Zlatni Mjesec by HENA COM

Drugi roman autorica književnog hita “Bez ljubavi i mržnje”,

DOBITNIKA KIKLOPA 2014. za debitantsku knjigu godine

larí marí

biblioteka

zlatni mjesec

Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 4. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Ana Pojatina Oblikovanje teksta: Goran Stančić Zagreb, ožujak 2015. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © Larí Marí, 2015.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Larí Marí

Zlatni Mjesec

Hena com

Zlatni Mjesec drugi je roman autorica književnog hita Bez ljubavi i mržnje – DOBITNIKA KIKLOPA ZA NAJBOLJI DEBITANTSKI ROMAN 2014.

Za sve Lune koje nas gledaju s neba.

Svaka sliÄ?nost sa stvarnim osobama je sluÄ?ajna i nenamjerna.

Toga previše toplog kolovoškog jutra izgledalo je kao da je svijet poludio. Pčele su uznemireno letjele rasipajući pelud mimo košnica, mravi su se vrtjeli u krug ne pronalazeći put prema svome mravinjaku, a galebovi su ispuštali stravične krikove koji su parali uši. Bila je to ona kataklizmička godina za koju su poznavatelji kulture Maja govorili da će biti pogubna za sva zemaljska bića i uvjeravali su narod kako su im iduća četiri mjeseca posljednja u životu. Čini se da je u to bio uvjeren i Kiron dok se približavao kući strave kojoj se godinama nitko od njegovih kolega nije usudio približiti. Sirena hitne pomoći tužno je zavijala u daljini praćena lavežom uznemirenih pasa dok je inkasator zamišljao osobu koja se krije iza bijelog kamenog zida koji ih je još jedino dijelio. Znao je da je na ovaj opasan zadatak poslan jer ga nitko od njegovih kolega ni za kakvu povišicu nije želio prihvatiti, a on baš ništa na ovome svijetu više nije mogao izgubiti. Oslanjajući se hromo na desnu nogu, neugledni

Larí Marí

se muškarac skupljajući hrabrost približavao prizemnici okruženoj prostranim, zapuštenim vrtom probijajući se kroz nepokošenu travu koja mu je sezala do koljena. Sunce je pokazalo svu svoju snagu izazivajući leptire na neumoran ples dok se ljetnom sparinom širio miris prezrelih rajčica. Crkvena zvona slavila su Gospin dan, a grašci znoja izbijali su mu na blijedo lice na kojem je patnja tako jasno izvezla svoju čipkanu maramicu. Utisnula ju je toliko duboko da ni njegove izražajne, čokoladne oči promatraču nisu mogle pomoći da s nje skine pogled. Više od grbe koju je, poput torbe pune zagonetne prošlosti, podnosio na leđima, smetao mu je račun koji je znojnim dlanom prevrtao po džepu svojih preširokih, tamnih hlača. Zapravo, nije znao koga točno traži jer je gospodina s kućnog broja devedeset devet pratila jeziva priča u kojoj su ga svi zaposlenici, uključujući i direktoricu TV mreže, opisivali kao monstruma. Kiron Catuni savjesno je preuzeo svoju dužnost, ma koliko teška i zahtjevna bila. Za njega je predstavljala obvezu, ali i izazov kojemu nije mogao odoljeti. Zato je, dugo se pripremajući na ovaj zadatak, odabrao baš veliki praznik misleći kako će na taj dan sigurno nekoga od ukućana zateći kod kuće, moleći Gospu da mu pomogne u rješavanju misterija. Bez obzira što je njegova vanjština djelovala otužno, duh mu je bio vedar, a duša u tim nježnim prsima lavovska. Osjećao je žmarce koji su mu se širili tijelom i imao je osjećaj da ga koža svrbi poput gume koju bi najradije rastrgao.

