Bludno smeđa

Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2013.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Marijana Bavčević Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Hande Altaylı, KAHPERENGİ Copyright © Hande Altaylı © 2011 Kalem Literary Agency Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2013.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske

Hande Altaylı

Bludno smeđa roman

Prevela s turskoga Marijana Bavčević

Hena com Zagreb, 2013.

Jedan

Istanbul, 2006. ...Na jednoj stijeni cvrkuću dvije jarebice, dosta mi je tuge moje, jarebice, ne pjevajte...

Unatoč elektronskoj muzici koja je satima svirala, uznemiravalo ju je to što se nije mogla osloboditi pjesme koja joj je stalno bila na vrhu jezika. Um joj je stvarao svoju glazbu te se svaki zvuk koji je dopirao izvana pretvarao u određenu tutnjavu, žamor, škripu, zujanje i šapat. Ritam koji se širio iz snažnih zvučnika neprestance se ponavljajući „bum bam bum bam“ bubnjao je u Narinin trbuh, ruke i sirota pluća, ali joj nije mogao zaokupiti sluh. Uzrok njenome stanju bio je izuzetan umor ili pak alkohol koji joj je u litrama kolao žilama. Nije znala koja je večer. Nije znala koliko je dugo u toj kući, koliko je čaša popila, kakva je to bila preglasna muzika, o čemu je razgovarala gomila ljudi oko nje, kad je odjenula kratku crvenu haljinu koju je nosila, tko je s kime spavao, koji je dan, mjesec, godišnje doba, godina... Um joj je bio zaokupljen neraspoznatljivim zvukovima i nerazumljivim 5

Hande Altaylı

vizijama. Oči, koje su pogledom klizile uokolo gledale su, a nisu vidjele, uši joj nisu čule, činilo se kao da joj usne podulje nisu prozborile. U ogromnom salonu s visokim stropom lutale su sjene četrdesetak ljudi. Četrdeset grla koja su glasno vičući pokušavala nadjačati zvuk glazbe i ljudi, koja su čak u ovo doba još uvijek imala nešto za reći... Sjaj šminke odavno se razmrljao, a preostalo je samo prigušeno svjetlo koje je prikrivalo nesavršenosti umornog lica te dim cigarete koji je visio u zraku poput oblaka. Pogledi koji su se oteli kontroli i neumjesan smijeh nisu nosili nijedno drugo značenje osim poziva na uparivanje.

Gaje, Memo, Jondža i Burak pušili su pred salonom na pragu vrata koja su vodila do dugog uskog balkona. Godinama su bili nezamjenjivi prijatelji Deniz, vlasnice kuće, i redoviti posjetitelji njenih tuluma. Ispred njih plesale su dvije djevojke. Čim se kosa skupljena na potiljku jedne od djevojaka počela bacakati zajedno s muzikom, Narin se učinilo kao da se zemlja uvukla u tu kosu te se s njome njiše pa je skrenula pogled. Konobari koji su pokušavali skupiti prazne čaše i pune pepeljare, pijanci koji su htijući puštati vlastitu muziku izgurali DJ-a u kut, hrpa poznatih i nepoznatih ljudi koji su se od umora ispružili po kaučevima i kutevima bez namjere vraćanja svojim kućama... U kutu blizu ulaznih vrata poznati televizijski voditelj strastveno je ljubio djevojku za koju je tvrdio da mu je najbolja prijateljica, i nije mu se činilo čudnim što su mu ruke bile na grudima najbolje prijateljice.

Narin je gledala uokolo ne shvaćajući i ne čudeći se. Uostalom, čak i da je bila u stanju čuditi se, koristila bi to pravo radi jednog para iz PR agencije, koji se posvadio, potukao i rastao prije dvije godine, a sada su sjedili nasuprot nje jedno drugome u zagrljaju. Davno prije je shvatila da živi u svijetu u kojem je sve moguće.

