Eduard Pranger
roman
Eduard Pranger
Anđeli u tami
Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2012. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2012. Copyright © Eduard Pranger, 2012. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Eduard Pranger
roman
Hena com Zagreb, 2012.
„Nije uopće toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pritom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo djelo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svatko priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvaćanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svatko snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti slobodno pričati. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno.” Ivo Andrić
PROLOG
U početku, kažu, bijaše riječ. Onda Bog stvori anđele kao prvijence svog stvaralačkog djela. Obdari ih bezuvjetnom ljubavlju prema ljudima i pobjedonosnom snagom protiv svih zala na ovome svijetu. Nakon toga, svakom čovjeku dodijeli anđela čuvara. U svojoj bezgraničnoj mudrosti i poštovanju slobodne volje čovjekove, Bog mu prepusti izbor: hoće li vjerovati u tog svog anđela ili ne. Anđeli čuvari mogu biti vjerni životni suputnici, pružati zaštitu, voditi i braniti od zla. S njima čovjek može prijateljevati cijeli život kao s najboljim prijateljem, ali ih može jednostavno i ignorirati, kao da ne postoje. Na ljudima je, dakle, izbor: da li će taj dar, što im ga je Stvoritelj ponudio, znati prepoznati i željeti prihvatiti, ili neće.
7
1965. Kao na dalekoj morskoj pučini, spojilo se nebo s tlom u sivu crtu na horizontu nepregledne slavonske ravnice. Oblaci, gonjeni vjetrom, naizgled mekši od pamuka, jedrili su ka zapadu. Na trenutak, niotkuda, daleko dolje na istoku, stvorila se duga. Kao preslika u nebeskom zrcalu, svojim je bojama odražavala ono što se događalo na zemlji; priroda se probudila, a zimsko su sivilo zamijenile najljepše boje proljeća. Onda je oblak ponovno zakrio sunce, duge je nestalo, a čarobno je jutro za nijansu izgubilo sjaj. Iznad prašnjave ceste, uz sitan cvrkut, lastavice su u niskom letu lovile tek probuđene kukce. Jedna od njih ulovila je svoj plijen. Držeći leptira u kljunu, podigla se visoko i u svom karakterističnom letu, uspinjući se i naglo propadajući, poletjela je prema selu. Slobodna i nesputana stazama i putovima, letjela je preko bara i jaruga, rijetkog drveća u poljima i livadama, iznad krovova drvenih kuća poredanih uz glavnu seosku cestu, prema gnijezdu 9
Eduard Pranger
smještenom između dviju greda koje su spajale zid i potkrovlje štale. Napravila je jedan krug iznad širokog dvorišta, tek da se uvjeri da je sve u redu, a onda uletjela u gnijezdo gdje su je čekali gladni ptići. Preko puta hambara i štale, ispred drvene kovačnice, na tronošcu, sjedio je starac. Koščat, mršav, velikih sijedih brkova i s crnim plitkim šeširom na glavi. Izrezbarenim je ljeskovim štapom, u dokolici, crtao krivulje i krugove u prašini. Jedan se mrav pojavio iz busena trave. Krivudajući pod teretom velike trbušaste sjemenke s prozirnim krilcem koju je teglio, zaputio se prema nacrtanoj šari. Starac ga je primijetio i sa zanimanjem primaknuo lice bliže tlu. Mravac se mučio pokušavajući prenijeti onaj svoj teret preko nacrtanih šara, ali prašina je bila sitna kao puder i lijepila se malenom crnom insektu za noge što mu je dodatno otežavalo kretanje. Baš kada je