Stjecaj okolnosti by HENA COM

Nakladnik HENA COM Zagreb, studeni, 2012. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2012. Copyright © Pero Kvesić Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Pero KvesiÄ&#x2021;

Stjecaj okolnosti roman

Hena com Zagreb, 2012.

Kazalište je bilo moja velika ljubav. Talija

oložio sam glavu postrance na jastuk i čvr sto, čvrsto stisnuo vjeđe da mi suze ne pote ku. Lice mi se stvrdnulo, sledilo, skamenilo, ali ispod njega je vrilo i znao sam – otme li mi se samo mišić, ta će se napregnuta opna rasprsnu ti, fizionomija će mi se pretvoriti u bezobličnu masu, provalit će iz mene, zajaukat ću i zaridati da me ništa i nitko dovijeka neće moći zausta viti. Talija se spustila na rub kreveta i nagnula nada me kao što je majka činila davno, davno, kada sam bio mali, mali, povukla rub pokrivača kojim sam se pokrio preko ušiju i nježno me vr 7

Pero Kvesić

hovima jagodica počela milovati po otkrivenoj sljepoočnici i ispod nje, pokraj uha, pramenovi kose upleli su se među prste pa je zašla dodirima u kosu... Bilo je to zapravo tek nekoliko dodira, trajalo je kratko, ali – dok je trajalo – činilo mi se da traje beskrajno i želio sam da nikada ne prestane. Njezin dodir širio je blaženstvo, a ja sam se napinjao da izdržim, vjeđe su me boljele koliko sam ih stiskao da suze ne provru i mislio sam – gotovo je, sljedećeg trenutka više se neću uspjeti obuzdavati, zgrčit ću se kao životinja i navaliti noktima na se, derat ću si kožu i parati utrobu da doprem do sjedišta bola, iščupam ga i sve uništim. A onda su dodiri surovo naglo prestali. Uspravila se i rekla: - Idem, prije nego se rasplačem. I otišla je. 

Stjecaj okolnosti

Kako je ustala, zaželio sam potonuti u mrak, a svjetiljka je gorjela i uspaničio sam se da neću imati snage ustati, ispružiti ruku i zagasiti je, te ću ostati izložen izdajničkom svjetlu koje me je nagrizalo čak i kroz spuštene kapke. Izletjelo mi je: - Molim te, ugasi svjetlo. Uspjelo mi je to izvesti gotovo normalnim gla som, a ako i nije zvučao kao obično, ona je bila previše uzbuđena da bi to primijetila. Iznenadio sam se da sam uopće uspio nešto reći, a još više da se pritom nisam slomio, ali dogodilo se mu njevito, pobuđeno naglom panikom, tako da sam reagirao refleksno, instinktivno, kao da u bunilu iz mene progovara netko drugi. Da je moja molba zahtijevala dužu rečenicu, ne bih uspio. Utrnula je svjetiljku i izašla iz stana. Bilo mi je svejedno što su vrata ostala otključana. Tako i tako nitko neće naići. Neće ući ni lopov da vršlja po stanu, uostalom, i nema što ukrasti, a i da sve odnese, uključujući i mene – bilo bi mi svejedno. Želio sam samo zaspati, nestati. Da se netko uvu če i zakolje me na spavanju, ne bih imao ništa protiv.  9

Pero Kvesić

Slušao sam kako se Talijini koraci spuštaju stubištem. Bili su jedva čujni, ali odjekivali su mi glavom i cijelog me potresali. Svaki korak bio je novi udarac kojim se zakiva poklopac moga lijesa. Prestao sam disati kako su postajali neza mjetljiviji, kako bih ih mogao što dulje pratiti, no time ipak nisam mogao spriječiti da iščeznu. Zavladao je grobni muk. Vilice su mi se stisnule tako da sam pomislio da će se zubi početi mrvi ti. Tek kad su mi pluća već htjela prsnuti, a srce nahrupilo na usta, ponovno sam udahnuo. A onda sam opet začuo korake. Vraćala se! Svaki od njih uklanjao je već zakucan čavao i ja sam disao sve lakše i brže. Obuzela me euforič na nada – vraća se! Kad iščupa i zadnjeg, podi ći će mrtvački pokrov i nanovo će me okupati okrepljujuća svjetlost. Ući će u mračan stan i spustiti se na postelju do mene, uplesti prste u moju kosu i reći: Sve je u redu. Vratila sam se. Zauvijek. Sada spavajmo, odmorimo se, a uju tro ćemo se o svemu dogovoriti i razjasniti sve – premda mi je odmah bilo jasno zašto se vraća: dolje je naišla na zaključana ulična vrata. Otvorila je vrata stana tek pedalj i ne prela zeći prag dohvatila ključeve s police do ulaza. 10