6

Bludno smeđa

Pogledom je tražila Deniz, ali nije je mogla naći. Deniz, Narinina najbolja prijateljica i domaćica ovog tuluma, nije bila prisutna. Naravno, to je moglo imati veze s tim što je Narin teško mogla vidjeti dalje od vrha svog nosa. Lagano se udaljila od dugačkoga stola pretvorenog u bar čim je napunila čašu s još malo votke. Sekirala bi se da je primjetila kako je Denizin tek dva tjedna star stol, koji je kupljen ogromnim novcima, ljepljiv od prolivenog pića, međutim, svu svoju pažnju usmjerila je na hodanje bez padanja. Uostalom, stolu koji pripada Deniz bilo je neophodno priviknuti se na sve to. Isto je vrijedilo i za sav namještaj i inventar koji je imao tu sreću ili nesreću naći se u ovoj kući. U njihovim sudbinama nisu bili upisani veseli obiteljski doručci, ugodne večere ili ugodni prigodni razgovori koji bi trajali satima. Dijelili su sudbinu barskih stolaca. Beskrajne zabave, muzika bez prestanka, piće, cigarete, i tako dalje... Otkako je zabranjeno pušenje, barovi su se u odnosu na ovu kuću mogli smatrati sanatorijem.

Dva velika kauča bila su nagurana pri dnu zida; u tako stvorenom praznom prostoru smještena su tri mala barska stola kako bi se gostima olakšalo dok pijuckaju pića i razgovaraju. Narin je sjela na kauč, na mjesto s kojeg je maloprije bila ustala te je skinula štikle i ispružila noge na stolić za kavu uvjerena kako je vrijeme pogodno za prekidanje slavljeničkog duha. Znala je da Deniz radi toga neće podići glas, čak ne bi niti primjetila. Klonulu glavu naslonila je na kauč ne obazirući se na to koliko je iskliznula iz crvene mini haljine, i sklopila oči. Bilo joj je mučno od muzike i kretanja ljudi koji nisu bili pijaniji od nje. Pokušavala je dublje disati, no ovaj put joj je bilo još lošije od cigaretnog dima koji joj je ispunjavao pluća. Jedno rješenje moglo je biti otići povratiti u toalet, ali osjećala se preslabom to učiniti. Ustati, hodati do 7

Hande Altaylı

toaleta, povratiti, oprati ruke i lice... Dalek cilj! Pokušavala je umiriti želudac tako naslonjena, no bez uspjeha. Kada vam se bolest zvana mučnina jednom objesi za vrat, ne popušta lako. Netom prije nesvjestice, pamet joj je čudesno proradila, i preuzevši kontrolu odlučno si je zapovjedila: „Ustaj! Ustaj i idi ravno u toalet! Inače ćeš uskoro potopiti okolinu!“ Pokazavši nevjerojatan napor za nekoga u njenom stanju, spustila je tanašne noge sa stolića za kavu i rekla „Podigni me!“ kovrčavom mladiću koji se upravo spremao sjesti do nje. Mladić, koji od buke ništa nije čuo sagnuo se prema njoj i u uho joj povikao: „Što si rekla?“ Kovrčavi je uvidio o čemu se radi čim je Narin uhvativši se za rukohvat kauča pokušala ustati te joj je pomogao uhvativši je za ruku. Tek što je postala sigurna da može držati ravnotežu, Narin je pokušala obuti cipele koje su stajale pri dnu stola, ali čim bi joj noge uhvatile neku vrstu ravnoteže nije ih uspjevala obuti. Kovrčavi joj se ponovo primaknuo uhu i zavikao: „Ma zajebi to!“, a Narin mu je dala za pravo. Jer, čak i da se uspjela obuti, nije bila sigurna da bi na tim petama mogla održati ravnotežu.

Približavajući se smjeru toaleta drhtavim koracima i bosa, nije vidjela kako se ulazna vrata otvaraju niti da ulazi dvoje ljudi. Ono što je vidjela bila je samo jedna osoba. Ukopala se na mjestu na kome je stajala te zurila u čovjeka. Nije se mogla sjetiti odakle ga poznaje, ali bila je sigurna da ga zna. Zašto joj je pamet, otupjela od pića, bila toliko zaprepaštena dok ga je gledala? Srce i trbuh obuzimala je bol. „Tko je to? Tko je to? Tko je to?“ To pitanje bubnjalo joj je uvijek iznova u glavi. Nije znala. Nije znala zašto joj se dok ga gleda oči pune suzama, niti je znala zašto je rukama zatvorila usta kao da želi prikriti krik.

