OLIMP 40

Broj 40 / rujan 2011.

ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Donna Vekić

DJECA I ŠPORT: Djeca fizički sve slabija

ŠPORTSKA TERMINOLOGIJA: Dva kotača ili brza stopala

HOO

20 godina (1991. - 2011.)

Hrvatski olimpijski odbor

Jacques Rogge:

"Čestitam vam na svemu!"

Velikih

20 godina

Sadržaj

Naslovna stranica: Predsjednik MOO-a Jacques Rogge

6

HOO Velikih 20 godina

42

Sportska televizija - intervju Jacques Rogge

16

Olimpijske nade Donna Vekić

44

Djeca i šport Djeca fizički sve slabija

20

Olimpijske legende Ivica Jelić

48

Znanost i šport Pogled iz neke druge perspektive

24

Nastanak modernog športa Bicilizam

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

Broj 40 / rujan 2011.

OLIMPIJSKE NADE: Donna Vekić

DJECA I ŠPORT: Djeca fizički sve slabija

ŠPORTSKA TERMINOLOGIJA: Dva kotača ili brza stopala

HOO

20 godina

Hrvatski olimpijski odbor

Jacques Rogge:

"Čestitam vam na svemu!"

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Velikih

20 godina

Olimp 4

Poštovani čitatelju,

terminologija 52 Športska Dva kotača ili brza stopala i šport 56 Treneri Športske istine s rokom trajanja i šport 58 Žene Badminton integracije 60 Međunarodne Bijela knjiga o športu na internetu 62 Šport FEI

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 10 000 Zagreb

OliMp je časOpis HrvatskOg OliMpijskOg OdbOra.

Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

www.hoo.hr hoo@hoo.hr

u vremenu od izlaska posljednjeg broja časopisa Olimp dogodilo se puno značajnih športskih događaja i natjecanja. Ali ono, što je najviše okupiralo nas, zaposlenike HOO-a i njegove članice, svakako je bila priredba posvećena osnivanju HOO-a prije 20 godina.

Bila je to prigoda da se, uz prisustvo najviših športskih dužnosnika, predsjednika MOO-a g. J. Roggea, predsjednika Europskih olimpijskih odbora g. P. Hickeya, dopredsjednika Europskih olimpijskih odbora g. A. Kozlovskog, predsjednika nacionalnih olimpijskih odbora Slovenije g. Kocijančiča, Španjolske g. Blanca i Rumunjske g. Morariua te uz prisustvo predsjednika Republike Hrvatske i predsjednice Vlade RH i njihovih suradnika i niza drugih važnih gostiju, prisjetimo svih onih koji su na bilo koji način pridonijeli stvaranju, radu i napretku Hrvatskog olimpijskog odbora.

Dio ove velike proslave održao se na prostoru ŠRC Jarun.

Zamišljen je kao Festival športa uz suradnju s nacionalnim športskim savezima koji su predstavljali i demonstrirali svoj šport. Festival su pratile mnoge popratne aktivnosti, igre i Glavni tajnik Hrvatskog aktivno sudjelovanje posjetitelja, poglavito onih mladih što olimpijskog odbora je za nas bilo i te kako važno.

Drugi dio proslave održan je u HNK-u. Bila je to Secretary General of the promocija športa i športaša uz prigodan program.

Croatian Olympic Committee Hrvatska, Zagreb i HOO još su jednom svijetu pokazali da Josip Čop, dipl. oec. je Hrvatska mala zemlja velikih športaša i velikih športskih dosega.

Treći, ne manje značajan segment kojim se „zaokružila“ obljetnica, je monografija hrvatske olimpijske obitelji. Djelo koje je dalo retrospektivu hrvatskog športa kroz objektiv Hrvatskog olimpijskog odbora.

Ponosni smo, dragi čitatelji, što smo imali povlasticu biti dio povijesti, a isto se tako nadamo da ćemo biti i dio budućnosti Hrvatskog olimpijskog odbora, pa tako i hrvatskog športa koji će, uvjereni smo, nastaviti jednako uspješno kao i u prošla dva desetljeća.

Dear Reader, At the time of the release of the last issue of Olimp a lot of important sports events and competitions occurred. But what occupied us, employees and members of the COC the most, was no doubt the event dedicated to establishing the COC 20 years ago.

It was an opportunity to - in the presence of top sports officials, the IOC President Mr. J. Rogge, the president of the European Olympic Committee Mr. P. Hickey, Vice President of the European Olympic Committee Mr. A. Kozlovski, the presidents of the National Olympic Committee of Slovenia Mr. Kocijancic, Spain Mr. Blanco and Romania Mr. Morariu, the Croatian President and Prime Minister and their associates, as well as many other important guests - remember all those who in any way contributed to the creation, operation and progress of the Croatian Olympic Committee.

Part of this great celebration was held in the area of SRC Jarun. It was conceived as a Sports festival in cooperation with national sports federations which represented and demonstrated their sports. The festival was accompanied by numerous other activities, games and active participation of visitors, especially those of young people which were for us of great significance. wThe second part of the celebration was held at the Croatian National Theatre. It was the promotion of sports and athletes with a special program. Croatia, Zagreb and the COC once again showed the world that Croatia is a small country of great athletes and great athletic performances.

The third and no less important segment with which the anniversary was “rounded off ” was the monograph of the Croatian Olympic family. This work gave a retrospective of Croatian sports through the lens of the Croatian Olympic Committee.

We are proud, dear readers, to have had the privilege to be a part of history, and we also hope to be a part of the future of the Croatian Olympic Committee, including the Croatian sports that will, we believe, continue just as successfully as they have in the past two decades.

20 godina HOO

Velikih

20 godina Olimp 6

Tekst: TOMISLAV POLJAK Fotografije: FAH - HINA

Hrvatski olimpijski odbor 10. rujna 2011. obilježio je 20. godišnjicu osnivanja festivalom športa na RŠC Jarun te svečanom akademijom u HNK-u kojoj su prisustvovali predsjednik MOO-a Jacques Rogge, predsjednik Europskih olimpijskih odbora Patrick Joseph Hickey, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, predsjednica Vlade Jadranka Kosor i brojni drugi uglednici

7 Olimp

20 godina HOO

B

io je to dan za pamćenje, dan kao stvoren za veliku, “okruglu” proslavu. Cjelodnevni športski praznik, primjeren dvadesetom rođendanu krovne hrvatske športske organizacije, popratili su vremenski uvjeti kakve se ne može ni naručiti. Tko nije bio na prvom dijelu rođendanske fešte Hrvatskog olimpijskog odbora na Jarunu, vjerojatno se pita zašto su vremenski uvjeti bitni za svečanost koja je kulminirala u Hrvatskom narodnom kazalištu. Samo kulminirala, naglašavamo, jer se HOO potrudio da 20. obljetnicu osnutka proslavi, kako i priliči takvom jubileju, i s onima kojima se uvijek najviše raduje - budućim naraštajima.

