Porazi i slava

biblioteka nokaut

Vlado Rajić Ivo Politeo: Porazi i slava

biblioteka nokaut

Vlado Rajić Ivo Politeo: Porazi i slava

Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 4.

Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Boris Andrijašević Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Zagreb, travanj 2014. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014.

Copyright © Vlado Rajić, 2014.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Vlado Rajić

Ivo Politeo: Porazi i slava

Hena com

I.

Bol se pojavila iznenada, potmula, kao jeka iz dubine utrobe. Politeo skine tanki cviker, položi ga na plohu stola i pritisne prstima uglove očiju.

Poznavao je taj signal vlastitoga tijela već godinama. Čak je uspio naviknuti svoj duh da prihvaća bol kao jednu od onih fizičkih neurednosti s kojima se običan čovjek teško bori. Smatrao je bol izdajom vlastitoga fizikusa, mrštio se na svaki spomen plućne astme i angine pectoris, prihvaćao mišljenje svoga kućnoga doktora Horvata da je sve to na živčanoj bazi i prateći ga do Ilice, gdje je ovaj imao ordinaciju, najradije slušao o svojim bolestima kao posljedici velikoga rada.

I sada se, te subote poslijepodne 13. listopada 1956. godine bol pojavila kao smetnja. Sjedeći već satima u svojoj pisarnici, odvjetnik Politeo ljutito je zaključio da je čovjek Politeo potratio cijeli subotnji dan za nekoliko površnih bilješki. Jer moćni duh, ta mudrost i erudicija na koju je bio toliko ponosan, osjetio je već prije nadolazak boli i usprkos svojoj izuzetnosti ustuknuo pred fizičkim 5

Vlado Rajić

stanjem koje jednako pogađa i njegova krojača Sečena na Ilirskom trgu, i Muharema Alijagića, bosanskog krojačkog kalfu kojeg je doveo u Zagreb, i njega, advokata, doktora, Politea.

Prvi put je otkrio tišinu u stanu, naslućujući žene kojima je bio okružen kao šaputave sjene s one strane vrata, u tihom škripanju parketa, šuštanju haljina. Otkrio je da može sjediti tako ne gledajući na sat i ne radeći ništa.

Ruku položenih na ravninu masivnog pisaćeg stola, pogleda usmjerenog prema secesijskoj golotinji djevojke o čiju je ispruženu ruku bio obješen abažur zlaćane boje, pronašao je, na svoje veliko iznenađenje, izvjesno zadovoljstvo u tom neradu i kontemplaciji, lijenosti, kad bi se govorilo sasvim iskreno. Zapravo posljednjih šezdeset devet godina svojega života proveo je u svakodnevnom pregnuću, ne prekidajući rad ni za čestih bolesti, ne ustajući od pisaćeg stroja dok ga umor ne bi savladao. I sad je došao zamor, ali nepoznat. Teški osjećaj konačnosti.

Ljutnja nad tom spoznajom nije pomaknula tijelo. Politeo je ostao sjedeći u stolcu s visokim rukohvatima. Nakon dugo vremena postao je svjestan obrisa listopadske noći, boje naslonjača i kauča presvučenih kožom, Strossmayerove litografije u okviru žućkastih letvica što mu je ostala iza oca. Čak mu se učinilo bliskim što pogledom prebire gomile sudskih spisa složenih u prepoznatljivom neredu. Većina tih slučajeva davno je okončana, u korice je pohranjen i pravomoćni sudski factum. Da, posljednjih se godina malo radilo. Posljednji je put bio na sudu prije pet dana. Kakve banalnosti. Jedna ostavina i jedna nesretna službenica u pulskom partijskom komitetu optužena 6

Ivo Politeo: Porazi i slava

zbog falsificiranja komunističkih dokumenata i potpisa.

Dan prije, u srijedu, zastupao je Biciklistički savez Hrvatske u sporu s mariborskim hotelom „Orel“. Biciklisti su ostali dužni 127.909 dinara. Na ulazu u sudsku zgradu uručena mu je obavijest oodbijanju otkazne tužbe. I to je sve. Lanuo je neki dan pred kolegom Kalogjerom da mu poslovi slabo idu i pokazao zavist prema mlađem kolegi koji se žurio sudskim hodnicima torbe prepune spisa.

