Palača buha

Page 1


Nakladnik HENA COM Zagreb, siječanj, 2013. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Dunja Novosel Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Elif Shafak, BİT PALAS Copyright © 2004, 2005 by Elif Shafak All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2013.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava


Elif Shafak

PalaÄ?a buha roman

Prevela s turskoga Dunja Novosel

Hena com Zagreb, 2013.



Naravno, ponajprije jednoj Shafakici, mojoj majci



I geto može biti ugodno i pouzdano mjesto, ali što god bilo, ono što ga čini getom jest činjenica da ste prisiljeni živjeti tamo. Obzirom da su se sada zidovi počeli urušavati, smatram da bi bilo korisno da preskočimo ruševine i suočimo se s gradom što se nalazi vani. Ursula K. Le Guin Žene, snovi, aždaje



Palača buha

G

ovore da imam bujnu maštu. To je dosad najfiniji način da ti se kaže: „Pričaš gluposti!“ Moguće je da su u pravu. Kad god se zabrinem, kad se zbunim ne znajući što, gdje i kada trebam reći, kad se plašim ljudskih pogleda, kad se trudim sakriti koliko me ljudski pogledi plaše, kad se trebam predstaviti nekome koga želim upoznati, zapravo, kad se pretvaram da ne znam koliko zapravo slabo poznajem sebe, kad patim zbog prošlosti, kad ne mogu prihvatiti da ni budućnost baš neće biti sjajna, kad ne mogu probaviti činjenicu da se nalazim na mjestu na kom se nalazim ni što sam čovjek kakav jesam... tada pričam gluposti. Ta je glupost, koliko god bila daleko od istine, isto toliko daleko i od laži. Laž je prevrnuta istina. Što se gluposti tiče, to je neodvojiv spoj laži i istine. Djeluje komplicirano ali zapravo je vrlo jednostavno. Toliko jednostavno da se može izraziti jednom linijom. Recimo da je istina vodoravna linija. Ovako nešto: Tada je ono što nazivamo laž okomita linija. Ovako nešto:

9


Elif Shafak

Što se gluposti tiče, i ona je nešto ovako:

U krugu nema ni vodoravnog ni okomitog. Niti kraja ni početka. Sve dok vas ne obuzme silna želja da pronađete početak, sa svakog mjesta možete uroniti u krug. Ali mjesto s kojeg ste uronili ne možete nazvati početak. Ni rođenje, ni prag, ni zadnja stanica... Odakle god da krenem, uvijek postoji nešto prije. Ja se nikad nisam s ovim susreo ali slušao sam od nekoga tko zna. Ranije, u danima kada su poklopci uličnih kanti za smeće bili okrugli, sivkasti i limeni, postojala je igra koju su igrali mladi momci i djevojke poredani na zidiću. Da bi se igra mogla igrati, trebao se skupiti određen broj ljudi, dovoljno malo da se ne stvara gomila i dovoljno puno da ne nastane pustoš, obavezno u parnom broju i kad bi se tek smračilo. Najprije bi se na okruglom sivom limenom poklopcu kante za smeće naznačila četiri različita pravca, i za svaki bi se pojedini pravac bijelom kredom napisale četiri različite riječi koje mogu dati odgovor na pitanje „kada?“: „Odmah – Sutra – Uskoro – Nikada“. Poklopac bi se brzo okretao oko ručke na sredini, a osoba na koju bi došao red, bi, dok se još nije stigao usporiti, pritisnula prstom na nekom nasumičnom mjestu i iznenada zaustavila okretanje kruga. Svatko tko je sudjelovao u igri ponovio bi ovu proceduru i za to bi vrijeme jedan po jedan saznali što im od ponuđenog vremena sljeduje. U drugoj turi bi se na pitanje „kome?“ upisivala četiri različita odgovora, ovoga puta na odgovarajući način između četiri pravca: „Meni – Onome koga volim – Najboljem prijatelju – Svima“. I opet bi se najvećom brzinom 10


