Nakladnik HENA COM Zagreb, siječanj, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Mirna Čubranić Grafičko oblikovanje: Jasna Goreta Naslov izvornika Nicolai Lilin, EDUCAZIONE SIBERIANA Copyright © 2009 Giulio Einaudi editore s.p.a, Torino Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Questo libro e stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri Italiano. Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova.
Nicolai Lilin
SIBIRSKI ODGOJ
Prevela s talijanskoga Mirna Čubranić
Hena com
„Neki uživaju u životu, neki ga propate, a mi mu se suprotstavljamo.“ Stara uzrečica sibirskih Urka
Z
nam da se to ne bi smjelo, ali u napasti sam da počnem od kraja. Naprimjer od onoga dana kad smo jurišali kroz razorenu zgradu i pucali na neprijatelje iz tolike blizine da smo ih gotovo mogli dodirnuti. Bili smo mrtvi umorni. Padobranci su se smjenjivali, ali mi diverzanti već tri dana nismo spavali. Nadirali smo kao valovi kako neprijatelj ne bi imao priliku za odmor, za manevre, za organizaciju obrane. Stalno smo se borili, stalno. Tog dana završio sam s Cipelom na najvišem katu zgrade da uništimo i zadnji mitraljez. Bacili smo dvije ručne bombe. U prašini koja se slijevala s krova nije se vidjelo ništa, i našli smo se ispred četvorice neprijateljskih vojnika koji su se kao i mi vrtjeli kao slijepi mačići u sivom, prljavom oblaku koji je vonjao na razvaline i izgorjeli eksploziv. U Čečeniji dotad ni u koga nisam pucao iz tolike blizine. U međuvremenu, naš je kapetan na prvome katu sam zarobio jednog i ubio osam neprijatelja. Kad sam izašao s Cipelom, bio sam posve omamljen. Kapetan Nosov govorio je Moskvi da pripazi na zarobljenika Arapa, dok on, Kuhača i Zenit provjeravaju podrum. Sjeo sam na stubu pokraj Moskve, ispred preplašenog zarobljenika koji nam je uporno pokušavao nešto priopćiti. Moskva ga nije slušao, spavalo mu se i bio je izmožden, kao i svi mi. Čim mu je kapetan okrenuo leđa, Moskva je iz jakne 7
Nicolai Lilin
izvukao pištolj, austrijski Glock, jedan od svojih trofeja, drsko se nakreveljio i ustrijelio zarobljenika u glavu i prsa. Kapetan se okrenuo i samo ga sažalno pogledao ništa ne rekavši. Moskva je sjeo pokraj mrtvaca i zatvorio oči shrvan umorom. Promatrajući sve nas kao da nas vidi prvi put, kapetan je rekao: – Dečki, ovo je previše. Svi u vozila, odmorit ćemo se iza crte bojišnice. Jedan za drugim, kao zombiji, zaputili smo se prema vozilima. Glava mi je nepodnošljivo otežala i bio sam siguran da bi se rasprsnula da sam makar načas zastao. Vratili smo se iza linije, na područje koje je nadziralo i branilo naše pješaštvo. Zaspali smo odmah; nisam stigao ni skinuti jaknu i redenik, a već sam utonuo u tamu, kao mrtvac. Malo kasnije, Moskva me probudio udarajući kundakom svog kalašnjikova po mojoj jakni, u visini prsa. Polako i bezvoljno otvorio sam oči i pogledao oko sebe, s mukom se pokušavajući prisjetiti gdje sam. Nisam se uspijevao usredotočiti. Moskvino lice bilo je umorno; žvakao je komad kruha. Vani je bio mrak, bilo je nemoguće razabrati koliko je sati. Pogledao sam sat na svom zapešću, ali nisam vidio brojčanik, sve je bilo kao zamagljeno. – Što se događa, koliko smo spavali? – upitao sam Moskvu umornim glasom. – Kurac smo spavali, buraz... I čini mi se da ćemo još dugo morati biti budni. Sakrio sam lice u dlanove i pokušao prikupiti snagu da ustanem i priberem se. San mi je bio prijeko potreban; 8