Sjetivši se te slabosti, te male pukotine kroz koju je provirila njegova privatnost, Politeo osjeti srsi nelagode.

Oni se pojačaju pri spomenu na običaj da čekajući vrijeme zakazanih ročišta sjedi na zrinjevačkoj klupi, sam, zadubljen u neki spis ili praveći bilješke na golemim komadima kancelarijskog papira. Zadržao je običaj iako su otpali razlozi: Politeo više nije imao toliko mnogo zakazanih rasprava. Umor ili zasićenje, dosada ili prijezir prema banalnostima kojima su ga opterećivale stranke, a koje je morao prihvatiti, jer, dovraga, od nečega se mora živjeti.

S velikom bi radošću nedavno izbacio onu dosadnu ženu koja ga je cijelo popodne gnjavila pričom o priležnici svojega muža i njenom nasilnom ometanju njihova inače skladnoga bračnoga života. Ali, morao je strpljivo slušati jer žena je akontaciju stavila na stol kupujući tom hrpicom masnih novčanica njegovo znanje i njegovo poslijepodne. Odšutio je sve to imajući na umu pogled gospođe Danice. Godinama je zamjerku na račun nesposobnosti da naplati odvjetničku uslugu njegova supruga svodila na znatiželjni pogled podignut s novina, kad bi kasno navečer ipak odlučio napustiti pisarnicu i prijeći u 7

Vlado Rajić

susjedni salon njihova stana na trećem katu kuće na Svačićevu trgu 4.

Godine zajedničkoga života naučile su ga da iza tog pogleda nije prijekor. Ako ga je uopće ikada i bilo, shvaćao bi ga u neobjašnjivim kršenjima kućnoga reda i dovođenju stranaka u pisarnicu u vrijeme kad je strogo zabranio i najsitniji šušanj u stanu. Znao je, Danica je na vratima procijenila materijalnu moć stranke i uvela je u pisarnicu preuzimajući na sebe kratkotrajnu, ali dalmatinski žestoku provalu bijesa koja bi uslijedila po odlasku novoga klijenta. U njihovoj vezi poštovanja i međusobnog divljenja, Politeo je osjetio neugodu pri pomisli da je upravo sada još jednom odglumio svoju zaposlenost, varajući Danicu zadržavanjem svog radnoga ritma i u fiktivnosti ovakvog sjedenja s rukama na stolu, i onog zrinjevačkog dangubljenja u očekivanju rasprave koja neće biti ni zakazana.

Varajući? Negdje u skrovitom zakutku svijesti Politeo je osjećao da Danica zna da pisarnica više ne donosi ni onoliko novca koliko je to još prije godinu-dvije donosila.

Da, Danica zna da su rafovi prepuni nezavršenih spisa.

Ali, o tome se nije govorilo, stvari su tekle kao i dosad, a eventualna razočaranja ostavljena su u prigušenim nelagodama nad tankim obrocima i od izlizanosti sve sjajnijim rukavima gospodina odvjetnika. Sve to je bilo tu, o svemu se znalo i sve je bilo upakirano u besprijekornost građanske forme do koje su oboje toliko držali. A cijena te forme bile su i bizarnosti kojima se morao baviti.

Brojne bračne parnice i utvrđivanja očinstva za djecu rođenu u ratu ili odmah poslije rata, vremena u kojem su očevi dolazili i prolazili ostavljajući sjeme svoje vojničke 8

Ivo Politeo: Porazi i slava

pohotnosti u tuđim krevetima. Povratnici s bojišta, suočeni sa siromaštvom vlastitih obitelji i restriktivnošću zakona nove vlasti, obraćali su mu se tražeći pravni savjet kako da se sve to izigra s prividom poštenja. Zato je prihvaćao zastupanje interesa stranaka koje su se nekad davno razišle, a sada žele ponovo u brak ostvarujući pravo na mirovinu.

