Miris novog jutra

Nakladnik HENA COM Zagreb, lipanj, 2012.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Martinović Naslov izvornika Kristan Higgins, The Next Best Thing Copyright © 2010 by Kristan Higgins All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2012.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Kristan Higgins

Miris novog jutra

Prevela s engleskoga Ira Martinović

Hena com Zagreb, 2012.

Ova je knjiga posvećena – konačno! – mojoj strpljivoj, zabavnoj, velikodušnoj i ljupkoj majci, Noël Kristan Higgins. Mama, hvala ti na svemu. Jako te volim.

Dragi čitatelju, Miris novog jutra je priča o Lucy i Ethanu. Ovo je priča o drugoj prilici koju ti pruži život. Nakon što joj pogibija supruga slomi srce, Lucy je sigurna da se ne želi ponovno zaljubiti... Želi pronaći samo nekog pouzdanog, pomalo dosadnog muškarca koji će joj biti prijatelj i pratilac, a ne nova ljubav njezinog života. Ali Ethan, susjed i prijatelj, je odlučan u namjeri da nadraste dosadašnju ulogu „prijatelja s povlasticama“ i uvjeri Lucy da bi mogao biti mnogo više od toga.

Nadam se da će vas ova, kao i moje dosadašnje knjige, nasmijati, ali da ćete možda pustiti i koju suzu. Ovog puta imamo i nešto novo – mačku! Debeli Mikey je slika i prilika mojeg vlastitog ljubimca, mace Cinnamon. Ime sam posudila od susjede s kraja svoje ulice. Nadam se da će vam se svidjeti Debeli Mikey, samovoljni mačak.

Odrasla sam u velikoj obitelji mađarskog porijekla, punoj djece, smijeha i hrane – posebno deserata – pa mi se učinilo zgodnim ovu priču smjestiti u pekaru. U knjizi sam opisala dosta hrane, a neke od recepata možete naći i na mojoj internetskoj stranici. Iako su sve tri Crne udovice proizvod mašte, ipak su nadahnute mojim trima pratetama, Anne, Mimi i Marguerite, te mojom bakom Helen, čiji je nadimak bio Bunny. Naša obitelj ima dugu tradiciju u pekarstvu i moje tete su poznate po 7

svojem umijeću – Rita peče kolače iz bajki, Hilary radi najbolju pitu od jabuka s ove strane Mississippija, a Teresa sama ne peče kolače, ali je imala dovoljno mozga da se uda za muškarca koji je u tome pravi majstor.

Javite mi kako vam se svidjela moja knjiga. Uvijek volim čuti što misle moji čitatelji.

Lijep pozdrav, Kristan. www.kristanhiggins.com

8

1. poglavlje

― Raste ti brk.

Iako sam ovu glasno prošaptanu opasku čula, nisam na nju obratila pažnju, previše zaokupljena obožavanjem i promatranjem moje sad već puni sat stare nećakinje. Lice joj je još uvijek žarkocrveno od silnog napora rađanja, tamnoplave oči smirene i širom otvorene poput očiju mirne kornjače. Možda da ipak ne kažem sestri da me njezino dijete podsjeća na reptila.

Ali ipak. Malecka je nevjerojatno lijepa. Čudesna. ― Nevjerojatna je ― prošapćem. Corinne se široko osmjehne, zatim ju jedva zamjetno odmakne od mene. ― Smijem li ju primiti, Cory? ― obje moje tete namrgođeno se pobune; samo je mojoj mami dosad bilo dozvoljeno primiti dijete, pa ovom molbom očigledno kršim zapovjedni lanac.

Moja sestra oklijeva. ― Pa sad... ― Ma dozvoli joj, Cory ― ohrabruje ju Chris i moja seka mi naposlijetku ipak pruža sićušan živi zamotuljak.

Topla je i prekrasna i suze mi navru na oči. ― Bok, malecka ― prošapćem. ― Ja sam tvoja teta ― ni sama ne vjerujem koliko već sad volim ovo djetešce... stara je pedesetpet minuta, a ja sam se spremna za nju baciti pred autobus ako bude potrebno. ― Lucy, hej ― ponovno se oglasi Iris. ― Lucy. Raste ti brk ― moja sedamdesetšestogodišnja teta kažiprstom dodiruje svoju gornju usnicu. ― Točno ovdje. Joj, skroz krivo držiš malu. Daj ju meni. ― Čuj, teta, ne znam baš ― Corinne protestira, ali Iris brže-bolje zgrabi malenu i iste sekunde na mojim rukama težina 9

kristan higgins

usamljene praznine zamijeni jedva primjetnu težinu moje nećakinje. ― Brkovi ― kaže Iris i trzne bradom prema meni.

