Pokopajte svoje mrtve

Nakladnik HENA COM Zagreb, srpanj, 2013.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Martinović Grafičko oblikovanje: Goran Stančić

Naslov izvornika Louise Penny, Bury your Dead Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2013.

Copyright © 2010 by Louise Penny All Rights Reserved Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Louise Penny

Pokopajte svoje mrtve

Prevela s engleskoga Ira Martinović

Hena com Zagreb, 2013.

Ova je knjiga posvećena drugim prilikama - onima koji ih pruŞaju i onima koji ih daju.

Zahvale

Michael i ja smo proveli čarobnih mjesec dana u Quebecu istražujući za Pokopajte svoje mrtve. Grad Quebec je veličanstveno mjesto, a najstariji dio grada, okružen zidinama, je najljepši od svega. Nadam se da sam u knjizi uspjela dočarati kakav je osjećaj prolaziti tim ulicama svakoga dana i vidjeti ne samo prelijepe stare građevine, nego i vlastitu povijest. Povijest Kanade. Živu povijest. Oboje nas je to veoma dirnulo. Grad Quebec nije muzej, nego dinamičan, moderan glavni grad pun života. Nadam se da sam to uspjela predočiti. Ali ponajprije se nadam da Pokopajte svoje mrtve predočava veliku ljubav koju osjećam prema ovom društvu, kojeg sam odabrala za dom. Mjesto u kojem zajedno žive engleski i francuski jezik i kultura. Ne slažu se uvijek najbolje, obje su pretrpjele mnogo i previše izgubile od ruku drugih da bi zavladao potpun mir, ali se međusobno poštuju i cijene.

Većina radnje u Pokopajte svoje mrtve odvija se u Društvu za književnost i povijest, u starom dijelu Quebeca. Njihova je knjižnica veličanstvena, kao i postignuće engleske zajednice da stvori i održi takvu instituciju toliko dugo.

U istraživanju su mi pomagali dobrovoljci i osoblje Društva. Budući da je ova knjiga fikcija, dopustila sam si malo slobode u interpretaciji nekih dijelove povijesti Quebeca i Društva, pogotovo kad se radi o jednom od njegovih najuglednijih članova, dr. Jamesa Douglasu. Shvaćam da se nekima neće svidjeti moja nagađanja, ali nadam se da mi neće zamjeriti.

Također moram istaknuti da sam dobro upoznala glavnog arheologa Quebeca i da je šarmantan, susretljiv i ljubazan gospodin, nimalo nalik na mojeg izmišljenog glavnog arheologa.

Većina povijesti u ovoj knjizi odnosi se na Samuela de Champlaina. Moram priznati, na vlastitu sramotu, da prije svojeg istraživanja nisam previše znala o njemu. Znala sam njegovo ime, znala sam da je bio jedan od osnivača Quebeca i samim time i osnivača Kanade. Znam da nitko ne zna gdje je pokopan. To je još uvijek tajna, koja zbunjuje arheologe i povjesničare već desetljećima. Ta je tajna u srcu moje knjige i zbog nje sam morala naučiti mnogo o Champlainu. Puno sam čitala, razgovarala s kvebečkim povjesničarima, a najviše su mi pomogli Louisa Blair i David Mendel. Puno mi je pomogla krasna knjiga Champlainov san profesora Davida Hackett Fischera sa sveučilišta Brandeis. Profesor Hackett Fischer posjetio je Quebec dok smo Michael i ja boravili tamo i kad smo to saznali, odlučili smo odslušati jedno njegovo predavanje. Prekasno smo shvatili da se predavanje održava u jednoj vladinoj zgradi. Kad smo stigli samo smo se smjestil na kraju dugačkog stola. Prišla nam je jedna mlada žena i na savršenom francuskom nas upitala tko smo. Mi smo joj na puno manje savršenom francuskom objasnili da sam anglofona kanadska spisateljica koja istražuje Champlaina i da sam došla na predavanje. Mlada žena nam je zahvalila na tim informacijama i nakon nekoliko minuta prišao nam je neki muškarac, rukovali smo se, i smjestio nas je na čelo stola. Tada su svi ustali i ušao je Ministar kulture s nekoliko drugih dužnosnika. Naposlijtku je ušao i profesor Hackett Fischer i smjestili su ga tik do nas.

