Nakladnik HENA COM Zagreb, siječanj, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Una Krizmanić Ožegović Grafičko oblikovanje: Jasna Goreta Naslov izvornika ESSA TERRA Copyright © 1976. Antônio Torres, by arrangement with agencia literaria Stéphane Chao Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
“Obra publicada com o apoio do Ministério da Cultura do Brasil/Fundação Biblioteca Nacional” “Djelo je objavljeno uz potporu Ministarstva kulture Republike Brazil / Nacionalna zaklada za knjižnice.”
Antônio Torres
OVA ZEMLJA
Prevela s portugalskoga Una Krizmanić Ožegović
Hena com
„Jer nijedna se bitka nikad ne dobiva. Bitke se čak ne vode. Bojno polje tek otkriva čovjeku vlastitu ludost i očaj, a pobjeda je obmana filozofa i budala.“ William Faulkner Krik i bijes
DIO PRVI
Ova zemlja me zove
1 – Ako je živ, vratit će se jednoga dana, uvijek sam govorio. – Što ste rekli? U taj sam sat mogao povući ravnu crtu od potiljka do sunca i popeti se do Boga poput majmuna na užetu – nikad nisam morao znati koliko je sati. Bilo je podne i znao sam da je podne jednostavno zato što sam koračao po sjeni veličine moga šešira, jedinome znaku života na poznatom, starom trgu gdje se nitko nije usudio proviriti van od straha da mu se ne sprži mozak. Dovoljno ludi da se pojavimo ondje bili smo samo ja i starac na znojavom konju koji se ukazao poput utvare u oblaku prašine da mi pomrsi planove pod nebeskim svodom. – Možeš pitati bilo koga u našem kraju i on će ti se zakleti, ako ga pamćenje služi i poštenjem se 9
Antônio Torres
diči. Uvijek sam govorio da će doći jednoga dana. I došao je, zar ne? – Bio si u pravu. – Puno se promijenio? Samo se nadam da nije zaboravio put do moje kuće. Krv nas veže. – Nije zaboravio, ujače – odgovorih, uvjeren da nudim toliko potrebno objašnjenje ne samo njemu, već i ostalima kojima je povratak moga brata značio mnogo više od objave dr. Dantasa Juniora da je naš grad uvršten na kartu, zahvaljujući njegovom trudu i zalaganju u svojstvu dobro izabranog federalnoga zastupnika. Dan je bio lijep, toliko lijep da se mogao mjeriti s danom izbora, ako zanemarimo popratnu strku, pivo i hranu, jer ipak se sve dogodilo iznenada, bez prethodne najave. Federalni zastupnik stupio je na navrat-nanos sklepanu pozornicu ispred tržnice, mahnuo svojom prašnjavom jaknom i rekao da je odani i gostoljubivi Junco uvršten na kartu kao pravi pravcati grad. To je značilo da možemo sami sređivati svoje poslove bez nadležnosti općine Inhambupe – upravo je taj dio njegova govora naišao na najveće odobravanje među okupljenim svijetom. A opet, i taj dan blijedi iz sjećanja, bez obzira na to što se od onda više ništa nije dogodilo. Ono što se uistinu nije promijenilo bilo je samo mjesto: bijelo okrečene kuće od blatne cigle sa 10
Ova zemlja
crvenim krovovima. No, goruće je pitanje bilo, sjeća li se moj brat svakog i do posljednjeg rođaka kojeg je ostavio u rodnome kraju: on, koji nije posjedovao ni metar kvadratni zemlje na kojem bi se skljokao mrtav, skoknuo je na kamion i otišao u bijeli svijet, da bi se, kao čarolijom, pretvorio u zgodnoga bogataša sa zlatnim zubima, odjevenog u ležerno, toplo, vuneno odijelo, sa sunčanim naočalama Ray-Ban, tranzistorom (što taj može blebetati) i ručnim satom koji blješti jače od sunca. Kao spomenik od krvi i mesa. Živi dokaz da ovo mjesto može iznjedriti velike ljude – a ja, koji se nisam još ni rodio kad je on otišao, pošao sam da vidim mogu li probuditi velikoga čovjeka nakon dva desetljeća sna, jer činilo se da se velikan vratio samo da bi spavao. Ustani, pseto staro, da te šišmiši ne izgrizu. Ustani, prije nego što te napaćena duša tvoga voljenog djeda ne zatraži detaljan izvještaj o putovanju. Požuri se, ustao je iz groba i potapšat će te po ramenu: – Sedamdeset. Vrijediš kao njih sedamdeset odavde. – Zašto, kume? – Zato jer si već bio u četiri države, zar nije tako? Jedva sam čekao da se okupam u starome jezeru (da, u onom u kojem ćemo se svi utopiti) i htio sam da brat pođe sa mnom. Razmišljao sam da nabavim magaricu, najsrčaniju koju se može naći, da čuveni Nelo ponovno proživi staru romansu. 11
