Čovjek koji nije želio voljeti

Nakladnik HENA COM Zagreb, ožujak, 2013.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Matea Fabris Prevoditeljica: Ira Martinović Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Federico Moccia, L’UOMO CHE NON VOLEVA AMARE Giangiacomo Feltrinelli Editore, Milano 2011.

Copyright © 2011, Giangiacomo Feltrinelli Editore All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2013.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Federico Moccia

Čovjek koji nije želio voljeti

Prevela s talijanskoga Ira Martinović

Hena com Zagreb, 2013.

Mojem malom princu Alessandru Giuseppeu

Ljepota i ekstaza; jednostavno je poput želje za hranom.

Ništa se drugo ne može reći, to je poput mirisa ruže: možemo ga samo udisati.

William Somerset Maugham Teška je borba protiv želje, jer ono što želimo dobit ćemo, pa makar i za cijenu duše.

Heraklit Glazba je žena.

Richard Wagner

1 N

isko na obzoru lastavice su letjele u suton. Svako toliko pokoja bi proletjela preko trijema stare kamene vile snažnih, postojanih zidova. U unutrašnjosti vile veliko stubište od tamnog drva vodilo je na gornji kat. Nešto niže nalazio se vrt, toliko brižno održavan da je zbog njega vila izgledala poput slike uklopljene među brdašca Langa.

U daljini, među redovima zasađenim lozom, crvenili su se tamni grozdovi nebbiola kojem je Sunce ulijevalo boju cijelo ljeto. Tancredi je trčao s bratom, Gianfilippom; smijali su se i vikali. Vrtlar Bruno dovršio je sa šišanjem živice velikim škarama, osmjehnuo se kad ih je vidio kako su projurili pored njega i vratio u kuću. Unutra je sve mirisalo po tek posađenom ružmarinu.

Pred trijemom, na velikom kamenom stolu koji je stajao između dvije žalosne vrbe, ležao je vruć kruh, tek izvađen iz pećnice, kojeg je tamo odnijela sobarica Maria. Miris kruha na trenutak je ispunio zrak i Tancredi je prestao trčati, otkinuo komad kruha i strpao ga u usta. ― Tancredi, tisuću sam ti puta rekla da ne jedeš prije večere! Ako se sad najedeš, pokvarit ćeš apetit!

Ali Tancredi se nasmijao i ponovno potrčao kroz vrt.

Mladi zlatni retriver, koji je ležao u sjeni pod jednim stolcem od lijevanog željeza s jastukom, ustao je i, zabavljen, krenuo za Tancredijem. Zatrčali su se među biljke, a trenutak ka7

Federico Moccia

snije za njima je krenuo i Tancredijev brat Gianfilippo.

Majka je istrčala iz kuće kad su već umalo bili pobjegli. ― Kamo idete? Još malo pa jedemo!

Zatim je stresla glavom i uzdahnula. ― Ta tvoja braća…

Okrenula se prema Claudine, koja je baš sjedala za stol.

Mama se vratila u kuhinju. Na starinskom drvenom stolu sušila se tek razvučena domaća tjestetina, a malo dalje, na komodi s mramornom radnom plohom, još je bilo rasutog brašna. Po zidovima su bile obješene različite bakrene zdjele. U nekoliko zdjela na plinskom štednjaku nešto je krčkalo na slaboj vatri.

Mama je porazgovarala s kuharicom i dala joj neke upute za večeru. Zatim je porazgovarala i sa sobaricama i podsjetila ih da im navečer dolaze gosti.

Vani je Claudine mirno sjedila za stolom, promatrajući braću kako se igraju. Već su bili daleko. Lavež psa dopirao je sve do nje. Claudine je jako željela biti s njima, trčati, zaprljati se, ali mama joj je rekla da se ne miče od stola. ― Ne smijem se dizati od stola.

A zatim je čula glas. ― Claudine? ― zaklopila je oči.

