Nakladnik HENA COM Zagreb, svibanj, 2013. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Mirna Čubranić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Federico Moccia, HO VOGLIA DI TE Giangiacomo Feltrinelli Editore, Milano 2006. Copyright © 2006, Giangiacomo Feltrinelli Editore All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2013. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Federico Moccia
želim te
Prevela s talijanskoga Mirna Čubranić
Hena com Zagreb, 2013.
Napomena izdavača: Roman Tri metra iznad neba prvi je put objavljen 16. studenog 1992., s reizdanjem 2004. nakon ogromnog uspjeha na koji je naišao. Izvorna inačica smještena je u osamdesete godine dvadesetog stoljeća, a izdao ju je sam Moccia na vlastiti trošak uz podršku male izdavačke kuće Il Ventaglio, u samo 3000 primjeraka. Kako se na tržištu ubrzo više nije mogao pronaći nijedan preostali primjerak romana, mladi obožavatelji počeli su ga fotokopirati i tako širiti. Godine 2004. roman je postigao ogroman uspjeh među rimskim srednjoškolcima i izdavačka kuća Feltrinelli objavila je novo, skraćeno izdanje, koje se od izvornika razlikuje ne samo brojem stranica nego i vremenom radnje, odnosno u inačici iz 2004. Moccia je revidirao i ažurirao izvorni tekst i radnju smjestio na početak dvadeset prvog stoljeća. Nakon objave revidiranog izdanja, zavladalo je veliko zanimanje i za izvornu, 70 stranica dužu inačicu, koja je stoga ponovno objavljena 2005. godine, s jednakom naslovnicom kao i Moccino izdanje iz 1992. (na naslovnici je jagoda s maramom) 2006. godine objavljen je nastavak, Želim te. Hrvatsko izdanje romana Tri metra iznad neba prevedeno je s izvornika iz 1992. godine.
Posvećeno Gin. Tvoj osmijeh ispričao mi je ovu priču. Baki Elisi i teti Mariji koje su kuhale ukusno i s ljubavlju. I koje su me, onoga dana, posjetile...
1. “Ž
elim umrijeti.” To sam mislio kad sam otišao. Kad sam sjeo u zrakoplov, prije jedva dvije godine. Htio sam da sve završi. Da, obična nesreća bila bi najbolje rješenje. Tako nitko ne bi bio kriv, ja se ne bih morao stidjeti, nitko ne bi tražio razlog... Sjećam se da je zrakoplov podrhtavao tijekom cijelog leta. Bila je oluja i svi su bili napeti i preplašeni. Ja ne. Ja sam se jedini smješkao. Kad nisi dobro, kad sve vidiš crno, kad nemaš budućnosti, kad nemaš što izgubiti, kad... svaki trenutak je teret. Neizmjeran. Nepodnošljiv. I stalno stenješ. I htio bi se osloboditi na svaki način. Na bilo koji način. Na najjednostavniji, najkukavičkiji način, ne odgađajući ponovno za sutra uvijek istu misao: nje nema. Više je nema. Zato bi jednostavno želio da ni tebe više nema. Da nestaneš. Paf. Bez previše problema, bez izazivanja neugodnosti. Bez da se itko zabrine i kaže: “Oh, jesi li čuo? Da, baš on... Da samo znaš kako je završio...” Da, taj će netko ispričati tvoj kraj, bogat tko zna kakvim i kolikim pojedinostima, izmislit će nešto apsurdno, kao da te oduvijek poznaje, kao da je samo on oduvijek uistinu znao tvoje probleme. Kako čudno... Kad možda ni sâm nisi imao vremena to shvatiti. I više nećeš moći ništa učiniti protiv te divovske priče koja će se prenositi od usta do usta. Kakva jebada. Sjećanje na tebe bit će žrtva neke budale i ti tu ništa nećeš moći učiniti. Eto, tog sam dana želio upoznati jednog od onih neobičnih mađioničara koji prekriju ogrtačem golubicu koja je jedan čas tu 7
Federico Moccia