Sibirski odgoj
pritiskao me nesmiljen umor. Kombinezon mi je bio prljav i vlažan, jakna vonjala na znoj i svježu zemlju. Osjećao sam se kao stara krpa. Moskva je otišao probuditi i ostale: – Dečki, dižite se, pokret... Trebaju nas. Svi su bili očajni, nisu željeli ustati. Ali gunđajući i psujući nekako su se digli na noge. Kapetan Nosov kružio je s telefonskom slušalicom na uhu, a jedan ga je pješak s poljskim radijom u naprtnjači pratio kao pas. Kapetan se ljutio i kroza slušalicu uporno ponavljao, tko zna kome, kako je ovo prvi put u tri dana da smo se povukli malo odmoriti, kako smo na izmaku snaga. Sve je to bilo uzalud, jer je na kraju, glasom koji je zvučao kao lupkanje potpetica step plesača, rekao: – Da, druže pukovniče! Zapovijed primljena! Dakle, ponovno su nas slali na prvu crtu bojišnice. Nisam želio ni misliti o tome. Prišao sam metalnoj bačvi punoj vode. Uronio sam ruke: voda je bila led ledeni; lagano sam zadrhtao. Tad sam u bačvu uronio cijelu glavu i neko je vrijeme zadržao u njoj, ne dišući. Otvorio sam oči u vodi i vidio mrak kao u rogu. Preplašio sam se i smjesta izvukao glavu iz bačve hvatajući zrak. Mrak koji sam vidio u bačvi zaprepastio me, nagnao da pomislim da bi i smrt mogla biti upravo takva – mračna i bez zraka. Stajao sam nagnut nad bačvu i promatrao kako u vodi treperi odraz mog lica i mog života do tog trenutka.
9
Kepka osam trokuta i skakavac
V
eljača je u Transnistriji najhladniji mjesec u godini. Puše jak vjetar i zrak je oštar, štipa lice; svi koji izađu na ulice zabundaju se kao mumije, djeca izgledaju kao bucmaste lutke, umotana u nebrojene slojeve odjeće, sa šalovima navučenim do očiju. Obično je mnogo snijega, dani su kratki i rano pada mrak. Rodio sam se jedne takve veljače. Bio sam toliko slabašan da bi me u antičkoj Sparti nedvojbeno odmah otpisali. Umjesto toga, stavili su me u inkubator. Rodio sam se prije vremena, s osam mjeseci, na zadak, i još mnogo drugoga sa mnom nije bilo kako treba. Jedna ljubazna bolničarka rekla je mojoj mami da se mora pomiriti s pomisli da neću dugo živjeti. Mama je plakala izdajajući pumpicom mlijeko koje će mi odnijeti u inkubator. Za nju to sigurno nije bilo sretno vrijeme. Od rođenja nadalje možda sam svojim roditeljima (točnije mami, jer oca zapravo ni za što nije bilo briga, živio je svojim životom kriminalca, pljačkao banke i prosjedio mnogo vremena u zatvoru) iz navike nastavio zadavati brige i zagorčavati život. Ni ne sjećam se svih huncutarija koje sam izveo 11
Nicolai Lilin
kao dječak. Ali to je normalno; odrastao sam u zloglasnoj četvrti, ondje gdje su se tridesetih godina prošloga stoljeća nastanili kriminalci prognani iz Sibira. Živio sam u Benderu, s kriminalcima, u kvartu koji je bio kao velika obitelj. Kao dijete, nisu me zanimale igračke. S četiri, pet godina, zabavljao sam se kružeći po kući i čekajući trenutak kad će djed ili stric početi rastavljati i čistiti oružje. Često su ga čistili, brižno i s ljubavlju, jer imali su ga doista u izobilju. Stric je govorio da je oružje kao žene – ako ga ne miluješ dovoljno, postat će nepodatljivo i izdati te. U našoj se kući, kao i u svim sibirskim kućama, oružje čuvalo na točno određenim mjestima. Pištolji koje nazivamo „osobnima“, odnosno oni koje sibirski kriminalci stalno nose sa sobom, oni koje koriste svakodnevno, odlažu