Palača buha

zavrtio okrugli, sivkasti, limeni poklopac. I ponovno bi se jedan po jedan pružali prsti i krug se nasumično zaustavljao. U trećoj turi došao je red da se nađe odgovor na pitanje „što će se dogoditi?“. U preostalih osam praznina nizalo se osam riječi, četiri dobre, četiri loše, u namjeri da bude pravedno: „Ljubav – Brak – Sreća – Bogatstvo – Bolest – Rastanak – Nesreća – Smrt.“ Poklopac bi se ponovno zavrtio i igrači bi jedan po jedan prikupljali toliko iščekivane odgovore na pitanja „ Kada? Kome? Što će se dogoditi?“: „Meni – Bogatstvo – Uskoro“, „Onome koga volim – Sreća – Sutra“, „Najboljem prijatelju – Brak – Odmah“ ili „Svima – Rastanak – Nikada“... Nije teško početi. Uz neke manje promjene u strukturi igre, i ja mogu koristiti istu logiku. Najprije treba pronaći vrijeme za priču: „Jučer – Danas – Sutra – Beskonačnost“. Nakon toga, treba poredati mjesta vezana za nju: „Mjesto odakle sam došao – Mjesto na kojem se nalazim – Mjesto na koje idem – Nigdje“. Zatim, treba doći red na igrače: „Ja – Neki od nas – Svi – Nitko“. I konačno, u praznine treba poredati moguću sudbinu, ne kvareći ravnotežu četiri spram četiri. Ako tako četiri puta zavrtim okrugli, sivkasti, limeni poklopac kante za smeće, uspjet ću stvoriti suvislu rečenicu. I jedna je rečenica dovoljna i potiče priču: „U proljeće 2002., u Istanbulu, jedan je od nas, prije vremena, ne sačekavši puni krug, umro.“ *** Prvoga svibnja 2002., u srijedu u 12:20, jedan prljavo-bijeli kamionet sa svih strana ispisan velikim i manjim natpisima i slikom divovskog miša oštrih zuba na jednoj, i ogromnog, crnog, potpuno dlakavog pauka na drugoj strani, nije 11


Elif Shafak

primijetio barijere (postavljene u ranojutarnjim satima, ali do podneva već prevrnute) na uglu uske uličice što se otvarala prema jednoj od istanbulskih glavnih avenija koje su puno puta mijenjale svoj vanjski izgled i ime, te je nastavio svojim putem i odjednom se zatekao usred gomile od otprilike dvije tisuće i dvjesto ljudi. Petstotinjak ljudi u toj gomili činio je prosvjednički marš povodom Praznika rada, tisuću tristo policajaca grupiranih da ih zaustave, a ostatak se sastojao od državnih dužnosnika što su na drugom kraju slavili Prvi maj stavivši cvjetni vijenac oko Ataturkova spomenika i osnovnoškolaca kojima su u ruke tutnute zastave i koji su popunjavali praznine. Većina učenika tek je nedavno naučila čitati i pisati i poput sve djece što tek nauče čitati i pisati, i oni su navikli, derući se, slovkati svaki natpis što ga vide. Kad se kamionet s naslikanim mišem i paukom stvorio među njima, ta djeca što su satima stajala na suncu mirna poput bubica i koja su dobila urtikariju od slušanja junačkih govora, u zboru su povikala: „DE-ZIN-SEK-CIJ-SKA-SLUŽ-BA „DU-GA“: Po-zovi-te-nas-da-mi-o-čis-ti-mo-za-Vas“. Uspaničen pred ovim neočekivanim napadom, riđokosi je vozač klempavih ušiju, smiješnoga lica i neodređenih godina, da bi se spasio od dječjeg mahnitanja, promijenio smjer u drugu stranu i točno po sredini presjekao napet, u svakom trenu na eksploziju spreman krug što su ga s jedne strane činili nagomilani prosvjednici, a s druge policajci. Tijekom nekoliko minuta koliko je tamo stajao zatečen, ne znajući na koju bi stranu krenuo, bio je dočekan veselim povicima i bijesnim dobacivanjem prosvjednika, pobornika iste ideologije grupiranih u raličite tabore. Kad je, u očajničkom pokušaju da se spasi, pokrenuo kamionet prema 12