i, paf, najednom je više nema. Nema je i gotovo. A ti izađeš zadovoljan predstavom. Možda su plesačice bile malo deblje no što bi trebale biti, možda si sjedio na jednom od onih prastarih, tvrdih stolaca u improviziranoj dvorani sklepanoj najbolje što se moglo u nekom podrumu. Da, osjećao se i vonj vlage i plijesni. Ali jedno je sigurno. Više se nikad nećeš zapitati kako je završila ona golubica. No s ljudima nije tako. Mi ne možemo tako lako nestati. Prošlo je neko vrijeme. Dvije godine. I sad pijuckam pivo. I prisjećajući se koliko sam želio biti ona golubica, smješkam se i pomalo se stidim. “Želite li još jedno?” Stjuard u zrakoplovu smiješi mi se nepomičan uz svoja kolica s pićima. “Ne, hvala.” Gledam kroz prozorčić. Ružičasti oblaci dopuštaju da prođemo kroz njih. Meki, lagani, beskrajni. Zalazak sunca u daljini. Sunce koje namiguje još jedan zadnji put. Ne mogu vjerovati. Vraćam se. A 27 - moje sjedalo u zrakoplovu. Desni red, odmah iza krila, središnji prolaz. I vraćam se. Jedna lijepa stjuardesa ponovno mi se smiješi prolazeći pokraj mene. Previše blizu mene. Kao da ju je poslala Nirvana: “If she comes down now, oh, she looks so good...” Oko nje se širi miris nježnog parfema, odora joj je savršena, košulja prozirna tek koliko je dovoljno da zamijetiš čipkani grudnjak. Hoda amo-tamo zrakoplovom, bez problema, bez briga, nasmiješena. “If she comes down now...” “Eva je krasno ime.” “Hvala.” “Vi ste pomalo kao prva Eva, dovodite me u iskušenje...” Jedan časak me samo netremice promatra u tišini. Umirujem je. “Ali to je iskušenje dopušteno. Mogu li dobiti još jedno pivo?” “To vam je već treće...” “Pa naravno, kad stalno prolazite ovuda... Pijem da vas zaboravim.” Ona se nasmiješi. Izgleda kao da je to iskreno zabavlja. “Da li uvijek svim putnicima brojite koliko su popili, ili sam vas se ja naročito dojmio?” “Sami zaključite. Ali znajte da ste jedini koji je zatražio pivo.” Odlazi. No prije odlaska, ponovno se nasmiješi. Veselo 8
Želim te
poskakuje udaljavajući se. Naginjem se malo za njom. Savršene noge, guste tamne elastične čarape, ozbiljne cipele kao i kod drugih stjuardesa. Kosa podignuta u dvostruki konjski rep, plava, s pramenovima. Zaustavlja se. Vidim je kako razgovara s jednim gospodinom iz mojega reda, ali nekoliko sjedala ispred. Sluša njegove zahtjeve. Samo kima glavom, bez riječi. Zatim mu nešto s osmijehom odgovori i umiri ga. Još se jednom okrene prema meni prije no što ode. Gleda me. Zelene oči. Nježan stas. Naglašeno tamno sjenilo za oči i malo znatiželje. Sliježem ramenima. Ovaj put sam ja taj koji se nasmiješi. Gospodin još nešto kaže. Ona mu službeno odgovori i zatim se udalji. “Veoma je zgodna ova stjuardesa.” Gospođa pokraj mene grubo se umiješa u moje misli. Pozorna i nasmiješena, lisičjih očiju iza debelih naočala. Dobrodržeća pedesetgodišnjakinja koja lijepo nosi svoje godine, za razliku od prevelikih naušnica na njezinim ušima i teškog azurnog sjenila na kapcima. “Da, njoka.” “Molim?” “Prava je njoka. Mi u Rimu tako kažemo za stjuardese kao što je ona.” Istinu govoreći, kažemo mnogo više, ali ne čini mi se uputnim sad to spominjati. “Njoka...”, odmahuje glavom. “Nikad čula.” “Njoka, da... Ponekad, zgodna njoka. Simpatičan izraz ukraden tjestenini. Znate što su njoki, zar ne?” “Naravno. Za njih sam čula i jela ih mnogo puta.” Smije se zabavljena. “Eto, i jesu li vam se svidjeli?” “Do neba.” “Vidite, tad je lako. Kad se za jednu djevojku kaže da je njoka, želi se reći da je ‘slasna’ kao njoki koje ste vi jeli.” “Da, ali meni je smiješno zamisliti curu kao njoku. Čini mi se... kako se ono kaže... da: nepristojno!” “Ali nije! Morate misliti na njoke sa vrućim umakom, slatkom rajčicom, njoke koji se tope u ustima, gotovo se zalijepe za nepce pa ih morate odvajati jezikom.” “Da, dobro, shvatila sam. Vi ste ludi za njokima.” “Prilično.” “Često ih jedete?” “U Rimu veoma često. U New Yorku nikad nisam jeo talijanska jela, ne znam, valjda iz načela.” 9
