OLIMP 38

Broj 38 / ožujak 2011.

ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE: Željko Jerkov

OLIMPIJSKE NADE: Ivan Capan

ZNANOST I ŠPORT: Športska rekreacija

Zlatko Mateša:

“Sportska televizija je od prvorazrednog značenja”

HOO

20 godina (1991. - 2011.)

Sadržaj

6

Razgovor Zlatko Mateša

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

12

Olimpijske legende Željko Jerkov

42

Znanost i šport Športska rekreacija

16

Olimpijske nade Ivan Capan

46

MOO Olimpijski muzej u Lausanni

20

Nastanak modernog športa Kriket

48

Treneri i šport Stručnjaci ili umjetnici?

24

Športska terminologija Kakav lauf, kakav šus

Naslovna stranica: Jadran Mimica

Broj 38 / ožujak 2011.

OLIMPIJSKE LEGENDE: Željko Jerkov

OLIMPIJSKE NADE: Ivan Capan

ZNANOST I ŠPORT: Športska rekreacija

Zlatko Mateša:

“Sportska televizija je od prvorazrednog značenja”

Olimp 4

HOO

20 godina

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

i šport 50 Društvo Športaši u vojsci i šport 54 Žene Ivana Tomljenović na internetu 56 Šport FIS fotografija 60 Športska Feđa Klarić Olimpa do Olimpa 62 Od Vijesti iz HOO-a

Krajem veljače ove godine, delegacija Hrvatskog olimpijskog odbora posjetila je u Laussani, sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora, predsjednika MOO gospodina Jacquesa Roggea.

"Hrvatski olimpijski odbor prvi je u svijetu od svih olimpijskih odbora vlasnik specijaliziranog športskog programa", rekao nam je tom prilikom Rogge što nas je, naravno, učinilo i te kako ponosnima.

S predsjednikom MOO-a, tom je prilikom obavljen i intervju koji će biti objavljen na dan početka emitiranja Športske televizije. Ne trebam, pretpostavljam, posebno ni napominjati da smo svi skupa vrlo uzbuđeni zbog početka emitiranja naše televizije; već se odbrojavaju dani do tog trenutka.

Sastanak s Jacquesom Roggeom bio je uspješan zbog još jednog razloga: predsjednik MOO-a bit će počasni gost Hrvatskog olimpijskog odbora na proslavi 20. godišnjice osnivanja HOO-a. Znači, u Zagrebu ga čekamo 10. rujna Glavni tajnik Hrvatskog 2011. olimpijskog odbora A kako će se obilježiti ta značajna godišnjica neka zasad Secretary General of the ostane mala tajna. Bar do sljedećeg broja "Olimpa"...

Croatian Olympic Committee U predolimpijskoj smo godini. Čeka nas mnogo zanimljivih športskih događaja, kvalifikacijskih natjecanja za Igre Josip Čop, dipl. oec. u Londonu 2012. godine. Mi se, dakako, nadamo da će naši potencijalni olimpijci opravdati očekivanja i plasirati se u očekivanom broju na ljetne Olimpijske igre.

Godina je počela i više nego dobro. Rezultati naših športaša na visokoj su razini. Moji suradnici i ja učiniti ćemo sve što je potrebno kako bi svima njima - športašima, trenerima, nacionalnim športskim savezima - stvorili maksimalne uvjete za postizanje što zapaženijih uspjeha.

Uživajte listajući prvi broj "Olimpa" u ovoj godini, a uz stalne rubrike, donosimo i veliki intervju s predsjednikom HOO-a Zlatko Matešom.

Dear Reader,

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 10 000 Zagreb

Olimp je časOpis HrvatskOg OlimpijskOg OdbOra.

Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

www.hoo.hr hoo@hoo.hr

In late February of this year, the delegation of the Croatian Olympic Committee visited the president of the IOC, Mr. Jacques Rogge in Lausanne, the headquarters of the International Olympic Committee.

"The Croatian Olympic Committee is the first in the world of all the Olympic Committees to own a specialized sports program“, Rogge told us on this occasion which made us of course feel extremely proud.

On this occasion an interview was done with IOC’s president on that occasion which will be aired on the day that Sports Television starts broadcasting. I suppose there is no need for me to mention that we are all very excited because our television is about to start broadcasting; we are already counting the days until that moment.

The meeting with Jacques Rogge was a success for another reason: IOC’s President will be an honorary guest of the Croatian Olympic Committee at the celebration of the 20th anniversary of the founding of the COC. So, we are expecting him in Zagreb on September 10th 2011.

How this significant anniversary will be marked, will remain a little secret for the time being. At least until the next issue of „Olimp“…

We are in a pre-Olympic year. Many sporting events, qualifying competitions await us for the 2012 Games in London.

We of course hope that our potential Olympians will justify our expectations and be placed in the expected number for the Summer Olympic Games.

The year started out really well. The results of our athletes are at a high level. My colleagues and I will do whatever it takes to create maximum opportunities for realizing greater achievements for everyone - the athletes, coaches and national sports federations.

Enjoy flipping through this year's first issue of „Olimp“ where, along with our regular columns, we have a big interview with the president of the COC, Zlatko Mateša.

Intervju: Zlatko Mateša

Sportska televizija doista je od prvorazrednog značenja Tekst: ANTON SAMOVOJSKA Snimio: JADRAN MIMICA

U predolimpijskoj smo godini, Igre u Londonu sve su bliže, a odbrojavaju se i dani do početka emitiranja Sportske televizije. Sasvim dovoljan povod za razgovor s predsjednikom HOO-a Zlatko Matešom...

Olimp 6

Intervju: Zlatko Mateša

Z

latko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, rješava nemoguću jednadžbu: kako produžiti dan. Pred nesvakidašnjim predsjednikom koji se ne voli slikati, “jer svaka slika odnosi dio duše”, mnogo je, naime, obveza, a vremena prokleto malo.

Predolimpijske godine su takve, iziskuju veliki angažman HOO-a, a pred našom športskom prvostolnicom sada je i revolucionarno djelo - pokret Sportske televizije.

Kada kreće Sportska televizija, prvi specijalizirani športski digitalni televizijski kanal u Hrvatskoj?

- Dan kojemu se radujemo stiže nam 5. travnja - kaže Zlatko Mateša na početku razgovora. Što vama znači Sportska televizija?

- To je djelo, kako za nas u HOO-u, tako i za naš šport, od prvorazrednoga

“Blanka i Sandra naši su veliki aduti za London i, naravno, više od svega volio bih kad bi Blanka osvojila zlato, što je jedina medalja koja joj nedostaje.

Ali, mi imamo i odlično veslanje, taekwondo, judo, rukomet, vaterpolo, gimnastičare... Bio bih, recimo, iznenađen kad izvrsni jedriličari ne bi osvojili medalju.” značenja. No, ono ima i mnogo šire konotacije. Zaključci Kongresa MOO u Kopenhagenu naglasili su, naime, kako bi nacionalni odbori trebali samostalno otvarati prostore u novim medijima. Mi smo to već učinili. Predsjednik MOO-a Jacques Rogge ugodno je iznenađen našim djelom.

Koja je temeljna ideja Sportske televizije?

- U nas već poduže postoji ideja o osnutku športske televizije na nacionalnoj razini. Na crti te ideje bio je HRT, koji je kanio pokrenuti Treći proOlimp 8

gram s isključivo športskim sadržajem.

U to je doba HOO, i te kako zainteresiran za taj program, bio u dubokim pregovorima s HRT-om. S Mirkom Galićem, tadašnjim direktorom HRT-a, tada smo dogovorili sve oblike i razine suradnje. Nažalost, ta ideja nije zaživjela. Stoga smo odlučili krenuti samostalno, a na što su nas potaknuli naši savezi, koji drže kako u medijima imaju malen, čak i nikakav tretman. Što je i točno. Mnogi športovi ne pojavljuju se u našim medijima ni na razini vijesti.

Ta medijska zapuštenost vidi se i iz sljedećega primjera: prošle godine u Splitu su se sučelili ragbijaši Hrvatske i Danske. Ragbi se u tome času pojavio na televiziji prvi put nakon 12 godina!

Koliko će Sportska televizija imati dnevnoga programa?

- Krenut ćemo sa 12 sati.

Je li moguće odmah popuniti toliku satnicu?

- Ničega se ne plašimo. To nije previše vremena. Naša je obveza držati u programu omjer 70% športa i 30% sadržaja koji ima športske note. Poput, na primjer, filmova sa športskom tematikom.

Mi smo već daleko otišli u razgovorima s našim savezima, kako bi se natjecanja u mnogim športovima protegnula kroz cijeli tjedan. Sadržaj će, ne dvojimo, biti bogat i vrlo zanimljiv.

Kako, i čime, mislite konkurirati jakoj Areni, jakome Sportklubu, HRT-u i Novoj, koji imaju utakmice hrvatskih reprezentacija i Lige prvaka?

- Mi HRT ne doživljavamo kao konkurenta, već kao partnera. S HRT-om želimo razvijati dobru suradnju. HRT često, zbog drugih obveza, ne može ni emitirati sve športske događaje za koje je otkupio prava.

Pri kraju smo razgovora o dugoročnoj suradnji s HRT-om, koja podrazumijeva i sublicenciranje. Nova i RTL vrlo su ograničeni u prikazu športa.

Ostaje, dakle, pitanje kabelskih televizija koje imaju vrlo atraktivne događaje, ali koji su dostupni samo onima koji plate. Mi ćemo, budući da smo na nacionalnoj mreži, biti dostupni svima, a bit ćemo i atraktivni. Sportska televizija prenosit će, primjerice, utakmice zagrebačke skupine Europskoga prvenstva u hokeju na ledu.

Koliko ste daleko ili blizu ostvarenju želje da vam u prijenosima i emisijama, kao komentatori i voditelji, sudjeluju športski genijalci poput Gorana Ivaniševića, Marija Ančića, Martine Zubčić...?

- U nečemu smo blizu, a ponešto smo već učinili. Razgovarao sam s Goranom Ivaniševićem. On je iznimno talentiran za športsko novinarstvo i siguran sam da ćemo surađivati.

Suradnju s Martinom Zubčić već smo dogovorili. Mi želimo pokazati i šport na drukčiji način u drukčijem svjetlu.

Sportska televizija želi pokazati kako

naši športaši nisu veliki i posebni samo na borilištima, već i u privatnome životu.

Aleksandar Stanković u kolumni “Pričam ti priču” na portalu Javno. hr piše: “Kako Mateša već ima jednu televiziju, nema ništa sporno u tomu da mu Jadranka Kosor rodi još jednu. Istina, to će ući u medicinske udžbenike, ali ne treba sumnje da će Zlatko svu svoju djecu voljeti jednako, a za Kosor (za razliku od nezahvalnih branitelja) već odavno znamo da je majka, a

ne maćeha”. Hoćete li postati ravnatelj HRT-a?

- Neću. No kakva je ovo konstrukcija: da mi Jadranka Kosor rodi televiziju? To je ispod svake razine. Jadranka Kosor, uostalom, ne bira ravnatelja. To je u djelokrugu posla Programskoga vijeća HRT-a. Gospodin Stanković ne mora biti zabrinut, ne dolazim na Prisavlje.

Sljedeće je godine Olimpijada u Londonu. U Pekingu 2008. pojavili smo se u 15 športova sa 105 natjecatelja i osvojili smo lijepih pet

“Mi HRT ne doživljavamo kao konkurenta, već kao partnera. S HRT-om želimo razvijati dobru suradnju. HRT često, zbog drugih obveza, ne može ni emitirati sve športske događaje za koje je otkupio prava.”

9 Olimp

Intervju: Zlatko Mateša

‘‘Sve što se dogodilo u izbornoj utrci za novoga predsjednika HNS-a bilo je potpuno nepotrebno. Žao mi je što je ovaj slučaj otvorio pukotine u briljantnoj generaciji ‘98.

Ta je generacija trebala biti čvsrta jezgra koja će skrbiti o budućnosti hrvatskoga nogometa.” medalja. Što sada možemo očekivati?

- Bit ćemo brojniji. To je sigurno. No nećemo biti brojniji bez razloga, već stoga što su neki športovi u koje smo naglašenije ulagali počeli donositi odlične rezultate.

Vjerujem da će Hrvatska u Londonu biti uspješna. Širok je krug naših kandidata za medalje, ali ne bih volio nikoga izdvojiti.

Ni Blanku Vlašić, ni Sandru Perković?

- Blanka i Sandra naši su veliki aduti i, naravno, više od svega volio bih kad bi Blanka osvojila zlato, što je jedina medalja koja joj nedostaje. Ali, mi imamo i odlično veslanje, taekwondo, judo, rukomet, vaterpolo, gimnastičare...

Bio bih iznenađen kad izvrsni jedriličari ne bi osvojili medalju... Teško je, međutim, ovoga časa upirati prst u nekoga. London će biti “hic Rhodus, hic salta” s, nadamo se, mnogo veselja.

u Škotskoj... Je li netko priprijetio i tim zemljama?

Michel Platini, predsjednik Uefa, posjetio nas je drugi put u vrlo kratkom vremenskom razoblju. Povod je bio isti, baš kao i upozorenje: “Zaustavite navijačko nasilje ili zbogom Europi”?

- Kao da mi ne bismo voljeli nogomet bez huligana... Naše zakonodavstvo, a vidimo i sudstvo, čine sve kako bi se izbrisao huliganizam.

Ali, nešto me smeta u tim Platinijevim dolascima. Volio bih, naime, znati kakva je Uefina strategija borbe s huliganizmom. Je li to samo strategija “batinom po malima”, što je lako, ili u toj strategiji ima i nešto više. Koliko vidimo, huliganizam cvate i u Italiji, i

Bi li Davor Šuker bio dobar izbor za predsjednika HNS-a?

- Dobar je svaki predsjednik koji dobije čak i glas više u demokratskoj, tolerantnoj i transparentnoj proceduri.

Kako komentirate posljednje događaje u našemu nogometu?

- Sve što se dogodilo u izbornoj utrci za novoga predsjednika HNS-a bilo je potpuno nepotrebno. Žao mi je što je ovaj slučaj otvorio pukotine u briljantnoj generaciji ‘98. Ta je generacija trebala biti čvsrta jezgra koja će skrbiti o budućnosti hrvatskoga nogometa.

Znamo da se HOO ne može pojaviti kao arbitar u aktualnom nogometnom slučaju. No, ne bi li trebao postojati športski arbitar za takve neobične slučajeve?

- Trebao bi postojati i o tome se razmišlja. Izmjene Zakona o športu trebale bi zajamčiti novi način funkcioniranja i djelovanja udruga. Bilo je i vrijeme da se to dogodi.

Udruga koja se bavi zaštitom vrba u

Maksimiru svakako je društveno korisna, ali ona ne može biti regulirana na isti način kao HNS ili HOO. Naravno, bilo bi dobro da se zakonom naznačio i arbitar koji bi mogao izreći pravorijek u trenutku spora. Što mislite o razini verbalne komunikacije u našemu športu?

- Kako je u državi, tako je i u športu.

Ali kako je šport medijski izloženiji, čini se da je kontamiraniji verbalnim ispadima ispod svake civilizacijske razine. O tomu sam već govorio, ali nisu me razumjeli, pa ću ponoviti: pristojnost se u nas drži kao znak slabosti i to je naša velika tragedija.

Kako je moguće da u sukob, opterećen najtežim rečenicama, uđu stručnjaci poput Joška Vlašića i Ante Kostelića?

- To je dokaz da je moguće baš sve. Nevjerojatno je da se dva takva trenerska uma, dva stupa hrvatskoga športa, svaki genijalan u svome području, raspravljaju o tomu što je teže, što je važnije. Bila je to doista nepotrebna polemika.

Zašto nema gledatelja na Dinamovim utakmicama, a ima na utakmicama Medveščakovih hokejaša na ledu?

- Treba otići na hokej i sve će biti jasno. Na Medveščakove utakmice mirno se može otići s djecom, suprugom, prijateljima. Okruženje je sigurno, a navijanje je korektno. Atrakcija i zabava na Medveščakovim utakmicama su zajamčeni i tko onda ne bi pošao na hokej. Volim nogomet, još uvijek igram nogomet, ali idem na hokej.

Je li u nas realno moguća privatizacija profesionalnoga športa?

- Privatizacija je, po zakonu, moguća, ali nije isplativa. Mi smo u posljednje doba pozorno analizirali izvore prihoda športskih klubova. U svijetu je šest glavnih izvora novca: ulaznice, sponzorstva, prodaja TV prava, prodaja dresova i inih suvenira, prodaja igrača te prihodi od onoga što zovemo društveno politička zajednica. U nas postoje samo dva izvora novca. Jedan je prodaja igrača. Ali, ne prodaju svi.

Drugi je društveno-politička zajednica. Treći izvor ne postoji i stoga je u nas nemoguće privatizirati, na primjer, nogometni klub, a da bi se to isplatilo - zaključio je Zlatko Mateša. 

→ Summary ←

Zlatko Mateša, the president of the Croatian Olympic Committee, is solving an impossible equation: how to extend the day. This is what preOlympic years are like, they require large commitment of the COC and what lies ahead for our sports “cathedral” is a revolutionary act - the start up of Sports Television.

“This television program is both for us at the COC and for our sports of primary importance. However, it also has much wider connotations. The conclusions of t IOC’s Congress in Copenhagen stressed, namely, that the national committees should independently open space in the new media.”We have already done this. The IOC President Jacques Rogge was pleasantly surprised by our work.” – said the president of the Croatian Olympic Committee.

As for the Games in London in 2012, Matesa believes that Croatia will be successful in London. He stresses that there is a wide range of our candidates for the medals.

“Blanka Vlasic and Sandra Perkovic are the biggest aces up our sleeves and naturally, I would more than anything like for Blanka to win the gold, the only medal she is missing. But we also have excellent rowing, taekwondo, judo, handball, water polo, gymnasts …I would be surprised if our excellent yachtsmen did not win a medal. It is difficult, however, in this moment to point the finger at someone.

London will be “hic Rhodus, hic salta” with, hopefully, a lot of joy…”- says optimistically the head of the COC.

11 Olimp

Legende hrvatskog športa: Željko Jerkov

Kolekcionar trofeja Tekst: DAVOR BURAZIN

U splitskoj košarkaškoj momčadi, najboljem europskom klubu 20. stoljeća prema izboru FIBA-e, duboki je trag najprije kao košarkaš, a potom i kao član uprave ostavio i naš sugovornik, Željko Jerkov.

K

oliko je velika, grandiozna bila splitska košarka, odnosno KK Split, najbolje će vam posvjedočiti sastav Kuće slave splitskog športa. Među zaslužnicima, u ove četiri godine od njezina formiranja, našli su se Branko Radović, Petar Skansi, Rato Tvrdić, Željko Jerkov, Damir Šolman i Dino Rađa, a uskoro će, tamo sasvim sigurno, i Toni Kukoč.

U najboljem europskom klubu 20. stoljeća prema izboru FIBA-e, duboki je trag najprije kao košarkaš, a potom i kao član Uprave ostavio i naš sugovornik, Željko Jerkov.

Danas uspješan poduzetnik, Jerkov je igrao u generaciji “žutih” 70-ih godina prošlog stoljeća koja je prva osvojila “triple”, tri naslova u istoj sezoni - prvenstvo, Kup i Kup Radivoja Koraća.

Kao reprezentativac bio je član udarne petorke Jugoslavije koja se okitila s tri uzastopna naslova europskog prvaka (1973., 1975. i 1977.), svjetskim naslovom u Manili (1978.) i olimpijskim zlatom u Moskvi (1980.).

Nakon završetka igračke karijere bio je važan kotačić u splitskom klubu (klupski dopredsjednik), kad je Europom marširala zlatna generacija predvođena Tonijem Kukočem i Dinom Rađom. U njegovoj biografiji bio bi grijeh ne spomenuti da je četiri godine bio predsjednik Gradskog vijeća Splita, te vrlo kratko (manje od pedeset dana) predsjednik Hajduka. Njegova kći Mia je dugogodišnja reprezentativka Hrvatske u odbojci…

- Vaš kolega Milorad Bibić Mosor lansirao je epitet da sam najtrofejniji splitski košarkaš.

Valjda je tako, ja drugima nisam zbrajao trofeje - kazao je Jerkov na početku razgovora.

Pa odmah nastavlja: - Mislim da sam u svemu tome imao sreću što sam igrao s velikim igračima i raditi s velikim trenerima. Igrao sam u generaciji s Kićanovićem, Delibašićem, Dalipagićem, Slavnićem.., sve su to onda bile velike zvijezde, a ja sam postao zvijezda tek kad me nije bilo…

Nikada nisam izgubio utakmicu protiv

Olimp 12

SSSR-a, a kad sam 1980. godine otišao u vojsku, reprezentacija je dvaput poražena od Sovjeta. Tek tada su shvatili da im nešto nedostaje. Ja sam bio jak obrambeni igrač, ali uvijek prvi ili drugi strijelac kluba. Iako mi je glupo pričati o sebi, odnosno, hvaliti se, mislim da nikada nisam odigrao loše u velikim utakmicama. Kruna te karijere bili su SP u Manili i OI u Moskvi, to su ljudi najviše zapamtili - kaže Jerkov.