izašao na ravno tlo i ubrzano krenuo pravo prema hambaru, starac mu vrhom štapa prepriječi put. Mrav zaobiđe prepreku, a stari čovjek ponovno postavi štap. Učinio je to nekoliko puta, no mrav je uvijek, kao neki mali stroj, uporno i bez zastajkivanja zaobilazio prepreku. Malo po malo, u cik-cak liniji, udaljavao se od starca i kad je već izgledalo da će uspjeti, čovjek položi štap svom dužinom ispred njega. Insekt je odmah krenuo desno, no starac je pred njega stavio prst. Mrav se tada okrenuo lijevo i, vukući i dalje svoj težak teret, krenuo duž štapa. Kada se već približio kraju, čovjek se sagnuo i dohvatio kril10
Anđeli u tami
ce sjemenke. Podigao ju je zajedno s insektom, jer je ovaj nije ispuštao. Držao se čvrsto čeljustima za svoj plijen, a sitnim je nožicama bespomoćno mlatarao zrakom. Stari ga je čovjek kraće vrijeme sa zanimanjem okretao ispred lica vrteći glavom, a onda se smilovao. Uz smiješak, stavio ga je na vrh štapa i spustio na tlo, što je mogao dalje, prema hambaru. Kao da se ništa nije dogodilo, mrav krivudajući krene preko dvorišta. Hambar je, za mravlje pojmove, bio jako daleko, ali čovjek nije sumnjao da će maleni insekt doći kamo se bio zaputio. Gledao je za njim sve dok ga više nije mogao razaznati, a onda nastavio štapom crtati šare po tlu. Sve vrijeme dok se zabavljao mravom, iz kovačnice je odjekivao zvonak zvuk ujednačenog udaranja čekića o metal. Dva su težaka, ljudi iz sela, stajala po strani, malo podalje od njega, i tiho razgovarali čekajući majstora. Ubrzani ritam udaraca nagovijestio je da bi posao mogao biti pri kraju i oni priđu konju koji je bio vezan nedaleko. Odvezali su ga i priveli kovačnici upravo u trenu kad je kovač, mišićav čovjek srednjih godina, gol do pojasa, izašao bez riječi. Prišao im je i s užarenom potkovicom u kliještima namjestio se iza konja. Jedan od njih čvrsto je uhvatio glavu preplašene životinje koja je izbečenih bjeloočnica pokušavala vidjeti što joj se to odostraga sprema, dok joj je drugi podigao zadnju desnu nogu. Kovač je na kopito prislonio usijanu potkovu. Plavi je dim suknuo i vonj spaljenog kopita raširio se dvorom. Onda je kovač 11
Eduard Pranger
spustio potkovu sa strane, uzeo nekoliko posebnih kratkih čavala s debelim kovanim glavama i, dok su seljaci i dalje držali potkoljenicu životinje, ponovno prislonio željezo na papak. S točno četiri snažna odmjerena udarca pribio je svaki od osam čavala u nju. Provjerio je još jedanput klima li se, turpijom malo ostrugao višak kopita sa strane, pa pokupio alat i vratio se unutra. Starca, koji je šutke sa strane promatrao sina kako radi, scena potkivanja vratila je u mladost. Prisjetio se svog vjenčanja. Nekada davno bio je običaj da seljani, na sam dan svadbe, nakon pira, do večeri svojim rukama izgrade od ilovače i trske kuću za mladence. Nije to bila bog zna kakva kuća, ali je za nekakav početak mladima bila dovoljna. Kasnije, kada je on napravio ovu novu veliku kuću, tu je malu dogradio i od nje napravio kovačnicu. To ga je razmišljanje nehotice odvelo još dalje u prošlost, do vremena mobilizacije, odlaska u rat na solunski front i ranjavanja. Rovovi, blato, hladnoća, glad, krv. Iako je tamo ostavio oko i komad desne pete, samo ratu može, znao je, zahvaliti za sve ono što danas ima. Kad je izašao iz bolnice bilo mu je, onako obogaljenom, teško raditi na polju, pa se nekako, sasvim slučajno, dohvatio željeza. Popravio bi tu i tamo kakvu alatku, prvo sebi, a onda i drugima. I dobro mu je krenulo. Malo po malo, selo mu je samo počelo donositi alatke na popravak i tako, postao je kovač-samouk. 12