Federico Moccia
“Čudno, kažu da ondje ima mnogo odličnih talijanskih restorana. Oh, evo, vraća se...’njoka’.” Gospođa se zabavljeno smije i pokazuje prema stjuardesi koja nam se približava s osmijehom i čašom piva. Toliko je lijepa da izgleda gotovo kao s reklame. “Recite joj da je njoka, vidjet ćete da će joj biti drago.” “Ne, vi me zadirkujete.” “Ne, ne, uvjeravam vas da je to kompliment.” “Onda, da to učinim?” “Svakako.” Stjuardesa dolazi i pruža mi mali poslužavnik sa čašom na papirnatom podmetaču. “Izvolite vaše pivo. Drugo vam ne mogu poslužiti jer tek što nismo sletjeli.” “Ne bih ga ni zatražio. Počinjem zaboravljati. Iako nije lako.” “Ah, da... U redu, hvala.” Otpijem gutljaj piva. “Odlično je, hvala, savršeno, hladno koliko treba. A budući da ste mi ga vi donijeli, izgleda baš kao ono pivo s reklame.” “Zadovoljite moju znatiželju, što ćete prvo zaboraviti?” “Možda kako ste bili odjeveni...” “Zar vam se ne sviđa naša odora?” “Itekako. Samo što ću vas zamišljati u drugačijem izdanju...” Gleda me pomalo zbunjena, ali ne ostavljam joj vremena za odgovor. “Hoćete li dugo ostati u Rimu?” “Nekoliko dana... Rujan u Rimu je najbolji. Želim malo prošetati i kupiti par stvarčica. Možda pronađem nešto da ne budem zaboravljena.” “Oh, u to sam siguran. Pronaći ćete savršenu odjeću. Zato što ste vi... kako da to kažem... kako se ono kaže?” Okrenem se prema gospođi na sjedalu pokraj sebe. “Pomozite mi.” Gospođa djeluje pomalo bojažljivo, ali se odvaži: “Vi ste... njoka!” Stjuardesa je zbunjeno promatra jedan trenutak, zatim skrene pogled na mene. Podigne obrvu i najednom prasne u smijeh. Sva sreća. Dobro je prošlo. Smijem se i ja. “Odlično, gospođo, upravo to bih i sâm rekao!” Stjuardesa po imenu Eva udalji se odmahujući glavom. 10
Želim te
“Vežite pojaseve, molim vas.” Njezin visoki rep leluja savršeno kao i ostatak njezina tijela. Savršen kao krila leptira. Leptira kojeg treba uhvatiti. U Americi sam ludio za jednom pjesmom, jednom engleskom otprije nekoliko godina... “I’m gonna keep catching that butterfly...” The Verve. Pokušavam sjetiti je se cijele. Ne uspijevam. Pozornost mi skreće jedan glas. Ona gospođa se s nečim bori. I to ne čini u tišini. “Uh, u ovim zrakoplovima nikad ne uspijem pronaći pojas.” Pomažem gospođi koja je doslovno sjedila na pojasu. “Evo ga, gospođo, sjedite na njemu.” “Hvala, iako ne shvaćam čemu može poslužiti. Sigurno nas neće spasiti.” “Da, to sigurno neće.” “Ukratko... Mislim, ako tresnemo, to sigurno neće biti kao u automobilu.” “Ne, kao u automobilu neće biti... Jeste li nervozni?” “Za umrijeti.” Pogleda me i gotovo se kaje što je upotrijebila taj izraz. “Ako nam je suđeno, suđeno nam je.” “Što bi to trebalo značiti?” “Ono što sam rekao.” “Da, ali što ste rekli?” “Dobro ste shvatili.” “Da, ali nadala sam se da nisam. Užasavam se zrakoplova.” “Nije se dalo naslutiti.” Gledam je onako zabrinutu, a ona rastegne usne u osmijeh, posve suhih usta. Pijuckam pivo i odlučim se malo zabaviti. “Mislite li da do većine zrakoplovnih katastrofa dolazi pri polijetanju ili...” “Ili?...” “Pri slijetanju. Odnosno, uskoro.” “Ma što to govorite?” “Istinu, gospođo, uvijek treba govoriti istinu.” Otpijem dug gutljaj piva, krajičkom oka zamjećujući kako me ona netremice promatra. “Molim vas, pričajte mi nešto.” “Što želite da vam pričam?” “Skrenite mi nečime misli, nemojte me navoditi da razmišljam o onome što bi se moglo...” 11