Gotovo protiv vlastite volje podižem prste prema usnici i ... jao meni! Nešto debelo i gotovo oštro, poput komadića bodljikave žice, viri mi iz kože. Brkovi! Iris je u pravu. Rastu mi brkovi.

Moja sićušna teta Rose prilazi mi i preblizu. ― Da vidimo ― kaže svojim jednako sićušnim glasićem, proučavajući moju usnicu. Zatim, prije nego što se stignem snaći, zgrabi uvredljivu dlaku i povuče. ― Au! Rose! Ovo je zaboljelo! ― pritisnem prstom dlačicu, oko koje me koža sad pecka. ― Ne brini, dušo; iščupala sam ju. Sigurno si ušla u Pauzu ― Rose mi se konspirativno nasmiješi, a zatim prinese moj brk svjetlu. ― Trideset mi je godina, Rose ― protestiram slabašnim glasićem. ― I daj prestani proučavati tu dlaku ― zgrabim joj dlačicu iz ruke. Jedna jedina dlaka, slučajnost. Nema šanse da sam u menopauzi... Ili možda jesam? Istina, danas se zbilja osjećam pomalo... prezrelo, s obzirom na to da je moja mlađa sestra rodila prije mene.

Rose mi se zapilji u lice u potrazi za još kojom dlakom. ― Događa se. Tvoja sestrična Ilona je ušla u menopauzu u tridesetpetoj. Uopće ne mislim da si premlada za to. Brkovi su obično prvi znak. ― Elektroliza ― preporuča moja majka popravljajući deku oko Corinninih nogu. ― Grinelda ti to može napraviti. Zamolit ću ju da te pregleda drugi put kad dođe na seansu. ― Vaša vračara je i kozmetičarka? ― pita Christopher. ― Nije vračara, nego medij. I da, Grinelda je nadarena za štošta ― kaže Iris, smješkajući se Emmi. ― Kad će na mene doći red da primim malenu? Ako se dobro sjećam, i ja sam joj prateta ― buni se Rose svojim piskavim glasićem. ― A što se dlake tiče, ja ih izbjeljujem. Jednom sam ih obrijala i tri dana poslije izgledala sam kao ujo Zoltan nakon par dana tulumarenja ― prihvati Emmu iz Irisinih ruku i njezino ljupko, izborano lice zasja osmijehom. ― Joj samo to ne, Lucy; nikad se ne brij ― kaže Iris. ― Ostat će ti čekinje. ― Ovaj... dobro... ― kažem ja, pogledavajući svoju sestru. Je li ovo normalan razgovor za rađaonice? ― Kako se ti osjećaš, Corinne? ― Predivno ― kaže ona. ― Mogu li, molim vas, dobiti svoju kćerkicu natrag?

10

Miris novog jutra

― Pa tek sam ju dobila! ― buni se Rose. ― Amo s malenom ― naređuje Christopher. Rose uzdahne poput mučenika, ali predaje Emmu.

Moja sestra se prvo zagleda u svoje dijete, zatim u supruga. ― Misliš da bismo ju trebali malo obrisati antibakterijskim gelom? ― pita ga, namrgođena od brige. ― Ma ne ― odgovara Chris. ― Vi cure ste prošle dezinfekciju prije ulaska, je li tako? ― Apsolutno. Ne želimo da nam Emma dobije polio ― kaže Iris bez traga sarkazma u glasu. Jedva se suzdržavam da se ne nasmijem. ― Chris, dragi, a kako si mi ti? ― pita Corinne supruga. ― Puno bolje nego ti, ljubavi. Nisam ja upravo rodio, znaš.

Corinne odmahuje rukom. ― Joj, Lucy, da znaš kako je divan bio. Stvarno. Trebala si ga vidjeti! Tako smiren, toliko mi je pomogao. Bio je fenomenalan. ― Nisam baš ništa pomogao, Lucy ― razuvjerava me šogor.

Zatim pruža ruku i dodiruje Emmin obraz. ― Tvoja sestra... ona je bila fenomenalna ― novopečeni roditelji zagledaju se jedno u drugo sa sentimentalnim obožavanjem i osjećam kako mi se u grlu stvara dobro mi poznat čvor.

Jimmy i ja smo mogli tako promatrati jedno drugo. ― Dobar dan, ja sam Tania, došla sam vas podučiti o dojenju! ― moćan glas nas sve prene. ― Vidi, vidi koliko vas ima!

