Pravila obmane

Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2011.

1. izdanje

Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Korektura: Suzana Janašić Prevoditelj: Stjepo Martinović

Naslov izvornika Christopher Reich, Rules of Deception Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2011.

Copyright © 2008 by Christopher Reich All Rights Reserved Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

A L I V A R P E N A M B O

r Reich e h p o t s i r Ch

Preveo s engleskoga Stjepo Martinović

HENA COM Zagreb, 2011.

Mojim kćerima Noelle i Katji, koje mojem životu daju radost

Prolog Hladan vjetar divljao je ravnicom, noseći leptira u svojoj struji. Veličanstveni insekt je lepršao, uspinjao se, ponirao, opisivao lukove uvis i zatim se spuštao. Bio je to krasan primjerak svoje vrste: imao je krila žive žute boje prošarana crnim šarama nalik na čipku i nigdje u tim predjelima nije mu bilo sličnog. Imao je i neobično ime: Papilio panoptes.

Leptir je preletio preko prilazne ceste sa stražarskom kućicom, preko zaštitne ograde kojom je tekla električna struja i preko namotanih kolutova bodljikave žice. S druge strane žice ležala je livada posuta divljim cvijećem, impresivnih boja i raznolikosti vrsta. Nigdje na vidiku nije bilo građevina: niti kuća, niti farma, niti bilo kakvih drugih zgrada.

Samo se po brdašcima svježe iskopane zemlje, što su se jedva nazirala pod pokrovom cvijeća, dalo naslutiti da su ovdje nedavno obavljani radovi neke vrste.

Usprkos tomu što je preletio dug put, leptir se nije obazirao na cvijeće. Nije tragao za njihovim miomirisnim peludom, nije se pogostio slatkim sokom. Umjesto toga, vinuo se još više, kao da ga hrani sâm zrak.

Ostao je tako na visini, poput svjetlucave žute zastavice na blijedoj pozadini zimskoga neba. Nije sletio ni na grm lavande, radi odmora, nije se napojio ni na jednom od brzih potoka što su se vrtoglavo spuštali niza surove, dojmljive planine i vijugali plodnim livadama. Štoviše, leptir se niti jedan

8

Christopher Reich

put nije otputio izvan područja površine jednog četvornog kilometra, kojeg je opisivala ograda: samo je lebdio nad raznobojnim proplancima, letio od jednoga do drugog dijela livade − i tako dan za danom, kao i svake noći, bez hrane i pića, bez odmora.

Nakon sedam dana, sa sjevera se obrušio snažan vjetar.

Hučao je prodolima između planina i kovitlao se ravnicama, postajući na svom putu sve snažniji, noseći sve pred sobom.

Leptir se nije mogao oduprijeti tako nesmiljenom vjetru.

Njegova beskrajna putovanja od jednoga do drugog ruba ograđenog područja iscrpila su ga i dovela na rub snaga.

Iznenadni kovitlac ga je podigao, uvukao u zračni vrtlog i naposljetku tresnuo njime o tlo, polomivši mu krhko tijelo.

Stražar koji je patrolirao tim područjem opazio je tračak žute boje na prašnjavom tlu i zaustavio džip. Oprezno je prišao i kleknuo u travu što mu je dopirala do koljena. Leptira poput ovoga nije nikad vidio. Prije svega, bio je neobično velik. Krila su mu bila svilenkasta, ali kruta, a iz njih su provirivale oštre metalne žičice tanke poput vlasi. Njegovo je dlačicama prekriveno tjelce bilo sastavljeno od dvaju dijelova povezanih zelenom žičicom. Zbunjen, stražar je podigao leptira da ga bolje prouči. Poput svih ostalih iz pogona, i on je prije svega bio inženjer, a tek potom vojnik; stoga ga je to što je ugledao itekako uznemirilo.

U leptirovom tjelcu nalazila se baterija, u aluminijskom kućištu veličine zrna riže, za koje je bio pričvršćen mikrovalni odašiljač. Stražar je noktom ogulio gornji sloj antena sakrivenih u krilima i otkrio skup optičkih vodiča debljine fine ljudske dlake.

Nemoguće, rekao je sam sebi. Nemoguće. Ne tako brzo.

Naglo je potrčao prema džipu. Glavom su mu se rojile misli. Objašnjenja. Teorije. Ništa od toga nije imalo smisla.