se u „crveni kut“ u kojem su obješene obiteljske ikone, fotografije mrtvih rođaka i svih onih koji služe zatvorsku kaznu. Ispod tih ikona i fotografija postavljena je svojevrsna konzola prekrivena crvenom tkaninom, na kojoj je obično desetak sibirskih križeva. Kad neki kriminalac uđe u kuću, smjesta priđe crvenom kutu, skine pištolj i odloži ga na taj stolić, pa se prekriži i na pištolj stavi križ. Taj drevni običaj jamči da se u sibirskim kućama pištolji neće koristiti: ako se to dogodi, u toj se kući više ne može živjeti. Križ je svojevrsni pečat koji se skida tek kad kriminalac izlazi iz kuće. Osobni pištolji, koji se od milja nazivaju „ljubavnica“, „strina“, „deblo“, „uže“, obično nemaju nikakvo dublje značenje; doživljavaju se isključivo kao oružje i kraj priče. Nisu kultni predmeti, za razliku od tradicionalnog noža poznatog kao „koplje“. Ukratko, pištolj je samo alat. Uz osobne pištolje, u kući se drži i drugo oružje. Oružje sibirskih kriminalaca dijeli se na dvije glavne kategorije: ono „čestito“ i ono „grešno“. „Čestito“ je ono oružje koje se 12
Sibirski odgoj
koristi isključivo za lov u šumi. Prema sibirskom moralu, lov je obred pročišćenja koji čovjeku pomaže da se vrati u stanje u kakvom je bio kad ga je Bog stvorio. Sibirci nikad ne love iz užitka; love isključivo kako bi utažili glad, i love samo u tajgi, gustoj šumi svoje domovine. Nikad ondje gdje se hrana može nabaviti bez ubijanja šumskih životinja. U tjedan dana boravka u šumi Sibirci obično ubiju samo jednu divlju svinju, a ostatak vremena hodaju. U lovu nema mjesta nijednom osobnom interesu, samo preživljavanju. To učenje utječe na sve odredbe zakona sibirskih kriminalaca i predstavlja moralnu osnovu koja propisuje skromnost i prostodušnost u postupcima svakog pojedinog kriminalca, i poštovanje slobode svakog živog bića. Čestito oružje koje se koristi u lovu čuva se na posebnom mjestu u kući, nazvanom „oltar“, zajedno s urešenim lovačkim pojasevima kućedomaćina i njegovih predaka. S pojaseva uvijek vise lovački noževi i torbe s raznim amajlijama, predmetima sibirske poganske magije. Grešno oružje ono je koje se koristi u svrhu kriminala. Obično se čuva u podrumu i raznim skrovištima u dvorištu. U svako grešno oružje urezan je križ ili svetac zaštitnik, i svako je „kršteno“ u nekoj sibirskoj crkvi. Jurišne puške kalašnjikov Sibircima su najdraže. U žargonu kriminalaca svaki model ima svoje ime, nitko ne koristi kratice ili brojeve kako bi opisao model, kalibar ili vrstu streljiva. Na primjer, stari AK-47 kalibra 7,6 mm zove se „pila“, a njegova municija „glavice“. Nešto moderniji AKS kalibra 5,45 mm s preklopnim kundakom zove se „teleskop“, a njegovi meci „iverice“. Meci mogu biti različiti: oni s crnim vrhom u žargonu su „buce“; oni s bijelim, koji probijaju zaštitni metalni omotač, zovu se „čavli“; eksplozivni meci s crvenim i bijelim glavama su „iskre“. 13
Nicolai Lilin