Mamice, treba li vam sva ova publika? ― Idemo mi, Corinne ― kažem ja, iako sam prilično sigurna da bi moja majka i njezine sestre radije ostale ovdje i stvarale zvučne kulise. ― Vidimo se kasnije. Ponosna sam na tebe ― ljubim sestru, još jednom dodirujem Emmin obraz i pravim se da ne vidim kako ga Corinne iste sekunde briše vlažnom maramicom. ― Bok, Emma ― šapućem i oči mi se opet pune suzama. ― Volim te, zlato ― moja nećakinjo. Pa ja imam nećakinju! U mislima nas već vidim kako sjedimo na čajankama i preskakujemo uže.

Corinne mi se osmijehne. ― Vidimo se, Lucy. Volim te ― hrabro me potapše jednom rukom, očigledno već instinktivno spremna na držanje djeteta samo na drugoj. ― Da vidimo mi te bradavice ― prodere se Tania, trenerica dojenja. ― Mužiću, vi primite malu, može? Moram pregledati dojke vaše ženice.

Poput dobro uvježbanog ovčarskog psa guram mamu, Rose i Iris iz sobe. Na hodniku mi nešto upada u oči. Moja majka, tete i ja smo sve odjevene u crno. Zastajkujem iza njih. Mama 11

kristan higgins

na sebi ima otmjen pregolemi kardigan kojeg se ne bi posramila ni Audrey Hepburn, Iris bezličnu crnu dolčevitu, a Rose vestu na kopčanje i bijelu majicu. Ja sam isto ujutro zgrabila crnu majicu – dižem se točno u četiri svakog jutra i nemam previše vremena za biranje odjeće... crna je jutros bila na vrhu čiste hrpe.

Ironičnom i nevoljnom igrom sudbine, moja majka, Iris i Rose nose djevojačko prezime Black, što je prevedeno s mađarskog Fekete kad se moj djed doselio ovamo. Još ironičnijim i još nevoljnijim udarcem sudbine, sve su tri sestre ostale udovice prije pedesete i naravno, svi ih zovu Crne udovice. I baš na ovaj ovoliko sretan dan sve smo odjevene u crno. Odjednom shvaćam da sam danas ja, koja sam također rano ostala udovica, sličnija njima trima, nego svojoj presretnoj sestri. Da sam povrh svega danas otkrila da mi rastu brkovi i od udovica dobila krasne savjete kako da to riješim.

Da sam jako daleko od vlastitog djeteta, što mi nije palo na pamet tek danas. Jimmy je mrtav već pet godina. Pet i pol. Pet godina, četiri mjeseca, dva tjedna i tri dana, točnije.

Ove su misli glasnije čak i od brbljanja mojih teta i majke dok se vozimo preko kratkog mosta natrag u Mackerly, natrag prema pekari u kojoj sve četiri radimo. ― Mi ćemo do groblja ― objavljuje moja majka dok izlaze iz auta; prvo Iris, za njom Rose i na kraju moja mama. ― Moram ispričati tvojem ocu sve o malenoj. ― Dobro ― kažem ja s usiljenim smješkom. ― Onda se vidimo kasnije. ― Sigurno nećeš s nama? ― pita Rose. Sve četiri naginju glavu i promatraju me. ― Ovaj... mislim da ipak neću. ― Znaš da Lucy ima problema s time ― kaže moja mama strpljivo. ― Idemo mi. Dušo, vidimo se kasnije. ― Aha. Zabavite se ― i znam da hoće. Promatram ih kako silaze niz ulicu prema groblju na kojem su ukopani njihovi supruzi – i moj.

Sunce sija, ptice pjevaju, moja nećakinja je rođena potpuno zdrava. Dan je divan, sretan; s brkovima ili bez njih. Sa suprugom ili bez njega. ― Divan dan ― kažem naglas i ulazim u pekaru.

Topao i uvijek isti, miris pekare Bunny’s me obavija poput dekice; miris šećera i kvasca i pare kojeg udišem dubokim udahom. U prostoriji iza dućana Jorge nešto posprema. Kad uđem, diže pogled prema meni. ― Predivna je ― kažem. Jorge 12

Miris novog jutra

kimne, osmjehne se, zatim se vrati struganju sasušenog tijesta s radnih ploha.

Jorge ne govori. Radi u našoj pekari godinama. Ima negdje između pedeset i sedamdeset godina, ćelav je i ima kožu lijepe svjetlosmeđe boje na kojoj se kočoperi tetovaža Isusovih muka na križu. Jorge mi pomaže s pospremanjem i dostavom kruha, jer Bunny’s dostavlja kruh – moj kruh – u nekoliko restorana u Rhode Islandu. ― Večeras ću ja odnijeti kruh u Gianni’s, Jorge ― kažem dok on ukrcava kruh u kutije. Jorge kimne, zatim se uputi prema stražnjim vratima i zastane na sekundu, pa mi domahne pozdrav. ― Uživaj u ostatku dana ― kažem. On se osmjehne pokazujući svoj zlatni zub, a zatim nestaje.