Spotaknuo se o kamen što je stršao iz zemlje i prostro se po tlu. Užurbano se digao i nastavio trčati prema vozilu. Svaka je minuta bila važna.

Drhtavom rukom uključio je radio i javio se nadređenima.

— Našli su nas.

1 Jonathan Ransom rukom je skinuo led sa skijaških naočala i zagledao se u nebo. Ako se ovo još malo pogorša, pomislio je, bit ćemo u nevolji. Snijeg je padao sve gušće.

Zaglušan vjetar velikom mu je brzinom bacao led i snijeg u lice. Oštre, ali njemu dobro poznate planine što su okruživale alpsku dolinu na velikoj nadmorskoj visini, nestale su u gomilama prijetećih oblaka.

Podigao je jednu skiju, pa zatim drugu, naginjući se prema naprijed dok se penjao padinom. Najlonske navlake na donjem dijelu skija omogućavale su im da prijanjaju uza snijeg, a vezovi ‘turno’ olakšavali su mu hodanje. Ransom je bio visok muškarac star tridesetsedam godina, tanka struka i širokih ramena. Debela vunena kapa sakrivala je pramen prerano posijedjele kose. Skijaške naočale štitile su njegove tamnosmeđe oči. Samo su njegova odlučna usta i obrazi s dvodnevnom bradicom bili izloženi studeni i vjetru.

Na sebi je imao iznošenu jaknu gorske službe spašavanja.

Bez te se jakne nikada nije penjao.

Niže od njega, njegova se supruga Emma, u crvenoj jakni i crnim skijaškim hlačama, s mukom penjala uz liticu. Kretanje joj je bilo nepravilno; uspela bi se tri koraka, pa zastala da se odmori, zatim napravila još dva koraka, pa se opet odmorila. Tek su bili prošli oznaku za pola puta do vrha, a ona je izgledala kao da je na rubu snaga.

10

Christopher Reich

Jonathan je namjestio skije okomito o brdo i zabio štapove u snijeg. — Ostani na mjestu — doviknuo je kroza sakupljene dlanove. Čekao je odgovor, ali njegova supruga ga nije čula zbog hučanja vjetra. Spuštene glave nastavila se nesigurno uspinjati.

Jonathan je postrance sišao padinom. Bila je strma i uska, s jedne strane je graničila s golom stijenom, s druge s dubokom provalijom. Duboko ispod njih, na blagoj padini, ležala je Arosa, gradić u istočnomu švicarskom kantonu Graubunden, vidljiv tek s vremena na vrijeme, kao da namiguje ispod debelog pokrivača oblaka što su brzo jedrili nebom.

— Je li ovo uvijek bilo ovako teško? — upitala je Emma kad se spustio i došao do nje.

— Prošli put si me pobijedila i prva stigla do vrha.

— Prošli put je bio prije osam godina. Starim.

— O, da, već su ti tridesetdvije. Stara si kao dinosaur! Čekaj samo da dođeš u moje godine, nakon toga ti nema spasa — prekopao je naprtnjaču tražeći bocu vode i pružio ju supruzi. — Kako si?

— Na rubu smrti — rekla je, oslanjajući se na štapove. — Vrijeme je da pozovemo šerpe.

— U krivoj smo zemlji... za šerpe. Ovdje imaju samo vrtne patuljke. Pametniji su od šerpa, ali ni upola toliko izdržljivi.

Nema nam spasa.

— Jesi li siguran?

Jonathan je kimnuo. — Samo ti je vruće. Skini malo kapu i popij što više možeš.

— Da, doktore. Odmah, doktore — Emma je skinula vunenu kapu i pohlepno otpila iz boce.

Jonathan se prisjetio Emme na istoj ovoj planini osam godina ranije. To im je bio prvi zajednički uspon. On je tada bio novopečeni kirurg, koji je tek odradio svoj prvi zadatak u Africi s Liječnicima bez granica, a ona svojeglava Engleskinja, medicinska sestra kojom se tamo oženio. Prije uspona upitao ju je je li se ikada penjala.“Nešto malo,“ rekla je. „Ništa ozbiljno.“ A onda ga je prestigla i prva stigla do vrha pokazujući usput vještine iskusnog alpinista.

— Tako je već bolje — rekla je Emma, prolazeći rukom

Pravila obmane

11

kroz svoju neukrotivu kestenjastu kosu.

— Jesi li sigurna?