Stajao je nepomično na pragu, promatrajući ju pomalo strogo. Sa zanimanjem je promatrao sitna leđa djevojčice.

Mekani vrat izvirivao je iz ovratnika haljine i gubio se među valovitom tamnosmeđom kosom.

Možda ga nije čula? Zazvao ju je još jednom, jednakim tonom, na jednak način. ― Claudine?

Ovog se puta okrenula i zagledala u njega. Neko su vrijeme ostali tako, bez riječi. Zatim se osmjehnuo i pružio joj ruku. ― Dođi!

Djevojčica je ustala i stigla do njega u nekoliko koraka.

Njezina mala ruka nestala je u njegovoj. ― Idemo, zlato.

Zatim, kad je stigla do praga velike kuće, Claudine je zastala. Polako se osvrnula. U daljini je vidjela svoju braću i psa kako trče kroz visoku travu. Bili su mokri od znoja, uživali su. Odjednom je Tancredi stao. Učinilo mu se da je nešto čuo, neki glas, vrisak, možda kako ga netko doziva.

Okrenuo se prema kući. Bilo je prekasno. Tamo više nije bilo nikoga.

8

2 ― Vidi kako je krasna ta cura. ― Ta žena.

Tancredi se osmjehnuo Davideu, promatrajući Robertu kako na teniskom terenu bjesomučno udara po loptici.

Njezin suprug, Fabrizio, s drugog je dijela terena odvratio udarcem s desne strane, koji je pao točno posred crte.

Roberta se zatrčala na drugu stranu i posljednjih nekoliko metara ludo ubrzala. U posljednjem trenutku, kad se već činilo da neće stići, obrušila se na lopticu i udarila ju prema gore krasnim backhandom koji joj je donio pobjedu. ― Point! ― zapljeskao je mali Mattia. ― Mama je najbolja. ― I tata je dobar ― odvratila je istog trena Giorgia. ― Ne, mama je bolja ― i počeli su se naguravati. ― Smirite se, dosta ― Fabrizio ih je odmah razdvojio.

Primio je Giorgiu i podigao ju s tla. ― Žao mi je, princezice, ali mama je jako dobra… i ovog puta je pobijedila.

Roberta im je prišla, znojna. Njezine duge i mišićave noge bile su već dobile boju na prvom svibanjskom suncu. Razbarušila je kosu Mattiji. ― Dobro si rekao, mama je bolja! ― zabavljena, dobacila je pogled suprugu i dohvatila bocu Gatoradea. Zatvorenih očiju otpila je dugačak gutljaj.

Zatim je spustila bocu. Otvorila je oči. Fabrizio joj je prišao i poljubio ju. Usne su im bile mješavina slatkog i slanog. Giorgia je povukla oca za majicu.

9

Federico Moccia

― Tata, možete li odigrati uzvratni meč? ― Možemo, princezice… ali ne danas. Tata danas ima hrpu posla.

Obitelj De Luca polako je otišla s terena: otac, majka, dvoje djece; dječak od oko osam godina i nešto mlađa djevojčica. Hodali su gotovo zagrljeni. Ali kroz vrata terena nisu prošli zajedno. Prva su prošla djeca, zatim Fabrizio i posljednja Roberta, koja se okrenula na izlazu.

Njezin je pogled susreo Tancredijev i na trenutak je otvorila usta, možda da uzdahne. Izgledala je zaneseno, možda nestrpljivo iščekujući nešto. Ali samo na trenutak. Zatim je krenula za kćeri. ― Hodaj, hodaj, znaš da mama mora pod tuš.

I tako je savršena obitelj nestala iza ugla zgrade.

Tancredi je netremice gledao za njima, znatiželjno iščekujući hoće li se Roberta još jednom okrenuti. Davide ga je prenuo. ― Kako te pogledala, ha? ― Kao žena. ― Da, ali žena koja te zbilja jako želi. Što ti to radiš ženama?