Hladnjak zuji, neispravna halogena žarulja iznad radne plohe treperi, pećnice se hlade. Jedini zvuk osim tih jest zvuk mojeg disanja.

Moja obitelj posjeduje Bunny’s pedesetsedam godina. Pekaru je otvorila moja baka nedugo nakon što je moj djed umro u četrdesetosmoj godini i odonda ju vode žene. Muškarci u mojoj obitelji nemaju baš neki rok trajanja, kao što ste vjerojatno i sami primijetili. Nakon što je moj otac umro kad sam ja imala osam godina, i mama je počela raditi u pekari, uz Iris i Rose.

A nakon što je Jimmy poginuo u prometnoj nesreći, ja sam im se pridružila.

Volim našu pekaru i kruh kojeg u njoj pečem je dokaz da nas Bog sve voli, ali moram priznati da ne bih ovdje radila da su okolnosti bile drugačije. Iako pečenje kruha pruža veliko zadovoljstvo, ono ipak nije moja prva ljubav. Po obrazovanju sam slastičar, završila sam Kulinarsku akademiju Johnson & Wales u Providenceu, na pola sata od Mackerlyja, sićušnog otoka južno od Newporta. Nakon diplome dobila sam posao u jednom od otmjenijih hotela u okolici. Ali nakon Jimmyjeve smrti nisam više mogla izdržati sve to. Pritisak, buku, dugo radno vrijeme... ljude. I tako sam se pridružila Crnim udovicama u Bunny’su. Na moju veliku žalost, podjela rada je nešto o čemu se ovdje posljednji put raspravljalo prije mnogo godina – Rose je zadužena za kolače i kekse, Iris za peciva i uštipke, mama vodi posao. Tako je meni ostao samo kruh.

Pečenje kruha je umjetnost koja zahtijeva zen-pristup i koju većina svijeta nikad neće shvatiti; umijeće koje sam s vremenom zavoljela. Svaki dan dolazim ovamo u pola pet ujutro, mijesim tijesto, dijelim ga i oblikujem, puštam da naraste, te premještam u pećnice, a zatim odlazim doma na spavanje oko 13

kristan higgins

deset, da bih se popodne vratila i ponovila postupak za restorane. Najčešće sam doma već oko četiri poslijepodne. Moj raspored je savršeno u skladu sa sumanutim nesanicama i bizarnim rasporedom spavanja koji su me spopali nakon pogibije mojeg supruga.

Zateknem samu sebe kako prstima pretražujem lice u potrazi za još kojom dlačicom. Ako su već našle tu jednu, možda ih ima još. Ne. Sve je glatko, ali ipak odlazim do ogledala u kupaonici za svaki slučaj. Dobro je, hvala Bogu, nigdje dlaka.

Izgledam kao i inače... tamnoplava kosa svezana u rep, svijetlosmeđe oči – boje viskija, kako je govorio Jimmy – par pjegica. Imam ugodno lice. Mislim da bih nekome bila baš zgodna mama.

Oduvijek želim obitelj i djecu. Usprkos zalutaloj dlačici, još sam mlada. Ili nisam? Što ako je teta Rose bila u pravu i menopauza vreba iza najbližeg ugla, spremna za napad? Danas jedna dlaka – za par mjeseci možda ću se već morati brijati.

Možda mi se i glas promijeni. Sasušit ću se kao štruca kruha koja je predugo ostala u pećnici; nekoć lagana i puna obećanja, ali ostavljena sama predugo, sad je zbijena i bezukusna gvalja.

Taj brk je bio prvo upozorenje! Jao meni! Brk! Potajice si opipam grudi. Dobro je. Cure su još u dobroj formi, ništa ne visi, niti se prelijeva. Još sam mlada. Ugodno zrela. Ali tko zna, možda moj rok trajanja nije toliko dug koliko si ja mislim da je. Prokleti taj brk.

Jimmy bi želio da krenem dalje, da budem sretna. Naravno da bi želio. ― Što ti misliš, Jimmy? ― kažem naglas i glas mi se odbija od goleme profesionalne miješalice Hobart i još golemije pećnice. ― Ja mislim da bih trebala početi izlaziti s dečkima.

