Olimp 90.

NOVA TOYOTA C-HR

HYBRID ELECTRIC

Prosječna potrošnja goriva modela Toyota C-HR u mešovitoj vožnji od 4,7 do 5,2 l/100 km, emisije CO2 od 105 do 117 g/km. Cijena se odnosi na model Toyota C-HR Center HEV. Do 10 godina jamstva uz Toyota Relax: 3 godine tvorničkog jamstva + do 7 godina ili 200.000 km (što prije nastupi) dodatnog jamstva koje se aktivira obavljanjem redovitih servisa kod ovlaštenog Toyota partnera prema uputi proizvođača. Za detalje vezane uz Toyota Relax, posjetite www.toyota.hr ili kontaktirajte ovlaštenog Toyota partnera. Slika je simbolična.

IMPRESSUM

ZA NAKLADNIKA

Siniša Krajač

Hrvatski olimpijski odbor

Trg Krešimira Ćosića 11 10 000 Zagreb

GLAVNA UREDNICA Ninna Lara Vidaković

IZVRŠNI UREDNIK

Ante Drpić

UREDNIŠTVO

Vinko Knežević, Ana Popovčić, Jura Ozmec, Danira Bilić, Gordana Gaćeša, Saša Ceraj, Radica Jurkin

PRODUKCIJA

M 14 d.o.o (Jet-set magazin)

Velimira Kljaića 4 10 000 Zagreb

TISAK

Grafički zavod Hrvatske

Mičevečka ul. 7 10000 Zagreb

NAKLADA 3200 primjeraka

Naslovnica: Foto: Hrvatski vaterpolski savez

Montaža: Ines Jakopanec

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr

e-mail: hoo@hoo.hr

VATERPOLSKA BAJKA

Barakude u zemlji čudesa

str. 18

SPORT I MODA Kako je sport zaveo modu

ZIMSKE

OLIMPIJSKE

IGRE MLADIH GANGWON 2024.

IZDVAJAMO IZ str. 14 str. 4 str. 22

SPORT I OBRAZOVANJE

Do Olimpa s diplomom u ruci

str. 26 ZASLUŽENO POŠTOVANJE

Sportske legende i dodana vrijednost društvu

22. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA “KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA”

str. 36

Olimpijske

legende: Miroslav Pribanić

str. 38 FILM O RATKU RUDIĆU

Filmski spomenik najvećem sportskom arhitektu

str. 42

str. 30

SPORTSKI NOVINARI na humanitarnom zadatku

Barakude

iz zemlje čudesa

Srebro na Europskom prvenstvu u Dubrovniku i Zagrebu, pa samo mjesec dana kasnije i zlatno odličje na SP-u u Dohi, našu vaterpolsku reprezentaciju uvrstilo je na listu hrvatskih sportskih čuda

Charles Lutwidge Dogdson engleski je književnik iz 19. stoljeća, poznatiji pod pseudonimom Lewis Caroll. Ako vam to i nije baš poznato, zacijelo ste čuli za njegovo najpoznatije djelo - „Alisa u zemlji čudesa”. U 21. stoljeću, mi Hrvati smo narod koji živi upravo u takvoj zemlji čuda. Tu mislimo na sportska čuda i to, naravno, u pozitivnom smislu! Netko će sad možda zaustiti kako pretjerujemo, ali prisjetimo se nekih nestvarnih uspjeha koji se mogu nazvati upravo – čudima. Rukometaši su 2003. osvojili prvo svjetsko zlato nakon što su godinu dana ranije bili zadnji u Europi. A i taj turnir SP-a otvorili su porazom odArgentine! Goran Ivanišević je 2001. postao prvi i do danas jedini tenisač koji je Wimbledon osvojio s pozivnicom. U finalu koji je trajao dva dana, jer s Hrvatima ništa ne može „normalno“. Država koja

nema niti jednog pravog skijališta dala je djevojku koja je doslovno poharala skijaški svijet, Janicu Kostelić. Napokon, pa nije baš nimalo „normalno“ da nacija od četiri milijuna (sad nas više ni toliko nema) na dva uzastopna svjetska prvenstva u nogometu (2018. i 2022.) osvoji odličje!

PRAVA VODENA BAJKA

Ovom nizu čudesnih ostvarenja pridružili su se u siječnju i veljači naši vaterpolisti. Ne, nije neka senzacija kada nam Barakude doma donose kolajne, ali upravo čudesan je kontekst u kojem su to sada učinili, odnosno zadivljujuća je količina plemenitog metala koju su osvojili u tako kratkom razdoblju. Ova 2024. najčudnija je godina u povijesti vaterpolskog sporta. Godina u kojoj su već odigrani EP i SP, a tek slijede Olimpijske igre. Godina kakva se više neće nikada ponoviti. I u prvih mjesec i pol dana te godine, naši su

Piše: DEAN BAUER, Foto: CROPIX

VATERPOLSKA BAJKA

vaterpolisti na oba velika natjecanja stigli do finala: najprije su osvojili europsko srebro u Zagrebu, a onda i svjetsko zlato u Dohi! Nestvarno i čarobno, prava vodena bajka...

Vratimo najprije „film“ na utorak, 16. siječnja, na onu finalnu večer kada je bazen uz Savu zanijemio jer su nam Španjolci „uzeli“ zlato. Sada se možda u nekome probudi žal zato što nismo i tada osvojili najsjajniju medalju, pa bismo tako u trezoru imali dva zlata... No, pogledajmo drugu stranu: da su kojim slučajem, tada u Zagrebu, naše

„kapice“ uspjele dohvatiti europsko zlato, bilo bi to naravno sjajno - slavili bismo europske prvake i ovjerili vizu za Igre u Parizu. No, na SP u Dohu tad bismo poslali kombiniranu B reprezentaciju, odmarali one najbolje igrače i ta momčad ne bi prošla četvrtfinale. Ovako su dečki, pomalo nesretni i utučeni zbog one Granadosove “šraube desetljeća“ koja je odnijela najvišu poziciju na pobjedničkom postolju, glasno uzdahnuli, rukom otklonili „prašinu s ramena“ i... Ništa, skočili su opet u bazen i nastavili još jače! Epilog znate. Iako, prije polijetanja za Katar teško je bilo naslućivati takav rasplet.

se slobodno nakratko vratiti i u zadnje tjedne 2023. Naime, 17. studenoga Hrvatskoj je povjereno nemoguće - organizirati Europsko prvenstvo koje je moralo početi 4. siječnja 2024.! U samo tridesetak radnih dana.

VATERPOLSKA EUROPA U ČUDU

Malo tko u Europi usudio bi se prihvatiti te organizacije. Zdrav razum je govorio da je u tako kratkom vremenu to jednostavno neizvedivo. Ali Hrvatska puno toga može kad se zainati. Hrabro je preuzela odgovornost i - uspjela! „Ulickani“ i dupkom ispunjeni Gruž u Dubrovniku i zagrebački bazen uz Savu te besprijekorna organizacija turnira, koji je prvi put u muškoj konkurenciji bio istodobno u dva grada, zavrijedili su samo hvalospjeve. Vaterpolska Europa ostala je otvorenih usta od čuđenja; sve je bilo besprijekorno. U sportskom smislu nije sve teklo glatko ni na trenerskoj klupi. Uoči EP-a, početkom priprema u prosincu 2023., izbornik Ivica Tucak završio je u bolnici na operaciji, ugradnji stenta. Dan nakon operacije vratio se na trening. Trebao je realno izbjegavati stres, ali umjesto toga on je „uletio“ u grotlo Gruža, Save, a kasnije i Dohe. Sa svim šokovima preokreta, zadnjih sekundi, izvođenja peteraca... Trener sa stentom, dvojica igrača nakon prvog turnira na operaciji, ostatak premoren od zaista ekstremnih napora u sportu koji ima daleko najveći broj utakmica, natjecanja, prvenstava... Ali nisu ni jednom „zakukali“! I eto, zbog svega toga ovo je prava čarobna priča. Nestvarna i lijepa do boli. Nova priča iz zemlje čudesa.

Naime, na put smo otišli bez dvojice vrlo bitnih igrača: bez drugog vratara Popadića koji je vratarske klase Bijača i koji nas je u Rotterdamu 2021. odveo do Olimpijskih igara u Tokiju, a doma je ostao i na operaciju otišao i Luka Bukić, standardni član udarne sedmorke. Umjesto Popadića tako je na SP krenuo Mate Anić. Danas Matu svi hvale, dižu u nebesa, ali početkom veljače, osim obitelji, prijatelja i zagriženih vaterpolskih zaljubljenika, malo tko je uopće znao za njega. A upravo je on, skidajući peterce, odveo reprezentaciju najprije u finale, a onda itekako pridonio na putu do zlatnog odličja. U Dohu nije otišao ni Maro Joković iako se pričalo o mogućnosti da pripomogne reprezentaciji. No, zato se u punom svjetlu iskazao Marko Žuvela, klasu potvrdio Rino Burić, lijevu stranu sjajno pokrio Franko Lazić, odlično je na braniču, ali i u napadu odigrao Matias Biljaka. Uz Lorena Fatovića, Filipa Kržića, Zvonimira Butića..., to su sve igrači za najmanje još dva olimpijska ciklusa. Kad vrtimo film te čarobne vaterpolske bajke, možemo

Put do europskog srebra u Dubrovniku/Zagrebu

1. kolo: Španjolska 14-12 (5 m)

2. kolo: Francuska 12-7

3. kolo: Crna Gora 13-15

Četvrtfinale: Grčka 13-8

Polufinale: Mađarska 11-8

Finale: Španjolska 10-11

Put do svjetskog zlata u Dohi

1. kolo: Australija 13-8

2. kolo: Španjolska 6-10

3. kolo: Južna Afrika 29-6

Osmina finala: Kina 22-4

Četvrtfinale: Srbija 15-13

Polufinale: Francuska 17-16 (5 m)

Finale: Italija 15-13 (5 m)

STOLNOTENISAČI OSTVARILI TRI NORME ZA PARIZ

Međunarodna stolnoteniska federacija potvrdila je u ožujku da je muška reprezentacija u sastavu

Andrej Gaćina, Tomislav Pucar, Filip Zeljko i Frane Tomislav Kojić izborila Igre u Parizu zahvaljujući 12. mjestu na ljestvici ITTF-a. Isto tako, samim momčadskim plasmanom, naša dva najbolja stolnotenisača igrat će i u pojedinačnoj konkurenciji. To su, prema trenutnom renkingu, Pucar i Gaćina. No, to nije sve! Skoplje je u siječnju bilo sretno za našu stolnotenisku delegaciju na mlađeseniorskom Europskom prvenstvu. Hana Arapović i Ivor Ban u konkurenciji mješovitih parova osvojili su zlatno odličje. I to u zaista čudesnom meču, jer su u odlučujućem setu zaostatak od 3-8, s osam poena u nizu, pretvorili u pobjedu. Hana je oko vrata stavila i broncu u pojedinačnoj konkurenciji te u ženskim parovima s Njemicom Sophijom Klee, dok je Ivor medalju istog sjaja dohvatio u muškim parovima s Bornom Petekom

DININ POTHVAT U JUŽNOJ AFRICI plivanje

daljinsko plivanje

Daljinska plivačica Dina Levačić nastavlja impresionirati svojim ostvarenim ciljevima na otvorenom moru. U Južnoj Africi preplivala je tri zacrtane rute - False Bay, Cape Point i Robben Island te je tako postala prva osoba iz Hrvatske kojoj je to uspjelo. Njezine nevjerojatne pothvate prepoznala je i Međunarodna plivačka organizacija na otvorenim vodama koja ju je proglasila najboljom plivačicom 2023.

obaranje ruke

MILJENIĆ S DRŽAVNIM REKORDOM „UPLIVAO“

U PARIZ

Na impresivan način došao je Nikola Miljenić do svojih drugih Igara. Početkom ožujka, na 15. izdanju Međunarodnog mitinga Victoria – Primorje, na bazenu na riječkoj Kantridi isplivao je olimpijsku A normu na 100 m slobodno te tako postao naš prvi predstavnik u plivanju u Parizu. Njegov rezultat 48,13 je i novi nacionalni rekord u ovoj disciplini; za pet stotinki nadmašio je Duju Draganju iz 2009. godine.

NEDODIRLJIVI RINO MAŠIĆ

Svjetski i europski prvak u obaranju ruke Rino Mašić ostvario je krajem veljače velik uspjeh pobjedom u Dubaiju na prestižnom natjecanju King of the Table. Najbolji hrvatski sportaš u neolimpijskim sportovima prema izboru HOO-a za 2023., u teškoj je kategoriji (110 kg) pobijedio najvećeg suparnika u profesionalnom obaranju ruke, Gruzijca Baču Saginašvilija sa 4-0, potvrdivši tako svoju dominaciju.

rukomet

Hrvatski rukometaši će šesti put sudjelovati na olimpijskim igrama! Na kvalifikacijskom turniru u Hannoveru to su osigurali već u prva dva susreta kada su svladali najveće konkurente, prvo Austriju (35:29), a zatim i Njemačku (33:30), da bi svoju dominaciju potvrdili i trećom pobjedom u isto toliko utakmica - s Alžirom (34:22). Bile su to impresivne izvedbe za odlazak na najveći sportski događaj u 2024., a tamo će loviti četvrtu olimpijsku medalju… Dodajmo i kako su mlađe kadetkinje osvojile broncu na Mediteranskim igrama koje su održane u Podgorici, a u Lijepu Našu stigle su i dvije pojedinačne nagrade koje su zaslužile Jelena Poljak na poziciji desne vanjske te Nika Batinić kao najbolji kružni napadač natjecanja. Pokazalo se kako se povećano ulaganje Vlade RH u sport općenito te još dodatno u momčadske sportove višestruko isplatilo.

EUROPSKO ZLATO I SVJETSKO SREBRO

MATIJE LEGOVIĆA

To više nije nikakvo iznenađenje

- Matija Legović spada u sam vrh juniorskog biatlona! Potvrdio je to u veljači, najprije zlatnom medaljom u disciplini masovni start na Europskom prvenstvu u Poljskoj, a zatim i srebrnim odličjem na Svjetskom prvenstvu u Estoniji, u sprintu na 7,5 km. Sve upućuje na to kako je pred ovim dečkom lijepa budućnost!

TENISAČI PODIŽU TROFEJE

Tenisači i dalje podižu trofeje, a u novoj godini prvi su ih primili naši predstavnici u parovima. Mate Pavić bio je pobjednik Hong Kong Opena sa Salvadorcem Marcelom Arevalom, a Nikola Mektić otišao je do kraja u Aucklandu i Rotterdamu s Nizozemcem Wesleyem Koolhofom, pa zatim s istim partnerom i na Mastersu 1000 u Indian Wellsu. Najbolji rezultat u pojedinačnoj konkurenciji ostvario je Borna Ćorić koji je u siječnju igrao finale ATP-a u Montpellieru.

hrvanje

TRIO PREDODREĐEN ZA ODLIČJA NA VELIKIM NATJECANJIMA

Strijelci Petar Gorša, Miran Maričić i Josip Sikavica nastavili su nizati odličja na velikim natjecanjima. Još jednom su imali mirnu ruku i oštro oko u najvažnijim trenucima te su početkom ožujka osvojili dvije medalje u ekipnim natjecanjima na Europskom prvenstvu u mađarskom Gyoru! Prvo je stigla bronca u disciplini zračna puška 10 m, a zatim i srebro u disciplini zračna puška “trio”.

tenis

ETLINGERA NI OZLJEDA NIJE ZAUSTAVILA

Z

agrebački Dom sportova je sredinom siječnja bio domaćin hrvačkog Grand Prixa, a da se i hrvatska zastava nađe na postolju, pobrinuo se Dominik Etlinger, koji se jedini od naših predstavnika okitio medaljom (-72 kg). Medalja brončanog sjaja bila je poput zlata, jer je do nje hrabri Dominik došao unatoč ozljedi koljena. Bravo!

skijanje

ZRINKA LJUTIĆ I FILIP ZUBČIĆ U SVJETSKOM VRHU

Znali smo da Hrvatska ima novu skijašku zvijezduZrinka Ljutić potvrdila je taj status rezultatima u siječnju, veljači i ožujku u utrkama za Svjetski kup. Ističu se tri sjajna slalomska ostvarenja: prvo je bila srebrna u slovačkoj Jasni, a zatim je to ponovila u andorskom Soldeu i švedskom Areu. Pitanje je samo vremena kada ćemo ovu 20-godišnjakinju gledati i na najvišem postolju, jer taj trenutak je sve bliže… Dodajmo kako je Filip Zubčić sezonu u Svjetskom kupu završio kao treći veleslalomaš svijeta sa 402 osvojena boda u toj disciplini. Fićo, svaka čast!

PREGRŠT MEDALJA ZA NAŠE KARATE BORCE

Lucija Lesjak je zadnjih dana siječnja bila brončana na turniru Svjetske karate lige Paris Open u kategoriji +68 kg, a sredinom ožujka na turniru istog ranga u turskoj Antalyji osvojili smo čak tri odličja. Anđelo Kvesić osvojio je zlato (+84 kg), dok su njegov brat Ivan (-84 kg) te Ema Sgardelli (-50 kg) osvojili brončana odličja. Za još lijepih vijesti iz ovog borilačkog sporta pobrinule su se mlađe kategorije. Na Europskom prvenstvu za kadete, juniore i mlađe seniore u Tbilisiju “pale” su četiri medalje. U konkurenciji mlađih seniora Nikolina Golomboš osvojila je zlato (-68 kg), dok je Ema Sgardelli stigla do bronce (-50 kg). Kod juniora Sven Strahija je stavio oko vrata srebro (-76 kg), a Sara Tomić je bila brončana (+66 kg). Sjajno!

dzudo

GOLUBIĆ IZBORIO OLIMPIJSKU NORMU taekwondo

Marko Golubić je u ožujku, na europskim kvalifikacijama u bugarskoj Sofiji, u kategoriji do 68 kg, ostvario tri pobjede te tako izborio treću hrvatsku normu u taekwondou za nastup na Igrama u Parizu, a koju već imamo u kategorijama do 49 kg (žene) i do 80 kg (muški).

BERBA ODLIČJA NAŠIH DŽUDAŠICA

Naši najbolji predstavnici iz ovog borilačkog sporta sudjelovali su na turnirima iz najjačih rangova - Grand Prix i Grand Slam, a najuspješnija je bila naša dvostruka svjetska prvakinja Barbara Matić. Ona je u konkurenciji do 70 kg izborila tri zlata (Portugal, Baku,Tbilisi) i broncu (Pariz). Trenutno je na prvom mjestu na svjetskoj ljestvici, sa 15 odličja s Grand Slam turnira. Katarina Krišto je na Grand Slamu u Parizu bila srebrna (-63 kg), Petrunjela Pavić je na Grand Prixu u Portugalu bila brončana (-78 kg), kao i Karla Prodan (-78 kg) na Grand Prixu u Austriji. Djevojke su i opet bile na najvišoj razini…

PETA JEDRILIČARSKA NORMA

UParizu ćemo imati bogatu delegaciju u jedrenju. Petu normu u ovome sportu izborila je Elena Vorobeva kojoj će to biti treći nastup na olimpijskim igrama, a drugi pod hrvatskom zastavom. Naša predstavnica bila je četvrta na Europskom prvenstvu klase

ILCA 6 u Ateni što je bilo dovoljno za olimpijsku “vizu”.

“Zlato

Put je drugačiji, cilj je uvijek isti.

Martin i Valent Sinković Veslači

se stvara zaveslajima”

Najava novih hrvatskih uzdanica skijaskih

Šesnaestogodišnji Ziggy Vrdoljak ostvario je najupečatljivije nastupe, zaslužan je i za najbolji rezultat od svih hrvatskih predstavnika na ZOIM-u. U slalomu je osvojio respekta vrijedno 12. mjesto u konkurenciji 78 skijaša

Piše: VINKO KNEŽEVIĆ, Fotografije: (C) 2014-IOC/OIS/ ANOC, Montaža: INES JAKOPANEC

č

etvrto izdanje Zimskih olimpijskih igara mladih, prvo na azijskom tlu, održano u južnokorejskom Gangwonu, potvrdilo je misiju stvaranja budućih zimskih olimpijaca.

Nakon Innsbrucka 2012., Lillehammera 2016. i Lausanne 2020., ZOIM je održan na 12 destinacija u južnokorejskoj regiji Gangwon, a one su uključivale i sedam borilišta korištenih na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu 2018. godine.

Da je to bio još jedan istinski praznik mladosti i sporta, potvrdit će i brojevi: nastupio je 1801 sportaš

i sportašica (od 15 do 18 godina) iz 78 nacionalnih olimpijskih odbora, a za uspješnost Igara domaćin je angažirao čak 1984 mlade osobe u svojstvu volontera.

DEVET NATJECATELJA U TRI SPORTA

Hrvatsku je u tri sporta predstavljalo devet natjecatelja: Ziggy Vrdoljak (alpsko skijanje), Ema Sobol, Filip Crnić, Leona Pelko i Matija Naglić (biatlon) te Chiara Gašparac, Matija Štimac, Nives Barićevac i Boris Štefančić (skijaško trčanje). Hrvatski stjegonoše na svečanosti otvaranja Igara bili su Ema Sobol i Ziggy Vrdoljak, a upravo je 16-godišnji član zagrebačkog HSK Žuti mačak ostvario i najupečatljivije nastupe.

Jana Cvjetko

MNOGI MLADI SPORTAŠI SU, NAKON STEČENOG STATUSA MLADIH ZIMSKIH OLIMPIJACA

- POSTALI NAŠE UZDANICE U NAJELITNIJOJ MEĐUNARODNOJ KONKURENCIJI (Siniša Krajač)

On je zaslužan i za najbolji rezultat od svih hrvatskih predstavnika na ZOIM-u - respekta vrijedno 12. mjesto u slalomu u konkurenciji 78 skijaša (zanimljivo da je samo polovica od onih koji su startali, završila obje vožnje).