Antônio Torres
– Reci mu da se rodio ondje – reče ujak pokazujući na klaonicu kokoši. – I reci mu da sam ga nosio na ramenima. – Nelo pamti sve i svakoga, ujače. Ne znam nikoga s tako dobrim pamćenjem – ustrajao sam, da slučajno ne bi ostao neki tračak sumnje u njegovom umu. Jedino tako pustio bi me da idem svojim putem. – Drago mi je – nasmije se ujak, zauzimajući služben i ozbiljan stav dok me njegov konj omatao u novi oblak prašine. Sandala mi je gnječila sjenu ostavljajući tihi i napeti trenutak iza mene, u kojem kao da je nestao sav vjetar ovoga svijeta. Možda je to neki znak? Možda se događa nešto grozno, nešto doista grozno. – Nelo! – poviknuo sam s ulice. – Dođi i pokaži mi kako se pluta na deblu mulungua. Kažu mi da ti je to dobro išlo! Nisam čuo što je odgovorio, odnosno, odgovora nije bilo. Nije ga bilo, a opet ga je bilo. Čuo sam priču o sablasnoj ptici na imanju koja se okomila na mladu djevojku svaki put kad bi djevojka izašla noću na dvorište, u bilo koji sat. Možda mi je bratov glas zacvrkutao u uhu kroz kljun te neviđene noćne ptice za koju nikada nisam vjerovao da postoji. Potresen, potrčao sam i pokucao na vrata, otvorila 12
Ova zemlja
su se čim sam ih dodirnuo i tako sam bio prvi koji ga je ugledao obješenog na užetu s kuke na kojoj je obično visjela mreža za ležanje. – Prestani, Nelo! – ošamario sam ga po lijevom obrazu, pošteno sam ga opalio jer mu se glava okrenula na drugu stranu. – Prestani, Boga mu ljubim! – ponovio sam, opalio po drugome obrazu, a glava mu se otklatila na drugu stranu. I tako. Više se nikada nisam htio uspeti po užetu do nebesa.
2 I tako se mjesto zaboravljeno u vremenu probudilo iz svoje učmalosti da se prekriži. Junco: grimizna ptica imena Sofrê koja je naučila pjevati državnu himnu. Maljava kokoš imena Sofija, koja je naučila sakriti svoja gnijezda. Vol koji se zvao Mučenik. Jaram: zima dolazi, ljeto je na izmaku. Najljepši izlazak sunca na svijetu i najdulji zalazak sunca na svijetu. Miris ružmarina i riječ ljiljan. I ja, koji nikada nisam vidio ljiljan. Krhotine: crjepova, stakla. Zvuk 13
Antônio Torres
oštrenja motika, goniči stoke koji žalosno zazivaju duž ceste, životareći od zemlje. Majčin crni ispljuvak sažvakanog duhana, očevo prešutno zanovijetanje, bakine crvene i bijele ruže. Ruže ljubavi: – Voljet ću te do smrti. Ovo je zemlja koja me porodila. – Lampião je prošao ovuda. – Ne, nije. Poslao je poruku da dolazi, ali nije se pojavio. – Zašto ne? – Zašto bi on trošio vrijeme da dođe ovdje na kraj svijeta? Djevojke koje gledaju kroz prozor na cestu kao da govore – da, na kraj svijeta. Sanjare o momcima koji su otišli u São Paolo i nikad se nisu vratili po njih. Čekaju bankarske službenike iz Alagoinhasa i nadničare s naftovoda iz Petrobrasa. Čekaju, ali ne čekaju seljačine. Samo gradske momke. – Pregrist će jezik jednoga dana, umrijet će kao pohotne usidjelice smežuranih pizda – gunđaju ojađeni neženje. Pohota je ružna riječ i vragu je bliska. Kao i grijeh i ostale ružne riječi: pizda, šupak, kurvin sin. Krave, junice, kobile i magarice isto imaju pizde. Nisu tako izbirljive. I ove što su se poudale izgubile su pamet, odvukle muževe i kćeri u grad. 14
Ova zemlja
