Nakladnik HENA COM Zagreb, srpanj, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Boris Andrijašević Prevoditeljica: Renata Kuchar Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Jaroslav Putík, Muž s břitvou Copyright © Jaroslav Putík i nasljednici Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © za prijevod Renata Kuchar i Hena com, 2015. Stihove iz Sna Ivanjske noći W. Shakespearea preveo Mate Maras (W. S. Komedije, Matica hrvatska, Zagreb 2007.) Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Prijevod ove knjige potpomoglo je Ministarstva kulture Republike Češke. The book translation supported by the Ministry of Culture of the Czech Republic.
Jaroslav Putík
Muškarac s britvom
Prevela sa češkog Renata Kuchar
Hena com
1 Početi od početka znači početi od kraja, reče stric Jan, zamišljeno gledajući dvije prazne boce od brezove vode dr. Drallea.
5
2 Stvari počinju, a da ne znamo kako, to jest, iznenada: snalažljivci i pametne glavice znaju svoje, dočim drugi istom otvaraju usta ne bi li postavili pitanje, a većina, kao uvijek, ništa ne shvaća. Pitanje svih pitanja jest: otkuda mjeriti početak stvari i događaja, kako odrediti gdje počinje ono neopozivo sada? Prilikom bližeg proučavanja ubrzo ćemo dospjeti do nerazmrsivog slijeda uzroka, posljedica, prauzroka i sporednih uzroka; pritom će se značajne i beznačajne stvari slijevati u jednu, jerbo, gledano s vremenske udaljenosti, što je značajno, a što beznačajno? Tako nas soljenka srušena 16. veljače 197... u pola pet poslijepodne putem usredotočene dedukcije dovodi ne samo do neposrednih uzroka nepažnje kao posljedice lošeg sna izazvanog brigama oko kruha našeg svagdanjeg nego, u drugom redu, i do političke situacije što je prethodila prevrtanju pune zdjelice natrijeva klorida. Koji su uzroci spomenute situacije? Jalta, Versailles, defenestracija, tridesetogodišnji rat, Bartolomejska noć, tome nema kraja ni konca, hop i skok, pa još pokoji skok i već ulazimo u polumrak ionako opore češke povijesti da bi nas unatrag pušteni film ubrzo vratio u diluvijalne spilje, pa čak i dublje, 6
Muškarac s britvom
sve do afričke savane gdje se naš predak sladio mozgom kakvoga drugog našeg pretka postupno usvajajući dostupnu sposobnost mišljenja što ga je dovela do spomenute prevrnute soljenke. Ukratko, sada je uvijek relativno, iako se pravi da je apsolutno i stoga se, hoćeš-nećeš, zadovoljavamo s tek otprilike određivanim vremenom i uzrocima. Dakle, čitatelju je već valjda jasno da se spremam na trostruki zaključak: sada nije moguće točno odrediti, naposljetku, sve je povezano sa svime, pa je podjela stvari, osoba i događaja na značajne odnosno beznačajne, povijesne ili lokalne, samo pitanje dogovora. Do te me spoznaje doveo stric Jan Baudyš čije se ime za sada ne nalazi u rječnicima, a ipak, usuđujem se reći da nije ništa manje vrijedan od Einsteina, Aleksandra Velikog, Amosa Komenskog ili Raymonda Ottawe. Niti je prezirao priznate autoritete, niti se bezličnome mnoštvu osvećivao hladnim podsmijehom, gradićem je koračao slobodno i ponosito poput lava u čijem se znaku rodio, nažalost, nedostajala mu je bujna lepršava griva, a to je bilo vrlo, vrlo nezgodno, jer živio je od brijačkog i frizerskog zanata. Volio bih strica smjestiti drugamo, u kakav tih, ponešto zabačen gradić kojeg je zaobišla glavna željeznička pruga i izravni udari Velikih vremena, nekamo u brda ili uz snene ribnjake, no istina se mora poštovati, moram ga ostaviti ondje gdje je doista živio: u ružnom gradiću N. usred lapske ravnice gdje široko daleko nema ničega na čemu bi počinuo naš pogled i duša se obradovala, izuzev krupne korabe. Najživlje mjesto u gradiću je kolodvor gdje se križaju dvije pruge; od jutra do večeri odande se čuju zvižduci željezničara koji rade na ranžiranju i otpuhivanje lokomotiva, ali veselje vlada i u kolodvorskoj restauraciji, iz čaše izliven bućkuriš pogađa pijana gosta, 7
