Nakladnik HENA COM Zagreb, svibanj, 2013. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2013. Copyright © Eduard Pranger, 2013. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Eduard Pranger
Ples na žici priče
Odabrao i priredio Ludwig Bauer
Hena com Zagreb, 2013.
Zahvaljujem Kemalu Mujičiću Artnamu na pjesmi Crna Mamba (iz njegove zbirke poezije Petkom poslije ribe) te posebno Dragi Britviću na pjesmi Zadnji fijaker kojem sam posvetio istoimenu novelu.
KRATKA SAGA O FRANCETIĆIMA
Dragi moji, veliki i mali, nakon svih sranja koja su se posljednjih petnaestak godina na ovim prostorima dogodila, sigurno se pitate kako je sve to zapravo započelo? Teško pitanje, teško, ali ja ću vam pokušati ponuditi odgovor na svoj način... Ili je to možda samo neko moje bezvezno razmišljanje? Kao da je bilo jučer, a bilo je to negdje ranih osamdesetih, sjećam se dana kada je Igor, razmaženo debeljuškasto dijete obitelji Francetić s petog kata, dobio psa. Sjećam se i kako je zbog tog psa upao u velike, zaista velike probleme. Njegovi su bili prilično imućni, pa bi Igor uvijek dobivao nešto posebno, nešto o čemu bi mi ostali klinci iz zgrade mogli samo sanjati. Naprimjer, bicikl s pet brzina, velike metalne sanjke ili pravu kožnu loptu, originalnu balticu iz Italije. Naravno, sva djeca s igrališta u tim bi mu prilikama bila iskreno zavidna, a on bi neko vrijeme bio glavna faca. Na kraju, nakon kratkog vremena, svoje bi blago ipak 7
Eduard Pranger
podijelio s nama, i sve bi opet bilo u najboljem redu. Tog psa, malenog zaigranog crnog štenca s dugim čupavim klempavim ušima, nije dao nikome. Vodio ga je u šetnju na lijepom kožnom crvenom povocu oko zgrade svaki dan, šepirio se i pravio važan, a ostale klince totalno je ignorirao. Naravno, prvo su ga nagovarali da im ga dâ samo malo, tek da se poigraju, ali bez uspjeha. Strpljivo su onda čekali još tjedan-dva, ali Igor psa nije dao nikome. Tada su ga ucijenili da će ga tužiti predsjedniku kućnog savjeta, da je baš on razbio staklo na stubišnim vratima, ali ništa. Onda su mu zaprijetili da će ga istući, ali bez uspjeha. Igor je bio još tvrdoglaviji. Jednoga dana dosjetili su se i dogovorili da ga jednostavno ignoriraju. Nitko nije smio s njim progovoriti niti riječ, kao da ga nema. Bilo je nekih sitnih pokušaja potajnog druženja, mali mu se Ivek s prvog kata htio dodvoriti, ali ostatak društva je isto popodne za to nekako doznao i lijepo su ga nalupali u podrumu, tek da ga nauče pameti. Sve u svemu, ništa nije pomoglo sve dok se Dule, najstariji od nas, jednog dana nije dosjetio rješenju. − Dečki, ak nam ne da pesa onda bumo mu ga sredili! Klincima je bilo žao psića, ali Dule je bio Dule – vođa, njega se slušalo. I baš je on od kuće donio kobasicu i napunio je otrovom za štakore, onim zelenim kojeg je bio pun podrum. I to je bilo to, Igor je ostao bez psa. Nije ga bilo jedno određeno vrijeme, a onda se, krajem ljeta, pojavio. Sada su klici njega ignorirali i pravili se kao da ga nema pa se, jadan, morao dobro 8
Ples na žici
