Memento za istanbul

Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2013.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Maja Tutavac Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Ahmet Ümit, İstanbul Hatırası Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2013.

Copyright © AHMET ÜMIT Copyright © Kalem Literary Agency All Rights Reserved Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske

Ahmet Ăœmit

Memento za Istanbul

Prevela s turskoga Maja Tutavac

Hena com Zagreb, 2013.

U spomen na mojeg dragog prijatelja, Alija Tajsuna...

Zahvale

Beskrajno sam zahvalan prof. dr. Oguzu Tekinu za važne informacije u vezi s poviješću i kovanicama Rimskog, Istočnog Rimskog i Osmanskog Carstva, dr. mr. Sualpu Bengidalu, stručnjaku za forenzičku medicinu, koji me prosvijetlio idejama o kriminalistici, Šehmuzu Akdemiru, šefu Odjela za ubojstva u Adani, bivšoj ravnateljici muzeja Topkapi, dr. Filiz Čagman, jer je sa mnom velikodušno podijelila svoje iscrpno znanje o palači Topkapi, ravnatelju muzeja Aja Sofija, Haluku Dursunu, pomoćniku ravnatelja muzeja Aja Sofija, Halilu Arči, arheologinji Defne Tekaj, arheologu Tulaju Urunu, dr. Meltem Dogan Arpaslan, dr. Husejinu Mešeu, koji mi je obratio pozornost na važne kriruške detalje, dragim prijateljima, odvjetnicima Mehmetu Ati Učumu i Hatidže Učum za pravne napomene, veterinaru Halilu Ajkinu za vrijedne informacije o žako papigama, arhitektu Naziru Korkmazu za objašnjenja u vezi s područjima od posebnog interesa, Husejinu Ereku zbog njegovih informacija o vjeri, Mustafi Alagozu za poučne podatke o sufizmu, Ozlemu Jašarlaru, komunikacijskom menadžeru izdavačke kuće Dogan Kitap za nepresušnu potporu; Deniz Judže Bašarir, izvrsnoj urednici iz kuće Dogan Kitap koja je pročitala prva poglavlja Mementa za Istanbul i sa mnom podijelila svoje mišljenje o njima, Kadiru Turanu i Muratu Aksuu za važne informacije o četvrti Balat, Ani Mariji Aslanoglu za pomoć s grčkim imenima, prvim čitateljima i kritičarima mojih romana, dragim prijateljima Figen Bitirim, Kemalu Kočaku, Erdinču Čekiču, Erhanu Čekiču, Oralu Esenu, Ajhanu Bozkurtu i Aliju Ardi, mojoj ženi Vildan Ümit, kćeri Gul Ümit Gurak i zetu Gurkanu Guraku. Bez ovih divnih ljudi, ne bi bilo ni ovog romana.

„Jučer sam te promatrao s brda, sveti Istanbule...“ Jahja Kemal

Bizantion – legendarni grad kralja Bize

Memento za Istanbul

13

Bog je gledao kralja. Bio je to obred posvećenja: dan za zahvalu, trenutak za nagradu, vrijeme za poštovanje. Bog im je kao sveti dar dao ovu lijepu zemlju što se pruža u more poput orlovske glave.

Vjetar je čarobnom snagom punio jedra njihovih brodova; zemlja je poput dobre rodilje pretvarala sjeme u slasne plodove; more im je postalo velikodušan vrt pun najukusnije ribe. Bog je čuvao narod od nevolje, a sada je došao red na njega. Kralj je morao učiniti ono što se od njega zahtijevalo, ispuniti svoj dio pogodbe i održati svoju riječ. Pograbio je široki, oštri mač.

Bog je gledao kralja. Mali je prostor bio okupan mliječnoplavom svjetlošću. Zrak je mirisao na more. Osjetio je vlažnu svježinu na širokom, poput plamena vrelom prostoru. Istu je svježinu osjetio i bik koji je čekao kod žrtvenika. Životinja je zadrhtala čitavim tijelom. Zadrhatala su i četiri ratnika koja su s naporom obuzdavala mladog bika. Korak iza bika, zadrhtao je i prorok, ali kralj nije zadrhato. Nije se obazirao na nevidljivi dodir vjetra, ni na svježinu od koje mu se ježila koža. Podižući mač, polako se približio.

Bog je gledao kralja. Ovaj je stao pred njega i s poštovanjem podignuo glavu. Pogled mu je zastao na trozupcu u Božjoj ruci. Na to strašno oružje koje je jednim udarcem čitavu zemlju poslalo na dno mora. Poštovanje u njegovom srcu pretvorilo se u strah i brzo je odvratio pogled od Boga. Najednom je sve na trgu stalo: vjetar s mora, bik čija se crna koža bijesno trzala, vojnici koji su ga držali.