Michael i ja smo tek tada shvatili da ovo nije javno predavanje, već privatni sastanak visokih dužnosnika Quebeca – i nas. Kad su shvatili tko smo, vladini dužnosnici ne samo da nas nisu izbacili, nego su nam dali najbolja mjesta i održali sastanak na engleskom.

To je Quebec. Mjesto puno ljubaznosti i susretljivosti.

Ipak, u nekim četvrtima ima i sumnjičavosti – na obje strane.

Zbog toga je Quebec toliko zanimljiv.

Voljela bih se zahvaliti Jacquie Czernin i Peteru Blacku s kvebečkog radija na pomoći, kao i Scottu Carnijeu, koji nam je pomogao s nekim važnim detaljima.

Oni među vama koji, kao i ja, vole poeziju iz doba Prvog svjetskog rata prepoznat će parafrazu veličanstvene pjesme Wilfeda Owena „Dulve et Decorum Est“.

Pokopajte svje mrtve mnogo duguje svojoj predivnoj agentici, Teresi Chris, i urednicima, Hope Dellon, Sherise Hobbs i Danu Malloryju. Njihove ljubazne riječi i kritične oči izvlače najbolje iz knjige i iz mene kao autora.

Napokon, voljela bih reći da je Društvo za književnost i povijest dragulj, ali koji kao i većina knjižnica funkcionira s jako malo novca i puno dobre volje s obje strane, i anglofone i frankofone. Ako se želite učlaniti, ili samo vidjeti kako izgleda, posjetite www.morrin.org.

Ova mi knjiga mnogo znači, na mnogo načina, i nadam se da se to iz nje i vidi. Kao i ostale knjige o glavnom istražitelju Armandu Gamacheu, Pokopajte svoje mrtve nije izgrađena na smrti, nego na životu, i životnoj činjenici da povijest treba poštovati, ali ne u njoj i živjeti.

1 T

rčali su stubištem preskačući stube dvije po dvije, pokušavajući koračati što tiše. Gamache se svim silama trudio disati mirno, kao da opušteno sjedi kod kuće, kao da nema nikakvih briga. ― Šefe? ― Gamache je u slušalicama začuo mladi glas. ― Imaj povjerenja u mene, sine. Ništa loše neće ti se dogoditi.

Nadao se da mladi agent ne čuje napetost u njegovom glasu, slabost koju je glavni istražitelj Gamache nastojao potisnuti da bi mu glas zvučao uvjerljivo, autoritativno. ― Vjerujem vam.

Stigli su do polukata. Istražitelj Beauvoir je zastao i zagledao se u nadređenoga. Gamache je pogledao na sat.

47 sekundi.

Još ima vremena.

U slušalicama je čuo glas svojeg agenta, koji je pričao o sunčevim zrakama i o tome koliko ih je lijepo osjetiti na vlastitom licu.

Ostatak tima pridružio im se na polukatu; svi odjeveni u zaštitne prsluke, držeći automatsko oružje, usredotočenih pogleda. Nisu skidali oka s Gamachea. Do njega je stajao istražitelj Beauvoir, čekajući odluku. Kojim putem? Bili su blizu. Svega nekoliko koraka od lovine.

Gamache se zagledao niz jedan mračan, prljav hodnik napuštene tvornice, a zatim niz drugi.

Izgledali su identično. Svjetlost se jedva pribijala kroz

12

Louise Penny

razbijene, zamazane prozore posute zidovima hodnika, propuštajući unutra prosinački dan.

43 sekunde.