Emma se nasmiješila, ali njezine zeleno-smeđe oči bile su upale od napora. — Oprosti — rekla je.

— Zbog čega?

— Zbog toga što nisam u formi u kakvoj bi trebala biti.

Zbog toga što nas usporavam. Zbog toga što te posljednjih godina nisam pratila ovamo.

— Ne ispričavaj se zbog gluposti. Drago mi je da si sad ovdje sa mnom.

Emma je podigla glavu i poljubila ga. — I meni je drago.

— Slušaj — rekao je ozbiljnijim tonom. — Vrijeme postaje gadno. Mislim da bismo se trebali vratiti.

Emma mu je dobacila bocu. — Nema šanse, kompa. Već sam te jednom ovdje pobijedila. A sad ću još jednom.

— Jesi li za okladu?

— U nešto zanimljivije od novca.

— A da? — Jonathan je otpio, razmišljajući o tome kako je lijepo ponovno ju čuti kako izgovara aluzije. Koliko je prošlo? Šest mjeseci? Možda je čak i godina prošla otkako se Emma počela žaliti na glavobolje i satima ostajati u zamračenoj sobi. Nije se mogao sjetiti točnog datuma. Sjećao se da je počelo još prije Pariza, a Pariz je bio u srpnju.

Zavrnuo je rukav i provjerio što kaže sat marke Suunto oko njegovog zgloba. Visina: 2800 metara. Temperatura: -10° Celzijevih stupnjeva. Tlak: 900 milibara i to u padu.

Promatrao je instrument kao da ne vjeruje vlastitim očima.

Tlak je padao nevjerojatno brzo.

— Što se događa? — upitala je Emma.

Jonathan je ugurao bocu natrag u ruksak. — Oluja će se prvo razmahati, a tek onda početi smirivati. Moramo označavati kuda prolazimo. Jesi li sigurna da ne želiš da se vratimo?

Emma je odmahnula glavom, ovoga puta ne iz ponosa, nego odlučno.

— U redu onda — rekao je. — Ti vodi. Ja ću te slijediti.

Samo mi daj trenutak da provjerim vezove.

Jonathan je kleknuo i opazio kako mu se nakupina snijega prevaljuje preko vrha skije. Obje skije našle su se pod

12

Christopher Reich

snijegom u tren oka. Vrhovi skija zatresli su se i potpuno je zaboravio na vezove.

Oprezno je ustao. Ponad njega Furga Nordwand, gromada stijenja i leda uzdizala se tristotinjak metara i završavala oštrim vrhom. Vjetar, koji je cijelo vrijeme puhao u istom smjeru, zatrpao je podnožje stijene snijegom, koji je sad tamo stajao poput nestabilnog i neurednog zida, kao da ga je netko natrpao lopatom.

Jonathan je osjetio kako mu grlo postaje suho. Bio je iskusan alpinist. Penjao se Alpama, američkim Stjenjakom, pa čak i Himalajom jedne sezone. Dovoljno je puta bio u opasnosti. Izvukao je živu glavu i onda kada drugi nisu.

Znao je kada se treba zabrinuti.

— Osjećaš li i ti ovo? — upitao je. — Tek što se nije odvalio.

— Čuo si nešto?

— Ne još, ne. Ali...

Negdje u visini iznad njih preko oštrih se vrhova pronijela udaljena grmljavina. Planina je zadrhtala. Razmislio je o snijegu ovdje na Furgi. Hladnoća je vladala danima i smrznula snijeg u golemu ploču tešku tisućama tona. Ono što je maloprije čuo nije bio grom, nego pucanje te ploče, odvajanje novog smrznutog snijega od starijega, nižeg sloja.

Jonathan se zagledao u planinu. Jednom se već našao pod lavinom. Jedanaest minuta je ležao pod snijegom obavijen tamom, nije mogao pomaknuti ni ruku, čak niti mali prst; bilo mu je prehladno da osjeti kako mu je noga iščašena i izvijena unatrag, te da mu koljeno leži centimetrima od uha. Naposljetku je spašen kad je prijatelj ugledao križ na njegovoj jakni − trenutak prije nego što ga je lavina potpuno zatrpala.

Prošlo je deset sekunda. Lažna grmljavina je prestala. Vjetar je zamro i nastala je sablasna tišina. Bez riječi je razmotao uže koje mu je bilo omotano oko struka i privezao jedan kraj oko Emme. Silazak s planine više nije dolazio u obzir.