Palača buha

drugoj polovici kruga, tada ga je i policija zaustavila. Ali baš u tom trenu, sva je policija nagrnula prema grupici iz prvih redova na suprotnoj strani koja je odlučila započeti marš i vozač kamioneta se spasio u posljednji čas. Uspjevši napustiti trg, bio je obliven znojem od glave do pete. Zvao se Nepravda Bašturski1. Bavio se dezinsekcijom otprilike trideset tri godine i nikada za to vrijeme nije mrzio svoj posao koliko ga mrzi danas. Da se ne bi ponovno uvalio u nevolju čak i po cijenu toga da se vožnja odulji, držao se što je moguće dalje od glavnih avenija koje su vodile kraćim putem i prolazio je zmijolikim sporednim ulicama; kad je konačno stigao pred zgradu koju je tražio, kasnio je na zakazani dogovor točno sat i četrdeset pet minuta. Zaustavivši se uz pločnik i došavši malo k sebi, sumnjičavo je promotrio skupinu od petnaest-dvadeset ljudi što se okupila pred ulazom zgrade. Iako nije mogao shvatiti zašto su se tu okupili, stekavši uvjerenje da su bezopasni, prekontrolirao je adresu što mu je jutros u ruke tutnula tajnica koja je uvijek pričala više no što je bilo potrebno: „Ulica Žurnal, broj 88 (Bombon Palas)“. Brbljava tajnica je na dno papira stavila i kratku opasku: „Zgrada u čijem se vrtu nalazi stablo roze mimoze“. Brišući krupne graške znoja što mu se skupio na čelu, Nepravda Bašturski pažljivo je pogledao stablo u vrtu zgrade pred sobom, čije su neke grane bile pune ljubičastkastih a neke roskastih cvjetova. To je sigurno bilo to što zovu roza mimoza. Ali opet, kako tajnici koju je u najskorije vrijeme planirao zamijeniti novom nije vjerovao ni koliko je crno pod nok1

I gra riječi. Mnogi likovi u ovome romanu nose imena prema nekim vlastitim karakteristikama ili karakteristikama okoline ili perioda u kom se radnja odvija – op. prev.

13


Elif Shafak

tom, htio je osobno vidjeti tablu zgrade prilično kratkovidnim očima. Ostavio je kamionet i ne parkiravši se pošteno i iskočio van. Još nije zakoračio ni jedan korak, kadli je iz skupine pred njim, jedno od troje djece poredane jedno uz drugo, djevojčica, zakreštala: „Aa, vidite ovoga! Došao je džin2! Dedaaa, deda, vidi, došao je džin!“ Postariji čovjek prosijede brade, široka čela, s kapicom na glavi koga je dijete povlačilo za hlače se okrenuo i negodujućim pogledom promotrio najprije kamionet nasred ulice a potom vozača kamioneta. Bit će da je bio nezadovoljan onime što vidi jer mu je lice poprimilo još kiseliji izraz i odjednom je povukao k sebi svo troje unučadi. Nepravdi Bašturskom nanosila se nepravda. On nije bio džin niti išta tome slično. Samo je bio čovjek nesrazmjernih crta lica, prevelikih ušiju i nesretne boje kose te nizak, vrlo nizak. Metar i četrdeset pet centimetara. Dešavalo se i ranije da pomisle da je patuljak, ali prvi su ga put sada optužili da je džin. Nastojeći se ne uvrijediti i probijajući se kroz ljude, odlučnim koracima gazio je prema zgradi pepeljasto sive boje. Stavio je naočale debelih stakala i tankog okvira koje je, bez obzira što ga je liječnik upozoravao da ih mora konstantno nositi, manje držao na nosu a više u džepu radnoga odijela još narančastijeg od kose. Unatoč tome, nije uspio jasno razabrati kakav je to nejasni reljef s prednje strane zgrade sve dok joj se nije dobrano približio. Bio je to reljef pauna perja pocrnjela od prljavštine. Kad bi se očistio, možda bi lijepo izgledao. Pogledao je natpis ispisan vitičastim slovima na dvokrilnoj kapiji odmah ispod reljefa: Bombon Palas No: 88. Došao je na dobro mjesto. Pažnju mu je privukla vizitkarta 2

mit. isl. prema islamskom vjerovanju nadnaravno biće stvoreno od plamena, demon, zao ili dobar duh – op. prev.