Sjedeći tako u svojoj pisarnici, Politeo je pokušao u sebi otkriti tragove gađenja nad tim beznačajnostima odvjetničke prakse s kojima se suočavao. Pokušao je biti maksimalno iskren pred samim sobom, potaknut boli koja je jačala i unatoč kapsulama austrijskoga lijeka koji je dobio posredovanjem svojih ljubljanskih kolega. Ne, on je bio odvjetnik. Čak i onda kad je morao zastupati stranku čiji je interes da se smočnica i njezin sadržaj izuzmu od konfiskacije ili da se obrani od prijetnje puškom ili u nedavnoj tučnjavi dvojice nakon čega je njihova izmjena udaraca pretvorena u politički slučaj. Prelazio je pogledom preko naslaganih spisa. Znao je za svaki papirić i za njegov sadržaj. Ostala mu je ta navika još iz činovničkih dana službovanja u Prvoj hrvatskoj štedionici. Preciznost s papirima i njihovim sadržajem. Tamo brojevi, ovdje ljudi i njihove sudbine.

Ali ipak ... ipak je ostatke odvjetničke strasti radije ulagao i pronalazio u slučajevima poput onoga koji je završio početkom listopada. Petorica administrativnih kažnjenika, Dušan Brkić, Redjep Badnjević, Jovan Jovanović, Jovan Petrović i Milan Maksimović osuđeni su pred Vijećem za prekršaje u Ministarstvu unutrašnjih poslova NR Hrvatske za informbirovski incident koji su 9

Vlado Rajić

izazvali. I dok su kao administrativni kažnjenici boravili na Golom i Grguru, optužba ih je teretila da su održavali sastanke, na njima se međusobno podržavali u tom političkom uvjerenju i agitirali među osuđenicima da nastave u tom smislu politički djelovati. Kad je primio predmet, Politeo se prihvatio obrane iz jednostavna razloga: nitko to drugi nije htio učiniti. A cijeli se slučaj savršeno uklapao u credo do kojeg je držao. Spor se nije mogao naplatiti, a stranke su se nalazile na strani suprotnoj od kriterija vladajućeg poretka. Kao u dobra stara vremena. Posebno što je to bila politička obrana u procesu u kojem su optuženi samom optužbom već i osuđeni. Sve ostalo je bilo pitanje sudske forme.

Samo koji dan prije intervenirao je na sudu slijedeći zamolbu kolege odvjetnika iz Karlovca. Ovaj je uputio žalbu sudu na presudu koja mu je spočitnula da je svog branjenika nagovarao da porekne iskaz dat OZNA-i. A da bi se cijela stvar prevela na odvjetničke principe, od branjenika je iskamčeno priznanje da je gospodin advokat tražio prevelik honorar za svoju pravničku uslugu.

Iako mu je ta stvar s honorarom bila sasvim strana, Politeo je pokušao da ostatke svoga odvjetničkog autoriteta uloži u kolegijalnu pomoć. I nije uspio. Banalno, ali otpravili su ga sa suda kao početnika, njega koji je... pa, zapravo, sve svoje velike procese vodio i gubio, odlazeći iz sudnice nakon svakog sličnog poraza sa sve većom aureolom branitelja izgubljenih slučajeva. Pokušao se sjetiti...

Alija Alijagić, osuđen na smrt u prvom velikom procesu na kojem je Politeo stavio potpis pod obranu. Zatim Josip Broz, pa Stepinac, pa Dedijer u onom neobičnom 10

Ivo Politeo: Porazi i slava

sporu zbog njegovih i Đilasovih izjava američkim, odnosno engleskim novinama krajem 1954. godine. Njegov branjenik u najvećoj prijeratnoj financijskoj aferi, „Našičkoj“, dobio je točno onoliko godina zatvora koliko je bilo jasno da će dobiti i na početku maratonske parnice.

Nije li odveo na stratište i Alijagića i dr. Vranešića, nije li istim putem otišao i siroti rudar iz Tuzle koji je optužen za ubojstvo žandara a kojeg je Politeo žestoko zastupao 1920. godine, vodeći veliku kampanju za njegovo pomilovanje. Jest, koliko samo smrti u toj njegovoj blistavoj odvjetničkoj karijeri, u slučajevima nakon kojih je njegova slava rasla i bila brižljivo njegovana sa sto drugih poslova, angažmana, neočekivanih mjesta na kojima se pojavljivao kao dužnosnik. Gledajući kroz prozor svoje pisarnice na vrhove ogoljelih krošanja koje su mirovale u suroj listopadskoj večeri, Politeo je preko tog fenomena odvjetničkog poraza prešao diskretnom bahatošću čovjeka koji svoje odlike ne ističe, ali se užasno uvrijedi ako se u njih posumnja.