Odjednom se iza nje pojavila Deniz kojoj je htjela prigovoriti kad ju je počela vući prema vratima, ali pošto nije ima8

Bludno smeđa

la snage oduprijeti se, dopustila je prijateljici da je vodi poput plutajuće grane nošene strujom. Približavajući se ravno prema onima koji su ulazili Deniz je povikala razdraganim, a opet poluveselim i poluljutitim glasom: „Naposlijetku si uspjela doći. Imaš li pojma koliko je sati? Ljudi odlaze, a ti tek dolaziš.“ Gurnule su nekoliko pijanaca ispred sebe i probile si put do vrata. Narin do tada nije vidjela da je taj čovjek držao neku djevojku za ruku niti da je ta djevojka bila Irmak. Dok je Deniz grlila svoju sestru, čovjek je gledao Narin. Direktno i bezizražajno, stranim očima koje su donosile hladnoću ulice... Na licu mu se nije vidjelo ni traga poznavanja mlade žene, ali za Narin njegove su smeđe oči, koščato lice i ravne obrve bile poznate poput njenog vlastitog lica.

Irmak je izvukavši se iz sestrinih ruku zagrlila Narin, i počela pričati: „Hej Narin, molim te, daj je ušutkaj!“ Narin se učinilo da joj je glas piskutaviji nego obično. „Kao da smo zakasnili iz hira. Hvala Bogu što smo stigli. Avion je kasnio dva sata, a onda nikako da stignu koferi. Otišli smo kući, presvukli se i trkom stigli. Ali moja sestra sada, umjesto da bude zahvalna što smo u ovo doba uopće imali volje doći, od svega radi pompu.“ Čim je vidjela da Narin ne reagira, okrenula se smiješeći prema čovjeku koji se ukopao pored nje: „Ovo je Narin. Denizina najbolja prijateljica. Ali trenutno je nacvrcana, pa ne može razumjeti što pričamo.“ „Nemojte mi prijateljicu tretirati kao pijanicu, ona razumije sve što pričamo, zar ne, Narin?“, rekla je Deniz, pažljivo popravljajući kratak pramen crne kose koji joj je pao na lice. „Interesirala si se za Irmakinog dečka, i gle, stigao je!“ Narin je teturajući zakoračila ravno prema čovjeku i pružila ruku.

9

Hande Altaylı

„Zdravo, ja sam Narin.“ Jezik joj se toliko pleo da je Deniz morala ponoviti: „Narin!“ „A ja sam Firat!“, rekao je čovjek, i pokazao izvrstan refleks uhvativši Narin koja je upravo padala u stranu. „Dobro je, držim te, jesi li dobro?“ „Dobro sam....dobro sam...“, promrmljala je Narin, i željevši to dokazati nasmiješila se Firatu koji ju je čvrsto stegnuo oko struka. Zatim se pod zbunjenim pogledima gomile ispovraćala po njegovoj snježnobijeloj košulji.

10

Jaslihan, 1986. Četvrt Murateli gradića Jaslihana s dvadeset i pet tisuća stanovnika, smještena podno planina, podijeljena je u dva dijela prašnjavim zemljanim putem. Dok su žitelji ne baš mirnog Gornjeg Muratelija, naseljenog Romima, u kućama prislonjenim uz brda živjeli svirajući, pjevajući, i bučno se svađajući, Donjim Muratelijevcima je život u četvrti koja je bila bliža gradiću prolazio relativno mirnije i tiše. U Gornji Murateli nisu se usudili ući ni ljudi iz tvrtke za opskrbu električnom energijom kao ni policajci, pa ljudi koji su tamo živjeli nisu plaćali struju; zbog toga su ljudi u Donjem Murateliju vjerovali kako su računi Gornjih Muratelijevaca prebačeni njima na teret i to ih je jako vrijeđalo. Nekoliko puta je samo iz tog razloga bilo prilično oštro između dviju strana, ali incidenti su se izgladili prije nego što su buknuli.