Dakle, krenimo kronološki... Športsko druženje na Jarunu u subotu 10.

rujna, točno dva desetljeća nakon osnivanja HOO-a u zagrebačkom hotelu Esplanade, zamišljeno je kao prilika građanima da se bave športovima koje vole, ponešto nauče o onima koji ih zanimaju ili pak upoznaju njima nepoznate športske vještine.

Svaki savez dobio je priliku za prezentaciju svoje “robe”, a (ne)očekivane su se gužve stvorile oko “malih” športova. Primjerice, djeca su pohrlila na hokej na travi. Kada već na jarunskih +30 Celzijevih stupnjeva nije bilo moguće postaviti led, i trava je bila privlačna podloga za iskušavanje sve popularnijih palica...

- Hokej je zakon! Nema veze što nije bilo leda, i na travi je bilo jako zabavno. Inače igram stolni tenis, ali i ovo

Josipović odlikovao Roggea i Hickeya Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlikovao je predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Jacquesa Roggea Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom, te predsjednika Europskih olimpijskih odbora Patricka Hickeya Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za osobite i iznimne zasluge u izgradnji dobrih odnosa između Hrvatskog olimpijskog odbora i drugih nacionalnih olimpijskih odbora i športskih međunarodnih organizacija, te podizanju ugleda hrvatskog športa i Republike Hrvatske u svijetu.

Zahvaljujući na odlikovanjima čelni čovjek svjetskog športa Rogge je istaknuo da su hrvatski športaši dali veliki doprinos međunarodnom športu: - Gotovo je nevjerojatno da zemlja od 4,5 milijuna stanovnika u 20 godina na olimpijskim igrama osvoji 27 odličja. Vaša zemlja je dala i veliki doprinos organizaciji velikih športskih natjecanja, a ja sam prvi put u Hrvatskoj bio 1987. tijekom Univerzijade. Hrvatska je imala velike športaše poput Dražena Petrovića i Gorana Ivaniševića, ali imate i svijetlu športsku budućnost koju morate graditi u tijesnoj suradnji HOO-a i državnih vlasti.

Svečanom uručivanju odličja u Uredu predsjednika nazočili su predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, počasni predsjednik HOO-a i član MOO-a Antun Vrdoljak, glavni tajnik HOO-a Josip Čop,predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Zoran Primorac te potpredsjednik EOC-a Alexander Koslowski.

Olimp 8

9 Olimp

20 godina HOO

mi se sviđa - oduševljen je bio desetogodišnji Ivan kojeg je na manifestaciju i druženje sa stotinama vršnjaka doveo otac Predrag.

Osim hokeja na travi, popularni su na Jarunu bili i ostali “mali”, kao što je pikado, gdje se stajalo u redu za pokuju partiju, kao i borilačke vještine sa svojim zanimljivim prezentacijama.

Posla su imali i dečki i djevojke iz plesnih sekcija, čiju su poduku tražili brojni posjetitelji, ne samo oni najmlađi...

- Ovo je naša budućnost, zbog njih Olimp 10

sve ovo ima smisla. Prekrasno ih je vidjeti kako uživaju u športu - komentirao je glavni tajnik HOO-a Josip Čop.

Nakon simpatične priredbe na “zagrebačkom moru”, večer je ponudila priliku za svečani dio proslave. HNK je poslužio kao savršena kulisa za prisjećanje 20 trofejnih godina kroz uspjehe najzaslužnijih športaša. Naravno, prijestolje su zauzeli olimpijski medaljaši koji su samostalnoj Hrvatskoj donijeli 27 kolajni vječnoga sjaja.

Od najtrofejnije hrvatske športašice, četverostruke olimpijske pobjednice Janice Kostelić, preko najtrofejnije

Hrvatski olimpijci za Iztoka Puca

Gotovo kroz suze Dubravko Šimenc podsjetio je na jednu tužnu sudbinu zbog koje je potresena cijela olimpijska obitelj, i to ne samo hrvatska. Zlatni hrvatski rukometaš Iztok Puc, olimpijac koji je na trima olimpijskim igrama nosio dres tri različite države, rezultatima je zadužio nekadašnju Jugoslaviju, Hrvatsku i Sloveniju.

Danas legendarni lijevi vanjski igra najtežu utakmicu.

Borba s rakom dodatno se zakomplicirala i mobilizirala njegove kolege iz cijele bivše Jugoslavije.

- Dok mi slavimo veliku obljetnicu, moramo misliti i na Iztoka. Naša je dužnost pomoći mu na koji god način možemo - kazao je Šimenc u ime Kluba hrvatskih olimpijaca.

11 Olimp

20 godina HOO

Jacques Rogge posjetio Sportsku televiziju Predsjednik MOO-a Jacques Rogge posjetio je i Sportsku televiziju, prvu nacionalnu športsku televiziju u svijetu, koja je u vlasništvu jednog nacionalnog olimpijskog odbora.

- Iskreno vam čestitam. Ovo je izniman uspjeh projekta koji je izrastao iz preporuka MOO-a i mi smo od početka bili upoznati s procesom stvaranja SPTV. Sportska televizija je prva u svijetu takve vrste i sretan sam što danas mogu biti s vama i osobno se uvjeriti u opravdanost i uspjeh SPTV-a. Bio sam na mnogim televizijama širom svijeta, ali ovo je ipak posebno - kazao je Rogge.

Glavni urednik Jura Ozmec naglasio je da je cilj SPTV-a otvoriti prostor svim športovima te potaknuti razvoj cjelokupnog hrvatskog športa.

- Želimo da naši gledatelji vide i one športove za koje nisu nikada čuli ili imaju rijetko prilike vidjeti, kao što su ragbi na pijesku, pikado, aikido, badminton, golf, softball...

momčadi, rukometne reprezentacije, pa sve do športaša koji su nas oduševljavali, a poneki i iznenađivali u ovom desetljeću - Filip Ude, Snježana Pejčić, a ranije i Nikolaj Pešalov, braća Skelin...