Cijeli život ugrađen je u stotine spisa poslaganih na policama masivnoga ormara u njegovoj pisarnici. Brižljivo, s bezbroj detalja Politeo je ispisivao gomile araka sastojcima svoga življenja. Onim službenim, naravno. Jer, prema privatnosti nije imao milosti. Njegov dom, njegov peterosobni stan i sve što se između tih zidova događalo ticalo se samo njega u mjeri u kojoj zbog njih nije dangubio u poslovima koji su ga zaokupljali. A osnovno u tome bio je on sam.

Da bi mogao raditi, tražio je da njegova ženska ekipa, s druge strane pisarničkih vrata, bude uvijek u punom 11

Vlado Rajić

sastavu. Gospođa Danica, odjevena u jednostavnu radnu haljinu s navikom da poslije ručka čita novine i za supruga izrezuje članke koji govore ili o pravničkim stvarima ili o Politeovim procesima i njemu samome. Kose začešljane u punđu i s tankim cvikerom istoga oblika kao i Politeov, prolazila je stanom nastojeći održati red i svetačku tišinu pod svodovima njihova doma.

Politeo ju je obožavao. Ali onako kako je to jedino znao. Dodirom ruke za vrijeme ručka, opetovanim divljenjem njezinu izgledu, pogledom preko sobe. Siguran u nju, a opet nevjerojatno sebičan na smjerove njezina kretanja i interesa tražio je da poslove na tržnici obavlja netko drugi, a beskrajnim tiradama držao je njenu pažnju uz proces u kojem je trenutno sudjelovao.

Je li Politeo vjerovao da ga maturantica gimnazije i tek nakratko činovnica može slijediti u konstrukcijama njegovih završnih govora i porukama koje je isprobavao pred njom kao publikom? Nije li ta tiha i po prohtjevima jednostavna žena u njemu zapravo gradila osjećaj vlastita uspjeha povlađujući mu u hirovima da bi ga pogurala još korak dalje u neobičnoj karijeri koju je Politeo izgradio?

Možda je neuspjelo majčinstvo nad vlastitim čedom pretvorila u beskrajnu skrb nad svojim mužem pothranjujući, kao i sve zaljubljene majke, u njemu djetinju sigurnost da će i u krajnostima imati njezinu podršku.

Susjedi i poznanici gotovo ih nikad nisu vidjeli zajedno na ulici. Politeo je rano odlazio na sud, a po povratku bi se zatvarao u carstvo svoje pisarnice. U njemu je i sad sjedio sa sve većim osjećajem fizičke nesigurnosti pred boli koja je rasla. Nije opazio u staklenim vratima ormara 12

Ivo Politeo: Porazi i slava

odsjaj svoga lika čija se boja pod naletom krvi promijenila u purpurnu. Nalet kašlja uspijeva zatomiti samo snagom preostale volje. Zar će ga bolest omesti? Strašno je mnogo posla ostalo. Osim toga što će biti s Danicom, što s pokćerkom Dankom, nećakinjom njegove žene, što s paraliziranom sestrom Mici koja nepokretna leži u pokrajnjoj sobi pod brižnom njegom Daničinom? Ima li pravo posustati kad njegovoj Baki, dadilji koja ga prati od djetinjstva, pod starost valja osigurati tanjur juhe, što s bedinericom Baricom ili časnom sestrom koja je svakodnevno iz samostana u Frankopanskoj dolazila na Svačićev trg da bi pomogla oko njegove Mici. Poslovi su ionako pali, ali je njegova Gospodična, tipkačica Virginija Gürtl, i dalje dolazila zaokružujući svijet u kojem se on osjećao sigurnim i one uz njega.

Zašto je bolest morala pogoditi baš njega, a ne nekog od onih odvjetničkih danguba koje je sretao po sudskim hodnicima ili viđao kako izlaze iz zrinjevačkih kavana nakon sklopljenih poslova. Znao je taj svijet vlastite profesije i znao je da ga izdaleka zagledaju, da primjećuju oronulost njegova tijela i gubitak britkosti u njegovim govorima. Još uvijek su ga uvažavali, ali se nitko od njih nije stavio na njegovu stranu u trenutku kad su ga Grossman i ostali izgurali s njegove stolice u Međunarodnoj uniji advokata.

