Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 3. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Hena com Fotografija autora: Karla Ivanišević Oblikovanje teksta: Goran Stančić Zagreb, ožujak 2015. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © Ivica Ivanišević, 2015.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Ivica Ivanišević Ulaz za djecu i vojnike
Hena com
Ulaz za djecu i vojnike
Odbrojavanje
Imao sam, pitaj boga, sedam, osam devet… A bilo je ljeto, gorjeli smo kao česmina. Hodao sam strepeći da me ne proguta asfalt, kad sam ga spazio. Zapravo, čuo: brokvice s njegovih potpetica kako kucaju, pa stružu, pa kucaju… Bio je suh, zgužvan, čvornat, starac-maslina, u odijelu barem dva broja prevelikom. Pogledi su nam se okrznuli, njegov vodenast, odsutan, prazan, spor, moj zaigran, ovakav pa onakav, dvije disko kugle u dupljama. Zamisli da nas netko zamijeni, pomislio sam. Da mene smežura, a njega napuše. Pa da je njemu sedam, osam, devet, a da meni nije ostalo ni toliko. Sve što se otada zbilo odbrojavanje je do dana kada će me prvi put uplašiti pogled nepoznatog dječaka.
5
Ivica Ivanišević
Noćni vlak
U mojoj se kući nije putovalo, a ipak smo imali dva velika kožna kovčega. Tamo je stajala posteljina koja se ne koristi, fina, od damasta, batista i čipke, ona za daj ili ne daj bože. Maloj za dotu ili ako netko oboli dugo i teško, pa da se ne sramotimo kad ljudi dođu u vižite. Kuferi su stajali na vrhu ormara u mojoj sobi i bili zadnja stvar koju bih vidio prije negoli ugasim svjetlo i usnem. Čim bi mi glava potonula u oblak perja, grabio bih kovčege s ormara, vraćao im razlog i svrhu. Sve do jutra gutali smo, moji kuferi i ja, kilometre, nemilice osvajali svijet. Malo prije svitanja, uvijek iznova vraćao sam ih na ormar. U mojoj se kući ni danas ne putuje. Što se toga tiče, sve je ostalo manje-više isto, samo su se razlozi ostajanja promijenili. Kufere držim daleko od očiju, u drvarnici. Da se ne štrapaciram po noći. 6
Ulaz za djecu i vojnike
Osobni dohodak
Kad mama dobije plaću… Ta je rečenica obilježila moje djetinjstvo. Nije bilo kartica, pa su se roditelji lako mogli izvući iz škripca. Prvo tražiš, pa moliš, zatim preklinješ, a onda se sve sretno riješi. Dobit ćeš, ma normalno da oćeš, sto posto, kako da ne, čim mama… Kad s ove distance gledam, čini mi se da mama nikada nije dobila ni jednu jedincatu plaću.
7
Ivica Ivanišević
Trijumf volje
To je lipo, ko voli… – običavala je reći moja zen-baba. Svijet je prolazio mimo nje, gospodski, sa stilom, a znao je i tući, koji put bezdušno, drito u glavu, ne ostavljajući nikakvih tragova na njezinoj teflon-volji. Ničim se nije dala zavesti, ništa nije htjela probati, nikome nikad nije poželjela ući pod kožu… Sve što se o čudesima svijeta ima reći, vrijedilo je samo jedne malešne rečenice: To je lipo, ko voli…
8
Ulaz za djecu i vojnike
Lake note
U moje vrijeme garaža je bilo malo. Tko se brinuo da mu kiša i sunce ne ruvinaju auto, kupovao je navlake od navoštenog platna i onda svake večeri zamatao svoga fiću, renola ili enesu princa kao tvrdi, lijevani bombon natrag u celofan. A kad svane, dobro jutro, dobro jutro, driši konop, olabavi goldun, stivaji inceradu inkartanu tičjin govniman, izmačaj se po jušto ispeglanin gaćama na crtu, vrag odnija dabili odnija i ovu štracu i onega ko ju je smislija… Pa se vi i dalje pitajte zašto kod nas nije bilo garažnoga rocka. Sve sama opereta.