Svi su znali da je onima koji su tamo poticali neprijateljstvo bilo suđeno napustiti mjesto, a za one koji su živjeli u Murateliju nije bilo mjesta kamo bi mogli otići. Zbog toga je svaki put bilo isto: Jedni su vikali na druge i nazivali se imenima, 11

Hande Altaylı

a nakon toga bi rekli: „O Bože, pa to je nemoguće!“ i vratili se svojim poslovima. Od tih dana, osim momaka koji su se svako malo svađali radi djevojke ili pak djece zapaljene u žaru tučnjave oko lopte, među njima nije bilo neprijateljstva, ali nije se radilo o dobrosusjedskim odnosima. Prema starijim ljudima, Murateli je dugovao svoj mir tome što su se ljudi dvaju strana držali daleko jedni od drugih. Bio je ovo najsiromašniji dio Jaslihana. Cigani, imigranti, oni koji nisu vadili nos iz govana, oni koji nisu vidjeli svjetlo dana, ljenjivci i nesretnici, jedni od drugih bili su razdvojeni tankom, a od drugih jaslihanskih četvrti debelom linijom. Jednokatne ili dvokatne kuće čija žbuka je otpala, gole uličice s rijetkim drvećem, tamo-amo u grupama trčkarajuća loše uhranjena i suhonjava djeca, i na prozorima preko struka nagnute majke, koje su glasno vikale vječno s cigaretom u ustima...

U svakome kamenu ove četvrti skrivala se apatija ljudi koji su se samo borili za opstanak odavno izgubivši svaku nadu u to da će od njih nešto postati. Buka siromaštva i nered mizerije miješale su se na ulicama. Oni koji su bili ovdje rođeni nisu se bunili protiv sudbine, jer, bili su sigurni da za njih neka druga sudbina vjerojatno i ne postoji. Oni pak, koji su se doselili kasnije zakleli su se da će se u najkraćem mogućem roku izbaviti iz te jame, ali taj zavjet nisu mogli ispuniti. Polako su potonuli u prihvaćanje koje im se probilo do srži, i za kratko vrijeme postali su dio uličica Muratelija. Pripali su mjestu na kome žive poput uličnog kamena, grane drveta.

Sa žvakom u ustima, noseći ono što je ostalo od susjedine ogromne kćeri, u tamnoplavom osnovnoškolskom prsluku koji je sezao od nogu do ručnih zglobova Narin je dvaput prevrnula žvaku po ustima kako bi je pljunula na vrata prve kuće. Voljela je to činiti, jer je vlasnica te kuće 12

Bludno smeđa

bila gospođa Topal1 koja je Narin štapom grozno izudarala po glavi prije dvije godine jer je brala mušmule sa grana drveta koje je raslo u njenom vrtu, a koje su se nadvijale nad ulicu. Od tog događaja, mala djevojčica nikad nije prošla praznih ruku pored kuće te žene. Kroz otvoreni prozor unutra je bacala sitne i krupne leševe životinja koje bi pronašla, na vrata gospođe Topal brisala je izmet konja koji je pokupila putem, pljuvala joj na prozore, a ako danima ne bi ništa našla, bacala bi tamo žvaku kako bi se zalijepila na ženine potplate.

I toga joj je dana um u potpunosti bio zaokupljen nestašlukom koji će učiniti ženi, pa nije odmah primjetila živost pred kućom. Da nije čula krikove susjedstva, ne bi podigla glavu niti pogledala na ulicu ispred sebe. Prvo što je vidjela bio je njen otac koji je pušeći sjedio na stolcu ispred vrata.