Slažeš se, ljubavi? Čekam odgovor. Otkako je Jimmy poginuo viđam razne znakove. Naprimjer, u prvoj godini nakon nesreće posvuda sam nalazila novčiće. Ili bih osjetila miris Jimmyja – češnjak, crno vino, rajčice... Jimmy je bio šef kuhinje u Gianni’su, restoranu svojih roditelja. Znala sam ga i sanjati. Ali danas, kad od njega tražim savjet o svojem budućem ljubavnom životu, od njega ni glasa.

Otvore se stražnja vrata i nahrupe moja majka i tete. ― Bilo nam je divno na groblju! ― kaže Iris. ― Predivno! Ali ako uhvatim vrtlare koji su se s kosilicom toliko približili grobu mojeg Petea, zadavit ću ih golim rukama. ― Znam. To sam i ja rekla gradskom povjerenstvu ― uključuje se Rose piskutavo. ― Prošle godine su pokosili petunije 14

Miris novog jutra

koje sam zasadila Larryju. Došlo mi je da se rasplačem! ― I jesi se rasplakala ― podsjeti ju Iris.

Mama mi prilazi u oblaku Chanela No. 5. ― Malecka je zbilja krasna, jel΄ da? ― kaže s osmijehom.

Uzvraćam širokim osmijehom. ― Predivna je. Čestitam, baka. ― Hmm, baka. Super zvuči ― kaže moja mama gotovo oholo.

Iris odobravajuće kimne glavom. I ona je već baka; njezin sin Ned i njegova sada već bivša žena imaju dvoje djece. Rose, s druge strane, nadureno šuti. ― Nije pošteno ― kaže. ― A ti si toliko mlađa od mene, Daisy. Ja sam prva trebala biti baka ― Rose i Iris su prešle sedamdesetu, a mojoj majci je šezdesetpet, no Rosein sin ipak nema djece (što je vjerojatno dobro jer je Stevie sklon idiotarijama). ― Ma napravit će Stevie dijete nekoj curi, ne brini ti ― kaže moja mama utješno. ― Ali pitam se hoće li i njegova žena, ako uopće nađe neku koja je spremna udati se za njega, umrijeti mlada ― a zatim se sve tri Crne udovice, svjesne nezgodne teme, okrenu prema meni.

Vidite, u mojoj generaciji kletva Crnih udovica je pogodila samo mene. Moja sestra živi u stalnom strahu da će Chris umrijeti mlad, ali zasad još ništa. Irisina kćer Anne je lezbijka i iz nekog razloga sve su tri Udovice uvjerene da će Laura, njezina partnerica već punih petnaest godina, biti pošteđena zbog seksualnog opredjeljenja. Neddyjeva bivša žena je također već na sigurnom. Ned i Stevie su obojica zdravi, iako Stevie nije baš najbistriji. (Jednom je pojeo otrovni bršljen jer ga je frend izazvao. U dvadesetdrugoj.) Muškarci rođeni u našoj obitelji su pošteđeni kletve... samo supruzi umiru mladi. Moj djed, muževi mojih prateta, moj tata i supruzi moje dvije tete... svi su prerano umrli.

Još nešto: nijedna Crna udovica se nije preudala. Njihovi pokojni supruzi uzdignuti su na status svetaca, a žene su postale ponosne na svoje udovištvo. Već i na samu pomisao da bi mogle pronaći nove muževe prezirno su frktale nosevima: „Ma dajte! Što će meni muž? Imala sam ja svojeg Larryja/Petea/ Robbieja. On je bio Ljubav Mog Života.“ Prije nego što sam i sama postala udovica, mislila sam da Crne udovice možda vole biti same. Da su nezavisne žene, ponosne na to kako su se ophrvale sa smrti supruga. Da je njihov prijezir prema ideji ponovne udaje možda samo čvrst stav, dokaz nezavisnosti, možda čak i snage. Kad sam i sama postala udovica, shvatila sam. Nemoguće je i pomisliti da ćete se 15

kristan higgins

ponovno zaljubiti kad život vašeg supruga završi desetljećima prije nego što ste očekivali.

Stražnja vrata još su se jednom otvorila. ― Petak je i vrijeme je za koktele! ― začuo se poznat glas. ― Ethan! ― zapjevuše Crne udovice u zboru, ushićene i lažno iznenađene njegovim dolaskom. ― Moji mi izvori kažu da je curica ― kaže Ethan. ― Čestitam, moje dame.

Ethan Mirabelli, mlađi brat mojeg pokojnog supruga, stoji na vratima s rashladnom torbom za prenošenje hrane. Ljubi svaku Crnu udovicu, posebno čvrsto zagrli moju majku i nešto joj prošapće u uho, a ona zasja od sreće i potapše ga po obrazu.