- Svi vi zadužili ste hrvatski šport i za to vam možemo samo reći jedno veliko hvala. Ostvarili ste rezultate koji će zauvijek ostati zabilježeni u knjigama, a zapamćeni u našim srcima - poručio je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša s govornice u HNK-u i nastavio: - Sve te generacije športaša pokazali su nam put koji moramo slijediti u životu. Uz športaše, zahvalio se bi se i ljudima iz sjene, trenerima i športskim dužnosnicima na njihovu veliku doprinosu, dok sam iznimno ponosan na mlade naraštaje, naše nade koje će sigurno slijediti put njihovih slavnih prethodnika Dok su arhivski video-materijali podsjećali na velebne dosege u Albertvilleu, Lillehammeru, Barceloni, Atlanti, Naganu, Sydneyu, Salt Lake Cityju, Ateni, Torinu, Pekingu i Vancouveru, u dvorani se u više navrata mogao čuti spontani pljesak. Šteta jedino što ga više športaša nije došlo poslušati na licu mjesta, ali natjecanja i pripreme u ovo doba godine ne ostavljaju baš mnogo vremena za “slobodne aktivnosti”...

Olimp 12

Plakete za utemeljitelje Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, počasni predsjednik HOO-a i član MOO-a Antun Vrdoljak, te gosti HOOa - predsjednik Europskih olimpijskih odbora (EOO) Patrick Joseph Hickey i predsjednici Španjolskog i Rumunjskog olimpijskog odbora - uručili su prigodne plakete predstavnicima 29 športskih saveza koji su 10. rujna 1991. u zagrebačkom hotelu “Esplanade” utemeljili Hrvatski olimpijski odbor.

Plakete su dobili predstavnici atletskog, badmintonskog, baseball, biciklističkog, boksačkog, gimnastičkog, hrvačkog, hokeja na ledu, hokeja na travi, jedriličarskog, judaškog, kajakaškog, konjičkog, košarkaškog, mačevalačkog, nogometnog, odbojkaškog, plivačkog, rukometnog, dizačkog, klizačkog, saveza skokova u vodu, skijaškog, stolnoteniskog, streličarskog, streljačkog, teniskog, vaterpolskog i veslačkog saveza, a među utemeljiteljima bili su i Hrvatsko društvo športskih novinara, Sekcija za športsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora, te Fakultet za fizičku kulturu.

13 Olimp

20 godina HOO

Gosti i monografija Velikoj obljetnici hrvatskog športa kao posebni gosti iz inozemstva nazočili su i predsjednik Europskih olimpijskih odbora (EOO) Patrick Joseph Hickey, potpredsjednik EOC-a Alexander Koslowski, predsjednik Španjolskog olimpijskog odbora Alejandro Blanco i predsjednik Rumunjskog olimpijskog odbora Octavian Morariu.

Svi uzvanici su nakon svečenosti dobili i reprezentativnu fotomonografiju “Hrvatska olimpijska obitelj” u kojoj su uz brojne fotografije i prigodne tekstove zabilježeni svi značajniji događaji u povijesti HOO-a i olimpizma u Hrvatskoj.

Olimp 14

Prvi predsjednik HOO-a i član MOOa Antun Vrdoljak prisjetio se teških, ratnih vremena u kojima je Hrvatska dobila svoju krovnu športsku organizaciju: - HOO je u potpunosti djelo mladih hrvatskih ljudi. Jedan dio njih je otišao u rat, u Vukovar i ostala ratišta braniti domovinu, dok su športaši na međunarodnim natjecanjima dali također svoj veliki doprinos da se čuje za mla-

→ Summary ←

du državu Hrvatsku. Posebno naglašavam da je HOO bio prva međunarodno priznata hrvatska udruga, te da su samo nekoliko dana nakon priznanja Hrvatske, naši športaši nastupili po prvi put pod hrvatskom zastavom na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu.

Na akademiji u HNK-u uprizorili su se i “neki novi klinci.” Nagrade za najbolje perspektivne športaše, koje nose ime za mnoge najvećeg hrvatskog športaša 20. stoljeća, nikad prežaljenog kapetana Dražena Petrovića, otišle su u košarkaško-stolnoteniskoplivačke vitrine.

Ekstratalentirana generacija košarkaša do 16 godina predvođena sjajnim mladim igračem Zagreba Marijom Hezonjom, nagrađena je za naslov europskih prvaka. Stolnoteniska juniorska reprezentacija osvojila je ekipnu broncu na Europskom prvenstvu. Kadetkinja Lea Rakovac pokorila je kadetski EP u “pingiću” osvojivši srebro (mješoviti parovi) i tri bronce (pojedinačno, ženski parovi i ekipno).

Mihael Vukić, svjetski juniorski doprvak i europski prvak na 50 metara leptir, koji je u ovogodišnju kolekciju medalja uklopio i europsko srebro na 50 slobodno, upotpunio je kolaž najboljih mladih športaša Hrvatske prema izboru HOO-a.

Proslavu su uveličale mnogi osobe iz struktura koje športaši često doživljavaju kao “tehničke službe”.

Naravno, to su svi oni športski djelatnici bez čijeg doprinosa ne bi bilo ni olimpijskog pokreta, odnosno oni koji taj pokret čine jednim od najmoćnijih

oruđa modernog društva.

Okupljenim sportašima i ostalim uglednicima u prigodnom se govoru obratio i danas prvi čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), Belgijanac Jacques Rogge: - Međunarodni olimpijski odbor uvijek je poticao, ali i divio se športu u Hrvatskoj. Toliko uspjeha, koji su nam prezentirani večeras, na tako mali broj stanovnika... Teško je uopće povjerovati da su hrvatski športaši postigli takve stvari. Zato se nadam da će se naše partnerstvo nastaviti, dapače, siguran sam u to - izjavio je “prvi olimpijac svijeta”.

Rogge je dolaskom u Zagreb još jednom potvrdio dobre odnose međunarodne olimpijske obitelji i njezine hrvatske “podružnice” obećavši pomoć u daljnjim nastojanjima poboljšanja uvjeta, ekspanzije i napretka u njezinu djelovanju.

- Hrvatski olimpijski odbor naš je važan partner koji igra značajnu ulogu u širenju olimpijskog pokreta.

On je aktivan saveznik u naporima MOO-a da privuče što veći broj ljudi, prije svega mladih, da se bave športom - zaključio je Rogge čestitavši svim hrvatskim športašima ovu važnu obljetnicu. te potom predsjedniku HOO-a Zlatku Mateši, kao dar za 20-godišnjicu postojanja, predao posebnu plaketu MOO-a.

Osim Roggea, slične su se izjave mogle čuti i iz usta predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića i predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor. Svima su te večeri usta bile pune olimpizma, fenomena hrvatskog športa i dobrih želja za olimpijsku 2012. 

The Croatian Olympic Committee marked the 20th anniversary with sport’s festival at SRC Jarun on September 10th 2011, and with a formal academy in the Croatian National Theatre which was attended by the IOC President Jacques Rogge, the president of the European Olympic Committees Patrick Joseph Hickey, the president of Croatia Ivo Josipovic, Prime Minister Jadranka Kosor and many other notables.