Jer, kamo god da je pogledala, uvijek bi prvo ugledala oca. Čovjek ju je progonio zato što je bio ogromne građe, a i zbog toga što ga nije željela vidjeti. Prisutnost Okrutnog Redžepa bila je uvijek znak opasnosti, i čovjek je imao jedinstvenu sposobnost stvoriti zlokobnu atmosferu na mjestu na kome bi se našao. Njena sestra Šadije stajala je brišući suze naslonjena na zid preko puta kuće, tik do nje čučao je brat Mehmet igrajući se s komadom drveta u ruci. Dok je Narin stisnuvši oči pokušala pretpostaviti što se događa, zaboravila je pljunuti žvaku. Susjede su uzrujanim koracima ulazile i izlazile iz kuće, poneke psujući Redžepa dok su prolazile pored njega, no Okrutni Redžep nije niti pisnuo. Duboko je uvlačio dim cigarete i gledao u prazno. Dok je Narin malim prestrašenim koracima ulazila u kuću, nitko je nije ni pogledao, i kliznula je unutra poput duha.

1

Topal - tur. hrom, šepav. (op. prev.)

13

Hande Altaylı

Svo susjedstvo uskih, dugih i malenih dvorišta, svih sedam žena u isti su glas pričale kreštavim glasovima. Prva koja je ugledala Narin bila je Ummuhan, naslonjena postrance bakćući se s vađenjem vode iz crpke. Žena je bila sva u znoju.

Tko zna koliko je puta pritisnula crpku kako bi mogla donijeti vodu. „Ne prilazi, dijete! Idi van k bratu i sestri!“, rekla je brišući znoj rubom marame. Čim je Narin krenula iskoračiti natrag, jedna od žena bacila se prema njoj i zgrabila je čvrsto za ruku. „Dođi djevojko, dođi i vidi što je taj kujin sin od tvog oca učinio mami! Dođi i vidi kako je taj rogonja, taj kurvin sin rastrgao tvoju majčicu!“ Izražavanje žena Donjeg Muratelija koje nisu htjele da im se djeca igraju s prostacima poput Gornjih Muratelijevaca isto tako nije bilo besprijekorno. Iskazujući ljutnju ispaljivale su najteže psovke poput metaka. Uz njih su se čak i muževi činili bogobojaznima. Narin samo iz Ummuhaninih ustiju nije čula psovku. „Gdje mi je mama?“, upitala je. „Eno je, tamo leži, idi i pogledaj! Idi i vidi!“, reče žena pokazavši prema unutra.

Bile su sveukupno dvije prostorije: mala soba, i još manja soba. Obje su bile ujedno i dnevni boravci, a u dijelu manje sobe bila je kupaonica u kojoj je zimi bila smještena samo peć, i tamo bi se tiskalo pet duša. Zahod je bio na dnu dvorišta, a šupa odmah pored zahoda. Čim bi došlo ljeto, djeca bi se premjestila u manju stražnju sobu i svi bi lakše disali.

Narin je gurnula glavu unutra, i odmah prepoznala majčinu crno-smeđu flanelnu košulju. Žena je ležala na kauču u kutu i bez prestanka jaukala. Glava joj je izgledala poput dvije glave, lice joj je bilo otečeno do neprepoznatljivosti. Nije joj 14

Bludno smeđa

ostalo ni zubiju u ustima, ni sjaja u očima. Da se Narin nije nagnula prema ženi i vidjela njene koščate crne ruke, nikako ne bi povjerovala da je to njena majka, mislila bi da tu leži netko tko je obukao maminu košulju. Ipak, nije bila svjesna da ljudsko lice može poprimiti bezbroj oblika.

Pošto se uvukla između dvije žene koje su stajale kod majčine glave, uhvatila se za kauč i sa strahom prošaptala: „Mama? Mama, hoćeš li umrijeti?“ Jedna od žena odalamila je jak šamar po glavi male djevojčice i zavikala: „Kakve su to riječi, mala? Začepi ta svoja zlokobna usta!“. Bila je to žena na čija vrata je maloprije zaboravila baciti žvaku, i Narin je poludjela čim ju je vidjela, no nije ni usta uspjela otvoriti a gospođa Topal ju je zgrabila za ruku i gurnula natrag van na dvorište. Narin je ustavši s mjesta otresla prašinu s džempera, u sebi opsovala gospođu Topal koja joj je uprljala školsku uniformu koju će nositi tko zna koliko godina i izašavši iz dvorišta čučnula je podno nogu oca koji je sjedio ispred dvorišnih vrata.