pomučiti da ga prime natrag u društvo. Ulizivao im se, plaćao sladolede, posuđivao bicikl i sve se napokon vratilo na staro. Nedugo nakon tog događaja sa psom do tada mirna, stabilna, imućna i uzorna bračna zajednica gospodina Francetića, upala je u velike, jako velike probleme. Kao što rekoh, bili su bogati. Živjeli su u peterosobnom stanu, imali vikendicu na moru, lijep strani automobil – Škodu i izbjegavali su svaki kontakt s ostalim stanarima. Gospodin Franjo je, sjećam se, bio direktor jedne veće državne firme tako da gospođa Helena, njegova supruga, nije morala raditi. Ona se bavila kupovinom, uređivala se i kod kuće odgajala jedino dijete, Igora. Bila je mlada i lijepa žena, lijepa, poželjna i usamljena. Muž je često službeno izbivao, nije ga bilo i po nekoliko dana, pa i tjedana i zbilo se ono neminovno – gospođi Heleni dogodio se ljubavnik. E sad, kako je ta informacija pronašla put do njenog muža ostalo je vječitom tajnom, no po svemu sudeći, tu su svoje prste sigurno imali jalni susjedi. Uzorna, i do tada sretna obitelj, bila je pred raspadom. Prvih mjesec dana uopće nisu razgovarali. Onda se šutnja pretvorila u glasne prepirke, pa oštre razgovore i na kraju žučne svađe i predbacivanja. Susjedi kao susjedi, jedva su to i dočekali. I tako, vrijeme je prolazilo, a Francetići su svojim svađama zabavljali cijelu zgradu. Materijala za ogovaranje bilo je napretek, ta zidovi u tim socijalističkim spavaonicama bili su tanki kao flis-papir. Naposljetku, kako to obično i biva, svakog čuda tri dana dosta. Svakodnevna i danonoćna svađa, dernjava i lupa iz 9
Eduard Pranger
njihova stana, počela je susjedima polako ići na živce. Ne zna se tko, ali netko je napokon pozvao miliciju. Uniformirani drugovi su došli, smirili svađu, ispisali podatke i otišli. I tako nekoliko puta sve dok jednoga dana na vrata predsjednika kućnog savjeta Simića, nije pokucao visok čovjek u odijelu. − Dobar dan, ja sam Stojsavljević iz socijalne službe. Možemo li malo porazgovarati? Kad su sjeli objasnio je da je tu zbog Francetića, da je centar za socijalni rad zabrinut za dijete, i da mu trebaju podaci i mišljenje nekoliko susjeda, a svakako predsjednika kućnog savjeta. Stari je Simić jedva dočekao priliku. Uz ono što se stvarno događalo - nakitio je barem još upola toliko, pa i više. − Znate, drug Francetić nije naš, ako znate što vam hoću reći, a prema meni se ponaša kao da me uopće nema, bahat je i arogantan. Možda je to po nacionalnoj osnovi, ne znam. Čujte, nije moje da vas učim poslu, ali možda bi trebalo ispitati otkud njemu tako mladom novi auto i vikendica na moru. Osim toga, nikad ga nema kod kuće, a kad dođe, onda tek počinju sranja. Nikad mira, nikad! Znate, ja sam vam invalid u boračkoj i imam Spomenicu. Prošao sam svašta u ratu, ali ovo? Samo mi je žao tog djeteta… Mali je dobar. Čovjek je sve to zapisao, zahvalio, pa lijepo pozdravio i pokucao na susjedna vrata, kod Perićevih, pa onda kod Margetićke, pa kod susjeda do nje. Nakon nekoliko dana Simića je posjetio i njegov stari prijatelj Rajić iz Gradskog komiteta, zanimalo ga je sve o Francetiću. Onda je jedne večeri i sam susjed France10
Ples na žici
tić, skrušeno i s bocom pića, pokucao na vrata predsjednika kućnog savjeta, no tada je već bilo kasno. Da ne duljim, evo što se dogodilo. Francetići su se razišli, prodali onaj svoj veliki stan i kupili manji, jednoiposobni u prizemlju u koji se gospodin Franjo sam uselio. Igor je završio u đačkom domu, a gospođa Helena je otišla k majci. Nakon nekog vremena pročulo se da je Francetić smijenjen s mjesta direktora. Da je najvjerojatnije tako potvrdilo se kad je prodao auto. Više su ga puta viđali kako kasno uvečer tetura ulicom pijan i neuredan, i baš kada se mislilo da je i toj priči napokon došao kraj iznenada, godinu dana kasnije, došlo