Kakav je to udarac bio! Znalo se za sjednicu biroa Međunarodne unije advokata barem mjesec dana ranije.

Znalo se da po pravilima te organizacije Jugoslaviju u birou zastupa isključivo Politeo kao potpredsjednik MUA. Zašto je onda Ante Štokić donio iz Beograda vijest da na 13

Vlado Rajić

skup u Köln ide Žikić? Što je to trebalo značiti? Ne želeći da o tome raspravlja sa Štokićem, makar bio uvaženi predsjednik Odvjetničke komore Hrvatske, iste prosinačke večeri, dvadeset i trećega, Politeo sav crven u licu kuca ljutit prosvjed. „Nisam razumio, da li u Köln putuje samo drug Žikić bez mene ili pak nas obadvojica. No, bilo kako bilo mene je ovaj Vaš odgovor drugu Štokiću prenerazio i upravo mi je nerazumljivo kako ste došli na takovu misao. Jer tko će ići na sjednicu bureaua, nije nadležan da odlučuje ni Savez ni Vi ni itko drugi, nego samo Međunarodna unija odnosno njezin statut, po kojemu iz Jugoslavije – za sada – samo ja imam pravo (i dužnost) prisustvovati takovoj sjednici. Može se to kome ne svidjeti, može eventualno SK imati što protiv toga, to može mijenjati stvari samo utoliko, što mi se mogu uskratiti devize ili putna isprava, ali ne mijenja na samome pravu.“ Prisjećanje kako je riječ „pravo“ podcrtao snažno udarajući tipku na stroju izazove novi val neugodne boli.

Mogao je čak i tako presječena daha reproducirati ostatak sadržaja tog pisma i ne vadeći ga iz ladice svojega stola, druge odozdo s lijeve strane, kamo je odlagao sve papire koji su se ticali njegove odvjetničke aktivnosti u zemlji i svijetu. „Vama će biti poznato“, pisao je dalje Grossmanu, „da je na sjednicu bureaua u Stockholmu ovoga ljeta mogao poći samo Štokić, jer sam ja pristao da me kao predsjednik Saveza iznimno zamijeni, i da su jedva jedvice tamo dozvolili drugu Žikiću da i on prisustvuje sjednici u vidu tumača, jer drug Štokić ne zna francuski. Ja znam ipak toliko francuski da mi nije potreban tumač a nije mi potrebna ni kontrola.“ 14

Ivo Politeo: Porazi i slava

U ljutnji nije primijetio ni jednu pogrešku otipkanu u valu bijesa. Ljutnja ga ipak nije omela da poduči toga Grossmana kako spada. Postupak je nedrugarski, diskriminatorski, a s formalne strane dakako i protupravilan, odnosno protupropisan. I da mu naglasi tko je on u tome međunarodnom društvu: „Drugačije ga neće moći tumačiti ni drugovi iz bureaua Međunarodne Unije, a vjerujem da neće nikoga ni pripustiti sjednici, ako bi pokušao umjesto mene na nju doći.“ Znao je, oni se žele preko njega domoći putovanja po svijetu, oni misle da se on tako šepuri kao dokoni turist.

Zar nisu, prvom prilikom, dvojica umjesto jednoga išli u Stockholm, a njemu mjere svaku deviznu paru koju ima pravo dobiti za dnevnice i smještaj. I oni da se uspoređuju s njim! Da njegov odnos prema dužnosti mjere svojim metrom! Ni slučajno. Jer, da nije pravila MUA, da nije njegova ugleda u bureauu, zar ne bi netko od njih odjurio i u Rio de Janeiro, u Indiju, u London, u Bern. Bi, svakako. A eto, on nije išao jer je htio sačuvati „našoj zemlji i devize“. Jesu li oni štedjeli kad su dvojica išla u Stockholm? I to im je morao reći: „Kao građanin i advokat ja zauzimam stav, za koji sam svjestan da je pošten, pravilno socijalistički i društveno koristan, ali koji se pojedincima – napose iz SK – ne može svidjeti iz nerazumijevanja ili iz kojega drugoga razloga.“ Politeo je već ispucao većinu bijesa i zato postaje ciničan, dajući do znanja tom društvu u Savezu komora da zna sve o njima i da o tome nema baš neko naročito mišljenje. Završava pismo već sasvim umiren s „Unatoč svemu tome pozdravljam Vas s drugarskim štovanjem.“ 15