Stjecaj okolnosti

Ponovno sam slušao kako silazi i bio još očajni ji, ali se nada ponovno razdivljala: vratit će se, mora se vratiti da vrati ključeve. Barem to. Još nije kraj. Još nije sve gotovo. Možda se putem, uspinjući, odluči... smisli... Doista, uskoro sam je čuo kako se uspinje. Otvorila je vrata tek da može ugurati ruku i ostavši na hodniku bacila ključeve na njihovo mjesto. Slušao sam je kako silazi i suspregnuo dah da čujem što jasnije, što dulje, a jeka neiskaza na krika odjekivala je među svodovima lubanje. Koraci su postajali sve tiši i nestali. Zamišljao sam je kako na ulici prilazi auto mobilu, sjeda za volan i pitao se: je li se tek on dje rasplakala? Ili sjedi i hladno razmišlja bi li se vratila. Zna da su stubišna vrata otključana, da je moj stan nezaključan, da sam ja pod pokri vačem; možda ću je samo čuti kako ulazi, od bacuje odjeću u mraku i osjetiti njezino glatko tijelo kako uklizava do mene. Bože, tada bismo se mogli rasplakati oboje! No mrak i muk ništa nije narušavalo. Pona dao sam se: možda će se vratiti tiho, na prstima, gonjena neodoljivom željom, ali neodlučna da li da to učini, pa stati pred vrata i razmišljati... 11

Pero Kvesić

Možda već stoji pred pragom s ispruženom ru kom nad kvakom i koleba se hoće li je potisnuti nadolje. Zaustavljao sam dah da mi ne proma kne šum tiho pritisnute brave. Samo da priti sne kvaku, ustao bih, pritrčao i otvorio joj vrata iznutra, ne bih dopustio da dalje dvoji, da se ne bi predomislila... I vrio sam: sad će... sad će... A možda sjedi u autu, za volanom, ne pali motor, već plačući čeka da se sabere kako bi se mogla odvesti. Možda bih se trebao hitro obući, baciti na sebe bilo što, ne obuti ni čarape ni cipe le, istrčati bos i gol, samo u hlačama, dojuriti do auta i zavapiti: - Vrati se! Bilo kako bilo, samo da smo zajedno! A možda je, čim je izišla, upalila motor i od jurila pritišćući gas do daske, punom brzinom, poput metka, samo s jednom mišlju – što dalje, što dalje, što prije što dalje... Ako sjedi u svom autiću pred kućom, znajući da je put slobodan, možda je kasni nailazak ne kog susjeda sa stubišta nagna da se nabrzinu od luči. Ako tko od njih naiđe na otključana vrata, zaključat će ih za sobom. Naiđe li tko, možda ona požuri ući s njim, da ne bi ostala pred za ključanim vratima... 12

Stjecaj okolnosti

I slušao sam hoću li začuti bilo kakve kora ke ili struganje dizala. To bi značilo da je netko drugi ušao, zaključao za sobom, te da ona više ne može doći. U tom je slučaju ili odustala ili se već odvezla. Da krenem za njom, prevezem se preko pola grada, upadnem joj u kuću, pa bilo što bilo? A ako ona u međuvremenu telefoni ra? Kad bi nazvala, rekao bih joj da se smjesta vrati. Jer ako nazove, jedini bi razlog mogao biti da se želi pomiriti. U tom slučaju bilo bi sve jedno ako mene ne bude da odgovorim jer bih u narednim minutama stigao do nje i sve bi se razjasnilo. Ali radije bih da se ponovno vidimo ovdje. Kod mene smo sami, možemo razgovara ti, vikati, plakati, splesti se u grčevit životinjski kovitlac strasti, a kod nje su roditelji u susjednoj sobi i pitanje je bismo li se uopće mogli ponašati prirodno. Kad bismo se pomirili, odveo bih je k sebi. Kod mene je mjesto pomirbe, kod nje mje sto razmirica. Čekao sam da zazvoni telefon. Bacio bih se na slušalicu i još ne prinijevši je ustima zavapio: “Dođi!” Dovoljno sam pregrmio preko leđa da bih znao: ma koliko mi je bilo strašno, to još nije ni 13