je do obrata. Jednoga dana pojavila se gospođa Helena s malim Igorom. Susjedi su to odmah primijetili. Onda je došla još jedanput, pa još jedanput da bi jedne večeri došla sama i prespavala. I to su pažljivi susjedi zabilježili. Nekoliko dana kasnije kamion je ispred zgrade dovezao nekoliko komada polovnog namještaja i kauč, i to je bio znak da se gospođa Helena s djetetom vratila svom mužu. Ipak, ništa više nije bilo kao prije. Obitelj Francetić živjela je sada u malom stanu, tiho i povučeno. Tu i tamo stali bi, pozdravili ljubazno kojeg susjeda i progovorili o vremenu, tek toliko, iz pristojnosti. Oboje su se na posao vozili tramvajem, a mali je Igor među dječurlijom ispred zgrade napokon zauzeo mjesto koje mu i pripada. Sve se smirilo i obitelj gospodina Francetića više nikoga nije posebno zanimala.
11
Eduard Pranger
I sada će se sigurno opet postaviti pitanje: Zašto sve ovo pričam? Pa takvih ili sličnih sudbina, reći će se, ima uokolo gdje god se okreneš, a i kakve to veze ima s raspadom bivše zajedničke države? Nekoliko godina nakon tih događaja s Francetićima do tada mirna, stabilna, bogata i uzorna državna zajednica, zajednica mirnih ljudi, mnogih vjera i narodnosti, kako se činilo, upala je u velike, u zaista jako velike probleme... Kvragu, pitam se stalno: Ima li to jedno s drugim uopće neke veze?
12
BUS
Dragi moji, nikada se ne osvećujte. Prepustite to Bogu jer u Svetome pismu piše: "Osveta je moja; ja ću vratiti onima koji to zaslužuju." Isusova Poslanica Rimljanima
Od džamije do autobusne stanice ima nekih desetak minuta lagane šetnje. Gužva na stanici bila je uobičajena za to doba dana. Po licima ljudi koji su čekali, mogao je raspoznati one koji su odlazili na posao i one koji su se vraćali iz noćne smjene. Ponekad su ga ta umorna i oznojena lica čak i zabavljala. Negdje je pročitao, dosta davno, da se pažljivim promatranjem, prilično sigurno može pogoditi čime se ljudi bave u životu, što su po zanimanju. To mu je, dok je čekao bus, bila omiljena igra. Zvao ju je pogađanje zanimanja. Na stanici je čekalo desetak ljudi od kojih su većina bile žene. Dvije mlade djevojke, tinejdžerke, 13
Eduard Pranger
pogledavale su zgodnog mladića koji je stajao nedaleko. Glasno su kikotale i došaptavale se gledajući u njegovu smjeru. On je toga bio itekako svjestan, no nekoliko godina stariji od njih, napuhano se pravio kao da ih ne primjećuje. Bio je to početak uobičajene igre zavođenja koju će nebrojeno puta u budućnosti ponoviti i djevojke i mladić. Zov prirode u praksi, rekao bi netko. Pored njih stajao je postariji gospodin u tamnom odijelu, sa štapom. U kasnim šezdesetim, prosijed, izgledao je kao da mu se netom pokvario Rolls-Royce pa je prisiljen koristiti se javnim prijevozom. Izraz gadljivosti na licu još je više pojačavalo napadno nezrelo ponašanje dviju djevojaka. Stalno je pogledavao na sat, popravljao leptir mašnu i naginjao se u smjeru iz kojega je trebao doći bus. Bankar, ocijenio je. Podalje, jedna je mlada žena s punim rukama plastičnih vrećica, vodila borbu s dvije djevojčice od pet-šest godina. Pokušavale su se izvući iz njenih ruku, no ona ih je čvrsto držala. Autobus nije dolazio i one su bile sve bučnije i nemirnije. Nemoćna, pristojno i strpljivo, ispod glasa ih je upozoravala da se smire. Naslonjen na ogradu mladi se par grlio i ljubio nikoga ne primjećujući. Izgubljeni u vremenu i prostoru, nisu marili za gužvu. Nekako je bio siguran da će propustiti i ovaj i nekoliko sljedećih busova. Niti metar od njega, dva su mladića, u kićenim vojnim kadetskim uniformama, razgovarala o dopustu. Dogovarali su kako će ljeto provesti zajedno s djevojkama, na moru. Nisu se jedino mogli odlučiti između juga Italije ili španjolske Ibize, a svaki je od 14