Zatim Ethan pogleda mene. ― Bok, Luce. Čestitam, ponovno si teta. ― Hvala, Ethan ― odvraćam sa smješkom. ― Nije prava sestrična Nickyju, ali dovoljno je blizu ― Nicky je Ethanov sin. Čim sam ovo izgovorila, shvatila sam da sam ga vjerojatno pogodila u živac. Nickyjeve prave sestrične i bratići bili bi Jimmyjeva djeca... Jimmyjeva i moja. ― Nego što! ― odgovara Ethan, smirujući me. ― A kako je Nicky? ― pita teta Iris. ― Zgodan, pametan i žene ga vole. Jabuka ne pada daleko od stabla ― Nicky ima četiri godine, ali sve što je Ethan rekao je istina. Moj me šogor pogleda s osmijehom, a zatim iz rashladne torbe izvlači nešto što je iskopao tko zna gdje ― mini-bar i to potpuno opremljen, s posudom za miješanje koktela, malim nožem, čašicom za mjerenje i nekoliko boca alkoholnih pića. ― Danas sam se odlučio za francuske martinije, cure ― kaže, točeći votku. ― I to ružičaste, u čast malene. Neka bude jednako predivna kao i ostale dame iz obitelji Black.

Potpuno očekivano, Udovice se na ove riječi ozare i stanu gugutati od sreće. Ethan ih vrti oko malog prsta. ― Nije li malo prerano za alkohol? ― pita Rose svojim glasićem, pogledavajući prema satu, pružajući čašu prema Ethanu. Četiri i trideset. Isto vrijeme kao svakog petka. ― Ne morate vi piti s nama ― kaže Ethan, već ulijevajući martini u njezinu čašu. ― Ne budi drzak ― kaže Rose i klopi ga po ruci. ― Toči! ― Ethan se naceri i posluša ju. ― Nego, Ethan ― nastavlja Rose, ― znaš što mene zanima? Kako si ti napravio dijete onoj dragoj curi?

Ethan podigne obrvu na svoj klasični zločesti način. ― Da se preselimo u susjednu sobu? Rado ću vam pokazati.

16

Miris novog jutra

Teta Rose glasno uzdahne sva puna lažnog zgražanja i iskrenog divljenja. ― Ja te pitam zašto ju nisi oženio? Tu zgodnu Parker? ― kao da tu priču nisu čule već milijun puta.

Ethan mi namigne. ― Pa zaprosio sam ju, sjećate se? Nije me htjela. Znala je da sam potajno zaljubljen u Crne udovice i da moje srce nikada neće pripadati njoj ― okrene se prema meni. ― Izvoli, Lucy. ― Hvala, Eth ― odvraćam.

Kokteli petkom poslijepodne su tradicija naše pekare.

Ethan, koji puno putuje zbog posla, vikendom se uvijek vraća u Mackerly posjetiti sina... i provjeriti kako sam ja, priznajem. Otkako je Jimmy poginuo, Ethan je vjeran prijatelj. Sjajan prijatelj. Ali većinu vikenda ipak počinje ovdje, u pekari, na koktelima i flertu s mojom majkom i tetama, koje ga bezumno obožavaju. ― I kako je malena? ― pita Ethan Crne udovice, a zatim sjeda i sretno se smiješi dok one cvrkuću o tome koliko je Emma predivna.

Ja otpijem tek jedan gutljaj iz čaše, a zatim ih samo promatram sa smiješkom. Iako su gotovo cijeli život same, Crne udovice su vedrije od većine ljudi koje znam.

Zatim bacam pogled na sat i odlažem svoje piće. ― Moram odnijeti kruh u Gianni’s. Ethan, ideš sa mnom? ― Nema šanse ― odgovara Ethan veselo. ― Zašto bih, pobogu, bio kod svojih kad mogu piti s ovim mađarskim krasoticama?

Udovice opet lažno negoduju i frkću nosevima, istovremeno se skriveno diveći Ethanu i obožavajući ga. ― Plaćaju te dobro da budeš žigolo? ― pitam.

Ethan se nasmije. ― Možda se vidimo kasnije, Luce ― oboje živimo u kompleksu Boatworks, nekadašnjem brodogradilištu preuređenom u stambene zgrade.

Odlazim do pećnica i punim košare kruhom za Gianni’s.

Većina štruca je još topla. Ovdje sam smirenija, disanje mi je sporije, a pokreti nježniji; radim spretno i spremam jedan po jedan kruh u papirni tuljac, a zatim ih slažem u košaru. Miris svježeg kruha je vjerojatno miris Raja; utješan je, podsjeća na dom. Kad je košara puna podižem ju, otvaram stražnja vrata i izlazim na ulicu, na blještavo sunce.