Mnogi muževi odlaze u potrazi za poslom, da bi se vratili sami i bez prebijene pare. Seljaku je mjesto na selu. Usporen i odsječen, grad Junco tješi se činjenicom da je vidio gorih zala i preživio sve prijašnje katastrofe. Godine 1932., grad su skoro izbrisali s karte države Bahia i upisali na kartu pakla dok je regijom harala najgora suša u povijesti. Do dana današnjeg, goveđe lubanje nanizane po ogradama služe kao podsjetnik na sušu, da odagnaju nesreću. – Ljudi su padali mrtvi od gladi i žeđi, poput stoke. Da ti srce pukne od jada. Prve kiše trideset i treće obećavale su plodnu žetvu, ali ostalo je samo na obećanju. Uslijedila je poplava, groznica i malarija: ljudi su umirali dršćući od zime. – Gore je u ratu, kad sin plače, a otac ne vidi – kaže Caetano Jabá. Nije bio jedini koji je išao pobunjeničkim stopama Antonia Conselheira, premda se jedini vratio živ, rasplevši priču o tome kako je nožem za duhan prerezao vojniku grkljan dok je ovaj pokraj potoka bezbrižno jeo komadić ptice jabá s tapiokinim brašnom. Umjesto medalje, Caetanu su dodijelili nadimak i motiku kojom do dana današnjeg kopa da bi preživio, sa svojih stotinjak i kusur godina. 15
Antônio Torres
– Dvije tisućite godine ovaj stari svijet progutat će vatrena kugla, a onda će doći Sudnji dan – kaže Jabá, propovijedajući Sveto Pismo, odloživši na tren teret krivnje koja mu se svalila na leđa nakon što je ubio čovjeka. – I znam da nam se bliži taj dan. Pogledajte oko sebe: naši su djedovi imali bogate pašnjake, očevi su imali manje, a mi nemamo ništa. Ostali ga pozorno slušaju, čovjek je puno toga vidio i doživio. – To nam i Sveto Pismo poručuje. Zemlje mnogo, znakova malo. Glava malo, šešira mnogo. Jedno stado za jednoga pastira. – Evo seljačina iz Junca – govore ljudi iz Inhambupea. Nekoć su tako govorili, kad bi se glomazni kamionet s otvorenim stražnjim dijelom zaustavio ispred benzinske postaje kod Hotela Rex, dovozeći godišnju kvotu posjetitelja Gospi od Kandela. Ljudi bi sjeli na tvrde, drvene klupe pod ceradom. Sada je napravljena zaobilaznica, a Inhambupe nema se više kome rugati. Pomolimo se duši pokojnoga Antonia Conselheira. Zadužio nas je. Kamenovali su ga bez milosti u Inhambupeu. Prokleo ih je: – Neka ovo mjesto raste kao magareći rep! Ljudi su se zapitali: – Kako raste magareći rep? 16
Ova zemlja
– Prema dolje. – Ali svi repovi rastu prema dolje. – Ali kada magarcu raste rep, gazda mu ga reže da bi mu porasla cijena. Asfaltirana cesta do Paula Afonsa nije stigla do nas, ali tako su zaobišli i Inhambupe. Raste kao magareći rep. Preostaje samo čekanje, pod golim nebeskim svodom. – Jednog od ovih dana pojavit će se Antikrist. To će biti prvi znak. Sunce će se raširiti, bit će veliko kao kotač volovske zaprege, a onda će biti prekasno za: tata je rekao, mama je rekla, svi su rekli. Doduše, nitko nije rekao je li dolazak Ancara bio najavljen u Svetome Pismu. Ancar: banka koja se pojavila u džipu jednog nedjeljnog jutra za vrijeme mise, nudeći kredite svima koji su imali pokoje jutro zemlje. Ljudi iz džipa zaputili su se ravno u crkvu i zamolili velečasnog da ih najavi usred mise. Velečasni je pristao. Govorio je o napretku, kako će svi imati koristi. Za banku je jamčio sam predsjednik. – Ako predsjednik jamči za njih, onda sigurno valjaju – prvi koji se blagonaklono obratio pridošlicama već im je pošao u susret iz dućana. No, posustao je kad su mu dali neočekivani savjet: 17
Antônio Torres
– Posadite sisal. To je vrlo isplativo. Nitko nije znao saditi sisal, u tome je bio problem. Ljudi iz banke raspravljali su, objašnjavali, obećali strojeve, novac i potrebnu pomoć. Poslije se džip vratio, s isteklim mjenicama. Tek tada su – po prvi put u svome životu – žitelji Junca shvatili da i velečasni može pogriješiti. Kad je ugledao ljude u džipu, Nelo je odlučio otići. Bilo mu je sedamnaest. Trebat će mu još tri godine da se otrgne od očevih nogavica. Tri godine razmišljao je kako su bankovni službenici bili odjeveni i kako su govorili... tako su bili odjeveni i tako su razgovarali muškarci koji su nesumnjivo imali puno uspjeha kod žena.