Željko Jerkov rođen je u Puli 6. studenog 1953. godine. Košarku je igrao u Jugoplastici (1972.-1982.), Scavoliniju (1982.-1983.) i Benettonu (1983.-1984.).

S Jugoplastikom je os. vojio jedno prvenstvo, dva domaća Kupa i dva Kupa Radivoja Koraća, a sa Scavolinijem iz Pesara bio je pobjednik Kupa pobjednika kupova. Popis trofeja u reprezentaciji Jugoslavije je impresivan: trostruki europski prvak (1973., 1975., 1977.), svjetski prvak (1978.), olimpijski pobjednik (1980), plus srebro s Igara u Montrealu (1976.), bronca sa SP-a (1982.) i bronca s EP-a (1979.). Četrnaest godina je bio u upravi splitskog kluba, a 2008. godine nakratko je bio predsjednik nogometnog kluba “Hajduk”.

Uz to, četiri godine bio je predsjednik Gradskog vijeća grada Splita.

Ali, zapamtili su i da je bio najbolji igrač u finalu olimpijskog turnira protiv Italije…

Briljantna reprezentativna karijera, nešto manje briljantna u dresu tadašnje Jugoplastike, koja je unatoč trofejima dobila nadimak - Drugoplastika: - Istina, mislim da smo platili danak što ostali segmenti kluba nisu bili na razini igrača. Preko nas su klubovi poput Bosne i Partizana osvojili prve naslove. Uz to, imali smo dosta čudno izgubljenih utakmica. Previše puta smo bili drugi, ali za to je najmanje kriva momčad…

Valjda je to bio neminovni proces klupskog odrastanja, a sve što je propušteno tada, nadoknađeno je u drugoj polovici 80-ih godina kad je stasala čudesna generacija koja će se okruniti s tri uzastopna naslova europskog prvaka: - Četrnaest godina sam bio dopredsjednik, pa i u tom zlatnom razdoblju. Mislim da smo “natjerali” tu generaciju da pokaže sav svoj potencijal. Jednako sam ponosan na tu ulogu kao i na igračku karijeru. To je bio vrhunac svega - od talenta do organizacije. Svi igrači koji su stizali u klub bili su pogođeni, također i svi treneri, a posljedica su bili trofeji. Funkcionirali smo uistinu fenomenalno.

O svim igračima Jerkov bi mogao naširoko pričati, ali jedan ima posebno mjesto - Toni Kukoč: - On je bio čudo od igrača, on je donosio prevagu, stvarao razliku. Čitava poanta bila je u tome da je bio u stanju raditi kontinuiranu neravnotežu na parketu, kontrolirati cijelu obranu, a i u napadu igrati sve što treba. To nitko nije mogao braniti. Nakon Krešimira Ćosića, on je

Akcija Jerkova u dvoboju protiv Crvene zvezde (Hrvatski sportski muzej)

Legende hrvatskog športa: Željko Jerkov najbolji hrvatski košarkaš svih vremena.

Vremena su se bitno promijenila otkako je Jerkov bio košarkaš: - Naše reprezentativne pripreme trajale su od 85 do 116 dana, igrači nisu mogli u inozemstvo prije 28. godine, nismo smjeli u NBA ligu, iako smo mi najbolji imali ponude… Sve je bilo bitno drukčije u odnosu na ovo sada.

Danas prodaješ najbolje igrače da bi preživio, igrače učimo košarku da bi oni otišli van. Za razliku od rukometa ili vaterpola, najbolji hrvatski košarkaš ne može igrati u Hrvatskoj, nema tih novaca koji bi ga zadržali. Srušena je i važnost nacionalnog prvenstva...

A i sama košarka je otišla u krivom

smjeru, favorizira se obrana čime je ubijena atraktivnost. Danas su talenti u drugom planu. ”Split”, klub s Gripa, eklatantan je primjer takve politike i to Jerkova strašno ljuti. Ljut je i na Zakon o športu koji “ne valja od prvog članka i treba ga jednostavno baciti”, a za pretvorbu u športu tvrdi da je neizvediva, a kao primjer navodi Hajduk: - Što da kažem osim da su ga nakaradno pretvorili. I ne samo Hajduk…

Jerkov nastavlja: Kad bi se KK Splitu osiguralo dva milijuna eura u razdoblju od pet godina, siguran sam da bi u roku od četiri godine igrali na Final Fouru Lige prvaka. Ali,

nema toga tko će dati taj novac. Profesionalizam na europski način ne može postojati u Hrvatskoj, jer nema tržišta i potencijala.

Zato šport mora biti pod okriljem grada i države. Smeta me što se športu nitko nije sjetio izbrisati dugove kao što su to dvaput učinili hrvatskim bankama.

Zaboravlja se važnost športa; nitko se ne želi prisjetiti da je Goran Ivanišević nosio hrvatski grb prije nego je Hrvatska bila priznata ili da se naša zastava na Olimpijskim igrama u Barceloni zbog košarke vijorila uz američku.

Sve što sam postigao u životu dugujem športu, zato me ta nepravda prema športu i te kako boli. 

→ Summary ←

According to FIBA’s selection ,the “Split” basketball club (formerly known as “Jugoplastika), has been named the best European basketball club of the 20th century and our collocutor, Željko Jerkov left a profound mark in it, firstly as a basketball player and later also as a board member.

Nowadays a successful entrepreneur, Jerkov played in the generation of “the yellows” in the 70-ies of the past century, who were the first to win the “triple”, three titles in the same season-the championship, Cup and the Radivoj Korać Cup. As a part of the national team he was a member of the Yugoslavian slamming five which won three consecutive European champion titles (in 1973, 1975 and 1977), the world title in Manila (in 1978) and Olympic gold in Moscow (in 1980).

After his career as a basketball player ended, he became an important part of the Split club (the club’s vice-president) at a time when the golden generation was marching through Europe headed by Toni Kukoč and Dino Rađa.

Olimpijske nade: Ivan Capan

N

aslov olimpijskog prvaka san je svakog športaša, a prve olimpijske zlatnike posebno se pamti. Zbog toga i rukometna generacija Saračević, Ćavar, Puc, Smajlagić... predvođena legendarnim, nažalost pokojnim, Velimirom “Kljunom” Kljaićem, ima posebno mjesto u olimpijskim almanasima nezavisne Hrvatske.

Shodno tome, istaknuto bi mjesto u njima trebao zauzeti i Ivan Capan. Osamnaestogodišnji plivač Zagrebačkog plivačkog kluba osvajač je prve zlatne hrvatske medalje na Olimpijskim igrama mladih u Singapuru prošle godine.

Iako i sam ističe da bi “prava” olimpij-

ska medalja bila ispunjenje njegovih športskih snova, i naslov olimpijskog pobjednika u kategoriji juniora “nije za baciti”. Dapače, gordo zvuči kada se legitimno može predstaviti kao olimpijski pobjednik.

- Da, zvuči odlično! Natjecanje u Singapuru zasigurno mi je pomoglo za neka buduća iskustva, pogotovo za odlazak na “prave” Olimpijske igre.

Osim odličnog športskog rezultata – zlatnog odličja na 50 metara prsno shvatio sam što znači olimpijski projekt na ovim “malim” Igrama. Mogu samo zamisliti kako to onda izgleda na onim “velikim” - oduševljeno Capan prepriča-

Pohod

na “veliko” zlato Tekst: TOMISLAV POLJAK

Osamnaestogodišnji plivač Zagrebačkog plivačkog kluba Ivan Capan, osvajač je prve zlatne hrvatske medalje na Olimpijskim igrama mladih u Singapuru prošle godine. HOO ga je lani proglasio i najvećom hrvatskom športskom nadom

Ivan Capan - zlatna medalja na prvim Olimpijskim igrama mladih u Singapuru

Olimp 16

va događaj koji ga je lansirao u središte zanimanja šire športske javnosti.

Iako bi čovjek pomislio da bi zlato na Olimpijskim igrama mladih, koje prema Capanovim riječima ima posebnu težinu jer su došli svi najbolji “prsaši” njegove generacije, trebalo športašu otvoriti mnoga vrata, mladi Zagrepčanin na toj će temi osmijeh zamijeniti rezignacijom.

Ne žali se na uvjete treniranja “jer staza je staza, svugdje moraš trenirati jednakim intenzitetom”. Međutim, žalosti ga činjenica da od Singapura nije uspio pribaviti niti jednog sponzora:

- Jedinu pomoć imamo od Hrvatskog olimpijskog odbora koji nam kroz svoja sredstva osigurava pripreme i od Zagrebačkog športskog saveza čiju stipendiju primam. Ostali? Nažalost, ništa!

Probao sam i sam tražiti nešto, ali osim klupskih trenirki nisam nabavio ništa.

Koliko zarađujem od stipendije? Taman da si pokrijem račun za telefon i svaki mjesec kupim nešto lijepo...

Valjda se barem nešto promijenilo, pitamo mladog prvaka.

- Da, promijenilo se to da sada povremeno netko zove zbog intervjua. I to je manje-više sve.

Zbog takve situacije Ivan se odlučio

na razumljivi korak - odlazak koracima Gordana Kožulja, Duje Draganje, Vanje Rogulja i ostalih iskusnijih kolega koji su plivačko-obrazovni put nastavili u Sjedinjenim Američkim Državama.

- Pokušao sam na sve načine ostati u Hrvatskoj. Bilo je opcija, možda bih i mogao ovdje uspjeti, ali preveliki je to rizik.

Nažalost, kod nas akademsko obrazovanje i šport teško idu zajedno, a u Americi je to sasvim normalno. Plivanje nije profitabilan šport i mi moramo razmišljati o tome što ćemo raditi nakon karijere.

Etiketa “malog športa”, koja je kod

nas plivanju nerijetko nepravedno prišivena, smeta i Capanu: - Ne bih želio nikoga uvrijediti, ali kad samo razmislim da moji vršnjaci u nekim drugim športovima već zarađuju ozbiljan novac kakav ja možda nikada neću zarađivati... Nije lako prihvatiti tu činjenicu jer znam koliko sam truda u 13 godina bavljenja plivanjem uložio u taj šport. Plivanje mi je mnogo toga vratilo, ali ne može se zanemariti materijalna strana priče.

Zbog toga je odlazak na koledž, koji u primjeru športaša gotovo da garantira diplomu, dobra opcija, opcija kojom

17 Olimp

Olimpijske nade: Ivan Capan se ulaže u sigurnu budućnost.

Ivan je odabrao University of Virginia: - Plivački je taj fakultet među deset najboljih u SAD-u, ali obrazovno je još jači. Tražio sam kombinaciju i jednog i drugog, pa mislim da sam dobro odabrao. Malo mi je žao što nisam otišao na Berkeley (fakultet Draganje i Kožulja, op. a.), ali oni su uzeli lošijeg “prsaša” od mene jer je prihvatio polovičnu stipendiju.

Kako godina na takvom fakultetu košta između 40 i 60 tisuća dolara, odabrao sam Virginiju na kojoj sam dobio punu stipendiju.

Još dok je kao dijete izabrao plivanje, naravno da nije razmišljao o novcu, fakultetu, budućnosti... Petogodišnji Ivan odabrao je plivanje “jer je brat prvi došao na bazen zbog problema s alergijama”. Danas je dvije godine stariji brat Hrvoje također u SAD-u na koledžu: - Naravno da je zabava tada bila jedini motiv. Sviđalo mi se biti na bazenu,

Olimp 18

družiti se s vršnjacima. Tijekom godina treniranja nakupilo se svega. Nekoliko sam puta bio blizu odluci da prekinem plivačku karijeru jer sam bio na rubu snage, mislio da sve više nema smisla.

Zato rezultati kao što je ovaj u Singapuru pomažu, daju dodatnu motivaciju.

Kratkoročno, najveći mu motiv predstavljaju dva velika natjecanja u sljedeće dvije godine - Svjetsko prvenstvo u velikim bazenima u Šangaju 2011. i Olimpijske igre u Londonu 2012.

- Ako bih morao definirati ciljeve za ta dva natjecanja, onda bi to svakako bilo polufinale. Mislim da bih do Londona morao biti na toj razini. Naravno, jednoga dana letvica će biti postavljena mnogo više.

Olimpijsko finale bi bilo nešto posebno, a medalja...

Tu je zastao, vidjelo se da ozbiljni mladić bira riječi kojima bi opisao što bi mu značila najvažnija kolajna...

- Tu već ne znam što bih rekao, to bi bilo ispunjenje svih mojih športskih snova - zaključio je Capan. 

→ Summary ←

Ivan Capan stepped into the spotlight of interest of the Croatian sports public by winning the first gold medal for Croatia at last year’s premiere Youth Olympics in Singapore. The eighteen-year-old swimmer of Zagreb’s swimming club achieved this success with the 50-meter breaststroke.

Although such success would have opened doors in many countries, this was not the case for Capan regarding the sponsors and training conditions.

Seven months after the great result, there was still no sign of sponsors so the young native of Zagreb decided to take a reasonable and in academic sports such as swimming a very common step- to go to the United States. From this fall Virginia University offered a full scholarship to the young Croatian champion in the U.S. where he would continue his educational and professional career.

He sees going to America as a great opportunity for further progress and is aware that, due to the non-profit nature of the sport he chose, he must think about life after swimming. Until he reaches that stage of his life, Capan will diligently train and dream about the ultimate goal- the Olympic medal.

Nastanak modernog športa: kriket

Tipični

engleski šp rt Tekst: ANA POPOVČIĆ

Priča o kriketu je prije svega priča o samoj esenciji engleskog športskog duha, priča o profesionalcima i amaterima...

K

riket, kod nas gotovo nepoznat šport, zapravo je kombinacija brojnih staroengleskih igara kao što su cat-and-dog (mačka-i-pas) ili knur-and-spell, u kojima se komad drveta udara palicom ili štapom. Nije u potpunosti jasno kada je igra nastala, ali pretpostavlja se da su je u razdoblju Saksonaca ili Normana igrala djeca u Wealdu, jugoistočnom dijelu Engleske.

Olimp 20

Kriket uključuje elemente tri primitivna oblika igre ili nadmetanja: u prvom igrač baca loptu pokušavajući pogoditi cilj, u drugom obliku suparnik brani taj cilj od lopte sa palicom, i konačno u trećem suparnik pokušava i izbiti, odnosno odbaciti loptu što dalje.

Najstariji pisani trag koji spominje kriket, otkriven je gotovo slučajno. Radi se o sudskom slučaju iz 1598. godine koji se bavi pitanjem školskog vlasništva jedne zemljišne čestice. Tom prilikom je 59-godišnji John Derrick posvjedočio da je na spornoj čestici 50 godina ranije sa svojim školskim kolegama igrao creckett, i time dao pouzdani dokaz da se igra igrala u Surreyu sredinom 16. stoljeća.

Prvi trag o kriketu kao igri koju igraju i odrasli, nalazimo 1611., kada su dvojica muškaraca u Sussexu kažnjena zbog toga što su jedne nedjelje igrali kriket umjesto da idu u crkvu.

Rječnik iz iste godine još uvijek definira kriket kao igru za dječake, pa se iz toga zaključuje da su odrasli počeli igrati otprilike u to vrijeme.

Tijekom 18. stoljeća kriket se čvrsto ustoličio kao jedan od glavnih britanskih športova, naročito što se tiče klađenja. Oklade su dovele i do prvih pokrovitelja, budući da su pojedini

plemići odlučili pojačati izglede svojih uloga na način da oforme svoje vlastite momčadi.

Najraniji značajan razvoj kriketa dogodio se u tri socijalno i zemljopisno različita kruga. Igrala su ga športski aktivna gospoda u Londonu, posebno na terenu Artillery Ground u Finsburyu i u sjeverozapadnom dijelu Regents Parka - St. John’s Wood. Kriket je cvjetao i na privatnim imanjima bogatih pokrovitelja u Kentu, Sussexu i Surreyu, i, sasvim neovisno od toga na seoskim tratinama južne Engleske.

U prvoj polovici 18. stoljeća zapisana su i prva pisana pravila kriketa.

Godine 1728. sastavili su ih vojvoda od Richmonda i Alan Brodick, kako bi se čišće i jednostavnije rješavale nesuglasice vezano uz isplatu oklada.

Kasnije su se pravila u više navrata dopunjavala i mijenjala.

U drugoj polovici 18. stoljeća istaknuto mjesto zauzima kriket klub Hambledon u Hampshireu, čije je dje-

lovanje vjerno opisao jedan od njegovih igrača, John Nyren, u svojoj knjizi The Young Cricketer’s Tutor (Tutor mladog igrača kriketa). Prema svemu sudeći, Hambledon je bio prvi primjer planiranog profesionalnog momčadskog športa. Klub je imao brojne imućne članove, pokrovitelje i pristaše koji su s puno entuzijazma amaterski igrali kriket, no rijetko su nastupali na važnim susretima kada se igralo za veliki novac. Pravi igrači Hambledona bili su pripadnici seljaštva i radničke klase i dolazili su često izdaleka - iz Sureya ili Sussexa pa su znali prijeći put i od 80 kilometara u danu, ne samo da bi došli na utakmice, već i na treninge.

U 18. stoljeću su organizirani i krajnje neobični kriket susreti, pa je tako 1794. zabilježena utakmica odigrana u Linsted Parku u kojoj su obje momčadi bile na konjima. Godine 1727. u Canterburyu održan je pak susret starijih muškaraca od kojih je

najmlađi imao 64, a najstariji 84 godine, a iako je danas standardni propisani broj igrača u momčadi 11, ranije to isto nije bilo strogo pravilo.

Bez obzira na brojne oklade i korupciju kao automatsku posljedicu visokih uloga, kriket je u viktorijansko 19. stoljeće ušao sa prestižnom i pristojnom (moralnom) reputacijom koju nije imao nijedan drugi popularan šport. Jedan od glavnih, i svakako čudnijih razloga za to prihvaćanje kriketa među viktorijancima, bio je taj što je kriket usvojio određenu vrstu socijalnog kompromisa koji je u to vrijeme bio iznimno cijenjen - na terenu su zajedno igrali gentlemeniamateri, i igrači-players iz radničke klase. U ostalim športovima to nije bilo moguće i dvije klase su se strogo razgraničavale.

Dvije riječi koje najsažetije opisuju novonastalu filozofiju gentlemana amatera su: fair play. Izraz amater

označava prvenstveno osobu koja ne igra za novac, no originalno značenje je puno kompleksnije. Amateri su bili pripadnici više klase koji su igrali iste športove kao i radnička klasa, ali na potpuno drukčiji način, strogo poštujući fair play. Čak i nakon što je uvedena institucija sudaca, od amatera se očekivalo da sam sebe korigira. Šport se nije trebao samo prakticirati u dobrom duhu, već i sa stilom - bez srdžbe i agresije, a kompletni amater bio je onaj tko je mogao odigrati nekoliko utakmica zaredom bez da pokazuje znakove napora ili umora.

Teški trening značio je loš stil, i smatralo se da previše vježbe potkopava prirodni talent i eleganciju pokreta. Amateri su prije svega bili gospoda (plemstvo), kojem nije priličilo da se znoji i trudi oko svojih lovorika, već im pripadaju rođenjem. U toj činjenici leži i razlog suživota gentlemena i profesionalaca u kriketu.

Postojala je gruba «podjela rada», u 21 Olimp

Nastanak modernog športa: kriket kojoj su amateri uglavnom bili udarači, a profesionalci - bacači. Vjerojatno je težak posao bacanja i omogućio dugotrajno postojanje miješanih momčadi, budući da se bacanje smatralo previše sličnim teškom fizičkom poslu. Osim toga, bilo bi krajnje neprimjereno da na primjer, bacanje nekog gentlemana nonšalantno udari i obrani neki pripadnik niže klase...

Povrh toga, očekivalo se da se profesionalci (players) brinu o terenu, čiste opremu, služe piće, ulaze na teren na poseban ulaz i presvlače se u posebnim svlačionicama. Čak su im i imena na tablicama bila ispisana na drugačiji način: gospodi su inicijali stavljani ispred prezimena, kako je i inače uobičajeno, dok su profesionalcima inicijali stavljani iza prezimena.

I dok je s jedne strane kriket zbližavao klase, s druge strane te klasne razlike bi se naglašavale u glavnom susretu sezone - onom u kojem su amateri igrali protiv profesionalaca.