U drugim je disciplinama ostao nedorečen ili nedovoljno iskusan, a posebno može žaliti za drugom vožnjom alpske kombinacije koju nije uspio završiti zbog pogreške u neposrednoj blizini ciljne ravnine. U veleslalomu je bio 21. od ukupno 79 skijaša, u superveleslalomu 29., ali i takvi rezultatski dometi itekako su vrijedni u razdoblju stjecanja iskustva neospornog talenta.

- Naravno, mi ga vidimo kao vrhunskog skijaša, jednog dana ukupnog pobjednika Svjetskog kupa. Imamo svoj put i vjerujemo u to. Trenira i natječe se u svim disciplinama u kojima može s obzirom na svoju dob - slalom, veleslalom i super G. Uživa u svemu, veseli se i spustu, s čime mama nije baš sretna - kazala je u razgovoru za SN Antonija Vrdoljak.

Od biatlonaca svakako su za izdvojiti Filip Crnić i Ema Sobol - njihovo 17. mjesto u mješovitoj štafeti, Filipovo 18. od sto natjecatelja na 12,5 km te Emino 36. (od 95 biatlonki) u sprintu na 6 km, obećavajući su rezultati za hrvatski biatlon. Pridodamo li im i još neke mlađe snage, poput sjajnog Matije Legovića koji je samo dva mjeseca uoči ZOIM-a zakoračio u punoljetnost, novi biatlonski naraštaj uistinu ima odlične perspektive. Iako ni četvrto izdanje ZOIM-a nije donijelo hrvatskom sportu uspon na pobjedničko postolje, definitivno su se potvrdile najave da bi se u skoroj budućnosti još poneki skijaški adut iz države bez ijednog pravog skijališta mogao umiješati među svjetsku skijašku elitu.

SINIŠA KRAJAČ: “POTICAJ ZA NOVE ISKORAKE”

Ziggy Vrdoljak, duboko vjerujemo, novi je sportski izdanak obiteljske radionice „a la Croatia“, buduća skijaška uzdanica države u kojoj se i padanje snijega posljednjih godina pretvorilo u sferu slučajnosti, nevjerice, meteorološkog gafa ili čak – “općedruštvenog incidenta”…

- Od neprocjenjive je važnosti i sam nastup hrvatskih mladih sportaša na ovom višesportskom olimpijskom spektaklu. Većina njih ostvarila je rezultate kao poticaj za nove iskorake u svojim tek započetim karijerama, kao što se to dogodilo i brojnim njihovim prethodnicima koji su se - nakon stečenog statusa mladih zimskih olimpijaca - pretvarali u naše uzdanice za najelitniju međunarodnu konkurenciju - kazao je glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač. Veliku podršku našim predstavnicima pružala je i hrvatska članica Međunarodnog olimpijskog odbora Kolinda Grabar-Kitarović, i to od samog starta do zatvaranja Igara na kojem su hrvatski stjegonoše bili skijaši-trkači Chiara Gašparac i Matija Štimac. Italija je završila nastup u Gangwonu s najviše zlata u ukupnom redoslijedu (11), što je pojačalo talijanske apetite u iščekivanju Zimskih olimpijskih igara u Milanu i Cortini d’Ampezzo 2026. godine. Sljedeći MOO-ov olimpijski događaj mladih bit će Ljetne igre 2026., a domaćin je senegalski Dakar. Nakon južnokorejskog „zimskog posta“, to će biti prilika da se mladi hrvatski olimpijci vrate dobroj staroj navici uspona na pobjednička postolja.

NA ZOIM-U JE NASTUPIO 1801 SPORTAŠ I SPORTAŠICA (OD 15 DO 18 GODINA) IZ 78 NACIONALNIH

OLIMPIJSKIH ODBORA, A ZA USPJEŠNOST IGARA DOMAĆIN

JE ANGAŽIRAO ČAK 1984 MLADE

OSOBE U SVOJSTVU VOLONTERA

DOK SU VELIKI DOGAĐAJI

POPUT SVJETSKOG

PRVENSTVA U NOGOMETU, OLIMPIJSKIH IGARA ILI

SUPER BOWLA SAVRŠENA

POZORNICA ZA GLOBALNU

POPULARIZACIJU SPORTSKE

ZABAVE I VRHUNSKIH

SPORTAŠA, PLATFORME

POPUT INSTAGRAMA, X-A

I TIKTOKA OMOGUĆUJU

NAM POGLED U ŽIVOT ISTIH

TIH SPORTSKIH ZVIJEZDA

I NJIHOVE SVAKODNEVNE

MODNE ODABIRE, KAO

I ODABIRE NEPOZNATIH

OBOŽAVATELJA SPORTSKE

ESTETIKE I IKONIČKIH KOMADA

KOJI DEFINIRAJU PRVI DOJAM

KAKO JE SPORT ZAVEO modu

Sport igra važnu ulogu u našem stilu života. Ne samo zbog osjećaja zadovoljstva kojim nas ispunjava i činjenice da je sve više ljudi prigrlilo zdrav stil života, ne samo kao način druženja, nadmetanja, zabave ili zbog osjećaja pripadnosti, već i zbog utjecaja na sve segmente pop kulture, posebno modu.

Piše: VANJA LJUBIĆ Foto: Unsplash, HOO

Oduvijek nas intrigira stil poznatih glazbenika, glumaca ili zanimljivih individualaca koji oblikuju ulične trendove, zanima nas i što nose sportske ikone koje volimo i pratimo. Jer sport ostavlja neizbrisiv trag na način na koji doživljavamo modu i odijevanje.

Streetwear i ležerna sportska elegancija kakve danas konzumiramo nadišli su sportske terene i teretane te ušli u sve pore društva. Bez obzira jesmo li, poput novih generacija, opčinjeni valom nostalgije inspirirane nekim prošlim modnim i glazbenim dekadama ili pak svježinom, imaginacijom i dozom pretjerivanja koje projiciraju recentne kolaboracije poznatih atleta, dizajnera i vizionara s modnim brendovima, jedno je sigurnoredefinirali smo ključne sportske komade.

Takve suradnje često pokreću trendove. Zbog takvih suradnji društvene mreže gore, a ključni komadi u online i fizičkim trgovinama nestaju u sekundi. Utjecaj athleisurea ili sportske estetike promijenio je način promišljanja odijevanja i uvukao se u naše ormare. Razmazili smo se, a formula - udobnost prije svega, ali uz vrhunski dizajn - funkcionira u svakom segmentu modne industrije, od dostupnih high street brendova do lookova iz luksuznih dizajnerskih kolekcija.

SPORTAŠICE I SPORTAŠI KAO IKONE STILA

Povijesno gledano, počevši od starih Grka koji su iznad svega slavili snagu i atletsku siluetu, događaji poput olimpijskih igara sudjelovali su u stvaranju prve

U PROŠLOM STOLJEĆU DIVILI SMO

SE TRADICIONALNIM UNIFORMAMA

TENISAČA, GOLFERA I JAHAČA ČIJI

SU KLASIČNI KROJEVI I ELEMENTI

OD PIKEA I KOŽE PRONALAZILI PUT

DO ULIČNE MODE. PRIGRLILI SMO

VELIKE METALIZIRAJUĆE NAOČALE, BICIKLISTIČKE HLAČE I ŽIVOPISNE

SURFERSKE PRINTOVE KOJI SU

POSTALI SINONIM ZA LEŽERAN

STIL ŽIVOTA. NO, POSLJEDNJIH

NEKOLIKO DEKADA SVJEDOČIMO

NEZAUSTAVNOM FENOMENU

SPORTAŠA IKONA STILA KOJE I SAME

IMAJU TRAJNI UTJECAJ NA MODU

Ono što je rođeno iz strasti prema sportu sada je brend s više od 20 godina iskustva. Kreirajući sportsku odjeću za profesionalne sportaše i strastvene amatere, 4F tim želi inspirirati ljubitelje sporta i rekreacije da isprobaju nove stvari i podupru svoje aktivnosti sportskom odjećom visoke tehnologije. U sljedećem broju Olimpa predstavljamo kolekciju za OI Pariz 2024.

funkcionalne zaštitne sportske odjeće. U prošlom stoljeću divili smo se tradicionalnim uniformama tenisača, golfera i jahača čiji su klasični krojevi i elementi od pikea i kože pronalazili put do ulične mode.

Prigrlili smo velike metalizirajuće naočale, biciklističke hlače i živopisne surferske printove koji su postali sinonim za ležeran stil života. No, posljednjih nekoliko dekada svjedočimo nezaustavnom fenomenu sportaša ikona stila koji i sami imaju trajni utjecaj na modu. Od pojedinaca poput Michaela Jordana koji je Air Jordan tenisicama pokrenuo pravu revoluciju ili Davida Beckhama koji je popularizirao tetovaže i stilizirane frizure, a kasnije i opušten look sportaša u elegantnom odijelu krojenom po mjeri, pa do bivše tenisačice Serene Williams koja je prema odluci Američkog udruženja modnih dizajnera ponijela titulu prve modne ikone u povijesti.

Ili pak s druge strane svjedočimo utjecaju određenih sportova na globalne trendove koji su ušli u mainstream modu, poput oversized stila i upečatljivih printova koji su dio snowboarding kulture, bejzbol kapa i tenisica koje nosimo čak i uz odijelo u ležernom business looku ili tehnološki naprednih inovativnih tkanina, neonskih boja, mreža i mesh tkanina te kompliciranih krojeva specifičnih za trkačku supkulturu.

Dok su veliki događaji poput svjetskog prvenstva u nogometu, olimpijskih igara ili Super Bowla savršena pozornica za globalnu popularizaciju sportske zabave i vrhunskih sportaša, platforme poput Instagrama, X-a i TikToka omogućuju nam pogled u život istih tih sportskih zvijezda i njihove svakodnevne modne odabire, kao i odabire nepoznatih obožavatelja sportske estetike i ikoničkih komada koji definiraju prvi dojam. Svjesno ili nesvjesno mnogi od njih pokreću trendove i mijenjaju modu, tako da je utjecaj sporta i mode uzbudljiv i dinamičan. Ljubav je obostrana.

KULT TENISICE

Sport je duboko upisan u DNK vrhunskih dizajnera i brendova. Oduvijek je bilo cool šetati pse šumama i gorama u neodoljivim retro Stan Smith Originals tenisicama. Ili trčati u prevelikoj vjetrovci prevelikih džepova i zagasitih nijansi s potpisom Stelle McCartney za Adidas. Nike nas godinama iznenađuje neočekivanim suradnjama s luksuznim brendovima od Louisa Vuittona, Jacquemusa, Tiffany & Co., do Diora i Off-Whitea, nad kojima se neki dive, a neki zgražaju. Njihov glavni konkurent Adidas iza sebe ima uspješne kolaboracije s high end brendovima - od talijanskih modnih kuća Gucci i Prada, do suradnje s Pharrellom Williamsom i Yeezyjem. Danas je teško odlučiti se koja je suradnja u nizu bila neočekivanija, a estetika rubnija ili divnija, od pretjerane i avangardne Balenciage do genijalnog vizionara, pokojnog Virgila Abloha za Off-White, koji je uspješno spojio visoku i uličnu modu i time zaludio svijet. Jer takva se estetika možda čini previše iskarikiranom i kaotičnom, nekome je neshvatljiva, nekome nedostižna i čarobna, ali je svakako kameleonski prilagodljiva i totalno u duhu vremena. I što je najbitnije, ostavlja nam prostor za samoizražavanje.

HRVATSKI OLIMPIJCI NOSE 4F SPORTSKU ODJEĆU

Fotografije:

Usvakodnevnim životima postoje predrasude koje je teško promijeniti. Jedna od takvih je i ona da vrhunski sport ne ide ruku pod ruku s vrhunskim obrazovanjem. Po toj tezi sportaši ulažu maksimalni napor u trenažni proces i sportsku karijeru, pa nemaju vremena za znanost. Međutim, postoji na stotine primjera koji to demantiraju, a neke od njih predstavit ćemo u ovoj priči. Krenimo od onih vrhunskih sportaša koji su uzor tisućama mladih. Naš legendarni skijaš Ivica Kostelić nakon završetka sportske karijere posvetio se učenju i završio studij povijesti na Hrvatskim studijima. Prosjek ocjena 4.77 od mogućih 5, što znači da nije bio samo „turist“ i „leteći student“. - Meni je studiranje donijelo puno veselja. Upoznao sam mnoge zanimljive ljude i puno sam naučio. Najviše me veselilo što sam konačno učio ono što me zanimalo - izjavio je jednom prilikom u intervjuu Sportskim novostima „profesor skijanja“ i profesor povijesti Ivica Kostelić.

I vrhunska „vatrena desetka“

Zvonimir Boban imao je slične preferencije. I on je, po prestanku aktivne sportske karijere, odabrao studij povijesti, ali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirao s temom „Kršćanstvo u Rimskom Carstvu“. Njegov kolega, legendarni vatreni stoper, kasnije i izbornik, Slaven Bilić opredijelio se za pravo i diplomirao na Pravnom fakultetu u Splitu. Sanda Dubravčić-Šimunjak opčinila nas je svojim piruetama na ledu, a posebno će ostati u sjećanju i trenutak paljenja olimpijskog plamena na ZOI-ju u Sarajevu 1984. godine. Njezina poslovna karijera jednako je tako impresivna: završila je Medicinski fakultet i specijalizirala se na području fizikalne medicine i rehabilitacije. Danas je pročelnica istoimenog zavoda u KB-u Sveti Duh u Zagrebu.

NAJBITNIJA JE ORGANIZACIJA VREMENA

Postoje sportovi u kojima veliki postotak vrhunskih sportaša završi studij. Jedan od takvih je i veslanje,

Piše: STJEPAN BALOG

CROPIX arhiva

Do Olimpa s

Mnogo je primjera koji potvrđuju da ona poznata hamletovska dvojba sport ili školovanje - definitivno otpada. Može i jedno i drugo, istodobno!

tradicionalni sveučilišni sport, pogotovo u SAD-u i Velikoj Britaniji. Veslač olimpijskog dvojca iz Barcelone 1992. godine, Marko Banović, završio je studij arhitekture na Northeastern Universityju u Bostonu i poslijediplomski studij u Cambridgeu, a tada je, kao član sveučilišnog osmerca, sudjelovao i u planetarno najpoznatijoj veslačkoj utrci Oxford - Cambridge. - U Americi sam naučio najbitniju stvar, a to je organizacija vremena, ili kako oni kažu „time managment“. Prvo bismo imali jutarnji trening, nakon toga vrijeme za predavanje i učenje, pa opet trening. Takav ritam jednostavno mi nije dao vremena za prazan hod, jer sam odmah u zaostatku. Obično mladi ljudi ne biraju studij u Americi samo zbog sporta ili samo zbog učenja - to mora biti kombinacija jednog i drugog. Ja sam želio studirati arhitekturu još od malena, a nakon što sam imao dobre rezultate u Bostonu, primili su me u Cambridge na postdiplomski studij - kaže Banović. Kad smo već kod veslanja, posebna priča su članovi glasovitog olimpijskog osmerca iz Sydneyja 2000. godine, vlasnici senzacionalne brončane medalje. Od devetorice aktera (ne zaboravimo kormilara), čak su sedmorica završila fakultete. Dvojica članova kultnog osmerca - Tomislav Smoljanović i Siniša Skelin, stekli su i titule doktora medicine.

Dr. Smoljanović objasnio je sportsku „kemiju“ legendarnog osmerca:

- Mi smo ustvari imali kvalitetne „zečeve“, a to su bili Saraga i Martinov koji su ispunili olimpijsku normu u dvojcu. Pokušavajući stići njihova vremena, shvatili smo da imamo četiri kvalitetna dvojca koje smo spojili u taj osmerac i pod vodstvom trenera Čulina ostvarili čudo. Većina posade bila je pri kraju svojih fakulteta, a neki poput Igora Boraske, već su i završili studij u Americi.

ČLANOVI GLASOVITOG

OLIMPIJSKOG OSMERCA IZ

SYDNEYJA 2000. GODINE, VLASNICI

SU SENZACIONALNE BRONČANE

MEDALJE. OD DEVETORICE

AKTERA, ČAK SU SEDMORICA

ZAVRŠILA FAKULTETE. DVOJICA

ČLANOVA KULTNOG OSMERCA

- TOMISLAV SMOLJANOVIĆ I

SINIŠA SKELIN, STEKLI SU I TITULE

DOKTORA MEDICINE

diplomom u ruci

O usklađivanju studija medicine i veslačkih treninga kaže: - Meni je u prvim godinama studija čak i pomogla besparica u matičnom klubu Gusaru jer nismo često izbivali i išli na regate. Kasnije je već bilo lakše: imao sam sjajne kolege i profesore koji su mi izlazili ususret. Posebno bih istaknuo pomoć dr. Borisa Labara koji je tada bio predsjednik Zdravstvene komisije HOO-a, ali i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Doktor Smoljanović specijalizirao se u ortopediji i traumatologiji, i nedavno je otvorio privatnu polikliniku. U dosadašnjoj karijeri liječio je velik broj sportaša i ima važnu poruku za njih: - Vrhunske sportaše nije lako liječiti, jer su njihova tijela strojevi koji stalno rade pod najvećim pritiskom. Tu se skraćuje i vrijeme rehabilitacije u odnosu na tzv. normalne pacijente... Vidio sam dosta teških ozljeda i mogu im stoga poručiti da ne prestanu razmišljati o svojim karijerama izvan sporta. I planirani oproštaj od sporta veliki je šok, a kamoli nakon ozljede. Zato radite na svom obrazovanju i usavršavanju, uvijek morate imati plan B.

ČETIRI STUDENTICE KARATISTICE

Čini se da je studij medicine, iako težak, dosta popularan među sportašima. Tim je putem krenuo i atletičar Marko Jakopović, sudionik Olimpijskih igara u Sydneyju u štafeti 4x400 metara. Atletika nije baš lagan sport za treninge i natjecanje, pa se postavlja pitanje kako je uspio kombinirati treninge i zahtjevni studij.

- Moja je sreća što sam trenirao u individualnom sportu, jer u ekipnom tako nešto ne bih mogao napraviti - otkriva doktor Jakopović. - Jedan dio treninga odrađivao sam na stazi, onda pravac Medicinski fakultet - predavanja i vježbe. Popodne učenje, a onda bih dio treninga u teretani, u dogovoru s trenerom, odradio sam u fleksibilnom ritmu.

Jakopovića to nije spriječilo da, uz sportsku karijeru bude četvrti student po uspješnosti u cijeloj generaciji. Kasnije se specijalizirao na području pulmologije i onkologije i danas je ugledni liječnik - predstojnik Zavoda za tumore pluća i sredoprsja u Poliklinici za plućne bolesti, ali i redovni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od sporta nije odustao... - Sport mi je dao jako puno, naučio me radu i disciplini i oblikovao me kao čovjeka. Zbog toga smatram da dio toga moram vratiti sportu i sportašima kroz aktivnosti u Zdravstvenoj komisiji HOO-a, Zagrebačkom sportskom savezu i atletici kao mom matičnom sportu. Najviše

uživam kao liječnik u Hrvatskom atletskom savezu, ali i kao član Zdravstvene komisije Europske atletske federacije. Moj dugogodišnji trener, a sada i prijatelj

Mladen Katalinić, gura me i dalje i najzaslužniji je za ovakav sportski angažman.

Uskoro ćemo imati još jednu liječnicu, a vrhunsku sportašicu. Lucija Lesjak naša je sjajna karatistica, članica reprezentacije koja je proglašena najboljom ženskom ekipom u 2023. godini i po izboru HOO-a i u novinarskom izboru (Sportske novosti).

- Trenutačno sam pri kraju studija medicine, na završnoj godini. Nije lako, jer ove zadnje godine su tzv. „kliničke“ te na njima, osim predavanja i seminara, imamo vježbe u bolnici, pa se premještamo po odjelima. Ako taj dan imam dva treninga, u dvorani znam biti već u pola sedam ujutro.

Zanimljiv je podatak da su sve djevojke iz te trofejne karate reprezentacije uspješne studentice. Sadea Bećirović je na Ekonomskom fakultetu, Lea Vukoja studira psihologiju, a na akademskom putu su i Mia Greta Zorko (sportski menadžment) i Nikolina Golomboš (fizioterapija).

- Budući da se bavimo sportom u kojem se ne može zaraditi i komotno živjeti nakon karijere, jasno je zašto smo sve odabrale ovaj put - otkriva Lucija te dodaje:

- Tema doktorata je baš aktualna: „Sportaši nakon karijere i njihova integracija na tržištu rada“ - naglašava Martina. - Mislim da će mi tu pomoći i osobna iskustva, kao i iskustva drugih sportaša… Za doktorat i nastavak školovanja naša trofejna olimpijka koristila je sredstva natječaja Ministarstva turizma i sporta. Relativno malo ljudi je upoznato s činjenicom da Ministarstvo u posebnom natječaju putem stipendija pokriva troškove školovanja kategoriziranim bivšim i sadašnjim sportašima. Stoga ona hamletovska dvojba - sport ili školovanje, definitivno otpada. Može i jedno i drugo, istodobno!

- Na početku prve i druge godine bio mi je veliki stres. Nosila sam knjige na natjecanja i pokušavala učiti, ali sam shvatila da se zbog stresa ne mogu koncentrirati ni na sport, ni na učenje. Sad je lakše, jer sam iskusnija, i na zadnjim godinama studija sve je lakše - poznaješ materiju...

Nova generacija sportskih trenera i dužnosnika sve više radi na sebi i svom obrazovanju. Takav je primjer i Marija Možnika. On je najprije diplomirao na Kineziološkom fakultetu i to s biomehaničkom analizom „svog“ elementa koji je izvodio u gimnastici, za što je dobio Rektorovu nagradu. Kasnije je magistrirao i doktorirao, ali je, uz to, završio i studij sportskog menadžmenta na Aspiri. Ova multidisciplinarna obrazovna podloga sigurno mu je od velike pomoći na dužnosti predsjednika Hrvatskog gimnastičkog saveza.