Na trenutak se posvuda spustila zastrašujuća tišina. Pričeka li još malo, ta će se tišina pretvoriti u vječno prokletstvo, pričeka li još malo, naljutit će Boga. Morao je odmah početi govoriti. Više nije mogao čekati.

14

Ahmet Ümit

„O, Posejdone“, povikao je pokorno. „O, bože mora, potresa i konja. O, sine Krona i Reje, brate Zeusa i Hada. O, najsnažniji od svih besmrtnika. O, besmrtni silniče! Primi tisuću pohvala, tisuću počasti, tisuću naklonosti!

Ti, koji nisi odvratio lice od nas. Ti, koji nas nisi napustio na našem putu iz Megare. Ti, koji si bio suputnik našoj sudbini. Svoj bijes nisi iskaljivao na nama. Nisi poslao oluje na naše brodove.

Nisi okrenuo snažnu prirodu protiv nas. Svoja si mora učinio podatnim, milostivim i darežljivim.

O, najslavniji od svih bogova, o, jedini gospodaru mora, o, zaštitniče megarskih iseljenika. Bez tebe ne bismo pronašli ovu zemlju na tri strane okruženu morem. Bez tebe ne bismo mogli sagraditi naš mladi grad koji se na ovom plodnom tlu uzdiže poput spomenika. Bez tebe ne bismo bili ni na zemlji ni na moru. Ti, koji nas voliš poput svoje djece, ti, koji si se sažalio nad nama, pokazao nam samilost, branio nas. Mi ti želimo pokazati svoju zahvalnost prinoseći ti ovog bika. Molim te, prihvati našu žrtvu. Molim te, smiluj nam se, čuvaj nas i nadgledaj i dalje, kao što si to činio i dosad.

Molim te, osiguraj nam i milost drugih bogova. Jer ti nas najviše voliš. Jer ti si najmoćniji. Jer ti si najpravedniji...“ Kao da ne čuje ove riječi, Bog je i dalje očima iz kojih je sukljao plamen gledao Bizu, kralja ove mlade zemlje. Kralja nije pogodilo to bezosjećajno držanje. Kleknuo je ne gubeći ni zrno poštovanja, čelom dotaknuo zemlju i pozdravio ga. Zatim se polako podignuo i okrenuo prema crnom biku kojeg su četvorica vojnika jedva obuzdavali, poput ratnika sigurnog u svoju metu. Bik je najprije primijetio mač, a onda kralja koji mu se približavao. Sunce se od njegove uglačane površine odbljeskivalo u očima životinje, kao glasnik nadolazeće nesreće. Nemiran zbog užeta koje ga je sapinjalo, bik je postao uznemiren. Htio je pobjeći s tog malog trga na koji je sa svih strana prodirao miris mora, spasiti se spona i bljeska koji ga zasljepljuje. Pokušavao je izaći iz tog škripca vukući za sobom vojnike, ali četiri mu ratnika to nisu dopustila: čvrsto su stegnuli spone koje su držale snažnu životinju.

Bog je gledao kralja Bizu. On se polako približio biku. Namirisavši kralja, bik se još više razljutio i počeo bijesno puhati kroz nos. Vojnicima je bilo sve teže obuzdavati ga. Prorok je već počeo moliti, držeći u ruci zdjelu u koju će prikupiti krv. Biza je stao pred veličanstvenu, lijepu životinju, ali nije podigao mač i Bogu vlastitim rukama prinio bika, nego je s poštovanjem pogledao svoju žrtvu. I bik je upravio oči prema njemu. Napeto ga je promatrao, kao da se pita što će se dogoditi. Baš kao što Bog nije smio čekati, tako nije smjela čekati ni žrtva. Kralj je ponovno stegnuo balčak oštrog, širo-

Memento za Istanbul

15

kog mača. Koraknuo je prema biku. Zasjekao mu je mačem grkljan.

Bik se umirio dok je krv brizgala u zdjelu koju je držao prorok. No, ubrzo je ustuknuo u boli i htio svom snagom poskočiti naprijed. I pobjegao bi vukući za sobom četvoricu vojnika, štrcajući krv uokolo sve dok ona ne bi potpuno istekla, ali snažne ruke mu to opet nisu dopustile. Životinja je ubrzo izgubila snagu. Najprije je klonula na drščuća koljena, a zatim se bučno srušila postrance.