U Velikoj Britaniji šport je igrao glavnu ulogu u širenju imperijalnih i nacionalnih ideja, a među svim športovima najengleskiji i najznačajniji bio je upravo kriket. Šport u britanskim kolonijama nudio je ravnotežu između potrebe za nacionalnim samoodređenjem i osjećaja pripadnosti imperiju, a taj osjećaj zajedničke kulture ali i vlastite samostalnosti najsuptilnije je izbalansiran u Australiji, koja je, zajedno sa Engleskom, protagonist najpoznatijeg međunarodnog natjecanja u kriketu – The Ashes.

Naziv susreta, The Ashes (Pepeo), datira iz 1882. godine kada je australska momčad po prvi puta pobijedila Englesku, i to na gostujućem terenu, u Londonu. Tom prilikom je i ugledni dnevni list The Times priznao i potvrdio početak novog poglavlja u povijesti kriketa, i objavio satiričnu osmrtnicu engleskog kriketa. U osmrtnici je stajalo da je engleski kriket umro, i da Olimp 22

→ Summary ←

će tijelo biti kremirano, a pepeo odnesen u Australiju.

Nakon toga, nekoliko dama iz Melbournea uručilo je engleskom kapetanu urnu sa pepelom od jednog komada opreme za kriket, i tako je rođena legenda. Od tog trenutka, borba za Ashes (odnosno, pepeo), postala je središnja točka športskog kontakta između Australije i Engleske, a taj neobičan trofej simbol ne samo suparništva, nego i prijateljstva između dvije nacije.

Kriket je tipično engleski šport možda najviše zato jer je to ipak tijekom povijesti bio šport kojim je vladala i bavila se viša klasa, a ostao je nevjerojatno popularan i zanimljiv najširem sloju ljudi - radnicima i srednjem sloju.

Pripadnici radničke klase nisu si mogli priuštiti da postanu članovi klubova u kojima se kriket igrao, niti bi tamo bili društveno prihvatljivi. S te pozicije, budući da im se na nikoji način nije izlazilo u susret, vrlo je značajno da su niži i srednji slojevi svejedno ostali zainteresirani i vezani za kriket. Jedini ustupak bila je zapravo cijena. Odlazak na utakmicu kriketa koja je trajala cijeli dan, koštao je jednako kao i odlazak na nogometnu utakmicu koja je trajala sat i pol.

Jedini problem bio je taj što se odlaskom na kriket gubila cijela dnevna plaća, pa nije čudno da je kriket bio najvećim dijelom zabava povezana sa praznicima i blagdanima, dok je nogomet pružao redovnu razbibrigu najveći dio godine...  Literatura: John Arlott i Arthur Daley, Pageantry of Sport: From the Age of Chivalry to the Age of Victoria, Hawthorn Books, Inc., New York, 1968.

Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992.

Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, London i New York, 2004.

The story about cricket is primarily a story about the very essence of the English sporting spirit, a story about professionals and amateurs.

It is not entirely clear when the game was created, but it is assumed that during the Saxon or Norman period, children in Weald, the southeastern part of England, played it. The oldest written document mentioning cricket appears in the court records dating from 1598. On that occasion, 59-year old John Derrick testified that 50 years ago he had played creckett with his classmates on the disputed plot and thereby gave reliable evidence that the game was played in Surrey in the mid 16th century.

During the 18th century, cricket

was firmly established as one of the major British sports, especially with regards to betting. The betting led to the first patrons, since some of the nobles decided to increase the chances of their stakes by forming their own teams. Regardless of the many bets and corruption as an automatic consequence of high stakes, cricket entered the Victorian 19th century with a prestigious and decent (moral) reputation which no other popular sport had.

One of the main and certainly stranger reasons for this acceptance of cricket among the Victorians was the fact that cricket had adopted a certain kind of social compromise which at that time was highly esteemed gentlemen-amateurs and working class players played together on the pitch.

Športska terminologija

Kakav lauf, kakav šus !

P

osuđenice su riječi koje u neki jezik ulaze iz drugih jezika i koje se postupno prilagođavaju tome jeziku.

Frazemi, tj. fraze su konstrukcije specifične za svaki jezik, a u njima čitava sintagma najčešće odgovara jednoj riječi (Škiljan, 1994: 114).

Jezik športa obiluje i jednima i drugima. Unutar jednoga jezičnoga sustava postoje različiti podsustavi koje uvjetuju brojni oblici društvenih i ekonomskih odrednica (Škiljan, 1994: 132). Ti su jezični podsustavi često nerazumljivi osobama iz drugih društvenih skupina i nazivaju se specijalnim jezicima (Škiljan, 1994: 132).

Specijalni jezici nastaju uslijed želje za komunikacijom samo unutar određene skupine ili su rezultat želje za međusobnom identifikacijom kao pripadnika pojedine skupine putem posebnih jezičnih oznaka (Škiljan, 1994: 132). Na primjer, u hokejaškome žargonu na engleskome jeziku pak se naziva biscuit (keks), a za kacigu se rabi riječ bucket (kanta) (Kottak, 2000: 90).

Posuđenice su u hrvatskome jeziku

Olimp 24

vrlo česte u specijalnome jeziku športa, kao što je to slučaj i s frazemima.

Međutim, je li uporaba posuđenica uvijek opravdana, pitanje je na koje će ovaj tekst pokušati dati odgovor. Analizirat će se i neki frazemi kao značajka diskursa športskih komentatora.

Posuđenice su vrlo često u uporabi kako u općemu, tako i u stručnome jeziku, a osobito u športskome žargonu. Njihova je uporaba ponekad i pretjerana, a razlozi su njihove pretjerane uporabe različiti, no o njima ovdje neće biti detaljno riječi, već će se dati samo neke naznake. Brojni će skijaši u hrvatskome izgovoriti sintagmu spustiti se u šusu. Riječ šus je u hrvatskome jeziku germanizam i dolazi od njemačke riječi Schuss, što znači pucanj. Nakon pucnja metak se giba pravocrtno – bez skretanja i usporavanja. Dakle, spustiti se u šusu znači spustiti se ravno, bez vijuganja, kočenja i usporavanja. Međutim, bilo bi čudno čuti športskoga komentatora da tijekom službenoga prijenosa nekoga skijaškoga natjecanja npr. u spustu izgovori navedenu sintagmu.

Na nepotrebnu uporabu posuđenica nisu “imuna” ni sredstva masovnoga priopćavanja, poput televizije. Danas se vrlo često u prijenosima skijaških natjecanja čuje naziv lauf (njem. Lauf) u značenju utrka ili vožnja. Uporaba riječi lauf u hrvatskome jeziku može se pripisati želji pojedinih osoba (poput športskih komentatora koji su, kada su Janica i Ivica Kostelić počeli trenirati na austrijskim terenima i kada su počeli upotrebljavati riječ lauf u svoji intervjuima, nepotrebno zamijenili domaću hrvatsku riječ utrka ili vožnja navedenom stranom riječju) da budu “u trendu” sa svjetski poznatim i uspješnim hrvatskim skijašima.

Govor Janice i Ivice Kostelić ne mora biti lišen riječi iz drugih jezika i žargona jer im to nije “posao” – njihova su športska dostignuća njihov “posao” i sasvim su dovoljno govorila, a što se Ivice Kostelića tiče, još uvijek govore, sama za sebe.

Međutim, oni koji se nalaze na službenim zadaćama, kao što je to slučaj baš sa športskim komentatorima, moraju rabiti onu jezičnu razinu koja će biti lišena pomodnih trendova, a

uporaba riječi lauf pripada baš takvome načinu izražavanja i treba je u službenim situacijama izbjegavati.

Na isti bi način športski komentatori, ali i oni koji rade u športskome dijelu vijesti na javnim televizijama, trebali rabiti službeni naziv tlo za jednu od natjecateljskih disciplina u športskoj gimnastici, a ne posuđenicu parter. Posuđenica parter je, istina, vrlo često u uporabi, ali je tuđa riječ u hrvatskome jeziku u kojem postoji prikladan izvorno hrvatski naziv za navedenu disciplinu koji je, k tomu, u stručnim krugovima prihvaćen kao njezin standardizirani naziv.

Tijekom televizijskih prijenosa skijaških natjecanja, ali i u raznim tekstovima u tiskovinama i na internetu mogu se čuti ili pročitati ovakve sintagme: - špica mu je ulovila snijeg - venda - haklati vrata/kolac.

Moglo bi se ovdje reći i kako se radi o žargonu koji rabi izrazito uzak krug ljudi. Uporaba navedenih sintagma sama po sebi ne bi bila pogrešna u

Tekst: DARIJA OMRČEN

Uporaba riječi lauf u hrvatskome jeziku može se pripisati želji pojedinih osoba, poput športskih komentatora, koji su, kada su Janica i Ivica Kostelić počeli trenirati na austrijskim terenima i kada su počeli upotrebljavati riječ lauf u svojim intervjuima, nepotrebno zamijenili domaću hrvatsku riječ utrka ili vožnja navedenom stranom riječju.

neobaveznome razgovoru na čaju ili kavi s drugim skijašima, ali u televizijskim prijenosima i tekstovima bilo u tiskovinama ili na internetu na službenim stranicama športskih saveza, portala itd. koje prati veliki broj ljudi širom Hrvatske, valja rabiti standardni jezik.

Riječ se špica odnosi na vrh skije, venda na okret (tj. promjenu smjera kretanja), a glagol haklati (haklati vrata ili kolac) znači kvačiti, tj. zakvačiti vrata. Sve su tri riječi podrijetlom iz njemačkoga jezika (njem. Spitze = hrv. vrh; njem. Wende = hrv. zavoj; njem. haken = hrv. kvačiti, zakvačiti te njem. hakeln = hrv. kvačiti (npr. prstima; nogama u hrvanju). Pritom se riječ venda, iako takvo značenje riječ Wende nema u njemačkome jeziku, čak rabi u značenju vrata, i to vrata koja se sastoje od dva, tri ili četiri uzastopno postavljena štapa. Takva je uporaba rezultat činjenice kako skijaš npr. u slalomu radi okret oko postavljenih vrata.

Iako je sve tri navedene riječi – špica, venda i haklati – moguće naći u kajkavskome dijalektu, što drugim

25 Olimp

Športska terminologija

Posuđenice su u hrvatskome jeziku vrlo česte u specijalnome jeziku športa, kao što je to slučaj i s frazemima. Međutim, je li uporaba posuđenica uvijek opravdana, pitanje je na koje će ovaj tekst pokušati dati odgovor. Analizirat će se i neki frazemi kao značajka diskursa športskih komentatora.

= riječima znači da su dijelom hrvatskoga književnoga jezika, njihovu uporabu tijekom službenog prijenosa športskoga događanja ipak ne bi trebalo smatrati primjerenom jer, kao prvo, diskurs prikladan u takvoj situaciji mora rabiti standardni hrvatski jezik, a kao drugo jer se umjesto postojećih i prikladnih hrvatskih riječi nepotrebno rabe posuđenice. Drugim riječima, u takvoj situaciji komentator treba rabiti jezik razumljiv svim svojim gledateljima ili barem većini njih, a ne samo uskome krugu osoba koje su povezane sa skijanjem ili dijelu hrvatske populacije koji živi na sjeveru zemlje, pa im je takav vokabular blizak uslijed utjecaja njemačkoga jezika na hrvatski u tome dijelu Hrvatske. U južnome dijelu Hrvatske vrlo će mali broj ljudi znati što znače špica, venda i haklati, kao što će zasigurno relativno mali broj ljudi na sjeveru Hrvatske znati što su kacavida, vîda, zavidati itd. Navedene tri riječi – kacavida, vîda i zavidati – nisu, istina, vezane za skijanje, ali su u uporabi u nekim čakavskim govorima u obalnim dijelovima Hrvatske. Zamislimo športskoga komentatora koji bi, hipotetski, tijekom prijenosa utrke formule 1 tijekom službenoga televizijskog prijenosa izgovorio ovakvu rečenicu: Mehaničar je morao promijeniti kotač na vozilu, pa je uzeo kacavidu kako bi zavida vîde na njemu.

Nju bi razumjeli gledatelji u obalnom dijelu Hrvatske, ali ne i oni koji žive na njezinome sjeveru. Stoga bi se i uporaba riječi poput kacavida, zavidati i vîda tamo gdje bi se trebalo rabiti funkcionalni stil koji je primjeren situaciji također smatrala neprikladnom, kao što je to slučaj i s Olimp 26

= opisanom uporabom riječima špica, venda i haklati.

Prethodno rečeno, međutim, ne znači da diskurs športskih komentatora treba u potpunosti biti lišen žargona, kao ni frazema. Promatra li se diskurs tekstova u športskoj publicistici kao podvrsta publicističkog funkcionalnog stila, onda je u njemu moguće pronaći i frazeme u užem i frazeme u širem smislu (Mihaljević i Kovačević, 2006). Međutim, prema Crystalu (2002: 387) diskurs se športskih komentatora prijenosa pojedinih športskih nadmetanja ne može identificirati prema vokabularu jer je športske nazive i frazeme moguće pronaći i drugdje. Njegova su obilježja fluentnost koja prati dinamiku događanja, prozodija, dominantna uporaba sadašnjega glagolskoga vremena te ciklička struktura (2002: 387).

No, kako opisani diskurs ipak po prirodi stvari nije lišen športskoga nazivlja i specifičnih frazema, bit će zanimljivo pogledati dva primjera frazema koji se rabe u vaterpolu. Tijekom prijenosa završne utakmice Europskoga prvenstva u vaterpolu u rujnu 2010. godine športski je komentator koji je prenosio utakmicu na 2. kanalu Hrvatske televizije izgovorio sljedeće dvije rečenice: - Centri (igrači, op.a.) se počnu gurati kada izgube noge.

- Igrač je svojim protivnicima izbio noge.

Oba se navedena frazema mogu svrstati u kategoriju frazema u širem smislu. Frazem izgubiti noge u prvoj rečenici znači da su se igrači izmorili održavajući se na površini vode pokretima nogu, te su se umjesto radom nogu na površini održavali radom ruku, dok drugi – izbiti noge

→ Summary ←

Loanwords and idioms belong to the set of features of the language of sports. Although vocabulary is not regarded as a distinctive feature of sports commentaries since it can be found elsewhere, it is indisputable that it is a distinctive feature if sportsrelated discourse be regarded as a journalistic functional style.

Some loanwords are inevitable in the language of sports; however, some can and should be replaced by originally Croatian terms.

Specific idioms are a feature of focal vocabulary and their usage is restricted to a certain group of people who share a common interest, e.g. for a particular sport.

protivnicima – u drugoj rečenici znači tako izmoriti protivničke obrambene igrače (npr. mahanjem ruke s loptom u namjeri pucanja na vrata) da više nisu u mogućnosti održavati se na površini vode radom nogu, što za posljedicu ima da se na vodi moraju održavati rukama te ih moraju spustiti i ne mogu njima više nastojati obraniti udarac prema svojim vratima. Navedeni frazemi ne moraju biti svima jasni, ali je moguće s obzirom na kontekst zaključiti što oni znače. Uporaba riječi poput špica, venda, haklati, kacavida, vîda itd. u službenim prijenosima na javnim televizijama je u suprotnosti s načelima prikladnoga diskursa na drugačijoj razini od one na kojoj funkcioniraju navedeni frazemi iz vaterpola.

Ne bi bilo dobro iz prethodne rasprave zaključiti kako posuđenice treba u potpunosti izbjegavati jer bi to bilo gotovo nemoguće. Kako glase hrvatske riječi za lopta, karika, kugla, trener, športaš, skijanje itd.? Jednostavno ih nema. Međutim, tamo gdje postoji prikladna hrvatska riječ bilo bi bolje rabiti nju, a ne posuđenicu.  Literatura: Crystal, D. (2002). The Cambridge Encyclopedia of the English Language. Cambridge: Cambridge University Press.

Kottak, C.Ph. (2000). Anthropology – The Exploration of Human Diversity. 8. izdanje. Boston: McGrawHill.

Mihaljević, M. i Kovačević, B. (2006). Frazemi kroz funkcionalne stilove. Jezik, 53(1), 1-15. Škiljan, D. (1994). Pogled u lingvistiku. Rijeka: Naklada Benja.

GODINA 42 • BROJ 156 • OŽUJAK 2011.

Povijest hrvatskog športa

ZAPISI S OI U BERLINU VLADIMIRA MAŽURANIĆA.......str 2 100 GODINA GRAĐANSKOG.............................................str 6 JEDNOM IZVIĐAČ - UVIJEK IZVIĐAČ.............................str. 9 GODIŠNJICE HRVATSKOG ŠPORTA U 2011..................str. 12

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

XI. Olimpijske igre - Berlin 1936.

Na olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, koje su zapamćene po odličnoj organizaciji, ali i po tome što su održane u sjeni nacističkog režima, nastupilo je i pet mačevaoca iz Zagreba - Vladimir Mažuranić, Pavao Pintarić, Milivoj Radović i braća Branimir i Krešimir Tretinjak. U ovom broju Povijesti hrvatskog športa objavljujemo dnevnik s originalnim ilustracijama koji je Vladimir Mažuranić vodio za vrijeme Igara. Ti se zapisi danas čuvaju u Hrvatskom Priredio: BOGUMIR JAMBROŠIĆ sportskom muzeju u Zagrebu.

Ilustrirani zapisi

Vladimira Mažuranića 30.VII 1936.

U 8h na večer krenuli smo iz Budimpešte. Vozili smo se cijelu noć i drugi dan do 4h po podne. U Berlinu nas je dočekao pukovnik Cvetko. Odvezli smo se kroz centar Berlina do Olimpijskog sela. Vožnja autobusom je trajala tri sata. Bila je vrlo dosadna jer smo svi bili ubijeni od puta i jedva čekali da stignemo u naš kvartir. Smjestili smo se u Selu u kući Weimar. Kućica je krasna. Leži usred šume ili bolje rečeno parka kraj jednog malog jezera. Čim smo večerali legli smo.

31.VII 1936.

Bio sam na stadionu i Jugend lageru. Ferija nisam našao. Razgledao sam naše selo. Ogromno je. Ima oko 150 kuća, a čovjeku izgleda da ih ima maksimum 15. U selu su i dva kina. Jedan nijemi i jedan ton, te mnogo dućana, pošta, bazeni za plivanje, igrališta, dvorane za gombanje, jednom riječi sve što športaši mogu trebati. Jede se u jednoj posebnoj ogromnoj zgradi gdje svaka nacija ima posebnu salu. Ima nas svakakvih ovdje. Počam od Finaca (Suoma) i Norvežana pa sve do Crnaca, Indijaca i Japanaca, svi se mi sastanemo u velikoj zgradi. A naveče opet u kinu. Prije filma imade svaki put nekoliko točaka pjevanja i šale. Najveću buku prave jasno Talijani. Svakim

2

danom je galama sve veća jer su tu umjetnost svi vrlo brzo naučili od Talijana. Predstave počinju u ½ 8 a u 10h je već sve gotovo.

1.VIII 1936.

U jutro training. Po podne u 1h sjeli smo u autobuse i odvezli se na stadion kuda smo stigli oko 3h. Ondje smo se poredali. Nacija kraj nacije pred glavnim ulazom. Oko četiri sata začula se trublja. Čas zatim ušao je Hitler. Nizak u braun uniformi s vrpcom kukastog krsta na lijevoj ruci. Stupao je vrlo odrešito u staromodnim čizmama.

Pozdravio je našu zastavu s ispruženom rukom. Iza njega išao je Göring, članovi olimpiskih odbora i dostojanstvenici. Čim je Fihrer ušao u stadion začuo se jedan urnebes. Stadion koji je bio dupkom pun, odzvanjao je četvrt sata. Zatim je zazvonilo olimpisko zvono. Sad su počele ulaziti nacije po alfabetskom redu i defilirati pred Hitlerovom ložom.

Najburnije su bili dočekani Austrijanci. U stadionu smo se poredali. Hitler je s nekoliko riječi otvorio Olimpiske igre. U taj je čas doletio trkač s bakljom a kor od 5.000 ljudi zapjevao je novu olimpisku himnu (koju je komponirao R. Strauss). Pušteni su golubovi koji su kružili nad stadionom. Mnoštvo je klicalo, zazvonila su sva zvona i ispaljena je jedna salva iz topova. Cijeli prizor je bio zaista veleban. U to se pred mikrofon stavio Njemački prvak na prošloj olimpijadi i pročitao zakletvu. Sve su se zastave spustile i ponovno je zapjevana olimpiska himna. Nakon toga počele su opet nacije izlaziti istim redom kako su i ušle.

2.VIII 1936.

U jutro su bila prva natjecanja. Mi, Francuzi i Brazilija.

Mene je Cvetko metnuo u ekipu proti Francuza, no naši su tukli Braziliju i mi nismo trebali više raditi s Francuzima jer su i ovi natukli Brazilijance. Glavnu zaslugu za našu pobjedu ima Branko Tretinjak. Slovenci (Marion, Pengov, Koršič) vrlo su lijepo radili, bolje nego ikada, no oni su ipak mnogo preslabi da tuku nešto jačeg protivnika. Svaki je dobio od njih po dve borbe, dok je Tretinjak dobio tri i to sve s 5:1 i 5:2. Po podne smo se u sledečoj grupi opet sastali s Francuskom i osim toga još i s Madžarima.. Za potonje su nastupili i oba Hatza. Rezultat je jasan – mi smo ispali.