RADNE NAVIKE, SAMODISCIPLINA I KONTROLA

Koliko olimpijska medalja može biti poticajna za razvoj akademske karijere, pokazuje i primjer naše trofejne reprezentativke u taekwondou Martine Zubčić-Dušak Ona je do najvećeg uspjeha u karijeri (bronca na OI u Pekingu 2008.) stigla na kraju srednje škole, uz veliko razumijevanje profesora. Nakon toga odlučila je upisati Ekonomski fakultet, paralelno „gurajući“ sportsku i akademsku karijeru.

- U tim trenucima sport je čak malo i patio, a učila sam na sve moguće načine, između treninga i natjecanja. Sportaši imaju sve preduvjete za visoko obrazovanjeradne navike, samodisciplinu i kontrolu.

Martina nije tu stala, zaposlila se u tvrtki Rimac automobili gdje je operativna menadžerica u jednoj od korporativnih tvrtki. Uz to, priprema i doktorat na Ekonomskom fakultetu.

JOSIP REIĆ, predavač na Veleučilištu Aspira u Splitu i brončani olimpijac

Uvijek bih radije zaposlio bivšeg sportaša s prosječnom ocjenom tijekom studiranja, nego nekog s prosjekom ocjena 4,8 koji se nije bavio sportom. Onaj prvi je, zbog silnih sportskih obveza i putovanja, morao preskočiti pokoje predavanje i vježbe, pa je realno vrlo teško očekivati neki visok prosjek ocjena. Zato i postoji skala ocjena koja često ne govori o stvarnoj kvaliteti pojedinog studenta.

Studentske i sportske obveze mogu se uskladiti, samo je pitanje motiva, želje, volje... a bez dodatnog napora nema rezultata, kako u sportu tako i tijekom studiranja. Rad i trud se uvijek višestruko vrate.

Moram se osvrnuti na samo nekoliko primjera iz prakse koji najbolje potvrđuju ovu moju malu teoriju. Jednog ponedjeljka imao sam predavanje u 15 h, u vrijeme kad smo svi radili i sve slušali online, zbog korone. Predavanje je pozorno slušala i Nikolina Ćaćić, aktivno se uključujući u naše studentske rasprave i razgovore. Bio je početak semestra, svi smo se tek upoznavali... Isti dan na večernjim sportskim vijestima čujem: „Nikolina Ćaćić, naša vrhunska boksačka nada, osvojila je brončano odličje na Europskom prvenstvu u boksu do 23 godine koje se održava u Poreču“. Hej, pa ta cura je maloprije bila na predavanju, iz te iste dvorane, iz jedne svlačionice u koju se uvukla da bi mogla slušati nastavu! Nikolinu sam sedam dana kasnije javno pohvalio pred svim studenatima i obećao joj ocjenu više zbog njezina truda i zalaganja. No, Nikolini nije trebala ocjena više, ona je odlična studentica koju je upravo njen pozitivan stav i odnos prema svemu što radi odveo na Olimpijske igre u Tokiju kao prvu boksačicu iz Hrvatske. A njezin seminarski rad koji je napravila za svoj matični boksački klub

pokazujem kao ogledni primjerak svim ostalim studentima, nadajući se da će čelni ljudi tog kluba jednom i pogledati taj rad, razmisliti o njemu, jer je vrhunski, možda i važniji nego njezin sportski rezultat.

A gdje je tek ispit Blanke Vlašić iz ekonomije, krivulje iscrtane u različitim bojama... profesor je nosio Blankin ispit kao ogledni primjer. I onda se netko čudi kako je Blanka takav perfekcionist, zašto joj je toliko značio taj „samo“ jedan centimetar. Ona će uvijek biti takva, ma što radila i s čime se bavila u životu. Sport ju je naučio koliko su naizgled male stvari zapravo velike... Tenis i fakultet, nezamislivo, osim za Marija Ančića koji je svojim primjerom potvrdio koliko su mu odricanja i studiranje tijekom igračke karijere pomogle nakon nažalost prerano prekinute vrhunske sportske karijere. Zahvaljujući završenom pravnom fakultetu mogao se odmah uključiti u svijet biznisa, kasnije biti gost predavač na najboljim američkim sveučilištima. Moram se ovdje osvrnuti i na sportsko-studensku karijeru naše dvostruke svjetske prvakinje u džudu, Barbare Matić, koja je uz ogroman trud i napor koji zahtijeva karijera vrhunskog sportaša završila studij elektrotehnike, a danas je jedan od hrvatskih aduta za osvajanje olimpijskog odličja na OI u Parizu.

Valja nam jednom zauvijek zaboraviti pitanje idu li ruku pod ruku sport i visokoškolsko obrazovanje. Neka to postane obveza, posebno danas kada je studiranje nikada dostupnije. Ono što me posebno raduje je ogroman broj sportaša koji nakon sportske karijere postaju studenti, koji svojim primjerom pokazuju da nikad nije kasno za studiranje i cjeloživotno obrazovanje. Poseban naklon za sve one bivše vrhunske sportaše koji završavaju doktorske studije, svima na ponos. Zabluda je da je visokoškolsko obrazovanje problematično za sportaše. Problem leži u srednjoškolskom sustavu obrazovanja, jer u toj dobi djeca napuštaju sport, idu linijom manjeg otpora i zbog silnih školskih obveza koje su najčešće dvosmjenske, prestaju s bavljenjem sportom, jer je to ipak najlakše. A zapravo tek u toj dobi bi se trebali početi ozbiljnije baviti sportom. No, nije lako uskladiti 10-12 treninga tjedno i silne školske obveze koje imaju i koje ih guraju prema izlazu iz sporta, a trebalo bi biti skroz suprotno. Ovdje smo pali na ispitu, s ovim problemom se moramo uhvatiti u koštac, jer upravo iz ovih razloga imamo sve manji broj seniorskih sportaša u gotovo svim sportovima.

Kada sportaš zakorači u svijet odraslih, u seniorski pogon, tu se stvari mijenjaju. Danas ogroman broj seniorskih sportaša studira uz aktivno bavljenje sportom. Neka se tako nastavi i u budućnosti, na ponos svih nas, jer Hrvatska je zemlja velikih sportskih rezultata, ali i zemlja znanja.

SPORTSKE LEGENDE

& dodana vrijednost DRUŠTVU

U svijetu gdje već sada tekstove o zadanoj temi servira umjetna inteligencija, uviđamo iznimnu važnost unosa podataka u digitalno okruženje kako bi se ljudska postignuća sačuvala od zaborava. U tom je pogledu digitalizacija sportskih fotografija i drugih arhivskih materijala izuzetno važna. Ipak, preduvjet bilo kakvoj digitalizaciji je vidljivost i priznatost u ovom, nama stvarnom svijetu. Aktivni vrhunski sportaši i sportašice tu su u nešto boljoj poziciji u odnosu na one čija je sportska karijera završila...

Foto: Pexels

Na 40. Saboru Hrvatskog zbora sportskih novinara jedan je njegov član, gospodin u poznijim godinama, podsjetio okupljene kako se približila stogodišnjica profesionalnog sportskog novinarstva u Hrvatskoj. Prilika i čast da bude upisan u povijest kao prvi sportski novinar u Hrvata pripala je Hrvoju Macanoviću. On je u sportsko novinarstvo uplovio 20-ih godina prošlog stoljeća, prvi je izravno prenosio jedno sportsko natjecanje, prvi izvještavao s Olimpijskih igara, a pod njegovom

su mentorskom palicom zanat učili mnogi. Među njima su bili i Milka Babović i Mladen Delić, profesionalci čije su osebujne stilske bravure postale dio kolektivnog pamćenja. Podsjećanje na ova imena, u prigodi na kojoj se okupila zajednica sportskih novinara, sjajan je primjer bečke škole ponašanja kako se čuva spomen na kolege – na legende.

DIGITALIZACIJA POSTIGNUĆA BIVŠIH SPORTAŠA I SPORTAŠICA

No, dolaze neke nove generacije ljudi kojima usmena predaja i nije jača strana. Više komuniciraju slikovno i tekstualno, primarno se informiraju putem interneta i za očekivati je kako će ubuduće u procesu učenja sve više koristiti digitalne alate. U svijetu gdje već sada tekstove o zadanoj temi servira umjetna inteligencija uviđamo iznimnu važnost unosa podataka u digitalno okruženje kako bi se od zaborava sačuvala ljudska postignuća.

Analogni i digitalni svijet današnjice vezani su zakonom spojenih posuda: ovaj prvi preslikava se u onaj drugi, a sve što nije u tom drugom gotovo kao da se nije ni dogodilo u onom prvom. Umjetna inteligencija radi kolač od sastojaka koji su joj dostupni. U tom je pogledu digitalizacija sportskih fotografija i drugih arhivskih materijala iznimno važna. To je jedan od načina kako od zaborava sačuvati sportsku baštinu i one koji su je stvarali prije pojave interneta.

PRIZNANJE SPORTSKIM LEGENDAMA

Ipak, preduvjet bilo kakvoj digitalizaciji je vidljivost i priznatost u ovom, nama stvarnom svijetu. Aktivni vrhunski sportaši i sportašice tu su u nešto boljoj poziciji u odnosu na one čija je sportska karijera završila. Nažalost, mnoga sjajna postignuća naših vrhunskih sportaša žive još u sjećanju tek ponekih. Mlađi ljudi nemaju priliku

Piše: ANTONIJA DUJMOVIĆ

ZASLUŽENO POŠTOVANJE

puno čuti o njima, premda se radi o velikim sportskim zvijezdama.

Ustanovljavanje nagrada koje nose naziv po zaslužnoj osobi iz svijeta sporta, pozivanje bivših sportaša i sportašica na svečanosti, dodjele nagrada, promocije, okrugle stolove, traženje njihovih stručnih mišljenja i savjeta, pozivanje u emisije sportskog i zabavnog karaktera, uključivanje u panele, sukomentatorstva, ali i procese donošenja sportskih politika pozitivni su primjeri prakse kako pristupiti ljudima koji su dali svoj obol hrvatskom sportu.

Sportske legende kod ljudi bude lijepa sjećanja, pa i nacionalni ponos, njihove životne priče i anegdote iz sportske karijere itekako privlače pozornost javnosti, a oni sami imaju snažan motivirajući učinak na mlade. Osim toga, njihova su iskustva i znanja vrijedan društveni resurs. U ovako postavljenoj korelaciji svi su na dobitku.

JEDNOM SPORTAŠ UVIJEK SPORTAŠ

Kada govorimo općenito o odnosu prema prošlosti, poznato je kako postoje razlike među društvima. U nekim se kulturama, ponajviše u istočnjačkim, prošlost njeguje s poštovanjem, a tako se odnosi i prema ljudima koji su je stvarali. Dovoljno je spomenuti da je Dan poštovanja prema starijim osobama japanski državni praznik. No, osim ove kurtoazne, tu je i vrlo pragmatična strana – iskustvo i znanje starijih prepoznati su kao vrijedan društveni resurs. Svi bivši sportaši nisu nužno i stariji ljudi, no svi su na putu do postizanja uspjeha morali svladati brojne prepreke, izgraditi sportski “mindset” koji podrazumijeva disciplinu, kompeticiju, suradnju, usmjerenost ka cilju... A sve te vrijednosti visoko kotiraju u poslovnom svijetu pa se japanske tvrtke sve više okreću umirovljenim sportašima, naravno prvenstveno zato jer su njihovi menadžeri shvatili da im takvi zaposlenici donose više profita.

U svijetu nisu novost ni specijalizirane agencije za spajanje bivših vrhunskih sportaša i poslodavaca. Vode se istraživanjima koja pokazuju da bivši sportaši ostvaruju 5 do 15 posto više profita za tvrtku od drugih zaposlenih. Pored ovoga, poznato je da svako etablirano sportsko ime

ISKUSTVO I ZNANJE STARIJIH

PREPOZNATI SU KAO VRIJEDAN

DRUŠTVENI RESURS.

SVI BIVŠI SPORTAŠI NISU NUŽNO I STARIJI LJUDI, NO SVI SU NA PUTU

DO POSTIZANJA USPJEHA MORALI

SVLADATI BROJNE PREPREKE, IZGRADITI SPORTSKI “MINDSET”

KOJI PODRAZUMIJEVA DISCIPLINU, KOMPETICIJU, SURADNJU, USMJERENOST KA CILJU... A SVE TE

VRIJEDNOSTI VISOKO KOTIRAJU U

POSLOVNOM SVIJETU

pridonosi jačanju ugleda i pozitivnom brendiranju tvrtke. Vrijednosti koje vrhunski sportaši usvoje tijekom svoje karijere trajno su dobro. Neovisno o tome jesu li ostali u sustavu sporta kao treneri ili sportski djelatnici, ili su se pak otisnuli u neke potpuno druge vode, njihove osobine i načini funkcioniranja koji su ih doveli do sportskih uspjeha prenose se u novo okruženje.

SPORTSKE ZVIJEZDE UMIRU DVAPUT

Dakako, uz sve ove pragmatične razloge zašto je bivše sportaše i sportašice korisno uključiti u sve društvene procese, ne smije se zanemariti ni ona ljudska. U kontekstu sportskih legendi ne koristi se bez razloga naziv sportaši veterani. U antičkom Rimu pojam veteran označavao je isluženog vojnika koji je od države nakon 20-godišnje službe dobivao zemlju i druge beneficije. Jednako tako, i isluženi sportaši zaslužuju biti društveno vrednovani u skladu sa svojim postignućima i mogućnostima zajednice u kojoj žive. I na kraju, poznato je da najveće sportske zvijezde umiru dvaput. Prvi put kada im završi profesionalna karijera; godine treniranja, odricanja, ulaganja, najpotentnije razdoblje života posvećeno jednom cilju… i onda odjednom - stop. Prilagodba novom načinu života zahtjevan je proces kod većine profesionalnih sportaša. Nakon medalja i ovacija sigurno ne žele biti zaboravljeni članovi društva.

PRIMJERI DOBRE PRAKSE

Posljednjih nekoliko godina Hrvatski olimpijski odbor uključuje veliki broj aktivnih i bivših vrhunskih sportaša u rad svojih tijela (Vijeće, nacionalni savezi, komisije, odbori, sportske zajednice…). Pojedini bivši vrhunski sportaši su članovi Nacionalnog vijeća za sport, a oni koji imaju interes za rad u visokom obrazovanju zapošljavaju se u gradskim uredima za sport, na fakultetima kineziologije i srodnim studijima te u srodnim djelatnostima ovisno o interesima i potrebama. Uključivanjem sportaša u rad vladinih i nevladinih tijela istovremeno pridonosi većem osvješćivanju uloge obrazovanja tijekom sportske karijere i njegovoj ulozi te većim mogućnostima zapošljavanja nakon završetka sportske karijere. Tranzicijski proces sportaša je manje stresan ako je osigurana struĉna pomoć u segmentu planiranja prestanka sportske karijere dok je sportaš još aktivan, samostalnoj i dobrovoljnoj odluci sportaša te učinkovitoj podršci okoline i pravovremenom planiranju nastavka školovanja i/ili mogućnosti zapošljavanja sukladno interesima sportaša.

Godine 2022. HOO je utemeljio Karijerni centar za sportaše - mjesto koje čini dostupnim informacije o uvjetima obrazovanja, stipendijama, informacijama o zapošljavanju i o samom planiranju karijere nakon sportske karijere. Spomenuti odjel vodi proslavljena hrvatska olimpijka Snježana Pejčić

Umjetna inteligencija

U sklopu konferencije održana su četiri panela s eminentnim sudionicima, a mogle su se doznati dragocjene informacije iz trenerske prakse najvažnijih aktera iz hrvatskih najtrofejnijih ekipnih ili momčadskih sportova

Piše: VINKO KNEŽEVIĆ

Foto: CROPIX arhiva

Dvodnevna Međunarodna konferencija Kondicijska priprema sportaša okupila je u iznimno atraktivnom 22. izdanju ponajveća imena hrvatskog sporta. Veliki broj poznatih domaćih sportskih stručnjaka i sportaša odazvao se skupu i ponudio vrijednu razmjenu iskustava i najnovijih spoznaja u sportu. U Velikoj sportskoj dvorani zagrebačkog Kineziološkog fakulteta tražio se stolac više...

Atraktivnosti prvoga dana definitivno su doprinijeli olimpijci Damir Martin i Tin Srbić, njihovi treneri Srećko Šuk i Lucijan Krce, kao i drugi sudionici, a završnog dana konferencije na vrlo dinamičnim panelima prezentirana je svakodnevica sportaša, trenera i sportskih djelatnika.

Drugim riječima, na simpoziju „Sportska priprema u ekipnim sportovima“, održana su u sklopu konferencije četiri panela s eminentnim sudionicima, a mogle su se doznati dragocjene informacije iz trenerske prakse najvažnijih aktera iz hrvatskih najtrofejnijih ekipnih ili momčadskih sportova (Ratko Rudić, Zlatko Dalić, Jasmin Repeša, Pero Kuterovac, Luka Milanović, Igor Arbutina...).

Uvodni dio obogatili su gosti prigodnim slovom o konferenciji i trenerskoj struci. Tako je prorektor za inovacije, transfer tehnologije i suradnju s gospodarstvom Sveučilišta u Zagrebu prof. Tomislav Josip Mlinarić s neskrivenim oduševljenjem ustvrdio: - Volio bih da i u drugim segmentima imamo stanje kao u sportu. Ovaj dio znanosti je široko primjenjiv, zamislite da ovo primijenimo na korporacije i upravljanje u Hrvatskoj ili upravljanje Sveučilištem!

Ni ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac u obraćanju trenerima i sportašima nije štedjela komplimente: - Znaju me pitati na kolegijima - postoji li neki sport u kojem vi, Hrvati, niste dobri? Ne postoji! Zašto je to tako? Zbog vrhunski educiranih kadrova, zbog zajedništva koje u sportu pokazujete. To se vidjelo i kada smo nakon 16 godina trebali donijeti Zakon o sportu: bez tog zajedništva, tako zahtjevan Zakon ne bi bilo moguće donijeti. Svoj posao vi radite najbolje na svijetu, to su nam nedavno pokazali i naši vaterpolisti, živjeli smo vaterpolski san… Čestitka profesoru Jukiću i njegovu timu

nikad neće moći zamijeniti

trenere

što 22 godine održavaju ovu konferenciju!

Ravnatelj Centra za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme (CIRSP) prof. Igor Jukić na temu sustava sportske pripreme u ekipnim sportovima, stvaranju high performance kulture, rekao je sljedeće: - Integracije i sinergije vrlo su važne baš u ovom tematskom okviru. Na tom smo tragu i dobili ideju da na jednom mjestu okupimo pet najtrofejnijih saveza ekipnih sportova. Treneri imaju središnju poziciju, zaduženi su za donošenje odluka, ali i za promjenu klime i stvaranje ambijenta. Nestvarno zvuči da 13 trenera s 243 olimpijske, svjetske i europske medalje čine naš Savjet. Posao svih nas svodi se na zanat, znanost i umjetnost, a najviši oblik je komunikacija koja dovodi do harmonije. Nakon uvodnog predavanja ravnatelja CIRSP-a, prof. Igora Jukića, uslijedili su vrlo edukativni paneli, koje je i osobno moderirao, uz asistenciju glavnog urednika SPTV-a Jure Ozmeca.

PERICA BUKIĆ (vaterpolo)

„Važno je pričati o sportu i onome što se događa. Nije slučajno što smo aktualni

svjetski prvaci. Prije 20 godina je počela lijepa priča; kada sam bio kandidat za predsjednika Saveza, poželio sam imati izbornika koji može pratiti naše ambicije, nazvao Ratka Rudića i pitao može li doći u Hrvatsku. Imali smo neupitno dobre igrače, no struku je trebalo okupiti, zapinjalo je na organizaciji. Kada smo to doveli u red krenuli su uspjesi. Ratko je uveo sustav, postavio temelje, Tucak je to preuzeo i nastavio… Temelj svega su klubovi, ne postoji jaka reprezentacija bez jakih klubova. Trudimo se pomoći klubovima i - podići ženski vaterpolo!

JOSIP VRANKOVIĆ (košarka)

PANEL 1

“Strategija podrške razvoju sportske pripreme u ekipnim sportovima“

Sudionici: Marijan Kustić, Damir Poljak, Perica Bukić, Frane Žanić, Josip Vranković

MARIJAN KUSTIĆ (nogomet) „HNS se diči velikim brojem selekcija, a budući da smo sklop kvalitetnih ljudi, bitno je da se zna tko što radi i da se poštuje struka. Bitan je i kontinuitet radau nogometu nije došlo ništa niti sa mnom, ni sa Šukerom, ni s Vlatkom, tu postoji kontinuitet. Postoji sportski i organizacijski dio: ulažemo u edukaciju naših trenera i instruktora, razvojne kampove i turnire, ulažemo i u dijasporu, pa smo tako određeni broj djece koju smo željeli vidjeti u dresu naše reprezentacije - uspjeli dovesti. Od najnižih uzrasta želimo usaditi djeci što znači nositi hrvatski dres, zajedništvo koje postoji velika je snaga.

Naravno, ulažemo i u infrastukturu, kroz suradnju s gradovima ulagali smo u terene s umjetnom travom… Sve skupa, taj odnos naših pet loptačkih saveza, u koordinaciji s resornim ministarstvom, naš su zamašnjak.“

„Problem je kako zadržati igrače, neki odlaze u Ameriku prije završetka srednje škole. Košarci je primaran sustav odštete za igrače, kakav ima FIFA. Naš fokus je pronaći način da se aktivni sportaši lakše educiraju, da lakše studiraju; tu nam treba pomoć, moramo tražiti fleksibilnost akademske zajednice...

U usporedbi s vaterpolom i rukometom, košarka u reprezentativnom dijelu ima malo natjecanja. Mi bismo stoga 2026. uveli Ligu nacija. Taj nogometni model jako puno bi nam pomogao.”

