bio je član mnogih čudnih grupa na internetu. Njegovi chat prijatelji erotskih nick namea kojih je imao koliko je mogao i kojima je naravno slao tuđe fotografije, inzistirali su govoreći Nađimo se i u realu.

Nije da mu nije prošlo kroz glavu pristati na barem jednudvije ponude za sastanak otkako se razveo od žene. Doduše, iako mu je Seldžen Akbaš izmakla za dlaku, nije manjkalo interesa za njega od strane izmorenih žena koje su bile dio njegove bliže okoline, i čije je vrijeme prolazilo. Nije imao potrebe za likovima nedefiniranih spolova tajnog svijeta interneta. No svejedno taj interes žena oko njega nikako nije mogao smiriti đavla mašte za kojeg nije znao kada je ušao u njega. Kada bi sjeo za ekran unutarnji đavao neprestano bi ga dražio, no nije imao hrabrosti za korake u stvarnost, već je htio da te osobe s kojima bi tijekom noći diveći se vlastitoj mašti satima otvoreno čavrljao, ostanu u virtualnom svijetu.

Za g. Ulkua je virtualni svijet za kojeg je odabrao ne pretjerano maštovit nick name zebb, i koji mu je omogućavao da 13

Ayfer Tunç

mu se potpuno izloži, bila tajnovita zemlja u koju bi zalazio noćima kada se izvijao u šaci duhovne samoće (znači često), u kojoj bi se udaljavao od samog sebe gubeći se u dubini želja koje su ga gušile i pronalazeći sasvim novog Ulkua. Ponekada se znao sjetiti tog noćnog svijeta tijekom dana, i to kada bi bio među jako ozbiljnim ljudima, mislio je da mu se na licu vidi sram koji je osjećao zbog jeftinih erotskih razgovora u sobama za chat pa su mu i ruke i noge drhtale. Jutros mu se dogodilo nešto slično, niz leđa mu je curio znoj, košulja mu se potpuno zalijepila.

Bojao se. Strašno se bojao da neće moći zatomiti potiskivane želje u slučaju da se u stvarnom svijetu koji oni nazivaju realom, licem u lice nađe sa svojim profesionalnim chat prijateljima za koje je bio siguran da su im slike koje šalju lažne i za koje nije mogao ni pretpostaviti tko su, te da se neće moći vratiti svojem stvarnom biću, ozbiljnom, pouzdanom akademiku.

Pozornica na kojoj su se osim klimave govornice nalazili i stari prašnjavi zvučnik, zastava bolnice koja nije imala niti jedan prozor s pogledom na more, potamnjela od stajanja, platneni posteri lokalnih sponzora, i turska zastava izlizana od pranja, nalazila se točno nasuprot vrata iznimno uskih u usporedbi na veličinu sale. Na mjestima je truli pod bio prekriven nekakvim jeftinim kvrgavim linoleumom uzorka parketa. Slomljeni krajevi parketa već su počeli prodirati kroz linoleum pa je pod bio sasvim ispucao.

Domar Zija bez uha mrzio je prati taj linoleum postavljen na zahtjev Ravnatelja bolnice Demira Demira nakon što je shvatio da bi novi parket bio preskup. Voda pomiješana s deterdžentom na linoleumu kojeg se redovito sjetio prebrisati tek pet minuta prije početka konferencije, nikako se nije sušila pa se znalo dogoditi da Ravnatelj i gosti predavači budu u opasnosti da padnu. Štoviše otkako su lokalne televizijske postaje grada počele snimati svaki događaj, znalo se 14

Luda knjiga

dogoditi da Gradonačelnik Tadžetin Bašusta i Zamjenik općinskog načelnika Hikmet Kelešoglu koji su se nadmetali u pokroviteljstvu ovakvih konferencija, nekoliko puta gotovo padnu, dok je nekoliko drugih osoba čak i palo.