Vlado Rajić

A onda, zatvarajući dvije stranice pisma u omotnicu uzme kopiju i naslovi je i na dr. Prvoslava Vasiljevića, predsjednika Advokatske komore Beograda. Treću kopiju šalje „svojima“ na Zrinjevac, a četvrtu sprema u ladicu.

Tako, neka se zna što mu rade iza leđa, i to ljudi s kojima naslovljeni moraju surađivati.

Jedva da je minula Nova godina, a poštar je donio Grossmanov odgovor pristigao iz Odvetničke zbornice u Ljubljani. Politeo je odustao od svoje uzdržanosti i sada, sjećajući se svega nekoliko mjeseci kasnije, dopusti sebi osmijeh: Grossman je ogromno pismo na pet gusto ispunjenih stranica morao pisati i na Badnjak i na Božić i na Silvestrovo. Tako mu i treba, kad njega pokušava podučiti u nečemu gdje je on neprijeporan autoritet. Znao je, njegovu ćelavost, njegove sijede kose i potpuno bijeli brk svrstavaju u oznake i duhovne starosti. Pokazat će mu.

Posebno zato što prvo pismo uopće njemu nije odašiljao, a ipak se u njemu baš Grossman prepoznao. Zato i 18. siječnja kad sjeda za mašinu pismo naslovljava drugome, a Grossmanu šalje kopiju. Svatko mora znati svoje mjesto.

Prve četiri stranice Grossmanova pisma, u kojima ga ovaj podučava načelu društvenog upravljanja advokaturom, apsolvira s tri rečenice: „Ne ulazim ponovno u pitanje primjenjivosti načela društvenog upravljanja na advokaturu, jer, kako Vi pravilno kažete, to nije stvar toliko diskusije, koliko iskustva. Međutim, moje iskustvo sa tim načelom uopće ne govori njemu u prilog, ma kako novine pisale o navodnim njegovim korisnim rezultatima. Tako korisnim da životni standard pada a pouzdanje u socijalizam slabi (iako socijalizam kao takav nije tome kriv!).“ 16

Ivo Politeo: Porazi i slava

Navijači, najobičniji podložnici poretka, eto što su.

I to im je trebalo reći. Kratko, da razumiju. A onda na stvar: uskraćeni mu put u Köln. „Prelazim preko toga da ta zabrana nije zaključena na samoj sjednici Saveza, jer dopuštam da se neke stvari mogu ili moraju raspraviti i bez sjednice, ali pod uvjetom da su doista važne i neizbježive i da se svakako prije rasprave s onima koga se tiču.

Meni se pak apsolutno s ničije strane nije ni po kome ništa reklo, iako je bilo prilike tome. Bar drug Štokić mogao mi je nešto reći, ali on je šutio i nije mi ništa protumačio.

Drug pak Vasiljević kao vjerojatno baš najveći protivnik da ja idem, mogao je i bio je dužan da me o tome prije pita i poslije bar razjasni.“ Tada, pismom od 18. siječnja, valjda posljednji put Politeo je bio onaj pravi. Poredak, svaka čast, ali sva pretjerivanja koja sistem dopušta, to kod njega ne prolazi. Priznajući da je i sam u inozemstvu često bio u prilici da „istrenirano“ govori i protiv svojega uvjerenja, sve pazeći da „našoj zemlji ne naškodi“, on u ovom dopisu, među svojima, ne krije: „Ja ni danas neznam, tko je išao na sjednicu umjesto mene, ali tkogod išao, sigurno nije bolje opravdao stvar, nego bih ja to učinio. A da će si strani kolege tumačiti štetno po naše prilike to što ja nisam došao na sjednicu a došao je netko drugi tko nije imao pravo – na to nisu mislili oni koji su mene isključili a njega tamo poslali. A da bi se taj postupak opravdao, moralo bi se lagati.“ I opet je „lagati“ podcrtao udarajući tipku svom snagom. „Jer istina je u tome: parola je da komunisti moraju doći na sve ključne položaje u advokaturi, pa makar te 17