Anđeli u tami
Daj, Mata, rekli bi, popravi ako možeš; ako ne, baci. A on je uvijek popravio. Onda su došli zahtjevniji komadi i on je shvatio koliko toga još ne zna o čeliku i željezu. Isprva mu nije bilo nimalo jednostavno, no pomogla je blizina Vinkovaca i tamošnja velika kovačnica. Privremeno, zaposlio se u njoj kao pomoćni radnik i mjesecima je putovao i učio sve dok napokon nije odlučio sam krenuti u posao. Naučio je kako napraviti drveni ugljen za ognjište, jer u ono vrijeme vatra je u kovačnici bila otvorena. Sam je napravio i mijeh na polugu koju je pritiskao nogom i tako raspirivao žar. Naučio je i tajnu kako spojiti dva komada željeza kovačkom vatrom. Ugrijao bi ih do bijelog usijanja, pripasao jedan na drugi onako kako bi mu trebalo, pa onda na nakovnju brzo i silovito udarao čekićem sve dok se željezo ne bi spojilo u jedan komad. Deset punih godina trebalo mu je da savlada zanat, a još deset da sazrije u pravog kovača. Jedino na što se nikada do kraja nije navikao bio je znoj koji se slijevao u ono njegovo zdravo oko. To mu je isprva jako smetalo i teško se bilo na to priviknuti, no kasnije, malo po malo, ljutnju i nemoć zamijenila je ljubav. Inat i prkos su pobijedili. Kovanje se mora voljeti, znao je govoriti, jer ono je poput umjetnosti. Tu nema planova i nacrta, nema mjera i matematike, sve se radi instinktivno, od oka i iz glave. U to doba kovački je zanat bio posebno cijenjen na selu, a on je postao pravi čarobnjak za željezo. 13
Eduard Pranger
Toliko se izvještio da je učas mogao popraviti motiku, kosu, kakav srp, lopatu ili sjekiru. Pravio je i opruge za kola i sve ostale poljodjelske alate, posebno čavle kovance, onda kada se čavli još nisu tvornički proizvodili. S vremenom, naučio je izrađivati alke, baglame i razne okove, a bio je poznat i po prekrasnim kovanim kapijama i ogradama. „Eto“, razmišljao je, „svako zlo za neko dobro. Da nije bilo rata, ne bih izgubio oko, a da nisam izgubio oko nikada ne bih bio kovač, pa tako ni moj Šima danas ne bi bio kovač i možda ničega od svega ovoga što danas imamo ne bi bilo. Možda bi još uvijek bio u onoj maloj izbi i mučio se na zemlji, kao i svi ostali u selu. Sve je u životu povezano i ništa nije bez razloga.“ Gledao je za seljacima koji su kroz kapiju izvodili konja na ulicu. Obuhvatio je pogledom širok prostor dvorišta. Iz onog, njegovog vremena, jedino je još preostao stari đeram, a i njega su promijenili, postavili su nove motke i lijepo ga ozidali crvenom ciglom. Dolje niže, s lijeve strane, nasuprot velike kuće za stanovanje, iz zidanih svinjaca koje su nedavno izgradili, čule su se krmače i prasci. Kokoši, purani i guske spokojno su pasli i čupkali travu iza pušnice, a pored štale i hambara sa velikim trijemom, čekali su u kola upregnuti konji. Bila je nedjelja i išlo se na misu. Njegov je sin i dalje radio u kovačnici. Otkako je bolest uzela malu Anicu, prvo dijete, nitko ga na odlazak u crkvu nije mogao nagovoriti. Sve su probali, čak je i crkvenjak dolazio, ali uzalud, 14
Anđeli u tami