“It is almost unbelievable that a country of 4.5 million inhabitants has won 27 medals in 20 years at the Olympics.

Your country has made a great contribution to the organization of large sporting events, and I visited Croatia for the first time in 1987 during the Universiade.

Croatia has had great athletes like Drazen Petrovic and Goran Ivanisevic, but you also have a bright future in sports that you must build in close collaboration with the Olympic Committee and the national governments”, Jacques Rogge said, among other things.

The first president of the Olympic Committee and a member of the IOC, Antun Vrdoljak recalled the difficult, war-times, in which Croatia received its umbrella sports organization: - The COC is entirely the work of young Croatian people.

Some of them went to war, to Vukovar and other battlefields to defend their homeland, while the athletes at international competitions also significantly contributed to put the young Croatian state on the map.

I would like to especially emphasize that the COC was the first internationally recognized Croatian association, and that only a few days after the recognition of Croatia, our athletes were able to compete for the first time under the Croatian flag at the Winter Olympics in Albertville.

15 Olimp

Olimpijske nade: Donna Vekić

Ž

enski profesionalni turnir u Bolu, nagradni fond 10 tisuća dolara. Jedan od onih koje su sve velike tenisačice morale proći, jer predstavljaju prvu stepenicu na putu prema teniskom profesionalizmu. Travanj je 2011. Iza tada još 14-godišnje Donne Vekić bila su tri mjeseca sjajnih juniorskih rezultata kojima je ušla među 70 najboljih juniorki svijeta. U konkurenciji i tri godine starijih djevojaka mlada Osječanka osvojila je tri turnira i igrala još dva finala. Na Braču je igrala treći profesionalni turnir karijere...

Iz kvalifikacija je otišla do četvrtfinala, tjedan kasnije na Hvaru i do finala, također nakon odrađenih “kvala”. Na stranu snažni udarci i smisao za građenje poena - iako fascinantne

potvrdio je ono što smo mogli vidjeti u Bolu - Donna se neće dugo zadržati na ovoj, najnižoj profesionalnoj razini.

- Plan je skupiti što više WTA bodova da bih mogla igrati veće turnire.

Osjećam već sada da to mogu, ali radit ćemo korak po korak. Sve do konačnog cilja, a to je - postati najbolja na svijetu.

Možda ćete pomisliti da je ovo (pre) hrabra izjava tek jedne neiskusne klinke, ali dovoljno je vidjeti jedan dan tenisom inficirane obitelji Vekić da biste posumnjali...

- Roditelji (Brankica i Igor, op.a.) su maksimalno posvećeni mojem tenisu.

Sve oko mene već je dvije-tri godine organizirano maksimalno profesionalno, po šest mjeseci unaprijed znam raspored treninga, turnira... Godišnje

David i Tim su godinama bili u vrhu muškog tenisa, a Jo je upoznala WTA Tour iznutra pa od nje također mnogo naučim.

Nastupi na juniorskim Grand Slam turnirima često su odlična prilika za mlade igrače da pobliže upoznaju velike zvijezde i približno shvate što ih čeka na teniskoj stazi.

- Na Roland Garrosu i Wimbledonu nisam imala priliku upoznati nekoga od najvećih, ali su mi treneri zato dogovorili sparing s Anom Ivanović. Ona je promijenila trenera i sada trenira u Londonu, pa se nadam da ćemo odraditi nekoliko treninga zajedno.

Treninzi s prvom srpskom Grand Slam pobjednicom (Roland Garros 2008.) trebali bi joj dodatno pomoći

Biti najbolja!

Tekst: TOMISLAV POLJAK Snimio: ALEN VEČANIN

Donna Vekić naša je vodeća juniorska tenisačica. Tek je navršila 15 godina, a već je među 30 najboljih na svjetskoj juniroskoj rang-listi u konkurenciji i tri godine starijih igračica. Cilj ne krije: biti prva tenisačica svijeta! osobine, to smo već vidjeli kod talentiranih djevojaka. Međutim, mentalna snaga i borbenost u ključnim trenucima, kada su joj neki od mečeva i izmicali iz ruku, upravo je šokantna je za jednu 14-godišnjakinju.

- Mentalna snaga moja je najveća prednost pred suparnicama. Na takvim turnirima moram igrati i protiv deset godina starijih suparnica, a borba i pobjede, pa čak i porazi, u takvim mečevima donose veliko iskustvo objašnjava sada 15-godišnjakinja.

Pola godine nakon što je Donna napravila prve profi-korake, njezino ime registrirano je i izvan teniskih okvira.

Plasmanima u osminu finala juniorskog Roland Garrosa i Wimbledona dokazala je potencijal na velikoj sceni, a prvi profesionalni (seniorski) naslov u engleskom Chiswicku krajem kolovoza

u rodnom Osijeku provedem tek oko mjesec dana, ostalo sam na turnirima ili u Londonu.

Engleska veza je David Felgate, bivši trener Tima Henmana, peterostrukog polufinalista Wimbledona.

Već tri godine zadužen je za Donnin teniski razvoj, a zbog njega Donna London počinje smatrati drugim, možda i prvim domom.

- Ta suradnja traje već tri godine, stekla sam gore mnogo prijatelja i London smatram domom. Volim se vratiti i u Osijek, ali London je ipak London.

U engleskoj prijestolnici trenira tijekom većeg dijela godine, a Henman joj je jedan od sparing partnera.

Svakodnevno joj pomaže i nekoć peta igračica svijeta, a danas suradnica Eurosporta za tenis Jo Durie.

- Ti ljudi imaju ogromno iskustvo.

Junior Wimbledon 2011.

Četvrta na WTA rang-listi od svojeg godišta Osim spomenutog prvog seniorskog naslova u Engleskoj, igrala je i finale u Belgiji. Tim se rezultatom, sa samo šest odigranih turnira, početkom rujna popela na 653. mjesto na svijetu. Od njezine generacije, djevojaka rođenih 1996. godine, samo su tri bolje rangirane: Australka Ashleigh Barty (549.), Amerikanka Taylor Townsend (596.) i Ukrajinka Marijana Zakarljuk (614.).

Na WTA rang-listi s krajem kolovoza postala je 15. Hrvatica, a bolje plasirane djevojke su između 4 i 14 godina starije od Vekić. Što više tražite, brojke su sve impresivnije...

17 Olimp

Olimpijske nade: Donna Vekić

→ Summary ←

U engleskoj prijestolnici trenira tijekom većeg dijela godine, a Henman joj je jedan od sparing partnera.