Zlatni Mjesec

„Trogodišnje dugovanje naplatilo bi se putem suda da taj čovjek posjeduje bilo kakva primanja“, stvarao je sliku o stanaru kojega je toga dana po bilo koju cijenu namjeravao upoznati. Neplaćena televizijska pretplata bila je neznatna naspram iznosa za sve privatne, kodirane programe koje je Konstantin Kristatos, poznatiji kao Cuba, na račun njihove firme tajno koristio. Kako bi stvar bila bolja, isti je gospodin prije pet godina otkazao TV prijamnik, što je značilo da taj fantomski lik na Kironu nepojmljiv način dolazi do njihovih usluga. „Sve bi to zvučalo smiješno da mu moja firma odavno nije ukinula signal“, tjerao je rukom muhe koje su mu se vrtjele oko desnog uha, onog na koje je slabije čuo. „Najzagonetnije od svega je to što njegovo potkradanje naše mreže nitko nikada nije uspio dokazati“, mislio je, stišćući u džepu poveći račun i nadajući se naplati duga. Dovukao se do masivnih, svjetloplavih drvenih vrata i, shvativši da zvono ne radi, odlučno je snažnim udarcima šake tri puta zalupao o drvo koje se zatreslo kao što je i njegova utroba vibrirala. Kiron je nekad bio perspektivan sportaš i ostala mu je snaga iz onih dana dok se intenzivno bavio džudom, ali njegov se život iz korijena promijenio onoga trenutka kad je pretrčavajući ulicu podletio pod kamion gradske čistoće. Tri slomljena rebra, fraktura lubanje i smrvljena desna bedrena kost rezultirali su ovakvim izgledom, a zbog dugogodišnje rehabilitacije prekinuo je odvjetničku praksu. Na neki je način sebe smatrao nakazom te se povukao iz društvenog života preživljavajući od

Larí Marí

invalidnine koja je bila mala, ali je redovito pristizala. Sve je to trajalo do prošlog mjeseca i njegova trideset i petog rođendana, kad mu je TV kuća ponudila posao raznosača računa ili, kako se to popularno zove, inkasatora. Pričekao je nekoliko trenutaka u kojima je vrata želio raznijeti nogom, ali ta mu je ista, bolna desna noga, zapela u nešto što je proizvelo metalni zvuk. Bile su to zgužvane, prazne limenke piva nabacane uz prag. – K vragu, još mi je samo to trebalo! – opsovao je ne znajući kako ga je stanar koji se skrivao na terasi tek tada čuo, iako ga je njegov bijesni bijeli bul terijer već nekoliko minuta upozoravao na pridošlicu. „Kakav to čovjek ovdje živi?“ nesnosan mu se smrad mokraće uvlačio u nosnice, a rasparane platnene tenisice, koje su domaćinu služile umjesto otirača, zgražale su ga. Nije niti slutio kako je za ovaj zadatak odabran samo zato što izgleda kao socijalni slučaj i da se rukovodeći kadar time vodio u nadi da se pred njim njihov dužnik neće sakrivati, to jest, neće niti slutiti da mu je baš taj čovječuljak došao utjerati dug. No, njegovi su se poslodavci dobrano prevarili jer su reumatični, kvrgavi prsti već huškali razjarenu zvijer ružičastih zjenica kojoj se pjena obilno slijevala niz njušku. „Ta smeća od ljudi, ti ništavni, maloumni službenici samo me nepotrebno ometaju. Da im ne bih možda nešto platio! Hi, hi, hi!“ smijao se poput hijene dok je gomila

Zlatni Mjesec

agresivnog, mišićavog mesa čekala njegov znak. Dugačka, masna, sijeda kosa, koja mu je padala niz koščata leđa, djelomično je sakrivala sitne, sive, tvrde zjenice iz kojih već mnogo godina nitko nije uspio iščitati ljudskost. – Ugrizi ga! Ugrizi i napadni! – draškao je već vidno razdraženog psa i naslađivao se mišlju da će se dogoditi neka nova akcija, a to je bilo jedino što ga je pokretalo iz letargije. Cubu je krasila niska razina društvene svijesti, uskogrudnost, egoizam, ali i agresivnost koja je već duže vrijeme bila opasna za okolinu, a prenijela se i na životinju koja je čekala idući gazdin pokret. Teška starčeva noga poletjela je prema nedužnom stvorenju i pogodila ga u rebra, mjesto koje je običavao ciljati. Pas je zacvilio i razdraženo skočio preko terase, mišićavo je tijelo probijalo travu i stvorilo se pred Kironom te ga je, ni časka ne oklijevajući, silovito oborio na pod. Nikakva snaga tom muškarcu nije bila dovoljna da se oslobodi gomile sirovih mišića što unijeli su mu se u lice silovito režeći. Bio je dresiran da ubije. Kironovo se lice izobličilo, njegove su tople oči poprimile mrtvačku staklenost, a bilo mu je nabijalo kao da će svakog časa iskočiti. Pred očima su mu prelijetale slike iz djetinjstva i jedino za čim je u tim zadnjim trenucima života žalio, bilo je to što nikada nije uspio upoznati svoga oca.

