Ricardo Piglia
SPALJENI NOVAC
Nakladnik HENA COM Zagreb, veljača, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Boris Andrijašević Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Fotografija na naslovnici: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika PLATA QUEMADA Copyright © Ricardo Piglia c/o Guillermo Schavelzon & Asoc., Agencia Literaria www.schavelzon.com Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © za prijevod Tatjana Margeta Grubišić-Čabo, Mario Marcos Ostojić i Hena com 2015. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Obra editada en el marco del Programa SUR de Apoyo a las Traducciones del Ministerio de Relaciones Exteriores, Comercio Internacional y Culto de la República Argentina. Djelo je objavljeno u okviru Programa SUR za potporu prevođenju Ministarstva vanjskih poslova, međunarodne trgovine i bogoštovlja Republike Argentine.
Ricardo Piglia
Spaljeni novac
Preveli sa španjolskog Tatjana Margeta Grubišić-Čabo Mario Marcos Ostojić
Hena com
Posvećeno Gerardu Gandiniju
Ĺ to je pljaÄ?ka banke u usporedbi s njezinim osnivanjem?
Bertolt Brecht
JEDAN Zovu ih blizancima jer su nerazdvojni. No niti su braća, niti nalikuju jedan na drugog. Štoviše, teško bi bilo naći dva toliko različita tipa. Zajednički im je način na koji gledaju, svijetle, mirne oči, odsutno buljenje u nepovjerljivom pogledu. Dorda je krupan, smiren, rumenog lica i laganog osmijeha. Brignone je mršav, vižljast, crne kose i izrazito blijede puti, kao da je u zatvoru proveo puno više vremena no što doista jest. Izašli su iz podzemne na postaji Bulnes i zaustavili se pred izlogom foto studija kako bi se uvjerili da ih nitko ne slijedi. Bili su napadni, ekstravagantni, izgledali su poput para boksača ili para zaposlenika pogrebnog poduzeća. Elegantno odjeveni, u tamno odijelo s dvorednim kopčanjem, kratko podšišani, vrlo njegovanih ruku. Poslijepodne je bilo mirno, jedno od onih vedrih proljetnih popodneva s bijelom i prozirnom svjetlošću. Ljudi su 7
Ricardo Piglia
odlazili iz ureda i vraćali se kućama, udubljeni u vlastite misli. Čekali su da se promijeni svjetlo na semaforu i prešli Aveniju Santa Fe prema Ulici Arenales. Bili su ušli u podzemnu na postaji Constitución i više puta mijenjali vlakove pazeći da ih nitko ne slijedi. Dorda je bio jako praznovjeran, u svemu je vidio negativne znakove i bezbrojni su mu rituali komplicirali život. Volio se voziti podzemnom, kretati se pod žućkastim svjetlom perona i tunela, ulaziti u prazne vagone i prepuštati se vožnji. Kad bi bio u opasnosti (a uvijek je bio u opasnosti), osjećao bi se sigurno i zaštićeno putujući u utrobi grada. Bilo je lako otarasiti se policajaca. Dovoljno je bilo u zadnjem trenu iskočiti na prazan peron i pustiti da vlak ode kako bi se uvjerio da je na sigurnom. Brignone ga je pokušavao smiriti. – Dobro će ispasti, sve je pod kontrolom. – Ne sviđa mi se što je upleteno toliko ljudi. – Ako ti se nešto treba dogoditi, dogodit će se i ako nije upleten nitko. Ako upadneš u gabulu, nema toga tko bi te mogao spasiti. Staneš kupiti cigarete, skreneš na minutu i nadrapao si. – A radi čega žele da se sad nađemo? Pljačku prvo treba isplanirati, a potom treba brzo djelovati da se izbjegne curenje informacija. Brzo znači dva, tri dana, otkad se dobije prva informacija pa dok se ne pronađe neka jazbina u drugoj 8
Spaljeni novac