Federico Moccia
Čvršće mi stisne ruku. “To boli.” “Ah, oprostite.” Popušta malo stisak, ali ne pušta moju ruku. Počinjem joj nešto pripovijedati. Pomalo konfuzne komadiće svojega života, onako kako mi naviru. “Onda, želite znati zašto sam otišao?” Gospođa kimne glavom. Više ne uspijeva govoriti. “Duga je to priča...” Energičnije kimne glavom, želi samo slušati, bilo što samo da joj malo zaokupi misli. Imam osjećaj kao da razgovaram s nekim prijateljem, mojim prijateljem. “Zvao se Pollo. Neobično ime, zar ne?” Gospođa ne zna treba li to potvrditi ili poreći, ali sve bi učinila samo da ja nastavim govoriti. “Eto, on je prijatelj kojeg sam izgubio prije više od dvije godine. Uvijek je bio sa svojom djevojkom Pallinom. Snažnom osobom, živahnih, uvijek veselih očiju, sjajna cura, brza na jeziku i zajedljiva...” Gospođa sluša u tišini, znatiželjnih očiju, gotovo opčinjenih mojim riječima. Kako čudno... Ponekad ti je ugodnije s nekom osobom koju ne poznaješ, lakše joj se otvoriš. Ozbiljno se otvoriš. Možda zato što te ne zanima njezin sud. “Ja sam pak hodao s Babi, Pallininom najboljom prijateljicom.” Babi. Sve joj govorim... Kako sam je upoznao, kako sam se počeo smijati, kako sam se zaljubio, koliko mi je nedostajala... Ljepotu jedne ljubavi savršeno spoznaš tek nakon što tu istu ljubav izgubiš. Možda se čovjek ovako osjeća na psihoterapiji. Oduvijek sam se to pitao. Ali, je li moguće biti baš posve iskren prema liječnicima? Morat ću to pitati nekoga tko je bio na terapiji. Razmišljam dok govorim i u pripovijedanju svako toliko nakratko činim stanke. Gospođa, znatiželjna i zainteresirana, odmah ulazi u priču, sad je mirnija, čak mi je i ruku pustila. Zaboravila je na strah od tragedije u zrakoplovu. Sad se, misli, bavi mojom tragedijom. “Jeste li se ikad kasnije čuli s tom Babi?” “Ne. Svako toliko čuo bih se s bratom. I nekoliko puta s ocem. Ali ne previše često, telefonski pozivi iz New Yorka veoma su skupi.” “Jeste li se osjećali usamljeno?” Odgovaram joj nešto neodređeno. Ne uspijevam objasniti. Osjećao sam se manje sâm nego u Rimu. Zatim neizbježno spominjem mamu. Ulazim duboko u priču i gotovo se zabavljam vrijeđajući načela žene pokraj mene. Moja je majka prevarila mog oca. Ja sam je uhvatio s tipom iz zgrade 12
Želim te
preko puta naše. Gospođa kao da ne vjeruje. Ta ju je vijest posve opustila. Zrakoplov? Više se i ne sjeća da je u zrakoplovu. Postavlja mi tisuću pitanja... Gotovo ih ne uspijevam sva pratiti. Zašto je toliki užitak čeprkati po tuđim stvarima? Sočne teme, zabranjene pojedinosti, kradomična djela ili ugodni grijesi. Možda zato što se tako, samo slušajući o njima, čovjek ne prlja. Ona gospođa kao da uživa i pati zbog moje pripovijesti. Ne znam je li to istina i ne zanima me. Sve joj kažem bez ikakve zadrške. Kako sam bio nasilan prema maminom ljubavniku, kako sam šutio u kući i nikad ništa otkrio ocu i bratu. I zatim o suđenju. Majka je sjedila u sudnici, sučelice meni. Šutjela je, nije imala hrabrosti priznati što je učinila. Nije uspjela trampiti svoju nevjeru za opravdanje mojega nasilja. A ja, spokojan, gotovo sam ismjehivao suca koji me je teretio za jedno za mene tako prirodno djelo: masakrirati idiota koji je oskvrnuo utrobu žene koja me rodila. Gospođa me gleda otvorenih usta. Gospođo, možemo to reći na tisuću načina... Ali jedno je šaliti se kao što se šalio Benigni kad je skočio na Raffaelu Carrà. Ovdje se pak radilo o mojoj majci. Gospođa to shvaća. Najednom se uozbiljuje. Tišina. Pokušavam smanjiti napetost. “Kako bi rekao Pollo, Beautiful mi može