Vlado Rajić

položaje zauzimali oni, koji doduše nijesu komuniste, ali su svojim radom za advokaturu koristili ovoj i socijalizmu bolje nego komunistički kolege. A dakako da su se tome pridružili i turistički motivi, da se može malo prošetati po inostranstvu. U tome je istina i u tome je pravi razlog zabrani da ja idem u Köln, a ne malu ulogu igrali su pri tome lični odnosi proti meni, koji proizviru iz slabog razumijevanja komunizma, socijalizma i advokature a donekle i iz lične inferiornosti. U tome je tragika ne samo advokature, nego uopće čitavoga našeg stanja, da često među komunistima pretežu oni inferiornijih sposobnosti. Ja vrlo dobro poznajem naše komuniste / Zagreb. Komore/. Bar polovica od njih nije po uvjerenju komunistička; bar polovici od njih je u prvom redu na srcu lični interes, a za socijalizam, za opći interes mnogo manje mare. Ja sam si naprotiv svijestan da sam daleko bolji socijalista od njih i po uvjerenju i po radu i po čitavoj svojoj prošlosti. Dakako da me takav njihov odnos prema meni (premda baš u konkretnom slučaju nijesu mislim odlučivali zagrebački komunisti nego beogradski i novosadski) ogorčuje i oduzima volju da i dalje radim za opće interese advokature.“ Je li taj odmak u privatnost bio greška? Ni tada ni nekoliko mjeseci kasnije Politea nije zanimao odgovor. On je to jednostavno morao reći i sve staviti na mjesto. I bio je uvjeren da cijeloj stvari više nema što dodati. No, ipak...

Tek 30. siječnja dobiva pismo Prvoslava Vasiljevića, a 18. veljače još jedan Grossmanov list. Žestoki Vasiljević sve mu je stresao. Te nije on neki poseban problem za vodstvo odvjetničke organizacije Jugoslavije niti se o njemu 18

Ivo Politeo: Porazi i slava

raspravlja kao o nekome tko tom vodstvu smeta. Zatim, nije on u međunarodnim advokatskim vodama zbog sebe samoga i svojih sposobnosti već zbog toga što je od toga vodstva delegiran. I zato je Politeo dužan da polaže račune, a ne da predmnijeva da su njegove zasluge i ugled toliki da na to nije obavezan. I na kraju, „poštovanje unatoč svemu“ kojim Politeo završava svoje ranije pismo njemu ne treba: „Ako po vašem mišljenju ja ne zaslužujem Vaše poštovanje, a vi ste to tako jasno rekli, onda je suvišna svaka reč koja u ime neke konvencionalnosti treba da zameni poštovanje.“ Politeo je znao da se za 12. veljače priprema sjednica Izvršnoga odbora Saveza odvjetničkih komora Jugoslavije. Bio je ljut što mu kao jednom od osnivača i dugogodišnjem predsjedniku jugoslavenske advokatske organizacije nitko nije poslao poziv. Tim više što je baš o njemu bila riječ. Zato uljudno Grossmanovo pismo prima kao još jednu uvredu. Zar da ga oni podučavaju što mu je činiti, da odmjeravaju trošak boravka stranih odvjetnika i da mu spočitavaju što o svojim aktivnostima nikoga u tom vodstvu ne obavještava. Pa što bi htjeli! On je uredno nakon svakog puta objavio članak u „Odvjetniku“, još jednom svom pothvatu koji je godinama sam uređivao, vodio i ponekad i sam popunjavao vlastitim tekstovima.

O financiranju da se i ne govori. Zar njega optužiti što ne pročitaju ni jedan poslani primjerak? Da pročitaju, znali bi što je radio i s kakvim je mišljenjima istupao na međunarodnoj sceni. Da bi se obranio od insinuacija, Politeo i tada primjerak odgovora šalje zagrebačkoj Komori s nadom da će barem netko u njoj stati na njegovu stranu.