Ples na žici
njih imao svoje argumente za i protiv. Dvije su postarije gospođe pored njih međusobno razgovarale, ali su zapravo pažljivo slušale razgovor koji su vodila dva kadeta. Kada su mladići počeli opisivati prošlogodišnje ljetne noćne provode sa sočnijim detaljima, gospođe su vidno načuljile uši. Samo su se pogledavale i namrštenih obrva vrtjele glavama, no nekako je znao da se duboko u sebi prisjećaju vlastite mladosti. I one su nekada bile mlade i lijepe. Protestirale su zapravo protiv proklete starosti, koja ih je snašla tako nepravedno i brzo. Nebo se u međuvremenu naoblačilo. Pogledao je na sat. Bus broj 30 kasnio je već četiri minute. Počelo je kišiti. Isprva sitno pa sve jače. Ljudi oko njega pootvarali su kišobrane. Prene ga dodir po ramenu. Okrenuo se i ugledao dva krasna crna oka. − Dovoljno je velik za dvoje. − S otvorenim kišobranom, djevojka duge crne kose stajala je pored njega. Učinila mu se poznatom. − Ja tebe odnekud znam... − rekao je nesigurno. − Amina. S faksa. I ja sam na sociologiji. Prošle godine bili smo na istom kolegiju. Sociologija religije... sjećaš se? − Ah, da. Da... sad sam se sjetio. Stanuješ u blizini? − Ne, bila sam kod prijateljice. Zajedno pišemo seminar. A ti? − Ja ti stanujem ovdje, pored Harrodsa − rekao je. Gledao ju je u oči. Imala je pogled koji ne skriva ništa. Nestvarno iskren i nevin. Opet je pogledao na sat. Primijetila je njegovu nestrpljivost. 15
Eduard Pranger
− Sad će bus... Padne par kapi kiše i cijeli grad je paraliziran − rekla je, valjda tek da nešto kaže. − Da − rekao je. − Ideš na faks? − Ne. Idem doma. Četvrtkom nemam predavanja. − Blago tebi − rekao je. Stajali su na kiši šuteći. Bus je kasnio dobrih deset minuta i već je pomislio da neće ni doći. Ljudi su se naglo uskomešali i pokrenuli. Neki su zatvorili kišobrane i krenuli naprijed. Bio je to znak da je autobus na vidiku. I Amina je zatvorila kišobran. Velika kola stala su uz škripu i prednja vrata, nalik harmonici, psikajući su se otvorila. U autobusu je bila još veća gužva nego na stanici. Prvo je ušao gospodin u odijelu, a za njim majka s djecom. Kadeti su ljubazno propustili starije gospođe i nekoliko ljudi, a on je, uz smiješak, galantno pomogao Amini da se ubaci u gužvu. Ušao je posljednji. Kao što je i pretpostavljao par, koji se i dalje ljubio, ostao je na stanici. Bili su sami na svijetu, sretni i zaljubljeni. Unutra je bilo sparno, bez zraka. Vonjalo je na mokru odjeću i kišobrane. Odnekud, iz gužve, probije se Amina. − Čuj, ako se ne vidimo, evo ti moj broj pa se javi ponekad, može? − reče i pruži mu papirić s brojem telefona. Njen je pogled pitao. − Naravno, i meni će biti drago. Vidimo se. Pogledao je na sat: 9:46. U trenutku, ni sam nije znao zašto, sjetio se majke koja je sada bila negdje daleko. Poklonila mu je taj sat pred odlazak na studije i znao je da ga je bila skupo platila. 16
Ples na žici
Posegnuo je u džep i napipao maleni uređaj. Progurao se, pored ljutitih lica, do sredine autobusa na kat. − Bože, predajem se u tvoje ruke! Allahu-Akbar! − vrisnuo je i pritisnuo dugme detonatora.