Gamache je odlučno pokazao smjer, i jedva stvarajući zvuk potrčali su prema vratima u dnu hodnika. Dok je trčao, Gamache je, čvrsto stežući pušku, smireno govorio u slušalicu. ― Nema potrebe za brigom. ― Ostalo je četrdeset sekundi, šefe ― svaka je riječ bila izgovorena s izdahom, kao da čovjek na drugom kraju veze ima poteškoća s disanjem. ― Samo slušaj moj glas ― rekao je Gamache, zamahujući rukom prema vratima. Tim je potrčao prema naprijed.

36 sekundi. ― Neću dozvoliti da ti se išta dogodi ― rekao je Gamache.

Glas mu je bio uvjerljiv, zapovjedan, kao da izaziva mladog agenta da mu se suprotstavi. ― Večeras ćeš sjesti za stol sa svojom obitelji. ― Da, šefe.

Taktički tim se rasporedio oko vrata s prljavim, zamagljenim staklom. Namjerno zatamnjenim.

Gamache je zastao, odmjerio staklo ruke podignute u zrak, spremne dati znak da razvale vrata. Da spase njegovog agenta.

29 sekundi.

Do njega je Beauvoir napeto čekao znak za akciju.

Glavni istražitelj Gamache je prekasno shvatio da je pogrešku već napravio. ― Daj si vremena, Armand. ― Avec le temps1? ― Gamache je uzvratio osmijeh starijem muškarcu i stegnuo dlan u šaku. Da zaustavi drhtanje.

Drhtanje toliko slabašno da je bio uvjeren kako ga konobarica u kafiću u centru Quebeca nije niti primijetila. Nisu ga primijetili ni dvojica studenata za stolom preko puta, koji su kuckali po prijenosnim računalima. Nije ga primijetio nitko.

Nitko osim nekoga vrlo biskog Gamacheu.

Pogledao je Emilea Comeaua, koji je smirenim rukama lomio paperjasti kroasan. Imao je gotovo osamdeset godina, Gamacheov mentor i nekadašnji zapovjednik. Kosa mu je 1

S vremenom, franc.

Pokopajte svoje mrtve

13

bila sijeda, uredno počešljana, oči bistre i plave, nosio je naočale. Čak je i sad bio mršav i pun energije. Ipak, sa svakim je posjetom Armand Gamache primjećivao nekakvu novu mekoću na njegovom licu, blago usporavanje pokreta.

Avec le temps.

Emile Comeau, udovac već pet godina, dobro je znao kakvu moć ima protjecanje vremena.

Gamacheova supruga Reine-Marie otišla je ranije tog jutra, u zoru, nakon što je provela tjedan dana s njima u Emileovoj kamenoj kući u starom, utvrđenom dijelu Quebeca.

Večerali su bez puno priče ispred vatre, šetali uskim, snijegom pokrivenim ulicama. Razgovarali. Šutjeli. Čitali novine, razgovarali o vijestima. Samo njih troje. Četvero, ako se računa i Gamacheov njemački ovčar, Henri.

Većinu dana Gamache bi se otputio i do knjižnice, čitao.

Emile i Reine-Marie nisu ga pratili, svjesni da mu je potrebno društvo, ali da mu je isto tako potrebna i samoća.

A tada je došao trenutak da Reine-Marie ode. Oprostila se od Emilea i okrenula prema suprugu. Visok, čvrste građe, Gamache, koji je radije provodio slobodno vrijeme uz dobru knjigu ili u šetnji, nego bilo kako drugačije, je prije izgledao kao ugledni profesor u srednjim pedesetima, nego kao zapovjednik najprestižnijeg policijskog odjela za umorstva u Kanadi. Zapovjednik Sûrete du Quebec. Otpratio ju je do automobila, pa sastrugao rani jutarnji mraz sa stakala. ― Znaš da ne moraš još ići ― rekao joj je s osmijehom dok su stajali na svjetlu hladnog novog dana. Henri je sjedio na hrpici snijega blizu njih i promatrao ih. ― Znam. Ali tebi i Emileu će dobro doći vrijeme nasamo.