Jaroslav Putík
kokoši kljucaju nabubrenu žbuku dok lukavi psi mokre po oslonjenim biciklima. Ovime su gotovo iscrpljeni svi zanimljivi događaji u gradiću, izostavimo li zgradu kina koja je nastala pregradnjom bivšeg štaglja, štedionicu i, dakako, zgradu građanske škole, nekoć Masarykove, a zatim po spisku svih vodećih državnika. Uostalom, ovdašnji živalj za izgled gradića baš nimalo ne mari, usredotočivši svoju pozornost na ukrašavanje vlastita krova nad glavom i vrtova. Nek´ nas svi poljube u dupe, tako unisono glasi najdublja i istinska vjera vlasnika obiteljskih kućica. Tek je nedavno doba upotpunilo panoramu gradića s visokim tvorničkim dimnjakom i nizom montažnih stambenih zgrada, no, stanovnike nipošto nije usrećila ni visina dimnjaka ni visina katova, žudili su za nizinom, za pješčanom zemljom i stoga krenuše kupovati svakojaka smetlišta ne bi od njih stvorili malene vrtove sa sjenicom, a od odbačene kade cisternu za kišnicu kojom se polijevaju krastavci i cvjetača. Sve u svemu, može se reći kako se stričev gradić ističe time što se ničime ne ističe. Stric se nikada nije žalio, a meni se činilo kako je njegovo mjesto upravo ovdje, ovdje se bio privikao kao što se naposljetku priviknu i životinjice u zoo-u, na kraju krajeva, ništa im ne nedostaje, imaju čak vlastita stomatologa. Stric jamačno nije imao iluzija o ljepotama krajolika u kojem je proveo gotovo cijeli život – a ipak ga je neizmjerno volio. No budući da ljudi i stvari poprimaju ljepotu putem ljubavi i zapravo samo putem ljubavi, svaka se ljubljena gaborica može smatrati Šeherezadom. Stoga, dakle, nije pretjerano reći kako je stričeva ljubav ulicama prekrivenim kokošjim izmetom utisnula neizbrisivu draž te je lirski nastrojeni feljtonist centralnoga organa mogao doista napisati kako je N. grad vrtova i cvijeća. 8
Muškarac s britvom
Na svoju sramotu moram priznati da mi je jako dugo trebalo dok nisam shvatio to, što uostalom nije shvatio ni jedan od rođaka, a što je gospođa Červená, skupa s nekolicinom mjesnih prosvjetiteljskih duhova, znala odavno: da je stric pjesnik bez obzira na to što nije objavio ni jedne knjige. Pjesnik života, recimo to tako. No, istodobno sam se dvoumio je li to doista točno jer su se kudikamo jače isticale njegove osobine eksperimentatora, izumitelja te istraživača. Dakako, jedno nije isključivalo drugo. Ipak, stričevim je eksperimentima nedostajalo sustavnosti jer bio je odveć impulzivan, podsjećao je na arteški bunar iz kojega neprestance izbijaju gejziri uvijek novih ideja. Ljudi su mu se, naravno, rugali, a rodbina, koju je na staročeškome zvao svojta, ga se sramila. Progledah tek nakon mnogih godina, uvidjevši kako su to čemu smo se rugali bili predivni trzaji slobodna duha koji, koliko mi pamćenje seže, nikada nije uzdisao zbog ograničenosti ljudskih mogućnosti, turobne sudbine naroda, odnosno čovječanstva, pa iako je od budućnosti očekivao samo najgore, ipak je svakoga jutra otvarao oči dobro raspoložen, u čvrstoj vjeri kako će