14


Palača buha

zagurana među zvonca sa imenima poredanim jedno iznad drugog na rubu kapije. Pripadala je konkurentskoj firmi koja je započela posao na istom području prije dva mjeseca. Iskoristivši to što su ljudi oko njega bili zabavljeni njegovom pojavom, izvukao je zaguranu vizitku i na njezino mjesto stavio jednu od svojih. Nakon što je dao tiskati te vizitke, studenta kojeg je unajmio da ih razdijeli jednu po jednu po svim zgradama u svim ulicama u okolici potjerao je ne isplativši ga, zbog toga što se usudio varati i što je aljkavo obavljao posao. Takva je bila narav Nepravde Bašturskog: ni u koga nije imao povjerenja. Nakon što je iz džepa izvadio još jednu vizitku i zgurao je na onu prvu, okretnim se pokretima vratio i uskočio u kamionet. No ne stigavši još ni zatvoriti vrata, jedna je plavuša s plastičnom pregačom leopard uzorka svezanom oko vrata gurnula glavu unutra kroz napola otvoren prozor i iznenađeno ga gledala: „Samo ste s time došli? Nije dovoljno“, rekla je žena nabirući tanke obrve. „Zar nisu trebali poslati dva kamiona? Pa i dva kamiona će teško odnijeti ovoliko smeće.“ I dok Nepravda Bašturski još nije shvatio o čemu ona priča, dva su crvena kamiona, kao da su čula da su ih zvali, s dva različita kraja uplovila u Ulicu Žurnal. Oba su se velikom brzinom približila i zaustavila se pred Bombon Palasom, zguravši kamionet između sebe. Gomila iza kamiona tako se uskomešala kao da se približilo vozilo koje reklamira neki poseban televizijski kanal. Nepravda Bašturski u tom se trenutku pokušavao parkirati. Međutim, upravo u toj fazi, njegovi živci koji su se neprestano rastezali još od jutra otkako je upao u demonstracije, uzrokovali su da žila u desnom kutu njegova čela počne mahnito preskakati a njegove su ruke koje je podigao da zaustavi žilu izgubile kontrolu nad 15


Elif Shafak

upravljanjem smjera. Pokušavajući se vratiti u nazad, zaletio se u nagomilane vreće sa smećem koje su stajale uz zid vrta što je odjeljivao zgradu od ulice. Smeće se iz vreća rasulo po pločniku. *** SLUŽBA ZA DEZINSEKCIJU „DUGA“ Ne budite nepravedni prema sebi. Pozovite nas, da mi očistimo za Vas. Iskusno i stručno osoblje, električnim i mehaničkim pumpama oslobađa Vas: Ušiju – Žohara – Buha – Crva u namještaju – Mrava – Pauka – Škorpiona – Muha - Miševa i svih vrsta insekata Na otvorenim i zatvorenim površinama prema dezinsekcijskim tehnikama koje ne štete okolišu vrši se mirisno i bezmirisno zaprašivanje motornim i bezmotorskim pulverizatorom, atomizerom i aparatima za zamagljivanje. Tel: (0212) 258 242 40 Bombon Palas se već dugo žalio na smeće, i to više na ono izvana nego iznutra. Od početka veljače pa sve do sredine travnja, za vrijeme od kada je propala privatna firma zadužena za odvoz smeća iz okolice pa sve dok je nova firma preuzela koncesiju, brdo smeća i kiselkast smrad koji je s njegovim gomilanjem rastao postali su nepodnošljivi. Osim što se situacija nije bitno popravila ni kada je nova firma započela 16