zemlji. Uvijek treba platiti, iskeširati lovu, ali i preuzeti rizik da će dojavnik prodati informaciju drugoj grupi. Blizanci su išli na jednu štaciju, u stan u Ulici Arenales. Čisto mjesto, u sigurnoj četvrti, nasuprot prečaca koji je vodio u pivovaru. Bili su ga unajmili kako bi imali operativni centar iz kojeg će organizirati kretanja. „To je gnijezdo u finom kvartu, samo jedan brlog za kartanje i čekanje“, bio im je rekao Malito kad ih je unajmio. Blizanci su spadali u najopakiju kategoriju, tipove od akcije, i Malito je riskirao angažirajući ih i davši im sve informacije. Ali je, ipak, Malito uvijek bio nepovjerljiv, oprezan sve u šesnaest s mjerama sigurnosti, s kontrolama, čisti bolesnik koji je uvijek izbjegavao da bude viđen. Bio je nevidljivi čovjek, magični mozak, djelovao je iz daljine, imao čudnovate krugove, kontakte i veze, „Mali topli brat“, kako ga je zvao ludi Dorda. Jer se baš zove Malito1, to mu je bilo prezime. U zatvoru u četvrti Devoto bio je upoznao nekog drota koji se prezivao Verdugo, što je još gore. Prezivati se Verdugo, ili Esclavo – bio je jedan koji se prezivao Delator2 – u usporedbi s tim, ipak je bolje prezivati se Malito. Drugi su imali nadimke (Brignone je bio 1 2
Malito znači zloćko (op.prev.) Verdugo znači krvnik, Esclavo rob, Delator potkazivač (op.prev.) 9
Ricardo Piglia
Mali, a Dorda Plavi Gaučo3), ali Malito je bio njegov vlastiti pseudonim. Mišjeg lica, očiju priljubljenih uz nos, uvučene brade, crvenokos, vrlo smiren, ženskastih ruku, silno inteligentan, razumio se u motore, u cijevi, sastavio bi bombu u dvije minute, vještim radom prstiju bi podešavao sat, baratao bočicama nitroglicerina, sve naslijepo, pokretima ruku kao u pijanista, i bio je u stanju dići u zrak policijsku postaju. Malito je bio šef, sve je bio isplanirao i uspostavio kontakte s političarima i murjacima koji su mu prosljeđivali podatke, nacrte, detalje, te kojima je morao dati pola plijena. Bilo je puno angažiranih u ovom poslu, ali je Malito smatrao kako imaju deset do dvanaest sati prednosti, kako ih mogu sve ostaviti na cjedilu, zbrisati sa svom lovom i prijeći u Urugvaj. Tog su se poslijepodneva podijelili u dvije skupine. Blizanci su otišli u stan u Ulici Arenales kako bi potanko prošli sve korake operacije. U međuvremenu je Malito unajmio sobu u hotelu preko puta lokacije na kojoj je naumio izvršiti pljačku. S hotelskog prozora vidio je Trg San Fernando i zgradu Provincijske banke te je pokušavao zamisliti način kretanja, vremensko koordiniranje akcije, bijeg u suprotnom smjeru i ritam prometa. 3
Gaučo je čuvar velikih stada goveda i konja u južnoameričkim pampama, slično kao kauboj u Sjevernoj Americi. (op.prev.) 10
Spaljeni novac
Vozilo za prijevoz novca, kombi marke IKA4 u vlasništvu rizničara, trebalo je skrenuti ulijevo, slijediti smjer kazaljki na satu, i presresti ga s prednje strane te ga zaustaviti prije no što prođe ulaznu vežu Općinskog poglavarstva. Zbog smjera prometa morali su zaobići cijeli trg i presjeći im kretanje na pola puta. Morali su ubiti vozača i sve čuvare prije no što se uspiju braniti jer im je jedino iznenađenje išlo u prilog. Neki svjedoci tvrde da su vidjeli Malita u hotelu s nekom ženom. No drugi kažu da su vidjeli samo dva tipa te da nije bilo nikakve žene. Jedan od te dvojice bio je nervozni momak koji se svako malo pikao, Krivonogi Bazán, koji je doista tog popodneva, s Malitom, bio u hotelskoj sobi u San Fernandu motreći kretanja u banci s prozora koji je gledao na ulicu. Nakon pljačke policija je izvršila premetačinu i u kupaonici pronašla ostavljene šprice, žlicu i kristale. Policija je pretpostavila da je Krivonogi mladić koji se spustio u bar i zatražio kuhalo na špirit. Izjave svjedoka su kontradiktorne, kako to obično biva, ali svi se slažu da je dečko izgledao kao glumac i imao odsutan pogled. Iz toga zaključuju da je on bio taj koji si je ubrizgavao heroin prije pljačke i koji je zatražio plamenik kako bi zagrijao drogu. Svjedoci su ga odmah prozvali „Klinac“ pa 4