Okrutni Redžep niti se micao, niti je pogledao kćer. Jedino što je činio bilo je paljenje cigarete čim bi prethodnu ugasio. „Tata, gospođa Topal je rekla da si svodnik!“, prošaptala je. Otac je čak nije niti čuo. Narin je ponovila: „Gospođa Topal je rekla da si svodnik!“, no ishod se nije promijenio i Redžep je dišući nastavio sjediti poput kamena.

Narin je postrance odmjerila oca. Posljednjih dana je Redžep bio sretan kao nikada dotad. Trljajući ruke iščekivao je nasljedstvo preostalo od tasta koji je prije par tjedana preminuo, te je u čast novca koji je trebao stići svake večeri pozivao kući prijatelje iz četvrti na veliko okupljanje. Narin nije shvaćala zašto joj sad otac tako prestrašeno sjedi, i zašto su se u njegovim očima nalazili znakovi ludosti.

15

Hande Altaylı

Ustvari Redžepova je tuga bila najveća. Saznao je na kavi da je nasljedstvo te životinje, takozvanog tasta, godinama prije bilo podijeljeno na dvojicu sinova, i da od toliko novaca, vlasništva i nekretnina njemu nije pripalo niti govno; čim je to saznao problijedio je i pojurio u mljekaru dvojice šurjaka, a čim ih nije mogao naći otrčao je kući. I te kako je trčao!

Kako je uronio unutra tako je dohvatio djevojku legendarne ružnoće koju je oženio misleći kako će se s vremenom obogatiti, uhvatio je Crnu Hatidže za crnu kosu, udarao je njome o pod i zidove. Udarci, šamari, šaketanja u trbuh, sirota žena nije mogla ispustiti ni krik dok je njome meo podove.

Naposlijetku, susjedstvo je pristizalo ne prateći Hatidžin glas, već urlanje Okrutnog Redžepa. U kući su se prve našle žene, ali nitko nije imao dovoljno hrabrosti stati pred Redžepa. Oni koji su došli istrčali bi brzo na ulicu i vraćali se potjeravši besposlenu mladež ispred sebe. Tek je snaga četvorice divovskih mladića bila dovoljna da se zaustavi pobješnjelog Redžepa. Dok su žene kiptjevši od bijesa prenosile mlohavo tijelo Crne Hatidže na kauč, mladići su uz poteškoće uspjeli izvesti čovjeka van. „Ljudi, dajte mi cigaretu!“, rekao je Redžep ne izgovorivši više ništa. Kasnije se skljokao na stolčić kraj vrata i upro pogled u daljinu gdje nije bilo ni žive duše. Pred plavo obojanim vratima gledao je svoju daljnju sudbinu. Gledao je ono što neće moći pripadati njemu, kamionet i kuću koju neće moći izgraditi na brdu u selu. Neće moći ući u svoj vrt ujutro, neće moći uživati u cigareti gledajući beskonačno more maslina. Neće moći staviti novac u džep i uživati u danu u velikom gradu. Sudbina mu je upravo pljunula u lice! Ni on se, poput ostalih, neće izbaviti iz ove jame. Kao nadničar je došao na svijet, tako će i s ovog svijeta otići kao nadničar.

Crknut će u bijedi pored Crne Hatidže. „Ako je smrt kraj 16

Bludno smeđa

za sve, i ja sam umro“, padalo mu je na pamet. „Umro sam, a nisam pokopan.“ Dok su mladi koji su Redžepu dali cigaretu u početku zajedno čekali kako ne bi ponovo napao Hatidže, Ummuhan je bila ta koja je Mehmeta i Šadije podigla s mjesta na kome su se ukopali, sirotu djecu koja su bez riječi čučala na dnu dvorišta, i polijevala im je lica vodom. Kad im se boja lica počela mijenjati iz blijede u ružičastu, ispratila ih je van pred vrata uz riječi: „Hajde izađite sad malo van, na otvoreno.“ Ne znajući kamo da odu, Mehmet i Šadije su ostali čučati pri dnu zida ravno nasuprot ocu. Nakon toga Šadije je počela plakati. Jecajući, bez glasa je lila suze kako se otac ne bi naljutio. Iako nije bila ranoranilac, i ona je baš kao i Narin sad trebala stići iz škole, pa ne bi vidjela kako je otac izmlatio majku, niti bi čula kakvi su sve zvuci izlazili iz ženinog tijela.