Tancredi ga je pogledao, pa se nasmijao. ― Ništa. Ili možda svašta. Možda je baš to ono što im se sviđa, žele nekog nepredvidljivog. Gledaj…

Izvukao je mobitel. ― Dobio sam njezin broj i poslao sam joj poruku. Pravio sam se da sam ju poslao na krivi broj.

Napisao sam „Mogao bih te pogledati milijun puta i još uvijek ne znati sve o tebi.“ ― I onda? ― Ništa. Čekao sam čitavo popodne. Mislio sam da će mi odgovoriti jer je takva kakva je. ― Kako to misliš, kakva je? ― Dobro odgojena i razmišlja linearno. Siguran sam da je, kad je pročitala poruku, s jedne strane željela odgovoriti, jer je dobro odgojena, a s druge strane se bojala da ne napravi nešto neprilično. ― I kako je ispalo? ― Odgovorila mi je. Gledaj: „Mislim da ste pogriješili broj.“ A ja sam njoj odmah odgovorio: „A ako me na tu grešku navela sreća? Ako sam baš tu grešku trebao počiniti?“ U tom trenutku sam gotovo čuo njezin smijeh. ― Zašto?

10

Čovjek koji nije želio voljeti

― Zato što je dobila tu poruku baš u pravom trenutku.

Svaka žena, bez obzira na to koliko uspješna bila u karijeri i koliko joj krasna bila djeca i obitelj, u jednom će se trenutku osjećati posve sama. I u tom će se trenutku sjetiti tog smijeha. I tebe, koji si ju tako nasmijao.

Davide je uzeo Tancrediju mobitel iz ruke. Poruke su se nastavljale. Čitao je one koje je Tancredi slao njoj, poruke koje je Roberta slala njemu, vrijeme mu je prolazilo pred očima, tjedan za tjednom. ― Postao sam joj navika, nešto što je polako preraslo u dio njezinog života. Svaki dan rečenica-dvije, lijepa misao, bez ikakvih aluzija…

Tancredi se osmjehnuo, a zatim uozbiljio. ― Zatim prestaneš sa svime. Dva dana se ne javljaš. Nijedne jedine porukice. A ona shvati da joj nedostaješ, sad si joj već stvarna činjenica u životu, trenutak kojeg očekuje, razlog za osmijeh. Onda se javiš i ispričaš se, kažeš da si imao nekih problema i pitaš ju nešto jako jednostavno: „Jesam li ti nedostajao?“ Što god odgovorila, vaš će odnos nakon toga biti drugačiji. ― A ako uopće ne odgovori? ― I to je samo po sebi odgovor. To znači da se boji. A ako se boji, to znači da bi mogla popustiti. Iz toga se možeš izvući, napiše „Ti meni jesi.“ I nastaviš dalje.

I pokazao je Davideu još jednu poruku, pa još jednu, pa još jednu. Sve do posljednje. „Želim te upoznati.“ ― Ova je otprije deset dana. Što je bilo nakon toga? ― Upoznali smo se.

Davide ga je upitno pogledao. ― I? ― I naravno da ti neću reći ni gdje smo se upoznali, ni kad. Samo sam ti želio pokazati da stvari ponekad nisu onakve kakvima se čine. Vidio si tu obitelj? Izgledaju sretno, imaju dvoje krasne djece, ništa im ne nedostaje. Ali život je takav, u jednom trenutku imaš sve, u drugome… bum. Sve može nestati.

Tancredi mu je pokazao nekoliko fotografija spremljenih u memoriju mobitela. Roberta je na njima bila gola, imala je samo šešir, milovala je svoje grudi, i druge, još smjelije, na kojima se vedro smijala. ― Kad žena prijeđe tu granicu, više se ničega ne stidi, prepusti se, želi slobodu…

11

Federico Moccia

Davide nije odmah odgovorio, malo je promislio. ― Hvala Bogu da nikad nisi poželio moju ženu…

Izgovorio je to strogo, pomalo hladno, ne znajući da li da se našali ili ne. ― Ili možda jesi… ali nasreću, nisi Sarin tip.