Industrias Kaiser Argentina S.A. (op.prev.) 11
Ricardo Piglia
je kasnije došlo do zbrke u pogledu Bazána i Brignonea i mnogi su tvrdili da je to jedna te ista osoba, koju su svi zvali „Klinac“. Jako nervozni momak, koji je nosio pištolj u lijevoj ruci, s cijevi okrenutom nagore, kao da je drot u civilu. U takvim situacijama ljudi osjećaju kako im se krv puni adrenalinom, uzbude se i smetu jer prisustvuju nečemu što je ujedno jasno i zbunjujuće. Neki su vidjeli auto koji se ispriječio pred kombijem, začuo se prasak i jedan tip je umirući trzao nogama na podu. Možda su se nakon pljačke mislili skloniti u hotel ako ne uspiju pobjeći. Najvjerojatnije je da su bila dvojica koja su nadzirala banku iz hotela i još trojica koja su stigla u „nabrijanom“ Chevroletu 400, prema svim verzijama. Autu brzom poput metka. Možda je jedan od lupeža bio mehaničar pa ga je sredio da bude kao violina, u sedan verziji, s motorom na više od 5000 okretaja. San Fernando je rezidencijalno predgrađe Buenos Airesa5, mirnih ulica s mnogo zelenila, naselje 5
Provincija Buenos Aires, najveća i najnaseljenija argentinska provincija čiji je glavni grad La Plata, sastoji se od glavnog grada Argentinske Republike odnosno federalne prijestolnice Buenos Aires, konurbacije Veliki Buenos Aires, to jest šire zone oko prijestolnice koja uključuje brojne manje gradove i zone (tzv. partidos), među kojima je i San Fernando (kao i drugi gradovi i zone koji se pojavljuju u ovoj knjizi: Turdera, Varela, Martínez, Caseros, San Isidro, Devoto, Quilmes, Lanús, Hurlingham itd.), te unutrašnjosti u kojoj su raspršeni mnogi gradovi, koji se također spominju u romanu (Batán, Tandil, Cañuelas, Tigre itd.). 12
Spaljeni novac
puno velikih vila s početka stoljeća koje su pretvorene u škole ili napuštene iznad visokih gudura uz rijeku. Trg je bio miran pod bijelim proljetnim suncem. Dok su Malito i Krivonogi Bazán provodili poslijepodne i noć uoči akcije u hotelu u San Fernandu, ostatak bande se zatvorio u stanu u ulici Arenales. U provinciji su bili maznuli auto i spremili ga u podzemnu garažu pa se potom pomoćnim stubištem popeli s opremom i ganovima i ostali ondje, sa spuštenim roletama, čekajući da prime naredbe i da prođe vrijeme. Nema goreg od dana prije, kad je sve već spremno i još samo preostaje izaći na ulicu i navaliti, jer čovjek postane vidovit, ima vizije, svaka stvar djeluje kao zloslutni znak, neki cinkaroš koji lovi čudna muvanja i dojavi policiji pa ti namjeste zasjedu kad dođeš; stoga ako čovjek ima „loš špurijus“ (kaže Dorda), treba sve pokupiti, početi ispočetka, pričekati sljedeći mjesec. Dostava je uvijek bila 28. u mjesecu, u tri popodne; lova se prevozila iz Provincijske banke u Poglavarstvo. Hrpa novca, gotovo šesto tisuća dolara, koja bi zaobišla blok zgrada, slijedeći liniju trga slijeva nadesno, ukupno sedam minuta otkad se pojave s novcem na vratima banke i ukrcaju u kombi pa dok ne uđu u zgradu Poglavarstva kroz stražnju vežu. 13
Ricardo Piglia
– Da ti nešto kažem, braco – nasmijao se Dordi Mali Brignone – nikad nisi bio upetljan u nešto ovako „znanstveno“, sve imamo pod kontrolom. Dorda ga je gledao nepovjerljivo i pio pivo iz boce opružen na sofi, bez sakoa i cipela, licem okrenut prema televizoru koji je bljeskao bez tona, u dnevnoj sobi koja je gledala na Ulicu Arenales. Stan je bio tih, nov, čist, urednih papira. Bio ga je iznajmio vozač družine, Gavran Mereles, za svoju „zaručnicu“, kako je rekao, a u kvartu su svi mislili da je Mereles zemljoposjednik iz provincije Buenos Aires koji uzdržava curu i njenu obitelj. Sad je njena obitelj otišla u razgledavanje Mar del Plate pa se stan pretvorio u ono što je Malito zvao svojom operativnom bazom. Te su se noći