Morali su se skloniti s puta nadolazećoj lavini. Rukama joj je pokazao da se moraju uspinjati sasvim ravno i da se ne udaljava od njega. — OK? — pokazao je glavom.

— OK — odvratila je jednako.

Pravila obmane

13

Izravnavši skije, Jonathan je krenuo. Padina je postajala još strmija, približavala se samom rubu planine. Uspinjao se vrlo brzo. Svakih nekoliko koraka preko ramena bi pogledao prema mjestu na kojem je Emma u tom trenutku trebala biti, nikad više od pet koraka iza njega. Vjetar je sad ubrzao i puhao je s istoka. Snijeg je nalijetao na njih u vodoravnim zamasima, nakupljajući se u naborima njihove odjeće. Potpuno je izgubio osjet u prstima na nogama, a oni na rukama bili su ukočeni i promrzli. Vidljivost se smanjila sa šest na tri metra, a nedugo zatim više nije vidio dalje od nosa. Samo mu je žarenje u bedrima potvrđivalo da se uspinje i udaljava od provalije.

Sat vremena kasnije došao je do vrha. Iscrpljen, ukopao je skije i pomogao Emmi da se uspne posljednjih nekoliko metara povlačeći ju užetom. Emma je prebacila skije preko vrha i svalila mu se u naručje. Disala je isprekidano i ubrzano. Privinuo ju je uza se dok joj se disanje nije smirilo i dok nije mogla stajati bez njegove pomoći.

Tamo, na prijevoju između dvaju vrhova, vjetar je na njih nalijetao kao da izlazi iz mlaznog motora zrakoplova. Ipak, nebo se djelomično raščistilo i Jonathan je razaznao put prema dolini, prema Frauenkirchu i Davosu iza njega.

Odskijao je do samog kraja prijevoja i pogledao preko ruba. Nekih osam metara ispod njega počinjala je udolina ispunjena snijegom, usađena među stijene poput otvora dizala. — To je Romanova udolina. Ako se uspijemo spustiti do tamo, bit ćemo na sigurnom.

Udolina je bila poznata među mještinama, neslužbeno nazvana prema vodiču koji je tamo poginuo pod lavinom dok se u nju spuštao na skijama. Emmine oči su se raširile u strahu. Pogledala je Jonathana i zatresla glavom. — Prestrmo je.

— Prošli smo i gore.

— Ne, Jonathane... pogledaj kako je strmo. Moramo naći drugi način.

— Danas nećemo.

— Ali...

— Em, ili ćemo se spustiti ovim prijevojem ili ćemo se smrznuti i umrijeti.

14

Christopher Reich

Primaknula se rubu prijevoja i pažljivo promotrila što je ispod njih izvijajući vrat. Zatim se odmaknula i oborila glavu na prsa. — Ma kvragu sve — rekla je, ali ne baš uvjerljivo. — Stigli smo do ovamo. Idemo onda dalje.

— Kratak skok, naglo skretanje i dalje je lagano. Kad ti kažem, prošli smo i gore.

Emma je kimnula, malo mirnija. Na trenutak je izgledala kao da je sve u najboljem redu, kao da im ne prijete ozebline, kao da se od samog početka veselila baš ovom suočavanju s vratolomnim spustom u udolinu.

— OK, dakle — Jonathan je skinuo skije i odlijepio najlonske navlake. Primio je jednu skiju u ruku kao da je sjekira i odlomio oveći komad sniježnog pokrivača, pa ga prevalio preko ruba. Snijeg je prvo udario o padinu, pa se skotrljao prema udolini. Na nekim je mjestima sa sobom povukao manje nakupine snijega, ali padina je pretežno bila čvrsta, nabijena.

— Slijedi me do dolje — rekao je. — Označavat ću kuda prođem.

Emma mu je prišla i stala do njega tako da su joj rubovi skija stajali u zraku iznad padine.

— Odmakni se — rekao je i užurbano počeo privezivati skije. Imala je izraz koji je dobro poznavao. Nije ju čak ni pogledati morao da zna što smjera. Osjećao je što smjera.

— Pusti mene prvog.

— Ne mogu te pustiti da sve sam obaviš.

— Da nisi ni pomislila...

— Tko zadnji, magarac.

— Hej... ne!