FRANE ŽANIĆ (odbojka)

„Odbojka je kod nas primarno ženski sport: od 12.900 registriranih, ispod trideset posto su dečki. Tako nam je dosad veći fokus bio na ženskoj odbojci, ali sada smo došli u situaciju

NAJVEĆI MOTIV DJECI JE SPORTSKI

USPJEH. TAKO SE OVIH DANA PUNO

DJECE JAVILO DA TRENIRA VATERPOLO. U RUKOMETU SE SLIČNO DOGAĐA KAD

REPREZENTACIJA OSVOJI MEDALJU, ONDA DJECA NAVALE. NO, BAZA NAM JE

SVE MANJA, ZATO SPUŠTAMO DOBNU

GRANICU, DOLAZIMO DO DJECE KROZ

MINI-RUKOMET.” ( Damir Poljak)

da možemo „hendlati“ obje reprezentacije, omogućiti im sve što se traži. Dakle, baza muške odbojke je manja, ali smo na dobrom putu. Eto, došli smo u priliku da prvi put nakon 22 godine odemo na muški SP! Osim toga, nadamo se da ćemo dobiti domaćinstvo muškog EP-a 2028. U ženskoj reprezentaciji novi je izbornik Igor Arbutina. Vratio u hrvatsku odbojku nakon 23 godine i želja nam je da postane naš Zlatko Dalić... Imamo i ideju da se ženska kadetska reprezentacija uključi u ligu kao CRO Team s najboljih 16 djevojčica. Okupili bismo ih u Zagrebu, zajedno bi išle u školu, financirali bismo im školovanje u privatnoj gimnaziji, živjele bi zajedno u đačkom domu, dobile bi stipendiju i igrale Prvu ligu izvan konkurencije. Taj projekt kreće s prvim rujna, dobili smo od IHF-a 150 tisuća eura godišnje za stručne stožere. Za dvije godine isto bismo učinili i s dječacima...“

DAMIR POLJAK (rukomet)

15 godina... Tako je i Ivan Martinović selekcioniran, došao je iz Austrije na kamp i nakon drugog treninga ušao u kadetsku reprezentaciju.

HRS ima vrlo dobar sustav, proizvodnja nam nikad ne stoji, prioritet su nam lige za mlađe dobne skupine. Vrlo smo rano prepoznali mini-rukomet u školama, prvi smo sport u Hrvatskoj koji je s nacionalne razine krenuo u vrtiće, 1319 djece se bavi rukometom iz 38 vrtića u koje smo ušli. Želimo li imati zdravu naciju, moramo uložiti najkvalitetnije programe u djecu, u tjelesni i mentalni razvoj te već u vrtićima imati osposobljene ljude koji će s djecom raditi na tjelesnom razvoju.”

RATKO RUDIĆ (vaterpolo)

„Najveći motiv djeci je sportski uspjeh. Tako se ovih dana puno djece javilo da trenira vaterpolo. U rukometu se slično događa kad reprezentacija osvoji medalju, onda djeca navale. No, baza nam je sve manja, zato spuštamo dobnu granicu, dolazimo do djece kroz mini-rukomet… I u našem Savezu u fokusu su treneri, jako puno ulažemo u edukaciju. Na posljednjem EP-u, gdje smo rezultatski podbacili, uvidjeli smo da ova generacija rukometaša može više i bolje. Djevojke su nam prije tri godine osvojile prvu medalju, ženska reprezentacija je potentna, mlada, nadamo se da će se na predstojećem EP-u vratiti u borbu za odličje.“

PANEL 2

„Dugoročni razvoj igrača za nacionalnu reprezentaciju“

Sudionici: Stipe Pletikosa, Lidija Bojić-Ćaćić, Ratko Rudić, Ivan Donald Marić, Jasmin Repeša

STIPE PLETIKOSA (nogomet)

„Sustav skautiranja je projekt koji je lijepo zaživio. Imamo skaute u Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji... Našli smo na licu mjesta koordinatore koji utječu na razvoj mladih u SAD-u, Kanadi, Australiji, a s obzirom na migracije našeg stanovništva razmišljamo o Irskoj. Odlučili smo stvoriti strategiju kako treba izgledati hrvatski nogometaš budućnosti. Škole nogometa temelje se na masovnosti odnosno komercijali, a zanemaruje se izvrsnost. Dodatni je problem u tome što se daje jako puno prilika fizički nadmoćnijim igračima, zanemaruju se igrači poput Luke Modrića…“

LIDIJA BOJIĆ-ĆAĆIĆ (rukomet)

„Pitanje selekcije nije samo pitanje brojeva, danas najbolje igrače dobivamo genetskom selekcijom. Ima i manjih nacija od nas sa sjajnim rezultatima. Veliki šampioni se rađaju, a odlični igrači se stvaraju. Ja bih volio da svaki vrtić ima mali bazenčić pa da i mi krenemo s tom ranom edukacijom. Dio predpubertetske dobi je razdoblje kada se najbolje razvijaju sve motoričke vrijednosti - koordinacija, tehničke sposobnosti, brzina, sposobnost pamćenja i biomehaničkih pokreta, kognitivne sposobnosti… U tom razdoblju igrač dobije sve što kasnije ima. Želimo educirati trenere da primjenjuju određene metode rada s mladima. Obilazimo klubove, Stručni savjet je vrlo aktivan, ali ne možemo nikome narediti kako da radi, možemo sugerirati. Sport je multidisciplinarna aktivnost, gdje svi moraju biti angažirani - ja bih uvijek angažirao sve one koji su mogli pridonijeti razvoju, a to su fakulteti, instituti, eksperti... svi mogu biti od pomoći. A treneri - ako su kvalitetni onda ćemo imati sinergiju.“

IVAN DONALD MARIĆ (odbojka)

„Puno je lakše biti igrač nego djelatnik u pojedinom sportu pa se brinuti da sve to „štima“. Kada sam se vratio u odbojku, napravljen je plan, pomladili smo žensku seniorsku reprezentaciju, Liga nacija bila je veliko iskustvo. Sve što je dobro, već je izmišljeno pa se možemo osloniti i na iskustva drugih, ako treba nešto i prekopirati.

„Imamo kamp HRS-a već 30 godina, bio je u Zadru, Umagu, selimo ga… Vani skautiramo djecu, imamo regionalne reprezentacije, 500-600 djece od 10 do

U nekoliko posljednjih godina imali smo strane izbornike od kojih se doista moglo učiti, no vrijeme je da imamo svoje stručnjake, s iskustvom međunarodnih karijera. Nikad mi se nije sviđalo stalno „uvoženje“ statističara, kondicijskog trenera i slično. S Arbutinom kao izbornikom došlo je vrijeme da napravimo vlastiti hrvatski stožer.

JASMIN REPEŠA (košarka)

„Krenuli smo od organizacije košarkaške akademije, koja ima uzor u Akademiji HNS-a, sa svim odjelima unutar nje. Edukacija trenera podiže se na višu razinu, a tu je i odjel

Pratimo sve vaše avanture.

skautinga… Imamo jako puno djece vani i ne bismo smjeli dopustiti da nam se dogodi slučaj Boguta, koji je igrao za Australiju, ili Tomića koji je nastupao za Njemačku...“

PANEL 3

“Priprema ekipe za turnirsko natjecanje”

Sudionici: Ratko Rudić, Zlatko Dalić, Igor Arbutina, Boris Dvoršak i Jasmin Repeša

JASMIN REPEŠA (košarka)

„Mi sada već i u Europi imamo klubove koji odigraju između 80 i 90 utakmica u sezoni. Zato je organizacija trenažnog procesa jako bitna, pri čemu glavni ali i kondicijski trener te medicinska služba moraju imati vrlo precizan uvid u stanje svakog igrača. Srećom, danas je teško naći ozbiljnog igrača koji nema svoj vlastiti “stožer”kondicijskog trenera, nutriocionista, pa i psihologa.

Ozbiljni profesionalci ništa ne prepuštaju slučaju. Što se tiče harmonije u momčadi, ona je uvijek na ispitu, ne samo kada se izgubi neka važna utakmica, nego i uslijed euforije kada se pobijedi.“

ZLATKO DALIĆ (nogomet)

„Prva utakmica na svakom natjecanju jako je bitna i meni je najvažnije da ju ne izgubimo. Eto, Hrvatskoj se u rukometu dogodila Španjolska nakon čega su svima porasli apetiti i sve je otišlo u krivom smjeru. Vaterpolistima je je pak pomogao izgubljeni finale EP-a - da su bili prvaci Europe, mjesec dana kasnije ne bi bili svjetski prvaci jer bi ih obuzela euforija, a i na SP ne bi otišli s najjačim sastavom... Dakako, uz igračku kvalitetu, presudan faktor za uspjeh je ambijent u reprezentaciji. Kod Vatrenih je jako dobar, nama je svaki put žao kada se rastajemo. Istina, neki su igrači otpali jer se nisu znali uklopiti. Nisam ih ja otpisao, već su se oni sami otpisali. Vraćamo se na važnost team buildinga koji je u prvom planu i na našim prijateljskim utakmicama.“

RATKO RUDIĆ (vaterpolo)

BORIS DVORŠAK (rukomet)

„Atmosfera u momčadi je od presudne važnosti i zato mi treneri ponekad znamo otpisati pojedine igrače, ako se ne uklapaju, odnosno - ako su prijetnja momčadskoj harmoniji. Stoga je danas u ekipnim sportovima jako važno imati team building.“

PANEL 4

“Kondicijska pripremljenost igrača: inovativne paradigme treninga“

Sudionici: Pero Kuterovac, Luka Milanović i Dragan Lujić

Na posljednjem, ujedno i najkraćem panelu, sudjelovali su eminentni kondicijski treneri. U bogatstvu iskazanih iskustava iz rada s nacionalnom reprezentacijom, Milanović je naglasio važnost dobre korelacije između trenerske, u ovom slučaju - kondicijske, i medicinske struke.

O zanimljivim inovativnim primjerima iz odbojke, koje je upoznao i usvojio tijekom rada u Japanu, govorio je Lujić. Kuterovac je, između ostaloga, ukazao na blagodati tehnološkog napretka primjenjivog u trenažne svrhe, efektno zaključivši i panel, i dvodnevnu konferenciju: „Unatoč svemu, umjetna inteligencija nikada neće zamijeniti trenere!“

„Pripreme ne počinju s prvim treningom nego mnogo ranije. Ja bih već puno ranije u glavi imao momčad koju želim imati na velikom natjecanju. To se obično realizira u 90-postotnoj mjeri, iako bih u pripremnom razdoblju uvijek imao puno veći broj igrača od onog potrebnog za veliko natjecanje.“

IGOR ARBUTINA (odbojka)

„I moja je želja da odbojkaška reprezentacija, poput nogometaša, bude kao obitelj. Nama je to posebno važno jer najbolje hrvatske odbojkašice budu odvojene od obitelji i svojih najdražih do pet mjeseci u godini.“

U ORGANIZACIJI EMINENTNIH USTANOVA

I ovogodišnje izdanje Kondicijske pripreme sportaša održano je u organizaciji Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Udruge kondicijskih trenera Hrvatske, u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom, odnosno Centrom za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme pri HOO-u te Veleposlanstvom Republike Francuske u Republici Hrvatskoj.

Zlatni olimpijac

zauvijek vjeran svom Bjelovaru

E, to je bilo, kako se ono kaže - ‘pakleno krilo’. Desno krilo s desnom rukom. Mnogi su skloni reći najbolji ‘eretaš’ ikada, zbog kojeg su se mijenjale rukometne knjige i ispiti na fakultetima. Osvajača olimpijskog zlata i europskog klupskog prvaka svojedobno su zvali iz Njemačke, Francuske i Kanade, no Pribanić nije želio iz svog Bjelovara

Teško biste se okladili na Miroslava Pribanića kao rukometno krilo, jer osim što je igrao „krivom“ rukom, realno nije ni izgledao kao krilo. A bio je najbolje desno krilo svog vremena, jedan od najboljih rukometaša kojeg je Hrvatska ikad imala. Danas uživa u jutarnjoj kavi s prijateljima u svom Bjelovaru, za koji je jednom prilikom rekao: „Znate, nudili su mi marke i dolare, laskali mi da sam najbolje krilo svijeta. Bila je za mnom velika potražnja, ali mene odlazak iz Bjelovara nije privlačio. Zvali su iz Njemačke, Francuske, čak i iz Kanade, a ja sam samo volio igrunovac mi nije puno značio i nikad nije bio moj život. Koliko sam imao, toliko sam trošio i to samo u Bjelovaru…“

I tih nekoliko rečenica savršeno oslikava Pribanića kao apsolutno posebnog sportaša. Velikog sportaša koji u svojim vitrinama ima zlato s Olimpijskih igara u Münchenu 1972., kao i naslov klupskog europskog prvaka s Partizanom, iste te godine.

NAJVEĆE SLAVLJE U POVIJESTI

BJELOVARA

Svom Bjelovaru dao je najbolje godine, a s 10 pogodaka u čuvenom finalu Kupa prvaka 19. veljače 1972. u Dortmundu, srušio je Gummersbach i svom gradu priuštio najveće slavlje u povijesti. Ostala je i njegova klasična, jednostavna, izjava nakon tog velikog finala:

- Trener Seleš mi je prije utakmice rekao da ću čuvati njihovog najboljeg igrača, njihovu glavnu polugu dvometraša Hansija Schmidta, protiv kojeg sam već

igrao i znao sve njegove dobre i loše strane. Nismo se tukli, nego sam pravovremenim izlaženjem jednostavno zakočio njihovu glavnu polugu.

Mnogo je toga radio u svom klubu, ne samo kao trener, no godine i zdravstveno stanje udaljili su ga od dvorane. - Ne idem u zadnje vrijeme na utakmice, ali sve što mogu pratim na TV-u. Mirno ja to gledam, ne živciram se...

Kako ste došli u RK

Partizan?

- Bio sam član bjelovarskog Željezničara, igrao sam pivota, a što bih drugo onako okrugli. Partizan je igrao utakmicu s nekim vojnicima, potukli su se međusobno, pa su svi kažnjeni. A kako bi popunili momčad za sljedeću utakmicu, pozvali su nas nekoliko iz Željezničara da dođemo na njihov trening. Trener Željko Seleš mi je rekao: „Ti, mali Pribaniću, odi na krilo!“ I ja sam tamo ostao cijeli život...

“MOGLI SMO SVE”

Igrati desnom rukom na desnom krilu nije uobičajeno, a vi ste to radili sjajno. U čemu je bila tajna?

PARTIZAN JE IGRAO UTAKMICU S NEKIM VOJNICIMA

I POTUKLI SU SE, PA SU SVI KAŽNJENI I KAKO BI

POPUNILI MOMČAD ZA SLJEDEĆU UTAKMICU, POZVALI SU NAS NEKOLIKO IZ BJELOVARSKOG

- Nema tajne, općenito mi je dobro išao sport, kojim god da sam se bavio. Stalno su govorili da sam „eretaš“, a ja sam, realno rečeno, prilično rijetko koristio taj šut. Možda je tajna u činjenici da sam jednostavno puštao loptu, kada vidim kuda golman ide. I to je bilo to.

ŽELJEZNIČARA DA DOĐEMO NA NJIHOV TRENING.

NA TOM TRENINGU TRENER SELEŠ JE (MENI NA POZICIJI PIVOTA) REKAO: ‘TI, MALI PRIBANIĆU, ODI

NA KRILO’ - I OSTAO SAM TAMO CIJELI ŽIVOT

Odigrali ste puno velikih utakmica…

- I utakmica i finala, osvojio dosta naslova. Meni je to bila igra i uživao sam u njoj. Mi smo u Partizanu ustvari bili vrlo jednostavna momčad, nije nas bilo previše, ali recimo nas sedam, osam mogli smo sve.

Piše: DRAŽEN PINEVIĆ

Foto: facebook grupa Stari Bjelovar (crno-bijela fotografija)

S kim vam je bilo najlakše igrati?

- S „Cvebom“ Horvatom; mi smo se znali napamet, to je stvar koja se jednostavno dogodi. I dandanas smo si dobri...

Bjelovar više nije rukometni vrh?

- Mi smo mala sredina, mali bazen, nema kod nas tako velikih i krupnih ljudi da bi se danas jednostavno izgradila neka momčad. No, rukomet se i dalje igra, nije to prvoklasno, ali najvažnije je da traje.

“TREBA STRPLJENJA”

Gledali ste, ne sumnjamo, i nedavni Euro koji je Hrvatska igrala u Njemačkoj i na kojem se nismo proslavili. A sada, eto, imamo i novog izbornika, prvi put stranca?

Počeci u RK Željezničar: Željko Novak, Zvonko

Marić i Miroslav Pribanić

OI München 1972.: Za tadašnju reprezentaciju SFRJ, pod vodstvom Vlade

Stenzela, igrali su (slijeva): Hrvoje Horvat, Đorđe Lavrnić, Zdravko Miljak, Abas Arslanagić, Milan Lazarević, Slobodan Mišković, Milorad Karalić, Branislav Pokrajac, Nebojša Popović, Petar Fajfrić, Zoran Živković i Miroslav Pribanić.

- Nismo mi u Njemačkoj bili toliko loši, ali ono što generalno mislim je to da nam treba malo više strpljenja da bismo sagradili ono što želimo. To su stvari koje ne idu preko noći, čak i ako imaš ekstra kvalitetu. Pa, Vlado Stenzel je našu generaciju počeo graditi 1967., da bismo preko bronce 1970. na SP-u, stigli do olimpijskog zlata 1972. godine. To je bio proces, treba strpljenja. Olimpijski turnir je osvojen bez poraza, bez neodlučenog ishoda, sa šest čistih pobjeda. Nešto slično ostvarila je i reprezentacija Hrvatske na olimpijskom turniru u Ateni 2004. godine – osam utakmica, osam pobjeda i zlatna medalja. Koje je, po vašem izboru, najbolje desno krilo današnjice?

- Za mene Šveđanin Niklas Ekberg iz Švedske, to je igrač po mom ukusu. Užitak je gledati njegov rukomet. Jako mi se sviđa i Austrijanac Robert Weber. Danas se igra brže, svi su fizički jaki i igrači se razlikuju prema kvaliteti stečenoj radom i treninzima. I mogao bi satima pričati o rukometu, a ne umoriti se, baš onako kako je nekad igrao.

ZNATE LI...? Osim po impresivnim igrama po desnom krilu, Pribanić je bio poznat i po “eretu” - udarcu koji je prvi izveo Čehoslovak Eret, a Pribanić ga je usavršio. Uz to, bio je i „zglobaš“ i nikada nije, kao što rade današnja krila, jako pucao loptu na gol. - Današnja krila „probiju“ vratara, ili u skoku dođu na metar pokušavaju postići pogodak.

Međutim, s krila vratara možeš prevariti samo ako si raznovrstan, a onda si i dobar igrač – govori Pribanić.

DATUM I MJESTO ROĐENJA: 22. lipnja 1946. godine, Bjelovar

osobni kar ton

KLUBOVI: RK Željezničar, RK Partizan

ODLIČJA: • zlato na Olimpijskim igrama 1972., München •bronca na SP 1970., Francuska

• zlato na Mediteranskim igrama 1975., Alžir

Odigrao je više od 700 utakmica u dresu bjelovarskog Partizana, čak 125 puta nastupio je za reprezentaciju Jugoslavije za koju je postigao 285 pogodaka. Dugo godina bio je kapetan momčadi Partizana koja je osvojila šest naslova prvaka Jugoslavije, 1967., 1968., 1970., 1971., 1972. i 1977. godine, sedam puta bili su viceprvaci, osvojili su dva kupa bivše države 1968. i 1976. godine. Dva puta je bio finalist i 1972. godine pobjednik Kupa europskih prvaka. Igračku karijeru zaključio je 1977. godine, pa je kao kao trener radio najprije u Čazmi, jednu godinu u Ivanjskoj, a sve ostale godine u Partizanu iz Bjelovara. U svom je klubu prošao mnoge pozicije - od trenera svih kategorija, savjetnika, mentora, tajnika... a 2012. oprostio se od aktivnog rukometa.

spomenik FILMSKI najvećem trenerskom arhitektu

Hrvati su uvijek

imali vrhunske

vaterpoliste, no ipak je nedostajalo nešto. A upravo to im je donio Ratko Rudić, ustvrdio je Tamaš Kašaš, najbolji strijelac u povijesti olimpijskih igara i trostruki

olimpijski pobjednik S filmom “Dogodio se”, o Ratku Rudiću, dogodio se i jedan od najboljih domaćih sportskih dokumentaraca

Premijera dokumentarca “Dogodio se”, redatelja Dejana Aćimovića, filmske biografije najtrofejnijeg svjetskog vaterpolskog trenera Ratka Rudića, bio je društveni događaj visoke razine kojem nije odolio nazočiti niti hrvatski premijer Andrej Plenković. A ne dolazi predsjednik Vlade RH baš na svaku premijeru na koju ga pozovu. Nakon gledanja filma, premijer je onako u prolazio ustvrdio:

- Tek kada pogledate ovaj film, shvatite kakva svjetska veličina živi tu među nama.

I doista, teško ćete naći mnogo osoba u Lijepoj Našoj koja u svijetu, u svom fahu, toliko znači. A o kakvom velikanu svog zanata ovdje govorimo, najbolje oslikavaju uvodne izjave u filmu. Poput one koju smo čuli od igračke legende Manuela Estiartea, svojedobno najboljeg vaterpolista na svijetu:

- Mi u Španjolskoj rekli bismo da je Rudić onaj koji suparnicima stalno “uzima i otima”, ali to čini vrlo inteligentno. Ja sam sedam godina bio najbolji vaterpolist svijeta, no dok mi je on bio na putu

nisam osvojio niti jedno zlato.

S obzirom na to da je Rudić kao mladi trener “ratovao” i sa Sovjetima, jako ga dobro pamti još jedna igračina, Giorgi Mshvenieradze:

- Samo arhitekti imaju tako sustavan pristup poslu. A Rudić je bio trenerski arhitekt.