morali oprezno kretati, paziti da budu neopaženi, ne razgovarati ni sa kim, primiriti se. Imali su telefon dolje, na drugoj podzemnoj etaži zgrade, i odande su svaka dva, tri sata komunicirali s hotelskom sobom u San Fernandu. Malito im je bio rekao: – Uvijek koristite telefon u garaži, nikad ne zovite s kućnog. Malito je imao brojne opsesije; telefon je bio jedna od njih. Prema njemu, svi se gradski telefoni prisluškuju. Ali imao je i druge mušice, taj „Mali topli brat“ prema ćaknutom Dordi. Nije mogao gledati sunčevu svjetlost, nije mogao gledati mnogo ljudi 14
Spaljeni novac
na okupu, stalno je prao ruke čistim alkoholom. Volio je osjetiti svježinu i suhoću alkohola na koži. Otac mu je bio liječnik, kažu; liječnici peru ruke alkoholom, do lakta, nakon vizita, pa je on zadržao tu naviku. – Svi mikrobi – objašnjavao je Malito – prenose se rukama, noktima. Da se ljudi ne rukuju, umiralo bi deset posto manje stanovništva, kojeg ovako ubijaju bakterije. Broj umrlih nasilnom smrću (prema njemu) manji je od polovice broja umrlih od zaraznih bolesti, a liječnike nitko ne zatvara (smijao se Malito). Ponekad bi zamišljao žene i djecu po ulicama s kirurškim rukavicama i zaštitnim maskama, cijeli grad zamaskiran kako bi se izbjegle zaraze i kontakti. Malito je bio rodom iz Rosarija, pohađao je studij inženjerstva do četvrte godine pa bi se ponekad prozvao inženjerom, iako su ga svi potajice zvali Udareni. Jer je bio lud, ali i zbog biljega po tijelu, ožiljaka koje je zadobio jer ga je u postaji u Turderi jedan grubijan od provincijskog policajca izmlatio metalnom krevetnom oprugom. Malito se dao u potragu za njim i pokupio ga jedne noći kad je ovaj silazio s busa u Vareli pa ga je udavio u nekom jarku. Prisilio ga je da klekne i zaronio mu lice u blato, a kažu da mu je skinuo hlače i silovao ga dok se murjak batrgao s glavom uronjenom u vodu. Tako kažu, nikad se ne zna. Simpa tip, taj Malito, šarmer, 15
Ricardo Piglia
pomalo kvaran. Malo je u ovom miljeu takvih kao on. Uvijek mu uspijeva da drugi naprave što želi kao da su to sami smislili. S druge strane, nitko nikad nije vidio tipa koji bi bio takav srećković kao Malito. Imao je anđela čuvara. Aureolu savršenstva zbog koje su svi htjeli raditi s njim. Zahvaljujući tome je u dva dana organizirao pljačku vozila s plaćama Općinskog poglavarstva u San Fernandu. Krupan posao, a ne igrarija (prema riječima Krivonogog Bazána), s više od pola milje u igri. Dakle, imali su telefon u drvenoj kutiji, dolje, u garaži zgrade u Ulici Arenales, i s njega su noć prije razgovarali s Malitom. Malito je napad zamislio kao vojnu operaciju te im dao striktne upute pa su sad urotnici po zadnji put razmatrali plan. Gavran Mereles, buljooki momak, držao je papir s planom trga i dovršavao definiranje glavnih detalja. – Imamo četiri minute. Kombi dolazi iz banke i ovuda mora zaobići trg. Jel’ tako il’ nije? Dojavnik je bio pjevač tanga koji se prozvao Fontán Reyes; zadnji je došao u gajbu u Ulici Arenales, nervozan i blijed, i sjeo po strani. Nakon Gavranovog pitanja svi su zašutjeli i pogledali u njega. Na to je Reyes ustao i prišao stolu. – Kombi vozi s otvorenim prozorima – rekao je. 16
Spaljeni novac