Tancredi je ustao. ― Da. Samouvjereno je krenuo od stola. Koliko čovjek može pogrešno procijeniti neke ljude. ― Dođi, idemo na ručak. Šetali su velikim vrtom kluba Circolo Antico Tiro a Volo.

Pred njima je ležao sjeverni dio Rima, četvrt Parioli; dugački vijadukt na dugačkoj ulici Corso di Francia gubio se kod starorimske Via Flaminia, u podnožju brežuljaka.

Uredno podšišan travnjak u engleskom stilu, velik bazen, nekoliko stolova natkrivenih suncobranima, stolnjaci čiji su rubovi vijorili na povjetarcu što je hladio članove kluba koji su već ručali.

Tancredi i Davide su sjeli. Nešto kasnije stigla je savršena obitelj s teniskog terena. Smjestili su se za stol. Giorgia i Mattia i dalje su se prepirali. ― Ma daj! Ne diraj moj tanjur! ― Nije tvoj! Ovo je plata, a ne tanjur, to je za sve!

Mattia je s Giorginog tanjura uzeo maslinu i brzo ju strpao u usta. ― Nisi fer! ― Giorgia ga je blago udarila po leđima.

Mama ih je oštro pogledala. ― Je li dosta svađe?

Ali dječak je dohvatio i komad mozzarelle i počeo ga neuredno žvakati, tako da mu se iz usta slio potočić bijele tekućine. ― Mattia, pristojno jedi! ― Roberta je energično obrisala sinova usta i zaustavila potočić prije nego što je stigao do majice. A zatim joj se izraz lica u sekundi promijenio. Pogled joj se izgubio u daljini, među stolovima i susreo Tancredijev.

Veselo joj se osmjehnuo. Roberta je pocrvenjela, prisjećajući se tko zna kojeg zajedničkog trenutka. Zatim je ponovno postala mama. ― Ako se ne prestanete svađati, više vas neću voditi u klub.

Tancredijevom i Davideovom stolu je prišao konobar. ― Dobar dan, gospodo, jeste li spremni naručiti? ― Što ćeš ti?

12

Čovjek koji nije želio voljeti

― Ne znam, možda nekakvo predjelo…

Tancredi je bio siguran u svoj prijedlog. ― Ovdje rade jako dobru tjesteninu s mozzarellom i rajčicama. ― OK, može onda prvo to. ― Meni molim hladnu salatu od sipe. Možete nam donijeti i dobro rashlađeno bijelo vino? Chablis, molim; Grand Cru Les Clos iz 2005.

Konobar se udaljio. ― Mogli bismo poslije lignje sa žara ili poširanu ribu.

Ovdje uvijek imaju savršeno svježu ribu.

Ostali su sjediti u tišini, čekajući jelo. Tancredi se okrenuo prema donjem dijelu vrta. Gregorio Savini je stajao na vratima kluba, činilo se da ne gleda prema Tancrediju. Bio je kratko podšišan, u laganom odijelu, a njegove crne oči pratile su goste kao da ga to zapravo ne zanima, kao da ga ništa ne zanima, ali vidi sve, opaža svaki pokret. ― On se nikad ne razdvaja od tebe, ha?

Tancredi je natočio malo vode u Davideovu čašu. ― Nikad. ― Zna sve o tvojoj obitelji. Dugo je s vama. ― Jest. Bio sam malen kad je došao k nama, ali čini mi se da je oduvijek tu.

Konobar im je prišao, natočio im vino i opet otišao. ― Lijepo je imati nekog takvog. Nema toga što on ne zna.

Nije to jednostavno, biti otvorena knjiga za nekoga, zar ne?

Tancredi je otpio gutljaj vode. Zatim je spustio čašu i zagledao se u daljinu. ― Da. Nemoguće je, zapravo.