upravo taj dan učiniti sljedeći odlučujući korak na putu prema zemlji Velikoga Da. Radosno se dizao iz postelje, radosno učinio četrnaest čučnjeva i četrnaest sklekova (14: sretan broj, pajdašu!) te jednako radosno sjeo za doručak trljajući ruke u iščekivanju meko kuhanog jajeta i šalice kozjeg mlijeka. Potom bi s popijevkom na usnama otvorio butigu, a uvečer gotovo plesnim korakom krenuo u šetnju ili do Češkoga lava na partiju biljara. Najčešće ga se sjećam upravo u biljarskoj poziciji, u ruci steže štap kao u stavu mirno s puškom uz nogu, prateći sa svoje visine postupke suigrača. Šuti, tek pomicanje čela i očiju daje naslutiti kako prati kretanje kugle od slonovače, 9
Jaroslav Putík
katkada, u trenucima najvećeg uzbuđenja, striže ušima, a lubanju mu poprimi grimiznu boju. Poslije, kad dođe njegov red, s vidljivom slašću nanosi kredu na kapicu štapa dugo birajući najpovoljniji položaj. Ruke su mu u odnosu na visok stas malene, štap drži čvrsto i nježno poput britve da bi zatim bez duga okolišanja poslao kuglu promišljenom(?) putanjom ka cilju. Vjerojatno nikada nije čuo za aleatoriku, sâm ju je otkrio i očito postao njezin prvi klasik, kao što će se kasnije pokazati. Pri svakom uspjelom – i neuspjelom – karambolu kimne glavom, da, tako, tako treba. Njegova igra uvijek pobuđuje pozornost, ponekad izaziva divljenje, iako mu polazi za rukom pokvariti čak idealne udarce, dovodeći suigrače do očaja; nema sumnje kako odande dolazi nogometna uzrečica igraš kao noćobdija Baudyš, kojom se označava čovjek koji doduše igra s ljubavlju i poletom, ali loše. S vremena na vrijeme se pokoji gost iz susjedna sela prevari, stričev stas i njegovi postupci navode na zbijanje šala što ih stric prima ponekad dobrodušno, no, ponekad bljesak u njegovim očima uvjeri šaljivca da se vara, tada ovaj podvine rep i povuče se kao kakav maleni mops koji je prekasno shvatio da ima posla s dogom. Ne oslikava li taj biljar stričev život? Zapravo svačiji život? Događaji se sudaraju poput biljarskih kugli i pokretani Velikim Pokretačem žure označenim putanjama izvodeći usput felševe, dovoljna je mala neravnina zelene tkanine, propuh prilikom otvaranja vrata gostionice, neznatan pomak kuta pri namještanju štapa, neispravno zadržan dah, tisuće mogućih slučajnosti i gle, igra se preokreće na čuđenje igrača i navijača, a možda i samih kugli. Stric nije postao šampion zelene tkanine jer je neprestance pronalazio nove mogućnosti i kombinacije, više od promišljenoga karambola razvedrio bi ga slučajan sudar što se doimao poput ishoda najsloženijih 10
Muškarac s britvom
izračuna i umijeća gurkanja. Toj je istančanoj, pametnoj i uznositoj igri nalikovao cijeli stričev život, postavljao je zamke u vidu predivnih karambola, dopuštajući da ga gurkaju od jednoga karambola do drugog. Ponekad to bude tek lagani udarac, jedva čujan šušanj, drugi put tresak kakav se čuje kad se žestoko sudare dvije lubanje. Odlično, govorio bi stric trljajući ruke.
11