Bog je gledao kralja. No, kralj više nije mario za Boga; oči su mu bile prikovane za bika kojeg je upravo ubio, valjda zbog krvi koja ga je poprskala ili zbog nekog iskonskog nagona. U bikovim očima više nije bilo bijesa, tek iznenađenje, ali i djelić tuge. Kralj nije žalio zbog svog čina, u srcu je osjećao mir onoga koji je ispunio svoju dužnost, ali ipak nikako nije mogao odvojiti pogled od žrtvinih crnih očiju čiji se sjaj gasio.

Zvijezda i polumjesec

Žrtvine crne oči gledale su Ataturka. Izgledao je kao da ima pedesetak godina; ruke su mu bile ispružene prema gore, dlanovi okrenuti jedan prema drugome, a zglobovi povezani najlonskim užetom. Stopala okrenuta jedno od drugoga bila su upravljena prema moru. Srebrna, duga, ravna kosa bila je raširena po mramoru na tlu, a ovratnik kožne jakne boje duhana i bež košulja pocrnjeli su od sasušene krvi. Da mu donja čeljust urešena finom, prosijedom bradom nije pala na prsa, mogao bih lako vidjeti široki rez na grkljanu koji je vjerojatno uzrokovao čovjekovu smrt. Iako sam mnogo puta vidio ovakve prizore, nije mi bilo ugodno promatrati leš, zbog ranog jutra ili činjenice da sam počeo stariti. Okrenuo sam se prema moru koje je u daljini gubilo boju.

Dva putnička gradska trajekta, dva teška morska radnika, prošla su tik pored mene ostavljajući za sobom trake pjene na ljuškajućem plavetnilu. Na Sarajburnuu je puhao povjetarac. Mliječnoplava svjetlost. Zrak je mirisao na more. Iza nas, drveće u dnu palače odvojene asfaltnom cestom odavno je prestalo cvjetati. Činilo mi se da se prisjećam lijepih starih dana, Istanbula mojeg djetinjstva. Skice krajolika, nepotpuni zvukovi, djelići događaja...

Ne, u mojem sjećanju nije oživio ni jedan trenutak. Odjednom sam na sebi osjetio težinu nečijeg pogleda. Podigao sam glavu i našao se oči u oči s njime; s neba me promatrao blijedeći polumjesec. Kažem da je blijedio, ali činilo se da njegov obris svakog trena postaje sve jasniji, kao da ponovno izlazi. Bilo mi je hladno, zadrhtao sam; odvratio sam pogled od polumjeseca i podignuo ovratnik kaputa. „Je li ovo slučajnost?“ Glas je lagano odjeknuo na malenom trgu i izgubio se u mreš-

Memento za Istanbul

17

kanju mora. Pripadao je našem nevaljalcu, Aliju; pogled mu je bio prikovan za Ataturkov brončani kip. Nije bilo jasno kome je uputio pitanje, no Zejnep je reagirala prije mene. „Što je ovdje slučajnost?“ S njezinog se lijepog lica vidjelo da se brine da nije slučajno propustila neki važan detalj. Ali je radio prijemnikom koji mu je krčao u ruci pokazao Ataturkov spomenik. „Mislim na to da je žrtva ostavljena ovako, pred kipom.“ Upitni je pogled okrenuo prema meni. „Što mislite, inspektore, je li to slučajnost?“ Odgovor na to nisam znao. Približio sam se kipu. Mustafa Kemal u civilnom odijelu, s rukama na bokovima i pogledom na plavetnilu, utonuo je u duboke misli. Kad se nisam oglasio, Zejnep je nastavila raspravu: „Što hoćeš reći? Da su čovjeka žrtvovali Ataturku?“ „Zašto ne?“, začuo se Alijev glas, miran kao da govori o svakidašnjem događaju. „U ovoj zemlji ima svakakvih luđaka...“ Imao je pravo, ali dosad nisam čuo da je Mustafi Kemalu ikada prinijeta ljudska žrtva. „Ne vjerujem“, promrmljala je Zejnep vraćajući se pregledu žrtve, „Mislim da je to sve slučajnost. Da je ubijeni bio žrtvovan, ubili bi ga ovdje.“ Desnom rukom u plastičnoj rukavici pokazala je mramorno podnožje pod glavom leša. „Nema mrlja krvi. Donijeli su ga ovdje nakon što su ga ubili. Ne vjerujem da ovo ubojstvo ima veze s Ataturkom.“ „Ne znam...“ Ali je htio nastaviti raspravu, ali prekinula ga je sirena prolazećeg trajekta. Dok se promukli zvuk broda koji je podsjećao na tužni krik neke drevne divlje životinje brzo gubio u tišini jutra, začuo se Zejnepin glas: „Ovdje ima nešto.“ Pokušavala je izvući neki predmet iz svezanih ruku trupla. „Nešto metalno...