Svakodnevno joj pomaže i nekoć peta igračica svijeta, a danas suradnica Eurosporta za tenis Jo Durie

u privikavanju na tenis “velikih cura”, razinu na kojoj je napravila sjajan start. Žensko kao žensko, od prvih nagradnih fondova dio je odvojila i na “krpice”.

- Moda mi je slabost, volim se lijepo odjenuti. “Pale” su jedne cipele nakon prvog naslova, ali osvojila sam premali novac da bih mogla zadovoljiti sve svoje modne potrebe - smije se Donna i otkriva planove za ljeto 2012., kada se u “njezinu” Londonu održavaju Olimpijske igre: - Naravno da ću gledati tenis, OI u Wimbledonu bit će posebno iskustvo.

Neću propustiti ni gimnastiku, koja mi je uvijek zanimljiva jer sam se njome bavila kao mala. U gimnastici sam s pet godina napravila sjajnu bazu za fizički razvoj.

Dok ona odrađuje zacrtano - kroči prema juniorskom Top 10 plasmanu, napada juniorski Grand Slam naslov i osvaja prve seniorske turnire - otac Igor sve drži pod kontrolom. Zatekli smo ih za vrijeme “odmora” na Hvaru, na kojem je Donna odrađivala fizičke pripreme. Imaju svoj put, vrhunski plan priprema koji, nažalost, strukture u Hrvatskoj gotovo i ne prate.

- Žao nam je što Hrvatski teniski savez gotovo uopće ne podupire naš program. Načelno, stalno govore da

Olimp 18

stoje iza Donne, ali njihova je potpora samo deklarativna. Stalno se pozivaju na propozicije, prema kojima bi Donna, ako želi financijsku pomoć, trebala igrati turnire u Hrvatskoj, koje je kvalitetom davno prerasla. Žao nam je što nema sluha za njezine potrebe, jer Hrvatska nema mnogo perspektivnih tenisačica poput nje - ističe Vekić senior.

S obzirom da je osim Donne još samo jedna hrvatska juniorka u svjetskom vrhu, Čakovčanka Iva Mekovec, teško je shvatiti ignorantski i kruto birokratski stav HTS-a, koji se uvijek diči da podržava svoje najbolje juniore. Ako najbolja (koju je još pred tri godine prepoznala velika menadžerska kuća IMG, a danas je pod paskom uglednog francuskog Lagardere Unlimiteda), nema adekvatnu podršku, cijela filozofija pada u vodu.

- Hrvatski olimpijski odbor kategorizirao ju je kao perspektivnog športaša, ali još uvijek nismo dobili konkretnu pomoć. Znamo da su teška vremena, ali nije sve ni u novcu. Primjerice, osječke gradske vlasti poslale su telegram čestitke kada je Donna osvojila taj turnir u Chiswicku. Takve nam geste puno znače, jer pokazuju da je nekome stalo - zaključuje Igor Vekić. 

Donna Vekic is the best Croatian junior tennis player.

Just turned 15 and she is already among the 30 best on the world’s junior rankinglist in the competition with even three years older female players. This year she started playing seriously even in the senior tournaments.

Concerning qualifying, she managed to come to the quarter-finals in Bol, the finals on Hvar, and at the end of August she won a title in Chiswick. She beat even the ten years older female competitors showing an incredible mental strength and fighting spirit completely unusual for a junior.

Like any other young girl Donna loves fashion and, apart from the Olympic tennis tournament in London in 2012, she is really looking forward to competitions in gymnastics, which she trained as a five-year-old girl. Donna was born in Osijek, but for three years now she has been living and training in London.

She collaborates with David Felgate, the former coach of Tim Henman. At this moment she is represented by the prestigious French management house Lagardere, and her father Igor regrets the fact that in Croatia there is very little concrete support.

Legende: Ivica Jelić

Veliki igrač, veliki trener

B

ilo je posve jasno gdje ćemo ga pronaći. Uz odbojkaški teren. Premda se bliži njegov 60. rođendan i premda je više od 40 godina u ovom športu, Ivica Jelić i dalje ne posustaje. Ovaj proslavljeni hrvatski odbojkaš, trener, odbojkaški instruktor, športski dužnosnik, ali i otac jedne od najboljih hrvatskih odbojkašica svih vremena Barbare Jelić, udane Ružić, još uvijek ima mnogo posla. U Zadru je s kćeri osnovao klub Zara, a trenutačno vodi i odbojkašice Splita.

Slobodnog vremena gotovo da i nema.

Pitamo ga gdje pronalazi nove motive, nije li se već umorio od odbojke?

- Odbojka je moj život i posao kojim se bavim više od dva desetljeća, a nadam se kako ću izdržati barem do svoje 65 godine.

Zaru je osnovao sa svojom Barbarom, tri puta najboljom europskom odbojkašicom (1998., 1999. i 2000.) koja je preuzela predsjedničku funkciju.

Nakon niza godina u kojima je tata bio šef, uloge su se okrenule.

Kakva je Barbara šefica? "Osvećuje" li vam se zbog napornih treninga koje ste joj nametali dok je bila mlađa?

- Mi imamo jedan izvanredan odnos.

Nije bilo problema ni kada sam ja bio trener, a ona igračica, a pogotovo ne sada.

Jelić je bio vrstan odbojkaš koji je za reprezentaciju bivše države odigrao više od 200 utakmica. Na Europskom prvenstvu 1975. godine u Beogradu je osvojio broncu, a iste godine i zlato na Mediteranskim igrama u Alžiru. Nastupio je i na OI u Moskvi 1980., a zadnji put je za reprezentaciju zaigrao na europskom prvenstvu u Berlinu 1985. godine.

Karijeru je započeo i završio u zagrebačkoj Mladosti, a u 19 igračkih sezona osvojio je deset naslova državnog prvaka i sedam naslova u Kupu. Nakon završetka igračke karijere počeo je raditi

Olimp 20

Tekst: DENIS LUGARIĆ Fotografije: HRVATSKI ŠPORTSKI MUzEj

Nakon sjajnih rezultata u igračkim danima, Ivica Jelić na jednak je način nastavio na trenerskoj klupi. Iza njega je mnoštvo odličja, a ni dandanas ne posustaje. Žao mu je tek što je naša odbojka daleko od blistavih dana...

s juniorima Mladosti, a nakon godinu dana prebacio se na žensku odbojku.

Dolaskom Nikolaja Karpolja postao je njegov asistent, a zatim je krenuo u samostalne vode. Uspješno je vodio i Mladost i reprezentaciju, a uz njegove ime vežu se najveći uspjesi ženske odbojke.