Davide se nasmijao sjetivši se nečega. ― Zna i za ovu žensku? Robertu? ― On je taj koji mi je pribavio njezin broj telefona i saznao sve što me zanimalo. ― Ozbiljno? ― Ozbiljno. On je uvijek taj koji mi pribavlja informacije.

Kakav se nakit sviđa nekoj dami, kakvo cvijeće voli, u kojem je klubu član… Bez njega ne bih uspio izvesti sve što izvodim u tako kratko vrijeme. ― A što si morao napraviti da te ovamo prime za člana? ― Ma molim te, to je bila najjednostavnija stvar na svijetu. Otkrio sam da ih čekaju neki troškovi, pokrio sam ih, pa kupio udio u vlasništvu.

13

Federico Moccia

Upravo u tom trenutku na vratima se našao konobar.

Osvrnuo se oko sebe, zatim pronašao osobu koju je tražio.

Prešao je preko travnjaka užurbanim korakom i prošao između stolova. Tancredi ga je opazio. ― Aha. Krećemo, pazi da ovo ne propustiš.

Prijatelj ga je znatiželjno pogledao. Nije shvaćao o čemu govori. Konobar je stao pored stola obitelji De Luca. ― Oprostite…

Fabrizio je podigao pogled s tanjura. Nije očekivao nikoga.

I Roberta je prestala jesti. ― Ovo je stiglo za gospođu ― rekao je konobar i pružio joj cvijet, prekrasnu divlju orhideju latica ukrašenih sitnim točkicama, zatvorenu u prozirnu plastičnu kutiju, s pričvršćenom porukom. ― A ovo je stiglo za vas, doktore De Luca.

Fabrizio je primio omotnicu. Znatiželjno ju je okretao; nigdje nije bilo nikakvog traga o pošiljatelju. Točno u tom trenutku Roberta je pročitala poruku koja je došla s cvijetom. „Doista me voliš?“ Iste sekunde je podigla pogled i potražila Tancredijev. On si je baš nalio čašu bijelog vina i podigao ju, gledajući Robertu u oči kao da joj tako izdaleka nazdravlja. Gucnuo je vina. Bilo je savršeno rashlađeno. ― Ovo je stvarno sjajan Chablis.

Nedaleko od njih, za drugim stolom, Fabrizio De Luca je problijedio. Otvorio je omotnicu. Nije mogao vjerovati svojim očima. Unutra je bilo nekoliko fotografija koje nitko ne bi mogao krivo protumačiti. Njegova supruga Roberta usred divljeg i ekstravagantnog seksa s nekim drugim. Kao dokaz da su fotografije nove, oko vrata joj je visio privjesak kojeg joj je poklonio za desetu godišnjicu braka. Štoviše, jako nove, možda stare tjedan-dva, jer su godišnjicu proslavili prije mjesec dana.

Fabrizio De Luca je okrenuo fotografije prema supruzi i prije nego što se stigla pribrati žestoko ju udario dlanom preko lica. Roberta je pala sa stolca. Giorgia i Mattia sjedili su nepomično, šutke. Zatim je Giorgia počela plakati.

Mattia, malo odrasliji, bio je u šoku. ― Mama… mama…

Nije znao što da radi. Djeca su zajedno pomogla majci da ustane. Fabrizio De Luca je uzeo nekoliko fotografija, koje će bez sumnje dobro doći njegovom odvjetniku pri razvodu, a 14

Čovjek koji nije želio voljeti

zatim otišao, praćen zapanjenim pogledima ostalih članova kluba.

Roberta je pokušavala umiriti Giorgiu. ― Hajde, zlato, nije to ništa… ― Zašto je tata takav? Zašto te udario?

U tom trenutku jedna fotografije je pala sa stola. Giorgia ju je podigla. ― Mama… to si ti!