Evo, imam ga.“ Zagledali smo se u okrugli komad metala između Zejnepinog palca i kažiprsta. „To je novčić“, promrmljala je Zejnep. „Izgleda kao antikni novčić.“ Ali je pokušao pročitati natpis na njemu. „Na rubu je neki natpis, a u sredini neki obrisi... Ma što je to?“ Bez naočala nisam mogao vidjeti obrise na novčiću koje je čak i Ali, naše oko sokolovo, teško razaznavao. Baš kad sam se spremao iz unutarnjeg džepa sakoa izvaditi naočale za blizinu, Zejnepino je objašnjenje otklonilo tu potrebu. „Nije li ovo zvijezda? A ovo je mjesec!“ Pogledala me razrogačenim očima. „Da, mjesec, inspektore, a u središtu mu je i zvijezda.“ Zastala je i promrmljala začuđeno: „Baš kao na našoj zastavi.“

Bizantion

Slika novčića odražavala se na platnu na zidu bez prozora u mračnom laboratoriju. Promatrao sam zvijezdu u središtu polumjeseca čiji su krakovi bili okrenuti prema gore, koja je, usprkos pomalo nejasnim rubovima, sjajila jednakom divotom već tisućama godina. Na novčiću je jedna riječ od devet slova obavijala mjesec i zvijezdu. „Koji je ovo jezik?“, pokazivala je Zejnep riječ na novčiću s dugim ravnalom. „Nije turski... Možda je ruski.“ „Ne“, rekao sam s pouzdanjem. „Grčki... To je grčki alfabet.“ Ali koji je stajao pored mene, okrenuo se i pogledao me, kao i Zejnep. Kako sam to znao? „Grčku abecedu naučio sam u kući strike Dimitrija. Bio je svećenik u grčkoj patrijaršiji. On i njegova žena Sula živjeli su na Balatu, u kući s dvorištem nasuprot naše. Nisu imali djece i ja sam u njihovu kuću ulazio kad god sam htio. Imali su slikovnice iz Grčke pa sam listajući njih naučio i grčku abecedu. Sada ipak miješam slova, ali ovo mogu pročitati.“ „A što onda ondje piše, inspektore?“, znatiželjno je upitala Zejnep. I dalje je promatrala natpis urezan u novčiću. Približio sam se platnu i pokazao slova. „To i vi možete pročitati, piše Bizantion.“ Ali je promrmljao zabrinutim glasom, kao da se nalazi pred nerješivim problemom: „To ima veze s Bizantom?“ I Zejnepine su se oči suzile i ispunile jednakim izrazom punim pitanja. „Što je?“, progunđao sam. „Nemojte mi reći da ne znate.“ Na tu moju reakciju najprije nisu reagirali, ali kasnije su

Memento za Istanbul

19

skrenuli poglede kao da su počinili ključnu pogrešku. „Stvarno ne znate? Nemojte, djeco! Bizantion, zaboga, Bizantion... To je prvotno ime Istanbula, grada u kojem živite.“ Ali je skrivao svoj sram u dubokoj tišini, no Zejnep se pokušala obraniti: „Nije li prvo ime Istanbula bilo Konstantinopol?“ Razočarano sam odmahnuo glavom. „Naravno da nije, prvo ime Istanbula bilo je Bizantion, ime Konstantinopol uzeo je stotinama godina poslije.“ Iznenada se slika na platnu promijenila i pred očima nam se ukazala ženska glava. Vidjela se iz profila, kosa joj je bila skupljena na potiljku, a crte lica veoma naglašene. Ovo je bilo naličje kovanice. Ali je promijenio sliku da, između ostalog, prekine moju prodiku o povijesti. Zaustio je da kaže: „A ova žena je bizantinij..., bizantij...“, ali nije mogao izgovoriti riječ. Opet je bubnuo glupost. „Ma, kako se ono kaže, inspektore?“ „Bizantion, Ali! Bizantion!“ naglasio sam, napola u šali. „Aha, da“, zahihotao se moj pomoćnik. „Onda ova žena valjda mora biti bizantijska princeza.“ Nisam bio tako siguran u to. Nas smo troje neko vrijeme u tišini promatrali ženu na platnu, a onda sam rekao: „Ne znam“, i uputio se prema prekidaču za svjetlo na zidu. „Što se toga tiče, ja znam koliko i vi. Najbolje je da razgovaramo s nekim stručnjakom.“ Slika antičke žene izgubila se s platna kad je grubo fluorescentno svjetlo rasvijetlilo sobu. U istom me trenutku zapahnuo lijepi miris koji nisam imao naviku susretati u laboratoriju. Bili su ondje. Miris je dolazio od blijedoljubičastih zumbula u jednostavnoj vazi na Zejnepinom stolu. „Kakvo lijepo cvijeće“, promrmljao sam. „Tko ga je donio?“ Pitanje sam postavio Zejnep, ali vidio sam da je Ali pocrvenio.