Djevojke su pod vašim vodstvom osvojile tri druga mjesta na europskim prvenstvima, zlato na Mediteranskim igrama, šesto mjesto na SP-u. Odbojkašice su bile prva i do sada jedina hrvatska ženska ekipa na OI. No, kvalitetnih rezultata je sve manje. Odbojka se, mora se priznati, od trofejnog sporta pretvorila u "šport-slučaj"...

- Teško mi je komentirati stanje u hrvatskoj odbojci. No, istina je, odbojka je postala "šport-slučaj". Na našu žalost i žalost brojnih ljudi koji rade u ovom športu. To se već godinama ponavlja i sve ovo ne vodi ničemu dobrome. Pitanje je kada će se naša ženska odbojka vratiti tamo gdje je bila...

Nije uspjela ni Irina Kirilova?

- S Irinom sam radio dugi niz godina i u reprezentaciji i u klubu. Međutim, nisam uopće iznenađen raspletom koji se dogodio s njom.

Jelić je hrvatsku reprezentaciju vodio od prvog dana do 2001. Ekipu je ponovo preuzeo 2004. zbog EP-a u Zagrebu, radi kojeg se odbojci vratila i njegova kći. Potkraj prvenstva Barbara se ozlijedila, a reprezentacija je završila osma. U to se vrijeme nagađalo da bi Jelić mogao postati predsjednik saveza ili barem savjetnik. No, ništa se od toga nije dogodilo. Došao je novi predsjednik i novi ljudi.

Vaše znanje i iskustvo sasvim sigurno nisu dovoljno iskorišteni.

Smeta li vam to što su vas pomalo zaboravili ?

- Ponosan sam na sve rezultate koje smo ostvarili. Bile su to prelijepe godine. Zašto sam ja otišao, to je već druga priča.

Došlo je do neslaganja s ljudima koji su tada vodili odbojku, a gdje nas je to dovelo svima je poznato - naglašava Jelić koji posebno ističe dva rezultata: srebrnu medalju na EP-u 1999. i plasman na OI u Sydney.

- Tijekom trenerske karijere ostvario sam mnogo velikih rezultata i teško mi se odlučiti za najdraži. Možda ipak je to srebrna medalja na europskom prvenstvu 1999. i plasman na OI u Sydneyu, jer su odbojkašice jedina hrvatska ekipa koja se plasirala na olimpijske igre. Odbojkaške kvalifikacije su možda i najteže od svih športova i već je sam plasman na OI veliki uspjeh. U odbojci

ha i u 19 sezona osvojio Uspjeh do usp. uje zagrebačkoj Mladosti u je o ve pro ru reije kar Vranju. Igračku enstvu Europe. Za rep

.8. 1952 klupskom prv Ivica Jelić rođen je 10 u te dva druga mjesta na va, po ku am sed prvenstvu u Beograd i ave še drž medalje na Europskom ne nča 10 naslova prvaka biv bro je č aja osv a e od 200 utakmica, a u Alžiru. zentaciju je upisao viš Mediteranskim igram bacio se u ženski poe osvojio je i zlato na din go e Ist nakon godinu dana pre e. a , din sti go . do 75 Mla 19 a im je pet ior jun s iti rad klub. Na klupi Mladosti karijere je počeo je je samostalno vodio Po završetku igračke tom po a , lja rpo Ka ja asistent Nikola gon. Tri godine je bio avnog kupa. i pet puta osvajač drž se vratio 2004. ave drž puta bio prvak na do 2001., a ponovo da ih prv od dio vo je entaciju eranskim igrama Hrvatsku žensku reprez a bilo je zlato na Medit jeh usp ih prv od an na. Jed ropskim prvenstvii zadržao se godinu da a druga mjesta na eu pn sto uza tri su a dil ije svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1993., usl 99.) te šesto mjesto na ma - 1995., 1997., 19 io je odbojkašice na dv godine kasnije pre od ije Dv u. an Jap u .

98 19 OI u Sydneyu. dana proveo bio instruktor, godinu Od 2001. do 2003. je iju na novo vodio reprezentac u Turskoj, zatim je po Novi st, . Slijedila je Mlado EP-u u Hrvatskoj 2005 pa a, lim o sezonu u Kašte Zagreb, zatim je prove . litu Sp u a i sada je Novom mestu, Bibinjam

Legende: Ivica Jelić zaista samo najbolji od najboljih nastupaju na Igrama.

Zanimljivo, Jelić je usprkos nizu raznih ponuda iz muške odbojke, cijelu karijeru vezan uz djevojke.

- Praktički čitavu trenersku karijeru sam u ženskoj odbojci. U svojim trenerskim počecima radio sam s juniorima Mladosti, a prošle sezone kratko u Bibinjama. Uvijek sam radio s curama i nisam ni razmišljao preuzeti neku momčad. Mislim da je puno zahvalnije i bolje raditi s odbojkašicama.

Osim Ivice i kćeri Barbare, u obitelji Jelić odbojkom su se bavili i druga kći Vesna te supruga Margareta. Vesna nije ponovila uspjehe pet godina starije sestre, no imala je zavidnu karijeru.

Igrala je za reprezentaciju, sudjelovala

je na EP i OI, a četiri-pet sezona je provela u inozemstvu.

- Mi smo, kako se kaže, prava odbojkaška obitelj. Supruga se bavila odbojkom, obje kćeri su bile odlične igračice, ja sam godinama u ovom športu. Uistinu možemo reći kako smo cijeli život uz odbojku.

Hoće li i unuci krenuti odbojkaškim stopama? Barbara u braku s košarkašom Tomislavom Ružićem ima dvoje djece, kćer zaru i sina Mihaela.

- Unuka se već igra s odbojkaškom loptom, dok Mihael sigurno neće biti odbojkaš.

On će možda tatinim stopama otići u košarku - kazao je na kraju razgovora Ivica Jelić. 

→ Summary ←

Ivica Jelic spent his playing career in the Zagreb Mladost (Youth) and in the total of 19 seasons won 10 championship titles of the former country and seven cups, as well as two second places in the European Club Championship. For the national team he played more than 200 games and in 1975 he also won the bronze medal at the European Club Championship in Belgrade. The same year he also won gold at the Mediterranean Games in Algiers.

Upon the end of the career as a player, he began coaching the juniors of Mladost, and after a year switched to the female team. For three years he was assistant to Nicholas Karpolja, and afterwards he coached the club on his own. On the bench of Mladost he won both the state championship and state cup five times.

He coached the Croatian female team from the very beginning up to 2001, returned again in 2004 and stayed for one year. One of his earliest successes was a gold medal at the Mediterranean Games in France in 1993, followed by three consecutive second places at the European championships - in 1995, 1997 and 1999) and sixth place in the world championship in 1998 in Japan.

Two years later he led the volleyball female team at the Olympics in Sydney.