Sve je trebalo izvesti usred bijela dana, u tri i deset popodne, u centru San Fernanda. Novac za plaće izlazi iz banke i odvozi se u zgradu Poglavarstva udaljenu dvjesto metara. Zbog smjera prometa vozilo s plaćama mora zaobići cijeli trg. – To traje, u prosjeku, između sedam i deset minuta, ovisno o prometu. – A kol’ko ima čuvara? – upitao je Mali. – Jedan policajac tu i tu. S još jednim u kombiju, trojica njih. Reyes je bio nervozan. Umirao je od straha, u stvari (kako je kasnije priznao). Fontán Reyes mu je bilo umjetničko ime, a zapravo se zove Atir Omar Nocito, ima trideset i devet godina, nekoć je pjevao u orkestru Juana Sáncheza Gorija te nastupao na radiju i televiziji, čak je uspio snimiti ploču s dva tanga, „Esta noche de copas“ i „Noche de locura“6, u pratnji pijanista Osvalda Manzija. Trenutak najveće slave doživio je tijekom karnevala ‘60-te, kad je debitirao s Héctorom Varelom kao nasljednik Argentina Ledesme. Odmah je upao u probleme s drogom. U lipnju je otputovao u Čile kako bi pjevao u duetu s Raúlom Laviéom, no za mjesec dana je izgubio glas i promukao. Previše kokaina, mislili su svi. A sigurno je da se morao vratiti i da mu je sve krenulo nizbrdo pa je završio pjevajući u krčmi u 6
„Noćas se pije“ i „Noć ludovanja“ (op.prev.) 17
Ricardo Piglia
Almagru u pratnji gitara. U zadnje je vrijeme imao nekoliko gaža po festivalima i plesnjacima te turneja po tipičnim birtijama Velikog Buenos Airesa. Sreća je čudna stvar, prava dojava stiže kad ju nitko ne očekuje. Jedne noći, u nekoj prčvarnici, potražili su ga da mu prenesu jednu informaciju pa je kao u snu saznao za krupnu operaciju s lovom; znao je da može osvojiti glavni zgoditak pa je riskirao. Nazvao je Malita. Fontán Reyes je želio ući i izaći, ali je tog popodneva u stanu u Ulici Arenales osjetio da je zaglibio, da ne zna kako se izvući, bojao se, taj se pjevač svega bojao (posebno, rekao je, Gauča Dorde, munjenog, pomaknutog), da će ga ubiti prije no što mu daju njegov dio, da će ga cinkati, da ga policija koristi kao pišljivi mamac. Očajan je, ukomiran, želi izmigoljiti. Sanjari o poslu svog života, kako će uzeti svoj dio i odmagliti, početi iznova, negdje drugdje (promijeniti ime, promijeniti državu), misli s tim novcem otvoriti argentinski restoran u New Yorku i raditi s latinoameričkim mušterijama. Jednom se našao na Manhattanu s Juanom Sánchezom Goriom, imali su veličanstven nastup u Charlieju u Ulici 53 West, restoranu kojeg je vodio jedan Kubanac lud za tangom. Trebao je novac za početak jer mu je Kubanac bio obećao pomoći ako dođe u New York s kapitalom, no stvari su postajale sve opasnije jer se morao spandžati s ovim tipovima koji su djelovali kao da haluciniraju, 18
Spaljeni novac
kao da su stalno urokani. Smijali su se svakoj sitnici i nikad nisu spavali. Opaki likovi, ubojice, vole ubijati ubijanja radi, u njih se nije moglo pouzdati. Njegov stric, Nino Nocito, bio je barjaktar zabranjenog peronizma u Sjevernoj zoni, u vodstvu stranke Narodna unija, i privremeni predsjednik Općinske skupštine San Fernanda. Nekoliko dana ranije njegov je stric slučajno bio na sastanku financijskog odbora i doznao sve ovo. Te je večeri otišao poslušati svog nećaka koji je pjevao u nekoj rupčagi na križanju ulica Serrano i Honduras i već se kod druge boce vina počeo preseravati. – Fontán…, u igri je najmanje pet milijuna. Trebali su angažirati bandu od punog povjerenja, ekipu profesionalaca koji će obaviti operaciju. Reyes je morao jamčiti da će njegov stric biti pokriven. – Nitko ne smije znati da sam ja u ovome. Nitko živ – rekao je Nocito. Čak nije htio znati tko će odraditi posao. Samo je želio pola od polovice, to jest čistih sedamdeset pet tisuća dolara (prema njegovim izračunima). Fontán Reyes ih je trebao čekati u kući u Martínezu, kamo su se trebali skloniti odmah nakon pljačke. Procijenili su da će u pola sata sve biti gotovo. – Ako ne dođemo za pol’ sata – rekao je Gavran Mereles – znači da idemo u rezervnu gajbu. 19
Ricardo Piglia