Jednom je gost predavač bio cimer Ravnatelja Erdem Bakirdžioglu. Onih godina kada su zajedno išli u Gimnaziju Galatasaraj, boravili su u istom domu i spavali svaki u svom krevetu na kat, a uvečer bi izjurivši iz škole cijeli Bejoglu1 digli na noge. Kada god bi pričao o tim godinama Ravnatelj Demir Demir nije mogao a da ne izrekne klišej Tada se na Bejoglu nije izlazilo bez šešira. U ovom gradu udaljenom stotine kilometra od Istanbula, svi koji su slušali o Ravnateljevim uspomenama iz mladosti sada su znali kako se tada na Bejoglu nije izlazilo bez šešira, kako su važne osobe koje su obilježile kulturno-umjetnički život tog doba vodile rasprave o umjetnosti u slastičarnicama Lobon i Markiz, jednoj poznatijoj od druge, i kako je čak jednom Ravnatelj imao čast u slastičarnici Markiz rukovati se s maestrom Jahjom Kemalom2 , te da je tog istog dana vidio Saita Faika3 kako izlazi iz kina Elhamra, i da je Ajhan Išik4 kojeg je pratio korak po korak niz ulicu uistinu fin gospodin, iako te informacije nikome ništa nisu značile.

To ionako nije bila istina, Ravnatelj je to izmislio.

Doduše, bila je istina da je iz daljine vidio Ajhana Išika. No dok je bio učenik u gimnaziji Galatasaraj ništa nije znao o mjestu Saita Faika ili Jahje Kemala u povijesti književnosti. Ravnatelj koji je mislio da su obojica živjeli do nedavno, u vrijeme kada su Sait Faik i Jahja Kemal zalazili na Bejoglu pohađao je osnovnu školu u Antakiji koju sada zove Anteke.

1

Tur. Beyoğlu - četvrt u Istanbulu (op. prev.)

Yahya Kemal- poznati turski pjesnik (op. prev.)

3 Sait Faik- poznati turski književnik (op. prev.)

4 Ayhan Işık- poznati turski glumac (op. prev.)

2

15

Ayfer Tunç

Ravnateljev cimer g. Erdem bio je umirovljeni birokrat koji je dugi niz godina vršio dužnost Direktora TCDD-a5.

Ravnatelj ga je osobno pozvao da održi predavanje o glupavoj temi kao što je Koristi putovanja vlakom za duševno zdravlje. Ravnatelju g. Demiru nije bilo ni na kraj pameti da putovanja vlakom mogu biti korisna za duševno zdravlje, no on je sam predložio tu temu svom prijatelju. I to zato što je htio učiniti nešto lijepo za svojeg vjernog cimera koji ga je često zvao, bio izvanredan domaćin kada god bi se on našao u Istanbulu, nikada nije zaboravio poslati čestitku za Novu godinu, kako bi se prisjetili starih dana rečenicama poput Bili su to dani, dragi moj, tada se na Bejoglu nije izlazilo bez šešira!, pokrivši troškove novcima iz bolničke blagajne. Kada je morao naći neku temu za konferenciju, nije mu pala napamet niti jedna druga tema o kojoj bi jedan željezničar mogao govoriti u Psihijatrijskoj bolnici.

Ravnatelj Demir Demir nije se morao oslanjati na bolničku blagajnu te je mogao pozvati svog cimera i njegovu cijenjenu suprugu da dođu u njegov dom, naravno, no njegova žena Sevim Demir nije željela imati goste na spavanju. Gđa Sevim koja se udala za g. Demira još dok je išla u školu za medicinske sestre ostavivši se svoje struke prije nego ju je i okusila, patila je od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Morala je obrisati svako mjesto koje bi u njenoj kući dotakao nekakav stranac izbjeljivačem koji je, budući da je bila iz Ankare, nazivala ozonskom vodom, stoga nije htjela imati goste preko noći, ali ni preko dana. No zbog Ravnateljeve pozicije, a i zbog širokog kruga prijatelja gđe Sevim, bili su primorani često primati goste. Tada su, iako su znali da se to potpuno protivi tradiciji i običajima grada, vrlo važne goste vodili u Restoran Sultan, dragulj Hotela Elmas s pet zvijezdica na obali, a manje važne goste u Slastičarnicu Učkardešler, 5

Tur. TCDD (Türkiye Cumhuriyeti Devlet Demiryolları)- Turske državne željeznice (op. prev.)

16

Luda knjiga

najotmjenije mjesto na Aveniji Ataturk koja se protezala duž obale, poznatu po pudingu od ruže koji su servirali prelivenog s malo ružine vodice i kokosa.

Stanje gđe Sevim bilo je strašno, njena opsjednutost čistoćom samo se pogoršavala. Ravnatelj je svaku večer pri dolasku skidao sve sa sebe, još na samom ulazu, i samo u donjem rublju odlazio u kupaonicu. Toliko se na to naviknuo da mu čak i onda kada njegove žene nije bilo kod kuće ta navika nije predstavljala poteškoću. Nije mogao kročiti u kuću a da se ne skine, a kamoli da odjeven uđe u spavaću sobu. Ni on nažalost nije bio svjestan ozbiljnosti situacije. Dok vani nije imao problema s čistoćom, čim bi kročio u kuću, ponašao se kao njegova žena. No kako to nije smatrao problemom, ženi nikada nije predlagao liječenje.