Ja sam radio samo dve borbe i to s Bougnol (5:0) i Bondoux (5:3).

Naveče smo već u kinu vidili otvorenje olimpiskih igara.

3.VIII 1936.

U jutro nas je Cvetko natjerao na training. Po podne smo imali odmor.

4.VIII 1936.

Naveče je bio finale momčadi u ekipama. Prvi su bili Talijani (Guaragna, Gaudini, Marzi, Bocchino), koji su dosta lako i uvjerljivo tukli Francuze (Lemoine, Gardère A., Gardère E., Bougnol) s rezultatom 9:5. Borba nije bila interesantna. Najbolje je radio Guaragna. Lemoine je bio vrlo slab.

5.VIII 1936.

Pojedinačno natjecanje u floretu. U prvoj grupi ispadaju Koršič i Pengov bez ijedne pobjede. U drugoj rundi Marion.

6.VIII 1936.

Borba za finale pojedinačno također ni izdaleka nije bila tako interesantna i lijepa kao lani u Lausani. Od Talijana nije nastupio Marzi. Lemoine je ispao iz semifinala a Bougnol nije nastupio.

Prvo mjesto je osvojio Gaudini, drugi je Gardère Édouard, treći Bocchino, četvrti Casmir a tek peti Guaragna. Suci su bili vrlo loši “drukali” su tako za Gaudinia da je cijela publika protestirala.

Isto je tako i Njemački majstor Casmir tukao Talijana Guaragnia samo po milosti sudaca i volji publike.

Casmir je vrlo gadno radio bez ikakvog stila te se koristio time da su suci svaki double računali njeCasmir mu u korist. Zato ga je Gardère “isprašio” s 5:2 na najveće veselje

svih Francuza. Gardère je izgubio samo s Gaudinijem i to 5:4, premda mu je Édouard dao 6 direktnih udaraca. Tako je završilo natjecanje za prvenstvo svijeta bez ijedne lijepe borbe, bez uzrujavanja i bez objektivnosti sudaca.

7.VIII 1936.

Cijelo jutro ostao sam kod kuće. Malo smo trainirali epee. U našem selu je tako lijepo da čovjek nema nikakve potrebe da ide u grad. Osobito me prolazi volja za put u Berlin kad pomislim da se moram voziti dva sata autobusom. Zato su i stanovnici našeg sela rijetki gosti u njemačkoj prijestolnici. Kako je danas nakon dugog vremena opet topao dan to je naše jezero opet oživjelo.

Osim Finaca, koji su stalni gosti na našoj plaži, pojavilo se danas i nekoliko odvažnih Šveda, Norvega i Amerikanaca. Po njihovoj galami i vriski moglo se lako zaključiti da voda baš nije previše topla. Poslije objeda otišli smo na stadion gledati finale u polu Engleska – Argentina.

Argentinci su igrali mnogo bolje a osim toga su imali i bolje konje. Sama igra je bila prekrasna a rezultat od 11: 0 za Argentinu ne znači da Englezi nisu dali otpora. Dapače oni su Argentini bili ravnopravni i do tog visokog rezultata je došlo samo zato što su Englezi promašili par sigurnih lopta a Argentinci imali sreću i često na puf pogodili.

8.VIII 1936.

Poslije podne pošao sam u Berlin. Vozio sam se oko sat i po autobusom dok sam konačno stigao do ZOOBahnhof.

Odande sam pošao do Kurfürstendamma.

Tamo sjedoh ponovo u autobus i odvezao sam se na najljepše točke Berlina. Prođosmo i ispod znamenitih Brandenburških vrata koja mi se ni najmanje nisu sviđala.

Cijeli grad uopće nije lijep. Sve palate i javne zgrade bez iznimke, kao i većina privatnih kuća potpuno su bez ukusa, većina podignuta u prošlom stoljeću. Možda je Berlin tako porazno na mene djelovao što sam došao iz prekrasne Budimpešte i očekivao da Berlin izgleda slično onako kao i Paris. Ne samo da su ulice prema Budimpešti (o Parisu da i ne govorimo) uske, nego je i promet, za

3

XI. Olimpijske igre - Berlin 1936. jedan tako ogroman grad kao Berlin, vrlo malen i neobično polagan. Jednom riječi bio sam neugodno iznenađen i odvezao se, nakon jednosatnog čekanja na naš autobus, vrlo zlovoljan kući.

9.VIII 1936.

Danas je bila senzacija da je Madžar Czik tukao na 100 m slobodni stil Japance i postao olimpiski prvak. Svi Evropljani a i Amerikanci su vrlo zadovoljni tim uspjehom Madžara .

Na večer je bio finale epée. Prvi su Talijani, drugi Švedi a tek treći Francuzi koji su bili lanjski prvaci.

Za Italiju su nastupili Riccardi, Ragno, Cornaggia di Medici i Rastelli.

10.VIII 1936.

U jutro sam imao epée.

Ispao sam u prvoj rundi.

U mojoj grupi je najljepše radio Riccardi.

Na večer sam gledao u našem varieteu braću Fratellini. Bili su vrlo dobri. Naš variete postaje uopće iz dana u dan sve bolji a i naš kino imade sad izvrsni program.

Fratellini su između ostalog iznijeli i par izvrsnih točaka s Napoleonom i Negusom. Na sveopći zahtjev obećali su da će opet doći.

11.VIII 1936.

Cijelo smo jutro ljenčarili i promatrali kako rode s nevjerojatnim strpljenjem čekaju na ribe i love ih.

Ta naša duhovita zabava trajala je sve do u podne.

Podne sam bio u Berlinu. Ostao sam i na večer te razgledavao lokale.

12.VIII 1936.

Epée su opet i pojedinačno pobijedili Talijani. Prvi je Riccardi, 2 Cornaggia di Medici a treći Ragno. Poslije svršene borbe otišao sam na stadion i pogledao predfinale u nogometu Austrija – Poljska. Igra nije bila interesantna i tehnički vrlo slaba. Poljaci su bili za vrijeme

4

cijele igre nadmoćni i igralo se neprestano pred golom Austrije. Austrijanci su iskoristili ono malo šansa što su imali i pobijedili s 3 : 1. Pobjeda nije ni tako nezaslužena jer ako netko igra tako loše da zapuca oko 30 lopta taj zaista i nije zaslužio pobjedu.

Sutra odlaze Amerikanski lakoatletičari. Danas zadnji dan za one skupljaju autograme da ih još nabave. Vojnici već tovare kofere na ogromni auto, a oko atleta se stvara sve veći krug od stanovnika našeg sela koji skupljaju potpise.

13.VIII 1936.

Započela je sablja. U prvoj rundi se sastajemo s Turskom i Švicarskom. Natjecanje je počelo oko 9h u jutro.

Iz početka smo s Turcima vodili no nakon ogorčene borbe oni su izravnali i čak prešli u vodstvo s 8 : 7. Zadnju odlučnu borbu izgubio je Marion kao i sve ostale borbe do sada. Tako su nas Turci tukli s 9 : 7. Sa Švicarcima smo izgubili s istim rezultatom. Mariona je zamijenio Pintarić. Dobio je tri borbe.

Po podne bio sam gledati školsko jašenje na polo – stadionu. Nisam nipošto bio oduševljen. Meni se pače činilo jadno prema onom što sam vidio kod pukovnika Seminga (?) u Ljubljani.

Nisam gledao cijelo prednatjecanje do kraja. Otišao sam da još jednom razgledam Berlin. Kad sam se vraćao u selo vozio sam se u Japanskom autobusu. Bilo je oko dvadeset Japanaca. Neprekidno su se smijali i kreštili kod čega su nevjerojatno komično izgledali.

Naveče su opet gostovali Fratellini.

stadion. Gledao sam skakanje u vodu. Bilo je prekrasno. Najbolji su bili opet Amerikanci.

Popodne sam bio na finalama u sablji: Madžarska – Italija.

Kabosz, slavna manikirka (kako ga zovu radi njegovih divnih udaraca na ruku) nije bio danas u osobitoj formi. Od Talijana je bio daleko najbolji Pinton, a od Madžara Gerević (Gerevich). Borbe su bile divne jer su Talijani bili ove godine znatno bolji nego lani. Borba je potrajala do polnoći. Sa velikim naporom uspjelo je Madžarima da tuku Italiju s 10 : 6. To je bila daleko najljepša borba za vrijeme cijelog mačevanja na Olimpijadi.

15.VIII 1936.

U jutro bijah u Berlinu. Razgledavao sam velike dućane. Danas pošto mi je to zadnji dan u Berlinu dijelio sam bez razmišljanja autograme svim napasnicima. Vratio sam se o podne u selo. Danas mi je po prvi puta upalo u oči da je u našem selu već čisto pusto. Za objedom smo živo komentirali o jučerašnjem nastupu slavnog Kiepure u našem selskom varieteu. Meni se neobično dopao. On nas je oduševio ne samo svojim prekrasnim glasom nego i sa neobično ugodnim i veselim nastupom.

Kako je prije bio sam veliki sportaš (nogometaš) to se je odmah snašao među nama.

Pjevao nam je sve što smo zaželjeli. Zato danas i naša vojnička glazba, koja nam je do sada za vrijeme objeda uvijek svirala same marševe, svira “O sole mio” i “Ninom”. Čini se da je Kiepura i na njih djelovao.

Poslije ručka otišli smo da pakujemo naše stvari. U 9h na večer krenuli smo iz Anhalten Bahnhofa za Zagreb.

14.VIII 1936.

Ujutro smo se opet našim autobusom otkoturali na

5

OBLJETNICE

Momčad Građanskog 1932. (Hrvatski športski muzej)

100 P

GODINA GRAĐANSKOG

rvi hrvatski građanski športski klub ili samo Građanski, ove godine obilježio bi stogodišnjicu postojanja, da vlasti nove komunističke Jugoslavije nisu dekretom 1945. ukinule sva tri zagrebačka nogometna kluba koja su djelovala u prvoj polovici prošlog stoljeća. HAŠK, Concordia i osobito Građanski dominirali su između dva svjetska rata nogometom u prvenstvima Kraljevine Jugoslavije, osvojivši osam naslova prvaka, od čega je sam Građanski osvojio pet (među njima je i naslov u zadnjem prvenstvu odigranom 1940. godine).

Od spomenuta tri velika kluba, najmlađi među njima Građanski, osnovan 26. travnja 1911. godine, vrlo brzo je postao najpopularnijim, a kasnije i najuspješnijim zagrebačkim i hrvatskim nogometnim klubom.

6

Protiv mađarona do Građanskog

HŠK Građanski svoju popularnost, kako to primjećuje nogometni trener, djelatnik i kroničar Bogdan Cuvaj, imao je zahvaliti širokoj bazi, jer su iza njega stajali građani grada Zagreba počevši od običnih radnika do intelektualaca, iz čega će proizići i popularni naziv Purgeri.

U to vijeme u Zagrebu su ozbiljno djelovala još samo dva kluba koji su se, za razliku od Građanskog, oslanjali na užu bazu, jer je HAŠK (osnovan 1903.) bio klub akademičara, odnosno studenata, a Concordia (osnovana 1906.) je nastala kao klub srednjoškolaca. Treba spomenuti da se dvije godine ranije raspao Prvi nogometni športski klub (PNIŠK, osnovan 1903.) i čije su pristalice, igrači i djelatnici stali uz novi klub.

Građanski je osnovan u vrlo turbulentnim povijesnim

uvjetima borbe protiv mađarizacije, koja je kulminirala Željezničkim pragmatikama iz 1907., godine, a kojima je Budimpešta željela provesti mađarizaciju na željeznicama u Hrvatskoj i Slavoniji. Sve jači politički stisak imalo je upliva i u športu pa su tako, kako bi se ojačala mađarska zajednica u Zagrebu i njihove veze s Budimpeštom, mađaronske vlasti pokrenule inicijativu za osnivanjem mađarskog nogometnog kluba. Akcijom brojnih domoljuba i nogometnih zaljuTekst: Ivica Buljan bljenika to je spriječeno i umjesto osnivanja mađarskog kluba u travnju 1911. osnovan je HŠK Građanski.

Zanimljivo je da je samo tjedan dana ranije u Zagrebu, u uzvratnom posjetu, gostovala reprezentacija Češke, čiji domaćin je bio HAŠK, koji je u dva navrata izgubio protiv tada još nogometno nadmoćnih Čeha.

U takvoj jednoj nogometnoj atmosferi osnovan je Građanski za čijeg je prvog predsjednika izabran Andrija Mutafelija, trgovac šeširima i nekadašnji član ugaslog PNIŠK-a. Uz pomne prethodne pripreme i brojne sastanke, osnivačka skupština novog kluba održana je 26. travnja u tadašnjoj Budjejovačkoj restauraciji u zgradi Prve hrvatske štedionce na uglu Cvjetnog trga i Bogovićeve.

Osim predsjednika Mutefelije, prvu upravu Građanskog činili su još potpredsjednik Krunoslav Pavić, tajnik Hinko Seyfert, blagajnik Stjepan Stary, oružar Rudolf Rožić i odbornici Aleksandar Klakočer, dr Josip Reberski, Hinko Würth i Ivan Todt. Igrači novog kluba počeli su se okupljati na igralištu na Tuškancu, a boja dresova bila je narančasta s žutim ovratnicima. Kasnije će nositi prugaste dresove plavo-žute boje, a na koncu je plava boja postala prepoznatljivi znak kluba.

Početkom Prvog svjetskog rata zamiru športske aktivnosti, a nogomet će se tijekom iduće četiri godine igrati jedino u organizaciji Odbora za priređivanje športskih utakmica u korist Crvenog križa. Igrači Građanskog iz tog pionirskog razdoblja bili su između ostalih: Ivo Granitz, Hugo Kinert, Franjo Žolf, Dragutin Vrđuka, Jaroslav Schiffer, Dragutin Vrbanić, Đuro Muck i drugi, od kojih će neki za klub nastupati i nakon rata.

U poslijeratnom obnavljanju rada Građanskog, posebno se istaknuo bivši igrač PNIŠK-a i HAŠK-a Artur Weintraub, koji će postati i prvi poslijeratni predsjednik kluba. Građanski već u tom kratkom razdoblju u nekoliko navrata pobjeđuje u prijateljskim ogledima HAŠK i polako preuzima primat u zagrebačkom nogometu.

U tom usponu kluba, uprava pokušava osigurati što kvalitetniji rad s igračima te dovodi strane trenere, a među prvima početkom lipnja 1919. dolazi Austrijanac Karl Heinlein. Klub će do kraja trenirati isključivo stranci počevši od Engleza Arthura Gaskella, koji je donio prvi naslov prvaka. Slijedio je njegov sunarodnjak James Donelly, pa Austrijanac Josef Brandstatter, zatim ponovo Englez Richard Dombi, te Mađar Imre Poszonyi (dva puta prvak), Gijury Molnar, Robert Haftl, Otto Ringer i legendarni Martin Bukovi.

Agilna uprava također je od samih početaka vodila računa i o igračkim pojačanjima te je u klub dovela prvog pravog profesionalca, bivšeg igrača bečkog Rapida Rudija Rupeca, koji je rođen u Grubišnom Polju. U tom razdoblju Građanski daje najveći broj reprezentativcaca, a u utakmici protiv Švedske u ožujku 1921. čak deset reprezentativaca Kraljevine SHS dolazilo je iz Građanskog, a jedanaesti je bio iz Concordie.

Naravno, u takvoj atmosferi neizbježni su i prvi pravi uspjesi na športskom polju, pa tako na turneji u travnju 1923. po Španjolskoj Građanski usred Barcelone, pred 25 tisuća gledatelja, pobjeđuje istoimenu slavnu katalonsku momčad sa 1-0. Klub je te 1923. istodobno osvojio i prvo odigrano prvenstvo tadašnje države Kraljevine SHS, što će ponoviti i tri godine kasnije 1926. godine.

Među nositeljima igre slavne prve šampionske generacije Purgera isticali su se golmani, već spomenuti Dragutin Vrđuka i njegov nasljednik Maks Mihelčić, zatim Emil Perška, Slavin Cindrić, Dragutin Babić, Rudolf

HŠK Građanski svoju popularnost, kako to primjećuje nogometni trener, djelatnik i kroničar Bogdan Cuvaj, imao je zahvaliti širokoj bazi, jer su iza njega stajali građani grada Zagreba počevši od običnih radnika do intelektualaca, iz čega će proizići i naziv - Purgeri.

Pobjeda nad Barcelonom

Prvu utakmicu Građanski je odigrao 21. svibnja na igralištu iza današnjeg muzeja Mimara na popularnoj „Elipsi“ i tom prilikom su izgubili od rezervne momčadi HAŠK-a 5-1. Tih prvih godina Građanski je sudjelovao i u prvenstvima Hrvatske i Slavonije, ali su ona naprasno završavana zbog neprestanih trzavica i sukoba među klubovima.

7

OBLJETNICE

Rupec, Rudolf Hitrec, Gustav Remec, Dragutin Vragović, Franjo Mantler, Jaroslav Šifer i drugi. Građanski je dakle u tim trenucima uspona i odličnih rezultata početkom dvadesetih godina imao kvalitetno riješeno pitanje struke i igračkog kadra, ali je za konačno zaokruženje cjeline bila potrebna i izgradnja vlastitog stadiona, budući da Purgeri Martin Bukovi, trener nisu imali svoje igralište Građanskog (Hrvatski za razliku od glavnih športski muzej) rivala HAŠK-a koji je igrao u Maksimiru i Concordije u Tratinskoj.

No, i na to se nije dugo čekalo, pa je novi stadion najpopularnijeg zagrebačkog kluba na Koturaškoj cesti, inače djelo arhitekta Đure Kastla, otvoreno 19. listopada 1924., čemu je nazočio i sam vrh tadašnje političke elite na čelu sa Stjepanom Radićem. Nažalost, stadion će u idućem razdoblju biti omča oko vrata i stalna prijetnja opstanku Građanskog. Klub se naime za izgradnju stadiona neumjereno zadužio i taj problem ostat će sve do 1937. godine kada je konačno riješen i kada je Konzorcij, koji je gradio stadion, isplaćen u potpunosti.

Ukinut na vrhuncu moći

Do kraja dvadesetih klub će osvojiti još jedan naslov prvaka države (1928.), a onda će upasti u duboku krizu u kojoj mu je prijetilo i ukidanje. Naime, krajem dvadesetih i početkom tridesetih dolazi do sukoba dviju struja u klubu: tzv. mladih i starih. Šampionska generacija bila je na zalasku, a novi igrači još nisu sazreli i stasali što je rezultiralo lošim rezultatima i porazima u susretima s najvećim rivalima HAŠK-om, Concordijom, BSK-om Hajdukom i Jugoslavijom. U jednom trenutku nezadovoljnici, odnosno grupa koja je nazvana „stari“ osnovali su potkraj 1929., novi klub pod nazivom Zagrebački Građanski Sportski klub 1911., koji neće zaživjeti i već 1930. se briše iz članstva zagrebačkog podsaveza.

Istodobno traje i problem oko isplata za stadion, pa je Sudbeni stol, kao stečajni sud u Zagrebu, otvorio i stečaj nad imovinom Građanskog. Međutim, uprava je postigla sporazum sa Konzorcijem, a stečajni postupak je odgođen. Spasonosna stvar za klub dogodila se izborom novog Upravnog odbora tijekom 1931. godine

8

na čelu s predsjednikom Vladimirom Weillerom, koji se uspijeva nagoditi sa Konzorcijem oko povoljnije otplate dugova. Tada su udareni i temelji novom velikom razdoblju kluba, koji će do kraja tridesetih osvojiti dva naslova prvaka države, a uspjet će u Zagrebu pobijediti i veliki Liverpool čak s 5-1 te odlično odigrati na turneji po Engleskoj 1936. godine. Građanski i u tom razdoblju daje veliki broj reprezentativaca. Glaser, Urch, Hugl, Šipoš, Kokotović, Lešnik, Jazbinšek, Lechner, Pleše, Đanić, Belošević, Cimermančić, Živković, Antolković, Brozović, WÖlfl i drugi, sve do 1945., postizat će odlične rezultate pa i u ratnom razdoblju kada su osvojili jedno prvenstvo NDH-a i igrali odlične utakmice zajedno sa protivnicima koji su u u tom vihoru rata bar na trenutak pokušavali stvoriti privid normalnog življenja uz, kako se to uvriježilo kazati, najvažniju sporednu stvar na svijetu: nogomet.