popušiti!” Umjesto da se zgrozi, ona se nasmijala, već suučesnički. “A onda?” pita me, znatiželjna što će se dogoditi u sljedećoj epizodi. A ja nastavljam govoriti bez zadrške, bez pravila. Moja pripovijest nema cijenu. Objašnjavam joj razlog mog odlaska u Ameriku, želju za bijegom kamufliranu u tečaj kompjutorskog dizajna... “A budući da je lako sresti se čak i u velikom gradu... bolje je posve promijeniti grad. Novi grad ima novu stvarnost, nove osobe i prije svega nema nijedno sjećanje. Godina dana napornih razgovora na engleskome, potpomognutih prisutnošću nekog Talijana na kojeg slučajno naletiš. Sve je to bilo veoma zabavno, stvarnost puna boja, glazbe, zvukova, prometa, tuluma, novosti. Sve je to bila velika buka podstavljena šutnjom. Ništa od onoga što su ti ljudi govorili nije imalo nikakve veze s njom, ništa je nije moglo prizvati, iznova joj dati život. Babi. Beskorisni dani kako bi se odmorilo moje srce, moj želudac, moja glava. Babi. Posvemašnja nemogućnost da se vratim, da se u hipu nađem ispred njezine kuće, da je sretnem na ulici. Babi. U New Yorku nema opasnosti... U New Yorku nema mjesta za Battistijeve stihove. “A ako mi se vratiš u misli, dovoljno je 13
Federico Moccia
pomisliti da nisi ovdje, da ne patim uzalud jer znam, ja to znam, znam da se nećeš vratiti.” Himbeni akordi kako bih pokušao izbjeći sva mjesta koja poznaje i posjećuje i ona, Babi. Gospođa se smješka. “I ja znam tu pjesmu.” Nemelodično pjevucka. “Da, to je ta.” Pokušavam prekinuti tu egzibiciju kao s albuma Corrida. Ali spašava me zrakoplov. Tup. Neki suhi, metalni zvuk. Nagli trzaj i lagano podrhtavanje zrakoplova. “Gospode, što je to?” Gospođa se hvata za moju desnu ruku, jedinu slobodnu. “Samo kotači, ne brinite.” “Kako da ne brinem? Sva ova buka samo od kotača? Zvuči kao da su se odvojili...” Malo dalje od nas, stjuardesa i ostali članovi posade sjedaju na slobodna sjedala i poneko neobično bočno mjesto blizu izlaza. Tražim Evu, pronalazim je, ali više ne gleda prema meni. Gospođa si pokušava sama skrenuti misli. Uspijeva. Pušta moju ruku u zamjenu za zadnje pitanje. “Zašto ste prekinuli?” “Zato što je Babi prohodala s drugim.” “Kako to? Tvoja djevojka? Uza sve ono što si mi ispričao?” Kao da se sad ona više zabavlja zabiti nož u ranu. Slijetanje prolazi u drugom planu. Bombardira me pitanjima do zadnjeg trenutka i uz to je, obuzeta žarom, prešla na ti. I postala izravnija. Otkad ste prekinuli, jesi li vodio ljubav s drugom ženom? Pikira, kao Štuke iz crtića, crveni barun Linus. Bi li ponovno bio s njom? Strpljenje i njezina rafalna paljba. Je li moguće oprostiti? Jesi li s kime razgovarao o tome? Da li zbog djelovanja piva ili zbog nje i njezinih pitanja, ali u glavi mi se zavrtjelo. Ili je to bilo od boli još nezaboravljene ljubavi. Više ništa ne razumijem. Čujem samo bubnjanje motora zrakoplova i turbine koja je pri slijetanju okrenuta u suprotnom smjeru. Na pamet mi pada kako bih se mogao spasiti od ovog preslušavanja... “Pogledajte svjetla piste. Nećemo uspjeti”, kažem joj kroz smijeh, ponovno gospodar igre. “Gospode, istina, eno ih...” Kroz prozor preplašeno gleda zrakoplov i njegova krila koja gotovo okrzavaju zemlju i kolebaju se neodlučna, a zatim se kao stara pantera baci na moju desnu ruku i naglo je zgrabi. Ponovno gleda kroz 14
Želim te