RATKO JE KAO MORSKI PAS

Vrlo snažne dojmove ostavio je Ratko za sobom i kao izbornik dviju velikih sportskih zemalja, Italije i SAD-a. I dok Talijani i danas pričaju o njemu kao inovatoru, čovjek koji je smišljao novotarije u pripremama i treningu, i tako postizao nove uspjehe, nekad ponajbolji američki vaterpolist Terry Schroeder ističe:

- Rudić kao da je imao džojstik s kojim bi dobio ono najbolje od igrača koje vodi… Nakon dva olimpijska zlata s reprezentacijom Jugoslavije i jednog s Italijom, svoj četvrti naslov olimpijskog pobjednika osvojio je kao izbornik hrvatske reprezentacije. Da ju uopće preuzme nagovorio ga je

Piše: DRAŽEN BRAJDIĆ

najtrofejniji hrvatski vaterpolist Perica Bukić koji za njega, u filmu, kaže ovo:

- Ratko je kao morski pas. Kad nanjuši krv, zagrize i ne pušta dok ne ostvari što želi, a to je - zlato. Njegova je misija uvijek bila biti prvi, sve pobijediti, ostaviti sve iza sebe.

Sve je počelo 1954., kada je Ratku bilo osam godina, na plivalištu u Zadru u kojem je njegov otac (vojno lice) u to vrijeme radio. Kao i njegova oca, i Ratka je put vodio od grada do grada, no njega uvijek na bazen, kao da je imao neki vodeni gen.

Kao tinejdžer, Rudić se vaterpolski razvijao u Splitu, a iz tih dana pamti ga splitski trenerski velikan Mišo Asić. - Sjećam ga se kada je imao 16 godina. Već tada se na njemu vidjelo da se razlikuje od grupe. Vi kao trener ne možete svoje ideje uvijek prenijeti na sve igrače, a on je to upijao poput spužve.

Kao igrač, s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je pet medalja, a bilo bi ih još da nije imao pehova. Zbog loma prsta na nogometu nije igrao na Olimpijskim igrama u Meksiku (1968.), a zbog ozljede testisa propustio je SP u Zapadnom Berlinu (1978.). Još veći peh zbio se tri godine prije kada je bio pozitivan na dopinškom testu na SP-u u Kolumbiji. Po izbijanju te informacije na površinu zavladala je velika nevjerica, cijeli vaterpolski svijet je ostao zatečen, ne vjerujući da je to moguće.

I doista, pokazalo se da to nije bila istina, pa se Svjetski plivački savez na kraju i ispričao, ali od te isprike nije bilo vajde jer je Jugoslavija ispala iz igre za odličje.

- Drago mi je da se FINA ispričala i priznala da je to bila pogreška, no ja sam uvjeren da ona nije bila slučajna nego

“MI U ŠPANJOLSKOJ BI REKLI DA JE

RUDIĆ ONAJ KOJI (SUPARNICIMA)

STALNO UZIMA I OTIMA, ALI TO ČINI

VRLO INTELIGENTNO. JA SAM SEDAM

GODINA BIO NAJBOLJI VATERPOLIST

SVIJETA, NO DOK MI JE ON BIO NA

PUTU NISAM OSVOJIO NITI JEDNO

ZLATO.” (MANUEL ESTIARTE)

namjerna - ustvrdio je tadašnji kapetan reprezentacije Ozren Bonačić. Nakon što mu je ušao u šut i iščašio rame, tada najbolji vaterpolist svijeta Milivoj Bebić, “pogurao” je Ratka u igračku mirovinu. No, on je odmah počeo raditi kao Partizanov trener mlađih uzrasta, potom je preuzeo juniorsku reprezentaciju, nakon čega je dobio u ruke i seniorsku vrstu. I to ususret OI u Los Angelesu 1984. čega se prisjetio njegov bivši suigrač Đorđe Perišić. - Pošto je plasman na prethodnom SP-u bio loš, ja sam na predsjedništvu Saveza predložio da se za novog izbornika imenuje Ratko Rudić. Otpora nije bilo, no nisam baš siguran da su svi s radošću prihvatili moj prijedlog.

NAPOKON ZA KORMILOM HRVATSKE

Kako god, Ratko je u Los Angelesu osvojio zlato i započeo najveću trenersku karijeru u vaterpolu ikad. A osvojio ga je i zbog toga što se distancirao od dojučerašnjih suigrača čega se prisjetio tadašnji vratar

Milorad Krivokapić:

- Kad je postao izbornik, prestalo je druženje s nama igračima.

O tome je, u filmu i na premijeri, svjedočio i Dragan Andrić:

- Ratko se postavio kao da nikad nismo jeli isti kruh. Nisam uopće imao osjećaj da smo još donedavno igrali zajedno.

U svemu tome najlošije je prošao Ratkov dobar prijatelj Bobo Trifunović koji ga, u filmu, nije mazio:

- Obično se događa da bivši igrači kao treneri postanu suprotno od onoga što su bili. Ratko je makijavelist, ne bira sredstva da bi došao do cilja. Zna biti okrutan, pokvaren... Ambiciozan je i gazi sve ispred sebe.

S te pozicije htio je Rudić izlazna vrata reprezentacije pokazati i Bebiću i to zbog jednog kašnjenja na trening na što su reagirali čelnici Vaterpolskog saveza Jugoslavije i u tome ga spriječili.

- Pet godina smo u reprezentaciji bili suigrači, a sada mi je on odjednom postao šef. Ratko je očito imao podsvjesni strah od gubljenja autoriteta, no kada je to riješio sam sa sobom, onda više nije bilo problema - prisjetio se tog vremena tada najbolji vaterpolist svijeta.

SPORTAŠI U AGONIJI

Kako je trenerski staž odmicao tako je i Rudić popuštao o čemu u filmu svjedoči i Goran Sukno:

Film “Dogodio se” Dejana Aćimovića o karijeri vaterpolskog maga Ratka Rudića okupio je na premijeri u dvije dvorane mnoštvo sportskih legendi, visokih uzvanika iz sportskog, političkog i gospodarskog života. Gotovo svaka grupna fotografija pred press wallom popraćena je komentarom sa zbrojem olimpijskih medalja, a premijer, ministrica i gradonačelnik pridružili su se ovacijama na kraju filma

- Tijekom priprema bili bismo premoreni, u agoniji, no kako se približavalo veliko natjecanje, Ratko bi popuštao. S kondicije bi više prelazio na igru, a popuštao bi i u kontekstu discipline.

Recimo, pustio bi nas da se mi sami rasporedimo po sobama kako nam odgovara. Doista nas je maltretirao, ali je znao da samo psihofizički spreman igrač može igrati najbolje kada je to potrebno. O toj Rudićevoj neumoljivosti anegdotu je ispričao i Igor Milanović, strijelac pogotka za svjetsko zlato u finalu SP-a protiv Italije:

- Bili smo na pripremama u Rovinju, a voda u tom bazenu bila je prilično hladna pa smo se na to požalili. No, Ratko je tada ugledao neko dijete od pet-šest godina te ga gurnuo u bazen te nas zapitao: “Kako to mislite da je hladno, pa zar ne vidite da se i djeca kupaju?”

Nakon dva olimpijska zlata i jednog svjetskog naslova, Rudić je svoju trenersku genijalnost preselio u Italiju gdje ga je čekalo puno posla oko promjene pristupa treningu kod tamošnjih vaterpolskih zvijezda. No, i u tome je itekako uspio te je s azzurrima osvojio “grand slam” - po jedno olimpijsko i svjetsko te dva europska zlata unutar samo jednog olimpijskog ciklusa!

Nakon što je u Atlanti 1996. s Talijanima osvojio olimpijsku broncu, a na OI u Sydneyju (2000.) ostao bez medalje, došlo je vrijeme da se otisne dalje, pa ga je put odveo u SAD. A ondje je, s manje talentiranom momčadi od prethodnih mu, radio četiri godine, da bi potom prihvatio zov domovine. I tako je Rudić započeo rudarski posao s Hrvatima. Krenulo je s europskim sedmim mjestom u Beogradu (2006.), ali i svjetskim zlatom u Montrealu (2007.). Nastavilo se s dvije svjetske bronce (2009., 2011.), europskim zlatom (2010.), a potom i olimpijskim trijumfom (2012.).  Potvrdilo se koliko su Bukić, Bebić i Sukno bili u pravu kada su inzistirali na Rudićevu povratku. Pokazalo se i ovo što je u filmu ustvrdio i mađarski velikan, trostruki olimpijski pobjednik Tamaš Kašaš. Najbolji strijelac u povijesti olimpijskih igara (56 pogodaka) sažeo je svu istinu o Rudiću u dvije rečenice:

- Hrvati su uvijek imali odlične igrače, no ipak im je nedostajalo nešto. A to je ono što im je donio Ratko

Rudić…

Tvorac i idejni začetnik projekta, Dejan Aćimović naglasio je: - Napraviti ovaj film bila je iznimna čast, povlastica, ali i velika odgovornost. Više od svega želio bih da ovaj film vidi što više djece, da ih potakne na bavljenje sportom. To je uostalom svrha svega ovoga.

SPORT

Uniline je službena turistička agencija 59. Europskog seniorskog prvenstva u karateu i parakarateu 6.-12. svibnja 2024. u Zadru

Sportski novinari

na HUMANITARNOM

zadatku

Oni su prvi novinari u Olimpu koji su pristali sjesti nasuprot jednog olimpijca - Josipa Reića koji je ovom prilikom preuzeo ulogu novinara. Oni su redom Tomislav Gabelić (24sata), Bernard Jurišić (Telesport), Blaž Duplančić (Dalmatinski portal) i Marin Maljković (Radio Dalmacija). I oni su 4N - splitski novinari koji žele pomoći onima kojima je to najpotrebnije, koji su već ostavili trag iza sebe, a zapravo su tek na početku.

Piše: JOSIP REIĆ, Foto: 4N

Oni su četvorica velikih prijatelja, oni su hrvatski i splitski sportski novinari koji iza sebe imaju uspješno odrađenih dvaput po 12 humanitarnih akcija na kojima su prikupili više od 600 doza krvi i više od 150.000 eura u hrani i potrepštinama za socijalno samoposluživanje u akciji „Tone hrane za splitske beskućnike“ i udrugu „Most“ koja se brine o njima.

Odakle ideja za ime 4N ?

MARIN:Ja sam predložio da se zovemo Humani Novinari Splita, ali zbog kratice HNS nije prošlo (gromoglasni smijeh svih prisutnih).

BLAŽ: Bio je onaj čuveni kvartet 4M; tako smo sjedili u jednom kafiću i zbog asocijacije na njih pao je prijedlog za 4N, jer mi smo ipak novinari.

Zašto i ostali splitski novinari nisu uključeni u ovu vašu priču?

TOMISLAV: Mnogi su pitali kada ćemo biti 5N, 10N... Svi bi htjeli biti dio ove priče al’ bez puno truda, a to ne ide tako. Neka se uključi tko god hoće, napravi nešto dobro i korisno i nakon par godina rado ćemo ga uključiti u priču.

BERNARD: Načelno smo htjeli ovu našu privilegiju, dostupnost medijima i poznatim sportašima iskoristiti na najbolji način, okupiti ih za nešto dobro našoj zajednici, prvenstveno lokalnoj, a onda i šire. Dao Bog da budemo 100N!

Malo o počecima...

BLAŽ: Nismo mi vodili neke velike razgovore s drugim novinarima, jednostavno napravimo akciju kako najbolje znamo i to je to. Evo, najpoštenije bi bilo reći da su svi klubovi koji su uključeni u ovu akciju naš 5N.

BERNARD: Prvi cilj je bio napuniti „portapak“ jednog auta...

BERNARD: Ja sam na toj prvoj akciji želio dati krv dvaput, da bude bar devet doza (smije se).

Što vas najviše veseli kod svih tih humanitarnih akcija?

BERNARD: Kad vidiš koliko se napuni to socijalno samoposluživanje te kad dođe Dado Lelas iz Mosta i kaže: „Ljudi moji, sad smo mirni za cijelu godinu“. I to od Mosta ide i dalje, sav višak te hrane i potrepština oni podijele domovima u Kninu i okolici Splita.

MARIN: To je gruda koja pokreće lavinu. Evo, i zadarske kolege novinari su se okupili i ove godine će imati već desetu akciju.

BERNARD: Velika stvar je što se djeca po klubovima uče činiti dobro, jer svi u svoje klubove donesu ponešto.

TOMISLAV: Taekwondo klub Marjan i Sandro Deak skupljaju od svih svojih članova, a ima ih preko 1500. Svi nešto donesu, a i mi putem medija oglasimo da svatko može donijeti nešto u prostorije Marjana. I tako jednu večer dođe jedna gospođa, starija od 70 godina. Donijela je jednu konzervu sardine i rekla: „Evo, ja ne mogu više od ovoga, ali je od srca i hvala vam na tomu što radite“. Nema dalje od toga, to je vrh i poanta svega!

BERNARD: Zanimljivo je da su se i mnogi splitski sportaši upoznali na ovim akcijama, jer se nisu poznavali od ranije...

TOMISLAV: I nikada nas nitko nije odbio, nitko!

BERNARD: To su koncentrični krugovi: napraviš jednu dobru stvar i to se širi. Danas ne moraš nikoga zvati, sami se javljaju i to je predivno. Čak velika većina sportaša koja ode iz Splita nastavi s uplatama i dalje.

BLAŽ: Ne možemo nabrajati sva imena, jer ih ima toliko da ne bi stali u tri Olimpa. Ali moramo spomenuti ambasadora ove akcije, kapetana Hajduka Lovru Kalinića - on uplati sam i još dodatno organizira i prikuplja s ostalim igračima Hajduka. Najjača poveznica nam je Hajduk jer ljudi vole doći na Poljud ili dati krv u Plavom salonu Hajduka.

TOMISLAV: Lovre je naš 5N!

BERNARD: Akcija krvi nije stala ni tijekom korone. Kad su se svi bojali izići iz kuće, mi smo skupljali krv.

TOMISLAV: Nije smjela stati jer krvi uvijek nedostaje. Bolnica je molila da nastavimo s akcijom... Prije dvije

JEDNU VEČER U PROSTORIJE TKD

KLUBA MARJAN DOŠLA JE JEDNA

TOMISLAV: U prvoj akciji skupili smo 6-7 vrećica hrane. Donirali su Goran Jozinović i još nekoliko sportaša. A prvu akciju darivanja krvi planirali smo početkom ljeta. Gospođa iz Crvenog križa me pitala kakav će biti odaziv, da se znaju organizirati. Mi nadobudno kažemo da će biti stotinjak ljudi, pa oni donesu pet kreveta, 200 sendviča, piće..., a ono, na kraju, krv dalo osmero ljudi. Među tih osam Berni i ja... Htjeli smo u zemlju propasti od srama, ali zbog medijske priče ljudi iz Crvenog križa nas zamole da nastavimo s akcijama. I evo ga, danas smo na preko 110 doza po akciji.

GOSPOĐA, STARIJA OD 70 GODINA. DONIJELA JE JEDNU KONZERVU

SARDINA I REKLA: „EVO, JA NE MOGU

VIŠE OD OVOGA, ALI JE OD SRCA I HVALA VAM NA TOMU ŠTO RADITE“ (TOMISLAV)

godine je bilo finale Supersport Kupa i dijelili smo karte za dobrovoljne davatelje.

TOMISLAV: Ako bude sreće i Hajduk ponovno bude u finalu Kupa ove godine, eto nam još uspješnije akcije, opet ćemo dijeliti karte...

Koji je za vas najveći uspjeh hrvatskog sporta?

BERNARD: Nedvojbeno srebro nogometaša iz Rusije. A nakon toga srebro košarkaša s Olimpijskih igara u Barceloni 1992.

TOMISLAV: Oba srebra su čudo, zbog svjetskog dosega.

MARIN: Meni je čak više srebro košarkaša iz Barcelone, zbog protivnika kojeg nisi imao šanse pobjediti, to je bila povijesna NBA momčad kakva se više nikada neće okupiti. A mi smo bili prvi iza njih...

BERNARD: Meni je u srcu nekako olimpijsko srebro iz Barcelone draže, ali objektivno srebro iz Rusije je vrjednije, jer ne postoji veća sportska utakmica od finala svjetskog nogometnog prvenstva.

A pojedinačni, što najradije pamtite?

BLAŽ: Goran, to je najveća sportska priča! I njegov doček na Rivi.

MARIN: Goran definitivno, ali finale parova na Igrama u Tokiju 2021. gdje su naša dva teniska para igrali u finalu Olimpijskih igara - čudo je nad čudima. Baš kao i finale svjetskog prvenstva u džudu Barbara Matić - Lara Cvjetko. Čudo od uspjeha.

BLAŽ: Svi se posebno sjećamo i „Jadranova“ vaterpolskog naslova europskog prvaka..

BERNARD: Najbolji trenutak bio mi je Wembley kad je Hrvatska dobila Englesku 3-2, a najgori poraz protiv Turske u Beču i to još na moj rođendan (smije se)...

TOMISLAV: Snimio sam Roka Ukića kad postiže zadnji koš za naslov u Zadru.

MARIN: Finale Lige prvaka Hajdukovih juniora i naše prvo zajedničko gostovanje u Ženevi u Švicarskoj; posjetili smo i Olimpijski muzej u Lausanni. I finale Davis Cupa 2005. u Bratislavi. A najgori događaj finale Davis Cupa 2016. protiv Argentine u Zagrebu.

TOMISLAV: Rado i često sjećam se zlata na EP u vaterpolu u Splitu 2022.

Sve je bilo fenomenalno, baš sve - od atmosfere, organizacije, rezultata, ambijenta...

MARIN: Posebno pamtim i naslov Hajduka 2001. u Varaždinu kad je bio cijeli Split gore; titula nakon šest godina.

BLAŽ: Nisam baš od drugih sportova, pratim samo Hajduk pa tako najradije pamtim velike klupske utakmice u Europi. Kad se ne budem više bavio novinarstvom, neću moći reći da sam bio na četiri svjetska prvenstva i šest olimpijskih igara, ali ću zato moći reć’ da sam pratio Hajduka 84 puta protiv Varaždina i 64 puta protiv Lokomotive (smije se)

TOMISLAV: Zanimljivo je što su neki od nas, pisali o očevima i sinovima u istom dresu. A neke igrače smo najprije dočekali da zaigraju u seniorskoj ekipi, a na kraju ispratili u sportsku mirovinu, kao Roka Ukića sada.

BERNARD: Roko je na oproštajnoj presici rekao: „Vidim ovdje i neke novinare koji su bili na mojoj prvoj presici kad sam imao 16-17 godina!

MARIN: Slažem se, bilo je tu puno simbolike. Još kad dođu Bukić i Šimenc iz Mladosti igrati za Jadran; predivno!

BLAŽ: Rijetko što u Splitu može imati veći značaj od Hajduka, a vaterpolo je tada to imao.

Koji događaj posebno pamtite, a kojemu ste bili svjedoci; što vam je ostalo u nezaboravnom sjećanju?

Što biste voljeli doživjeti kao novinari?

TOMISLAV: Svi će reći isto (smijeh)!

BERNARD: Naravno da svi mislimo na Hajduk i naslov prvaka, ali volio bih kad bi barem jednom u pet godina nastupao značajnije u Europi. Prošlo nam je puno godina u lošem nogometu i u lošoj košarci. E, želio bih da se sve to skupa malo digne, to bih baš volio...

TOMISLAV: Od 1995. sam u novinarstvu, od 2005. u dnevnom. Hajduk je te 2005. postao prvak i od tada mi je na laptopu, kad ga otvorim, slika tog trenutka. Vrijeme je da to promijenim da me kolege više ne zafrkavaju. Iako možda zbog simbolike i povijesti i neću mijenjati.

BLAŽ: Upravo to što pratimo različite sportove snaga je skupine 4N. Jer možemo okupiti više različitih ljudi iz različitih sportova.

MARIN: Da Hajduk i košarkaši Splita budu prvaci, a i Jadran. Ma neka i ragbijaši Sinja uzmu titulu!

BERNARD: Mislio sam da će Marin reći i da Dino Prižmić uzme Wimbledon.

Dotaknimo se malo Jugoplastike i tri naslova europskih prvaka...

BLAŽ: Za mene je Toni Kukoč najveći sportaš Splita svih vremena, čast svima ostalima.

BERNARD: A za mene je najveći hrvatski košarkaš svih vremena i sportaš Splita svih vremena.

TOMISLAV: Slažem se! I to s argumentima i činjenicama: brojem osvojenih trofeja, važnosti za momčad gdje god da je igrao, dugotrajnosti karijere i svim ostalim.

Koliko novinari svojim radom mogu utjecati na uključivanje djece i mladeži u sport?

BERNARD: Sve manje, jer djeca i mladi nas ne čitaju, ni izbliza onako kao prije 20 godina.

TOMISLAV: Naš utjecaj je kad biraš ispravne teme...

BLAŽ: Kad se napravi vrhunski rezultat djeca se sama upisuju u taj sport i klubove.

TOMISLAV: Ima priča o velikoj generaciji „poškovaca“ na čelu s legendarnim Mišom Asićem. Cijela ekipa je odrasla i živjela u krugu 500 metara od bazena. To više ne postoji, isto kao i tenisači s Firula, svi su bili u sto metara. Nekad su klubovi bili kvartovski i djeca su po inerciji išla u te klubove, zbog društva.

BERNARD: Igrališta su prazna, drugačija su vremena... Mi smo svi sa 14

godina nešto trenirali. Na sport smo išli zbog klape, zbog druženja, samo si htio pobijediti prijatelje. Danas se djeca više igraju na mobitelu. Previše se spustila dobna granica ulaska u sport. Djecu treba pustiti do 12. godine da se igraju. Evo, meni sin ide u 1. razred osnovne škole i već su mi rekli da je prekasno da se počne baviti nogometom. To je prestrašno, zamislite - sa 7 godina je prekasno!