Isto vrijedi i za ostala oružja: snajper je „štap za pecanje“ ili „srp“. Ako na cijev ima postavljen prigušivač, zove se „bič“. Prigušivači se nazivaju „bakandže“, „šiljci“ ili „fazani“. Prema običaju, čestito i grešno oružje ne smije se nalaziti u istoj prostoriji, jer bi se time čestito oružje zauvijek okužilo, više se ne bi moglo koristiti da ne donese nesreću cijeloj obitelji, i moralo bi ga se uništiti posebnim obredom: zakopalo bi se u zemlju ovijeno plahtom na kojoj se je netko rodio. Prema sibirskim vjerovanjima, sve vezano uz porođaj nabijeno je pozitivnom energijom jer svako je novorođenče nevino, ne poznaje grijeh. Stoga je nevinost svojevrsna zaštita od nesreće. Na mjestu gdje je zakopano okaljano oružje obično se posadi stablo, tako da „prokletstvo“ uništi samo njega i ne proširi se ni na što drugo. U kući moje obitelji oružja je bilo posvuda, djed je imao cijelu jednu sobu punu čestitog oružja: pušaka raznih kalibara i vrsta, noževa i raznih streljiva. U tu sam sobu smio ući samo u pratnji nekog odraslog, a kad bi se to dogodilo, nastojao sam ostati u njoj najduže što sam mogao. Uzeo bih oružje u ruke, proučavao mu pojedinosti, postavljao stotinu pitanja, dok me ne bi prekinuli govoreći: „Dosta zapitkivanja! Strpi se malo, odrast ćeš i tad ćeš ga moći sam isprobati.“ Naravno, jedva sam čekao da odrastem. Očarano sam promatrao kako djed i stric barataju oružjem, a kad bih ga dodirivao, činilo mi se je živim. Djed bi me često pozvao i posjeo sučelice sebi pa na stol stavio stari Tokarev, lijep i moćan pištolj, koji se meni činio fascinantnijim od svih oružja na svijetu. –Vidiš ovaj pištolj? – upitao bi. – Ovo nije običan pištolj. Čaroban je. Ako mu se policajac približi, sam puca u njega, ne moraš pritisnuti okidač. 14
Sibirski odgoj
Stvarno sam vjerovao u moći tog pištolja i jednom, kad su u našu kuću nahrupili policajci, napravio sam pravu glupost. Tog dana otac se vratio kući nakon dugog boravka u središnjoj Rusiji, gdje je opljačkao niz zaštitarskih kombija koji su prevozili novac. Nakon večere na kojoj se okupila cijela obitelj i pokoji bliski prijatelj, muškarci su sjedili za stolom i razgovarali o raznim kriminalnim poslovima i pitanjima, a žene su u kuhinji prale posuđe, pjevale sibirske pjesme i smijale se prepričavajući zgode iz prošlosti. Sjedio sam na klupi pokraj djeda sa šalicom toploga čaja u ruci i slušao što govore odrasli. Za razliku od drugih zajednica, Sibirci poštuju djecu i pred njima razgovaraju o svemu, ne stvarajući ozračje tajne ili zabrane. Najednom sam čuo krikove žena i za njima brojne nervozne glasove: u nekoliko sekundi, kuća je bila puna naoružanih muškaraca s maskama na licima i kalašnjikovima uperenim u nas. Jedan od njih prišao je mom djedu, pritisnuo mu pušku o lice i zaurlao kao luđak očito napetim glasom: – Kamo gledaš, stara mrcino? Rekao sam ti da gledaš u pod! Nisam se nimalo preplašio, nijedan od tih muškaraca nije mi ulijevao strah; činjenica da sam s cijelom svojom obitelji u meni je izazvala osjećaj da sam jači od sveg živog na svijetu. Međutim, razbjesnio me je ton kojim se taj muškarac obratio mom djedu. Policajci su okružili stol za kojim smo sjedili uperivši oružje u nas. Nakon kratke stanke, djed je ne gledajući policajca, ali visoko uzdignute glave, pozvao baku: – Svetlana! Svetlana! Dođi ovamo, draga, želim da ovom smeću preneseš nekoliko riječi! Prema pravilima ponašanja kriminalaca, Sibirci ne smiju razgovarati s policajcima. Zabranjeno je uputiti im ijednu riječ, 15
Nicolai Lilin