From 2001 until 2003 he was working as a coach, spent one year in Turkey, then he lead the national team again at the European Championship in Croatia in 2005.

This was followed by Mladost, Novi Zagreb, then he spent one season in the Kastela, then in Novo Mesto, Bibinje and now he is in Split.

Nastanak modernog športa

I

deja o vozilu sa kotačima na ljudski pogon najvjerojatnije datira još iz razdoblja renesanse, iako nedavna istraživanja bacaju sumnju na autentičnost skice bicikla iz “Codexa Atlanticusa” Leonarda da Vincija. Prvo vozilo koje se definitivno drži za preteču bicikla izradio je njemački barun Karl von Drais 1817. godine. Drais je, ponukan masovnim pomorom konja (radi slabog usjeva), osmislio komercijalno vrlo uspješnu spravu za hodanje nazvanu „Draisienne“ ili „Hobby horse“. Sprava se sastojala od dva kotača sa upravljačem, bila je gotovo u potpunosti izrađena od drveta (težine oko 22 kg) i nije imala pedale već se pokretala odgu-

ravanjem nogama o tlo dok je vozač sjedio na sjedalu. Nakon prvobitnog uspjeha, „Draisienne“ je vrlo brzo izašao iz mode. Tome je osim tehničkih nesavršenosti, pogodovala i činjenica da je u nekim gradovima zbog sve većeg broja nesreća zabranjen, a u Londonu je uvedena kazna od dvije funte za vozače po pločniku.

Sljedeća stepenica u razvoju modernog bicikla bilo je uvođenje pedala, no povjesničari sporta ne slažu se oko identiteta osobe zaslužne za tu inovaciju. U igri su Ernest Michaux i Pierre Lallement, te u manjoj mjeri Alexandre Lefebvre. U svakom slučaju, prva pojava sprave za vožnju na

Bicikl

- za tijelo i duh Tekst: ANA POPOVČIĆ

Bicikl je bez sumnje jedan od najkorisnijih i najplemenitijih izuma čovječanstva, prijevozno sredstvo blagotvorno za ljudsko tijelo i duh. dva kotača sa pedalama bila je 1865. godine, a vozilo se zvalo - velociped (u prijevodu - brza noga). Pedale su bile izravno pričvršćene na prednji kotač, a budući da su kotači izrađivani od drveta i kasnije metala, jasno je da nije postojala nikakva amortizacija, pa je taj bicikl dobio naziv i „bone-shaker“, odnosno tresač kostiju. U kasnim 1860-ima na obruče kotača postavljena je guma kako bi smekšala vožnju, a počeli su se ugrađivati i ležajevi u osovine kotača.

Francuzi su u to doba prednjačili u aktivnostima i proizvodnji dijelova, no 1870. započeo je Francusko-pruski rat i proizvodni resursi preusmjereni su za ratne potrebe.

Izumom žbica kakve se i danas koriste na kotačima, prednji kotači postali su sve veći i veći kako bi se za svaki okret pedala koje su spojene na prednji kotač savladala što veća udaOlimp 24

ljenost. U konačnici ljudi su kupovali bicikl koji je imao kotač toliko velik da su nogama mogli jedva dohvatiti pedale dok su sjedili. Ova sprava je prva nazvana bicikl (u prijevodu - dva kotača).

Osobit izgled ovog bicikla imao je za posljedicu prilično nepovoljne fizikalne karakteristike. Sjedište vozača bilo je postavljeno visoko, s težištem prema naprijed, stoga bi se bicikl pri nailasku na kamen u vožnji vrlo lako prevrnuo prema naprijed.

Bezbolnom padu nije doprinosio niti visoko postavljen upravljač koji nije davao prilike da se vozač dočeka na noge, nego na čelo. Slomljeni ručni zglobovi kod pokušaja amortiziranja pada bili su uobičajeni, a dešavale su se i ozbiljnije ozljede, pa i smrt. Iz tog razloga bicikl su vozili avanturistički nastrojeni mladići, dok su starija

gospoda i dame preferirali stabilnije i sigurnije tricikle i kvadricikle.

Vjerojatno najvažnija promjena u evoluciji ovog vozila, bila je izum takozvanog „sigurnog“ bicikla. Uvođenjem lanca i zupčanika različitih veličina ponovno je omogućeno da bicikl ima kotače jednakih dimenzija čime je prestao biti igračka mladih pustolova i postao svakodnevno prijevozno sred-

stvo za sve muškarce i - vrlo važno - žene. Uvođenjem pneumatskih guma 1888. godine, napokon je, uz brzinu i sigurnost, zadovoljen i kriterij udobnosti, te bicikl 90-ih godina 19. stoljeća postaje ultimativni hit među višim slojevima. Povjesničari športa često nazivaju to razdoblje i „zlatno doba bicikla“.

U priči o biciklu iznimno važno mjesto ima i njegova uloga u emancipaciji ženskog roda. Kako su bicikli postali sigurniji i jeftiniji, sve više djevojaka i žena počelo ih je voziti i uživati osobnu slobodu kroz novu samostalnost koju im je bicikl pružao. Krajem 19. stoljeća duboko su bile ukorijenjene predrasude o ženskoj osjetljivosti, emocionalnoj nestabilnosti, delikatnom zdravlju, fizičkoj ranjivosti i slično. Takve stavove zastupali su kako muškarci, tako i brojne žene same.

Također, postojao je problem odjeće i

„pristojnosti“. U pitanju nije bila samo dužina i kroj odjevnog predmeta, već određena simbolika koju odijevanje nosi, i u tom smislu je biciklizam osobito bio na meti kritičara. Rasprave oko toga smiju li žene ili ne nositi posebno skrojene šos-hlače za vožnju bicikla bile su uglavnom ogorčene, agresivne i popraćene ismijavanjem vozačica. Ono čega su se kritičari zapravo bojali, bila je sloboda. Osobni prijevoz značio je privatnost i mogućnost slobode bez nadzora - pravo da se samostalno istraži svijet i vlada svojim vremenom, čak i sudbinom.

Bicikl je u kratko vrijeme postao najistaknutiji simbol ženske samostalnosti, a dokaz za to je i jedan studentski prosvjed: kada su 1897. godine studenti Cambridgea demonstrirali protiv primanja žena kao punopravnih članova sveučilišta, učinili su to na

25 Olimp

Nastanak modernog športa način da su na glavnom gradskom trgu objesili lutku žene na biciklu...