Vidjela sam kakve poglede razmjenjujete. ― Pune čežnje? ― nasmijao se glavni istražitelj Gamache. ― Nadao sam se da smo bili diskretniji. ― Žena uvijek zna takve stvari ― nasmiješila se ReineMarie, zagledana u tamne oči svojeg supruga. Nosio je šešir, ali ipak je vidjela sjedine u njegovoj kosi i blage kovrče koje su virile ispod tkanine. Imao je bradu. Reine-Marie se polako navikavala i na bradu. Godinama je imao brkove, ali tek je odnedavno, otkako se ono dogodilo, nosio i kratko podšišanu bradu.

Razmišljala je. Da li da mu kaže? Te joj riječi sada nisu izlazile iz glave, uvijek ih je željela izreći. Riječi za koje je znala da su beskorisne, ako uopće postoje riječi koje se mogu

14

Louise Penny

tako opisati. Svakako je znala da one ne mogu potaknuti promjenu. Da mogu, okružila bi ga riječima, obavila njima. ― Vrati se kad budeš spreman ― rekla je umjesto svega, tihim glasom.

Poljubio ju je. ― Hoću. Za nekoliko dana, najviše tjedan.

Nazovi me kad stigneš. ― D’accord2 ― sjela je u automobil. ― Je t’aime3 ― rekao je Gamache, pružajući ruku u rukavici kroz prozor da dodirne supruzi rame.

Pazi na sebe, vrištala je Reine-Marie u mislima. Budi na sigurnom. Pođi doma sa mnom. Budi oprezan, budi oprezan, budi oprezan.

Položila je vlastitu ruku, također u rukavici, preko njegove. ― Je t’aime.

I tako je otišla, krenula prema Montrealu, pogledavajući u retrovizoru prema suprugu, koji je stajao na pustoj ulici u rano jutro, uz Henrija. Obojica su gledali za njom dok nije nestala s vidika.

Glavni istražitelj Gamache je neko vrijeme gledao za njom i nakon što je skrenula za ugao. Tada je dohvatio lopatu za snijeg i polako počeo raščišćavati rahli snijeg sa stuba pred kućom, što je napadao prethodne noći. Na trenutak je zastao da se odmori, prekrižio ruke i oslonio ih na držak lopate, pa se zadivljeno zagledao u ljepotu prvog jutarnjeg svjetla na svježem snijegu. Više je izgledao blijedoplavo nego bijelo, a na nekim je mjestima svjetlucao poput sićušnih prizmi, tamo gdje su se pojedine pahulje izdvojile ili spojile u male grupice, pa uhvatile, preobrazile i odrazile svjetlost. Poput nečeg živog i veselog.

Takav je bio i život u starom gradu. Nježan i dinamičan, star i pun mladosti.

Glavni istražitelj Gamache je zagrabio snijeg šakom i napravio grudu. Henri se istog trenutka uspravio, zamahujući repom toliko snažno da mu je plesao cijeli stražnji dio tijela. Oči su mu bile prikovane na grudu.

Gamache je bacio grudu u zrak i pas je skočio, čeljusti su mu se sklopile oko grude, snažno je zagrizao. Dočekao se na sve četiri i još jednom s iznenađenjem shvatio da je gruda, za koju je bio toliko siguran da je čvrsta, iščezla pod njegovim zubima.

2 3

U redu, franc.

Volim te, franc.

Pokopajte svoje mrtve

15

Nestala u trenu.

Ali idući put će biti drugačije.

Gamache se nasmijao. Pas je možda u pravu.

U tom se trenutku na vratima stvorio Emile, zabundan u golemu zimsku jaknu spremnu za okrutnu hladnoću veljače. ― Spreman? ― stariji je muškarac nabio kapu na glavu i navukao ju toliko da mu je prekrila i uši i čelo, pa navukao rukavice debele poput boksačkih. ― Za što? Opsadu? ― Za doručak, mon vieux.4 Hajmo, prije nego što nam netko odnese i posljednji kroasan.