Emma se odgurnula, na trenutak zastala na samom rubu, pa se zatim prevalila na padinu i poletjela dok su joj skije odbacivale sleđeni snijeg na sve strane. Doskočila je nespretno, prešla preko udoline poput munje držeći donju skiju malo nakoso, upirući o snijeg. Ruke su joj bile previsoko, tijelo previše nagnuto preko skija. Izgledala je kao da nema nikakvu kontrolu nad vlastitim tijelom. Jonathan je očima preletio stijene uz rub udoline. Skreći! povikao je u mislima.

Od stijene su ju dijelila tri metra. Zatim dva. A onda je

Pravila obmane

15

izvela savršeno skretanje i promijenila smjer.

Jonathan je odahnuo.

Emma je brzo prešla udolinom i još jednom skrenula savršeno precizno. Ruke su joj sad bile uz tijelo, koljena se savijala da ublaže poskakivanje na snijegom sakrivenim izbočinama. Svaki je trag umora iščezao.

Jonathan je podigao stisnutu šaku u znak trijumfa. Uspjela je. Za pola sata sjedit će u separeu u restoranu Staffelalp u Frauenkirchu, ispred njih dvije vruće bijele kave, te se smijati cijelomu ovom danu i praviti se da uopće nisu bili u prevelikoj opasnosti. Barem ne pravoj opasnosti. Kasnije će se vratiti u hotel i svaliti u krevet, pa zatim...

Emma je pala pri trećem zaokretu.

Ili je zapela za izbočinu, ili skrenula pola sekunde prekasno i okrznula stijene skijama. Jonathanu se želudac stegnuo. Užasnuto je promatrao kako njezine skije dube brazdu sredinom udoline. Grabila je snijeg rukama, ali padina je bila prestrma. Previše zaleđena. Padala je sve brže. Pa još brže. Udarila je o izbočinu i tijelo joj je poletjelo zrakom kao da je krpena lutka. Sletjela je na vlastitu nogu, koja se podvila pod nju, a oko nje se snijeg razletio na sve strane.

Skije su joj se vinule u zrak kao da su ispaljene iz topa.

Zatim se počela prevrtati niz padinu raširenih ruku i nogu poput morske zvijezde.

— Emma! — povikao je i odgurnuo se niz padinu. Skijao je bez imalo opreza, držeći ruke široko od trupa radi održavanja ravnoteže, napetog tijela, kao da juriša u napad na brdo. Nad padinom se na trenutak nadvio oblak sniježne prašine i nakratko je bio izgubljen u bjelini, nije vidio baš ništa i nije znao niti spušta li se ili penje. Približio je skije jednu drugoj i projurio kroz sniježni oblak.

Emma je ležala sasvim u dnu padine. Pad je završila na trbuhu, s glavom prema donjem dijelu padine, lica zakopanog u snijeg. Zaustavio se tri metra od nje. Skinuo je skije i dugim koracima se probio kroz visok pršić, pogledom pretražujući tijelo za znakovima pokreta. — Emma — rekao je glasno. — Čuješ li me?

Skinuo je naprtnjaču i svalio se na koljena, pa razgrnuo snijeg oko njezinih usta i nosa. Položio joj je ruku na

16

Christopher Reich

leđa i osjetio kako joj se tijelo miče od udisaja. Puls joj je bio miran i snažan. U ruksaku je imao mrežicu sa suhom kapom, rukavicama, rezervnim naočalama i majicom od nepromočivog materijala. Presavinuo je majicu i položio ju ispod Emminog vrata.

Tek se tad ona pomaknula. — Joj, sranje — promrmljala je.

— Miruj — naredio joj je kao da su u hitnoj službi. Rukama joj je prešao preko nogu, počevši od bedra i spuštajući se prema stopalima. Iznenada joj se lice zgrčilo od boli. — Ne! Dosta! — zavapila je.

Jonathan je odmaknuo ruke. Nekoliko centimetara iznad koljena nešto se iznutra zabijalo u tkaninu njezinih hlača.

Promatrao je grotesknu izbočinu, znajući da tako izgleda samo jedna ozljeda.

— Slomljena je, zar ne? — Emmine oči bile su razrogačene, uspaničeno je treptala. — Ne mogu pomaknuti prste na nogama. Osjećam se kao da mi je netko prerezao sve živce.

Boli me, Jonathane. Zbilja me boli.