Ta generacija igrača Građanskog, a i onih mlađih koji su dolazili poput Bobeka, bili su garancija velikih nogometnih postignuća. Nažalost HŠK Građanski, reklo bi se na vrhuncu moći, ukinut je 4. lipnja 1945. dekretom koji je donio novopostavljeni ministar narodnog zdrav- Andrija Mutafelija, prvi lja Aleksandar Koharević, predsjednik Građanskog, (Hrvatski športski muzej) a to se odnosilo i ne sve druge klubove i športska društva koja su bila aktivna za vrijeme NDH. Arhiva kluba uglavnom je nestala, kao i trofeji i pokali koji su razgrabljeni, i kako su govorili neki svjedoci, dijeljeni na utakmicama i turnirima na kojima su igrali uglavnom predstavnici pojedinih vojnih jedinica Jugoslavenske armije.

Najveći dio još aktivnih igrača i djelatnika kluba priključio se novoosnovanom Dinamu, koji je svoje prve utakmice i igrao na igralištu Građanskog na Koturaškoj cesti.

Literatura: Bogdan Cuvaj, Prvi hrvatski građanski športski klub u Zagrebu 1911.-1915., Povijest sporta, Zagreb, br. 25, 1976; Bogdan Cuvaj, Prvi hrvatski građanski športski klub u Zagrebu 1915.-1932., Povijest sporta, Zagreb, br. 46, 1981; Bogdan Cuvaj, Prvi hrvatski građanski športski klub u Zagrebu, Povijest sporta, Zagreb, br. 48. 1981.

Bogdan Cuvaj, Prvi nogometni i športski klub PNIŠK u Zagrebu, Povijest sporta, Zagreb, br. 24, 1975.

Uredio Franjo Frntić, Sto godina nogometa u Hrvatskoj 1880.-1980., Uredio Zagreb, 1980.

Fredi Kramer, Monografija Croatia – nogometni klub, 1999., Zagreb.

Nogometni leksikon, Leksikografijski zavod Miroslav Krleža, 2004.

RAZVOJ SKAUTSKOG POKRETA (II. DIO)

JEDNOM IZVIĐAČ -UVIJEK IZVIĐAČ

Prvi javni nastup izviđača u odorama na splitskoj Rivi 1. svibnja 1951. godine

N

akon rata promijenjene su političke okolnosti u novoj Jugoslaviji te je 1946. godine službeno zabranjen rad skauta u Hrvatskoj.

Premda se formalno u petogodišnjem poslijeratnom razdoblju nije obnovila predratna organizacija, potreba za skautskim aktivnostima boravka i učenja djece u prirodi bila je očita.

Tako su se u okrilju ondašnjeg Saveza pionira, koji je bio jedina „odobrena“ organizacija koja je okupljala djecu i mlade školske dobi, osmišljavali i provodili izleti, pohodi, pa čak i višednevna ljetna logorovanja pod šatorima na kojima su u edukacijske svrhe korištene poznate skautske metode. Takve su aktivnosti poticali članovi Savjeta Saveza pionira među kojima su bili brojni društveni radnici i stručni suradnici, predratni skauti.

Zahvaljujući tim razboritim ljudima širokih pogleda, osviještena je potreba kako se rad s djecom treba odvijati u raznovrsno osmišljenim oblicima, te je stvorena mogućnost osnivanja novih dječjih i omladinskih organizacija. Predratni skauti, 1950. godine dobivaju dopuštenje za pokretanje izviđačke organizacije pod uvjetom da ona ne bude povezana sa Svjetskim skautskim pokretom

Tekst: HERCI GANZA ČALJKUŠIĆ

Skautizam, nikao u Velikoj Britaniji 1907. godine, osvojio je svijet u nekoliko sljedećih desetljeća.

Ovaj prirodnjački mladeški pokret prihvaćen je i na našim prostorima,i u međuraću podržavan i njegovan.

Početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine Hrvatski skautski savez (utemeljen 1924. godine) prekinuo je s radom...

9

RAZVOJ SKAUTSKOG POKRETA (II. DIO)

Prvi broj lista „Izviđač“, lipanj 1951. godine

Smotra Saveza izviđača Jugoslavije na Petrovoj gori 1975. godine zbog ideoloških razloga. Tako su na jesen 1950. godine osnovane u Splitu i Zagrebu prve grupe djece nazvane pioniri-izviđači. U Zagrebu je prva izviđačka četa, čiji je osnivač Boris Lešnik, nosila ime „Mladi partizan“, dok je splitsku četu „Ivo Lola Ribar“ osnovao Mirjam Tecilazić.

Već u travnju 1951. godine osnovan je pri Savjetu Saveza pionira Hrvatske, Aktiv za rad s pionirima-izviđačima, a s ciljem objedinjavanja inicijativa i osmišljavanja sustavnih metoda i programskih aktivnosti nove organizacije. Započelo se s regionalnim obrazovanjem kadrova za voditelje logorovanja i izleta.

Prvi je tečaj organiziran pokraj Ozlja od 19. do 25. svibnja 1951. godine, te se u spomen na taj događaj 19. svibnja slavi kao Dan izviđača u Hrvatskoj. Prvi je tečaj pohodilo 27 omladinaca, a tečaj su vodili: Danko Oblak (književnik i novinar), Kamilo Ferenčak, Emil Paravina, Emil Vukotić, Mladen Bjažić, Mladen Koritnik, Boris Lešnik i Milan Raknić.

Godine 1979. u Hrvatskoj 45.154 izviđača

Od samog početka izviđački je pokret imao tendenciju prerastanja u samostalnu organizaciju, za što su stvarani uvjeti tijekom prve godine aktivnog djelovanja i brzog širenja. Osnivačka skupština Saveza izviđača i planinki Hrvatske, na kojoj je došlo do odvajanja od Saveza pionira, održana je 28. i 29. svibnja 1952. godine.

Istodobno s nastankom i širenjem organizacije u Hrvatskoj, došlo je do osnivanja izviđačkih jedinica i saveza u drugim republikama Jugoslavije te je 8. veljače 1953. godine u Beogradu osnovan Savez izviđačkih jedinica Jugoslavije (SIOJ), koji kasnije mijenja naziv u Savez izviđača Jugoslavije.

Baš kao i skautizam nakon Prvog svjetskog rata, tako se i izviđaštvo pedesetih brzo širilo Hrvatskom. Godine 1951. u još neformalnoj organizaciji aktivno je 350 članova u sedam hrvatskih mjesta, da bi 1954. godine u 41 mjestu brojala 3.976 članova. Broj članova i jedinica desetljećima je rastao kao i njihova aktivnost te prisutnost i ugled na društvenoj sceni kao jedinstvene

10

organizacije, temeljene na specifičnom odgojnom programu koji sustavno nadopunjuje odgoj mladih u domu i školi. Godine 1979. Hrvatska ima 45.154 člana u 430 izviđačkih jedinica. To će vjerojatno ostati zlatne godine izviđačke organizacije jer je danas, kada u Hrvatskoj ima svega nešto više od 3000 izviđača, i kada su slobodnim vremenom mladih zagospodarile neke druge aktivnosti, teško i zamisliti ponovni uzlet tih razmjera.

Logoravanja - kruna izviđačkog rada

Ne postoje točni podatci koliko je djece i mladih prošlo kroz ovu organizaciju tijekom proteklih 60 godina kontinuiranog djelovanja, koliko je volonterskih sati rada njihovih odraslih voditelja uloženo u odgoj generacija djece, koliko je „noćenja“ ukupno ostvareno pod platnenim krilima njihovih šumskih domova, koliko je prijateljstava i ljubavi zaplamsalo uz logorske vatre...

O tome svjedoče brojni sačuvani ljetopisi koji čuvaju tisuće fotografija najljepših dana mladosti kojih se s radošću sjećaju svi koji su nekoć bili izviđači. Mnogima od njih logorovanja su bila prvi korak u život, odlazak iz sigurnog obiteljskog gnijezda, škola suživota i prihvaćanja igre koja nije podređena samo njima. Logorovanja su oduvijek bila kruna izviđačkog rada, godišnja akcija na kojoj su se pokazivala sva stečena znanja - od pionirskih radova gradnje objekata, preko kuhanja, poznavanja prirode, orijentacije, pa sve do iskazivanja talenata u športskim, kulturološkim i drugim vještinama. No, osim logorovanja i brojnih drugih odredskih akcija tijekom godine kao što su bivaci, izleti, natjecanja, kvizovi, ekspedicije..., u izviđačkoj organizaciji redovito su organizirane i velike programske akcije, od kojih su najveće i najmasovnije smotre.

U razdoblju od 1954. do 1987. godine organizirano je osam smotri Saveza izviđača Jugoslavije, a na VI. smotri na Petrovoj gori 1975. godine, na kojoj je sudjelovalo 7000 izviđača, domaćini su bili hrvatski izviđači. Smotri Saveza izviđača Hrvatske do sada je bilo devet: Karlovac (1964.), Zlarin (1968.), cijela Hrvatska (1975.), Varaž-

din (1981.), Zagreb (1985.), Gudnoga (1990.), Fužine (2001.), Obonjan (2006.) i Petrova gora (2010.). Smotre su imale za cilj poticati razmjenu izviđačkih iskustava, njegovati širenje prijateljstava i doprinositi boljem razumijevanju, ali i predstaviti izviđačku organizaciju i njen potencijal samoorganiziranja i doprinosa izvaninstitucionalnom odgoju javnosti.

Povratak na svjetsku skautsku scenu

djeci i njihovom kvalitetnom osmišljavanju slobodnog vremena u ključnim godinama odrastanja i formiranja ličnosti, ipak je to i organizacija koja objedinjava sve generacije i čiju potku čine odrasli voditelji i volonteri koji su neizmjernom ljubavlju i požrtvovnošću učinili ljepšim i kvalitetnijim mnoga djetinjstva. Stoga među izviđačima vlada slogan: „Jednom izviđač-uvijek izviđač“.

Brojne su obitelji u kojima je već treća, pa čak i četvrta generacija, aktivnih izviđača... I dok su najmlađi poletarci i pčelice u svojim vršnjačkim jatima, djedovi i bake rado koriste umirovljeničke dane da kao iskusni brđani provedu korisno i aktivno svoje zlatne godine pomažući mlađima bogatim životnim iskustvom, ali i praktičnim znanjima. Upravo u toj međugeneracijskoj suradnji i potpori je ljepota, čarolija, ali i tajna uspjeha.

Tako će se uskoro, na šezdesetoj obljetnici izviđaštva, koja će se obilježiti 19. svibnja 2011. godine, s maramama oko vrata opet rame uz rame naći sve generacije hrvatskih izviđača...

Osamostaljenjem Republike Hrvatske, hrvatski su izviđači 7. listopada 1991. godine istupili iz Saveza izviđača Jugoslavije, a 19. srpnja 1993. godine na Svjetskoj skautskoj konferenciji u Bangkoku vraćaju se u okrilje matične organizacije - Svjetskog skautskog pokreta (WOSM), kao njeni punopravni članovi. Zahvaljujući tom važnom trenutku u povijesti ove organizacije, otvaraju se njihovim današnjim članovima mnoga vrata.

Kada spomenemo impozantne brojke kako svjetska skautska obitelj danas broji 28 milijuna članova u više od 160 država svijeta, jasnije je o kakvim je mogućnoLiteratura: Aljinović, R. – Lukić, A. – Majer, K. (2002.). Izviđačke godine. Zagreb: Savez izviđastima riječ. Ipak, u životu svakog skauta nezamjenjiv ča Hrvatske je jedan događaj. Baš kao što je svakom vrhunskom Fistonić, Z. Povijest splitskih skauta - izviđača. (Splitski skautski zbor priprema objavljivanje 2011.) športašu cilj izboriti se za odlazak na olimpijske igre, Paravina, E. – Ferenčak, K. (2002.). Dokumenti o osnivanju izviđača Hrvatske : od 19. 05. 1951. do 29. 05. 1952. Zagreb: Savez izviđača Hrvatske tako je i svakom skautu san otići na svjetsku skautsku Ujaković, B. (2003.). Budi pripravan! : učenje i zabava od skauta do izviđača. Zagreb: smotru - Jamboree. Ona se održava, također, svake Hrvatski školski muzej (katalog izložbe) četiri godine, a skaut može sudjelovati jednom u životu pod uvjetom da ima između 14 i 18 godina (osim ako nije voditelj mlađih izviđača). Jamboree se održava od 1920. godine, a u kolovozu 2011. godine održat će se u Švedskoj 22. po redu. Na posljednjem, održanom 2007. godine u britanskom Chelmfordu, na kojem je bila i središnja proslava stote Sa Zborovanja SIH-a na zagrebačkom Na primanju kod predsjednika Mesića godišnjice skautizma, sudjeBundeku 2007. godine prigodom Dana izviđača 2005. lovalo je 40.000 skauta iz 158 zemalja. Na tom najvećem i Logorska vatra: najšarenijem festivalu svjet„A vatra plamti i skog bratstva i prijateljstva 63 ne gubi svoj sjaj“ – hrvatska skauta predstavljala kaže jedna od najsu našu zemlju. ljepših izviđačkih pjesama

Rame uz rame sve generacije izviđača

Kako bismo zaokružili ovu izviđačko-skautsku priču, ipak se moramo osvrnuti na jednu nezaobilaznu činjenicu na kojoj se temelji ova stogodišnja međunarodna tradicija. Premda je ova organizacija prvenstveno usmjerena k

11

GODIŠNJICE

GODIŠNJICE HRVATSKOG ŠPORTA U 2011. GODINI Godišnjice rođenja

Ante Pandaković

1821. Miroslav Singer, učitelj tjelovježbe – 190. godišnjica 9. XI. 1881. Hinko Würth, športski djelatnik – 130. godišnjica 15. XI. 1886. Ferdo Krizmanić, prof. tjelesnog odgoja – 125. godišnjica 3. III. 1886. Paolo Radmilović, engleski reprezentativac u plivanju i vaterpolu – 125. godišnjica 2. X.1886. Fran Šuklje, športski djelatnik – 125. godišnjica

1891. Franjo Gregl, biciklist – 120. godišnjica

1891. Ante Pandaković, športski djelatnik – 120. godišnjica 11. IV.1911. Ico Hitrec, nogometaš – 100. godišnjica 10. III. 1911. Fran Tućan, atletičar – 100. godišnjica 27. VIII.1921. Bojan Stranić, odbojkaš – 90. godišnjica 2. I.1951. Stipe Božić, alpinist i istraživač – 60 godišnjica

Godišnjice smrti

Ico Hitrec

9. I. 1911. Edvard Rusijan, avijatičar – 100. godišnjica 23. XII.1951. Marijan Matijević, atlet – 60. godišnjica 27. I. 1971. Milovan Zoričić, športski djelatnik – 40. godišnjica 11. III. 1971. Ivo Buratović, atletičar – 40. godišnjica 20. V. 1971. Rudi Reš, športski djelatnik – 40. godišnjica

Godišnjice osnivanja klubova

1786.

O snovano Građansko streljačko društvo u Zagrebu – 225. godišnjica 22. III. 1886. Odobrena pravila Zagrebačkog šahovskog kluba – 125. godišnjica 13. II. 1911. O snovan Hrvatski športski klub Hajduk – 100. godišnjica 26. IV. 1911. O snovan Prvi hrvatski građanski športski klub – 100. godišnjica 20. I. 1931. Osnovan Prvi jugoslavenski kajak klub Zagreb – 80. godišnjica 7. II. 1951. Osnovan Akademski judo klub Mladost – 60. godišnjica 12. XI. 1951. Osnovan DTO Partizan Jugoslavije – 60. godišnjica 2. III. 1961. Osnovano Sportsko društvo Medveščak – 50. godišnjica Stipe Božić

Godišnjice događaja

1. X.1891. I zdan prvi broj časopisa Gimnastika – 120. godišnjica 13. V. 1911. G imnastička reprezentacija Hrvatskog sokolskog saveza nastupila na 5. SP u Torinu – 100. godišnjica 1936.

O držane XI. OI u Berlinu – 75. godišnjica 1941.

P očela radom Viša škola za tjelesni odgoj u Zagrebu – 70. godišnjica

OI Berlin 1936.

Akademski judo klub Mladost (1971.)

NK Hajduk 1981.

Znanost i šport

Športska rekreacija za

sjaj u očima Z

a razliku od diskusija o profesionalnom športu, gdje se nerijetko dotakne tema dopinga, športskih ozljeda ili nekog športskog skandala, za športsku rekreaciju uvijek se vežu pozitivne asocijacije, kao što su, primjerice, zdravlje, idealna tjelesna težina, prihvatljiv fizički izgled i tome slično.

Plakati s nasmijanim i idealno građenim djevojkama i mladićima dočekaju nas na vratima svakog fitness centra, a želja za članstvom u društvu lijepog, zdravog i sretnog svijeta, dovoljan su razlog da napravimo prvi korak i pokušamo promijeniti svoj život na bolje.

Treneri, instruktori fitnessa i drugi stručni kadar napravit će nam idealni program treninga, uvažavajući našu dob, spol, postotak potkožnog masnog tkiva, stupanj zdravlja, itd.

Nakon nekoliko mjeseci discipliniranog vježbanja osjećat ćemo se bolje, srce će raditi pravilnije, u plućima ćemo imat više zraka, a naše tijelo pomalo će počet nalikovat na statiste s reklamnih panoa zalijepljenih na ulazna vrata…

Nažalost, iako u svemu ovom postoji dio istine, stvarnost je u mnogo čemu različita. Unatoč stotinama fitness centara koji su u Hrvatskoj iznikli u posljednjih dvadesetak godina, medijskom uvjeravanju o čudima koje je moguće postići već nakon nekoliko tjedana organiziranog znojenja, nažalost, sudeći po napisima iz tih istih medija, zdravstvena situacija u Hrvatskoj nije nimalo obećavajuća.

Sve je veći broj pretilih osoba, sve su duži redovi u bolničkim čekaonicama i sve više ljudi boluje od bolesti suvremenog doba, između ostalih i depresije. Je li uzrok tome trenutno nepovoljna ekonomska situacija u

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Unatoč stotinama fitness centara koji su u Hrvatskoj iznikli u posljednjih dvadeesetak godina, medijskom uvjeravanju o čudima koje je moguće postići već nakon nekoliko tjedana organiziranog znojenja, sudeći po napisima iz tih istih medija, zdravstvena situacija u Hrvatskoj nije, nažalost, nimalo obećavajuća.

Hrvatskoj, nedovoljna upornost rekreativnih vježbača, preslaba uključenost građana u različite oblike športsko-rekreativnih aktivnosti, ili nešto drugo.

Naravno, uzrok leži u svemu ovom nabrojanom, a rješenje se možda krije u nekoj budućoj europskoj zakonskoj regulativi ili naputku (dekretu) po kojem bi svi morali vježbati, u nekim boljim ekonomskim vremenima u kojima će si svaka domaćica moći priuštiti osobnog instruktora fitnessa, itd. U svakom slučaju, tema športske rekreacije i zdravlja zaslužuje velik interes, a pored postojećih rješenja o kojima se naveliko priča, valja ponudi-

ti i neki drugi način razmišljanja.

Sagledavanje bilo koje športske problematike, uključujući i onu vezanu uz športsku rekreaciju, mimo šireg društvenog i kulturalnog aspekta, značilo bi parcijalno i nepotpuno traženje rješenja, odnosno, tapkanje u mraku.

Današnji način života djelomično jest obilježen ubrzanim ritmom, velikom količinom stresa i nedostatkom tjelesne aktivnosti, ali, važnije bi bilo reći da naša suvremena kultura nije usklađena s vrijednostima i ritmom živog tijela, s kreativnom aktivnosti i zadovoljstvom, već s materijalnom produktivnosti i zahtjevima ekonomije profita.

Način razmišljanja suvremenog čovjeka u prvi plan stavlja profit trgovačkog društva u kojem je zaposlen, političku ili neku drugu ideologiju, a iluzorna povezanost osobnih financijskih benefita i društveno-ekonomskog statusa s vlastitim zadovoljstvom i zadovoljstvom njegove obitelji, pomaloali sigurno udaljuje ga od stvarnosti.

Svojevrsno mehanicističko razmišljanje ili vjerovanje da je naše tijelo stroj, a da medicinska znanost ima ulogu automehaničara koji će s vremena na vrijeme otkloniti kvar ili promijenit dio, jednak je razmišljanju da je debljina posljedica prevelikog unosa kalorija, a da su fintess mehaničari ti koji znaju recept koliko fizičke aktivnosti je potrebno da bi se otklonio višak tjelesne mase.

Ne treba izostaviti niti medijske mehaničare koji se brinu koliko je meksičkih sapunica potrebno kako bi se zadovoljila potreba za ljubavlju ili koliko je dnevnih strahota potrebno kako bi se uvjerili u to da smo sretni i zadovoljni što nismo u grupi raznih nesretnika. Ne treba izostaviti i one

43 Olimp

Znanost i šport

Dok trči, vozi bicikl, rekreativno igra nogomet ili tome slično, u čovjeku prevladavaju spontane reakcije. Reklo bi se, pune se akumulatori... mehaničare koji brinu da se osjećamo vrlo obrazovani i intelektualno kompetitivni, ili da se osjećamo produhovljenim, itd. Zajedničko obilježje svega navedenog je ono što trenutno imamo. S jedne strane, to je uređeno društvo u kojem za svako zašto postoji zato, razne strategije, uključujući i one športske, koje garantiraju sretniju budućnost, prognoze znanstvenika da će buduće generacije živjeti duže i kvalitetnije i tome slično. S druge strane vidimo otuđenje koje nerijetko vodi u bolest.