Znao je kako motivirati svojeg nekadašnjeg podređenog.

Jedva zastajući da Gamacheu da vremena da spremi lopatu, Emile se uputio snijegom prekrivenom ulicom. Oko njih stanovnici Quebeca tek su se budili. Izlazili na slabašno svjetlo jutra s lopatama, strugali led s automobila, hodali do pekara po jutarnji baguette i kavu.

Dvojica muškaraca i Henri krenuli su Ulicom Sv. Ivana, uz restorane i trgovine suvenirima, skrenuli u malu pokrajnju uličicu Couillard i naposlijetku stigli do Chez Temporel.

U taj su kafić dolazili već petnaest godina, otkako se načelnik Emile Comeau preselio u stari dio Quebeca. Gamache ga je posjećivao, provodio vrijeme sa svojim nekadašnjim mentorom, pomagao mu oko sitnih kućanskih poslova koji bi se nagomilali između posjeta. Čišćenje snijega, sječa drva za kamin, izolacija prozora prije zimskih vjetrova. Ali ovaj posjet bio je drugačiji. Glavni istražitelj Gamache ove je zime posjetio Quebec iz sasvim drugačijeg razloga.

Ovog je puta Gamache bio taj kojem je bila potrebna pomoć. ― Dakle ― Emile se zavalio u stolac, mršavim prstima obavijajući veliku šalicu kave s mlijekom. ― Kako napreduje istraživanje? ― Još nisam uspio pronaći nikakve zapise o tome da se kapetan Cook susreo s Bougainvilleom prije Bitke za Quebec, ali ipak se to dogodilo prije dvjestopedeset godina. Zapisa iz tog vremena ima malo, rasuti su na sto strana i sve je u neredu. Ali znam da ću nešto naći ― rekao je Gamache. ― Knjižnica je fenomenalna, Emile. Ima knjiga starih stotinama godina.

4

Stari moj, franc.

16

Louise Penny

Comeau je promatrao prijatelja kako pripovijeda o prekapanju po davno zaboravljenim knjigama i prikupljanju sitnih podataka o bitci davno vođenoj i davno izgubljenoj. Ili je barem Emile smatrao da je izgubljena. Ali je li se u očima njegovog dragog prijatelja konačno pojavila iskra? U očima koje je gledao toliko puta na poprištima jezivih zločina dok su zajedno lovili ubojice. Dok su trčali kroz šume i kroz sela i preko polja, probijali se kroz tragove i dokaze i sumnje.

Niz pradavne tmine dubina straha, prisjetio se Emile, kako citata, tako i tih vremena. Da, pomislio je; to je dobar opis.

Dubine straha. I njihovog, i straha ubojica. Gamache i on sjedili su za mnogim stolovima diljem zavičaja. Baš kao sad.

Ali sad je došao trenutak za predah od ubojstava. Dosta ubojstava, dosta smrti. Armand je toga u posljednje vrijeme vidio i previše. Ne, bolje da se zakopa u povijest, u davno proživljene živote. Upusti u intelektualnu potjeru, nikakvu drugačiju.

Henri, koji je sjedio do njih, se promeškoljio i Gamache je instinktivno spustio ruku da pomiluje psa po glavi i smiri ga. Emile je ponovno primijetio drhtanje njegove ruke. U ovom trenutku je bilo jedva primjetno. Povremeno bi se pojačalo. Ponekad i potpuno nestalo. To je drhtanje bilo izdajničko, a Emile je vrlo dobro znao koju Gamacheovu tajnu odaje.

Poželio je da ga može primiti za tu ruku i smiriti ju, reći mu da će sve biti u redu. Jer i bit će, znao je.

S vremenom.