Šima je bio tvrdoglav kao mazga. „A možda Šima ima i pravo“, mislio je starac zureći u tlo, „pa i Bog je otac. I Isusov i naš. Kaki je to otac koji uzima dite?“ Iz tih misli prenuo ga je dolazak Evice, njegove snahe. Ona se već bila uredila za crkvu. Obukla je lijepo izvezeni oplećak i rubinu, sakrivši ispod marame dvije debele pletenice. Žustro je prošla pored njega i stala na vrata kovačnice. Energična i lijepa, podbočenih ruku na bokovima, podsjećala ga je na njegovu pokojnu Katu. – Mi sada idemo, Šima, a ti gledaj završit do ručka. Ko je vidio radit nediljom! – Evo, još ovaj feder za kuma Stipu da završim i fertik. Danas je reko doć po njega, triba mu za kola. – Za pola sata izvadi kruv, nemoj zaboravit! – Što ću ga ja vadit... – bunio se Šima iznutra. – Kad neš u crkvu, onda bar da si od neke koristi – reče ona odrješito i okrene se starcu. – Di je Tomo? – Eno ga kod svinjca, koli neki dublek... – Dublek? – zavapi Evica, pa se prodere, – Tomo! Dolazi vamo! Ako si se usvinjio, platićeš! Strijeljala je očima dječaka od nekih šest-sedam godina koji joj je skrušeno prilazio. Grubo ga je okrenula i ugledala bijeli trag prašine na leđima. – Kaki ti je to jenkel? Di si se provlačio, nesrićo? – Nigdi... – dijete je gledalo u pod. Na vratima se pojavio Šima. – De, ženo, pusti ga – reče brišući crne ruke krpom. Sažaljivo je gledao sina. 15
Eduard Pranger
Ona nije ni podigla glavu. Lijevom rukom držala je dječaka za podlakticu, a desnom nervozno otresala prašnjavu mrlju s njegove crne vunene jakne. – E moj Šima, tvoj sin ko neko svinjče! Kako će taki flekav u crkvu? Gurnula ga je. – Biž na kola! Stari je Mata teško ustao i šepesajući, uz pomoć onog svog štapa, krenuo prema kolima na kojima se otraga već bio šćućurio dječak. Popeo se s mukom, sjeo i pričekao snahu. Držeći jednom rukom široku bijelu platnenu suknju, uspela se spretno i sjela pored njega. – Dido, mogu l’ ja vozit? – javio se Tomo iza njih. Mata je znao da nema veće sreće za dječaka nego što je upravljanje konjima. Pogledao je ispod oka Evicu, no ona je bez riječi, uspravne glave i isturene brade, gledala pravo ispred sebe. – Ajde vamo! Dječak je ciknuo od sreće, prebacio se spretno preko sjedalice i sjeo djedu između nogu. – Drž’ te kajase – starac mu je prepustio uzde i uzeo tanak bič u desnu ruku. – De Šima, otvori nam kapiju – rekao je, pa pucnuo bičem iznad konja. – Haj Sivac, haj Cura! Haj! Konji, dorat i doruša, pametne životinje, znali su što im je činiti. Vratili su se malo unazad, pa u stranu tek da zaobiđu trijem. Jednoličnim korakom izašli su kroz širom otvorena dvorišna vrata na 16
Anđeli u tami
cestu. Zatvarajući kapiju, Šima je gledao za njima. Onda se sjetio kruha, pa požurio do velike zidane vanjske peći na dvorištu iz koje se dizao tanak mirišljav pramen bijelog dima. Mala seoska crkva bila je prepuna naroda. Oni bliže oltaru sjedili su, a ostatak iza njih je stajao. Neki nisu ni stali unutra, pa su se gurali na ulazu i vani, ispred širokih hrastovih vrata. Miris naftalina od odjeće miješao se s mirisom upaljenih svijeća i tamjana. Tomo je sjedio s majkom pored zida, na početku trećeg reda dugih drvenih klupa. Možda je jednoličan i monoton svećenikov glas bio kriv za to što se neprestano vrpoljio i šarao očima uokolo tražeći nešto zanimljivo, a možda su za to bile krive samo njegove sitne godine. Ništa mu posebno nije zapelo za oko, pa se sjetio da u džepu ima staklenu špekulu. Oprezno ju je izvadio. Tu mu je špekulu prošle nedjelje donio otac sa sajma i za razliku od ostalih, bila je posebna jer je u sebi