Roberta je brzo uzela kćeri fotografiju i, dok su joj se suze slijevale niz lice, strpala ju u stražnji džep traperica. Zatim je podigla Giorgiu u naručje i primila Mattiju za ruku, te nesigurnim korakom krenula prema izlazu dok su ju drugi gosti promatrali. Obraz joj je bio crven, a na njemu vidljivi otisci pet prstiju. Kad je stigla do Tancredijevog stola, zastala je.

Davideu je bilo neugodno. Roberta je šutke stajala pred njima. Suze su joj se i dalje slijevale niz obraz, nije ih ni pokušavala zaustaviti.

Mattija ništa nije shvaćao, vukao je mamu za ruku. ― Mama, zašto plačeš? Zašto ste se ti i tata posvađali? Što se događa, reci mi? ― Ne znam, zlato.

Zatim je pogledala Tancredija. ― Reci mi ti što se događa.

Tancredi nije ništa rekao. Uzeo je vino i otpio gutljaj.

Zatim je obrisao usta ubrusom i polako ga ponovno prostro preko krila. ― Možda si se previše udaljila od vlastite sreće. Kad ju ponovno pronađeš, znat ćeš ju cijeniti.

15

3 ― Tu si, ljubavi? ― čim je izgovorila ove riječi, Sofiji se stegnulo srce. Kako bi drugačije moglo biti? Kamo bi mogao otići? I prije svega, kako? U tom trenutku učinilo joj se kao da je čula odjeke kočenja, udarca, lomljenja stakla, gnječenja metala; jedan za drugim ti su se zvuci poput usporenog filma nizali u njezinoj glavi.

Odložila je vrećice iz dućana na stol. Obrisala je čelo, bilo je mokro od znoja. Zatim je oslonila ruke na bokove i osvrnula se. Mala kuhinja, već pomalo otužne čaše, staklo mutno od upotrebe i vremena. Uhvatila je vlastiti odraz u zrcalu i nije se prepoznala. Niti umorno lice, neurednu kosu, a kamoli pogled lišen svjetlosti. Eto čega njoj nedostaje: svjetlosti. One ljepote o kojoj su joj uvijek svi pričali kao da joj je to jedina dobra osobina, ponekad čak i zamarajući ju time, zapravo je još uvijek bila tu. Samo je bila umorna. Sofia je rukom popravila kosu. Zatim je skinula jaknu i prebacila ju preko stolca. Počela je raspremati kupljene stvari. Stavila je mlijeko u hladnjak. Od mladih se dana borila s tom ljepotom, uvijek je željela da ljudi u njoj cijene samo njezinu strastvenost, nevjerojatan talent, taj dar koji je u sebi zamijetila još kao djevojčica; ljubav prema glazbi. Klavir joj je bio jedini razlog za život. Misli su joj bile pune nota. Sa sedam godina, na prvim satovima klavira, svidjelo joj se nekoliko klasičnih djela. Zamolila je da ponese partiture sa sobom nakon sata i 16

Čovjek koji nije želio voljeti

kod kuće je iznova napravila aranžman, interpretirala ih na svoj način i pretvorila u glazbenu podlogu vlastitog života.

Te su joj note ostale u glavi i čula ih je dok se ljuljala na ljuljački, dok je skakala u more ili promatrala zalazak sunca.

Svaki trenutak njezinog života bio je popraćen glazbom koja ga je najbolje nadopunjavala.

Sofia je jednostavno bila takva. Aprés une lecture de Dante tako je postao njezina omiljena ljubavna pjesma.

Odlučila je da će to djelo odsvirati samo za svojeg muškarca, za onoga u kojeg se zaljubi i koji ju učini sretnom. Ali to se nije dogodilo. A tada je upoznala Andreu. Bio je arhitekt, igrao je ragbi. Zgodan i pametan. Baš kao i ona sama.