Promotrio je Armanda Gamachea i još jednom opazio krivudav ožiljak na njegovoj lijevoj sljepoočnici, promotrio kratku, uredno podšišanu bradu kojom je prekrio lice. Da ljudi prestanu buljiti u njega. Da ljudi ne prepoznaju najprepoznatljivijeg policajca u Quebecu.

Ali, naravno, ništa od toga nije bilo važno. Armand Gamache nije se skrivao od ljudi.

Prišla im je konobarica s još kave. ― Merci, Danielle ― rekli su u isti glas i konobarica se udaljila, smiješeći se dvojici muškaraca koji su izgledali toliko različito, no doimali se toliko sličnima.

Pili su kavu i jeli pain au chocolat i croissants aux amandes i razgovarali o kvebečkom karnevalu, koji je počinjao te večeri. Povremeno bi zašutjeli, zagledali se u muškarce i žene što su žurili na posao zaleđenom, hladnom ulicom s druge strane prozora. U sredini stola za kojim su sjedili

Pokopajte svoje mrtve

17

netko je urezao trolisnu djetelinu. Emile je protrljao listić prstom.

I zapitao se kad će Armand poželjeti razgovarati o onome što se dogodilo.

Bilo je deset i trideset i mjesečni sastanak odbora Društva za književnost i povijest tek što nije počeo. Mnogo godina sastanak su održavali navečer, nakon zatvaranja knjižnice, ali tada je netko primijetio da na njega dolazi sve manje članova.

I tako je predsjednik odbora, Porter Wilson, promijenio vrijeme održavanja. Barem je mislio da je on promijenio vrijeme. Barem je u službenom zapisniku zabilježeno da je to bio njegov prijedlog, iako se Porter osobno sjećao da je zapravo bio protiv promjene vremena.

Pa ipak, otad su se sastajali ujutro i tako je bilo već nekoliko godina. Bilo kako bilo, svi su se članovi odbora prilagodili, pa s njima i Porter. Morao je, jer to je ionako, čini se, bila njegova zamisao.

Već je i sama činjenica da su se svi članovi odbora prilagodili bila čudo. Posljednji put kad su zamoljeni da nešto promijene radilo se o izlizanoj koži na naslonjačima Društva, a to je bilo prije šezdesettri godine. Današnji članovi još su se sjećali zaraćenih očeva i majki, baka i djedova koji su se tom prigodom našli na različitim stranama u bitci za naslonjače. Sjećali su se otrovnih komentara izgovorenih iza zatvorenih vrata, iza leđa neprijatelja, ali ispred djece. Tko bi mogao zaboraviti, čak i danas, nakon šezdesettri godine, tu izdajničku zamjenu stare crne kože novom crnom kožom.

Porter je izvukao svoj naslonjač na čelu stola i primijetio da izgleda ofucano. Brzo je sjeo da nitko, a ponajmanje on sam, nema vremena za razmisliti o tome.

Pred njegovim mjestom na čelu, kao i pred svakim drugim mjestom za drvenim stolom, ležala je uredno složena hrpica papira. Znao je da je to djelo Elizabeth MacWhirter.

Promotrio je Elizabeth. Neugledna, visoka i mršava. Barem je tako izgledala prije milijun godina. Danas je djelovala samo sasušeno. Poput onih prastarih pokojnika zamrznutih u vječnom ledu: prepoznatljivo, ali sasušeno i sivo. Odjeća joj je bila plava i praktična i vrlo dobro krojena, od finog materijala, činilo se Porteru. Na kraju krajeva, ona je ipak bila jedna od onih MacWhirtera. Poštovane i imućne obitelji. Obi-

18

Louise Penny

telji koja se nije zamarala razmetanjem novcem ili pameću.

Elizabethin je brat prodao obiteljsko brodarsko carstvo cijelo desetljeće prekasno, ali još su uvijek imali novaca. Porter je Elizabeth smatrao pomalo dosadnom, ali odgovornom.

Nije bila vođa, nije bila vizionar. Ne netko tko bi znao kako sačuvati zajednicu na okupu u opasnosti. Ne kao on. I kao njegov otac prije njega. I djed.

