Nakladnik HENA COM Zagreb, siječanj, 2014. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Dunja Novosel Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Ece Vahapoğlu, ÖTEKI Copyright © ECE VAHAPOĞLU © 2009 Kalem Literary Agency Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Ece VahapoÄ&#x;lu
Druga roman
Prevela s turskoga Dunja Novosel
Hena com Zagreb, 2014.
Ponajprije Drugoj koja nema Drugu...
U ljubavi budi poput sunca, U drugarstvu i bratstvu poput vode što teče, U prikrivanju grešaka budi poput noći, U pokornosti poput zemlje, U bijesu poput pokojnika. I što god bio, Ili izgledaj kao ono što jesi, Ili budi onakav kakvim izgledaš. Mevlana
“Jesi li se ikad poljubila s djevojkom?” Kubra je ustuknula. Bilo je to pitanje koje nije očekivala. Bila je naviknuta na Esininu znatiželju u pogledu vjerskog života, ali spominjanje ovakve teme uznemirilo ju je. “Nnnee”, uspjela je odgovoriti. Esin je podigla pogled i vragolasto ga, pomalo mameći, usmjerila prema stropu. “Hmmm... Ni ja to nikad nisam probala. Pitam se kakav je to osjećaj ljubiti se s pripadnicom istog spola?” Što li je to Esin pričala! Kubru je oblio val vrućine. Možda po prvi put u životu, bojala se svojih osjećaja. Osjećala je stid pomiješan s grižnjom savjesti. Željela je osjetiti Esininu kožu, čuti njezino disanje, ispružiti se pokraj nje. Željela je nju... Koliko li je samo neprospavanih noći provela zbog ovih misli. Ali, ona je željela voljeti nevino. Bez da itko zna. Čak ni Esin. Zato što se sramila. I Esin je osjećala da se stvorila neka tajna veza između nje i ove djevojke koja ju je naučila gledati stvari iz drugih 7
Ece Vahapoğlu
uglova i koja je živjela potpuno drugačijim načinom života. Zahvaljujući Kubri, u sebi je pronašla ženu koja se skrivala negdje u njoj, i koja možda nikada ne bi izašla na površinu. To je bila jedna druga žena, žena koja može neku drugu voljeti bez predrasuda, prigrliti njezin život, puno prisnije gledati na molitve i vjeru... To je bila žena koja je sličila Esin, ali je ona sve do sad nije primjećivala. Obje su počele proživljavati osjećaje koje nikad ranije nisu osjetile i voljele su provoditi vrijeme jedna s drugom. Nadopunjavale su međusobne nedostatke. Susrele su se prije nekoliko mjeseci na jednoj dodjeli nagrada i ta ih je malena slučajnost odvela neslućeno daleko.
8
Šest mjeseci ranije
Bacila je posljednji pogled na ogledalo osvijetljeno sjajnim žaruljicama. Šminka što je naglašavala njezinu ravnu plavu kosu i ogromne oči bila je na mjestu. Uskoro je trebala izaći pred probrano društvo od pet stotina ljudi. Bila je mlada žena koja je voljela sudbinu oblikovati vlastitim rukama, koja je odbijala slušati naredbe, nikome nije dopuštala da je obeshrabri i nije se stapala s gomilom. Nije joj se dopadalo samo tako prepustiti se životu da je nosi. Nije bila od onih što žive prema tuđim očekivanjima. Djetinjstvo joj je proteklo u poslušnosti spram majke i oca, ali odrastavši, mladići s kojima je izlazila uzaludno su joj pokušali nametnuti svoju nadmoć, i jednako tako, to sada nije dopuštala ni mužu. Također, ako u budućnosti bude imala dijete, neće živjeti unutar granica koje će joj takav način života nametati. Iako zajedništvo „slobodne žene“ u skladu s modelom usvojenim sa Zapada i muškarca što je nosio značajke Istoka nije još posvema sjelo na svoje mjesto, djelovalo je obećavajuće. Poput svih kćeri europeiziranih obitelji, koje su studirale izvan domovine, i ona je, u usporedbi s većinom društva 9
Ece Vahapoğlu