Prije nekoliko godina zajedno sa svojom ženom sudjelovao je na jednom psihijatrijskom kongresu organiziranom u Istanbulu, kao upravitelj na najvišoj poziciji u jednoj od rijetkih psihijatrijskih bolnica u državi. U ta tri dana trajanja kongresa, Istanbul je za gđu Sevim postao nepresušni izvor blaga. Ta žena kojoj nikada nije nedostajalo mokrih maramica u ruci obišla je sve, od Kapaličaršije do kvartovskih tržnica. Iako je gđa Sevim osjećala neodoljivu potrebu da opere ruke nakon što je nešto dotakla, obuzela ju je strast za kupovanjem te je kupila hrpu odjeće čije je komade stigavši kući svaki primila za kraj, bacila u stroj za pranje rublja i oprala, kao i cipele, torbe, remenje, i nakit koji je nakon što ju je prošlo oduševljenje razbacala po sobi. Ravnatelj g. Demir dremuckao je za to vrijeme na predavanjima, čavrljao sa starim prijateljima, i motao se naokolo. Treći dan trajanja kongresa koji je gđa Sevim odabrala da otiđe u Prolaz Panagalti Indži kupiti torbu imitacije Louis Vuitton u jedan dućan, g.

Demir odvojio je za svog cimera g. Erdema.

G. Erdem pokupio je Ravnatelja iz Kongresnog centra Lutfi Kirdar, ispričao mu se što im se njegova supruga radi 17

Ayfer Tunç

zdravstvenih problema nije pridružila, te su se zajedno pješke uputili u jedan od otmjenih restorana Hotela Hilton.

Ravnatelju nije promaklo koliko poštovanje u hotelu uživa taj umirovljeni birokrat koji ga je kao i uvijek jako lijepo ugostio. Stoga je svom prijatelju htio pokazati svoj utjecaj i pažljivost te mu je rezervirao apartman u Hotelu Elmas plativši razliku u cijeni od obične sobe iz vlastitog džepa. Kako elektronske karte tada još nisu bile popularne, u povratnu avionsku kartu koju je kupio preko turističke agencije, smjestio je poruku s rečenicom, Mojem dragom prijatelju, znaj da te očekujem s nestrpljenjem, napisavši je crnim nalivperom, te je poslao.

Gđa Bedia6 , supruga Erdema Bakirdžioglua, nije mogla doći iako je bila pozvana. Bila je jako stara žena, starija šesnaest godina od svog muža, imala je sedamdeset i pet godina te je najviše strahovala od umiranja na putu. Stoga se nije mogla odvojiti od četvrti Tarabije u kojoj su živjeli preko dvadeset godina i otići preko u dražesnu Kanlidžu gdje je provela svoje djetinjstvo, ili u vilu u Bulbulderesiju u kojoj je provela najdramatičnije trenutke svojeg života, poznatiju kao Vila ruže penjačice zbog predivne ruže penjačice koja je obavijala njena vrata. Jako je rijetko izlazila van. Stoga nije bila pratnja svom suprugu, već joj je bilo dovoljno da pošalje Svoje pozdrave Ravnatelju g. Demiru i njegovoj ljupkoj ženi gđi Sevim kao i dar za koji je napisala da ih Moli da ga uvaže.

Ravnatelj je pokupio svog prijatelja sa zračne luke službenim autom kojeg je dao svom službeniku da ga besprijekorno opere, i odveo ga u hotel. Za vrijeme večere u Restoranu Sultan za čiji se račun naravno pobrinula bolnička blagajna, umirovljeni je birokrat predao gđi Sevim dar koji im je poslala njegova supruga. Gđa Sevim koja je vidjevši dimenzije dara pomislila kako se radi o srebrnom okviru za slike, nije 6

Tur. bedia- čaroban, vrijedan divljenja 18

Luda knjiga

bila zadivljena kada je iz papira kojeg je ushićeno otvorila izvadila blijedu, neuokvirenu ikonu Bogorodice s malenim Isusom u naručju, ali iz pristojnosti nije to pokazala.