Jer malobrojna engleska zajednica unutar starih zidina Quebeca bila je u opasnosti više generacija. Bila je u stalnoj opasnosti, ponekad manje, a ponekad više ugrožena, ali nikad potpuno sigurna. Baš kao i Englezi.

Porter Wilson nikad se nije borio u ratu, jer je prvo za njih bio premlad, a potom prestar. Odnosno, nije se borio u pravom ratu. Ali on i drugi članovi ovog odbora bili su svjesni da se ipak neprestano bore. U ratu za kojeg je Porter potajice sumnjao da gube.

Elizabeth MacWhirter je stajala na vratima i pozdravljala članove odbora kako su pristizali, pogledavajući prema Porteru Wilsonu koji je već sjedio na čelu stola i čitao bilješke.

Porter je mnogo toga postigao u životu, znala je Elizabeth. Organizirao je zbor, utemeljio amatersko kazalište, uredio krilo za starački dom. Sve je to ostvario zahvaljujući snazi volje i karaktera. I sve je to moglo biti još bolje da je Porter znao zamoliti za savjet i prihvatiti ga.

Sirova snaga njegovog karaktera istovremeno ga je oblikovala i ograničila. Koliko je još mogao postići da je bio ljubazniji? Ali istina je da poduzetnost i ljubaznost rijetko dolaze ruku pod ruku, iako su zajedno nezaustavljive.

Porter je bio zaustavljiv. Zapravo je zaustavljao sam sebe. A sad je jedini odbor koji ga je još trpio bio upravo onaj Društva. Elizabeth je poznavala Portera sedamdeset godina, otkako ga je promatrala kako svaki dan ruča sam u školi i sjedala do njega da mu pravi društvo. Porter je to protumačio kao ulizivanjem velikom klanu Wilsona i prezrivo se odnosio prema njoj.

Pa ipak, Elizabeth mu je nastavila praviti društvo. Ne zato što joj je bio simpatičan, nego zato što je već znala nešto što je Porter Wilson shvatio desetljećima kasnije: da Englezi Quebeca više nisu moćni poput razarača, nezaustavljivi poput parnog broda, niti elegantni krstaši što otmjeno klize vodama ekonomije i društva.

Pokopajte svoje mrtve

19

Bili su tek malena splav. A kad plutaš na splavi, ne tražiš s kim bi zaratio.

Elizabeth MacWhirter je to shvaćala. I kad bi Porter Wilson zaljuljao njihovu zajedničku splav, ona ju je smirivala.

Pogledala je Portera Wilsona i vidjela niskog, energičnog čovjeka s perikom. Njegova je kosa, na mjestima gdje je doista bila njegova, bila obojana u mrku crnu na kojoj bi mu pozavidjeli i naslonjači. Oči su mu bile smeđe i nervozno su zvjerale uokolo.

Prvi je stigao gospodin Blake. Najstariji član odbora, gospodin Blake je gotovo živio u Društvu. Skinuo je kaput, ispod kojeg se ukazala njegova uniforma – sivo odijelo od flanela, besprijekorno čista bijela košulja, plava svilena kravata. Uvijek je bio savršeno uređen. Bio je pravi gospodin, uz kojeg se čak i Elizabeth osjećala mladom i lijepom. Bila je zaljubljena u njega dok je bila neugledna tinejdžerka, a on zgodan mladac u dvadesetima.

Bio je privlačan onda, a to je još uvijek bio šezdeset godina kasnije, iako mu je kosa bila sijeda i rijetka, a njegovo nekad vitko tijelo bucmasto i omekšalo. Ali oči su mu bile bistre i žive, a srce veliko i snažno. ― Elizabeth ― gospodin Blake se nasmiješio i pružio joj ruku, pa ju malo zadržao u svojoj. Nikad niti prekratko, niti predugo. Uvijek dovoljno, toliko da Elizabeth primijeti gestu.