vodila puno opušteniji život. Esin je i prije braka imala dečke, slobodno je izlazila, putovala, vodila aktivan društveni život, radila poslove koji su joj se nudili. Iako su sad već i djevojke iz drugih slojeva slobodnije proživljavale svoje flertove i spolnost te vlastitom voljom nastojale upravljati svojim karijerama. Nakon studiranja u SAD-u vratila se u Istanbul, radila u nekoliko tvrtki na odjelima komunikacija s javnošću i marketinga, te je potom, radeći na jednom televizijskom kanalu u redakciji inozemnih vijesti i uzevši poduke iz dikcije, počela raditi kao voditeljica događanja u poslovnome svijetu, dodjela nagrada i biranih okupljanja. Sviđalo joj se biti u prvom planu, voljela je posao koji je radila. Ponovno je bila na jednoj od tih ceremonija; jedan je ekonomski časopis odabrao „Najuspješnija imena godine“. Iako se tvrdilo da su pobjednici odabrani oslanjajući se na anketu provedenu među čitateljima, uz jedan pogled na one što su preuzimali nagrade, bilo je jasno da nije baš tako. Nagrade su prikladno podijeljene konzervativcima sklonim tendencijama zadrte izdavačke struje s kojom je časopis bio povezan. U redu, titule „Poslovni čovjek godine“ i „Poslovna žena godine“ bile su vezane uz imena modernih ljudi što su prednjačili u poslovnom svijetu, ali dobitnici ostalih nagrada bili su predstavnici jednog „određenog“ sloja. Ime Hikmeta Akansana koji je ponio titulu „Poduzetnika godine“ nije joj bilo nimalo nepoznato. Ovo se ime često pojavljivalo u medijima, ali s drugačijim poveznicama. Ovakve misli trebala je ostaviti negdje postrani da joj ne bi raspršile koncentraciju. Trebala je izaći na pozornicu i započeti s voditeljskim poslom. Voditeljicu Esin Uludžan Aksoj aktivnosti ovakve vrste, koje je posljednjih godina preuzimala jednu za drugom, više 10
Druga
nisu naročito uzbuđivale. Svojim je govorom, pravilnom dikcijom, igrom riječi i živahnošću ostavljala dojam na ljude i uspješno obavljala voditeljski posao. Ubrzano lupanje srca prvih nekoliko sekundi potjecalo je od slatkog entuzijazma što se nalazi pred mnoštvom. U prvim danima voditeljskog posla nije mogla spriječiti uzbuđenje ni stupiti na pozornicu a da prije iza scene nije duboko disala naslanjajući ruke na prsa. Štoviše, kad je prvi put izašla na pozornicu, osjetila je kao da se najednom našla potpuno gola spram mnoštva, no nedugo nakon što je počela čitati tekst što ga je držala u rukama, vratilo joj se samopouzdanje a osjećaj ogoljenosti nestao. U velikom klimatiziranom salonu pogasila su se svjetla. Uz glazbu pojačana tempa i reflektor što ju je pratio, Esin je izašla na pozornicu. Iako je klasični bež kostim sa suknjom i sakoom bio u proturječnosti s modernim mikrofonom što se provlačio iza glave i stavljao u uši, to je bio najspretniji mikrofon za ovu vrstu posla. Usmjerila je pogled prema publici i počela s uvodnim dijelom, neprimjetno bacajući oko na bilješke u rukama. Izgovorivši naglašeno „Dobrodošli!“ cijeli je salon preplavio pljesak. Predstavila je prvog govornika. Zatim je redom pozivala na pozornicu dobitnike nagrade i osobe koje će im ih uručiti. Nagradu „Poduzetnika godine“ najavio je državni ministar financija. Dok je Hikmet Akansan preuzimao nagradu, jedan je jedva primjetan trzaj u prednjim redovima privukao Esininu pažnju. Na sjedalima odmah iza protokola ugledala je poznato lice, ali ponovno nije mogla dokučiti o kome se radi. Jedna je mlada pokrivena djevojka gorljivo pljeskala. „Zacijelo je u rodu s dobitnikom nagrade“, pomislila je Esin. Posljednjih je godina na ovakvim manifestacijama počela primjećivati sve više pokrivenih žena. Pažnju joj je privlačio i protokol koji se s vremenom izmijenio. U pamćenje joj se 11
Ece Vahapoğlu