9
Ivica Ivanišević
Louis Crandell
Koncept voajerizma približio mi je nepoznati začinjavac, prvi koji je poželio biti ogledalom svoje dragane. Zvučalo je dobro: stojiš na mjestu, ne mrdaš, a pred tobom se odmotavaju prizori od kojih gore uši i svašta još. Je, super, ali što ako se nevista počne mrdat, toliko snažno da izađe iz kadra? Nadu je vraćala Čelična kandža. To je bilo nome della guerra stripovnoga junaka Louisa Crandella koji je umjesto desne šake imao metalnu protezu. Čim bi vršcima prstiju dodirnuo utičnicu, postao bi na neko vrijeme nevidljiv. (Niste upoznali dotičnoga gospodina? Ako niste dosad, teško da ćete ikada. Jer strip koji ohrabruje klince da zaginu od strujnog udara, više nema nikakvih šansi da dođe na kioske.) S patentom gospodina Crandella sve je bilo lako. Kamo nevista, tamo i ti. Preda mnom se, baš kao pred 10
Ulaz za djecu i vojnike
Mojsijem onomad, rastvorilo more. More mogućnosti. Sve dok negdje iz primozga nije iscurilo pitanje: A kako Louis Crandell drka?
11
Ivica Ivanišević
Pomalo...
Dalmacija je čekanje. Ili je južina pa gingolaje i valja, ili je bura pa ita i dere, ili je neka od mali milijun njihovih mezzoinačica. Zato valja stat u fermu, odnija vrag i prišu, kad neće priroda, neka bar čovik opočine. Svaki je Dalmatinac Scarlett O’Hara, sutra je novi dan, zbonacat će, oće, onda smo na konju… Ispada kako je na jugu život suma podnošenja, trpljenja, odgađanja…
12
Ulaz za djecu i vojnike
Leteće pasare
Danas su rijetkost. Brodovi na krovovima. Bit će da ljudi imaju više para, pa uspijevaju dovršiti svoje lađe. Ili ih imaju manje, pa niti ne započinju s gradnjom. Ali onda… gdje god bi pogledom po kupama i teracama zašvenkao, sustigla bi te drvena ili plastična kada s kabinom ili barem nekakvom nadstrešnicom, da je pinku para i vrimena, učas bi korablja zabordižala do punte Čiova, pa i dalje. Di? Di je mene volja! A danas? Ima jedna brodica na vrj Varoša, i još jedna malo poviše, to se već piše ka Marjan. Koliko ja znam, barem petnaestak godina stoje na suhome doku. I neka ih tamo. Da ih je porinuti, more bi nas progutalo.
13
Ivica Ivanišević
Ozloglašeni
Zvali su ga Ćiba. Književnohrvatski bi se reklo Krletka, ali kako ćeš, za gospu blaženu, čovika tako zvat?! Nadimak je imao zahvaliti činjenici što je polovicu života proveo po zatvorima. Nikoga nije ubio, ni silovao, čak ni istukao. Osim sebi slične, a to se ne računa. Samo je krao. Kakva mu je bila reputacija, takav mu je bio i stajling: obligatne zvoncare, špicoke na take, radzdrljena košulja, u makiji grudi veliki medaljon… Tako sam zamišljao najboljeg prijatelja Lina Venture. U mojim nježnim godinama nije bilo gorega. Kad bi tko izustio njegov prišivak, zvonilo je kao u pećini, bez kraja i konca, a svaki se samoglasnik zlokobno istezao kao laštik: Ćiiiibaaa!!! Ajme, straj me se i sitit… A onda je, puno godina kasnije, mom prijatelju krepalo auto. Iz čista mira, nasrid ceste. Dok je on 14
Ulaz za djecu i vojnike
testisima meo asfalt pokušavajući odgurati inkrepito mrcinu, jedini mu je u pomoć pritekao ostarjeli Ćiba. “E, moj šjor, dokle smo došli? A? Ova mularija danas više nema rišpeta ni za koga! Oće nan ko dat komad ruke? Oće kurac! Sramota!”