TOMISLAV: Nekada smo svi tek s 14 godina kretali u ozbiljnije bavljenje sportom. Ali do tada smo se penjali po stablima, skakali u more, tako da smo sa 14 bili koordinirani, visoki, skočni pa došli samo još da nas netko nauči tehnici.

Koliko ste zadovoljni suradnjom s olimpijcima, tj. sportašima?

BERNARD: Ključno je da olimpijci i sportaši ostanu i nakon karijere uz sport i u sportu. Mi guštamo družeći se s vama olimpijcima. Evo meni i dandanas kad Željko Jerkov stane uz mene zadrhće tijelo.

TOMISLAV: Osnovno je pravilo, što je sportaš veći, to je jednostavniji, lakše je doći do njega, pristupačniji je, otvoreniji...

MARIN: To ne vrijedi samo za sportaše, takvi su i glumci, pjevači, najlakše je s najvećima.

Gdje vidite hrvatski sport sutra?

BERNARD: Nisam veliki optimist jer sustavi nisu prilagođeni sportašima nego činovnicima. Puno saveza bave se sami sobom, mnogi brane isključivo svoje vlastite interese nauštrb sporta.

MARIN: U sportu je sve više ljudi koji žive od sporta, a sve manje onih koji žive za sport.

BERNARD: Nema više volontera, ljudi koji žele pomoći nekom djetetu...

TOMISLAV: Sport će se individualizirati jer nećemo moći konkurirati u momčadskim sportovima.

BERNARD: Sport bi se trebao osloboditi plaćanja članarina, sportski klubovi ne bi smjeli funkcionirati na principu članarina jer to ne vodi u rad s talentiranima, nego s onima koji to mogu platiti.

Država bi trebala pronaći način da sport za djecu i mladež bude besplatan.

TOMISLAV: Neophodne su i porezne olakšice za one koji žele ulagati u sport. Ali ne u profesionalni, nego u omladinske pogone.

MARIN: Na kraju krajeva, davno je istraživanje u svijetu pokazalo da svaki cent uložen u sport je tri centa manje koje moraš uložiti u zdravstvo!

Želite li za kraj još nešto dodati?

TOMISLAV: Bio sam na SP-u i EP-u u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu, futsalu... Želja mi je još samo izvještavati s olimpijskih igara.

SVI UGLAS: Nitko od nas nije bio! Ali svi bismo voljeli otići...

Europska

Osječko-baranjska županija je Europska regija sporta u 2024. godini, a čelnim ljudima sporta u županiji cilj je iskoristiti ovu priliku kako bi, uz ostalo, dodatno unaprijedila sportsku infrastrukturu

regija sporta

rukometašima, odbojkašima, stolnotenisačima, tenisačima u Davis Cupu… Posebno ističem streljaštvo koje svake godine ugošćuje poneku veliku sportsku priredbu: europsko prvenstvo, svjetsko prvenstvo, svjetski kup, europski kup, međunarodno prvenstvo osoba s invaliditetom...

U budućnosti nas zanimaju masovne sportske priredbe, razvoj cikloturizma, a želja nam je i postanemo središte za pripreme brojnih nacionalnih sportskih saveza.

Osječko-baranjskoj županiji predana je zastava Europske regije sporta za 2024. godinu

Piše: MARIN ŠAREC

Foto: ŠPORTSKA ZAJEDNICA OBŽ-a

Županiji koja se sa svojim glavnim gradom Osijekom i sada ističe sportskom infrastrukturom, kvalitetnim klubovima i organizacijom velikih sportskih događaja, cilj je iskoristiti priliku proglašenja Europskom regijom sporta u 2024. kako bi sport u županiji učinili još boljim negoli je on sada.

- Cilj je prepoznati najveće probleme sporta u županiji i napraviti iskorak. To se odnosi prvenstveno na struku kojoj nedostaje kvalitetnog stručnog kadra, na kvalitetniji ustroj sustava sporta, a posebice klubova kao osnovnih jedinica sporta, na poboljšanje sportske infrastrukture i veća financijska izdvajanja za sport, kako na županijskoj razini, tako i na onoj općinskoj i gradskoj. Cilj je, naravno, i uključiti što više mladih u sportske aktivnosti te omogućiti veću dostupnost sporta za svakoga - od dječjih vrtića, do rekreacije u starijoj životnoj dobi - pojašnjava nam glavni tajnik Športske zajednice Osječko-baranjske županije Dubravko Ižaković i dodaje: - Moramo iskoristiti sve moguće resurse, što kod infrastrukture znači sredstva za planiranje, izgradnju, rekonstrukciju, obnovu i opremanje. Zanimljiv nam je i sportski turizam. Već i prije osnivanja Ministarstva turizma i sporta, naša županija osnovala je Upravni odjel za turizam i sport. Naša je županija, s naglaskom na Osijek, poznata po velikim sportskim priredbama. Grad Osijek je odličan domaćin nogometašima, košarkašima,

PONAJBOLJI SPORTSKI OBJEKTI U HRVATSKOJ

Logično je očekivati da će se u ovoj godini povećati i izdvajanja za sport, odnosno financiranje brojnih aktivnosti i sportskih događanja. - Što se tiče financiranja sporta, ono je pojačano već u 2023. godini, a posebno sad u 2024. Proračun kroz Program javnih potreba ove godine iznosi 625.000 eura i podijeljen je u tri osnovna segmenta - školski sport, djelovanje ŠZ-a županije kao krovnog tijela sporta na području naše županije i Program poticanja i promicanja sporta sa 17 potprograma. Županija ima i dodatno izdvojena sredstva u poglavlju sport, a to je 25.000 eura za pomaganje sporta i jednokratne pomoći, 12.000 eura nagrada za sportaše koji će otići na Olimpijske igre, 400.000 eura za dogradnju, saniranje i planiranje objekata po cijeloj županiji, 30.000 za obuku neplivača, 45.000 za realizaciju programa Europske regije sporta, 250.000 za realizaciju priredbi na području naše županije te 250.000 eura za otkup zgrade Iktusa (zajedno s gradom Osijekom) - precizno navodi Ižaković.

Grad Osijek je na glasu kao grad s ponajboljim sportskim objektima u Hrvatskoj. Posebice se to odnosi na nogometnu Opus Arenu (u čiju je izgradnju uložen značajan iznos stranog kapitala, pa sad i na manje atraktivne utakmice dolazi pet-šest tisuća gledatelja) i multifunkcionalnu dvoranu Gradski vrt koja u svojem sastavu ima i atletski tunel. Omogućuje to održavanje brojnih vrhunskih priredbi poput već svima dobro znanog Svjetskog kupa u gimnastici ili sve značajnijeg natjecanja

60 SPORTOVA I VIŠE OD 700 SPORTSKIH

UDRUGA

U Osječko-baranjskoj županiji uspješno djeluje 60 sportova, više od 700 sportskih udruga, 30 tisuća registriranih sportašica i sportaša, 15 granskih saveza i sedam zajednica športskih udruga. Već dugi niz godina županija ima i članicu Vijeća HOO-a (Zvjezdana Tuma Pavlov), a s područja županije su i četvorica predsjednika nacionalnih sportskih saveza.

u skoku s motkom koje je dio World Athletics Indoor Tour Bronze serije.

- Županija je bogata sportskom infrastrukturom, s time da Osijek prednjači, dok ostali dio županije pretežno koristi školske sportske dvorane. Na području županije djeluje preko 200 nogometnih klubova koji svi imaju glavni teren, a većina njih ima i manji pomoćni.

NEDOSTAJU BAZENI I ATLETSKE STAZE

Ipak, županija je deficitarna kada je o nekim sportskim sadržajima riječ.

- Ono što nam

najviše nedostaje su - bazeni. Posebno oni natkriveni jer jedino Osijek ima zatvoreni bazen i to nezadovoljavajući te Bizovačke toplice koje su rekreacijski centar. Manjkaju nam

NOVO LICE GRADSKOG VRTA

Odlaskom NK Osijek sa stadiona Gradski vrt taj će kultni objekt doživjeti neke preinake, ali ostat će na raspolaganju sportu i sportašima.

- Stadion Gradski vrt ostaje u funkciji sporta. Onaj dio gdje je bio spidvej uredit će se kao park, što je i bio nekad; zato se uostalom i zove Gradski vrt. Stadion će se renovirati i upravo se rade planovi kako će on izgledati i hoće li se kompletno rušiti. U svakom slučaju tamo ostaju sportski sadržaji, kako na glavnom stadionu, tako i na južnom dijelu stadiona gdje su bili pomoćni tereni. Trenutno stadion koristi ženski nogometni klub Osijek, koji je dugi niz godina prvak Hrvatske i osvajač Kupa; tamo je i NK Zrinski koji ove godine ima veliku šansu da se plasira u 1. HNL, a starosjedilac na stadionu je atletski klub Slavonija-Žito kojem će se atletska staza kompletno renovirati. Vrlo je vjerojatno da će to biti jedini stadion u Hrvatskoj koji će, s obzirom na kapacitet gledališta, moći ugostiti neku veliku atletsku priredbu - zaključuje glavni tajnik Športske zajednice Osječko-baranjske županije.

OD KATICE ILEŠ I MATIJE LJUBEKA DO DAVORA ŠUKERA I DONNE VEKIĆ

Sport u Osječko-baranjskoj županiji ima uistinu veliku tradiciju. Tu je i najstariji sportski klub na području Hrvatske - Građansko streljačko društvo Osijek 1784, a od brojnih vrhunskih sportašica

i atletske staze. Ona o Osijeku je u lošem stanju, a one u Našicama i Đakovu nemaju propisanu duljinu. Ističem velike planove NEXE Grupe da u Našicama napravi veliku dvoranu kako bi rukometaši dobili reprezentativni objekt za nastup u europskim natjecanjima. U Belom Manastiru se, pak, završava nogometni stadion s tribinama i popratnim sadržajima.

Proračunska sredstava ne mogu biti dostatna za izgradnju potrebne sportske infrastrukture, pa treba posegnuti i za drugim izvorima financiranja. Osim privatnog kapitala, nešto je moguće financirati i putem europskih fondova. - Ono što je u planu, u sklopu Kineziološkog fakulteta osnovanog prije nekoliko godina, je izgradnja kompleksa bazena s jednim olimpijskih dimenzija i nizom manjih te će se upravo tu koristiti europska sredstva. Njih u pravilu koriste općine, gradovi i u ovom slučaju županija, budući da klubovi, udruge i sportske zajednice nemaju kapaciteta da se kandidiraju za ta sredstva, a nisu ni vlasnici tih objekata - pojašnjava Ižaković.

i sportaša ističu se Jasna Šekarić, olimpijska i svjetska prvakinja u streljaštvu, Katica Ileš, osvajačica svjetskog zlata i olimpijskog srebra u rukometu te najbolji pivot na svijetu 1980. godine. Davor Šuker bio je najbolji strijelac nogometnog SP-a 1998., Matija Ljubek osvojio je sedam olimpijskih i svjetskih zlata u kanuu, Slobodanka Čolović bila je četvrta na OI i SP-u na 800 m. Tu su i sjajna veslačica Mirna Rajle Brođanac, strijelkinja Mirela Skoko, a tu su ponikli i nogometni reprezentativci Igor Cvitanović i Goran Vlaović U novije vrijeme Osijek i županija imaju odlične gimnastičare Roberta Seligmana i Aurela Benovića, Davida Šaina koji je osvojio olimpijsko srebro u četvercu na pariće na OI u Londonu, tenisačicu Donnu Vekić, osvajače svjetskih zlata u kickboxingu Andreja Kedveša i Antonija Krajinovića, mladu atletičarku Miju Wild, nogometaše Domagoja Vidu i Bornu Barišića, a u Đakovu je ponikao Domagoj Duvnjak, svojedobno najbolji svjetski rukometaš.

Festival biciklističke rekreacije Hrvatske

Stadion Gradski vrt u Osijeku

IN MEMORIAM MILAN NENADIĆ (Drenovac, Petrinja, 12. kolovoza 1943. – Zrenjanin, 16. siječnja 2024.)

Sjajna karijera okrunjena olimpijskom

broncom

U 81. godini života preminuo je hrvački brončani olimpijac po kojemu se svojedobno prepoznavao hrvački sport. Vrlo rano, s 15 godina, započeo je hrvačku karijeru u HK Radnik (kasnije Gavrilović) iz Petrinje. Već u mlađim uzrastima postizao je odlične rezultate na domaćoj i međunarodnoj sceni.

Seniorski prvak Jugoslavije grčko-rimskim stilom bio je 1967., 1969., 1970., 1971., 1973. i 1975. godine. Debi na seniorskoj međunarodnoj sceni Nenadić je imao 1965. godine na Svjetskom prvenstvu u finskom gradu Tampereu, gdje je zauzeo peto mjesto. Sljedeće godine na SP u Ohiju ponovno je peti, a na Europskom prvenstvu u Essenu osmi.

NA SVJETSKOM PRVENSTVU U ARGENTINSKOJ MARE DEL PLATI

OSVOJIO JE BRONČANU MEDALJU, A

NA PRVENSTVU EUROPE U MODENI

POSTAO JE EUROPSKI PRVAK. DATUM 5. LIPNJA 1969. GODINE OSTAT ĆE VELIKIM

SLOVIMA UPISAN U POVIJEST HRVATSKOG

HRVANJA. TOG SE DANA NENADIĆ PRVI

PUT POPEO NA EUROPSKO PRIJESTOLJE, A DA SLAVLJE BUDE KOMPLETNO, POBRINUO SE I JOSIP ČORAK KOJI JE NA

ISTOM NATJECANJU TAKOĐER POSTAO EUROPSKI PRVAK

Godine 1967. osvaja prvu medalju na velikim natjecanjima - na Mediteranskim igrama u Tunisu dolazi do brončanog odličja, a iste godine je i peti na EP. Sljedeće, 1968. godine, Milan Nenadić postiže veliki uspjeh osvajanjem drugog mjesta na EP u Vasterasu (Švedska), a na Olimpijskim igrama u Meksiku te iste godine u četvrtfinalu je izgubio od Poljaka Adama Ostrowskog i na kraju zauzeo 7. mjesto. Godina potom bila mu je - izvanredna. Na Svjetskom prvenstvu u argentinskoj Mare del Plati osvojio je brončanu medalju, a na prvenstvu Europe u Modeni postao je europski prvak. Datum 5. lipnja 1969. godine ostat će velikim slovima upisan u povijest hrvatskog hrvanja. Tog se dana Nenadić prvi put popeo na europsko prijestolje, a da slavlje bude kompletno, pobrinuo se i Josip Čorak koji je na istom natjecanju također postao europski prvak.

Sjajan niz Nenadić je nastavio i 1970. godine. Na natjecanju održanom u Istočnom Berlinu ponovno je europski prvak u srednjoj kategoriji. U istoj kategoriji i iste godine, u kanadskom gradu Edmontonu iznova osvaja svjetsku brončanu medalju. Godinu potom ponovno nastupa na Mediteranskim igrama u Izmiru i osvaja srebro, a na Europskom prvenstvu zauzima šesto mjesto.

I onda, 1972. godine, Nenadić je ostvario san svakog sportaša - na Olimpijskim igrama u Münchenu dohvatio je odličje. Brončano!

Na Svjetskom prvenstvu u Teheranu (1973.) postaje viceprvak. Tad se pisalo i govorilo kako je zaslužio zlato, ali da su suci upleli prste...

POSLJEDNJI NASLOV PRVAKA

JUGOSLAVIJE OSVOJIO JE 1975. JOŠ JE

NEKO VRIJEME BIO AKTIVAN, A ONDA SE

U DRUGOJ POLOVICI SEDAMDESETIH

OPROSTIO OD AKTIVNOG HRVANJA.

PO ZAVRŠETKU KARIJERE BIO JE TRENER, A IZMEĐU OSTALIH TRENIRAO JE I VLADU

LISJAKA KADA JE NA OLIMPIJSKIM IGRAMA

U LOS ANGELESU 1984. OSVOJIO ZLATNU

OLIMPIJSKU MEDALJU.

Godine 1974. na Svjetskom prvenstvu u poljskim

Katowicama je četvrti. Otad se rjeđe pojavljivao na međunarodnoj sceni, a posljednji naslov prvaka Jugoslavije osvojio je 1975. Još je neko vrijeme bio aktivan, a onda se u drugoj polovici sedamdesetih oprostio od aktivnog hrvanja. Po završetku karijere bio je trener, a između ostalih trenirao je i Vladu Lisjaka kada je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. osvojio zlatnu olimpijsku medalju.

Pokopan je na groblju u Zrenjaninu.

Napisao: Jurica Gizdić

ANTONIO RAČKI (Rijeka, 18. prosinca 1973. –Rijeka, 9. veljače 2024.)

Tragični odlazak dvostrukog olimpijca

U 51. godini života, u tunelu Pećine u Rijeci, tragično je preminuo hrvatski olimpijac u skijaškom trčanju Antonio Rački. Tijekom karijere bio je član Poleta iz Skrada, Goranina iz Delnica, Čavla iz Rijeke i Delnica. Bio je sudionik Zimskih olimpijskih igara u norveškom Lillehammeru 1994., te u japanskom Naganu četiri godine kasnije.

Na svojim prvim Igrama u Lillehammeru nastupio je u maratonu (osvojio je 52. mjesto), u utrci na deset kilometara klasično (79.), u kombinaciji (71.) te na trideset kilometara slobodno (63.). Četiri godine kasnije bio je u Naganu, ali zbog bolesti nije stigao do cilja u utrci na 10 kilometara, dok u utrci na 30 kilometara nije ni startao.

Prije dvije godine za riječki „Novi list“ prisjetio se početaka karijere i svojih prvih Igara 1994.: “Karijeru sam započeo u Poletu iz Skrada. U to vrijeme mogli smo birati između dva sporta - skijaškog trčanja i nogometa. Danas u Delnicama ima 40 sportova kojima se možeš baviti... Nekad je svako selo u Gorskom kotaru imalo svoj klub skijaškog trčanja, od Crnog Luga nadalje. Mi iz Poleta jednom smo došli sa sto trkača na državno prvenstvo! Danas ih ukupno nema toliko...

ZA TIH 50 KILOMETARA MORAŠ BITI JAK U GLAVI. TO NIJE SAMO PROŠETATI STAZOM, TREBA TO MOĆI OTRČATI KAKO TREBA. OKO STAZE JE BILO 300 TISUĆA LJUDI

Sjećanja na Lillehammer nešto su posebno. Tada sam prvi put trčao 50 kilometara i ostvario svoj najbolji rezultat. Za tih 50 kilometara moraš biti jak u glavi. To nije samo prošetati stazom, treba to moći otrčati kako treba. Oko staze je bilo 300 tisuća ljudi! Bilo je prodano 150 tisuća ulaznica, a pustili su još toliko ljudi. Bio je to pravi delirij. To se više nikada neće ponoviti...“

Antonijev otac, Antun Zlatko Rački, legendarni je skijaški sportski djelatnik, nekadašnji skijaš, trener i sudac u skijaškom trčanju prije 40 godina na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu.

Antonio Rački pokopan je na groblju Cernik u Čavlima.

Poštovani čitatelji,

U pripremi je objava 204. broja časopisa Povijest hrvatskog sporta, koja se očekuje u drugoj polovici 2024. godine.

Časopis, pod nazivom Povijest sporta, počinje izlaziti 1970. te je objavljeno 120 brojeva do 1999., kada postaje dijelom časopisa Olimp u okviru kojeg izlazi do 2023. godine.

Od 2024. počinje ponovno izlaziti kao samostalno izdanje.

U časopisu će se objavljivati znanstveni, stručni i ostali prilozi (eseji, vijesti, recenzije, prikazi, životopisi i sl.).

Pozivamo zainteresirane povjesničare sporta, istraživače, kroničare, sportaše i autore da svoje radove pošalju na e-adresu: phs@hoo.hr

Uredništvo će pregledati sve poslane tekstove te odabrati one koji će biti objavljeni.

Detaljnije upute autorima nalaze se na stranici HOO-a (www.hoo.hr).

Rok za slanje je 30. lipnja 2024. godine.

Uredništvo Povijesti hrvatskog sporta

Napisao: Jurica Gizdić

U Prvog svjetskog rata

sjeni

Na Igrama rat je bio sveprisutan: za mnoge su imale simboliku i osjećaj da su posvećene mladosti i vojnicima koji su izgubili svoje živote u rovovima

Olimpijske igre u Antwerpenu održane su 1920. u sjeni Prvog svjetskog rata. Rat je okončan dvije godine ranije, no velika stradanja, žrtve i duboka trauma koju je Europa proživjela bili su itekako prisutni. Naime, razdoblje prije Prvog svjetskog rata, zlatno je doba europske civilizacije (naknadno je tako i prozvano Belle Époque, odnosno lijepa epoha) –razdoblje obilježeno optimizmom, mirom, ekonomskim prosperitetom, kolonijalnom ekspanzijom, tehnološkim, znanstvenim i kulturnim inovacijama te procvatom umjetnosti.

Same moderne olimpijske igre sa svojom utopijskom filozofijom olimpizma čiji je cilj povezivanje cijelog čovječanstva putem sporta u jedno harmonično društvo bez rata, upravo su rezultat tog zlatnog razdoblja koje je bilo obilježeno nepokolebljivom vjerom Europe u vlastitu superiornost i svijetlu budućnost. Prvi svjetski rat u trenu je raspršio tu utopističku iluziju i dubinski promijenio atmosferu u društvu.

Na Igrama rat je bio sveprisutan. Za početak, veliki naglasak stavljen je na činjenicu da antičke olimpijske igre vuku svoje podrijetlo iz pogrebnih igara. Naime, u staroj Grčkoj običaj je bio da se nakon smrti istaknutog člana zajednice organiziraju sportska natjecanja u čast pokojnika na kojima pobjednici dobivaju neke osobne stvari od preminulog. Iako nisu planirane kao pogrebne igre, OI u Antwerpenu za mnoge su imale točno tu simboliku i osjećaj da su posvećene mladosti i vojnicima koji su izgubili svoje živote u rovovima.