usjekla ta slika što je odražavala društveni ustroj države koji se mijenjao. Dok je Esin razmišljala tko je ta djevojka, bljeskali su fleševi i snimane su fotografije. Kako su svi uzimali mikrofon i nadugačko se zahvaljivali, ceremonija se završila kasnije no što je trebala. Sišavši s pozornice primijetila je koliko su je štikle umorile. Kad se mnoštvo malo-pomalo počelo razilaziti, sjela je u jedan od naslonjača. ‘Daj nek’ više svi odu, pa da se spasim ovih štikli i obučem balerinke!’, prošlo joj je kroz glavu. Baš u tom momentu prišla joj je pokrivena djevojka koja joj je maloprije privukla pozornost. Uzbuđeno i pomalo uznemireno rekla joj je: „Bili ste vrlo uspješni, jako lijepa ceremonija, čestitam. I ja sam bila pomalo uzbuđena dok je otac preuzimao nagradu.“ Zatim je nastavila: „Zapravo, došla sam reći nešto drugo, čini mi se da smo išle u istu školu... Ja sam Kubra...“ Esin je prošlo kroz glavu da joj kaže: „Obzirom da ste zamotani to nije moglo biti u nekoj ovdašnjoj školi, već zacijelo u Americi, da nije možda u New Yorku?“ Kubra je, oslobodivši se uznemirenosti, počela pričati prisnijim tonom. „Zapravo, u školi nikad nismo pričale, ali prepoznala sam te čim sam te vidjela. Promijenila si boju kose.“ Esin je pomalo nadmeno rekla: „Da, postala sam plavuša. Ja se ne sjećam tvoje boje kose. Nisam je nikada vidjela...“, te ušutjela. Zar je sad bilo vrijeme za ovakve riječi! Što nije držala jezik za zubima... Što se nje ticalo ako je djevojka bila pokrivena, pa k tome još u ovom okruženju... Povrh svega, djevojčin otac bio je jedan od dobitnika nagrade. Kubrino lice se objesilo; shvatila je na što Esin cilja. Prisjetila se kako si je u gužvi i vrevi New Yorka odjećom koja 12
Druga
joj je pokrivala tijelo stvorila svojevrstan oklop. Kad bi se pokrila, osjećala se spokojnom. Pomahnitali vanjski svijet nije je uznemiravao, mogla se povući u vlastiti. Atmosfera se, iako pomalo, ipak zategla. Esin je samo tako stajala ondje s nelagodom što ne zna kako bi ponovno započela razgovor. Shvatila je i da je potpuno besmisleno pribjegavati komplimentima i riječima hvale kako bi spasila situaciju. Baš u tom trenu približio im se Kubrin otac, gospodin Hikmet. „Ooo, pa vi se poznajete?“ „Da tatice, ovo je moja školska prijateljica iz Amerike.“ Esin je rekla: „Čestitam vam na nagradi“, i pružila ruku. Hikmet Akansan nije se volio rukovati sa ženama, ali posljednjih je godina bio prisiljen prihvatiti i tu vrstu urbanog ponašanja, premda nevoljko. Rukovao se s Esin. S dolaskom gospodina Hikmeta, atmosfera se razmjerno zagrijala. Esin se, kao da želi ispraviti gaf s početka, okrenula Kubri i upitala je: „Imaš li neki broj telefona ili posjetnicu?“ Kubra je smiješeći se odgovorila: „ Tek sam nedavno počela raditi u očevoj tvrtci, još nemam posjetnicu. Dat ću ti broj telefona.“ Kad se nasmijala, primijetila je koliko je djevojčino lice milo i lijepo. Marama na glavi i konzervativna odjeća skrivale su tu ljepotu. I Esin je, htjela – ne htjela, najprije zapela na djevojčinoj odjeći i nije primijetila ostatak. Kako li je samo jedan smiješak izmijenio njezino lice! Esin joj je dala svoj broj i rekla: „Zazvoni mi, pa ću spremiti tvoj broj.“ Otac i kćer oprostili su se s njom uz doviđenja. I Esin je malo kasnije izašla iz dvorane. Nije došla svojim autom kako se ne bi morala natezati s parkingom. Ušla je u taksi i zavukavši ruku u torbu izvukla mobitel. 13
Ece Vahapoğlu
Vidjela je jedan propušten poziv. Pritisnula je zelenu tipku i nazvala broj. Nakon što je dva puta zazvonilo, djevojka što se javila nije skrivala smijeh: „Zaboravila si da je to moj broj, jel’ da? Kubra je.“ Esin je rekla „Joj, pardon, ok, sad ću zabilježiti: Kubra“, i poklopila. Pogledala je na sat, bližilo se devet uvečer. Alp joj je rekao da ga nazove kad završi s poslom. Možda su se mogli naći negdje vani. Sreću ponekad predstavlja prekriženi znak na listi stvari koje moraju biti urađene. Čovjek osjeti olakšanje kad obavi posao. I ono što zovu organizacijom vremena ustvari je pravo na izbor što ćemo raditi. Esin je jako voljela ovakve trenutke. Nakon uspješno obavljenog posla adrenalin u njoj bi rastao, i koliko god bila umorna nije željela odmah ići kući ispružiti noge ili spavati. Više je voljela negdje svratiti i proćaskati s par prijatelja nego odmarati. Smatrala je da je cilj rada u slobodno vrijeme stvarati stil života. Vjerovala je da će, ako je uspješna u poslovnom životu, biti sretna i u privatnom. I njezin muž razmišljao je jednako. Nisu gledali na ženskost i muškost kao na stanja koja se bore za prevlast, već su ih prihvaćali kao posebnosti koje se međusobno nadopunjuju. Alp se javio prisnim glasom: „Lutko, jesi li završila s poslom?