3 Kapela zasvira Češka prelijepa, Češka moja… Sunce prži, ljudi se naguravaju, otiru znojna čela i gaze jedni drugima po petama. Dugo je trajala govorancija gospodina prosijede uvojite kose. Promatrao sam gipke pokrete njegovih ruku i prstiju i odjednom mi se učinilo da drži škare i češalj, laganim nas je dodirima okretao sad lijevo, sad desno, podizao nam brade, nježno pritiskao tjeme i napinjao kožu lica i brade. Nisam razabirao što govori, ali shvatio sam da nam se obraća kotarski predstavnik sindikalnog udruženja brijača i frizera. Muškarac nakovrčane kose iznenada snizi glas, tako je, sada nam četka sako i upravo se ukočio u položaju kojim je iznuđivao samo jedno pitanje: koliko sam dužan, majstore? Svima je laknulo, već se svi spremiše prići otvorenome grobu, ali sljedeći je govornik nastavio. Bio je to učitelj Mrázek, glas mu je zvučao ljutito i prijeteće, danas će pljuštati jedinice, ništarije! Jedio se ne skrivajući neslaganje sa sudbinom što je općini, rođacima i prijateljima zadala takav udarac, no činilo se kao da se ne gnjevi samo na sudbu, nego i na mojega strica, jer je umro u tako nezgodno vrijeme. Tko 12
Muškarac s britvom
je to vidio, umrijeti i dati se pokopati kad se svi žele izležavati na kupalištu? Padaju prve grude. Oko mene tapkaju stričevi i tete, uvrstio sam se među njih. Iznad glava nam zuji tisuće pčela, tek sada otkrivam otkud dopire taj neobičan miris što sam ga bio povezao s usahlim cvijećem i otvorenim grobovima: to su lipe, sve su lipe procvale. Zujanje pčela, rastužio me taj velebni pčelinji koral, suze mi navrle na oči, prvi me put svom svojom težinom preplavila spoznaja da je možda doista došao kraj. Što je bilo nevjerojatno, postane istina: stric Jan više ne živi. Otkinem lipovu grančicu i spustim je na poklopac lijesa zajedno s grudicom pješčane zemlje. Gospodin učitelj Mrázek pogleda me prijekorno, ili mi se to učinilo? Na njegovu strogom i od briga izmučenom čelu kao da je pisalo – još ćemo porazgovarati. Posvuda nered, nedisciplinirani ljudi stoje na grobovima, gaze vijence, ruše malene stalke sa svijećama. Posvuda vlada nered, s tim su u skladu i ocjene iz matematike. Učitelju Mrázeku je poznato kakvo je stvarno stanje svijeta, gleda me ispitivački, ali očito je da me ne prepoznaje, samo se trudi prisjetiti kamo da me svrsta. Zaboravio je da sam ga upravo ja došao obavijestiti o stričevoj smrti. Bujica ožalošćenih gostiju gurnula me uza spomenik od crnoga švedskog granita ukrašenog bijelom zvijezdom umjesto križa s napisom Dormu dolce! Da, spavaj slatko, srčani esperantiste, svjetski čovječe, Pipoto! Iza nevelika spomenika, oslonjen na deblo lipe, stoji stričev najbolji prijatelj, gospodin Balcar, crvenim se očima zagledao u mene, ali ne vidi me. Preplavilo me ganuće, nerazdvojna se dvojka ovim trenutkom zauvijek oprašta. Preletjeli su mi pred očima: onako visok, polaganim korakom prolazi stric Jan, upravo kao da uživa u svakom koračaju, dok pokraj njega poskakuje poštar Balcar koji sve zna i sve izbrblja. Sad se gospodinu Balcaru 13
Jaroslav Putík
pridružila gospođa Gertruda Červená, sigurno ni danas nije zaboravila zaliti cvijeće na grobu svojega kolonela Žaluda. Ostarjela je, pomislih, no možda je krivo svjetlo što dopire kroz krošnje drveća te se zelenkastim odsjajem odbija od bijelo napudrana lica. Kraj grobne jame tiska se rodbina, stričevi i tete, bratići i sestrične, svi kao da su uvrijeđeni. Mnoge od njih ne poznajem ili više ne prepoznajem. Dakako, ovdje je i teta Marie, zapravo središnji lik obreda. Ožalošćeni joj sa stanovitim skanjivanjem stišću ruke, teta je izbezumljena, čini se kao da još nije shvatila što se dogodilo. Navukla je crne rukavice, srami se izrađenih ruku požutjelih od mrkve i luka, dvoumi se: nije li nepristojno rukovati se u rukavicama? Ljudi joj prilaze, nešto mrmljaju, ali teta ne vidi, ne čuje. U očima ljudi iščitavam više radoznalosti nego žalosti. Pogledi su usmjereni na