Strast i razum. Upoznali su se na jednoj zabavi i počeli se viđati. Prvi put se potpuno prepustila i dogodilo se. Zaljubila se. Mogla je odsvirati svoju ljubavnu pjesmu. Nekoliko dana prije te večeri uvježbavala je sviranje, željela je da izvedba bude savršena, onakva kakvom ju ona čuje, kakvom bi ju željela i njemu predstaviti, svojem Andrei. Te je večeri konačno bila spremna, no dogodilo se nešto nepredviđeno…

Baš je bila ušla u kuću kad je začula zvonjavu telefona.

Sofia je zatvorila vrata, odložila torbicu i potrčala se javiti. ― Molim? ― Konačno! Gdje si dosad? ― Imala sam sat. Upravo sam ušla. ― OK, ljubavi. Dakle, uzeo sam ti pizzu s mini-rajčicama i mozzarellom… ― A rekla sam ti da hoću samo rajčice. Rajčice i ništa više! ― Ljubavi, čemu taj ton? ― Nikad me ne slušaš. ― Dok ja dođem doma, mozzarella će već biti hladna i lako ćemo ju skinuti s pizze. Tako će ti ostati rajčice i ništa više, baš kao što si naručila. ― Nije problem u pizzi, nego u tome da me ne slušaš!

Shvaćaš li ti to uopće? ― Shvaćam… brzo sam doma. ― Ne očekuj da ti otvorim vrata! ― Čak ni ako se vratim do pizzerije i kupim ti jednu s mozzarellom i rajčicama? ― Ma samo s rajčicama!

17

Federico Moccia

― Znam, sad te samo zezam! ― Da, da, navodno, ali nikad me ne slušaš i ponašaš se kao da sam maloumna! ― Čuj, ti kad se želiš svađati, kreneš i ne znaš stati, ha? ― Sad se ponašaš kao moja mama! Od kuće sam otišla baš zato i to sa svega osamnaest… A sad sam opet s nekime tko me ne sluša i na sve odgovara šalama.

I poklopila je ne sačekavši odgovor. Andrea je vratio mobitel u džep, odmahnuo glavom, upalio motor i dao gas potpuno bijesan, umoran od te njezine želje da se svađa oko svake sitnice. Prebacio je u višu brzinu. ― Možda ona samo tako zna komunicirati, svađajući se! Koji je njoj vrag? No dobro, nisam zapamtio da neće mozzarellu i što sad? Stvarno je potrebno oko toga dizati toliko buke?

Prebacio je u treću brzinu, pa u četvrtu, vozio sve brže i postajao sve ljući, spustio se kosom ulicom natrag prema pizzeriji. Osamdeset na sat. Devedeset. Stotinu. Stodvadeset. Stočetrdeset. Vozio je toliko brzo da je ulica postajala sve manje pregledna, bijes ga je gotovo zaslijepio, od vjetra su mu suzile oči i zbog svega toga nije opazio automobil koji je stajao pri dnu ulice, na jednom uglu.

Vozač automobila je dao znak za skretanje, svjetlo je bljesnulo jednom, pa još jednom i tada je automobil krenuo, izronio iz tame i pojurio prema naprijed. Našao se nasred ulice baš kad je Andrea naišao punom brzinom. Prošao je tek kratak trenutak. Za upravljačem tog automobila nalazila se postarija gospođa. Kad su ju zabljesnula svjetla Andreinog motora, prestrašila se i zastala tako nasred ulice, previše u šoku da se vrati natrag, da nastavi ulicom, da napravi bilo što. ― Što… ― Andrea nije stigao ni usporiti, ni zakočiti; sjedio je za upravljačem rastvorenih usta i razrogačenih očiju. Činilo mu se da se taj automobil, zaustavljen nasred ulice, približava nevjerojatnom brzinom.

Nije uspio niti vrisnuti, ništa; grčevito je držao upravljač i zatvorio oči. Nije mu preostalo vremena da išta napravi, čak niti da se pomoli, samo da pomisli „Jedna s rajčicama, bez mozzarelle“. Sada to nije mogao zaboraviti. Ni ikad više.

Sve se zamračilo.