Zejnep je pak, odgovorila veoma mirno, čak i ponosno: „Ali ga je donio, inspektore.“ E, to je bilo veliko iznenađenje: da naš neotesanac Ali donosi cvijeće Zejnep, s kojom se neprestano prepirao! Iznenađeno sam pogledao pomoćnika; crvenilo na njegovom licu je potamnjelo i odvratio je pogled od mojega. Htio sam se malo zadržati na tome, ali lopov je bio toliko sladak onako posramljen da nisam imao srca. „Lijepo je“, rekao sam i promijenio temu okrenuvši se prema Zejnep. „Za ovaj nam slučaj trebaju stručnjaci. Povjesničari, znanstvenici koji se razumiju u kovanice, ljudi koji nam mogu pomoći informacijama.“ „Bacam se u potragu, inspektore.“ I Ali je bio zadovoljan promjenom teme. „Počnimo od stručnja-

20

Ahmet Ümit

ka za kovanice“, uzbuđeno se pridružio razgovoru. „Mora postojati veza između mjeseca i zvijezde na onom novčiću i činjenice da je tijelo ostavljeno pod Ataturkovim spomenikom.“ I detalj za koji je zapeo moj pomoćnike je bio važan. Mjesec i zvijezda otisnuti na novčiću prije više tisuća godina i Mustafa Kemal... Je li to bila neka politička poruka? Ubojica ili ubojice nisu bili obični ljudi, nego teroristi koji su ubojstvima htjeli postići svoje ciljeve? Ta mi se mogućnost nije činila veoma logičnom. Do danas nijedna teroristička grupa, ljevičarska ili desničarska, nije koristila ovakvu metodu. Njihove bi operacije bile jasne i imale bi konkretne ciljeve. Jasno, kad ih u tajnosti ne bi vodile obavještajne organizacije. Nikada nisam radio u Odjelu za terorizam, ali znao sam da obavještajne organizacije upravljaju većinom terorističkih grupa. „Oho, čitava je ekipa ovdje“, okrenuo sam se začuvši Šefikov glas. Bistri narednik ekipe za očevid stajao je na pragu laboratorija i veselo nas promatrao. No, smjesta se uozbiljio kad je primijetio kakvo teško ozračje ovdje vlada. „Baš sam vas tražio, inspektore. Ustanovili smo identitet ubijenog.“ E, to je bila dobra vijest. „Našli ste njegovu osobnu iskaznicu?“ Prišao je s vrećicom za dokaze. „Našli smo njegov novčanik, inspektore. Stotinu metara od mjesta ubojstva. Iskaznica je bila u njemu. Na cesti je bio i razbijeni mobitel.“ „Je li bio na istom mjestu kao i novčanik?“, upitao sam uzimajući vrećicu. „Recimo da jest... Uz rub glavne ceste koja ide od Sarajburnua prema Eminonuu... Ispred Palače košara ... Dijelovi mobitela bili su od novčanika udaljeni tek desetak metara. Mora da su ih ubojice bacili kad su ostavili tijelo...“ Iako sam znao što će reći, htio sam biti siguran: „Kažeš ubojice.

Kako možeš biti siguran da nije riječ o samo jednom počinitelju?“ „Žrtva je prenesena, inspektore. I sami znate da bi čitavo mjesto izgledalo kao klaonica da joj je ondje prerezan grkljan. A ono tijelo ne bi mogla nositi jedna osoba.“ Kao da se sjetio nečeg važnog, upitao je sa zanimanjem: „Jeste li razgovarali s prolaznicima? Je li tko što vidio?“ Budući da je Ali razgovarao s prolaznicima, on je i odgovorio na pitanje: „Vojnici koji su bili na straži u garnizonu na drugoj strani ceste ništa nisu vidjeli. Ni stražari u garaži pokraj njega...

Ni pijanci s obale ništa ne znaju. Ispitali smo sve koji su u to vrije-