imala zagasito crvene nepravilne šare u obliku koralja. To je bila prava rijetkost i on se zbog toga s njom nije igrao, da je ne ošteti ili izgubi. Vrtio ju je u rukama i proučavao šare kad ga je majka, do tada usredotočena na misu, iznenadno povukla za rukav. Špekula je bučno ispala na tlo i otkotrljala se točno ispod daske klecala. Oštrim pogledom i pokretom glave majka ga uputi da gleda naprijed. Svi su ustali i zajedno glasno molili. Čuo je tu molitvu već stotinu puta i znao ju je napamet, ali je 17
Eduard Pranger
sada, u inat zbog špekule, samo bezglasno otvarao usta oponašajući ostale. Ispod oka, gledao je mjesto gdje je nestala. Ponovno su sjeli i on je iskoristio priliku da brzo zavuče ruku pod klecalo. Pipao je i tražio, ali bez uspjeha. – Tomo! Majka je oštro siknula ispod glasa i ponovno ga ispravila povukavši ga za rame. Baba Jelka, stara debela žena pored njega, baka njegovog prijatelja Josipa, prijekorno ga je ošinula pogledom. Smirio se malo hineći da prati govor svećenika. Odlučivši da će špekulu potražiti nakon mise, ponovno je s dosadom gledao uokolo. S desne strane, pored oltara, bila je postavljena ogromna debela svijeća, viša od njega. Uvijek kada bi došao u crkvu nadao se da će je naći zapaljenu, no to se nikada nije dogodilo. Izrezbareni likovi svetaca na njoj bili su šareno obojani, a pri dnu i vrhu bila je okovana žutim sjajnim metalom. Bio je siguran da je to zlato zato što mu je majka jednom prilikom pokazala ceferine, prave zlatne dukate, njih desetak. Bili su povezani tankim lančićima u ogrlicu. S jedne strane novčića, sjećao se, bio je neki ćelavi brko, a s druge orlovi s dvije glave. I to mu je bilo jako čudno. Kada je zapitao koja to ptica ima dvije glave, nije dobio odgovor i to dvoglavo čudo mu je do danas ostalo velika tajna. Zapamtio je i da mu je tada rekla da nikome o njima ne govori, jer da su jako, jako vrijedni, a držala ih je skrivene u sobi, u jednoj škrinji, ispod robe u ormaru. 18
Anđeli u tami
Gledajući u tu ogromnu svijeću, bio je uvjeren da je nisu palili jer je bila suviše lijepa i dragocjena, kao uostalom i ona njegova posebna špekula. To ga natjera da ponovno tužno baci skriven pogled na mjesto pod klupom. Vani je iznenada granulo sunce i obasjalo veliki šareni prozor-vitraž, što mu je istog trena privuklo pažnju. Na njemu je bio prikazan smrknut i ljutit anđeo raširenih krila, s dugačkim izrezbarenim zlatnim štapom u ruci, poput onog djedovog. Ovaj je bio bogatiji i deblji i s jedne je strane imao oštricu, a s druge kuglu. Anđeo je prijetio s dva prsta uplašenim sitnim ljudima koji su klečali pred njim. Iza njih, svod je bio pun tamnih oblaka i jedna žuta munja parala je nebo. Neki od ljudi pokorno su svinuli glave ka tlu, drugi su zaprepašteni i s rukama na ustima, gledali u nebo. Jedna je prestravljena žena, izobličenog lica, na koljenima molila. Bile su mu lijepe boje oslikanog stakla, ali mu se nije dopadala slika i ono što je predstavljala. Majka mu je ponekad pričala o anđelima i oni su uvijek bili dobri. Ovaj anđeo na prozoru nije mu uopće bio lijep, ljepši mu je bio onaj na zidu, onaj ispod kojega je sada sjedio. Taj je bio napravljen od drveta, u pravoj veličini čovjeka. Krila su mu bila sklopljena baš kao i ruke u molitvi i izgledao je pitomo i krotko, ni približno onome s prozora. Koliko god se trudio, Tomo nikako nije mogao odrediti da li je bio muško ili žensko. Gledao ga je odozdo i činilo mu se da i ovaj gleda u njega. Pomaknuo se malo u stranu, pa ga ponovno pogledao. Isto. 19