Otuđenost, možda bolje od bilo koje druge riječi, opisuje nevolju suvremenog čovjeka. On je kao „stranac u nepoznatoj zemlji“ nikad bez pitanja „Za što ja živim?“ ili „Što će mi sve to?“. On se bori s nedostatkom smisla svog života, nejasnim ali stalnim osjećajem nerealnosti, protkanim osjećajem usamljenosti koje teškom

mukom pokušava prevladati ili negirati, dubokim strahom da će mu život isteći prije nego što bude imao šansu da ga proživi.

Vještina prikrivanja znakova očitog nezadovoljstva ili glumljenja dobrog raspoloženja više nije samo povlastica poslovne ili političke etike, već i običnog svakodnevnog čovjeka. Suprotnost takvog osjećaja otuđenja jest osjećaj sreće i zadovoljstva. Kad je osoba zadovoljna, njene oči sjaje, koža je ružičaste boje i topla, ponašanje ima lakoću i živahnost, a držanje ima mekoću i gracilnost. Ti vidljivi znaci manifestacija su protoka osjećaja, krvi i energije prema periferiji tijela.

Sjaj u očima, spontani osmjeh, osjećaj kreativne sreće i cjelokupnog psihičkog i fizičkog zadovoljstva nekako su oprečni emociji straha, i to straha od svega i svačega, pa između ostalog i straha od suvišnih kilograma, izgužvanog tijela, celulita, premale

mišićne mase, preblagog i nekompetitivnog izraza lica...

Ako se nakratko vratimo na onaj dio tržišta koji ogromna sredstva zgrću zahvaljujući industriji straha (antikancerogeno posuđe, antialergijski usisivači, tablete za imunitet), onda možemo pretpostaviti i da jedan dio takozvane industrije slobodnog vremena profit ostvaruje zahvaljujući sličnom marketingu. Promjena takvog marketinga za razne fitness centre bila bi jednako pogubna kao i promjena uređivačke koncepcije raznih medija koji bi prestankom objavljivanja crne kronike i dramatičnih prizora nesreća izgubili većinu čitatelja, takozvanih ovisnika o nesreći. Što onda napraviti u ovakvoj situaciji?

Kao prvo, šport, a posebno športska rekreacija, još uvijek pripadaju onom dijelu čovjekovog života u kojem nalazimo spontanost, istinsko zadovoljstvo i sreću. Dok trči, vozi bicikl, rekreativno igra nogomet ili tome slično, u čovjeku prevladavaju spontane reakcije, reklo bi se, pune se akumulatori.

Na koji način te trenutke spontanosti, koji nisu inficirani strogim protokolima, kaznenim odredbama i zakonima još kvalitetnije koristiti za poboljšanje zdravlja pojedinca i društva tema je budućih rasprava. Športska rekreacija, kao i vrhunski šport, šport u školi ili šport osoba s invaliditetom ne možemo u potpunosti

sagledati ako ne uzmemo u obzir sve društvene, kulturalne, ideološke i druge aspekte vremena u kojem živimo.

Međutim, odgovornost gospodarstvenika je gospodarstvo, odgovornost znanstvenika jest znanost, a odgovornost stručnjaka iz područja športske rekreacije jest sve ovo o čemu je bilo riječ u ovom tekstu.

Hoće li budući stručnjaci iz područja športske rekreacije postati instant menadžeri koji će retoriku fitness centara temeljiti na stručnoj terminologiji koju nitko ne razumije, a svima zvuči pametno, ili će svoju komunikaciju podići na suptilniju i višu frekvenciju pokazat će vrijeme.

Broj istinski sretnih osoba koje svakodnevno susrećemo, na ulici, radnom mjestu, ukazuje nam na to je li sadržaj ovog teksta tek jedno malo drukčije razmišljanje u odnosu na svakodnevnu i službenu verziju športske rekreacije i života općenito, ili polazna osnova za dublje sagledavanje problema oko nas i traženja cjelovitijih rješenja.  Literatura: 1. Granić, J. (2009). Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku – HDPL 2. Granić, J. (2006). Jezik i mediji. Zagreb-Split, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku – HDPL 3. Erdeljac, V. (2009). Mentalni leksikon – modeli i činjenice. Zagreb, Ibis grafika d.o.o.

→ Summary ←

Sports recreation is most often associated with health, good physical appearance and general satisfaction. However, despite the expansion of fitness centers which we have been witness to in recent years, the image of modern man’s health is far from the one advertised on the posters hanging on the entrances to various centers, promising health, beauty and good physical appearance…

Sports in general and especially sports recreation - unlike other activities which are often dominated by strict laws, rules of conduct, thought and dress codes still represent an oasis of spontaneity, creative happiness and true satisfaction for people.

Will sports recognize those advantages arising from not being infected by contemporary protocols and standards, some of which seem very pointless, only time will tell.

The number of satisfied people with spontaneous smiles and with a twinkle in their eyes will be indicators of the selected opinion.

4. Orwell, G. (1983). 1984. Zagreb: August Cesarec

45 Olimp

MOO

N

eka je anketa nedavno pokazala da puno više ljudi prohoda kroz jedan od shopping centara u gradu Zagrebu dnevno, nego što sve hrvatske muzeje obiđe posjetitelja mjesečno.

Ne znam kakav je taj odnos kad je u pitanju muzej u gradu Lausanni, ali on je svaki put kad svratim u njega - pun ljudi!

Olimpijski muzej u Lausannei izgrađen je na obali Ženevskog jezera, gotovo baš na onom istom mjestu na kojem je „otac“ modernog olimpizma, barun de Coubertin osmišljavao stva-

Muzej – središte olimpizma ranje nove i moderne Olimpije u slavu drevnih Olimpijskih igara.

Gradnja je počela u prosincu 1988., a muzej je svečano otvoren 23. lipnja 1993.

Pogled koji s terase muzeja puca prema jezeru i planinama u pozadini. isti je kao i onaj koji je inspirirao i literarne velikane poput Rousseaua, Voltairea, Byrona i Hugoa da se biranim riječima dive slici koju vide pred sobom.

Na ulazu u Olimpijski park, koji okružuje muzej, dakle prva skulptura koju posjetitelj koji se penje prema ulazu vidi, jest ona posvećena Draženu Petroviću, hrvatskom košarkaškom velikanu, koji je poginuo u prometnoj nesreći. Ona je jedna od rijetkih koja su u parku, a da su s imenom i prezimenom, da predstavljaju baš određenog športaša, što je počast koju su zaslužili doista rijetki. Baš zato je svakom hrvatskom posjetitelju i te kako važno fotografirati se uz nju.

Ostale skulpture u parku poredane

Olimp 46

su uz puteljak čija je dužina u centimetar ista kao i dužina antičkog Olimpijskog stadiona, a lagani uspon (ili silazak) prilagođen je ugodnoj šetnji kroz park.

Sve su skulpture u parku posvećene športu, a jedan od vjerojatno najzanimljivijih izložaka je neposredno uz ulaz u muzej - „Citius, altius, fortius“, autora Miguela Berrocala. To je ogroman ljudski torzo, u 6 dijelova koji se pokreću i okreću, otvarajući posjetiteljima ne samo osnovnu strukturu izloška nači-

njenog od kevlara, otpornijeg od čelika, nego istodobno asocirajući na vječnu mobilnost športa i sportskoga duha.

Povezanost umjetnosti, kulture i športa u svojoj jednostavnosti, na neki je način i poruka koju svaki posjetitelj Olimpijskoga muzeja u Lausanni mora osjetiti i prije nego što uđe u muzej.

Dakako, osnovna ideja olimpizma, koja obuhvaća i ekologiju kao način života i šport kao način očuvanja prirode, prisutna je doslovce u temeljima samoga muzeja. Naime, muzej je nastao

i gradio se baš oko stoljetnog hrasta u čijoj je danas sjeni kip Pierrea de Coubertina. Simbolika drveta koje je počelo rasti otprilike baš one godine kad je barun de Coubertin obnovio Igre, samo pojačava cijeli dojam oko muzeja i snagu njegove ukupne poruke svima.

Danas muzej, uz stalnu izložbu, nudi mnoge druge zanimljivosti, pa ako baš hoćete i mogućnosti shoppinga. Zadnji boravak ovoga autora u Lausanni, korajem siječnja ove godine, bio je boravak u amfiteatralnoj dvorani muzeja u kojoj je održan Simpozij o opstanku športa u svjetlu opasnosti od ilegal-

Škola, školarci i učenje o športu sastavni su dio programa u muzeju, pa s njihovih, muzejskih web stranica (http://www.olympic.org/museum-schools) nastavnici i učitelji mogu puno toga saznati prije nego dovedu učenike u posjetu, a dakako da je i stručni vodič uvijek na raspolaganju.

Muzej najmanje jednom godišnje organizira seminare za nastavnike na kojem predaju najbolji stručnjaci iz određenih područja, kako bi pomogli u obrazovanju mladih generacija, te promociji športa. Jednom mjesečno,

Tekst: JURA OZMEC

Olimpijski muzej u Lausannei izgrađen je na obali Ženevskog jezera, gotovo baš na onom istom mjestu na kojem je „otac“ modernog olimpizma, barun de Coubertin, osmišljavao stvaranje nove i moderne Olimpije u slavu drevnih Olimpijskih igara. nog klađenja. U nastavku Simpozija, na kojem su govorili Jacques Rogge, predsjednik MOO-a, Risto Nieminen, predsjednik Svjetske udruge kladionica i još niz uglednih predavača iz svijeta športa, održana je prezentacija i predstavljeni su dobitnici Svjetskih Fair play nagrada.

Grad Lausanne i uprava muzeja takve događaje podupiru, organiziraju i na neki način i priželjkuju u svome gradu, kako bi Lausanne opravdala natpis koji se često vidi na ulicama: Lausanne – glavni grad olimpizma!

A to se uspjeva na način kako to rade u Olimpijskom muzeju – atraktivnim i multimedijskim pristupom. Ovoga trenutka u muzeju je postavljena izložba „Športaši i znanost“, na kojoj možete saznati puno o utrošku energije ili prijenosu snage u mišićima, ali to možete istodobno i sami iskušati, pa i sami shvatiti kako rade mjeritelji vremena i vidjeti kako se razvija tehnologija treninga i televizijskog praćenja športskih događaja. I još puno toga drugoga...

u muzeju možete slušati glazbu u izvođenju vrhunskih majstora, ali i studenata glazbenih škola, ne samo iz Švicarske, što daje dodatnu vrijednost svim već spomenutim aktivnostima.

Prvoga dana proljeća, kada je i Dan borbe protiv rasizma, i ponovo je Olimpijski muzej taj koji otvara posebnu, privremenu izložbu u kojoj „šport mijenja svijet“, a koju otvara jedan sportašvelikan, Frankie Fredericks. Izložba se zove jednostavno: „Nada“, a svi koji će biti u muzeju dok traje, moći će vidjeti dio iz bogate video baštine (42.000 sati materijala!) i neke od 700.000 arhiviranih fotografija, koliko muzej ima. Uostalom, na jednoj od fotografija kojom se izložba predstavlja, su prijatelji Jessie Owens i Lu(t)z Long.

Saznajte sami tko su njih dvojica bili, a ako ste makar i blizu Lausanne, svakako posjetite muzej. Bilo kada, jer uvijek je zanimljiv! 

→ Summary ←

A recent poll showed that more people walk through one of Zagreb’s city malls daily, than all Croatian museums have visitors monthly. I do not know what that relation is when it comes to the Olympic Museum in the city of Lausanne, but every time I stop by - it’s full of people!

The Olympic Museum in Lausanne is built on the shores of Lake Geneva, at almost the exact spot where the “father” of modern Olympism, Baron de Coubertin, shaped the creation of the new and modern Olympia in the glory of the ancient Olympic games.

The connection between art, culture and sports in its simplicity is in some way the message that each visitor of the Olympic Museum in Lausanne must feel even before entering the museum.

Of course, the main idea of Olympism which includes ecology as a way if life and sports as a way of preserving nature, is present in the very foundations of the museum.

Literatura: Web stranica MOO-a (www.olympic.org) „Discovering the Olympic Museum“, IOC 1994. privatna arhiva

47 Olimp

Treneri i šport

Tekst: ŽELJKO MATAJA

Zašto sam pristalica uvjerenja da je trenerski posao bliži umjetnosti nego onome što zovemo strukom? Zato što se trener bavi poslom u kojem je čovjek neponovljiva biološka jedinka različitih sposobnosti i mogućnosti koje, poput zagonetke, trener odgoneta. Što bi sve trener morao znati i kojim disciplinama ovladati da bi bio stručnjak? Od svega je najgore što će s prvim neuspjehom biti poniženo i ono što je bilo uspješno.

To ne zavrjeđuju treneri, a ni oni koji su ih školovali.

r e n

k e a j Tr- stručn

Miroslav Blažević

Olimp 48

Mirko Novosel

? k i n t e j m u ili

Ante Kostelić

T

Igrači su ga voljeli i bojali ga se istovremeno. Vladimir Štencl u Zagrebu je stvarao, a s reprezentacijom se proslavio osvojivši rukometno zlato 1972. u Münchenu. U Njemačkoj je nastavio karijeru i ubrzo je proglašen rukometnim carem. Danas ga javno nitko ne traži, ali ga mnogi, baš kao i ja osobno, cijene.

Mirko Novosel nakon što je s uspjesima Cibone proglašen najboljim europskim trenerom, više nije postizao tako visoke rezultate. Nitko ni danas ne sumnja u njegove trenerske kvalitete.

Boris Volčanšek bio je jedan od najtrofejnijih trenera plivačkog kluba zagrebačke “Mladosti” i otkad je doktorirao bavio se samo teorijom i onom praksom koja ne donosi popularnost.

Vjeran Friščić je, izvan svake dvojbe, jedan od najsustavnijih učitelja i poznavatelja teniskih izazova, a bio je i vrstan izbornik ženske reprezentacije.

Žarko Susić, slušao sam od njegogovih, kako se to kaže, atletičarskih pulena - bio je veliki trener, animator i čovjek koji potiče na aktivnost. Leo Lang je svoje znanje crpio iz bogato konzultirane literature. Surađivao je sa stručnim institucijama. Jednom zgodom, kad više nije bio trener, iznenadio me golemim znanjem koje nije isticao. Leo Lang se znanjem bavio i u marketingu. Pokojni Aleksandar Seifert bio je tvorac velike vaterpolske “Mladosti” i reprezentativnih uspjeha.

No, po mojem sudu, najbolji naš teniski trener bio je Nikica Nadali, koji se već dugo ne bavi trenerskim poslom. Oslonio se na poduku i na organizaciju, jer je duboko svjestan razlike između njegove struke profesora tjelesnog vježbanja i trenerskog zvanja kojemu svi arbitriraju, a njemu do te arbitraže nije stalo.

Herman Vukušić je jedan od najtrofejnijih trenera koji je djelovao dok su Stipančić, Šurbek i Čordaš žarili i palili svjetskim stolnim tenisom. Makar nitko ne dvoji o njegovom znanju i sposobnostima, ostat će upitno: tko je koga proslavljao?

Velimira Kljaića nije odredila struka, već stjecaj okolnosti u kojima se potvrdio kao lider situacije. Osvojio je zlatnu kolajnu u Atlanti s momčadi kojoj je, kako se to kaže, udahnuo dušu, kad su već svi mislili da je ona na izdisaju rukometne klupske slave iz koje su reprezentativci regrutirani.

Gdje su njihova znanja, iskustva i zvanja koja im je struka podarila?

Tko je, kad je i na kojoj športskoj školi bilježio njihove riječi, misli i poticaje?

Tko će od njih biti priznati stručnjak, a tko će, poput Dražena Jerkovića, još za života postati legenda?

Luku Kaliternu, legendarnog trenera Hajduka nisam poznavao, ali od njegovog, na neki način nasljednika po pristupu treningu i izboru nogometaša Ante Mladinića - Biće, sam čuo da je Kaliterna govorio da se od

renerska djelatnost je golem posao i još veći prostor u kojem ostaje upitno što se završenom trenerskom školom postaje ili dobiva? Dakle, je li trener zvanje koje se može uz školovanje dodijeliti ili je to struka koja se može jedino postići stupnjevima školovanja.

Je li športaš proizvod tehnološkog procesa koji se uči u školi ili je on, naravno sa svojim rezultatima, stvaralački domet koji se u rekreaciji, slično kao u glazbi, reproducira? Ili je sve, osim stvaralaštva, upitno kad je riječ i o športašu i o treneru?

Je li u osobi Miroslava Blaževića sadržana paradigma ponuđenog naslova? Kad je on čudotvorac kojemu se skandira “Ćiro majstore” i koliko ga dijeli od one ružne, samo rulji primjerene, pogrde “Ćiro pederu”? Jednoznačni ili pak zapleteni i slojeviti odgovori su više dokaz da je riječ o poslu koji je stjecajem niza okolnosti postao struka, baš kao što bi i športaš mogao biti na najbližem putu da postane športski proizvod struke. Ako je športaš proizvod struke, kome pripada slava? Proizvodu ili prozvođaču?

→ Summary ←

In this text the author says he believes that a coaching job is closer to art than to that which we refer to as a profession. He explains this with the fact that a coach does a job in which man was and remains an unrepeatable, biological specimen of various capabilities and possibilities that, like a puzzle, the coach solves..

The author claims that a successful completion of coach education in no way means a successful coach, that is, successful coaches will always be those who come before what we refer to as a profession, or those who are before their time, regardless of the college that they finished.

He mentions Ante Kostelic as an example who made the world’s ski champions (Janica and Ivica Kostelic). Ante Kostelic was educated at a sports college, but when they wanted to award him with an honorary doctorate which he totally deserved, they found out that he had not graduated…

Velimir Kljaić

loših dasaka brod ne pravi, a ako se i napravi onda je to loš brod.

Napokon, što reći o Anti Kosteliću? Školovao se na športskom fakultetu, a kad su mu htjeli dodijeliti počasni doktorat, kojeg je apsolutno zaslužio, ustanovili su da nije diplomirao…

Trenerski je posao uistinu golem, a ono što treneri znaju ne bi moglo stati u knjige. Svako vrijeme traži ljude svojeg kova. Međutim, uspješni će treneri biti uvijek samo oni koji idu nešto ispred onoga što zovemo strukom ili onoga što ide ispred vremena.

To uistinu nema smisla uspoređivati s plejadom onih koji se školuju, koji se moraju školovati za ono što zovemo temeljnim znanjima…  49 Olimp

Društvo i šport

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

Model koji je Hrvatska primijenila nije ni u kom slučaju novost ili neobičnost na svjetskoj razini - on je za nas nov, ali se u zapadnim državama već uvelike primjenjuje.

Natko Zrnčić Dim

K

rajem prošle godine kratko priopćenje MORH-a uzrokovalo je priličan broj komentara na internetskim portalima i forumima. Iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske priopćeno je kako je MORH, na prijedlog Hrvatskoga olimpijskoga odbora, potpisao ugovor o prijemu 20 vrhunskih športaša u djelatnu vojnu službu oružanih snaga.

Većina njih već je poslana na osnovnu obuku, nakon koje će, negdje u doba kada ovaj broj Olimpa bude izlazio iz tiska, biti primljeni u djelatnu vojnu službu.

Svi primljeni športaši su iz liste „športova od posebnog interesa za MORH“, a gdje spadaju, primjerice, veslanje, jedrenje, taekwondo, boks, hrvanje, karate, skijanje, streljaštvo, padobranstvo i gimnastika. Jasno je - u pitanju su športovi koji su blisko vezani uz obuku profesionalnih vojnika kao što je streljaštvo, padobranstvo ili skijanje, potom su tu borilačke vještine, ali i športovi kojim se podiže opća kondicija vojnika.

Olimp 50

Filip Hrgović Veslanje i jedrenje se, istina, danas više ne koriste u profesionalnom vojnom djelovanju, ali stara je istina da nema pravog pomorca ukoliko ne “osjeti” jedra i vesla; dakle i ta znanja su iznimno zanimljiva vojsci u smislu obuke novih kadrova.

Sigurno je da će Hrvatska vojska za vrhunske športaše naći posla. Možemo pretpostaviti da će sa svojim vrhunskim znanjima biti vezani uz obuku drugih vojnika u specijaliziranim vještinama i stjecanju potrebne psihofizičke pripremljenosti.