Na moje zgražanje, Starbucks koji se nalazi odmah iza ugla zgrade u kojoj je Bunny’s, prepun je čak i u ovo doba. Našoj pekari bi dobro došlo nešto njihovih klijenata, razmišljam.

Godinama nagovaram Crne udovice, od kojih svaka posjeduje 17

kristan higgins

trideset posto vlasništva pekare, da se preorijentiramo s peciva na kavu i kolače. Ali to bi, naravno, donijelo promjene, a Crne udovice ne vole promjene. Ja sam vlasnica tek deset posto pekare, pa nema šanse da ih nadglasam. Nemam dovoljno moći ni da im ometam poslovanje.

Na drugom kutu od Starbucksa nalazi se Gianni’s Ristorante Italiano, restoran mojeg svekra i svekrve, Giannija i Marie. ― Lucy! ― zavape njih dvoje oduševljeno dok se ja s mukom guram kroza stražnja vrata kuhinje. ― Bok, Marie; bok, Gianni ― kažem ja i mirno stojim dok me grle i ljube. Paolo, zamjenik glavnog kuhara i daleki rođak Mirabellijevih iz Rima, uzima kruhove od mene, a Micki, pomoćna kuharica, mi dovikuje pozdrav sjeckajući češnjak i peršin. Kelly, njihova dugogodišnja konobarica, s kojom sam išla u srednju školu, mi domahuje pozdrav razgovarajući na telefon. ― Kako si ti? Kako je malena? Svi su zdravi, dao Bog? ― pita Marie. Nazvala sam ih prije nego što smo krenule prema bolnici – i dalje smo vrlo bliski. ― Predivna je ― kažem ozareno. ― Moja se seka sjajno držala. Sedamnaest sati. ― Je li se nešto razderalo? ― pita Marie, našto se Gianni lecne. ― Ovaj, nisu nam baš sve rekli ― odgovaram tiho. ― Poslat ćemo im hrane ― kaže Gianni. ― Djeca su pravi blagoslov.

Neko vrijeme nitko od nas ne govori. Moj pogled odmah poleti prema kutku – malom oltaru, zapravo – iznad glavnog štednjaka sa dvanaest ploča. Dvije svijeće, crvena marama koju je Jimmy nosio u kuhinji i fotografija Jimmyja slikana na dan našeg vjenčanja. Njegovo krupno, prelijepo lice mi se široko osmijehuje, te divne oči blistaju. Jimmy je izgled naslijedio od sjevernotalijanskog dijela obitelji... kovrčava tamnoplava kosa, oči poput Sredozemnog mora i osmijeh koji bi mogao obasjati omanji grad. Atletski građen, širokih ramena i visok, Jimmy je u meni izazivao osjećaj sigurnosti, zaštićenosti i bezuvjetne, duboke ljubavi.

Kvragu. Oči mi se pune suzama. Ah, što sad. Bar Gianniju i Marie to ne smeta. Marie me pogladi po ruci, tamnih očiju također na rubu suza, a Gianni me potapše po ramenu svojom krupnom rukom. ― Znaš li vraća li se Ethan za vikend? ― pita me Marie brišući oči.

Oklijevam. ― Ovaj, mislim da da ― da im kažem da je nji18

Miris novog jutra

hov sin malo dalje u istoj ulici, ali s mojima, samo bih ih povrijedila. ― Taj njegov posao ― mrmlja Gianni. ― Gluposti. Ah! ― zamahne rukama kroza zrak u znak gađenja, a ja se suzdržavam da se ne nasmijem.

Iako je Ethan upisao istu kulinarsku akademiju kao ja, odustao je nakon treće godine jer mu je posao ponudila jedna velika tvornica hrane. Tvornica najpoznatija po pripravku Zamjena, jako popularnom piću koje sadrži sve hranjive tvari kao i savršeno uravnotežen obrok i usto oslobađa od potrebe sjednja za stolom i uživanja u pravoj hrani. Mislim da bi Gianni i Marie radije vidjeli Ethana kako prodaje drogu ili snima porno filmove, da vam pravo kažem. Na kraju krajeva, glavni cilj njegovog poslodavca je uvjeriti ljude da im hrana nije potrebna, a njih dvoje su vlasnici restorana.

Ponovno pogledam Jimmyjevu sliku. Nije pravo vrijeme da im priopćim da se namjeravam vratiti u igru. Može to pričekati. Čemu im upropastiti vikend? Znam da mi ne bi zamjerili što želim supruga i obitelj, ali znam i da im to ne bi bilo lako čuti.