“ U pozadini je čula i druge glasove, što je značilo da je vani. „Da dušo, izašla sam. Gdje si?“ „Bilo je lijepo vrijeme pa sam otišao s Volkanom do Bebe1 ka. Tu smo, u Lucci. Hajde, dođi i ti.“ Odmah je prihvatila. Bila je spremna; dok je adrenalin koji joj je tijelo lučilo dosegao vrhunac, dobro bi joj došlo 1
Dio Istanbula.
14
Druga
da podijeli to slatko uzbuđenje što se miješalo sa umorom nakon obavljenog posla. Ako je vrijeme lijepo, promet u Istanbulu se, bez obzira na to koliko je sati, zgusne kao u satima kad se ljudi vraćaju s posla. Vozač taksija koji je nastojao napredovati dalje od obale nervozno je pritiskao trubu i pokušavao prestići prijevozna sredstva pred sobom, no nije bio naročito uspješan. Kad su se približili Bebeku, pomislila je koliko samo ova dražesna četvrt nalikuje Sausalitu u San Franciscu. Kad je prije dvije godine, za vrijeme svog putovanja po Americi, posjetila i taj mali obalni gradić za koji je čula, kročivši nogom onamo, rekla je: „Isti Bebek!“ S malim kašnjenjem stigla je u odnedavno omiljeno mjesto turskog Sausalita, Lucca Cafe. Poželjela se naći u živahnoj sredini, ali ipak se razveselila ustanovivši da mjesto ne nalikuje, kao obično, “tržnici mesa“ što ju čine oni što su se došli pokazivati. Nije željela ići od jednog do drugog ugla i pozdravljati se sa svakim poznanikom, već što prije poljubiti svog mladog i zgodnog muža. Glavna tema Alpovih i Volkanovih razgovora i opet je bila burza. Možda su ovakve stvari pričali u Esininoj blizini ne bi li se prikazali kao radoholičari, tko zna? Bila je sigurna da kad nje nema pričaju i o ženama. Volkan se bavio reklamom, ali se svejedno „igrao“ i na burzi. Dobro je znao čije dionice su dosegle vrhunac, te čiji rast i pad se može očekivati. Volkan nije volio pojam „igrati na burzi“, on je „ulagao na burzi“. Koliko god dobro bilo da je muškarac uspješan u svome poslu, toliko je bilo naporno da pred svojom ženom ili djevojkom neprestano priča o poslu. Alp i Volkan su ponekad toliko pretjerivali sa tim razgovorima o burzi, da su čak i njihovi razgovori o Galatasaraju i Fenerbahčeu bili podnošlji15
Ece Vahapoğlu
viji. Pa opet, Esin nikako nije shvaćala kako dva tako dobra prijatelja odjednom postaju ljuti neprijatelji kad je riječ o nogometu. Alp je neki dan rekao: „Kad se za nešto tako čvrsto držiš, razum i logika ispadaju iz igre; ovaj drugi ti postaje neprijatelj, stranac. Nije baš moguće da navijač Fenerbahčea sa simpatijom gleda na navijača Galatasaraja.“ Kad je shvatila da se u posljednjih pola sata za stolom raspravlja o burzi, Esin se usprotivila: “Aaaaa, dosta, dečki, umrijet ću od dosade. Zar nema baš ničeg drugog o čemu se može pričati?“ Namjera joj nije bila kontrirati im, ali je, poput svake žene što se nalazi u muškom društvu, i ona željela biti u centru pažnje. Bila je godinu dana u braku s Alpom i interes svoga muškarca željela je uvijek održati zagrijanim. Ta zagrijanost nije smjela biti nešto što će se potrošiti u prvim mjesecima flerta. Iako je prije braka mnogo žena iz svijeta financija bilo zaljubljeno u Alpa, on je sada bio Esinin. Svoju je pažnju trebao usmjeravati ka svojoj mladoj i lijepoj supruzi. Uff... Stalno iščekivanje nečega ponekad je život činilo nepodnošljivim. Uvjeti koje postavljamo sami pred sebe nisu ništa drugo nego prazne obmane. Kad bi tu izreku „voljeti bez ikakvih očekivanja“ mogla pretočiti u praksu... Ali gdje toga ima... Bila je jedna od onih koja to ne bi učinila sve i da zna kako!