3 Dvadeset godina amo, dvadeset godina tamo. I ja u sredini, kao kazaljke na vazda zaustavljenom satu, uvijek pokazujući na pola nečega – poput starinskoga sata s njihalom koji je odavno izgubio ritam i pojam o vremenu. Tako se osjećam, i to ne samo sad kada znam kako je sve završilo. 18
Ova zemlja
Stojim ispred njega, na vratima prenoćišta koje vlasnik, neki čovjek izvana, naziva hotelom. Vlasnik ga ne poznaje. Želi ući i pregledati sobe, kupaonice i provjeriti je li čisto. Odvije slavine i potekne voda, pročišćena nekoliko puta na putu od bačvi do spremnika. Bistra i čista, poput slike na televizoru koja treperi od šest ujutro do deset navečer, barem u noćima kada se generator ne pokvari. Ljekarnik mi je rekao tko je čovjek koji ide prema hotelu: mnogi ga nisu prepoznali. Dolazim, prekinuvši gazdin dobro uhodani i prijateljski razgovor. Osmijeh netom pridošlog gosta također je prijateljski dok se rukujemo. – Drago mi je – kaže on. Manire je pokupio negdje drugdje, pomislim, odmahujem glavom u čudu. Umalo mu odgovorim – Hvala lijepa – kao kada stranac pozdravi ljude sa sela. Susret je bio neočekivan, čudniji susret između dvojice braće nije mogao biti. U tom trenutku nisam još znao da sam prešao preko mosta koji će označiti kraj jednoga razdoblja. Istina, nikada se nismo upoznali licem u lice; zato mi je bilo teško. Bio sam svjestan samo vlastite blesavoće, nisam znao što bih drugo izustio osim – uđi. Drago mi je – na to se sve svodi? Tri riječi za dvadeset godina nedostajanja? Bojažljivo, drhturavo, ruka mi poleti prema naprijed, ide dalje da 19
Antônio Torres
zgrabi ručku njegova kovčega. Na dlanu sam osjetio hladan znoj njegova stiska. Hladne ruke, topla srca, sjećam se da sam pomislio, pitajući se je li stvarno onakav kakvim sam ga zamišljao, imam li čistu plahtu i pokrivač, dovoljno kruha za večeru, hrane za sutrašnji ručak, i zašto nam nisi javio da dolaziš, koliko dugo planiraš ostati – sve što inače ne govoriš rodbini kako ne bi pomislili da nisu dobrodošli. Istini za volju, nisam bio u mogućnosti ugostiti ga. Bez obzira na to, rekao sam: – Zašto bi trošio novce na hotel? – Nisam znao da imam brata ovdje – makne moju ruku s kovčega i nastavi. – U redu je. Ja ću. Kovčeg me podsjetio na poštanski ured i debele omotnice koje su stizale svaki mjesec u nekim davnim vremenima. Pravi pravcat novac iz São Paula. Sjetio sam se mame: – Da barem imam još jednoga sina kao što je on. Još jedan bio bi mi dovoljan. Nelo, Nelo, Nelo. Stara, izblijedjela slika s prve pričesti. Nelo, Nelo, Nelo. Uspavanka, melodija, pjesma. Nelo, Nelo, Nelo. Silueta uokvirena suncem što zalazi za planinom, nestaje preko kraja svijeta. 20
Ova zemlja
Nelo, Nelo, Nelo. São Paulo je ondje s druge strane planine, kreni bratovim stopama. Nelo, Nelo, Nelo. Bilo nas je dvanaest, zajedno sa sestrom koja je umrla; ali samo on je vrijedio. Nelo, Nelo, Nelo. – Još jedan bio bi mi dovoljan. Hlad u podne, kruh naš svagdašnji. – Pogledajte tko nam je došao! Dođi, raskomoti se. Drago mi je! Prvi sin, prvi unuk – možda mu je to na pameti dok obilazi cijelu kuću, sobu po sobu, kutak po kutak. Sada je u kuhinji, sjedi na staroj peći na drva, blenuo je u plinski štednjak na kojem sam skuhao posljednje lončiće čaja za svoju baku. Osamnaestero djece i njihovih supružnika svađaju se kome što pripada dok traje ostavinska rasprava. Živim ovdje sam jer je besplatno. S obzirom na to koliko zaradim u uredu gradonačelnika, ne mogu plaćati stanarinu. Nekoć sam stanovao u Feiri de Santani, ondje sam pohađao srednju školu, ali jednostavno se nije posložilo. Ustane i stane na vratima koja vode u stražnje dvorište. Žali se da cvijeće vene. Da je baka još živa, cvijeće ne bi venulo. Raspituje se o tati. – Prodao je kuću i zemlju, kao i kuću u gradu, 21