Fontán Reyes nije znao gdje se nalazi rezervna gajba, niti je znao što to uopće znači. Malito je bio naučio sustav od Nanda Heguileina, bivšeg člana Nacionalističke oslobodilačke alijanse, s kojim se sprijateljio dok je služio u zatvoru Sierra Chica. Struktura ćelija onemogućuje lančani pad i daje ti vremena za bijeg (kaže Nando). Povlačenje uvijek treba biti pokriveno. – A što onda – upitao je Fontán Reyes – ako ne dođete? – Onda – rekao je Plavi Gaučo – bris u mišju rupu. – To znači da je iskrsnuo neki problem – rekao je Mereles. Fontán Reyes ugledao je hrpu oružja na stolu i po prvi put shvatio da je sve stavio na kocku. Dotad je služio kao krinka za neke prljave poslove svojih prijatelja. Sakrivao ih je, nakon akcija, u svojoj kući u Olivosu, prenosio koku u Montevideo i prodavao „paketiće bijelog“ po birtijama u kvartu Bajo. Lagani poslići, no ovaj je put bilo drukčije. Tu su ganovi, bit će mrtvih, on je direktni pomagač. Jasno da je riskirao radi plijena. – U najmanju ruku – bio mu je rekao stric – to je milja pesosa po glavi. Sa sto tisuća dolara mogao je otvoriti noćni klub u New Yorku. Mjesto na kojem bi se povukao i mirno živio. 20
Spaljeni novac
– Imaš noćas kamo otići? – upitao ga je Mereles, a Fontán Reyes se prepao. Trebao ih je čekati na mjestu za koje nitko ne zna i nazvati ih telefonom. – Operacija mora trajati šest minuta – inzistirao je Mali. – Više od toga je jako opasno jer se dvije policijske postaje nalaze u radijusu od dva kilometra. – Ključno je – rekao je Fontán Reyes – da ništa ne procuri. – Govoriš k’o da si vodoinstalater – rekao je Dorda. Uto su se otvorila vrata i u prostoriju je ušla plavokosa djevojka, gotovo djevojčica, u minici i cvjetnoj bluzi. Bila je bosa i zagrlila je Merelesa. – Imaš, tatice? – upitala je. Mereles joj je pružio stakalce s kokainom pa se djevojka povukla u stranu i žiletom ga odvajala na ogledalcu. Potom ga je zagrijala upaljačem dok je pjevušila „Yesterday“ Paula McCartneya. Novčanicu od pedeset pesosa smotala je u tuljac, stavila ju u nos i udahnula lagano šmrknuvši. Dorda ju je gledao iz prikrajka i primijetio da mala ne nosi grudnjak, sise su joj se vidjele ispod lagane bluze. – Traje, u prosjeku, deset minuta, ovisno o prometu. – Dva čuvara i jedan murjak – izrecitirao je Brignone. – Sve ih treba ubiti – iznenada je rekao Dorda. 21
Ricardo Piglia
SPALJENI NOVAC Nastao na temelju novinskih članaka, policijskih izvještaja i izjava svjedoka o stvarnome događaju, roman Spaljeni novac donosi priču o bandi koja je 1965. g. opljačkala novac namijenjen javnim radovima i plaćama zaposlenika općinskog poglavarstva San Fernanda. Pobjegavši s plijenom iz zemlje oni u ukradenih sedam milijuna pesosa (cca 500.000 američkih dolara) nisu imali priliku uživati jer su se ubrzo našli okruženi s 300 policajaca i hordom senzacija gladnih novinara. Ta se pljačka – zbog snažne društveno-kritičke poruke koju su pljačkaši završnim postupkom uputili – pretvorila u latinoameričku legendu, a roman pisan kao mješavina reportaže i fikcije, dinamičan i pun adrenalinske akcije, postao je književna senzacija, prodavši se u desecima tisuća primjeraka, ali i osvojivši uglednu nagradu Premio Planeta, nakon čega je snimljen uspješan film. Pišući o stvarnome događaju, uz uvjerljivo psihološko portretiranje grupe kriminalaca i dojmljivo oslikavanje okolnosti koje su ih nagnale na pljačku, Ricardo Piglia zapravo secira tadašnju argentinsku zbilju i ispisuje oštru osudu kapitalizma. Sugestivno donoseći viđenje događaja iz perspektive više sudionika priče – pljačkaša, policajaca, političara, svjedoka i novinara – autor mozaično strukturiranu, bogatu nelinearno izloženu priču pretvara u oštar kritički prikaz društvene stvarnosti. Vještom uporabom jezika i različitih vrsta diskursa Ricardo Piglia postiže visoku razinu uvjerljivosti, stvorivši vrlo uspio romaneskni primjer transponiranja zbilje u umjetnost.