odgovoriti na njihova pitanja ili imati sa njima ikakav odnos. Kriminalac se mora ponašati kao da policajci nisu prisutni i obraćati im se preko žene iz obitelji ili obiteljske prijateljice, također sibirskog podrijetla. Jezikom kriminalaca kriminalac kaže toj ženi ono što želi reći policajcu, a ona to ponovi na ruskome, iako ga je policajac savršeno čuo. Nakon toga, kad policajac odgovori, žena prevede njegov odgovor na jezik kriminalaca. Kriminalac ne smije gledati policajca u lice, a ako ga spominje u svom govoru, mora koristiti pogrdne izraze kao što su „smeće“, „pseto“, „kukavica“, „gnjus“, „nakaza“ i slično. Te večeri najstarija osoba u prostoriji bio je moj djed pa je prema zakonu pravo da govori bilo njegovo; ostali su morali šutjeti, a ako su željeli nešto reći, najprije su morali zatražiti njegovo dopuštenje. Djed je bio čuven po vještini rješavanja napetih situacija. Baka je u međuvremenu bila došla iz kuhinje sa šarenom krpom u ruci. Iza njezinih leđa moja je mama, silno uzrujana, tužno pogledavala mog oca, kao da će umrijeti. – Draga moja ženo, Bog te blagoslovio, reci ovom smeću da, dok sam ja živ, u mojoj kući nitko neće uperiti pušku u moje lice ili lice mojih prijatelja... Pitaj ga što želi i reci mu da za ljubav Božju naredi svojim ljudima da spuste oružje prije nego netko strada. Baka je počela ponavljati djedove riječi i mada je policajac kimao glavom dajući do znanja da je sve čuo, nije ušutjela, držeći se običaja do samoga kraja. U svemu tome bilo je nečeg lažnog, nečeg teatralnog, ali ta je predstava imala biti odglumljena zbog dostojanstva. – Svi na trbuh na pod, dobili smo nalog da uhapsimo... Policajac nije uspio dovršiti rečenicu jer ga je djed prekinuo obrativši se baki sa širokim i pomalo zlobnim osmijehom, odnosno svojim uobičajenim osmijehom: 16
Sibirski odgoj
– Za muku Gospodina našeg Isusa Krista koji je umro i uskrsnuo za nas grešnike! Svetlana, ljubavi, pitaj ovog glupog žbira jesu li on i njegove prijateljice kojim slučajem iz Japana. Djed se poslužio uobičajenim načinom vrijeđanja policajaca: govorio je o njima kao o ženama. Svi kriminalci nasmijali su se. U međuvremenu, djed je nastavio: – Ne izgledaju mi kao Japanke, što znači da nisu kamikaze... Zašto misle da mogu ući naoružani u srce Donje rijeke, u kuću jednog časnog kriminalca, dok on uživa u trenucima sreće s drugim poštenim ljudima? Govor mog djeda pretvarao se je u ono što kriminalci zovu „pjesmom“, odnosno u onaj krajnji oblik komunikacije s policajcima u kojem kriminalac govori kao da raspravlja sa samim sobom, razmišlja naglas. Ukratko, djed je izgovarao vlastite misli ne udostojivši se odgovoriti na moguća pitanja ili uspostaviti ikakav kontakt. To je uobičajen postupak kad policajce želiš uvjeriti da je ono što govoriš jedina istina, da nema vrdanja. – Zašto vidim sve ove nečasne ljude prekrivenih lica? Zašto ovi zakrabuljeni likovi dolaze okaljati moj dom i dobru vjeru mojih rođaka i gostiju? Zašto ovi đavolji ispljuvci dolaze ovamo u ovu našu zemlju prostodušnih i skromnih ljudi, slugu našeg Gospodina i majčice sibirske pravoslavne crkve, kako bi ranili srca naših ljubljenih žena i naše premile dječice? U sobu je u međuvremenu utrčao još jedan policajac i obratio se svom nadređenom: – Druže kapetane, dopustite mi da se obratim! – Reci – odgovorio je niski, plećati muškarac glasom koji kao da je dolazio s onoga svijeta. Pušku je držao uperenu u zatiljak mog oca koji je s ciničnim osmijehom na licu i dalje mirno srkao svoj čaj i hrskao kekse od oraha koje je ispekla moja majka. 17
Nicolai Lilin