Narin je ustala s podnožja očevih nogu i prešla do brata i sestre, te je sjedajući najtišim mogućim glasom upitala Mehmeta: „Braco, hoće li mama umrijeti?“ „K vragu, kako da ja znam hoće li umrijeti ili neće?“, odbrusio je Mehmet, no Narin se nije dala smesti i upitala je: „Što je bilo? Zašto ju je otac toliko istukao?“ „A što bi bilo? Ujaci su dobili sav novac, neće nam osigurati sredstva za život. Ostat ćemo praznih ruku, nakon svega.“ „Koji novac?“ „Što ‘koji novac’? Pa nasljedstvo! Djedovo nasljedstvo.

Ujaci su sve uzeli, nije nam preostao niti novčić!“ Narin se okamenila. Svi su bacili oko na to nasljedstvo.

Njeni otac, majka, Mehmet, Šadije... Svi su se iscrpili od čekanja tog nasljedstva. Tko zna koliko zima, koliko ljeta, koliko proljeća, koliko jeseni, koliko dana, koliko večeri su bili iščekivali.

17

Hande Altaylı

„Otac zna kako će ga uzeti od ujaka!“, reče Narin. Oči su joj se napunile suzama. „Nije ga mogao uzeti, zato je krenuo ubiti mamu!“ „Hoće, uzet će ga, tata će sigurno od ujaka uzeti naš novac. I ako umre, opet ih neće ostaviti na miru“, reče Narin i prljavim rukama obriše suze koje su joj se slijevale s obraza.

Mehmet se igrao komadom drveta, Šadije je pet puta uzastopno zašmrcala.

Otac Crne Hatidže bio je imućan čovjek. Najveća mljekara u Jaslihanu bila je njegova. Imao je imanje i nasade maslina koje je kupio kad se obogatio. Dao je kćer Okrutnome Redžepu pošto je nitko drugi nije htio ni pogledati. Ustvari, Redžep je u to vrijeme volio neku drugu. Da nije bilo novca, bi li uzeo antipatičnu Crnu Hatidže? Svaki put kad bi vidio staru ljubav pao bi mu kamen na srce, ali tu se više ništa nije dalo učiniti.

Kad je otac Crne Hatidže dao udati kćer, poklonio im je kuću u lijepom dijelu Jaslihana, i poprilično novaca. I lijenčinu Redžepa je bio postavio da radi u mljekari. Redžep je stiščući zube izdržao radeći tamo tek šest mjeseci. Započeo je svađu s izgovorom kako ga šurjaci maltretiraju i ostavio je posao udarivši o velika drvena vrata mljekare. Nije bio čovjek koji je dopuštao da ga se omalovažava, pogotovo ženinoj beskarakternoj braći... Kad se toga dana vratio kući i po prvi put izudarao Hatidže, ona nije pustila ni glasa. Ni taj dan, niti ijedan kasnije.... Toliko je bila sretna jer je pronašla muža, i povrh toga što je bio tako zgodan kao što je bio Redžep, da je bila spremna čak i umrijeti. U drugoj godini njihovog braka Okrutni Redžep je potrošio sve novce kojih se domogao, usred treće godine braka prodao je kuću izvevši sve moguće spletke nad Hatidže i šurjacima. U početku su 18