17
CRNA MAMBA
Vojnik u crnoj kabanici razmakne šatorsko krilo i uđe u bunker. Priđe sivomaslinastim sanducima s municijom, poslaganim uz vreće pijeska. Šutke, izvadi iz ruksaka bijelu plastičnu vrećicu i objesi je o čavao. Visok, koščat momak odvrati pogled od puškarnice i krene prema pridošlici. − Ma gdje si, Pjesniče, puško stara? Je l to jako pada vani? − Nije nego! Pada, Ćopo, pada. Pada pravo, ne prestaje. Mokar sam ko kreten. Evo sam ti donio lančpaket − reče Pjesnik vješajući mokru kabanicu. Skine kapu i prođe prstima nekoliko puta kroz gustu kosu. − Ima l kafe? − upita Ćopo. − Ima. Ima i mlijeka. I konzerva gulaša. − Super, daj vamo. Da ti ostavim tranzistor? − Može, vraćam ti ga po Surli, on je na straži od dvanes. Nego, šta nam rade komšije preko puta? − Ništa. Zazujalo iz papovke par puta ko i obično. Jebiga, primirje. 19
Eduard Pranger
− Da, da. Zadnji puta za primirja ubiše rahmetli Fahru. A imo je tek devetnes. Taka su ti njihova primirja, Ćopo moj − uzdahne Pjesnik. − Onda, odo ja. Ćopo je navlačio Pjesnikovu mokru kabanicu. − Vidimo se popodne, u dva. Pažljivo pospremi lanč-paket u ruksak, prebaci srbijanku preko ramena s cijevi nadolje i vidno šepajući na onu desnu kraću nogu, krene ka izlazu. − Inšala, moj Ćopo, inšala − odgovori mu Pjesnik. Izvadi dalekozor iz futrole pa priđe uskom prozorčiću puškarnice. Kiša je prestala. Pojavilo se sunce i obasjalo sarajevsku kotlinu. S lijeve strane preko rijeke Željeznice, prema Ilidži, iz daljine su iz tanke magle izranjale krošnje stogodišnjih platana i kestenova Velike aleje. Bliže, odmah preko lijeve strane rijeke, na puškomet, bio je ukopan prvi četnički bunker. Onaj drugi preko puta, s ove desne strane rijeke, bio mu je puno bliže, na nekih tristotinjak metara. Dijelio ih je samo suh kanal obrastao grmljem. Armija je držala gornji, a vojska Republike Srpske donji dio rijeke. Ponekad je Pjesnik i golim okom mogao primijetiti pokrete u neprijateljskom bunkeru. Kada bi Srbin zapalio cigaretu pa bi plamen na trenutak bljesnuo u puškarnici, vidio bi odbljesak njegova dalekozora i tako znao da i onaj preko puta promatra njega. Otkako su prije tri dana došli iz pripreme i preuzeli položaj, preklopile su se njegova smjena i onoga preko puta.
20