15
Ivica Ivanišević
Gipsy swing
Rasizam je nježna uspomena. Valjda ga je zato tako teško iskorijeniti. Usađuje se ljubavlju od koje nema veće, prvi put kada ti, recimo, kažu da ne smiješ preskočiti zidić dvorišta i izaći na ulicu jer će te ukrasti Cigani. Blagoslov je tada imati uza se grintavog susjeda koji će, sit dječje galame pod prozorom, drukajući za smjeli iskorak mališana na neprijateljski asfalt, hladno procijediti: “Oće, oće, kako da ne, pari da je Cigo pizda...”
16
Ulaz za djecu i vojnike
Smrt kralja Petra Svačića
Kad si kratak na školjci, noge ne mogu mirovati. Načelno, to i nije neki problem. Dapače. Ako je ljeto, a stopala su bosa, svaki te dodir keramičkog stolca hladi. Problem iskrsava ako su na zid zahoda oslonjene dvije goleme reprodukcije – “Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu” Otona Ivekovića i “Bosanski bjegunci” Uroša Predića – obje teške, s masivnim okvirima, davni uresi didova tinela ili možda njegove butige na Bačvicama, s kojima ne znamo gdje bismo, a žao nam ih je baciti. Noga se trzne centimetar-dva dalje nego što bi trebalo, a onda po dječaku padnu i Petrovo truplo i dišperani Bosanci. “Šta se dereš, nesrićo?” “Pa je kralj!”
17
Ivica Ivanišević
Blue jean blues
U svijet kriminala ušao sam prvi put kada sam okasnio na blagajnu kina. Dok sam od švercera kupovao kartu, ruke su drhtale snažnije nego dok sam pola sata kasnije strepio da ne uhvate Stevea McQueena. Još dublje zagazio sam u zločin dok sam u mračnome portunu probava rebatinke iz kontrabande, Super Rifle. U struku mi široke, a nogavice kratke ka trikvartače. Nadimam se da ne spadnu, istežem ih da dosegnu gnjate, a krnjavi frajer s čikom u ustima zadovoljno klima: “Famozno ti stojidu.”
18
Ulaz za djecu i vojnike
Prva liga
Na Starome placu bio je ulaz za djecu i vojnike. Dok su basovi i baritoni skandirali “Pero, majstore”, mi smo sopranima uzvraćali “Borota, pederu!”
19
Split, rano popodne, šestoga kolovoza 1984. Prelazim put od trajektnog pristaništa do željezničkog kolodvora. Na glavi mi titovka, na leđima transportna vreća i borbeni ranac, s prikačenim šljemom, otučenim kao limenka Gavrilović hrenovki iz koje raste oleander. Šesti sam dan u vojsci, šalju me u otkomandu s Lastova u Knin. Do vlaka je sat i pol, ali s leđa ne skidam ranac i vreću, ni torbicu sa zaštitnom maskom koja mi je pod pazuhom, jer ne znam kako bih sve to vratio natrag. To čini da mi je Split dalji nego što će mi ikada ijedan grad biti. Trideset godina kasnije čitam “Ulaz za djecu i vojnike”, i ne mogu se oteti dojmu da ta knjiga priča priču o šestome kolovozu 1984, viđenu s druge strane. Romani od jedne rečenice. Antropološke studije od nekoliko redaka. Portreti grada sabijeni u aforizam. Genijalno, kao da je napisano za jednog čitatelja. Onog vojnika koji ne može proći kroz zahodska vrata, zbog materijalno-tehničkih sredstava koja nosi na leđima, pa trpi sve do Knina. Miljenko Jergović
Ivica Ivanišević je pisac opće prakse koji iz pojedinačnih komedija gradi kolektivnu. Njegove autorske preokupacije uključuju jučer, danas i malo sutra. Kad je sit svega i gladan južnjačke utjehe, postaje javni bilježnik perfekta, prizora iz mračnog života, zavičajnih humoreski, filozofije grintanja i svih onih malih nostalgičnih nevolja koje moraju ući u zapisnik da bi se znalo da je život, zapravo, jedno veliko čudo.