BEZ NJEMAČKE, AUSTRIJE, RUSIJE...

Sam domaćin Igara, Antwerpen, izabran je da se iskaže počast Belgijancima zbog velikih stradanja tijekom rata. Na trijumfalnom luku koji je služio kao ceremonijalni ulaz na olimpijski stadion – mjestu gdje bi normalno očekivali neku skulpturu sportaša, npr. bacača diska - postavljena je skulptura belgijskog vojnika koji baca ručnu granatu. Ceremonija otvaranja započela je misom u katedrali na kojoj se kardinal u propovijedi referirao na rat, a i belgijski kralj na otvaranju bio je u vojnoj uniformi... Bez obzira na temeljna načela olimpizma, na Igre nisu bile pozvane države koje su nastale od poraženih

Piše: ANA POPOVČIĆ

Victor Boin priseže prvu olimpijsku zakletvu

Prvi olimpijski krugovi

snaga – Njemačka, Austrija, Mađarska i Turska, a nije bila pozvana niti Rusija u kojoj je još uvijek trajao građanski rat, posljedica Oktobarske revolucije.

Mržnja prema svemu njemačkom išla je tako daleko da švedskoj klizačici Magdi Julin nije dozvoljen nastup uz skladbu Johanna Straussa “Na lijepom plavom Dunavu”, doslovno iz razloga jer je glazba - „prenjemačka“.

Budući da su organizatori imali tek nešto više od godinu dana za pripremu Igara i gotovo nepostojeće financije nakon četiri godine rata i okupacije, razumljivo je da su Igre u Antwerpenu bile na neki način „sklepane“, odnosno organizirane ad hoc.

Već je smještaj za 2561 natjecatelja (od kojih su samo mizernih 65 bile žene) koliko je sudjelovalo na Igrama, plus njihovi treneri, dužnosnici i ostali posjetitelji – predstavljao pravu noćnu moru za organizatore.

Završni raspored natjecanja i finalna pravila poslani su prekasno, a stadion nije uspio biti potpuno dovršen, već je provizorno pokrpan doslovno par dana prije početka. Organizatori su čak od MOO-a tražili odgodu i dozvolu da se Igre organiziraju godinu dana kasnije, 1921., no nisu je dobili.

PREMIJERA PET OLIMPIJSKIH KRUGOVA

Tako je 14. kolovoza 1920., u pratnji vojne glazbe i u društvu Pierrea de Coubertina, belgijski kralj Albert otvorio Igre VII. olimpijade u Antwerpenu. Ova ceremonija donijela je nekoliko značajnih noviteta, od kojih je najvažniji bila olimpijska zastava sa svojih pet isprepletenih krugova.

Olimpijski simbol danas predstavlja jedan od najpoznatijih logotipova na svijetu, i zapravo je nevjerojatno da ga nije osmislio neki umjetnik, dizajner ili slični stručnjak, već upravo sam osnivač modernog olimpizma – Pierre de Coubertin. Nadalje, na ovoj

OLIMPIJSKI SIMBOL DANAS PREDSTAVLJA

JEDAN OD NAJPOZNATIJIH LOGOTIPOVA

NA SVIJETU, I ZAPRAVO JE NEVJEROJATNO

DA GA NIJE OSMISLIO NEKI UMJETNIK, DIZAJNER ILI SLIČNI STRUČNJAK, VEĆ

UPRAVO SAM OSNIVAČ MODERNOG

OLIMPIZMA – PIERRE DE COUBERTIN.

NADALJE, NA OVOJ SVEČANOSTI

OTVARANJA, PRVI PUT U POVIJESTI

PUŠTENE SU GOLUBICE, A I PRVI PUT JE

IZGOVORENA OLIMPIJSKA ZAKLETVA

svečanosti otvaranja, prvi put u povijesti puštene su golubice, a i prvi put je izgovorena olimpijska zakletva. Sudionik koji je izrekao zakletvu svakako zaslužuje nekoliko redaka, jer radi se o jednom od svestranih sportaša s iznimnom karijerom koja je u današnje vrijeme ne samo neizvediva, nego i potpuno nezamisliva. Belgijanac Victor Boin u Antwerpenu je nastupio kao mačevalac (u mačevalačkom odijelu je i prisegnuo na otvaranju) i kao član mačevalačke ekipe osvojio

POVIJEST OLIMPIJSKIH IGARA: ANTWERPEN 1920.

srebro u disciplini mač. Prije toga je na Olimpijskim igrama sudjelovao kao vaterpolist i osvojio 1908. u Londonu srebro, a 1912. u Stockholmu broncu. Na OI u Londonu osim u vaterpolu nastupio je i u plivanju na 100 m slobodno, a u Stockholmu je i mačevao i završio četvrti!

Osim navedenih sportova (mačevanje, vaterpolo, plivanje), aktivan je bio i u klizanju, zrakoplovstvu, motociklizmu i hokeju na ledu. Kao sedamnaestogodišnjak - 1903. godine - osnovao je prvi klub za hokej na ledu u Belgiji te postao njegov prvi predsjednik. Osim svega navedenog, bio je još i sportski novinar (osnovao je belgijsko udruženje sportskih novinara), kazališni kritičar, pilot za vrijeme Prvog svjetskog rata, osobni pilot belgijske kraljice Elizabete, predsjednik Belgijskog olimpijskog odbora od 1955. do 1965. i suosnivač Belgijskog paraolimpijskog odbora. Sve u svemu, dovoljno karijera za nekoliko života...

Od zanimljivosti s ovih Igara treba istaknuti da su se zimske discipline ponovno pojavile na programu, prvi put nakon Londona 1908., i to klizanje te – prvi put u povijesti – hokej na ledu. Šveđanin Oscar Swahn sa 72 godine osvojio je srebro u streljaštvu i postao najstariji medaljaš, a to je rekord koji stoji i danas. Talijanski mačevalac Nedo Nadi ušao je u povijest kao osvajač pet zlatnih medalja na ovim Igrama i to u sva tri oružja (floret, mač i sablja); ponovno svestranost koja je u današnje vrijeme visoke specijalizacije nezamisliva, a u Antwerpenu je svoj olimpijski debi imao i slavni finski trkač Paavo Nurmi osvojivši tri zlatne i jednu srebrnu medalju.

DESETKOVANA EUROPSKA MLADOST

Bez obzira na ove individualne uspjehe, Amerikanci su osvojili najviše medalja, što je dobrim dijelom bilo posljedica rata - europska mladost bila je desetkovana nakon rata i španjolske gripe, a i oni koji su preživjeli nisu bili u najboljoj formi zbog oskudice i neimaštine koja je uslijedila. Inače, MOO je uporno branio brojanje medalja po državama, odbijajući bilo kakvu ideju da bi neka država mogla „pobijediti na Olimpijskim igrama“, ali američki mediji bili su neumorni i nezaustavljivi u objavljivanju ovih tablica i eto pobijedili - danas su tablice medalja po državama glavna značajka gotovo svakog izvještaja sa svih Igara.

Nažalost, za razliku od Stockholma (čije su Igre dobile nadimak Sunčane), OI u Antwerpenu nisu bile blagoslovljene lijepim vremenom. Osim toga, obilježene su rekordno malim brojem gledatelja. Dijelom je to bila posljedica i nikakvog oglašavanja – zbog nestašice papira tiskano je jako malo plakata.

MRŽNJA PREMA SVEMU NJEMAČKOM

IŠLA JE TAKO DALEKO DA ŠVEDSKOJ

KLIZAČICI MAGDI JULIN NIJE DOZVOLJEN

NASTUP UZ SKLADBU JOHANNA

STRAUSSA “NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU”, DOSLOVNO IZ RAZLOGA JER JE GLAZBA„PRENJEMAČKA“

Isto tako, ulaznice su bile preskupe za osiromašeno stanovništvo. Jedina iznimka bio je nogomet: nogometne utakmice privukle su više gledatelja nego sva druga natjecanja zajedno. Općeniti zaključak ondašnjih medija bio je da su Igre održane u nekom buržoaskom balonu, uskom krugu imućnijih građana i da nisu bile povezane sa širim stanovništvom. Bile su uspješne u pogledu natjecatelja i rezultata, no evidentno su podbacile vezano uz zanimanje publike. Sjena Prvog svjetskog rata ipak je još bila preduga...

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008. Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.

Kraljevska loža na otvaranju i vojne uniforme

MIMI VURDELJU MNOGI SPORTAŠI NAZIVAJU SVOJOM “DRUGOM

MAMOM”, STOGA NAM POZNATA NUTRICIONISTICA I VODITELJICA

ZDRAVSTVENE SKRBI O SPORTAŠIMA U HOO-U U SVOJIM KOLUMNAMA

PIŠE O PREHRANI KAO JEDNOM OD NAJVAŽNIJIH FAKTORA ZDRAVOG

ORGANIZMA I UČINKOVITOSTI SPORTAŠA NA SPORTSKIM TERENIMA

Kako se nositi sa

stresom

BSportaši stres doživljavaju svakodnevno trudeći se odgovoriti na postavljene dnevne zadaće –trening, teretana, individualni rad, rezultatska očekivanja…

ez stresa ne ide: kada ga je premalo nedostaje nam motivacije, kada ga je previše, uništava nas i tjelesno i psihički; troši nas. Najbolja je stoga zlatna sredina, kada je količina adrenalina u našem tijelu zdrava, motivirajuća i poticajna.

Sam po sebi stres nije ni loš ni dobar. To je reakcija na situacije, ljude, događaje, velike i male… Do određene granice stres odražava našu želju da živimo punim životom i iskušavamo sve što život nudi. U jednom trenutku ima motivirajuću ulogu i daje energiju za nešto što želimo postići ili promijeniti. U drugom, pak, on je nepodnošljiv teretmože zaprijetiti zdravlju, a u sportu i - sportaševoj karijeri. Sportaši ga doživljavaju svakodnevno trudeći se odgovoriti na postavljene dnevne zadaće – trening, teretana, individualni rad, rezultatska očekivanja… Posebice je to izraženo u ovoj godini: jedni se još uvijek bore kvalificirati se u zadnji tren na Olimpijske igre, drugi, koji su već to ostvarili, pripremaju se za Pariz kako bi na Igrama ostvarili svoje snove.

IZVORI STRESA SVUDA OKO NAS

Ljudsko tijelo ima svoje mehanizme za “borbu” s neželjenim i pretjeranim količinama stresa koji prijeti našem preživljavanju i dobrobiti. No, svi mi različito reagiramo u različitim situacijama, pa će ono što je stres za jednu osobu, za drugu biti uzbuđenje. Sve ovisi o tomu kako smo si definirali (percipirali, umno doživjeli) ono što nam se trenutno događa.

Izvori stresa su oko nas, a stresni događaji kao što su natjecanje ili pak učenje i odrastanje, pa čak i gužve u prometu, dodaju se “teretu” stresa koji svatko od nas nosi. Stresni su dakako i oni lijepi događaji poput rođenja

djeteta, vjenčanja ili proslava osvojenog sportskog odličja i završetka fakulteta.

Znanstvenici kažu da je, kada je u pitanju zdravlje, mnogo važnije kako naše tijelo reagira na hormone stresa koje proizvodi, nego kako se mi psihički osjećamo u stresnim situacijama.

Većina suvremenih sportskih trenera tvrdi da je učinak treninga barem 20 posto veći ako svoje misli potpuno usredotočimo na tijelo tijekom treninga ili natjecanja.

Psihofiziologija je, naime, davno dokazala da svaka naša misao doslovce iste sekunde djeluje na tijelo - na stijenku želuca, na srce, tlak, krvne žile, crijeva… Tijekom akutnog stresa, hormoni kao što je kortizol, najprije nas štite aktivirajući tjelesnu obranu kroz složeni lanac biokemijskih događaja. No, kad se ti isti zaštitni hormoni proizvode prečesto ili u velikim količinama zbog kroničnog stresa, nižu se štetne fiziološke promjene koje mogu biti uzrokom bolesti. Ako smo duži vremenski period pod kroničnim stresom (bez prestanka) može doći do tzv. burnout sindroma ili sindroma izgaranja.

STRES DOSLOVCE ZNAČI – UDARAC

I akutni stres (veliki “važni” događaji poput nastupa na velikim natjecanjima) i kronični stres (teret manjih, dnevnih stresova koji se nakupljaju) mogu imati trajne posljedice, tvrde znanstvenici. Ljudi koji imaju velik “teret” ili plaćaju visoku “tjelesnu cijenu” pri prilagodbi na stres, u najvećoj su opasnosti za razvoj srčano-krvožilnih bolesti, te znatno većoj opasnosti od smanjenja spoznajnih i tjelesnih funkcija.

Učinci stresa mogu se znatno pogoršati s previše loše hrane, nikotina, alkohola, kofeina, gaziranih pića, uz premalo sna i odmora.

Stres je i tjelesni napor poput dugog hodanja, nošenja teških predmeta, nagle promjene temperature, obilnog obroka. Stres doslovce u prijevodu znači – udarac, a okolnosti koje izazivaju stres nazivaju se stresori ili “udarači”.

Kad se stres nagomila, čovjek se razbolijeva; može se osjećati kronično umorno ili iscrpljeno, može patiti od nesanice ili prevelike potrebe za snom, može izgubiti apetit, spolnu želju, a i sposobnost uživanja u životumože ga uhvatiti depresija, anksioznost, napadi plača i panike, opsjednutost, fobija… Odavno je poznato da previše stresa može naštetiti zdravlju kože, kose, endokrinih žlijezda, krvožilnom i probavnom sustavu. Svaka bitna promjena u vašem svakidašnjem životu opterećuje duševno, emocionalno i tjelesno. Nagomilavanje, nakupljanje stresa i svakodnevne sitne stresne situacije dovode organizam u iznimno osjetljivo stanje, pa postajemo skloni tjelesnim, duševnim i emocionalnim nestabilnostima, pa čak i slučajnim ozljedama.

Gotovo svaki dio našeg organizma postaje osjetljiv na stresne situacije:

Koža: abnormalni stres može biti uzrokom pojave ekcema, psorijaze…

Mišići: pod utjecajem stalnog stresa trzaju se mišići i javljaju se “nervozni tikovi”.

Pluća: astmatičari opažaju da im se pod jakim stresom

stanje pogoršava.

Mokraćni mjehur: mjehur na stres postaje “razdražljiv”. Mozak: mnoge duševne i emotivne tegobe (među njima tjeskobu ili depresiju) stres može pospješiti.

Probavni sustav: stres uzrokuje ili pogoršava gastritis, čir želuca ili dvanaesnika, ulcerozni kolitis, nadraženost debelog crijeva (iritabilni kolon) itd.

Spolni organi: ženi zbog stresa može izostati menstruacija.

Usta: čini se da bolesti poput aftoznog ulkusa ili afti često izbijaju zbog stresa.

Dobar ili odgovarajući stil života u kojem je svakodnevno uključena primjerena prehrana poput mediteranske prehrane, koju još nazivamo i antistresnom ili antioksidativnom, jer uključuje konzumiranje voća i povrća, maslinova ulja, plave ribe (visok unos nezasićenih esencijalnih masti DHA I EPA), mišance, smokava i grožđa uz žmul crnog vina (bogatog polifenolima), može doprinijeti zaštiti i očuvanju zdravlja.

ANTIOKSIDANSI ČUVAJU SPORTAŠEVO

ZDRAVLJE

Ako u iznimno napornim razdobljima poput intenzivnih fizičkih poslova i napora, u predoperativnim i postoperativnim stanjima, odrastanju, bavljenju sportom i sportskim natjecanjima, uključimo preventivno ili kontinuirano uzimanje antioksidansa, umnogome ćemo doprinijeti očuvanju i zaštiti zdravlja. Prevenirat ćemo oštećenja stanica, tkiva i genetskog materijala izazvano stresom.

Antoksidansi su tipično male molekule i same osjetljive na oksidaciju, a djeluju na način da privlače na sebe korozivne radikale kisika i time indirektno zaštite protein tj. naš genetski materijal. Antoksidansi se na neki način “žrtvuju” za očuvanje i dobrobit proteina. Molekula antioksidansa biva oksidirana i postaje neupotrebljiva te se mora sintetizirati nova, svježa za antioksidativnu ili antikorozivnu zaštitu organizma.

Biokemičari su dugo razmišljali o mogućnostima da nutrijenti, a prije svih vitamin A (beta karoten, u mastima topljivi prekusor vitamin A), vitamin C (askorbinska kiselina, “prva linija” antioksidacijske obrane u plazmi), vitamin E te minerali selen i germanij, aminokiseline cistein i glutamine te GLA vezujući se s nesparenim elektronima nestabilnih molekula neutraliziraju slobodne radikale i pomažu sportašima u prevenciji njihova “trošenja” kako bi sačuvali njihov energetski potencijal za sam sportski nastup.

Mnogobrojna istraživanja su pokazala da i brojni fitonutrijenti poput flavonoida (kvercetin) i kurkumina (kurkuma) imaju značajnu ulogu u pospješenju oporavka nakon intenzivnih napora i održanju poželjnog imunosnog odgovora. Literatura upućuje na to da konzumiranje antioksidansa pozitivno utječe na očuvanje sportaševa zdravlja.

Kardiolozi su bili vrlo skeptični glede učinka vitamina. No, antioksidativna revolucija srušila je barijeru skepticizma, jer su rezultati istraživanja bili jako dobri. Desetljeća laboratorijskih istraživanja pokazala su da je oksidacija ono što kolesterol čini tako opasnim. Snažni izvor oksidacije su i upalna stanja, dim cigareta, intenzivni fizički napori (vrhunski sport), zagađenost zraka, zračenja,…

Donacije

gimnastičara i veslača

Filip Ude, Tin Srbić, Marijo Možnik, Tigran Gorički, Martin Sinković, Nikola Bralić, članovi srebrnog četverca na OI u Londonu – svi oni doprinijeli su povećanju fundusa HŠM-a koji se otvara tijekom 2024. godine

UNa startni broj s nastupa u finalu OI u Tokiju i pripadajuće natjecateljske kožice

Tin Srbić se potpisao

Veslački kombinezon i kapa Martina Sinkovića s OI u Tokiju 2020.

olimpijsku godinu u kojoj će otvoriti i svoj stalni postav, Hrvatski športski muzej zakoračio je s donacijama koje su omogućili vrsni hrvatski sportaši. Među njima su i oni koji će i na nadolazećim OI u Parizu imati zapažene uloge. Hrvatski gimnastički savez tako je osigurao predmete iz osobnih kolekcija Filipa Udea i Tina Srbića, kao i bivšeg reprezentativca, a sadašnjeg predsjednika Saveza Marija Možnika te njegova trenera Tigrana Goričkog.

STARTNI BROJ IZ TOKIJA

Srbić, aktualni olimpijski viceprvak na preči i hrvatski sportaš 2023. u izboru “Sportskih novosti”, za donaciju nacionalnoj sportskoj muzejskoj ustanovi izdvojio je upravo predmete u kojima je postigao najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri. Na darovani startni broj s nastupa u finalu Igara u Tokiju 3. kolovoza 2021. i pripadajuće natjecateljske kožice, Srbić se i vlastoručno potpisao. Na svoj natjecateljski dres potpisao se i Filip Ude, olimpijski viceprvak na konju s hvataljkama iz Pekinga 2008. Marijo Možnik darovao je svoju zlatnu medalju s EP-a 2015. u Montpellieru i brončanu sa SP-a u Nanningu 2014., a s tog je natjecanja svoju akreditaciju darovao Možnikov trener Tigran Gorički, dobitnik Državne nagrade za sport Franjo Bučar 2023. godine.

Nikola Bralić, trener braće Sinković, poklonio je HŠM-u kompletnu zbirku odlikovanja, trofeja, pokala, priznanja te fotografija (56 predmeta)

U donaciji koju je predsjednik HGS-a predao ravnateljici

HŠM-a Daniri Bilić, nalazi se i 19 fotografija autora Slobodana Kadića, koji je Srbića i Udea pratio na europskim i svjetskim prvenstvima.

“Stalni postav Hrvatskog športskog muzeja bit će ključan u promicanju bogate sportske baštine Hrvatske, pružajući jedinstvenu priliku da se istaknu dostignuća i priče naših sportaša kroz povijest”, ocijenio je Možnik, dodajući da će, “osim kao inspiracija za buduće generacije, muzej zasigurno privući i turiste, te im dati uvid u značajne trenutke i značajne figure hrvatskog sporta”.

Otvorenje HŠM-a ima veliko značenje za Martina

Sinkovića, jednog iz dvojca slavne braće koji su doveslali do dva zlata na OI (London i Rio de Janeiro).

“Jedva čekam otvorenje muzeja. Darovao sam veslački kombinezon i kapu s OI u Tokiju, te majicu s OI u Londonu 2012. Odlučio sam donirati jer mi je čast biti u sportskom muzeju. Imati svoje stvari u postavu ima veliki osobni značaj i potvrda je da su moji rezultati prepoznati i cijenjeni”, kazao je Martin Sinković, koji se zimus okitio i desetim uzastopnim naslovom prvaka Hrvatske u disciplini ergometra, na festivalu veslanja na suhom

VESLO ČETVERCA IZ LONDONA

Za postignuća braće Sinković zaslužan je i njihov trener Nikola Bralić, koji je u višedesetljetnom stažu prikupio vrijednu nisku različitih priznanja za predani rad s

Piše: SERGEJ NOVOSEL VUČKOVIĆ

“Srebrno” veslo korišteno u četvercu na pariće na OI u Londonu 2012.