prozor. Zabije se glavom u naslonjač, a noge ispruži ispred tijela kao da želi zakočiti stopalima. Nokte zabija u moju ruku. Zrakoplov dodiruje tlo nekoliko se puta nježno odbivši. Turbine motora odmah se počinju okretati u suprotnom smjeru, a ona ogromna masa čelika mahnito drhti sa svim svojim sjedalima, uključujući i gospođino i gospođu na njemu. Ali ona ne priznaje poraz. Čvrsto je stisnula oči i sad se trese iskaljujući se na mojoj ruci. “Dragi putnici, stigli smo u zračnu luku Roma Fiumicino. Vanjska temperatura...” Pokušaj pljeska podiže se iz dna zrakoplova i gotovo odmah utihne. To više nije moderno. “Eto, ipak smo uspjeli.” Gospođa uzdahne: “Bogu hvala!” “Možda se ponovno negdje sretnemo.” “O, da, baš mi je bio užitak razgovarati s tobom. Ali, je li istina sve ono što si mi ispričao?” “Kao što je istina da ste mi vi stisnuli ruku.” Pokazujem joj svoju desnicu i tragove noktiju. “Oh, strašno mi je žao.” “U redu je.” “Daj da vidim.” “Ne, ozbiljno, sve je u redu.” Negdje zazvoni mobitel. Osmijesi i spokoj u minutama nakon slijetanja. Gotovo svi otvaraju pretince iznad svojih sjedala i izvlače iz njih darove donesene iz Amerike, uglavnom nešto beskorisno, spremni stati u red i čim prije domoći se izlaza. Nakon sati nepomičnosti u zrakoplovu, u kojem su do tog časa bili primorani sastavljati bilancu proteklih godina, vraćaju se užurbanosti nerazmišljanja, himbenih misli, trčanju prema crti na cilju. “Doviđenja.” “Hvala, laku noć.” Više-manje zgodne stjuardese pozdravljaju na izlasku iz zrakoplova. Eva sve pozdravlja, savršeno profesionalna, s osmijehom utisnutim na lice. “Hvala na pivu.” “To mi je posao.” Nasmiješi mi se, možda malo prirodnije. “Ako budeš imala problema...” Ostavljam joj posjetnicu. Ona je zbunjeno pogleda: na posjetnici je moj broj telefona u Rimu. “Izradio sam je za ispit na tečaju grafičkog oblikovanja.” “Je li dobro prihvaćena?” 15
Federico Moccia
“Svi su bili veoma zadovoljni. Podjelu na bijelo i azurnoplavo smatrali su genijalnim potezom.” “Baš je zgodna.” Stavlja posjetnicu u džep. Nisam riskirao i rekao joj da sam navijač Lazija. Zatim sam sišao stubama. Mlak vjetar. Rujan. Zalazak sunca, tek je osam sati i trideset minuta. Sletjeli smo točno na vrijeme. Lijepo je ponovno hodati nakon osam sati leta. Penjemo se u autobus. Gledam naše društvo. Nekoliko Kineza, jedan robusni Amerikanac, neki klinac koji nije prestao slušati jedan od onih Samsunga YP-T7X od 512 MB kakve sam vidio i u New Yorku. Dvije prijateljice na odmoru koje sada ne razgovaraju, možda zasićene dugim vremenom koje su provele zajedno. Jedan zaljubljeni par. Smiju se, stalno si govore nešto više ili manje korisno, šale se. Zavidim im, ili točnije, užitak mi je promatrati ih. Približava mi se moja suputnica, ona bucmasta gospođa koja već zna sve o mom životu. Gleda me s osmijehom kao da želi reći: “Uspjeli smo, ha?” Potvrdno kimam glavom. Gotovo se kajem što sam joj toliko ispričao. Zatim se smirujem. Više je nikad neću vidjeti. Kontrola putovnica. Neki vučjak na uzici nervozno hoda amo-tamo tražeći kokain ili travu. Nezadovoljni psi ovisnici gledaju nas dobrim očima, previše urokani da bi bili u kondi. Jedan policajac rastreseno otvori moju putovnicu. Zatim se predomisli, preskoči jednu stranicu, ponovno je otvori i pomnije promotri. Srce mi malo brže zalupa. Ništa. Ne zanimam ga. Vraća mi putovnicu, ja je sklapam i spremam u naprtnjaču. Odlazim po svoju prtljagu. Izlazim slobodan, ponovno u Rimu. Dvije sam godine proveo u New Yorku, a čini mi se kao da sam jučer otišao. Brzo hodam prema izlazu. Nalijećem na ljude koji vuku prtljagu, jedan tip umorno trči na let koji će možda propustiti. S druge strane pregrada rođaci čekaju nekoga tko neće doći. Lijepe djevojke, još uvijek preplanule od ljeta, čekaju svoju ljubav ili onoga tko je to bio. Prekriženih ruku, nepomične ili šetkajući, mirnih ili uznemirenih očiju, svejedno čekaju. “Taksi, trebate taksi?” Pretvorni taksist trči mi ususret hineći poštenje: “Dat ću vam dobru cijenu”. Ne odgovaram. Shvaća da nisam dobra mušterija i ostavlja me na miru. Osvrćem se oko sebe. Jedna otmjena gospođa u svijetloj haljini s nježnom zlatnom ogrlicom oko vrata mirno promatra moje ponašanje. Lijepa je. Upućujem joj osmijeh. Ona me udostoji minimalnim odgovorom koji ipak sve kazuje. Htjela bi prevariti, ali ne može, željela bi 16