18

4 ― Nekako me strah upoznati te s njim. ― Zašto? ― Zato što bi ti se mogao svidjeti više od mene. ― Nema šanse ― Benedetta se nasmijala, prekrivajući usta rukom. Zatim je otpila gutljaj aperitiva koji joj je konobar bio donio i slegnula ramenima.

Gianfilippo je bio znatiželjan. ― Zašto nema šanse? Mlađi je od mene… Zgodniji je od mene, a prije svega je puno, puno bogatiji od mene…

Benedetta se naglo uozbiljila. ― Ako je tako, onda će mi se ipak ludo svidjeti.

Gianfilippo je blago podigao obrvu. ― Da… ― Da, da… Ponajprije jer si ti bedak! ― sad se već ljutila. ― Stvarno misliš da bi mi se netko mogao svidjeti samo zato što je bogatiji od tebe? ― Rekao sam puno, puno bogatiji. ― Zato si ti puno, puno gluplji!

Gianfilippo je otpio gutljaj svojeg Camparija. Zatim se nasmiješio i pokušao popraviti stvar. ― Joj draga, s tobom se čovjek ni našaliti ne može… ― Nisi se ti šalio ― Benedetta je ponovno slegnula ramenima i malo se okrenula od njega. Osvrnula se po salonu.

Umjetničke slike, kipovi, članovi Lovačkog kluba, jednog od najekskluzivnijih.

19

Federico Moccia

Svi su hodali odmjereno, samouvjereno. Neki su se međusobno pozdravljali smješkom; poznavali su se oduvijek, ovo je bio malen krug najmoćnijih i najimućnijih ljudi u čitavom Rimu.

Gianfilippo ju je pokušao primiti za ruku. ― Daj, ne budi takva.

Benedetta je brzo izvukla ruku iz njegove. ― Šala ti je bila neukusna, ne razumijem zašto te zabavlja zbijati šale o tome da je toliko bogatiji od tebe…

Gianfilippo je raširio ruke. ― O tome se ne šalim! Stvarno jest… jako je bogat.

Benedetta se okrenula od njega i odmahnula glavom.

Nije bilo pomoći. Gianfilippo je odbijao shvatiti. Ali nije imalo smisla uvjeravati ga. Ionako je pretjerivao, kako bi netko mogao biti toliko puno bogatiji od njega? Gianfilippo je bio najimućnija osoba koju je ikad upoznala. Čim je postala svjesna o čemu razmišlja, osmjehnula mu se pomalo nervozno, a zatim prešla na drugu temu. ― No, nećemo se svađati. Ispričaj mi malo o svom bratu prije nego što dođe, znatiželjna sam.

Gianfilippo je uzdahnuo. ― Uvijek je bio prava nevolja. Imao je bezbroj nesreća na motoru, bavio se surfanjem i obišao svijet u potrazi za natjecanjima, po Havajima, Kanarskim otocima… Onda je na red došao kajak, pa skokovi padobranom, pa paragliding.

Nema što mu nije palo na pamet. Mislim da je probao svaki ekstremni sport i ugrozio si život milijun puta…

U tom je trenutku čuo bratov glas. ― Znači sve u svemu, trebao bih biti sav potrgan! ― Benedetta se naglo okrenula.

Stajao je tik pred njom. ― Sudeći prema tvojim pričama, dao sam sve od sebe da se ubijem i nisam uspio.

Bio je visok, vitak, dobro građen, odjeven u savršeno izglačanu bijelu košulju čiji su podvrnuti rukavi otkrivali mišićave, blago potamnjele podlaktice. Oči su mu bile intenzivne plave boje, žive, pogled prodoran. „Zbog njih izgleda još više“ ― pomislila je Benedetta. “Zapravo nije to, nego nekako samouvjerenije, muževnije… od svega po malo.“ Osmjehnula mu se. ― Ne znam jeste li, kao što kaže Gianfilippo, puno puno bogatiji od njega, ali ste u svakom slučaju puno, puno zgodniji.

20