dvije žene koje stoje podalje, prema naboranoj starici s torbom i upadljivo tamnoputoj mladoj ženi: to je ona, crna Ema, iskonski uzrok svega. I još netko ovdje pobuđuje pozornost, muškarac s osmjehom samodršca, drug Cabalka, to je onaj što se dovezao u crnoj limuzini tristošesticom, a ispred groblja ga čeka vozač dosađujući se. I dakako, svatko je opazio posve mladu glumicu Pipotovu u tamnome kostimiću, nju poznaju s televizijskog ekrana. Sada su zasvirali Zeleni gajevi, debeli kapelnik Žilka, izliječeni alkoholičar i autor koračnice Zbora za građanska pitanja, zatrubi solo za rastanak. Preostali dio obreda protekao je gotovo u hitnji, valjda su se svi odjednom sjetili kako je krasan dan i valja poći na kupalište ili zaliti vrt. Gosti jedan za drugim nestaju s groblja, uskoro ostajem sâm s grobarom Očenášekom kojega je ovdašnji intelektualac prozvao pogrebnim šakalom Anubisom. Obilazeći otvorenu raku psoglav pregleda štetu na okolnim grobovima. Znao je kako 14
Muškarac s britvom
me teta Marie zadužila da mu turnem obvezni tribut, ali pustio me neka čekam. Naposljetku se prihvatio lopate, ali odmah zatim je odloži ispalivši: Jeste li ga uopće vidjeli? Nisam, priznam, nije ni teta, nitko od rođaka. Oznojio sam se svjestan stanovite krivnje. Brzo sam izvukao omotnicu i pružio je Očenášeku. Nešto je zamrmljao i pomno prebrojao novac. Taj pogreb funebrašu nije bio po volji. Vrućina, izgaženi grobovi, srušeni svijećnjaci i mrtvac kojega nitko nije vidio. Gertruda Červená čekala je kraj grobljanskih dveri. Obredno mi je pružila ruku i drhtavim glasom izgovorila nekoliko rečenica sućuti. To ju je ganulo, a oči su joj pocrvenjele, oslonila se na zid. Stojim tako pred njom, bespomoćan, protiv svoje volje osluškujući škripanje dveri od sve jačeg vjetra. Što ću ako mi se tu skljoka? No gospođa Gertruda Červená brzo se pribrala, možda joj i nije bilo toliko teško koliko joj je bila potrebna dramatična predigra. Drhtavim je prstima otvorila veliku torbu te izvukla svežanj papira na crte zavezan gumicom od staklenke za ukuhavanje. Na prvi sam pogled prepoznao stričev rukopis. Uzmem stričeve papire, očito pisma upućena gospođi Červenoj, s vrlo dvojbenim osjećajem. Bog će znati čega sve nije bilo između strica i ove čudakinje, nije valjda kakva kasna jesenja ljubav? I zašto ona misli da me zanima stričevo črčkanje? Gospođa Červená istoga trena osjeti moje dvojbe. Kao da sam je povrijedio prostom riječju, na oči joj navrle suze. No smjesta se svladala strogo me odmjeravajući, znao sam kako dvoji ne bi li bilo bolje da uzme papire natrag. I ja sam dvojio, otvorena se torba nudila da ih vratim na staro mjesto pa se s naklonom udaljim, štoviše, to bi mogao biti izraz moje tankoćutnosti. Gledali smo se nekoliko beskrajno dugih časaka, imao sam dojam da me nije samo proučavala, 15
Jaroslav Putík
nego i hipnotizirala. Uto osjetim stid. Neću valjda uvrijediti prijateljicu strica Jana na dan njegova pogreba, nekoliko koraka od svježe iskopana groba. Bio je to velik čovjek, reče gospođa Červená. Nadaren. Kimnuo sam čvrsto zgrabivši svežanj papira. Gotovo istodobno torba je škljocnula podsjećajući na štropot zasuna puške. Na trenutak smo šutke stajali kraj grobljanskoga zida. Iz daljine dopiru zvuci koračnice Zbora za građanska pitanja. Za prekida, dok je vjetar odnosio zvuke glazbe u drugome smjeru, začuje se zujanje pčela i tihi jecaj gospođe Červene. Morate… doda, ali sljedeće joj riječi otme plač.