Želim te
biti slobodna. Zatim skreće pogled, odustajući. Nastavljam se osvrtati oko sebe. Ništa. Kako sam glup. Pa naravno. Što sam očekivao? Koga sam tražio? Zar si se zbog toga vratio? Tad ništa nisi shvatio, još nisi ništa shvatio. Dođe mi da se nasmijem koliki sam kreten. “Trebao je stići...” Skrivena iza jednog stupa, u tišini ali sa srcem koje joj lupa tisuću u minuti, razgovara ispod glasa sama sa sobom. Možda kako bi nadglasala buku svojega srca, koje u stvarnosti tuče dvije tisuće otkucaja u minuti. Zatim skupi hrabrost. Duboko udahne i polako izviri iza stupa. “Evo ga. Znala sam, znala sam!” Gotovo poskakuje s nogama na tlu. “Ne mogu vjerovati... Step. Znala sam, znala sam, bila sam sigurna da se danas vraća. Ne mogu vjerovati. Majčice mila, stvarno je strašno smršavio. Ali smješka se. Da, čini mi se da je dobro. Možda je sretan? Možda mu je u inozemstvu bilo lijepo. Previše lijepo. Što mi je, jesam li poludjela? Puštam da me hvata ljubomora. Kakvo pravo imam na to? Nikakvo... Pa što onda? Majko mila, što mi je? Ozbiljno, previše mi je loše, previše. Odnosno, previše sam sretna. Previše. Vratio se. Ne mogu vjerovati. O moj Bože, gleda prema meni!” Odmah se ponovno sakrije iza stupa. Uzdahne. Zatvori oči i čvrsto ih stisne. Ostaje naslonjena glavom na hladni bijeli mramor, rukama se oduprijevši o stup. Tišina. Dug uzdah. Fijuuu. Udah. Fijuuu. Izdah... Otvori oči. Upravo u tom času prolazi neki turist koji je zbunjeno promatra. Ona se lagano nasmiješi kako bi on pomislio da je sve normalno. Ali nije. U to nema dvojbe. “K vragu, vidio me je, osjećam to. O moj Bože, Step me je vidio, znam to.” Ponovno proviri iza stupa. Ništa. Step je prošao kao da se ništa ne događa. “Pa naravno. Koja sam ja glupača. Uostalom, kakve veze ima ako se i događa?” Evo me. Vratio sam se. U Rimu sam. Točnije, u zračnoj luci Fiumicino. Hodam prema izlazu. Prolazim kroz staklena vrata i izlazim na ulicu. Pred taksije. No upravo u tom času obuzima me čudan osjećaj. Čini mi se da me netko promatra. Naglo se okrenem. Ništa. Nema ništa gore nego što je nešto očekivati... I ništa ne pronaći. 17
2. Z
alazak sunca boji narančastom nekoliko oblaka raštrkanih naokolo. Mjesec još blijed na nebu skriva se među najvišim granama jednog lisnatog stabla. Neobično daleki zvukovi pomalo nervoznog prometa. Kroz jedan prozor dopiru taktovi neke spore, milozvučne glazbe, zvuk klavira na kojemu su se prsti s vremenom izvještili. Onaj isti momak, malo stariji, priprema nove ispite za specijalizaciju. Malo niže, bijele linije teniskog terena blješte ravne na blijedoj mjesečini, a dno prazna bazena tužno čeka sljedeće ljeto, kao i svake godine. I ovaj ga je put domar cjepidlaka prebrzo ispraznio. Na prvom katu stambene zgrade, među njegovanim biljkama i podignutim drvenim roletama, jedna djevojka se hihoće. “Daniela, jesi li već jednom završila taj razgovor? Imate mobitel, otac vam ga puni praktički svakodnevno! Zašto ste uvijek na fiksnoj, kućnoj liniji?” “Mama, zar ne znaš da ovdje nema signala? Hvata samo u salonu, a tamo nas uvijek vi prisluškujete!” “Slučajno i mi živimo u ovoj kući.” “U redu, mama. Razgovaram s Giuli. Samo da joj još nešto kažem i prekidam razgovor.” “Ali danas ste bile cijeli dan zajedno u školi. Što se važno otad moglo dogoditi? Ha? Što joj uopće imaš reći?” Daniela prekrije dlanom slušalicu. “Čak i ako je riječ o nečem strašno glupom, bilo bi mi drago da sam ja ta koja će odlučiti moram li to silom svima 18