Model koji je Hrvatska primijenila nije ni u kom slučaju novost ili neobičnost na svjetskoj razini - on je za nas nov, ali se u zapadnim državama već uvelike primjenjuje. Vojske su u sve većoj mjeri profesionalne, stoga je potrebno manji broj vojnika - bitno intenzivnije i na većoj profesionalnoj razini nego nekada - podučavati različitim vještinama. Tu iznimno upućeni vrhunski športaši mogu uvelike pomoći.

Dodatno, to ne treba izbjegavati

reći, vrhunski športaš predstavlja i dobru reklamu za oružane snage svoje zemlje – sada, kada vojska nije obvezna, ona se na tržištu rada natječe za kadrove i naravno želi, kao i svaki drugi poslodavac, dobiti najbolje moguće. Športaš je tu kao svojevrstan celebrity, što jest prilično jednostavna promidžbena igra, no vrijeme je takvo - pravila promidžbe u vremenu interneta i Facebooka jednaka su za sve.

Razvoj športske karijere kroz aktivnu vojnu službu, pozitivan je za mladog športaša i iz egzistencijalnih razloga. Športova koji se uglavnom pokazuju medijima i u kojima se vrte milijuni zapravo je malo, a ni tamo svatko ne dođe do milijunskog ugovora i vrhunskih uvjeta za pripremu.

Biti aktivan vojnik znači imati redovitu plaću te uvjete za trening i nastupe, a što je mnogim športašima danas problem. Nema svugdje jakih sponzora, a raditi u klasičnom korporativnom okruženju i ozbiljno se baviti športom skoro je nemoguće. Radno vrijeme je punih 8 sati, ako ne i više,

Športaši u vojsci

i malo je radnih mjesta gdje športaš može odsustvovati tjednima radi potreba priprema ili natjecanja. Takvo često odsustvovanje s posla nije više moguće ni u „klasičnoj“ državnoj službi, a kamoli u privatnom korporativnom okruženju.

Vojska, kao vrlo specifičan oblik državne službe, i sa specifičnim „radnim vremenom“, tu pruža velike mogućnosti. Dodatno, ugovor kojim se postaje profesionalni vojnik rješava i pitanje što nakon športske karijere.

Ovako će se jednostavno nastaviti baviti svojim dužnostima unutar vojnog ustroja, odnosno službe u Ministarstvu.

Dodatni razlog zbog kojih je vijest o primanju u djelatnu vojnu službu dovela do brojnih internetskih komentara, je na prvi pogled velika različitost između načela i ciljeva športa i olimpizma te poslova kojima se bavi vojska.

No, ta razlika je samo na prvi pogled.

Nije sličnost samo u tome da se i športaši i vojnici nalaze ispod iste zastave s kojom predstavljaju svoju zemlju, već je ova prilika dobar razlog za navesti još jednu činjenicu.

Oružane snage suvremenih demokratskih država služe za obranu, za pomoć u izvanrednim okolnostima kao što su prirodne katastrofe i za sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama. Republika Hrvatska vrlo aktivno sudjeluje u većem broju misija, sukladno Odlukama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Povelja Ujedinjenih naroda navodi kako se svi članovi UN-a, da bi pridonijeli održavanju Međunarodnog mira i sigurnosti, obvezuju staviti na raspolaganje Vijeću sigurnosti oružane snage.

Podsjetimo se Preambule Povelje Ujedinjenih naroda: „Mi narodi Ujedinjenih naroda, odlučni da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega

Valent Sinković

života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, da stvorimo uvjete potrebne za održavanje pravde i poštovanje obveza, koje proistječu iz ugovora i ostalih izvora Međunarodnog prava, da potpomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih prilika u većoj slobodi; pa u tu svrhu da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, da prihvatimo načela i da uvedemo načine koji jamče da se neće upotrijebiti oružana sila osim ako je to u općem interesu, da upotrijebimo Međunarodni mehanizam radi potpomaganja ekonomskog i socijalnog napretka sviju naroda, odlučili smo združiti svoje napore za ostvarenje tih ciljeva.“ Kada usporedimo ciljeve olimpizma i ciljeve koje su autori Povelje zadali svjetskoj zajednici, onda možemo 51 Olimp

Društvo i šport

→ Summary ←

Vojske su u sve većoj mjeri profesionalne, stoga je potrebno manji broj vojnika - bitno intenzivnije i na većoj profesionalnoj razini nego nekada - podučavati različitim vještinama. Tu iznimno upućeni vrhunski športaši mogu bitno pomoći

Olimp 52

vidjeti veliku sličnost. Makar je svijet danas sigurno ugodnije mjesto nego kada je Povelja pisana 1945. godine, mnogi od tih ciljeva još nisu ispunjeni i pred nama svima su, kao stanovnicima jedinstvenog planeta. Tko nas uostalom može bolje podsjetiti da se i najteži ciljevi ipak mogu ostvariti teškim i napornim dugogodišnjim radom od samih športaša?

Zato – poželimo našim športašima dobrodošlicu u Hrvatsku vojsku i zaželimo im uspješan nastavak kako športske, tako i nove karijere hrvatskog vojnika. 

In late 2010 the Croatian Ministry of Defense announced that the Ministry, upon the proposal of the Croatian Olympic Committee, signed with 20 top athletes contracts on active military service in the armed forces. This is a new solution for Croatia, which enables talented athletes professional conditions of development resolving at the same time the issue of their existence.

In addition, the article reminds us that one of the main tasks of the armed forces today is - the preservation of international peace and security and this is where the tasks of the armed forces largely coincide with the goals of Olympism.

Žene i šport

Amazonka sa zelene potkove

Kao hazenašica u HAŠK-ovom dresu, s loptom (1924).

Tekst: RATKO CVETNIĆ

Jedno od obilježja haškovskog poimanja športa bili su all-round športaši, aktivni, a nerijetko i vrlo uspješni, u različitim disciplinama, pa se tim putem kretala i karijera Ivane Tomljenović. Bila je odlična atletičarka, skijašica, tenisačica, a sudjelovala je i u prvoj košarkaškoj utakmici u Zagrebu, koja je održana u siječnju 1929. godine.

Olimp 54

Z

imus nas je Muzej grada Zagreba obradovao izložbom „Zagrepčanka u Bauhausu“ kustosice Leile Mehulić, posvećene životu Ivane Tomljenović Meller, čemu sa zadovoljstvom posvećujemo prostor rubrike u ovom Olimpu. Suvremenom čitatelju dugujemo jedno objašnjenje: pod «Bauhausom» iz naslova izložbe ne misli se na lanac supermarketa nego na slavnu školu za arhitekturu i primijenjenu umjetnost koju je nakon I. svjetskog rata u Njemačkoj osnovao Walter Gropius i koja je u nepunih desetljeće i pol svoga djelovanja izazvala estetsku revoluciju postavivši nove paradigme ne samo u arhitekturi, nego i u srodnim disciplinama XX. stoljeća.

Tko je Ivana Koka Tomljenović?

Nakon izložbe o njenom životu i radu posjetitelj bi se lako složio: u tome je filmu nedostajao samo Humphrey

Bogart, i to u nekoj od svojih klasičnih inkarnacija. Samo pitanje bi u vrijeme art decoa u Zagrebu bilo deplasirano; znalo se da njena pojava u salonima Zagreba, Beograda, pa potom i europskih metropola izaziva „sveobće udivljenje“, jer je još kao tinejđerka postala nezaobilaznim, ponekad i fatalnim, dijelom visokoga društva.

Premda njena likovnjačka djelatnost, koju ćemo ovdje ostaviti po strani, i danas izaziva podijeljena mišljenja struke, nama je u prvome redu važna kao športašica i športski djelatnik, a među kvalitete izložbe u MGZ-u možemo uvrstiti sretnu okolnost da ta njena strana nije zanemarena.

Rođena je 1906. na zagrebačkom Strossmayerovom trgu, u obitelji posljednjega hrvatskoga bana dr. Tomislava Tomljenovića. Usred dobrostojeće obitelji, Ivana je u svojoj mladosti svakako uživala blagodati visokoga

građanskoga položaja, koji joj je omogućio slobodan pristup športu, ali ju nije odredio svjetonazorno, što će se ogledati u njezinim antimonarhističkim, a kasnije i otvoreno ljevičarskim očitovanjima.

Već kao djevojčica aktivna je u Hrvatskom sokolu u kojem se ističe u lakoatletskim disciplinama, ali prava športska karijera vezana je uz veliku instituciju hrvatskoga športa prve polovice XX. stoljeća - uz HAŠK. Napominjemo to stoga što nam danas - u vrijeme kada javni športski diskurs prečesto biva pridavljen vulgarnostima - HAŠK doista ostaje podsjetnikom na značaj športa u građanskoj i akademskoj zajednici.

Jedno od obilježja haškovskog poimanja športa bili su all-round športaši, aktivni, a nerijetko i vrlo uspješni, u različitim disciplinama, pa se tim putem kretala i karijera Ivane Tomljenović. Bila je odlična atletičarka, skijašica, tenisačica, a sudjelovala je i u prvoj košarkaškoj utakmici u Zagrebu, koja je održana u siječnju 1929. godine, i to između dviju ženskih sastava.

U vrijeme njezinoga ulaska u HAŠK, u našoj se i europskoj mladeži, osobito ženskoj, sve više popularizira hazena ili „češki rukomet“, koji se igrao na dvostruko većem terenu i po modificiranim pravilima.

Zbog temperamenta i borbenosti, a svakako i zbog veoma privlačne pojave, ova „Amazonka sa Zelene potkove“ kako je zove autorski tim izložbe, brzo je postala zvijezda športskih rubrika i miljenica publike. Svakako s pokrićem, jer osim što je bila nositeljicom igre državne hazenaške reprezentacije, Ivana Tomljenović bila je i jedna od najboljih atletičarki tadašnje Jugoslavije s rekordima u disku i skoku u vis. To joj je 1928. godine donijelo naziv najbolje jugoslavenske športašice.

Ta reputacija pomogla joj je da, poput današnjih športaša, često mijenja mjesto boravka: Ljubljana, studij u Beču i dres Sportvereina Wien, potom odlazak u Berlin gdje - u vrijeme svog boravka na Bauhausu - sa SC Charlottenburgom osvaja europsko klupsko prvenstvo, zatim Vynohradski Sokol u Češkoj... i tako sve do kraja hazenaške karijere u beogradskom BSK-u.

No kako hazenu nakon II. svjetskog

rata sve više istiskuje rukomet, tako će Ivana Tomljenović Meller svoju dužnosničku karijeru ostvariti u športu koji danas poznajemo mnogo bolje.

Među mnogobrojnim dužnostima ističu se potpredsjednička u Rukometnom savezu Hrvatske, ali i dužnosnički mandati u Atletskom savezu Hrvatske te u Fiskulturnom društvu Dinamo.

Treba spomenuti da je za vrijeme svoga boravka u Bauhausu, koji je tada bio jedan od središta europske intelektualne ljevice, Ivana Tomljenović u mnogočemu formulirala svoje socijalističke stavove što će njoj, a i njenoj obitelji, koji puta zagorčati život u uvjetima monarhističke Jugoslavije. No, ni poslije rata, u okvirima u kojima su njeno građansko porijeklo i civilizacijske navike odudarale od boljševičke uravnilovke, trebala je i te kako zapeti da dokaže svoju pripadnost novoj orijentaciji.

Borbenost i odanost idejama Bauhausa zadržali su je u krugu ljudi koje je režim tolerirao, pa je u svojim novim ulogama, dužnosničkim i pedagoškim - kao srednjoškolska nastavnica likovnog odgoja - dočekala umirovljenje. Povukavši se iz javnoga života, već gotovo sasvim zaboravljena, umrla je 1988. godine.

Premda bi se ovo podsjećanje moglo svrstati i u našu rubriku posvećenu povijesti športa ipak je - uzimajući u obzir i spomenutu izložbu - donosimo s velikim zazivom aktualnosti, jer je Ivana Tomljenović u mnogo čemu preduhitrila današnje vrijeme te se sama izborila za status u športskim i dužnosničkim redovima svoga vremena.

Završimo stoga citatom iz kataloga izložbe, jedva odoljevajući napasti da pojam Bauhaus zamijenimo pojmom HAŠK: „Bavljenje športom u vremenu njezina formiranja bilo je odraz staleške privilegiranosti, i, mnogo značajnije, osobnog svjetonazora koji je podrazumijevao osoban odnos prema tjelesnosti, samosvijest i emancipiranost, a koji je bio ugrađen i u načelo Bauhausa da je čovjek jedinstvo duha i tijela.“ Literatura: Mehulić, Leila: Ivana Tomljenović Meller – Zagrepčanka u Bauhausu, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2010.

→ Summary ←

This winter Ivana Tomljenović Meller (1906-1988), a visual artist and educator from Zagreb, received deserved recognition through the exhibition in Zagreb’s City Museum dedicated to her unique and dynamic lifestyle.

However, she is much less known for her also very rich sports resume that started in Hrvatski Sokol (The Croatian Falcon) and HAŠK and developed as a sign of extreme self-conscience which was upgraded while she was a student of Bauhaus and which she demonstrated throughout her whole life.

Formerly one of the best European hazena athletes, she was a state team representative in several sports and later a prominent sports official.

U Zagrebu 1950. sa Šveđaninom Paulom Hoegbergom, budućim predsjednikom Međunarodne rukometne federacije

www.mgz.hr – mrežno mjesto Muzeja grada Zagreba (veljača 2011)

55 Olimp

Šport na internetu

P

recizan, švicarski organiziran, vješt u spuštanju kompetencija na niže razine - kratak je opis Međunarodnog skijaškog saveza nakon pregledavanja internetske stranice fis-ski.com. Sa sjedištem u Oberhofenu, 111 zemalja članica i 35.000 registriranih športašica i športaša, FIS je - prema riječima menadžerice za komunikacije Riikke Rakic – internetske stranice pokrenuo krajem 90-ih godina prošloga stoljeća i sam njima upravlja od 2000.

Godišnje FIS, uz pomoć nacionalnih saveza-članica, organizira 6000 natjecanja. Riječ je o respektabilnim aktivnostima i informacije o njima na službenim su stranicama vrlo dobro predstavljene. Glavni cilj ulaska u novi medij i bio je objava činjenica, ponajprije rezultata, pa su najposjećenije stranice i danas vijesti i rezultati. Šport čiji je krovni savez 1924. godine u Chamonixu osnovalo 14

✺

zemalja zasad ne koristi internet ni približno agresivno kao što to čine, primjerice, nogomet ili košarka. Informacije, obavijesti o natjecanjima, statistika, povijest, uvid u aktivnosti i dokumente FIS-ovih tijela - sve je pregledno i lako dostupno svima koji trebaju relevantnu informaciju bez previše lutanja virtualnim svijetom.

No kako je internet silno ubrzao kolanje informacija te svih drugih sadržaja vezanih i uz šport, FIS je od kraja prošlog desetljeća razgranao svoju stranicu i postavio linkove na stranice skijaškog trčanja, skokova, nordijske kombinacije, alpskog skijanja, skijanja slobodnim načinom i daskanja na snijegu (snowboard). Alpsko skijanje, skijaški skokovi i daskanje na snijegu (olimpijski šport od ZOI 1998. u japanskom Naganu) posebne stranice imaju od sezone 2008./2009., a već od sezone 2009./2010. priklju-

čuju im se stranice skijaškog trčanja, nordijske kombinacije i skijanja slobodnim načinom, športa za koji su se prve medalje na olimpijskim igrama počele dijeliti tek na Igrama u Albertvilleu 1992., koje mi posebno pamtimo jer je na njima Hrvatska zabilježila prvi samostalni nastup na olimpijskim igrama uopće.

Na upit je li i kako širenje društvenih mreža promijenilo FIS-ovu internetsku strategiju, iz ureda za odnose s javnošću dobivamo podatak da su sve FIS-ove stranice povezane sa sveprisutnim YouTubeom (youtube. com/thesportshubchannel), koji očito posjećuju svi oni željni aktivnijih i zabavnijih sadržaja.

Naravno, tu su i stranice fanova na Facebooku, kao i aktivnosti na Twitteru, jer to je danas nužnost svake institucije ako se glas o aktivnostima želi brzo i efektno pronijeti svijetom.

Najsvjesniji su toga FIS-ovi športaši,

FIS

- švicarski pedantno Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

❄

Glavni cilj FIS-ova ulaska u novi medij krajem 90-ih godina bio je objava činjenica, ponajprije rezultata, pa su najposjećenije stranice i danas vijesti i rezultati. Obavijesti o natjecanjima, statistika, povijest, uvid u aktivnosti i dokumente FIS-ovih tijela - sve je pregledno i lako dostupno svima koji trebaju relevantnu informaciju bez previše gubljenja vremena u virtualnom svijetu.

Olimp 56

aktivni na svojim web-stranicama, s profilima otvorenim na društvenim mrežama.

Stranica Međunarodnog skijaškog saveza dosad je obnavljana tri, četiri puta, a na pitanje koliko ljudi radi na njoj nismo dobili odgovor, jer broj tijekom sezone varira. Kao i broj posjetitelja, koji na dnevnoj bazi nije dostupan, a varira od discipline do discipline, ovisno o tome je li sezona ili zatišje.

Sve će se to, posve sigurno, uskoro promijeniti i postati dostupno, jer riječ je o podacima koji, najjednostavnije rečeno, privlače pokrovitelje, dakle novac. Kad su natjecanja i popularnost natjecatelja prerasli okvire pukog informiranja, a internet se kao medij zahuktao, u FIS-u su morali krenuti ukorak s vremenom želeći ipak doseći različite ciljne skupine i svakoj skijaškoj disciplini dati značenje koje

zaslužuje. To privlači publicitet, a on sponzore.

Na tom je tragu i nastavak hvalevrijedne kampanje „Dovedite djecu na snijeg“. Na FIS-ovoj je stranici, naime, i dio namijenjen najmlađima, fis-snowkidz.com, koji će od 22. siječnja 2012. postati posebna stranica world-snow-day.com. Riječ je o dugoročnom programu koji bi se radno mogao nazvati svjetskim danom snijega, svojevrsnom festivalu - želja je i dalje dovoditi na snijeg obitelji s djecom, upoznati ih s tim lijepim i zdravim športom i dalje ga popularizirati. Naravno, u akciju se uključuju sponzori, proizvođači opreme, skijaške škole, turističke zajednice…

Za tako ambiciozan projekt daljnjeg razvoja i popularizacije skijanja, internet je odlično i najpraktičnije mjesto na kojem se svi zainteresirani mogu brzo okupiti, umrežiti i dobiti željeni vizibilitet. 

✺

→ Summary ←

The main objective of FIS’s entry into the new media in the late 90-ies was the publishing of facts, primarily the results and today the most visited pages are still: the news and results.

Announcements on events, statistics, history, insight into the activities and documents of FIS’s bodies - everything is clear and easily accessible to all those in need of relevant information quickly.

But as the Internet greatly accelerated the circulation of information and all other sport related contents, since the end of the past decade FIS has expanded its web page fis.com and by putting up the links for cross-country skiing, ski jumping, Nordic combined, Alpine skiing, freestyle skiing and snowboarding (snowboard). Cross country skiing, ski jumping and snowboarding (an Olympic sport since the 1998 Winter Olympic Games in Nagano, Japan), have had special web pages since the season of 2008/2009 and in the season of 2009/2010 they are joined by cross-country skiing, Nordic combined and freestyle skiing web pages, all sports for which the first medals were given out in the 1992 Winter Olympic Games in Albertville.

The FIS’s web page also contains a section for the youngest, fis-snowkidz. com, which will from January 22nd 2012 become a separate web page called: world-snow-day.com as a praiseworthy continuation of the campaign: “Bring the Kids to the Snow”. This is a long-term program whose working title could be: The World Snow Day”, a kind of festival - with the main goal to continue bringing families with children to the snow, introducing them to the sports and continue working on making it popular.

❆ 57 Olimp

Šport i međunarodne integracije

Z

ačetci ENGSO-a (European Non-Governmental Sports Organisation), krovne nevladine športske organizacije u Europi, sežu u šezdesete godine prošloga stoljeća kada je djelovala pod skraćenicom NGO Club (Non Governmental Organisation Club) objedinjujući forum suradnje i savjetovanja na športskom planu.

NGO Club predstavljao je svojevrstan odgovor na redovne sastanke i suradnju istočnih država o pitanjima športske politike. Do promjene naziva dolazi 1990. godine kada NGO Club postaje ENGSO, međutim proteći će još pet godina, kada će se 1995. godine na glavnoj skupštini usvojiti statut i izabrati izvršni odbor.

Svojim osnivanjem ENGSO postaje partner Europskoj uniji na planu športskih pitanja u Europi, direktne suradnje sa službenim tijelima Europske unije te predstavlja svojevrsni most na području športske suradnje između istoka i zapada. Nakon političkih promjena u Europi, ENGSO prerasta u pan-europsku športsku organizaciju i danas predstavlja jedinu športsku organizaciju kojoj je odobren savjetodavni status od strane Vijeća Europe.