– Vani je sve puno naoružanih ljudi. Zapriječili su ceste i zarobili patrolu koja je čuvala vozila! U sobi je zavladala tišina, duga i teška tišina. Čula su se samo dva mukla zvuka: očevo hrskanje keksa i tiho zviždanje iz sipljivih pluća strica Vitalija. Promatrao sam oči policajca koji je stajao pokraj mene i kroz proreze na njegovoj kukuljici opazio sam da se znoji i da je blijed. Podsjetio me je na mrtvaca kojeg sam vidio nekoliko mjeseci ranije, kad su ga moji prijatelji izvukli iz rijeke: koža mu je bila blijeda i prošarana crnim žilama, a oči nalikovale na dvije duboke, prljave rupe. Na čelu je imao rupu, netko ga je ustrijelio u glavu. Dobro, policajac nije imao nijednu rupu, ali vjerujem da smo u tom trenutku i on i ja razmišljali o istome: kako će se i na njegovom čelu uskoro naći jedna lijepa rupa. I mada moram priznati da mene ta pomisao nije ni najmanje uznemirila, moj susjed s kukuljicom bio je vidno zabrinut. Najednom su se ulazna vrata otvorila i šestorica naoružanih muškaraca, prijatelji mog oca i djeda, ušla su odgurnuvši onog policajca koji je upravo bio donio zlosretnu vijest. Prvi je ušao stric Greda, koji je ujedno bio i Gvardijan našeg kvarta, a za njim njegovi najbliži pomoćnici. Djed je ustao i krenuo prema Gredi, posve ignorirajući policajce. – Tako mi Krista i svih njegovih blaženih rođaka! – rekao je Greda grleći mog djeda i srdačno se rukujući s njime. – Djede Borise, hvala nebesima da nitko nije nastradao! – Vidiš li, Gredo, kakva su vremena došla? Nemamo mira ni u vlastitoj kući! Greda se obratio djedu, ali njegove riječi bile su namijenjene ušima policajaca: – Ne očajavaj, djede Borise! Svi smo uz tebe, kao i uvijek u sreći i u nedaćama... Prijatelju dragi, znaš da bez našeg 18
Sibirski odgoj
dopuštenja nitko ne smije ući ni izaći iz naših kuća, pogotovo ako ima nečasne namjere... Greda je prišao stolu i zagrlio sve prisutne kriminalce jednog po jednog. Dok ih je grlio i ljubio u obraze, pozdravljao ih je tipičnim sibirskim pozdravom: – Mir i zdravlje svoj braći i poštenim ljudima! Oni su mu odgovarali kako običaj nalaže: – Smrt i prokletstvo žbirima i doušnicima! Policajci nisu mogli ništa drugo osim stajati i gledati taj dirljivi obred pozdravljanja. Puške su dotad već bili spustili, jednako kao i glave. Gredini pomoćnici su preko prisutnih žena zatražili od policajaca da odu. – Nadam se da će svi ovdje prisutni žbiri napustiti ovu kuću i više se nikad u nju ne vratiti. Držimo njihove prijatelje, one koje smo prve zarobili; ali kad ovi ovdje napuste četvrt, i njih ćemo pustiti da odu u miru... – Greda je govorio veoma mirnim i tihim glasom, i da značenje njegovih riječi nije kazivalo drugačije, po tonu bi se moglo zaključiti da priča neku nježnu i umirujuću priču, kao bajku djeci prije spavanja. Policajci su bili prestravljeni; kroz prozor sobe vidjeli su dvorište puno do zuba naoružanih ljudi. Naši su prijatelji svojim tijelima stvorili koridor kroz koji su policajci krenuli jedan po jedan poniknutih glava. Bio sam ushićen; došlo mi je da zaplešem, zavičem, zapjevam i izrazim nešto važno što još nisam uspijevao shvatiti. Osjećao sam da pripadam, da sam dio jednog moćnog svijeta, i činilo mi se da je sva snaga tog svijeta u meni. Ne znam kako ni zašto, ali u određenom trenutku skočio sam s klupe i potrčao kao mahnit u glavnu prostoriju u kojoj se je nalazio naš crveni kut. Na stoliću, ispod zlatom 19
Nicolai Lilin