16
4 Zadnji sam put vidio strica jedne večeri na kolodvoru u N. Sreli smo se slučajno, bilo mi je neugodno, nisam znao kako ću mu objasniti zašto ga nisam posjetio u njegovoj novoj brijačnici. Međutim, nije me ništa pitao, samo me na neobičan i neprisutan način pogledao. Njegove su plave oči od starosti ponešto posvijetlile, ali bile su neobično čiste i jasne. Znao sam kako vrlo dobro zna zašto sam ga izbjegavao posjetiti, pročitao me, ali nije me osuđivao, jednostavno je to uzeo do znanja s jednakim zanimanjem-nezanimanjem s kakvim je upravo promatrao svađu Cigana kraj kolodvorske blagajne. Ostao je sve do dolaska mojeg vlaka, ali potom je i dalje stajao na peronu. Vlak je čekao na svoju vezu, dugo nije kretao, domahivao sam stricu s prozora, ali nije me vidio, već me bio zaboravio, vjerojatno više nije znao tko sam i s kim je još prije nekoliko trenutaka razgovarao. Nije bio prisutan, povukao se u sebe, nije zamjećivao okolinu. U takvim se trenucima za njega govorilo da ga je opet spopalo. Opet ga je spopalo, ponavljao sam u sebi zatvarajući prozor. No, nisam s njega mogao skrenuti pogled. Oslanjao se na stup od ljevana željeza, iznad glave leprša mu razderani transparent 17
Jaroslav Putík
sa slavlja nekakve obljetnice. Na kolodvoru je pusto, stric kao da neprekidno štogod osluškuje; možda se želio uvjeriti ne fućka li ispred semafora lokomotiva, možda ga očarala svirka zvončića u uredu predstojnika postaje, možda se vratio tužnome sjećanju zagledan na mjesto gdje je pod kotačima vlaka poginuo njegov prijatelj kolonel Žalud – da nisu njegovi živci bili upereni drugamo, izvan ovoga svijeta, možda je osluškivao fijukanje zvijezda što srljaju svemirom? Tko zna nije li mu upravo pala na pamet nova ideja kako objasniti zagonetku tunguzijskog meteorita, tko zna nije li upravo otkrio put ka rješenju tajne mističnog heksagona? U mojim je sjećanjima zauvijek ostao isti: visok, snažan, zabačene glave. Vidim njegove tužno nasmiješene izblijedjele oči Vikinga koji nikada nije ugledao ni more ni uzdizanje vodenoga vala. Vidim njegove snažne ruke predodređene za tesarsku bradvu, vidim njegove velike cipele, uzrok beskrajnih teškoća jer njegovu veličinu nisu imali ni u trgovini velikih brojeva. To je stric Jan! Kad bi mi barem oprostio što nisam vidio više od sličnih smiješnih stvari, više od klaunovskih rekvizita, od gumena nosa na špagici – a pribojavam se i toga hoće li možebitni čitalac biti spreman povjerovati kako život seoskoga brijača može biti sadržajniji i uznositiji od života onih koji završe u bronci na trgovima. Vlak naposljetku krene, ali stric ni da se pomakne, doista me izbrisao iz pamćenja. Sad mi je, u zadnjem trenutku, ipak domahnuo šeširom. Brzo sam spustio prozor dirnut takvom pažnjom. (Tek mnogo kasnije shvatih kako je pozdrav bio upućen nekomu drugom tko mu je bio mnogo bliži.) Tako na mrežnjači mojega oka zauvijek ostaje lagan pokret ruke s crnim šeširom na pozadini žarko crvenog transparenta. Zauvijek mi domahuje i zauvijek mi se ruga...
18
5 Moja pretpostavka da mi je gospođa Červená podvalila stričeva ljubavna pisma bila je netočna. Većim dijelom radilo se o učtivoj polemici strica Jana s nazorima J. Bradáče Nežáreckoga, utemeljitelja „Božjih ratnika“ (stoga što je gospođa Červená J. Bradáča obožavala) te o komentarima uz „putokaze“, kako je stric nazivao listiće i citate što ih je svojedobno bio vješao na zidove brijačnice u svrhu zabave i pouke mušterija te srdžbe vlasti. Bijah zapanjen kurioznosti stričevih misli u kojima se do neprepoznavanja prožimala ozbiljnost sa smiješnim, malo i veliko, a razmišljanja o Bogu s receptima za vino od ribiza. Zadivila me stričeva načitanost, iako smo svi dobro znali da je strastveni čitač, zaprepastilo me bogatstvo života što ga je od nas tako rafinirano skrivao i od kojega je tek djelić otkrivao svojim odabranicima među kojima je bila i gospođa Gertruda Červená, ali nitko od rođaka. To sam doživljavao kao nepravdu. Bio sam se protiv svoje volje zagrijao: najprije pokusno, samo za zabavu, ali kasnije bih sve češće pomišljao što s takvim zapisima poduzeti. Gospođa Červená je očito zamišljala kako ću postati nakladnik pisane ostavštine. Dakako, 19