— Miruj i pusti me da pogledam. Švicarskim vojničkim nožem Jonathan je prorezao njezine hlače i bojažljivo razmaknuo tkaninu. Iz nogavice skijaškog rublja proviravala je slomljena kost. Tkanina oko kosti bila je natopljena krvlju. Otvoreni prijelom bedrene kosti.

— Koliko je uistinu loše? — upitala je Emma.

— Dovoljno da miruješ — rekao je kao da se radi o običnom napuknuću. Istresao je pet tableta protiv bolova na ruku i pomogao joj da ih proguta uz gutljaj vode. Zatim je ljepljivom trakom iz pribora za prvu pomoć zatvorio prorez na njenim hlačama. — Moramo te okrenuti na leđa i položiti nogama prema donjem dijelu padine, OK? Emma je kimnula.

— Prvo ću ti nogu staviti u udlagu. Ne želimo da se ta kost miče. Ali zasad samo miruj.

— Isuse, Jonathane, čini li se tebi da se ikamo spremam?

Jonathan je pokupio njezine skije i štapove s padine. Položio je po jedan štap sa svake strane Emmine noge, odrezao komad užeta, privezao jedan kraj za jedan štap, pa omotao uže oko te konstrukcije oko lista i bedra. Kleknuo je pored

Pravila obmane

17

nje i pružio joj svoj kožni novčanik. — Drži.

Emma ga je stegnula zubima.

Jonathan je polako zatezao uže dok su se štapovi stezali oko slomljene noge. Emma je zadržala dah. Privezao je drugi kraj užeta, zatim ju okrenuo na leđa i pomaknuo joj tijelo tako da joj se glava našla na povišenom položaju u odnosu na noge. Nakon toga je nekoliko trenutaka nakupljao snijeg iza njezinih leđa da se može nasloniti i malo uspraviti. — Bolje? Upitao je.

Emma je iskrivila lice, a niz obraz joj se slila suza.

Dodirnuo joj je rame. — OK, a sad ćemo dozvati pomoć — Služba za spašavanje Davos — rekao je, okrećući se od vjetra. — Potrebna nam je hitna pomoć. Skijašica je ozlijeđena na Furgi, u podnožju Romanove udoline. Prijam.

Njegov je poziv upomoć dočekala tišina.

— Služba za spašavanje Davos — ponovio je. — Imamo hitan medicinski slučaj i smjesta nam je potrebna pomoć.

Molim odgovor.

Ovoga puta odgovor je bio samo jednoličan šum. Pokušao je još jednom. I još jednom nije dobio odgovor.

— Vrijeme je krivo — rekla je Emma. — Probaj na drugom kanalu.

Jonathan je prebacio na drugi kanal. Prije mnogo godina, dok je u Alpama radio kao učitelj skijanja i bio pripadnik gorske službe spašavanja, programirao je radio za poziv upomoć svim obližnjim postajama službe — Davos, Arosa, Lenzerheide — kao i policiji kantona, planinarskom domu i službi za spašavanje helikopterom Rega. — Služba za spašavanje Arosa. Imamo ozlijeđenu skijašicu na južnom dijelu Furge. Molimo hitnu pomoć.

Ni ovoga puta nije dobio odgovor. Približio je radio očima. Žaruljica za označavanje funkcionalnosti je slabašno treperila. Udario je radiom o nogu. Žaruljica je zasvijetlila jače, a zatim se ugasila. — Ne radi.

— Ne radi? Radio? Kako je to moguće? Sinoć si ga provjerio, vidjela sam te.

— I sinoć je bio u redu — Jonathan je nekoliko puta uključio i isključio uređaj, ali bez ikakve koristi.

— Jesu li baterije prazne?

18

Christopher Reich

— Nemoguće. Jučer sam stavio nove — skinuo je rukavice i otvorio uređaj. — Nisu baterije — rekao je. — Žice su krive.

Baterije uopće nisu spojene s odašiljačem.

— Pa spoji ih.

— Ne mogu. Ovdje nikako, a nisam siguran ni da bih mogao ni da imam alat kod sebe — ubacio je radio u ruksak.

— A telefon? — upitala je Emma.

— Što s telefonom? Ovdje gore nema signala, nikad ga nije ni bilo.

— Pokušaj — naredila je.

Na zaslonu Jonathanovog mobilnog telefona simbol za odašiljač bio je prekrižen kosom linijom. Ipak je birao broj službe Rega. Ništa nije postigao. — Ništa. Kao da smo u crnoj rupi.