Larí Marí

„Zar će ovako završiti moj jadni život?“ pomislio je u bunilu dok mu je vid zamagljivala pseća slina i, prepuštajući se u ruke tvorcu njegove duše, spremao se za odlazak s ovoga svijeta. Ali u tome je trenu čuo škljocaj brave i duboki, autoritativni glas koji je dopirao s ulaznih vrata. – Bomba, mir! Povuci se! – povikao je visoki muškarac orlovskog nosa i koščate građe ispod čijih se sijedih dlaka na lijevom prsnom mišiću skrivao tetovirani crveni vulkan. Pas je iste sekunde pustio inkasatora i, dok je Kiron hvatao zrak, mirno odšetao u šumu kojom je kuća bila okružena. – Oprostite na ovome. On vas ne poznaje i samo čuva svoj dom – glas je dolazio negdje svisoka i inkasatoru se učinilo da je to njegov anđeo čuvar koji se za njega u zadnji čas pobrinuo, ali bio je to samo Konstantin zvani Cuba, koji je pomislio kako je taj muškarac ipak možda jedan od prijatelja njegove kćeri koje je neskriveno prezirao. – Uuuuh! – udahnuo je Kiron još uvijek ležeći u travi dok mu je lubanjom tutnjao brzi vlak, a stotine čekića malih patuljaka željelo je njegov mozak izvući kroz uši, i tada mu je miris trule kože ušao u nosnice. Znao je da nikada prije nije osjetio taj nesnosan vonj koji ga je gonio na povraćanje i oslonio se na laktove kako ne bi povratio kavu jer to je bilo jedino što je jutros doručkovao. Pokušavao je dokučiti na što ga podsjeća znajući da taj miris nikad neće zaboraviti jer bio je to zmijski otrov koji kao da je isparavao iz dubine toga bića. Tromo tijelo u iznošenim, sivim japankama nadvilo se nad njim proučavajući

Zlatni Mjesec

ga kao što kobac proučava plijen i tada mu je potpuno neočekivano pružio ruku. Kiron ju je, još uvijek u bunilu, ne razmišljajući, prihvatio i osovio se na noge osjećajući kako mu ona desna, ranjena, bolno podrhtava. Šezdesetogodišnjak je ne trepćući zurio u dvadeset i pet godina mlađeg, ali po njegovu mišljenju izuzetno ružnog muškarca te se nesvjesno odmaknuo pola koraka unatrag vjerujući kako se radi o prijatelju njegove kćeri koji je pogriješio vrijeme posjeta. Nijemo je zurio u njegovu bijelu majicu na kojoj je krupnim, žarkocrvenim slovima bio otisnut logotip poduzeća i tek mu je tada taj bolni podatak doplivao do zgrožene svijesti. „Ipak je ono što sam prvo pomislio“, zažalio je što mu je pružio pomoć. „Obmanuo me svojim izgledom, a to mu je zasigurno i bio cilj“, gledao ga je s gnušanjem, rukom premještajući testise kako bi se pravilno ugnijezdili u njegovim uskim, mišje sivim kupaćim gaćama. U isto je vrijeme inkasator proučavao to neandertalsko biće čiji se kiseli znoj širio livadom i gnušajući se osvrtao oko sebe kako bi, ako zatreba, bio spreman na novi pseći napad. Spontano mu je nadjenuo nadimak Kiseli znajući da će ime kojim mu se upravo predstavio biti duboko potisnuto i nevažno, osim pri naplati duga. Cuba je hineći dobrodušnost razvukao umjetni osmijeh dok je u sebi ponavljao: „Quasimodo, ovo biće nije ništa drugo do zvonar crkve Notre Dame“, i zbog toga mu je pravi osmijeh otkrio šiljaste zube kao u morskoga