Jaroslav Putík
bila je to besmislica, jer stričevi su se zapisi većim dijelom sastojali od gruboga pripremnog materijala; drozga u kojoj se ponekad pojavi dijamant. Već pri prvim pokušajima razvrstavanja ostavštine i pojašnjenja – barem za vlastitu potrebu – tijeka stričeva života, dospio sam do sramotnog zaključka kako su mi osnovne stvari iz njegova života nepoznate, iako sam mislio da znam sve, zapravo čak nepotrebno mnogo, jer ni o komu nije se toliko govorilo kao upravo o stricu. A sada sam odjednom utvrdio kako ne znam ni ono najvažnije: zašto je postao upravo brijač. Uvijek sam mislio da je to učinio po vlastitoj volji i rado, ali izjave vršnjaka i njegovi zapisi uvjeriše me u suprotno. Svoju skromnu sudbu nije odabrao, bila mu je odabrana, a on se s njom pomirio kao što se grbavac miri sa svojom grbom, i tek mnogo kasnije ispuni je sadržajem vrijednim epikurejskoga filozofa koji programski živi u skrovištu. Na koji način odabire život takozvani mali čovjek? Općenito uzevši, kako najčešće ljudi odabiru svoju sudbinu? Utvrdit ćemo da nam je uvijek odabire netko drugi, često slučajnost, i samo oni posve neuspjeli ili pak posve izuzetni znaju se oduprijeti. Iako je stric pripadao izuzetnim ljudima, nije se odupro i to je jedna od brojnih tajna njegova života. Ukratko rečeno, četku za brijanje i britvu u ruku ugurao mu je Prvi svjetski rat, očeva tvrdoglavost i ona nepredvidiva igra slučajnosti koju obično zovemo sudbinom. Jerbo stric je bio predodređen za životni put željezničara. Drugačije i nije moglo biti, Jan Baudyš stariji bio je vehter na Desetom broju, u stražarskoj kućici izgubljenoj usred pšeničnih polja i repe. Dizao je brklju za nekoliko seoskih zaprega što su ovuda dnevno prolazile i stajao u stavu mirno sa zastavicom u ruci dok su ovuda sopćući prolazili parni strojevi c. k. Državne željeznice, kasnije ČSŽ. U slobodno bi se vrijeme 20
Muškarac s britvom
bavio fizikalnim problemima, na primjer pitanjem zašto se pri stanovitoj brzini kotači lokomotive okreću natraške i kako je moguće da kokica ne gnječi jaja na kojima sjedi. Imao je jedinog potomka (začudo, jer vehteri se, kao što je poznato, ističu plodnošću) i jato kokoši. Iz te je kombinacije proizašla, u svoj svojoj jednostavnosti, genijalna ideja. Beskrajna su polja tuđe pšenice omogućavala jeftinu ispašu za gotovo neograničeni broj živadi. Utržak od jaja poslužit će da dečko završi realku i zaposli se na državnoj željeznici. Isprva je pomišljao samo na karijeru strojovođe, ali uskoro je to postalo premalo. Sin će nositi crvenu kapu. Najprije kao otpravnik, kasnije kao predstojnik postaje, naši se snovi vinu u visine poput orlova, zašto da ne: može od njega postati i glavni inspektor, vozit će se u drezini, a salutirat će mu i vehteri i predstojnici. Za vještoga vehtera nije problem skoknuti noću po snopić pšenice ili ječma i spremiti zalihu za zimu. Kako sakriti kokoši, to je već teže, neće valjda stražarsku kućicu prenamijeniti u kokošinjac, to bi pobudilo pozornost nadređenih na položajima i nepovjerljivih seljaka. S tog je gledišta mnogo povoljniji uzgoj kunića koji se ne odlikuju prevelikom bukom, ali tko će kupovati kuniće? A svježa će jaja gospice u kotarskome gradu razgrabiti, procijenio je Jan Baudyš – otac. Ali kamo skriti ove krajnje neinteligentne, svakoga časka preplašene i kvocave ptice? Odabrana metoda ostala je tajna Baudyša – oca, koji ju je ponio sa sobom u grob, ostaje činjenica da Baudyšova kokošja farma nikada nije bila otkrivena. Janova je majka kasnije tvrdila kako je stari Baudyš u trenucima opasnosti kokoši opijao dodajući alkohol u melasu, a stric Jan potvrdio je kako je žbunje kalina i kozje krvi obraslo oko čuvarske kućice bilo s vremena na vrijeme prepuno teturajućih, priglupo pijučućih koka. 21