Emma ga je neko vrijeme netemice promatrala i primijetio je da svim silama pokušava ostati smirena. — Ali moramo se probiti do nekoga.

— Ne možemo odavde nikoga nazvati.

— Probaj još jednom radio.

— Nema smisla, rekao sam ti da je neispravan.

— Probaj!

Jonathan je kleknuo pored nje. — Slušaj me; sve će biti u redu — rekao je najmirnijim glasom za kojeg je bio sposoban. — Spustit ću se na skijama i dovesti pomoć. Sve dok imaš odašiljač za potragu u lavinama, naći ćemo te bez problema.

— Ne smiješ me ostaviti ovdje, nećeš se znati vratiti, čak ni uz odašiljač. Ne vidi se više od pet metara u bilo kojem smjeru. Smrznut ću se. Ne smijemo... Ne mogu... — glas joj se tu prekinuo. Spustila je glavu u snijeg i okrenula lice da ne vidi da plače. — Zamalo sam uspjela, znaš... onaj posljednji zaokret... Samo sam malo zakasnila...

— Slušaj me dobro. Sve će biti u redu.

Emma ga je pogledala. — Hoće li?

Jonathan je prstima obrisao suze s njezinog obraza. — Obećajem — rekao je.

Iz ruksaka je izvukao termosicu i natočio supruzi šalicu vrućeg čaja. Dok je ona pila, uzeo je njezine skije i od njih

Pravila obmane

19

iza nje u snijegu oblikvao veliki X, da bude bolje vidljiva s udaljenosti. Skinuo je svoju staru jaknu gorske službe spašavanja i pokrio Emmu njome. Skinuo je i kapu i navukao je Emmi na glavu, pa ju povukao sasvim na zatiljak da joj pokrije vrat. Naposlijetku je iz torbe izvukao i srebrni termalni pokrivač i oprezno joj ga provukao iza leđa, pa ju obavio njime. Na pokrivaču je velikim svijetlećim narančastim slovima bila ispisana riječ UPOMOĆ, koju se moglo pročitati i iz zraka. Ali danas ovuda neće letjeti helikopteri.

— Natoči si šalicu čaja svakih petnaest minuta — rekao je, primajući ju za ruku. — Jedi nešto cijelo vrijeme i prvo i osnovno, nemoj si dopustiti da zaspiš.

Emma je kimnula stežući mu ruku poput stege.

— Ne zaboravi na čaj ponovio je. — Svakih petnaest — — Prestani i kreni više — rekla je. Stegnula mu je ruku još jednom i zatim ju pustila. — Odlazi prije nego što me do kraja izbezumiš.

— Vratit ću se najbrže što budem mogao.

Emma ga je pogledala u oči. — Jonathane, još nešto... vjeruj malo u sebe. Nikada dosad nisi prekršio obećanje.

2 Tri stotine kilometara zapadno od Davosa, u zračnoj luci Bern-Belp odmah izvan glavnog grada države, snijeg je padao od jutra. Prijeteće CAT-ove ralice spremne za arktički snijeg valjale su se pistama gomilajući pred sobom nakupljeni snijeg u planine što su izgledale poput nekakvih grotesknih minijaturnih parodija Alpa, te gurajući ga sve do parkirališta za taksije.

Na zapadnom kraju piste jedan-četiri nekolicina je muškaraca očiju prikovanih za nebo stajala stisnuta u kompaktnu grupicu. Oni su bili policajci u očekivanju slijetanja jednog zrakoplova na posebnom letu: došli su provesti uhićenje.

Jedan je muškarac stajao malo odvojen od grupice. Marcus von Daniken bio je nizak pedesetogodišnjak orlovskog lica, kratke crne kose ošišane na vojničku frizuru, s ustima čiji su krajevi uvijek bili okrenuti prema dolje. Proteklih šest godina Von Daniken je bio na čelu Službe za analizu i prevenciju, poznatije pod kraćenicom SAP. Zadatak SAP-a bila je zaštita unutarnje sigurnosti države od ekstremista, terorista i špijuna. Ta je služba odgovarala američkom FBIju ili britanskom MI5. Von Daniken je drhtao od hladnoće.

Nadao se da će zrakoplov uskoro sletjeti.

— Kako nam ide s vremenom? — upitao je čovjeka do sebe, bojnika Pogranične straže.

— Još desetak minuta i zatvorit će sve piste. Vidljivost je