Eduard Pranger
Gdje god bi se pomaknuo, anđeo ga je pratio pogledom. Nagnuo se skroz na stranu i srušio veliki crni kišobran koji je baba Jelka naslonila na klupu. Na taj zvuk svi su se okrenuli prema njima, a on je zaradio još jedan ljutit majčin pogled. Stara Jelka je samo vrtjela glavom i uzdisala. Tomo je ponovno podigao glavu i učinilo mu se da jedino taj drveni anđeo nije ljut na njega. Svojim blagim samilosnim pogledom gledao ga je s visine i dječak mu je na tome bio posebno zahvalan. Umirio se jer mu ništa drugo nije preostalo. Lijevu je ruku spustio uz tijelo, a jagodicom malog prsta dotakao je palac. Zatim je to napravio prstom do njega, pa srednjim prstom i kažiprstom. Dodirivao je palac svakim prstom pojedinačno i činio je to sve brže i brže. Nije znao zašto to čini, ali to ga je uvijek smirivalo. Svi ponovno ustadoše i dadoše jedni drugima ruku. Od svega u crkvi, to je Tomi bilo najsmješnije. Nikako mu nije bilo jasno što se svi pozdravljaju kad se ionako poznaju, a pozdravili su se već i ispred crkve. Znao je da to rukovanje znači skori kraj mise i to ga je razveselilo. Služba je napokon završila. Neki su ljudi stali ispred svećenika i primali hostiju, a među njima i dječakova majka. On ju je za to vrijeme čekao pored klupe. Dosjetio se tada špekule i sagnuo se pod klupu da je potraži. Nije je bilo, nigdje. Pretražio je i nekoliko klupa dalje, ali je nije našao. Kleknuo je i gurnuo ruku, naslijepo pipajući ispod klecala. – Što tražiš? – prenuo ga je majčin glas. 20
Eduard Pranger Ponekad u životu mnogih od nas postoje one prijelomne točke u kojima se gubi životna orijentacija, pa nas struje ponesu u različite situacije, tamo gdje i ne bismo željeli biti. Rješenja i izlazi postoje, a na nama je da ih prepoznamo i odaberemo put. Radnja romana najvećim je dijelom smještena u Vinkovce, urbanu hrvatsku periferiju, gradić koji je u romanu Eduarda Prangera označen kao mikro čestica u odnosu na „divni veliki svijet“ u kojem je život jednog malog čovjeka pretvoren u veliku priču. Dramatična i potresna, ispovijest je to o junaku koji ne gazi samo rubnim dijelovima društva već i rubom života, dok ga čudne okolnosti i nevidljive sile neprestano vraćaju u njegovo središte. Život Tome Babića obilježen je osobnim tragedijama te društvenim previranjima i promjenama. Roman Anđeli u tami podsjetnik je na vrijeme i sustav koji su iza nas, ali i prikaz nemilosrdne društvene zbilje u kojoj se nalazimo.
Motiviran Andrićevskom poetikom i Andrićevom etikom, odnosno etikom njegova pristupa literaturi, ovaj roman neizbježno je kritička vizija stvarnosti kojoj pripovijeda i o kojoj pripovijeda. Roman je uvjerljiv i potresan – to je maksimum što se od literature može očekivati. Zanimljivosti i dinamici romana pridonose elementi trilera pa čak i kriminalističkog romana, čemu danas pribjegavaju i najpoznatiji svjetski pisci od Zafona do nobelovca Pamuka. (Iz recenzije Ludwiga Bauera) Dovoljno je pročitati prvo poglavlje da se nakon toga ova knjiga više ne može ispustiti iz ruku do zadnje stranice. Odlika je to vrsnog, tečnog pripovijedanja, kad se ima što ispričati i zna se kako se to radi. (Iz recenzije Pere Kvesića)
ISBN 978-953-259-058-6
www.hena-com.hr
129,00 kn fotografija na naslovnici: istockphoto