Jaroslav Putík
Očev je naum uspijevao, jaja su imala prođu, a mali je Jan počeo putovati u realnu gimnaziju u kotarski grad: kao sin željezničara vozio se badava. Činilo se kako ništa ne može osujetiti uspješno započeti put prema crvenoj kapi. No, zlonamjerna se sudba već spremala prebaciti skretnicu. Sve se preokrenulo nesretnom smrću Baudyša – oca. Otac Jan žrtvovao je život na oltaru znanosti. Zadobio je povrede ruke ovjeravajući silu teže vlaka u brzom kretanju. (Nije ni znao da je na tragu zakona koji je već prije njega otkrio slavni fizičar Daniel Bernoulli.) Jan Baudyš – otac nije priznavao liječnike pa stoga odluči pobijediti snagom volje. Svoje je sve više ljubičaste udove uranjao u sirup od arnike, metvice i kamilice i dalje hrabro, iako s poteškoćama, salutirajući strojovođama i vlakovođama. Snaga volje Baudyša – oca bila je glasovita, iako ju je do tada pretežno koristio za domaće poslove, na primjer pri popravku krova ili kopanju bunara. Ovaj se put trovanje pokazalo kao jače, ali Baudyš – otac nije želio priznati poraz, tvrdoglavo je odbijao prijevoz u bolnicu, a poslije je bilo prekasno. Mali se Jan sjećao posljednjeg ispraćaja dok je išao za lijesom poljskim putem među pšeničnim poljima. Žito se glasalo neobičnim treperavim zvukom uzrok kojega nikada nije otkrio, možda je to bilo zujanje kukaca, možda pucketavo sušenje milijuna i milijuna klasova kad izjutra otežaju rosom. Nikada više nije čuo takav zvuk, onomad mu je prvi put pala na pamet misao o prožimanju života i smrti. Nije poznato zašto, ali bio je jednako tako uvjeren kako se na sličan način lomi i huči užarena površina mora. Udovica je morala napustiti vehternicu, kokoši je zaklala, kuniće podijelila, kozu prodala, a za godinu dana sina povukla iz škole. Je li se Jan branio? Očito nije, uvidjevši kako majka od bijedne mirovine đaka neće moći uzdržavati. Čini se 22
Muškarac s britvom
da nije prigovarao ni kad ga je poslala brijačkome majstoru Mayeru koji je bio spreman uzeti nećaka iz daljnje rodbine u šegrtovanje. Majci se možda učinilo kako će brijački zanat u stanovitoj mjeri moći zadovoljiti sinovljeve intelektualne ambicije i nije se odviše prevarila. Svi su rođaci tada hvalili njezinu praktičnost, brijaču je svugdje dobro, i u vojsci, gotovo kao kuharu ili mesaru. To je zanimanje traženo i u buksi, osigurava sitne povlastice. Bilo kako bilo, ostaje otvoreno pitanje zašto ovaj čovjek, od mladosti obuzet čežnjom za morem i dalekim krajevima, kojemu je na određeni način Orinoko bio bliži od rodne Labe i kojega bi rastužio zvižduk lokomotiva što odlaze u daljine do prve postaje, nije pronašao dovoljno snage i nije se otisnuo, kud puklo da puklo, u svoj obećani svijet. Valja spomenuti kako ni veliki Kant cijeloga života nije otišao dalje nego deset milja od rodnoga mu Königsberga, ali u tome ima razlike: Kant nije želio otići, a stric je to želio. Konačan sud o tom pitanju vjerojatno neće biti nikada izrečen, sâm je stric upućivao na područje što ga je u jednom spisu označio kao „škrinjicu srca moga“, a drugi put opet kao „osobni muzej“. Jednostavno cherchez la femme! Ah, žene, kao uvijek, žene, stari moj, ehm. No takvo se stričevo tumačenje ni s čim ne obrazlaže, žene što ih je ljubio uglavnom su gradiću okretale leđa i ništa ga nije sprečavalo da krene za njima. Isprva valjda nije želio napustiti majku koja je bila vrlo vezana uz svojega jedinca, iako je to bila ljubav koja se nije ustručavala dijeliti zaušnice, no, ni to ne objašnjava neshvatljivu stalnost kakvu u pravilu iskazuju ljudi pasivni, plašljivi i maštom neobdareni, a upravo je mašte stric imao na pretek. Jedino objašnjenje možda nudi pjesnik ustvrdivši kako je svakoj duši namijenjen drugačiji predio bez kojega ne bi mogla živjeti, baš kao što se ne može odreći tijela u kojem obitava… 23