19

Vlado Rajić

Iako se sve događalo početkom godine, Politeo je i u osamljenosti listopadske večeri, pritisnut fizičkim bolom, duboko proživljavao sve te dane. Morao je u tom konačnom obračunu s nepravdom za koju je držao da mu je nanesena reći bez samozatajnosti da ima „u svojoj 36-godišnjoj advokatskoj prošlosti daleko više zasluga za advokaturu nego bilo koji član Izvršnog odbora“. Priznao je i zapamtio, da je duboko povrijeđen „ovakovim nesocijalističkim i nedrugarskim postupkom“. Ali ostaje preciznim do kraja i pismo završava sa „S. F. – S. N.“ (Smrt fašizmu – Sloboda narodu) što inače u ovoj prepisci dosad nije činio.

Razočarani Politeo, u situaciji kad mu nitko ne daje barem formalnu podršku, treba mjesec dana da donese konačnu odluku. Rekapituliravši sve događaje podnosi 12. travnja ostavku na mjesto u Izvršnom odboru. Ali „što se mene tiče i moga položaja u Međunarodnoj uniji ja ne samo da nemam razloga ne smatrati se i dalje potpredsjednikom Međunarodne Unije, nego i iz načelnih razloga hoću to ostati, a napustit ću sam taj mandat kada bi mi on redovnim putem istekao.“ Čak ni to mu nisu dali za pravo. Na Kongresu u Parizu, od 15. do 20. lipnja 1956. godine, delegaciju Jugoslavije sačinjavaju dr. Vladimir Grossman, tadašnji predsjednik Saveza advokatskih komora, Milan Živadinović iz Beograda i Aurel Krstulović iz Zagreba. Politeo nije reagirao na činjenicu da je Živadinović na Kongresu govorio o njegovim zaslugama za Međunarodnu Uniju, niti na očitu laž da je izjavio da ne može više biti na funkciji potpredsjednika. Ništa mu nije značio ni Živadinovićev 20

U četrdesetogodišnjem novinarskom radu Vlado Rajić (1951.) je prošao sve forme i većinu uredničkih mjesta. Gašenjem Vjesnika, posvećuje se književnom stvaranju. Kreće s pripovijetkama, nastavlja romanom za mladež Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata, a pravosudnim trilerom Sudac na neki način zaokružuje svoje pravničko obrazovanje i dugogodišnju novinarsku kroniku sudskih zbivanja. Rajićevo novo djelo, romaneskna biografija uglednog odvjetnika Ive Politea novi je korak u tom smjeru, ali i dodatna potvrda iznimne autorove spisateljske darovitosti.

Vlado Rajić Ivo Politeo: Porazi i slava Romansirani životopis Ive Politea, uglednog hrvatskog odvjetnika, iz pera Vlade Rajića, nesvakidašnji je kulturni događaj.

Ivo Politeo je bio pravnik, ali i knjigovođa. Brojke su ga naučile preciznosti, a pravo čovjekoljublju: bio je na strani onih koje je vlast smatrala ljutim neprijateljima. Temelj svih njegovih parničnih postupaka bila je borba protiv sile koju vlast/država, nauštrb zakona, provodi nad građanima. Braneći Alijagića, Josipa Broza, Krležu, Stepinca, Dedijera; ustaše i četnike, komuniste i nacionaliste, informbiroovce i liberale; Politeo je ustvari branio pravdu i istinu, branio je čovjeka od poretka, bez obzira kakav taj čovjek bio i u kakvom poretku živio.

Osim odvjetništvom Politeo se bavio i književnošću, pisao je članke za politički i pravnički tisak, predavao na fakultetu, sastavljao zakone i osnivao advokatska društva, što ga sve, iz današnje perspektive, čini najznačajnijim hrvatskim odvjetnikom uopće.

Politeova se biografija, s obzirom na turbulentno vrijeme u kojem je živio (1887.-1956.) nadaje važnim dokumentom vremena i svjedočanstvom o političkim, kulturnim i društvenim promjenama koje je Hrvatska prošla, ali je to i jedan od vrhunaca naše novije biografske proze, roman koji dojmljivo i vrlo uvjerljivo transponira život prebogat iskustvima i iskušenjima u svijet književnosti.

ISBN 978-953-259-075-3

www.hena-com.hr

139,00 kn fotografija na naslovnici: istockphoto