Uostalom, prije toga me čeka još jedna sitnica.

Oko devet iste večeri moje se računalo i ja ludo zabavljamo natječući se u Scrabbleu, dok moja osam i pol kilograma teška mačka – s pravom nazvana Debeli Mikey – leži na mojim koljenima. Netko pokuca na vrata. ― Naprijed ― kažem, znajući dobro tko je. ― Bok, Lucy ― kaže Ethan otvarajući vrata. Jedva da ikad zaključavam – zgrada ima vrata koja se mogu otvoriti samo ukucavanjem prave kombinacije brojeva, a u Mackerlyju zločina gotovo i nema. ― Bok, Eth. Kako ide? ― teška srca se odvajam od ekrana... Baš sam namjeravala upisati riječ zenit i totalno rasturiti Maven, moju najveću računalnu neprijateljicu, ali ljudi su ipak važniji. Barem mislim. OK, upisujem još riječ zenit i onda preklapam računalo. Eto ti na, Maven! ― Bolje nego ikad ― Ethan, koji je u posljednjih pet godina proveo i previše vremena u mom stanu, ponaša se kao kod sebe doma i kreće prema hladnjaku. ― Mogu uzeti jedan od ovih? ― viče.

Grlo me stegne. ― Naravno. Za tebe sam ih i napravila ― ranije ove večeri napravila sam nešto što radim zbilja jako često – stvorila sam fantastičan desert. U hladnjaku sad stoji šest posudica pjene od manga i ananasa, na svakoj od njih ukras od želea od malina. Barem tri od njih su namijenjena Ethanu; 19

kristan higgins

večeras moram biti posebno dobra prema njemu. ― Hoćeš i ti jednog? ― viče opet. U glasu mu čujem da već jede. ― Ne, hvala. Svi su za tebe ― ja ne jedem deserte koje sama spremam. Već godinama. ― Ovo je fenomenalno ― kaže Ethan ulazeći u sobu. ― Drago mi je da ti je fino ― kažem, izbjegavajući njegov pogled. ― Hej, hvala što si mi poslala one fotke Nickyja ― kaže, već stružući žličicom po dnu prve posudice. ― Nema na čemu. Baš mi je bio sladak ― Ethan i ja se na trenutak smiješimo jedno drugom, povezani obožavanjem njegovog sina. Prošle srijede Nickova vrtićka grupa je postavila predstavu o životu leptira. Nicky je glumio paperjasto sjeme trave. Meni je odavno prešlo u naviku fotografirati Nickyja i e-mailom slati fotke Ethanu jer se Parker, Nickova mama, baš nikad ne sjeti ponijeti fotić. ― Čuj, Ethan, moramo o nečemu razgovarati ― kažem i već mi je nelagodno. ― Naravno. Čekaj samo da odem po još jedan. Nevjerojatni su ― Ethan se vraća u kuhinju i čujem da ponovno otvara hladnjak. ― Zapravo, ja tebi također moram nešto reći ― vraća se u dnevnu sobu. ― Ali dame imaju prednost ― sjeda u naslonjač i smiješi mi se.

Ethan ni najmanje ne sliči na svog brata, što je i utjeha i šteta. Za razliku od Jimmyja, Ethan je pomalo... običan. Zgodan, ali ne ostavlja bez daha. Ima smeđe oči, ni tamne, ni svijetle; uvijek pomalo razbarušenu smeđu kosu, prosječne je visine i težine. Da je sladoled, bio bi vanilija. Ima slatku bradu, onakvu kakva je trenutno omiljena među igračima bejzbola – kratka, jedva vidljiva trodnevna bradica koja mu daje nekakvu grubu privlačnost, ali ipak je... Ethan. Ponekad me podsjeća na vilenjaka – ne mislim na one iz nordijskih bajki, plavokose i prozračne, nego na Tolkienove elfove, zgodne i zločesto zaigrane, sa živahnim obrvama i nestašnim osmijehom.

Strpljivo me promatra. Opet me steže u grlu. Gutam s mukom. Uvijek kad sam nervozna jedva gutam. Debeli Mikey skoči Ethanu na krilo i gurka ga glavom sve dok ga Ethan poslušno ne počeše po bradi. Baš ga je Ethan donio iz azila za životinje prije par godina, te ga uz ispriku da nitko drugi ne bi uzeo tako grdog macana poklonio meni. Debeli Mikey nikada nije zaboravio tko ga je izbavio iz zatvora i Ethana uvijek pozdravlja grlenim predenjem.

20