izvezenog crvenog rupca ležali su pištolji mog oca, mog strica, mog djeda i naših gostiju. Bez razmišljanja sam dograbio djedov legendarni Tokarev i potrčao za policajcima uperivši ga u njih. Ne znam što mi je točno prolazilo kroz glavu u tom trenutku; osjećao sam samo ushit, radost postojanja. Policajci su polako koračali prema izlazu. Zaustavio sam se ispred jednog od njih i naciljao: oči su mu bile umorne i izgledale upaljene, pogled tužan, očajan. Sjećam se da sam na trenutak osjetio kao da je sva njegova mržnja usmjerena u mene. Uperio sam pištolj u njegovo lice, pokušao svom snagom pritisnuti okidač, ali nisam ga uspio pomaknuti ni milimetar. Ruka mi je iz časa u čas bila sve teža i nisam uspijevao držati pištolj dovoljno visoko. Otac je prasnuo u smijeh i dozvao me: – Dolazi odmah ovamo, šmrkavče. Zar ne znaš da se u kući ne smije pucati? Policajci su otišli, a skupina kriminalaca pošla je za njima do same granice četvrti; kasnije, kad se je pratnja vratila, prema gradu je krenulo i vozilo s policajcima koji su dotad bili držani kao taoci. No prethodio mu je automobil s Gredinim prijateljima koji su vozili polako kako policajci ne bi mogli ubrzati, kako bi ih ljudi mogli do mile volje izvrijeđati i ispratiti iz kvarta uz obred kojim se slavi pobjeda. Prije no što su krenuli, netko im je za automobil zavezao uže za rublje i na njega objesio gaće, grudnjake, male ručnike, krpe, čak i jednu moju majicu, doprinos mog oca tom poniženju. Mnoštvo ljudi izašlo je iz kuća i gledalo kako to donje rublje poput zmije vijuga za policijskim vozilom. Djeca su trčala za vozilom i pokušavala ga pogoditi kamenjem. – Ma vidi ti tih gnjusnih žbira! Dolaze u Donju rijeku da nam ukradu gaće! – dreknuo je netko u mnoštvu i svoje komentare popratio zvižducima i uvredama. 20
Sibirski odgoj
– Što će im? Izgleda da su glavešine iz vlade prestali bacati kosti svojim psima! Ostali su i bez gaća! – Što je zlo u tome da je čovjek siromašan i ne može si priuštiti čak ni gaće? Trebali su nam samo doći pošteno i otkrivenih lica, kao pravi ljudi, i svima bismo im darovali krasne sibirske gaće! – Naravno da bismo im poklonili gaće, samo nas trebaju ranije obavijestiti, da ih stignemo napuniti! Tako je urlalo mnoštvo, gomila nasmijanih ljudi. Djed Kesten donio je iz kuće i harmoniku i zasvirao i zapjevao hodajući za vozilom. Nekoliko žena je i zaplesalo, dok je on podignute glave s kepkom osam trokuta i očiju zatvorenih kao slijepac iz sveg glasa revao staru sibirsku pjesmu: Govori mi, sestro Leno, i ti, brate Amure1! Projezdio sam domovinu uzduž i poprijeko, zaustavljao vlakove i pjevao iz puške, i samo stara tajga zna koliko sam žbira ucmek›o! A sad kad sam u škripcu, Kriste pomozi mi, pomozi mi držati pištolj! Sad kad su žbiri posvuda, majčice Sibiru, majčice Sibiru, život mi poštedi!
I ja sam trčao i pjevao, stalno namještajući svoju kepku osam trokuta koja mi je bila prevelika i padala na oči. Međutim, volja za pjesmom posvema me je prošla već sutradan kad me je otac dobrano naklepao svojom teškom ru1
Lena i Amur dvije su velike sibirske rijeke. Prema tradiciji, sreća kriminalaca veže se uz njih: te se rijeke štuju kao božanstva kojima se prinose žrtve i od kojih se traži pomoć u kriminalnim aktivnostima. Spominju se u brojnim izrekama, bajkama, pjesmama i stihovima. Za sretnog kriminalca običava se reći da „njegova sudbina teče Leninim koritom“.
21