Bludno smeđa

plaćali stanarinu u blizini prve kuće, a nije prošlo dugo dok se nisu našli u sirotinjskom predgrađu. Hatidže je bila jako žalosna, ali mužu nije rekla niti riječi. Nije računala na Redžepove novce koje je on trošio na piće, kockanje i bordel, i stanje je iz dana u dan postajalo sve gore. Otac Crne Hatidže ih je još uvijek držao kao kap vode na dlanu, ali ipak im je davao tek toliko da ne ostanu gladni. Ustvari nije im htio davati ništa, no znao je da bi Redžep izbacio Hatidže skupa s djecom njemu pred vrata kad bi zatvorio kesu. Znao je da Redžepu nije za vjerovati. Stoga je prije smrti sve što je imao prepisao na dvojicu sinova, a Redžepu nije ostavio niti novčića. Sinovima je govorio: „Vodit ćete brigu o sestri“, a oni su klimali glavama. Crna Hatidže je vjerojatno i sama tako mislila kad je čim se sabrala nakon batina rekla: „Pozovite mi braću.“ Mislila je da će joj braća doći i stati pred Redžepa te mu zaprijetiti kada vide u kakvome je stanju. Ali nisu dolazila. Obojica su znala da Redžep čeka priliku kako bi se otarasio Hatidže i djece. Jesu li znajući to stali pred Redžepa i zaprijetili mu da će uzeti natrag svoju sestru? „Izvolite, uzmite je!“, rekao bi Redžep i ustao veseleći se. Da su mu rekli: „Slomit ćemo ti nos!“, Redžep bi njima slomio nos, a uz to i ruke i noge. Stoga ih nije bilo briga, i uvijek su susjedi morali u bolnicu voziti Hatidže čija bol nije jenjavala.

Doktor nije Hatidže pustio iz bolnice, gužva u kući se razišla, pao je mrak, i Redžep je ušao u kuću zalupivši vrata djeci pred nosom. Troje braće i sestara, kose boje sijena i plavih očiju ostali su sklupčani jedno uz drugo poput štenaca podno zida kuće preko puta. Da Ummuhan nije došla i pokupila ih, ne bi im palo na pamet čak ni ustati s mjesta. Žena ih je uzela i odvela svojoj kući prljavo roze boje odmah do njihove kuće, te je pred njih stavila grah i rižu. Dok su navaljivali na jelo poput troje gladnih vukova, Ummuhan, 19

Hande Altaylı

njen muž i dijete su se šalili, čavrljali, i smijali. Saznanje da u kući desno od njene žive sretni ljudi zaboljelo je Narin i jelo joj je zastalo u grlu. Što joj mama radi sama u bolnici? Zavija li još uvijek onako bolno, ili su joj bolovi uminuli?

Kad god bi došla k Ummuhan osjećala se loše, pa tako i ovaj put. Ponekad bi čula njihove glasove iz svog dvorišta.

Ummuhanin smijeh, način na koji je sinu visokim glasom iz ljubavi govorila „janje moje!“, radost koja je izvirala iz te kuće a nikada se nije proširila do njene, pa pjesme i narodni napjevi...Kao da je Bog stavio raj i pakao jedno pored drugoga u tim dvjema kućama. Tako je Narin dok je još bila malena upoznala i raj i pakao, i oboje je bilo na ovome svijetu.

Jedno uz drugo, rame uz rame...

Pogledala je Šadije koja je lila suze. Šadije je bila najmlađa, išla je u četvrti razred osnovne škole, no svi koji bi je vidjeli mislili bi da ide najviše u drugi razred. Djevojčica je polako plakala dok je u puna usta trpala ogromne komade kruha jedan za drugim. Šadije se svega bojala. Mačke, psa, mrava, ptice, mraka, svjetlosti, buke, tišine, babaroge, vode, mame, tate, brata... Najmanje se bojala Narin, ali ipak je, čim bi ona okrenula očima, tražila rupu u koju bi pobjegla. Što se tiče godinu dana starijeg Mehmeta, on je bio potpuna suprotnost Šadiji. Oči su mu bile malene i nezahvalne. Na dan kad je završio osnovnu školu, dok još nije imao prilike skinuti školsku kutu, Redžep ga je zaposlio. Postat će čovjek i smirit će se, a uz to će i kući donositi nešto novaca, nadao se Redžep, ali nije bilo ništa od Mehmetovog smirivanja. Bio je divlje dijete, i s uma mu nisu silazile prilike za stvaranje nevolja. U životu se bojao samo jedne stvari – Redžepa! Ustvari bi se okamenio od straha pred Redžepom. Bio je osoba koja je svuda tražila svađu. Bio je ljut na cijeli svijet, smetalo mu je čak i krilo ptice u letu. Veseli dani nakon što su se prvi 20