ENGSO je neprofitna nevladina

Olimp 58

ENGSO - promicatelj europskog športa Tekst: SAŠA CERAJ

ENGSO je neprofitna nevladina športska organizacija u koju je udruženo 40 krovnih nacionalnih športskih organizacija koje predstavljaju šport svojih zemalja u njegovom najširem smislu - od školskog do onog vrhunskog.

športska organizacija u koju je udruženo 40 krovnih nacionalnih športskih organizacija (u nekim državama to su nacionalni olimpijski odbori, dok u drugima tu ulogu nose nacionalni športski savezi) koje predstavljaju šport svojih zemalja u njegovom najširem smislu - od školskog do onog vrhunskog.

Glavni ciljevi i zalaganje ove športske organizacije usmjereni su k promoviranju nezavisnosti športa Europe, procjeni i praćenju utjecaja političkih i ekonomskih odluka Europske unije koje se odnose na šport, pružanju pomoći razvoju športa na svim razinama, podizanju statusa športa i njegova kredibiliteta, pružanje podrške voluntarizmu u športu kao važnom faktoru razvoja društva, poticanju razvoja demokracije u športu, promicanje jednakosti spolova u športu te izgradnji suradnje između različitih organizacija koje se bave športom za sve.

U sklopu ENGSO-a djeluje i ENGSO Youth organizacija čiji je cilj zastupanje interesa osoba mlađih od 35 godina koje se u Europi bave športom te promicanje i pružanje potpore provedbi ENGSO-ovih smjernica za djecu i mlade u športu.

Aktivnosti i programi koje provodi ENGSO i te kako su značajni, a posebno mjesto zauzimaju ENGSO forumi koji su se počeli održavati 1998. godine te kontinuirano nastavili, mijenjajući svake godine državu-domaćina.

Hrvatska je domaćinstvo ovog vrijednog športskog događaja organizirala od 8. do 9. listopada 2010. godine u Dubrovniku s Hrvatskim olimpijskim odborom kao glavnim domaćinom. Zanimljivo je istaknuti jedan kuriozitet: naime, Hrvatski olimpijski odbor član je ENGSO-a od 1998. godine upravo kada je održan prvi ENGSO forum u Latviji u gradu Rigi.

Uspješno domaćinstvo i organizaciju 13. ENGSO foruma, Hrvatski olimpijski odbor održao je pod temom „Socijalna inkluzija i obrazovanje putem športa“, a aktualnost i značaj ove teme potvrđen je velikim zanimanjem i prisustvovanjem 50-ak predstavnika nacionalnih športskih organizacija, konfederacija i olimpijskih odbora iz dvadesetak država.

S obzirom da je ENGSO-ovo glavno polje interesa u 2010. godini posvećeno volonterima i snažnijem uključivanju u društvene procese, cilj 13. foruma bio je produbiti saznanja o tim pitanjima i podići ih na višu razinu te osigurati njihovu prepoznatljivost.

Forum ove ciljeve provodi u praksu pružanjem mogućnosti svim članovima za prezentiranje svojih ideja i razmišljanja te razmjenu misli i promociju novih mogućnosti u razvitku navedenih ciljeva.

Kao podrška i dodatno usmjerenje spomenutim ciljevima, ENGSO je na svojoj glavnoj skupštini usvojio The ENGSO Manifesto on Truly Inclusive Sport putem kojeg ohrabruje svoje članice, kako na nacionalnom tako i na europskom planu, da u suradnji s vladinim organizacijama posvete pažnju problemima kao što su nasilje u športu, rasizam, jednakost spolova, međugeneracijska solidarnost i drugo.

S obzirom da je 2011. godina proglašena Europskom godinom volontera, športu se otvara mogućnost putem kojeg može promovirati svoju ulogu istinskog pokretača društvenih promjena. ENGSO, u skladu sa svojim poslanjem, dat će svoj doprinos u promociji športa i njegove važnosti u modernom društvu, ali i posredovati između svojih članica i vladajućih tijela Europe, a sve s ciljem stvaranja fizički aktivnijeg i zdravijeg europskog društva.

U prilog tome govori i ENGSO-ova podrška raspravi Europske unije o pružanju podrške športu, aktivno uključivanje i osiguravanje prepoznatljivosti športskog pokreta za vrijeme održavanja Europske godine volontera, uključenost u projekt EU Platform on Diet, Physical Activity and Health te pokretanje procesa za usvajanje nove ENGSO-ove strategije koja će biti usvojena na glavnoj skupštini u svibnju 2011. godine u Tallinnu.

U ovaj proces uključena je i Hrvatska, kao članica radnog tijela, te će svojim aktivnim sudjelovanjem zasigurno ugraditi svoj doprinos u izradi nove strategije i njezinih smjernica. 

→ Summary ←

ENGSO (European NonGovernmental Sports Organization) is a non-profit sports organization in which 40 umbrella sports organizations are joined representing the sports of their countries in its broadest sense - from school sports to top sports.

The main objectives and commitment of this sports

organization are aimed at promoting the independence of European sports, assessing and monitoring the impact of political and economic decisions of the European Union relating to sports, helping the development of sports on all levels, raising the status of sports and its credibility, supporting voluntarism in sports as an important factor of social development, fostering the development of democracy in sports, promoting gender equality in sports and the development of cooperation between various organizations involved in sports for everyone.

Literatura: Chappelet, Jean-Loup, Autonomy of sport in Europe, Councile of Europe, Strasbourg, 2010.

59 Olimp

Športska fotografija

F Feđa Klarić

Olimp 60

jodor Feđa Klarić rođen je 1946. u Splitu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Karijeru je počeo u dnevnom listu "Slobodna Dalmacija" 1971. godine i ostao joj je vjeran do danas. Tijekom četrdeset godina, iza njega je ostalo na desetke tisuća snimljenih fotografija.

Ništa mu u gradu ne promakne; u svom je Splitu zabilježio niz fotografija koje su danas vrijedan dokument vremena u kojem su nastale. Najbolji dokaz tome su i ove fotografije koje objavljujemo na stranicama "Olimpa", a u povodu stotog rođendana nogometnog kluba "Hajduk" koji se obilježava ove godine.

Klarić je, uz ostale izložbe, izlagao i u Beču i Leipzigu, a dobitnik je mnoštva nagrada i priznanja. Među njima je i najviše odličje za djelovanje u kulturi - Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića; jedini je hrvatski fotoreporter odlikovan tim odličjem.

Fjodor Fedja Klarić was born in 1946 in Split, where he completed elementary and high school. He began his career in the daily newspaper “Slobodna Dalmacija“ (“Free Dalmatia”) in 1971 and has remained loyal to it until today. Over the forty years of his working experience, he has left tens of thousands of photographs he had taken.

Nothing gets past him that goes on in town; in his hometown of Split he has taken a series of photographs that are now a valuable document of the time in which they were taken. The best evidence of this are the photographs that we are publishing on the pages of „Olimp“ on the occasion of the hundredth birthday of the soccer club „Hajduk“ which is being marked this year.

61 Olimp

Od Olimpa dO dO Olimpa Snažna potpora Europskim igrama Čak je 87 posto nacionalnih olimpijskih odbora, članova EOC-a, dalo snažnu potporu Europskim igrama, a visokih 40 posto izrazilo želju da im budu organizatori. Rezultat je to istraživanja koje je provela radna skupina Europskih olimpijskih odbora (EOC), a kojoj predsjedava predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, inače član Izvršnog odbora EOC-a i koordinator studije o izvedivosti isplativosti održavanja ovog višešportskog kontinentalnog natjecanja koje ''stari kontinent'' za razliku od ostalih kontinenata (Panameričke, Azijske i dr.) još uvijek nema.

Komentirajući rezultate istraživanja među 49 nacionalnih olimpijskih odbora, članova EOC-a, njegov čelnik Patrick Hickey izrazio je zadovoljstvo podatcima: "Ova je potpora nacionalnih olimpijskih odbora dragocjena za nastavak projekta kojeg je podržao ne samo Međunarodni olimpijski odbor, već i vodeće broadcasting korporacije, brojne međunarodne športske federacije, te športaši i športski dužnosnici.“ Slijedeći korak EOC-a je osnivanje tvrtke koja će napraviti temeljitu studiju provedivosti ove zamisli, a odluku će objaviti sredinom ožujka ove godine.

Projekt Sportske televizije Rogge ocijenio odličnim!

Izaslanstvo Hrvatskog olimpijskog odbora koje je predvodio član MOO-a i počasni predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak, te predsjednik i glavni tajnik HOO-a Zlatko Mateša i Josip Čop te predstavnica HOO-a za odnose s javnošću Gordana Gaćeša, službeno su 25. veljače posjetili Međunarodni olimpijski odbor i razgovarali s predsjednikom Jacquesom Roggeom i njegovim prvim suradnicima (voditelj Odjela za ljudske resurse Christophe De Kepper, direktor marketinga Timo Lumme i direktor komunikacija Mark Adams).

Razlog posjeta bio je poziv čelniku MOO-a Jacquesu Roggeu da bude počasni gost proslave 20. obljetnice HOO-a u rujnu ove godine, a što je sa zadovoljstvom prihvatio.

Dodatni razlog dolaska bio je i Roggeov interes za projekt Športske televizije u Hrvatskoj. Projekt mu je predstavio predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, a predsjednik MOO-a i njegovim suradnici ocijenili su ga izvanrednim i kao potporu ponudili svoju pomoć.

Hrvatsko izaslanstvo primio je i direktor Olimpijske solidarnosti Pere Miro koji je također podržao projekt Sportske televizije, prve specijalizirane športske televizije u svijetu čiji je vlasnik jedan nacionalni olimpijski odbor.

Predsjednik MOO-a Jacques Rogge dao je Športskoj televiziji ekskluzivni intervju koji će biti emitiran prvog dana programa - 5. travnja.

Nacionalni športski savezi o Sportskoj televiziji O Sportskoj televiziji na čijoj se programskoj shemi intenzivno radi od 16. prosinca 2010. kada je dobivena koncesija, razgovaralo se s tajnicima nacionalnih športskih saveza. Na

Olimp 62

kolegiju pod predsjedavanjem glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa, 20. siječnja u Domu športova u Zagrebu, više od 90 posto saveza javno je iskazalo volju i interes za suradnju.

Prezentirajući projekt Sportske televizije Petar Čavlović, inače predsjednik HOO-ove Komisije za digitalizaciju i nove medije, potvrdio je da je riječ o pokrivanju svih razina hrvatskog športa u kojoj, dakako, neće biti podjele na „male i velike“.

Programski koncept Sportske televizije osim izravnih prijenosa na svim razinama, podrazumijeva i vijesti, športske reportaže, osvrte i komentare te ostala događanja i zanimljivosti iz športa i svijeta olimpizma. Cijeli program nedvojbeno je usmjeren ka kvalitetnijem pozicioniranju športa u društvu.

Smatrajući je velikim poticajem, nacionalni športski savezi iskazali su svoju spremnost prihvatiti svoju ulogu u stvaranju programskog sadržaja.

Jura Ozmec, prvi glavni urednik ST Odlukom programskog vijeća 21. veljače, za glavnog urednika Sportske televizije imenovan je ugledni športski novinar i komentator Jura Ozmec koji je tim povodom izjavio: „Sportska televizija unosi novu živost ne samo u hrvatski šport, već u cjelokupan hrvatski medijski prostor, jer to nije i neće biti samo televizija prijenosa, već televizija športskih vijesti iz svih hrvatskih športskih cjelina i cijelog svijeta športa.“ Jura Ozmec, nekad i sam aktivni športaš, od 2003. predsjednik je Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN), član Središnjeg odbora Hrvatskog novinarskog društva (HND), a od 2006. do 2010. dopredsjednik Europske unije športskih novinara (UEPS).

Ozmec je bio vanjski suradnik dnevnog lista "Sportske novosti", osnivač i prvi urednik športske redakcije i urednik unutarnjo-političke redakcije Radija 101.

Od 1987. do 2011. radio je u športskom programu HTV-a obnašajući brojne odgovorne funkcije - novinara/reportera, urednika i voditelja u športskim i informativnim emisijama te programima HTV-a.

Uz to, bio je voditelj press projekta Mediteranske igre Bari 1997., Olimpijske igre Atena 2004. i OI Peking 2008.

MI 2013. u Mersinu umjesto u Volosu Zbog financijskih problema i kašnjenju u radovima na objektima i infrastrukturi, Međunarodni odbor Mediteranskih igara (MOMI) pod vodstvom predsjednika Amara Addadija, na sjednici u Parizu, 28. siječnja, ipak je Volosu (Grčka) morao oduzeti domaćinstvo Mediteranskih igara 2013. i dodijeliti ga Mersinu (Turska).

Podsjetimo da je Volos ovu organizaciju dobio u listopadu 2007. u konkurenciji Mersina i Rijeke i to s tijesnom prednošću (tri glasa) u finalu s Rijekom (kojoj je to bila četvrta kandidatura).

Tekst: RADICA JURKIN

Hrvatski športaši na X. zimskom EYOF Liberec 2011.

Deseti zimski olimpijski festival europske mladeži Liberec (Češka) održan od 12. do 19. veljače 2011., okupio je 1055 mladih športaša iz 44 zemlje, a na programu natjecanja bilo je osam športova; alpsko i nordijsko skijanje, skijaško trčanje, skijaški skokovi, biatlon, snowboard, umjetničko klizanje i hokej na ledu.

Hrvatski su se športaši, njih 11, natjecali u skijaškom trčanju (u kojem ih je bilo najviše, njih četiri), te tri u biatlonu i po dva u umjetničkom klizanju i alpskom skijanju.

Prema izvještaju Ureda za olimpijski program HOO-a i šefa Misije Damira Šegote, športaši su u Liberecu uživali u odličnim smještajnim i komunikacijskim uvjetima - imali su pristup internetu čime su mogli pratiti ne samo Festival, već i sva ostala dnevna svjetska zbivanja, koristiti društvene mreže, kontaktirati svoje obitelji, prijatelje, razmjenjivati informacije i dojmove.

Pogodnosti koje je domaćini Liberec, liberečka regija i Češki olimpijski odbor pod patronatom EOC-a osigurao mladim športašima, bit je zajedništva i solidarnosti jednog pokreta kakav je svjetski olimpizam.

Hrvatski športaši nisu osvojili medalje, ali su usvojili znanja i iskustva koja ih izgrađuju u svijetu solidarnosti, fair playa, prijateljstva i iskustva, a koja su im u njihovom osobnom, kao i društvenom rastu, od posebne dragocjenosti.

Dobitnici Nagrade HZSN za životno djelo: Ožbolt, Goleš i Kučan Na prigodnoj svečanosti u zagrebačkom Novinarskome domu, u nazočnosti brojnih uglednika športskog i javnog života (među kojima su bili predsjednik i glavni tajnik HOO-a Zlatko Stanko Kučan, Ivanka Ožbolt Mateša i Josip Čop), i Janko Goleš Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) uručio je 28. veljače ove godine najveća priznanja športskim novinarima, urednicima i komentatorima.

Nagradu za životno djelo HZSN, dobili su ugledna novinarka Sportskih novosti Ivanka Ožbolt, urednik, a danas direktor SN Janko Goleš, te dugogodišnji urednik sportske rubrike Vjesnika i vrsni novinar Stanko Kučan.

Godišnje priznanje HZSN-a za novinski osvrt dobio je Vinko

Rogge evaluated the Sports Television Project as excellent On February 25th, the Croatian Committee delegation headed by the IOC member and honorary president of the COC, Antun Vrdoljak, the President and Secretary General of the COC, Zlatko Mateša and Josip Čop and the representative of COC for public relations, Gordana Gaćeša, paid an official visit to the International Olympic Committee and talked with its president, Jacques Rogge and his first assistants – the IOC Chief of staff Christophe De Kepper, IOC Marketing Director Timo Lumme and the IOC Communication Director Mark Adams.

The reason for the visit was to invite the head of IOC, Jacques Rogge, to be an honorary guest of the 20th anniversary of COC in September this year which he gladly accepted.

Another reason that for our delegation’s visit was Rogge’s interest in the project: Sports Television in Croatia. The project was presented to him by the President of COC, Zlatko Mateša, which the IOC president and his associates assessed as excellent and as a sign of support offered their assistance.

The Croatian delegation was also received by the director of Olympic Solidarity, Pere Miro.

The IOC President, Jacques Rogge, gave Sports Television an exclusive interview which will be aired on the first day of the program.

The national sports federations on Sports Television Discussions were held with the secretaries of national sports federations about Sports Television and the intense work that has been done on its program scheme since December 16th, 2010 when it received concession.

At the course under the chairmanship of the Secretary General of COC, Josip Čop, over 90 percent of the federation publicly expressed an interest and willingness to cooperate.

By presenting the Sports Television project Petar Čavlović, also the President of the COC Commission for Digitalization and New Media, confirmed that this is about covering all levels of Croatian sports in which, of course, nothing will be divided into „great and small“.

The program concept of Sports Television is based not only on live broadcasting on all levels, but it also includes the news, sports reports, reviews and comments and other events and interesting things from sports and the world of Olympism.

The entire program is undoubtedly focused on more quality placing of sports in society. By considering it a great incentive, the national sports federations have expressed their readiness to accept their role in the creation of the program content.

63 Olimp

Od Olimpa dO dO Olimpa Knežević iz Jutarnjeg lista, za komentar Iva Perdec-Augustić iz Vjesnika, a za intervju Tomo Ničota iz Sport plusa. Godišnja nagrada za fotografiju pripala je Antoniju Broniću iz Pixsella, Novinarka Milena Dragišić nagrađena je za praćenje malih športova, a Blaž Duplančić je dobio priznanje za izdavaštvo.

Priznanja za lokalne medije te za najbolji press-centar dodijeljene su redakciji karlovačke TV 4 rijeke odnosno Hrvatskom vaterpolskom savezu za press-centar Europskog prvenstva u vaterpolu.

Oštro protiv nepropisnog i nezakonitog klađenja u športu Pod predsjedavanjem predsjednika MOO-a Jacquesa Rogga u Lausanni je 1. ožujka održan sastanak radne skupine na temu nezakonitog i nepropisnog klađenja, koje je, kako je naglasio Rogge, postalo prava „pošast“ i ozbiljna prijetnja svjetskom športu. Iz tih je razloga Rogge okupio ne samo predstavnike nacionalnih olimpijskih odbora, već i ministre brojnih zemalja, članove Interpola, Ujedinjenih naroda, udruženja međunarodnih saveza i predstavnika MOO-a.

O ovom problemu MOO je poduzeo niz mjera već prije pet godina i od tada ima aktivnu ulogu. Među njima je i dopuna Etičkog kodeksa MOO-a 2006. kojim je zabranjeno klađenje na olimpijskim natjecanjima svim sudionicima olimpijskih igara.

Poduzete su i druge mjere za podizanje svijesti javnosti o tom problemu, očuvanje integriteta olimpijskih igara i športa općenito te jačanje suradnje s partnerima unutar i izvan olimpijskog pokreta.

O tome predsjednik MOO-a Jacques Rooge obavijestio je svjetsku javnosti i posebnim priopćenjem kojeg je HOO objavio na www.hoo.hr i u Sportskim novostima.

Jura Ozmec, the first editor-inchief of Sports Television Based on the decision of the Program Committee on February 21st, the prominent sports journalist and commentator, Jura Ozmec, was appointed editor-inchief of Sports Television.

Jura Ozmec, who himself used to be an active athlete, has been President of the Croatian Sports Journalist Association (Hrvatski zbor sportskih novinara - HZNS) since 2003 and a member of the Croatian Journalists Association’s (Hrvatsko novinarsko drustvo - HND) Central Committee and from 2006-2010 he was the Vice -president of the European Union of sports journalists (UEPS).

From 1987 to 2011 he worked in the sports program of HTV (Croatian Television) performing numerous responsible functions - journalist/ reporter, editor and host of sport and news programs and HTV programs.

Croatian athletes at the 10th Winter EYOF Liberec 2011 The tenth Winter Olympic Festival of European Youth Liverec (Czech Republic), held from the 12th -19th of February 2011, brought together 1055 young athletes from 44 countries and the competition program had eight sports: alpine and Nordic skiing, cross country skiing, ski jumping, biathlon, snowboarding, figure skating and ice hockey.

The Croatian athletes, 11 of them, competed in cross country skiing (where there were at most, four of them), three in the biathlon and two in figure skating and alpine skiing.

The benefits that the host Liberec, the Liberec region and the Czech Olympic Committee, under the patronage of the EOC, provided for the young athletes is the essence of fellowship and solidarity of a movement such as world Olympism. The Croatian athletes did not win any medals, but they did acquire knowledge and experience that make them who they are in the world of solidarity, fair-play, friendship and experience which are especially precious for their personal as well as social growth.