Palača buha

s poslom. Sve ako su i uvečer redovno kupili smeće što su ga tokom dana stanovnici ulice i prolaznici bacali uz rub dvorišnog zida, svakoga je dana ono iznova raslo. Ako se danas zainteresirate i odete onamo, moći ćete vidjeti kako se uz zid koji odvaja dvorište zgrade od ulice nalazi malo brdo smeća koje se krajem dana kupi i sljedećeg dana iznova raste ali kao da u konačnici ne gubi ništa od svoje ukupne količine. Vreće sa otpacima se bacaju, vreće sa otpacima se kupe, ali ovo brdo smeća sigurno brani svoje mjesto pomoću udomaćenih tragača što ih čine mačke, vrane i galebovi te čupavi kralj smetlišta, crn kao katran, bijele brade i nemilosrdna lica; oni ovo mjesto posjećuju da bi skupili lim, karton, ostatke hrane i sve ostale stvari. A naravno, ima i kukaca. Jer na svakom mjestu gdje ima smeća, ima i kukaca. I uši plešu po Bombon Palasu. I vjerujte mi, uši su ono najgore tamo. Naravno, da biste sve to mogli temeljito proučiti potrebno je da tamo provedete određeno vrijeme. Ukoliko nemate vremena, trebate se zadovoljiti time da priču čujete iz mojih usta. Samo, i ja pričam u vlastito ime: niti se previše miješajući u događaje, niti ne. Više nastojeći sjediniti vodoravnu liniju istine s okomitom linijom laži i udaljiti se od nesnosne statičnosti mjesta na kom se nalazim što je više moguće. Jer mi je dosadno. Možda da mi sutra za muštuluk netko kaže da će mi život jednoga dana biti manje dosadan, možda se ne bih osjećao tako loše. Međutim, i sutra će biti potpuno isto kao danas a tako i svi dani koji slijede. Ali nije samo moj život taj koji se uporno ponavlja. Iako se može činiti potpuno drugačije, zapravo je i okomita linija odana njegovu kontinuitetu najmanje koliko i vodoravna. Suprotno uvriježenome, ono što se naziva vječitim ponavljanjem nije svojstveno krugovima već linijama. 17


Elif Shafak

Znam tek jedan trag koji odvlači od monotonije linija: krugovi unutar krugova. Možete to smatrati i vrstom kvarenja igre odustajanjem. U jednu ruku, to znači duriti se kad zavrtite okrugli, sivkasti limeni poklopac i kad se susretnete s nizom riječi koji vam ne odgovara. Naduriti se a usuditi se okretati ponovno i ponovno. Igrati se subjektima, zamjenicama3, glagolima i slučajnostima, i igrajući se nastojati utješiti sama sebe: „U proljeće 2002., u Istanbulu, smrt jednoga od nas skrivio je on sam/ ja / svi mi / nitko od nas“. Nepravda Bašturski toga je dana izvršio dezinsekciju najprije u jednome, a potom u svakom pojedinom stanu Bombon Palasa. Kad se nakon petnaest dana vratio zbog mladunaca žohara izleglih iz jaja ostalih iza njihovih uginulih majki, naišao je na zatvorena vrata stana u kojem je prvom vršio dezinsekciju. Ali još je rano da bi se o svemu tome pričalo. Zato što postoji i ono što se dogodilo prije toga, i naravno, još prije toga.

3

Igra riječi: zamir u turskom jeziku znači „zamjenica“ ali i „tajni cilj, namjera“- op. prev.

18


Ranije...

19


Elif Shafak

R

anije su se u tom kraju nalazila dva stara groblja: jedno maleno, četvrtasta oblika i uređeno, drugo veliko, u obliku polukruga i neuređeno; oba pretrpana i potpuno napuštena, okružena ogradom od bršljana i sjenovitim brežuljcima, naslonjena o isti trošni zid zajedno su stajala na prilično širokom zemljištu. Veliko je pripadalo muslimanima a malo pravoslavnim Armencima. Po otprilike metar i pol visokom zidu što je odvajao groblja jedno od drugoga, da bi se onemogućilo preskakanje s jedne na drugu stranu, postavljeni su hrđavi čavli, komadi stakla i razbijena ogledala, bez straha od moguće nesreće koju ona mogu donijeti. Nakon što su na oba groblja stavljena ogromna dvokrilna ulazna vrata sa željeznim rešetkama koja su sa zajedničkim zidom zatvarala kut od sto osamdeset stupnjeva, pa su tako jedna gledala na sjever a druga na jug; sve da se među posjetiteljima i našao koji što je odlučio prijeći s jedne na drugu stranu, do drugih je vrata mogao stići samo ako izađe s groblja na kojem se nalazio te izvana hoda uza zid dužinom obaju grobalja, ovisno o situaciji, uz brežuljak ili niz brežuljak. Međutim, kako nijedan posjetitelj kome je na jednom od grobalja pokopan netko blizak nije vidio potrebu da kad je već tu posjeti i drugo groblje, nije bilo razloga da se itko tako muči. Unatoč tome, postojali su i oni koji su kako požele, i danju i noću, preskakali od jednog do drugog groblja: vjetar i lopovi, gušteri i mačke bili su svjesni brojnih načina 20




Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.