Larí Marí

psa pa je ne slušajući muškarčevo ime mlatio dugačkim rukama tjerajući pčele. Grozeći se jedan drugoga, u tišini su se odmjeravali svjesni da su se upoznali samo igrom okrutne sudbine i da je jedan od njih to mogao spriječiti, zaustavio bi vrijeme i okrenuo kazaljke petnaest minuta unatrag te bi njihovi životi pravocrtno nastavljali dalje. Ali budući da to nije bilo moguće, Cuba se želio ove nakaze što prije osloboditi pa je započeo razgovor. – Uđite da vam pokažem kako kod mene zaista nemate što tražiti! – uhvatio je kosu u konjski rep vežući je gumicom za zatvaranje staklenki dok je Kiron hodao iza njega proučavajući taj hod spiljskoga čovjeka koji je prstima okretao srebrnu naušnicu na lijevom uhu. – Govorio sam i vašim prethodnicima da me samo bespotrebno ometaju, ali vidim da vaša firma to ne poštuje! – vukao je noge kao kromanjonac i jedino mu je još nedostajala toljaga i koža neke ubijene životinje. „Zamalo da ta koža nije bila moja“, gutao je inkasator slinu shvaćajući kako je zbilja uvučen u zmijski brlog, vučju jazbinu ili spilju ljudoždera. „Sve su mi to kolege govorili, ali nisam ih slušao praveći se pametan!“ opipavao je zatiljak koji je natukao pri padu i odjednom je zastao jer mu je nešto neobično privuklo pažnju. Domaćin je već bio ušao u kuhinju, a Kiron je svojim pronicljivim očima nepomično zurio u kutiju strujomjera čije se brojilo nije vrtjelo. Tek je tada Cuba shvatio kakvu je

Zlatni Mjesec

grešku u koracima počinio time što nije pokrio taj vražji sat, ali sada je već bilo kasno. Naravno da je imao struju, kao i televizor, samo što sve te račune već godinama nije podmirivao, a to ga nimalo nije uznemirivalo. Ljutilo ga je samo kad bi si dopustio da ga netko ulovi u laži, a to se upravo događalo. Izlaz iz ove situacije bila je samo dobro uvježbana uloga brižnoga starca bez primanja koja bi mu uvijek uspijevala. – Eto vidite, mladi čovječe, ja nemam ni televizor ni radio, a ni ostala čuda tehnike, meni to jednostavno nije potrebno! – a iz kupaonice se čula perilica i tijelo mu se orosilo hladnim znojem čiji se miris ponovno širio prema nepozvanom gostu. „Nemaš televizor kao što nemaš ni struju!“ revolt je sijevao Kironovim mislima dok je ulazio u kuhinju zgražajući se nad pretrpanim sudoperom, prljavom tavom koja se zalijepila za štednjak i kolutima prašine što su se skupili u kutovima svjetloplavih kuhinjskih elemenata. „Ovo je u svakom smislu jedan prljav čovjek koji me uza sve još smatra i neinteligentnim“, promatrao je masne zidove i, nakrivljene i rasklimane, bijele kuhinjske stolice koje su okruživale oguljeni bijeli drveni stol bez stolnjaka. – I da imam tu kutiju, što bih na njoj gledao? Možda one lažljive političare koji su pokrali cijelu zemlju ili neke osrednje, jeftino obučene voditeljice koje nam serviraju sve svjetske katastrofe? A da ne spominjem trećerazredne sapunice i loše utakmice. Malo je zastao shvativši da je

larí marí

zlatni mjesec Zlatni Mjesec je misteriozna i nevjerojatno dirljiva priča o inkasatoru koji se jedini od njegovih kolega usudio ući u kuću strave u kojoj je, spašavajući nijemu djevojčicu, spasio svoj život. Ovaj je teatar apsurda, koji se posve neočekivano pretvara u napeti psihološki triler, ispunjen vrlo kompleksnim karakterima uz pomoć kojih autorice suptilno ali vrlo sugestivno pokazuju što se sve događa kad duševna patnja izmijeni mnoge osobnosti. Dubokom prozom koja liječi ponovno su dokazale svoju spisateljsku izvrsnost koja me uvijek iznova očara. Nina Violić

Larí Marí znalački barataju i pozitivnom energijom i prozom koja tu energiju „daje na korištenje“ svakom čitatelju uvučenom u njihov začudan literarni svijet. Pisanje je produžena ruka njihovog savjetodavnog djelovanja pa i romane pišu s terapijom na umu, progovarajući o onome što mnogi od nas i ne znajući nose u sebi. Tako nam četveroručno ispisuju i prozu koja liječi, i duboku psihoanalizu, i svjetlo u mraku, i napeti psihološki triler od kojeg hvatamo dah za budućnost u kojoj ćemo i sebi i drugima biti bolji. www.facebook.com/larí marí ISBN 978-953-259-095-1

9 789532 590951

119,00 kn

fotografija na naslovnici: shutterstock