Želim te
reći ili ne, dobro?” Daniela se okrene leđima prema majci, misleći da tako na neki način ima pravo. Raffaella slegne ramenima i udalji se. Daniela krajičkom oka provjeri je li ostala sama. “Giuli, jesi li čula? Moram prekinuti.” “Onda, što smo se dogovorile?” “Da se vidimo na tulumu.” “Ne... nisam to mislila!” “Slušaj, odlučila sam.” Daniela se zabrinuto osvrne oko sebe. “Sad mi nije baš najzgodnije vrijeme za razgovor o tome, kad svi bazaju po kući.” “Ali Dani, to je strašno važna stvar! Tako nešto se ne odlučuje usput... uz kavu!” “Slušaj, zar ne možemo o tome kad se nađemo na tulumu?” “O.K., kako hoćeš. Vidimo se za tri četvrt sata. Hoćeš li stići?” “Ne, nađimo se za barem sat i petnaest!” “Dobro, bog.” Dani vrati slušalicu na mjesto. Giuli je ponekad stvarno nemoguća. Ne shvaća kad čovjeku treba tih pola sata više. Moram biti savršena, prekrasna. Rijetko se u životu dogodi da se možeš pripremiti za jednu večer kao što je ova. Dapače, smije se u sebi, nikad se ne dogodi. “Ono” se obično dogodi baš kad najmanje očekuješ. Zaputi se u svoju sobu po prvi put neodlučna što da odjene. Osjeća se drugačijom, neobično nesigurnom. Zatim se smiri. Normalno je tako se osjećati, čovjek ne može biti siguran kako će biti voditi ljubav prvi put u životu. Dugo uzdahne. Istina je. Sigurna sam samo da ću to učiniti večeras i s njim. Upravo u tom trenutku, u hodniku je presretne Raffaella. “Daniela, može li se znati o čemu razmišljaš?” “Ma ništa, mama... o nekim glupostima.” “Ako su gluposti, bolje razmišljaj o važnijim stvarima!” Daniela joj načas poželi sve reći. Povjeriti joj svoju važnu i prije svega neopozivu odluku. Zatim se predomisli. Shvaća da bi nadrapala. “Naravno, mama, u pravu si.” Ne vrijedi truda raspravljati se s njom. Nasmiješe se jedna drugoj. Zatim Raffaella pogleda sat s njihalom u salonu. “Oh, tu nema pomoći. Zamolila sam tvog oca da se vrati ranije jer moramo ići Pentestijima u Olgiatu. Kad bi me barem jednom za promjenu obradovao...” 19
3. “S
tefano!” Ravno ispred mene, nasred ulice, stoji moj brat. Smiješim se. “Bog, Pa’.” Drago mi je što ga vidim. Gotovo sam ganut, ali uspijevam ne pokazati mu više od osmijeha. “Onda, kako si? Nemaš pojma koliko sam mislio o tebi.” Čvrsto me zagrli. Stisne me. To mi godi. Načas se sjetim zadnjeg Božića koji smo proveli zajedno. Prije mog odlaska. I one tjestenine koju je skuhao i mislio da mi se ne sviđa... “Onda... Jesi li se zabavio dolje u Americi, ha?” Uzme mi jednu putnu torbu iz ruke. Naravno, onu lakšu. “Da, dobro mi je bilo dolje u Americi. Ali zašto dolje?” “Pa, to se samo tako kaže.” Moj brat koji zna kako se kaže. Vremena su se itekako promijenila. Gleda me sretan, nasmiješen. Dobre je volje. Iskreno me voli. Ali nimalo mi ne nalikuje. Podsjeća me na Johnnyja Stecchina. “Onda, što je smiješno?” “Ništa.” Pogledam ga malo bolje. Sav je izglačan, u novoj, savršenoj košulji, laganim hlačama boje tamnog kestena, s manšetama, kariranom sakou i na kraju... “Jao, Paolo, zar si izgubio kravatu?” “Ljeti je ne nosim. Zašto, zar loše izgledam?” I ne čeka odgovor. “Evo nas. Vidi što sam nabavio...” Ispruži ruku kako bi mi ga pokazao u svemu onome što je, po njegovu mišljenju, 20