Pero Kvesić

šta u usporedbi s onime što slijedi. Nije se teško rastati, teško je izdržati u odluci, teško je ono što slijedi nakon rastanka, teško je preboljeti. Nisam iskusan zavodnik, osvajanja mi ne idu od ruke; nisam više ni naročit ljubavnik, godine su već zaparale trag na meni – ali sam iskusan u rastajanju. Mene su iste cure ostavljale po deset puta; osjetio sam u životu mnogo trenutaka lju bavne radosti, ali neusporedivo više bilo je vre mena u kojem sam patio. Osjećao sam se kao bolesnik koji se po tko zna koji puta vraća u bolnicu na tešku operaci ju. Zna sve što će se dogoditi, zna muke i patnje koje ga neizbježno čekaju, zna čak i sve što nije nužno, ali će vjerojatno poći na zlo, i živi jedino u strahu kojim će ga redom i kada zadesiti. To je biblijski motiv Isusa u Getsemanskim vrtovi ma, samo što je on svjesno odabrao da ga raza pnu, znajući da je na kraju muka iskupljenje, a mene je čekala samo paklena praznina. Čim se pročulo da smo se rastali, nastala je pomutnja i strka u gradu. Razglasilo se da je ukinut lovostaj na nju i gomila raspomamljenih mladaca snažnih spolovila jurnula je tko će je prvi zgrabiti. Ali, zakasnili su. Jedan se uvalio 14

Stjecaj okolnosti

otprije. Mjesec dana prije nego je ona na to i po mislila, po njezinim usputnim opaskama, pred vidio sam da će mu uspjeti. Momak koji nasmije djevojku kad god hoće već ju je dobio. Tako se i dogodilo. Tko zna koliko je već noći kod njega provela. Momak je inteligentan i iskusan; ona je presladak zalogaj da se ne bi trudio koliko mu se pruža prilika. Vješt je svim onim trikovima kojima se ona ne može othrvati, a ja sam sma trao da bi bilo nedostojno i uvredljivo da ih na njoj primjenjujem. Za mjesec dana uspjet će je potpuno opčiniti. U njegovu zagrljaju brzo će me zaboraviti. Za dva mjeseca dijelit će nas svje tlosna godina: ja ću biti satrven od patnje, a ona ludo zaljubljena. Ja njoj, ako me se katkad slu čajno i sjeti, neću biti nimalo značajniji od tele fonskog poziva na koji je odgovorivši čula da je “krivi spoj”, a ona će meni biti sve, a sve će biti samo bol. Nepodnošljivo me razdiralo, i tupa razdoblja bez misli i svaka pomisao. Činilo mi se nemo gućim da ću uspjeti izdržati. Dolazilo mi je da se srušim na koljena i udaram glavom o zid, sve da nestane. Da sam se barem mogao tješiti da će patnje neumitno vremenom oslabjeti, da ću jed 15

Pero Kvesić

noga dana moći pomisliti na Taliju bez imalo uzbuđenja i ogorčenja, da će doći vrijeme kada neću ni misliti na nju! No i pomisao da bih ži vio kao da ona uopće ne postoji bila mi je nepri hvatljiva. Ono u što sam bio siguran, čak i da uspijem preboljeti, bilo je da ću opsesivno stra hovati da mi se slično ne ponovi. A znao sam da bi me samo ljubav, velika ljubav, mogla izli ječiti. Žudio sam za potpunom ljubavlju u koju ću se utopiti. I da mi se posreći da je nađem, pa da se ta raspadne – ne bih preživio. Čak i da se zgodi tako da ja ne budem onaj koji ostaje po vrijeđen, nepodnošljivo bi bilo saznanje da sam bilo kome, makar i nehotice, prouzročio ovakvo pakleno sagorijevanje. Prokleti svijet i život: sve dobro i lijepo u njima samo je fasada za pakao. I tako sam čekao u očajničkoj nadi da će se vratiti i istodobno se prisjećao večeri koju je pro vela u mojoj sobi, a koja je završila time da sam ja, osjećajući da ću u sljedećem trenutku povra titi od slabosti i uzrujavanja, rekao: “Ja ću sad leći, a ti izađi kad želiš”. I zatim sjeo na rub kre veta, strgnuo odjeću sa sebe, razgrnuo pokrivač, bacio se na trbuh, zabio lice u jastuk i navukao pokrivač gotovo do tjemena. 16

Stjecaj okolnosti

Mogla je reći: “Neću, ostat ću” – i ja ne bih imao više snage da se usprotivim. Mogla je. Ali nije.  Prisjećao sam se uglavnom ključnih trenu taka te večeri, iznova i iznova, a u njih su se bez reda probijali oni manje važni, pojedini se uče stalo vraćali, a drugi tek prohujali, neki se sveli tek na sitnu pojedinost, riječ ili pokret, a drugi razlagali kao raskošna barokna tvorevina neis crpivih detalja, jedni se ne bi stigli ni oformi ti do kraja, a drugi ih već potisnuli da bi ostali dugo kao teška sleđena slika. Ali svi su boljeli. Sjedili smo jedno nasuprot drugome, između nas je bio nizak stolčić s čašama i pepeljarom. Ja sam, protivno svom ukusu i navikama, pio ra kiju. Nije mi godila, ali mi je dobro činila; gut ljaji su pekli u ždrijelu i želucu i barem na maho ve banalnom vatrom uspijevali donekle otupiti oštrinu iznurujećeg pogleda na Taliju, nadohvat a nedohvatnu. 17