Gđa Bedia koja je poslala ovaj pažljivi dar cijenjenoj ravnateljevoj supruzi gajila je veliku strast prema antikvitetima te je doma redovito primala kataloge o aukcijama. Posjedovala je veliko znanje po pitanju antikviteta i vila na obali, koje je petlju po petlju samo širila. To je znanje počela stjecati još kao jako mala. Njen otac bio je mljekar Hulki, jedan od poznatih proizvođača jogurta u Kanlidži.

Mljekar Hulki posjedovao je štalu od petnaestak krava na krajevima Kanlidže i radionu za jogurt i sir u jednoj od ulica koje su se spuštale prema moru, a s tim je poslom započeo moglo bi se reći još kao dijete, u vrijeme engleske okupacije. Čak i kada je Anadolija gorjela u plamenu, uvijek je snabdijevao kao kruh dobre osmanske obitelji s dovoljno mlijeka, jogurta i sira. I zarađivao popriličnu svotu. Uspio je zgrabiti malu ali slatku vilu sefardskog Židova Rifata Mustakija, pripadnika jedne od manjine koja je na aukciji prodavala svoju imovinu zbog neplaćanja duga državi za porez na imovinu, a koji se u Nemlizade-hanu7 u Sirkedžiju u uredu s jednim prozorčićem bavio uvozom razne nezamislive robe, od mastike do panti za vrata, od pesticida do igla za kukičanje.

G. Mustaki bio je štedljiv čovjek, čak i škrt. Građevina koju su ljudi nazivali Vilom Kostak8 bila je od rijetkih vila s centralnim grijanjem. No zimi, čak i za vrijeme snijega do koljena, nije palio grijanje da se sobe koje se ne koriste ne bi uzalud grijale. Peteročlana obitelj provodila bi jaku zimu u jednoj sobi s peći. Kada bi se terasa ispred vile ljeti slučajno oprala vodom iz pipe, a ne onom iz mora, pobijesnio bi. Nije da nije bio u mogućnosti isplatiti porezni dug. No imao je 7 8

Tur. Han - zgrada s radionama i prodavaonicama (op. prev.)

Tur. kostak- upadljiv, elegantan (op. prev.)

19

Ayfer Tunç

praiskonsku naviku preostalu od predaka skupljati novac, novčić po novčić, i redovito ga slati u inozemstvo, pa nikada nije imao puno gotovine kod sebe.

Kako je vjerovao da će taj okrutni i nepravedni porez imenom porez na imovinu biti ukinut i da će stvari krenuti na bolje, nije poduzimao nikakve mjere već je čekao do samog kraja. No kada je posljednji dan došao sasvim nenadano, bio je prisiljen hitno pronaći rješenje. Ili krenuti u Aškale na gradnju željeznice ili nekako, tko zna kako, isplatiti dug.

Kada je shvatio da novac iz inozemstva ne može stići u kratkom vremenu, prodao je vilu ocu gđe Bedie pod uvjetom da je kasnije uzme natrag.

Prema ugovoru koji su zajedno složili, g. Mustaki je trebao ostati živjeti u vili s obitelji, i kao nadoknadu plaćati mljekaru Hulkiju razumnu stanarinu svaki mjesec. Kada bi vilu uzeo natrag, trebao je platiti nekakvu sitnu kamatu.

Za nekoliko mjeseci primio je svoje novce koji su slatko spavali u najpouzdanijoj švicarskoj banci. No kako mljekar Hulki nije bio spreman vratiti mu vilu te mu je zaprijetio kako će ga dati na sud ne isprazni li vilu kroz mjesec dana, jadničak se zbunio shvativši što ga je snašlo.

Obitelj Mustaki uplakana je navrat nanos napustila vilu.

Hulki koji je živio u zidanoj dvokatnici iza radione sira odmah je uzeo svoju ženu i djecu te preselio u vilu. Rifat Mustaki nije mogao podnijeti pomisao na zamku svojeg dugogodišnjeg mljekara u koju je nemilice upao. Sve što je imao prodao je i zgrabivši svoju djecu odselio je kod svojih rođaka u Haifu.

Bedia je imala devet godina. Prvu noć provela je ne mogavši povjerovati da će od sada živjeti u vili. No ipak se brzo navikla na vilu i život u njoj. Navikla se do te mjere da je zaboravila kako se nije rodila u ovoj maloj, ali čvrstoj vili na čije je prozore udaralo more pri udarima vjetra jugozapadnjaka, već u oronuloj drvenoj kući koja je pri svakom k­oraku 20