Sjeo je. Na naslonjač, pomislila je Elizabeth, kojeg je trebalo zamijeniti. Ali s druge strane, trebalo je zamijeniti i gospodina Blakea. Kao i sve njih. Što će se dogoditi kad oni svi poumiru i kad sve što ostane od Društva za književnost i povijest budu ofucani, prazni naslonjači? ― Ljudi, danas moramo biti brzi. Imamo trening za sat vremena.

Stigao je Tom Hancock, a za njim i Ken Haslam. Ta dvojica u posljednje vrijeme uvijek su bili zajedno, otkako su se neočekivano našli unutar iste momčadi za apsurdnu nadolazeću utrku.

Tom je bio Elizabethin veliki uspjeh. Njezina nada. I to ne samo zato što je bio pastor Prezbiterijanske crkve Sv. Andrije koja se nalazila tik do knjižnice. Bio je mlad i nedavni pridošlica u zajednicu, a u Quebec se doselio prije svega tri godine. Sa svoje je tridesettri godine bio upola mlađi od idućeg najmlađeg člana odbora. Još nije bio ciničan, još nije

20

Louise Penny

izgubio ideale. Još je vjerovao da će njegova crkva pronaći nove članove pastve, da će engleska zajednica odjednom stvoriti hrpu dječice koja će željeti ostati u gradu. Vjerovao je vladi Quebeca kad je obećala ravnopravnost pri zapošljavanju anglofonim stanovnicima. Kad je obećala zdravstvenu zaštitu na njihovom materinjem jeziku. I obrazovanje. I staračke domove, tako da kad sve drugo propadne barem mogu umrijeti slušajući materinji jezik iz usta njegovateljica.

Uspio je nadahnuti članove odbora na vjeru da možda nije sve izgubljeno. Možda čak i da sve ovo zapravo i nije rat.

Da sve to nije tek nekakav jezivi nastavak Bitke na Abrahamovom polju i to nastavak kojeg će Englezi izgubiti. Elizabeth je bacila pogled na neobično nizak kip generala Jamesa Wolfea. Mučenički junak bitke koja se odigrala prije dvjestopedeset godina nadvijao se nad knjižnicu Društva za književnost i povijest poput drvenog utjelovljenja optužbe.

Svjedočio je njihovim beznačajnim bitkama i podsjećao ih, na sve vijeke vjekova, na veliku bitku koju je izvojevao za njih. Bitku u kojoj je poginuo, ali ne prije nego što je trijumfirao na krvlju natopljenom polju ratara Abrahama. Bitku kojom je dokrajčio rat i osigurao Englezima vlast nad Quebecom. Na papiru.

A sada ih je general Wolfe promatrao s visine iz svojeg kutka lijepe stare knjižnice. S visine i svisoka, činilo se Elizabeth. ― Dakle, Ken ― rekao je Tom, sjedajući na svoje mjesto pored starijeg muškarca. ― Jesi li u dobroj formi? Spreman za utrku?

Elizabeth nije čula odgovor Kena Haslama. Ali nije ni očekivala da će ga čuti. Kenove tanke usne su se pomaknule, riječi su oblikovane, ali nitko ih nije zapravo čuo.

Svi su zašutjeli, misleći da će ovo možda biti dan kad će Ken izgovoriti riječ glasniju od šapata. Ali bili su u krivu.

Ipak, Tom Hancock se nastavio obraćati Kenu kao da doista vode razgovor.

Elizabeth je i zbog toga voljela Toma. Zbog toga što nije nasjeo na mišljenje da je Kenova nečujnost ravna gluposti.

Elizabeth je znala da je Ken sve prije nego glup. U srednjim šezdesetima, bio je uspješniji od bilo kojeg člana odbora, vlasnik tvrtke koju je sam osnovao. A nakon tog postignuća ostvario je još jedno, jednako impresivno.

Ken Haslam se prijavio za napornu i opasnu utrku ka-