16
Iz Kubrinog života ~ Obitelj ~
Sjedila je sa svojim ocem na stražnjem sjedištu crnog Mercedesa kojeg je vozio njihov bradati vozač, gospodin Dženan. Promijenili su automobil zahvaljujući ostvarenim poslovnim dostignućima gospodina Hikmeta unazad godinu-dvije. Sudjelujući u zgusnutom istanbulskom prometu, nastojali su prijeći most na Bosporu. Kubra i njezin otac, gospodin Hikmet, nisu mnogo pričali na putu do svoje kuće koja se nalazila u okrugu Umranije. Njihov odnos nije bio hladan, ali bili su distancirani. Nisu bili prijatelji, ali nisu bili ni daleki, njihov je odnos bio negdje na pola puta između to dvoje. Kako gospodin Hikmet nije imao muškog nasljednika, odlučio je podučiti svoju srednju kćer Kubru da preuzme posao kad za to dođe vrijeme. Hikmet Akansan bio je jedan poduzetan čovjek. Bio je mirne naravi. Šutnju je koristio kao oklop. Bio je od onih ljudi što pobjeđuju u tišini, razumio se u svoj posao. Moglo se čak reći da je u posljednjih nekoliko godina stekao značajan imetak. Kao vrlo mlad oženio je gospođu Nadide, po starim običajima uz prošnju djevojke, i dobili su troje djece. Najstarija se kćer rano udala i stvorila obitelj. Živjela je kao 17
Ece Vahapoğlu
kućanica. Najmlađa kćer je pak još uvijek išla u školu. Srednja kćer Kubra bila je najhrabrija među njih tri. Željela je dobro učiti, raditi i biti uspješna. Nije bila od mladih gospođica koje zanima samo udaja. I otac je opazio tu kćerinu stranu i unatoč njihovoj konzervativnoj sredini što nije s naročitim odobravanjem gledala na žene koje žele izgraditi karijeru, uzeo ju je pod svoje i počeo podučavati poslu. Okrug Umranije bio je okolica Istanbula što se najbrže urbanizirala i čija je populacija brzo rasla, te primjer kako se taj proces urbanizacije može odvijati pod zaštitničkim okriljem tradicije. Gospodin Hikmet se u mladosti doselio u taj okrug bogu iza leđa. Okrug Umranije u sebi je udomio mnogo različitih Umranija. Taj je okrug, sa svojim bogatim i siromašnim mahalama, nekim poprilično modernim i društvenim, a nekim s povučenim obiteljima daleko od gradskog načina života, sačinjavao zanimljiv mozaik što je reflektirao posljednje periode koje je država prolazila. Obitelj Akansan zapravo je bila iz Kajserija. I gospodin Hikmet i gospođa Nadide rodili su se u Kajseriju. I Hikmet Akansan bio je poput svakoga iz Kajserija – poznat po svojoj marljivosti, inteligenciji, sklonosti trgovini i darežljivosti. Ljudi iz Kajserija dobro trguju, znaju vrijednost svog novca, ali kad je riječ o darežljivosti, ne ustručavaju se ni podijeliti svoja dobra. I gospodin Hikmet bio je takav, cijenio je novac, ali kad je bilo potrebno, znao ga je i podijeliti. Ukratko, bio je čovjek što je pripadao svom zavičaju. Mlad je došao u Istanbul. Nakon što je uhodao posao, otišao je u zavičaj i potražio prikladnu suprugu. Rođaci su mu pričali o gospođi Nadide, u kratko vrijeme su se upoznali, vjenčali se i odmah se preselili u Istanbul. Kako su djeca rasla, život gospođe Nadide prolazio je između kuće i susjedstva. 18
Druga