Zlatna medalja Marija Možnika s EP-a 2015. u Montpellieru

Na svoj natjecateljski dres potpisao se i Filip Ude, olimpijski viceprvak na konju s hvataljkama iz Pekinga 2008.

ponajboljim hrvatskim veslačima. Stručnjak o kojem je lani u produkciji HOO-a snimljen dokumentarni film “Kako sam stvorio braću Sinković”, učinio je veliku stvar za povećanje veslačke riznice u muzeju, poklonivši kompletnu zbirku odlikovanja, trofeja, pokala, priznanja, te fotografija. Svaki od 56 Bralićevih predmeta ima svoju vrijednost, a ističe se plaketa Međunarodne veslačke federacije (FISA) za svjetskog trenera godine (2015.). Nikola Bralić nije nimalo dvojio hoće li HŠM-u ostaviti sva ta svoja priznanja: - Doma takav postav nikako ne bih mogao napraviti, sve bi završilo u ormarima i ladicama, a ovako će biti izloženo u stalnom postavu ili arhivirano pa predstavljeno na tematskim izložbama. Nije mi bilo teško odreći se svojih nagrada; preporučio bih i drugim sportašima da doniraju slične stvari za bogatiju i raznovrsniju građu HŠM-a. To je, uvjeren sam, mudra odluka - kaže Bralić.

I za kraj, tu je još jedan veslački izložak: “srebrno” veslo korišteno u četvercu na pariće na OI u Londonu 2012., a koje će, eto, biti u stalnom postavu muzeja.

STALNI POSTAV HRVATSKOG ŠPORTSKOG

MUZEJA BIT ĆE KLJUČAN U PROMICANJU BOGATE SPORTSKE BAŠTINE HRVATSKE, PRUŽAJUĆI JEDINSTVENU PRILIKU DA SE ISTAKNU DOSTIGNUĆA I PRIČE NAŠIH SPORTAŠA KROZ POVIJEST. (M. MOŽNIK)

HZSN: Marko Šepat s Nove TV novinar godine, legendarnom radijskom reporteru Đorđu Ivkoviću nagrada za životno djelo

Usklopu 40. Sabora Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN) u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela The Westin održana je i svečanost na kojoj je HZSN dodijelio nagrade i priznanja

najboljima u 2023. godini.

Nagrada za životno djelo uručena je Đorđu Ivkoviću, legendarnom osječkom radio reporteru “stare garde” na čijim su prijenosima utakmica tadašnjeg Radio

Zagreba odrasle generacije navijača Osijeka, a koji je 40 godina karijere poklonio Bijelo-plavima s Drave.

Posljednju utakmicu za potrebe Hrvatskog radija odradio je krajem studenoga 2017. iz Gradskog vrta, zaokruživši 40 godina i dva mjeseca u eteru, više od tisuću prijenosa.

Nagrada za novinara godine pripala je Marku Šepatu Njegovo izvještavanje u Dnevniku Nove TV nakon huliganskih nereda u Ateni, uoči utakmice AEK-a i Dinama, ocijenjeno je kao izvrsno odrađen krizni teren, a ne klasično sportsko izvještavanje. Ostao je u Ateni dodatnih nekoliko dana te izvještavao za središnji Dnevnik, u čemu je pokazao snalaženje na ponos sportsko-novinarske struke. Također, u prošloj je godini uspješno debitirao kao komentator utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.

Priznanje za internetsko novinarstvo pripalo je Tomi Ničoti (Germanijak.hr), a za radijsko novinarstvo Saši Mariću (Radio Nacional).

Priznanje HZSN-a za intervju pripalo je Lovorku Magdiću (Hrvatski radio), koji je u godini za nama napravio čitav niz ekskluzivnih intervjua. Posebno je odjeknuo “životni intervju“ s Goranom Ivaniševićem, u kojem je naš legendarni tenisač

Hrvatski akademski sportski savez (HASS) obilježio je na svečanosti u Zagrebu 30. obljetnicu djelovanja, a tom prigodom proglasio je i najuspješnijeg sportaša i sportašicu HASS-a za 2022./2023. godinu, tzv. Uni Sport Stars. Nagradu u kategoriji pojedinca i pojedinke zaslužnih za doprinos razvoju akademskog sporta dobili su rukometašica

Martina Krajpl u ženskoj konkurenciji i taekwondaš Franjo

izrekao pojedinosti iz života koje nikad nismo čuli. Dražen Antolić (Sportske novosti) je dobio priznanje za komentar, a Predrag Jurišić (Sportske novosti) priznanje za feljton, dok je priznanje za lokalno novinarstvo dobio Branko Stipković. Priznanje za publicistiku otišlo je u ruke Tomislavu Dasoviću i Mladenu Miletiću (Večernji list) za knjigu “Cico, tak imam te rad”, a uručio je njegov sin, exnogometni reprezentativac Niko Kranjčar. Prema izboru HZSN-a, najbolju medijsku službu u prošloj godini imala je Biciklistička utrka Cro Race.

Nagradu Milka Babović dobila je sportska redakcija HRT-a. Vodeći se smjernicama EU i Eurovizije o ravnopravnoj spolnoj zastupljenosti u medijima, Sportski program Hrvatske televizije povećao je praćenje ženskog sporta u svim svojim sadržajima. Potaknuti prošlogodišnjim izdanjem vrijedne knjige Hrvatski sportski dužnosnici, HZSN-ovci su dodijelili zahvalniceHrvatskom olimpijskom odboru za nakladničku djelatnost te autoru knjige Jurici Gizdiću za istraživački rad i doprinos povijesti hrvatskog sporta. Budući da Novinarski dom ide u obnovu (posljedice potresa), HZSN će kao službenu adresu od ovog proljeća imati onu HOO-a. Glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač potvrdio je to i s govornice u Westinu: - Rad na promociji i boljitku hrvatskog sporta naša je zajednička misija i ne vidim razloga da tako ne bude i u budućnosti. Naš dom je i vaš dom. Osim glavnog tajnika HOO-a, laureatima su prigodnim govorima čestitali i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša te državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta Josip Pavić. (hoo/vk)

Hrvatski akademski sportski savez svečano obilježio

30. obljetnicu djelovanja te nagradio zaslužnike

Gucić u muškoj konkurenciji. U kategoriji kolektiva zaslužnog za doprinos razvoju akademskog sporta u ženskoj konkurenciji nagrađena je karate reprezentacija Sveučilišta u Rijeci, a u muškoj konkurenciji - kickboxing reprezentacija Sveučilišta u Zagrebu.

Uz članove akademske zajednice, svečanosti su prisustvovali brojni uglednici iz politike i sporta među kojima i predsjednik

RH Zoran Milanović, ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i brojni drugi uglednici. Predstavnik HOO-a bio je glavni tajnik

Siniša Krajač. Domaćini su im bili predsjednik Hrvatskog akademskog sportskog saveza Haris Pavletić i glavni tajnik

Nikola Vincetić. (hoo)

U Zagrebu održan transnacionalni inauguracijski sastanak EU-projekta za zaštitu djece

u sportu “GUARD”

Početak projekta „Zaštita djece u sportu“ (GUARD), koji financira Europska unija, bio je u znaku dvodnevnog inauguracijskog

transnacionalnog sastanka, održanog u Zagrebu.

Sastanak je okupio ključne dionike iz partnerskih organizacija diljem Europe, domaćin je bio Hrvatski olimpijski odbor (HOO), a moderirala ga je HOO-ova koordinatorica za EU fondove Maja Poljak.

Događaj je započeo pozdravnim govorima Morane Paliković Gruden, dopredsjednice HOO-a, i Natalije Havidić, ravnateljice Sektora za strateško planiranje, digitalizaciju i fondove EU u Ministarstvu turizma i sporta RH.

- Ovaj višenacionalni skup u Zagrebu postavio je čvrste temelje za naše zajedničke napore u zaštiti djece u sportu. Drago nam je što krećemo na ovo putovanje s cijenjenim partnerima i uvjereni smo u kolektivnu sposobnost da ostvarimo značajan boljitak na tom području - kazala je Morana Paliković Gruden.

U ime resornog ministarstva Natalija Havidić je prenijela izraze svesrdne podrške projektu: - Ministarstvo turizma i sporta RH s ponosom podupire projekt GUARD i veseli se što će doprinijeti razvoju čvrstih zaštitnih mehanizama kojima je prioritet dobrobit mladih sportašica i sportaša.

Osim Ministarstva turizma i sporta i Hrvatskog olimpijskog odbora, partneri u projektu GUARD su nacionalni olimpijski odbori Slovenije, Sjeverne Makedonije, Poljske, Rumunjske, Grčke i Litve.

Tijekom prvog dana transnacionalnog sastanka vodile su

se rasprave oko detaljnih projektnih aktivnosti, raspodjele zadaća među partnerskim organizacijama te vremenskih okvira i rokova provedbe.

Sudionici su iskoristili priliku definirati svoje uloge u razvoju zaštitnih struktura, provedbi postupaka, kao i izradi obrazovnih materijala, namijenjenih službenicima za zaštitu djece.

Na sastanku je istaknuta kolektivna motivacija partnera za suradnju, udruživanje resursa i korištenje stručnosti za postizanje opipljivih rezultata.

Zajedničkim snagama projekt GUARD želi utjecati na pozitivne promjene u praksi zaštite djece i mladih u području sporta, odnosno na stvaranje sigurnijeg okruženja za djecu koja sudjeluju u sportskim aktivnostima diljem Europe.

Drugog dana skupa održane su dvije prezentacije na temu zaštite djece u sportu. Doc. dr. sc. Zrinka Greblo Jurakić (s Odsjeka za psihologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu), kao nacionalna predstavnica u timu eksperata za zaštitu djece u sportu pri Vijeću Europe, predstavila je istraživačku studiju o poboljšanju sporta mladih kroz zaštitu djece (Game Changers: Enhancing Youth Sports through Child Safeguarding). Potom je voditeljica radnog paketa 2, te povjerenica za zaštitu djece HOO-a, Matea Horvat, ukazala na smjernice i preporuke, uključujući i one Međunarodnog olimpijskog odbora, EU-a te nacionalnog zakonodavstva, kao i dosadašnja postupanja HOO-a na tom području. Na kraju sastanka predstavljen je i službeni logo projekta. Inicirao ga je i izradio HOO, a sudionici inauguracijskog skupa u Zagrebu jednoglasno su ga prihvatili. (hoo)

Nikolina Brnjac: Za programe lokalnog sporta i „Hrvatska

pliva“

rekordnih 4 milijuna eura

Ministarstvo turizma i sporta raspisalo je natječaje za sufinanciranje sportskih programa poticanja lokalnog sporta i sportskih natjecanja te programa “Hrvatska pliva” u 2024. godini u ukupnoj vrijednosti od četiri milijuna eura, priopćeno je u subotu iz MINTS-a.

“Ciljevi ovih sportskih programa usmjereni su na provođenje učinkovitih aktivnosti koje će pridonijeti razvoju sporta, a usmjerene su na poticanje bavljenjem amaterskim sportom i zdravstveno usmjerenim tjelesnim vježbanjem, organiziranje sportskih natjecanja ili sudjelovanja na sportskim natjecanjima te doprinos očuvanju zdravlja građana, a posebno školske djece, kojih je oko 30.000 u posljednje četiri godine kroz program Hrvatska pliva naučilo plivati” - dodaje se u priopćenju. - Od 2016. godine izdvajanja za lokalni sport rasla su desetorostruko te smo u ovoj godini, posebno prepoznajući važnost ovih programa za razvoj sporta djece i mladih, osigurali rekordnih 3,5 milijuna eura za programe poticanja lokalnog sporta te gotovo pola milijuna eura za programe

Hrvatska pliva. U posljednjih osam godina kroz ove programe omogućili smo bavljenje sportom za više od 370.000 korisnika te vjerujem kako ćemo i ove godine imati veliki broj kvalitetnih programa kojima ćemo omogućiti besplatno bavljenje sportom za naše građane - kazala je ministrica Brnjac. Podsjetimo, ministrica Brnjac potpisala je i ugovore s čelnicima županijskih sportskih zajednica o sufinanciranju programa razvoja od interesa za jedinicu lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave za 2024. godinu u ukupnom iznosu od gotovo četiri milijuna eura, a koji su namijenjeni ciljano za sport djece i mladih do 18 godina, njihovu opremu i trenere.

Tako je u ovoj godini osigurano rekordnih osam milijuna eura za pomoć lokalnom sportu iz državnog proračuna, kojima treba nadodati i gotovo 10 milijuna eura za Javni poziv za iskaz interesa za sufinanciranje izgradnje, obnove, održavanja, opremanja i rekonstrukcije sportskih građevina u 2024. godini, namijenjen jedinicama lokalne i regionalne (područne) samouprave. (mints/hoo)

Umjetnost mirisa, okusa i boja

Croatia | Australia | Austria | Brazil | Belgium |

Bosnia and Herzegovina | Canada Czech Republic | England

France | Germany | Hungary | Montenegro | Netherlands

Poland | Russia | Serbia | Singapore | Slovenia | Sweden | USA

Krauthaker d.o.o., Ivana Jambrovića 6, Kutjevo, Croatia

+385 (0)34 31 50 00, www.krauthaker.hr

Legendarnom Ratku Rudiću uručena SRDSH-ova Nagrada

“Vladimir Beara” za sportsku kulturu i društvenu toleranciju

Uorganizaciji Sportsko rekreativnog

društva Srba u Hrvatskoj (SRDSH) u Novinarskom

domu u Zagrebu

priređena je svečanost na kojoj je legendarnom vaterpolskom treneru

Ratku Rudiću uručena Nagrada za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije “Vladimir Beara”. Nagrada, koja nosi ime najslavnijeg nogometnog vratara iz vremena bivše države, dodjeljuje se zaslužnim pojedincima ili udrugama. U njezinu premijernom izdanju laureat je bio “trener svih trenera” Miroslav Ćiro Blažević, a posljednje društveno i sportsko priznanje u životu primio je iz ruku predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i predsjednika Sportsko rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj Milana

Martinovića

Najtrofejnijem svjetskom vaterpolskom treneru pak priznanje je uručio državni tajnik za sport u Ministarstvu turizma i sporta Josip Pavić, a sam laureat, Ratko Rudić, tom prilikom je kazao: - Zahvaljujem na velikom priznanju koje izlazi iz okvira samog sporta. Cijelu sam karijeru pokušavao razvijati toleranciju među sportašima i ljudima. Svojim sam igračima govorio da uvijek trebaju pokazivati respekt prema svima.

U Puli održana

6.

UI osobno sam se uvijek trudio biti takav. Drago mi je što se ova nagrada zove imenom Vladimira Beare, ako je itko to zaslužio, onda je upravo on. Beara je bio i moj sportski idol... Svečanosti dodjele nagrade SRDSH-a u zgradi koja predstavlja dom svih hrvatskih novinara, nazočio je i glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač, iskazujući potporu nastojanjima Sportskog rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj koje svojim djelovanjem proklamira odlučnu borbu za čistoću sportskog prostora, lišenog svih negativnosti. - Kao čovjeku posebno vezanom za nogomet, dodatno zadovoljstvo mi predstavlja veza ove nagrade s našim najpopularnijim sportom jer nosi ime legendarnog nogometnog vratara Vladimira Beare, a i njezin prvi dobitnik je neponovljivi Ćiro Blažević. Budući da ova nagrada ne može bez legendi, tako je i aktualni dobitnik - neupitna sportska legenda. Ratko Rudić svojom se briljantnom karijerom interkontinentalnih razmjera, potvrdio kao istinski reprezent sportske kulture i društvene tolerancije. Definitivno - nagrada ide u prave ruke! - kazao je Krajač. (hoo/vk)

radionica projekta ‘Glas žena u sportu’ s više od 30 sudionica

z sjajan odaziv - više od 30 sudionica i sudionika - u pulskom Grand Hotelu Brioni održana je šesta edukativna radionica projekta “Glas žena u sportu” u organizaciji Komisije za ravnopravnost spolova u sportu

HOO-a i Saveza sportova Istarske županije. Radionici je prethodila konferencija za medije koju je otvorila direktorica Ureda za međunarodne odnose i komunikacije

HOO-a Mia Baćić, a na njoj su sudjelovale i sportašice: kuglačica Nataša Ravnić, paraolimpijka Jelena Vuković iz Atletskog kluba Spektar, kapetanica Odbojkaškog kluba Pula Lara Škoro, te voditelji radionice Ratko Cvetnić (član HAZU-a), Jura Ozmec (glavni urednik SPTV-a), Marin Šarec (sportski novinar) i predsjednik Saveza sportova Istarske županije Mladen Pavićević

Kao i u dosadašnjih pet izdanja, jednodnevna edukativna radionica, namijenjena je sportašicama, sutkinjama, trenericama i djelatnicama u sportskoj administraciji, a cilj joj je poboljšanje prezentacije sporta i sportašica u objavama na društvenim mrežama, kvalitetnije komuniciranje s predstavnicima medija te priprema sadržaja koji se želi podijeliti s javnošću i medijima. Sudionice su kroz radionicu

vodili predavači koji se dugi niz godina bave problematikom zastupljenosti žena u sportu i ženskog sporta u medijima. Polaznice radionice u uvodnom je dijelu pozdravio domaćin događaja, predsjednik Sportske zajednice Istarske županije Mladen Pavićević, koji je istaknuo važnost ovakvih edukativnih skupova. Nažalost, radionici nije nazočila njezina idejna začetnica, predsjednica HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova u sportu i dopredsjednica HOO-a Morana Paliković

Gruden

Prvi dio praktičnih vježbi, sa simulacijom televizijskih izjava sportašica prije i poslije nastupa i izjava u mix-zoni, vodio je Ozmec. U izlaganjima nakon praktičnih vježbi, Ratko Cvetnić govorio je o važnosti medijske pismenosti te prednostima i zamkama interneta i društvenih mreža, a Šarec o rodnim stereotipima i seksizmima u medijskom praćenju ženskog sporta. S kreiranjem sadržaja na društvenim mrežama (na primjeru HOO-a) nazočne je upoznala Mia Baćić. Suorganizatori radionice su HOO-ovi partneri u projektu „Glas žena u sportu“: Agencija za elektroničke medije, Hrvatski paraolimpijski odbor, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH. (hoo)

HOA i Hrvatski kineziološki savez potpisali sporazum

za provedbu projekta

„Olimpizam na djelu“

Hrvatska olimpijska akademija (HOA) i Hrvatski kineziološki savez (HKS) potpisali su sporazum za provedbu projekta „Olimpizam na djelu“ u 2024. godini. Sporazumom su se obvezali zajednički djelovati na unaprjeđenju i podizanju kvalitete provođenja nastave tjelesne i zdravstvene kulture u školama, širenju olimpijskog obrazovanja, popularizaciji sporta i promicanju olimpijskih vrijednosti na sportskim terenima i izvan njih, osobito na područjima od posebne državne skrbi, hrvatskim otocima i područjima zahvaćenim prirodnim katastrofama. Suradnja se odnosi na provedbu natječaja za novčanu pomoć u nabavi sportske opreme potrebne za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture i izvannastavnih sportskih i tjelovježbenih aktivnosti, a koji će trajati od 15. ožujka do 15. travnja 2024. godine. Sporazum su potpisali ravnatelj Hrvatske olimpijske akademije Saša Ceraj i predsjednik Hrvatskog kineziološkog saveza Goran Leko.

- Hrvatska olimpijska akademija nastavlja uspješnu suradnju s Hrvatskim kineziološkim savezom na projektu “Olimpizam na djelu” već treću godinu za redom. Drago nam je da se nastavlja projekt kojim želimo dati mali doprinos jačanju kineziološke struke i nastave tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnim i srednjim školama i to osobito onima s teškim uvjetima rada - izjavio je prilikom potpisivanja Sporazuma ravnatelj HOA-e Saša Ceraj. (hoa/hoo)

Karijerni centar HOO-a održao rukometnim juniorkama radionicu o dualnoj karijeri

Na poziv Hrvatskog rukometnog saveza, u srijedu 28. veljače 2024. godine juniorskim reprezentativkama održana je radionica o dualnoj karijeri koju su vodile predsjednica HOO-ove Komisije za dualnu karijeru sportaša prof. dr. sc. Romana Caput-Jogunica i voditeljica HOO-ova Karijernog centra za sportaše Snježana Pejčić

Na interaktivnoj radionici sudjelovala je 21 sportašica te sedam članova stručnog stožera HRS-a. Svi oni na taj su način informirani o ulozi obrazovanja tijekom sportske karijere, o promociji sportaša putem stečenih kompetencija, o kategorizaciji i razvojnim programima, subvencijama školarina koje putem natječaja osigurava MINTS, o uslugama tvrtke Adecco kao partnera HOO-a... Dakako, upoznati su i s najvažnijim segmentom: ulogom i mogućnostima podrške koje pruža Karijerni centar za sportaše HOO-a. Na kraju radionice proveden je anonimni upitnik i održan rad u grupama kao zaključni dio ovog informativno-edukativnog skupa. (hoo)

JEDINSTVENO DRUGAČIJI

5 motivacijskih

izjava trofejnih sportaša

“ “

Glad, strast... od prve do zadnje sekunde! A uz podršku s tribina sve je moguće!

JERKO

Izdvojili smo izjave petero naših vrhunskih sportaša koji su u proteklim mjesecima ostvarili velike uspjehe. Što ih

čini jačim, bržim i uspješnijim te što im je na umu na putu do odličja...

MARINIĆ KRAGIĆ vaterpolo 1

Kad ne postigneš ono što si očekivao, uspori, odmori, razmisli, revidiraj planove i kreni dalje...

ELENA VOROBEVA jedrenje

JEDINO ŠTO TE MOŽE

SPRIJEČITI SI

TI SAM!

BARBARA MATIĆ džudo

Foto: CROPIX (Kragić), Pentaphoto (Zubčić), IJF (Matić) 3 5

Nekad kad hoćeš previše dobiješ samo šamarčinu od samog sebe. Još se učim, mlad sam ;-)

FILIP ZUBČIĆ skijanje

MATIJA LEGOVIĆ biatlon 4

RAD, OSMIJEH I - UŽIVANJE!

Puna avantura

photo: dalmatia explorer

photo: julien duval

Pripremi se za najbolje.

Allianz pogodnosti za sportaše

Kada te netko bodri, motivacija raste. Zato smo pripremili posebnu ponudu za sve sportaše – profesionalce, rekreativce i amatere.

→ Provjeri više na www.allianz.hr/sport