Pero Kvesić

Što sam joj govorio? Što je ona meni govorila? Što smo si sve rekli? Kojim slijedom, koja je riječ koju povukla? Ni u što više nisam siguran jer sam se toliko napinjao da govorim i naprezao slušajući je da mi naprosto nije preostalo snage da pamtim. Misli i osjećaji bili su toliko snaž ni da za neke rečenice nisam siguran jesam li ih samo mislio ili ih doista izrekao, je li ona nešto zaista kazala ili sam vjerovao da to misli dok go vori nešto drugo. Ali u jedno sam siguran – nije rekla ni jednu od onih riječi koje sam očajnički čekao, želio ili nastojao izmamiti. Rastali smo se prije dva mjeseca. Povod je bio beznačajan, već sam ga i zaboravio. Jednostav no, u jednom trenutku – ni po čemu iznimnom naspram tri godine koje smo proveli zajedno – sve je bilo kao obično, a sljedećeg je trenutka ona skupljala svoje stvari po mojem stanu, uba civala ih u veliku plastičnu vreću, a ja je nisam zadržavao. Nakon toga je nisam vidio nekoliko tjedana, a onda smo se ponovno počeli viđati. Prvi put se zbilo slučajno, i drugi put smo se vi djeli slučajno, ali već treći put bilo je dvojbeno nismo li oboje pripomogli slučajnosti. Nakon toga me je nazvala pod nekim izgovorom koji je 18

Stjecaj okolnosti

uključivao da se moramo susresti. A onda ja nju. Uglavnom, svakih nekoliko dana smo se sretali. I razgovarali. U dva navrata ta su se viđenja pre topila u noć provedenu u zagrljajima do jutra. Za mene su ti susreti bili razdirući. Svakom sam prilikom uzaludno nastojao objasniti joj sve ono što nisam uspio u protekle tri godine, svaki put na drugi način, a zatim ustreptalo če kao da to urodi plodom, da se nešto dogodi, da se stvari između nas i u nama pomaknu nabolje. Svaki put kada sam ponovno čuo da me želi vi djeti, buknuo sam: shvatila je, prepoznala je da sam u pravu, otarasila se onoga s čim se ne mogu pomiriti... A kad bismo se sreli – razočaranje. Ništa. Kao da prethodni put nismo ni riječ iz mijenili. Na svakom početku novog viđenja to je bila gorka pilula koja je odredila moje daljnje ponašanje. Znao sam da je tako sve više gubim: na jednoj strani ima mladića koji se trudi da bude što zabavniji, miliji, što duhovitiji i da joj što više ugađa; na drugoj sreće mene, neraspolo ženog, oporog, mračnog i teškog, nepodnošlji vog i sebi samome. Ja sam se oporavljao od tih susreta sljedećih dana, i kada bih donekle došao sebi, ponovno smo se vidjeli; i opet se sve po 19

Pero Kvesić

navljalo, udaljivši nas još korak dalje jedno od drugoga. Moje već gotovo rutinsko pitanje na početku svakog susreta bilo je: “Jesi li što razmi šljala o onome što smo posljednji put razgovara li?” Ona je odgovarala kratko. “Ništa.” Ta riječ mi se svaki put strovalila u želudac kao olovna kugla. Zar je moguće da joj ono što govorim ni šta ne znači? Zašto onda ponovno dolazi da se vidimo, kao da nešto očekuje? Kada bih barem mogao naslutiti što je to što želi? Zašto mi ona jasno ne kaže što hoće od mene? Ili naprosto uživa u tome, smirena i zadovoljna novom ve zom, da me povremeno sreće i gnječi kao leptira pod palcem, naplaćujući se za sve ono što mi je zamjerala za vrijeme naše veze, a nije se uspjela iskaliti? Već smo se jednom bili rastali, u ljeto prije dvije godine, nakon godine viđanja. Tvrdio sam da nismo jedno za drugo, da nam odnos nije za dovoljavajući, da je to veza u kojoj oboje gubi mo, imao sam svu silu potkrjepa za to. I opet je povod bio beznačajan, a sam rastanak bez muč nih scena. Odlučio sam – najlakše će biti ako prekid bude drastičan: ne viđati se više, ne mi sliti o njoj, izbjegavati zajedničke prijatelje, ne 20