Zahvaljujući uspješnim poslovima Hikmeta Akansana, koje je obavio zahvaljujući svom poduzetništvu, inteligenciji i bliskim vezama, sada je njihova kuća bila ukrašena skupim stvarima. U kući su se nalazila dva plazma televizora velikog ekrana: u gostinjskoj i dnevnoj sobi. Po podovima su bili prostrti sagovi. Pri ruci su se držali i ćilimi iz Kajserija fine izrade, čije su bordure bile ukrašene motivima cvijeća i lišća. U raznim uglovima kuće nalazili su se kristalni ukrasi. Ali gospođa Nadide se sada htjela i odseliti odavde. U ovom su kraju postojale i lijepe vile, na Čavušbaši. Najstarija kćer Mubera živjela je u jednoj od prostranih, odvojenih vila na Floriji i nije prestajala hvaliti mirnoću četvrti i bogate susjede, međutim, kad se čovjek navikne na jedan dio Istanbula, ne seli se tako lako u drugi. Crni je automobil stigao pred kuću i stao. Gospodin Hikmet brzo je izašao iz automobila ne čekajući kćer i pozvonio. I Kubra je, u toj pomalo ciničnoj situaciji, slijedila oca. Od djetinjstva je navikla hodati u tišini iza muškaraca... Bilo je to rašireno ponašanje u društvu u kom su muškarci dominirali, posebice u načinu života što se oslanjao na vjeru. Moć je bila u rukama muškaraca. Zarađivali su više novca, štoviše, u većini kuća zarađivali su samo muškarci. Gospodin Hikmet skinuo je svoje kožne cipele na vezanje čija se ulaštenost mogla uočiti sa udaljenosti od sto metara, rekao: „Bismillah“, i kročio desnom nogom u kuću. Gospođa Nadide je, ugledavši gospodina Dženana koji je stajao na kapiji, navukla na glavu maramu koja je čekala spremna na vješalici za kapute. Pružila je suprugu papuče. Nakon što je poželjela gospodinu Dženanu dobru večer, zatvorila je vrata. Skinula je maramu i popravila kosu. I Kubra je skinula cipele s potpeticom koje je obukla za današnju ceremoniju, i na noge navukla mekane papuče. 19
Ece Vahapoğlu
Gospodin Hikmet poželio je supruzi dobru večer, i krenuo prema salonu, a gospođa Nadide se na to za njim oglasila: „Kako je prošlo? Daj da vidim nagradu!“ Gospodin Hikmet je ponosnom gestom pružio ženi staklenu, po cijeni jeftinu, no po kilaži tešku nagradu. „Ma, draga, ta stalno nešto biraju!“, rekao je praveći se da je navikao stalno dobivati nagrade. Kubra se popela u svoju sobu na gornjem katu. Odložila je torbu. U kupaonici je oprala ruke i razvezala maramu. Skinula je najprije svileno pokrivalo za glavu, a potom kapicu koja je sprečavala da platno sklizne. Bila je to lijepa djevojka bijelog tena i očiju žarke boje. Ne može se reći da je imala naročito meke crte lica. Kad se susrela sa svojim odrazom u ogledalu, kao da ju je dočekao neki sjetan izraz. Nije se više bavila sobom, već je izašla iz kupaonice. Presvukla se i odjenula nešto udobno. Otac je držao daljinski u ruci i prebacivao kanale. Kubra se zaputila u stražnji dio dnevne sobe kako bi pomogla majci oko postavljanja stola. Za poslove čišćenja kuće i nabavku bila je zadužena žena koja je radila kao posluga. Hranu je, da bi Gospodin jeo, spremala domaćica kuće. Gospođa Nadide nije taj posao prepuštala nikom drugom ma koliko bila umorna. Tako je vidjela i od svoje majke; povrh svega, njena majka nije imala ni pomoćnicu. Gospođa Nadide bila je spretna žena. Vrlo dobro se razumjela u kućanske poslove. Stajala bi uz žene što su dolazile kao ispomoć i kontrolirala ih, a ako joj se ne bi dopalo kako rade, sama bi još jednom prešla preko svega. Znala je dobro šivati, vezla je čipku, ukrašavala rubove marama. Najmlađa kćer Bušra navodno je učila u sobi. Međutim, Kubra je kao u vlastito ime bila sigurna da njena sestra sjedi pred računalom i čita najnovije tračeve vezane za pop-zvi20