Tako je s jedne strane stajao oduševljeni entuzijazam feministica, a s druge strane stavovi o moralnoj iskvarenosti i štetnosti po žensko zdravlje koje su zastupali i neki istaknuti liječnici. Iz današnje perspektive takve izjave djeluju smiješno, ali u to vrijeme veliki broj liječnika tvrdio je da su karlične kosti kod mladih djevojaka preslabe za vožnju na biciklu i da će one djevojke koje ustraju u tome razviti s vremenom različite deformacije i kasnije u životu imati ozbiljne zdravstvene probleme.

Nagla popularnost bicikla među ženskom populacijom krajem 19.

masovnom proizvodnjom automobila, a od dvadesetih godina 20. stoljeća tamo se bicikl sve više počinje smatrati igračkom za djecu.

Kad se uzme u obzir ljudska priroda, sasvim je sigurno da su prve biciklističke utrke organizirane čim je izumljen i prvi bicikl. Ipak, prva službena, zabilježena utrka održana je 31. svibnja 1868. u parku Saint-Cloud u Parizu. Utrka je organizirana na udaljenost od 1200 metara, a pobijedio je Englez James Moore. Isti Moore osvojio je i prvu međugradsku utrku koja je održana na dionici Pariz-Rouen (123 km), za što mu je trebalo 10 sati i 40 minuta. Zanimanje za biciklističke utrke raslo je paralelno s popularnošću bicikla, pa je sasvim logično da

Zanimanje za biciklističke utrke raslo je paralelno s popularnošću bicikla, pa je sasvim logično da su se one našle i na programu ljetnih olimpijskih igara od samog početka (1896.). stoljeća, bila je ipak kratkog vijeka.

Siromaštvo, silne kritike i kućna kontrola, zadržale su većinu djevojaka pod nadzorom sve do međuratnog razdoblja. Još jedan razlog za to bila je i pojava automobila, koji je također još neko vrijeme ostavio žene pod kontrolom njihovih očeva i muževa.

Nisu samo žene bile na tapeti kritičara biciklizma. Neki su strahovali da će vožnja protiv vjetra velikom brzinom izazvati trajnu nagrđenost, ili takozvano „biciklističko lice“, a moralisti su upozoravali da će bicikl iskvariti kompletnu mladež (ne samo djevojke, iako se u prvom redu na njih mislilo), tako što će im omogućiti romantične susrete daleko od radoznalih očiju njihovih skrbnika. Ipak, bicikl je preživio sve kritike i u Europi postaje sve masovniji i važniji početkom 20. stoljeća.

U SAD-u se dogodio značajniji pad popularnosti bicikla između 1900. i 1910. godine, uzrokovan jeftinom i Olimp 26

su se one našle i na programu ljetnih olimpijskih igara od samog početka (1896.). Zanimljivo je da je najpoznatija biciklistička utrka na svijetu, Tour de France, prvi put održana 1903., i to kao promotivni događaj za francuske novine L’Auto. Žuta majica koju nosi vodeći u utrci je zapravo poveznica sa žutim papirom na kojem su novine bile tiskane. I za kraj jedan citat Alberta Einsteina: „Život je kao vožnja biciklom - da bi se održao, moraš se kretati.“  Literatura: Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992.

Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, Lomdon i New York, 2004.

Stephen Kern, The Culture of Time and Space 1880 – 1918, Cambridge, MA, Harvard University Press, 1983.

Marko Šarić Evolucija bicikla 1., 2. i 3. dio.

Pronađeno na HYPERLINK “http://www. bikemyday.com”http://www.bikemyday.com .

→ Summary ←

Bicycle is without doubt one of the noblest and most useful inventions of humanity - a means of transport beneficial both for the human body and spirit. The idea of the human-powered vehicle with wheels probably dates from the Renaissance period, but the first forerunner of the modern bicycle was made by the German Baron Karl von Drais in 1817.

However, the most important moment in the evolution of this vehicle was the invention of the so-called “safe” bicycle.

The introduction of pneumatic tires in 1888 finally met, beside speed and security, the comfort criteria, and in the 90’s of the 19th century the bicycle became the ultimate hit among the members of the higher society. Sports historians often call this period the “golden age of the bicycle.”

In the story of the bicycle an extremely important position has its role in the emancipation of the female gender. As bicycles became safer and cheaper, more and more girls and women began to ride them and enjoy personal freedom through the new independence the bicycle provided them. Not only women were under the attack of the bike-riding critics. Some feared that riding against the wind at high speed may cause permanent deformation, or so-called “cycling face,” and the moralists were warning that the bicycle would corrupt all the young people (not the only girls, although exactly the girls in the first place) enabling them romantic meetings away from the prying eyes of their guardians. However, the bicycle survived all the critics and became more and more frequent and important in Europe at the beginning of the 20th century.

The first official, reported bicycle race was held on May 31st, 1868 in the park Saint-Cloud in Paris. Interest in bicycle racing was growing together with the popularity of the bicycle, so it is quite logical that bicycle racing was a part of the programme of the summer Olympic Games since the very beginning (1896). It is interesting that the most famous bicycle race in the world, Tour de France, was first held in 1903, as a promotional event for the French newspaper L’Auto. Yellow jersey worn by the race leader is actually a link with yellow paper on which the newspapers were printed.

GODINA 43 • BROJ 158 • RUJAN 2011.

Povijest hrvatskog športa

USPOMENA NA ZDENKA JAJČEVIĆA...............................str 2 USPOMENA NA TOMISLAVA IVIĆA..................................str 5 NEUSTRAŠIVA ŠAKA HRVATSKIH KORIJENA...............str. 8 STOLJEĆE NOVOGRADIŠKOG NOGOMETA....................str. 10

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

IN MEMORIAM

ZDENKO JAJČEVIĆ (Zagreb, 4. 7. 1946. - Samobor, 30. 6. 2011.)

Foto: HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

Veliki športaš i čuvar hrvatske športske baštine

Zdenko Jajčević bio je jedna od najznačajnijih ličnosti u našem športu. Iznimno uspješan i svestran športaš, reprezentativac, trener, športski sudac, dužnosnik, profesor povijesti športa, osnivač i prvi ravnatelj Hrvatskog športskog muzeja

P

rije godinu i pol dana, na mjestu urednika Povijesti hrvatskog športa, naslijedila sam, prema njegovoj vlastitoj želji, Zdenka Jajčevića. Svojeg profesora, poslodavca, mentora i - prije svega prijatelja.

Zdenko Jajčević bio je, bez imalo sumnje, jedna od najznačajnijih ličnosti u hrvatskom športu. Iznimno uspješan i svestran športaš, reprezentativac, trener, športski sudac, dužnosnik, profesor povijesti športa, osnivač i prvi ravnatelj Hrvatskog športskog muzeja. Često se za pojedine ljude olako rabi taj izraz, ali Zdenko je zaista bio „živuća enciklopedija“ povijesti hrvatskog športa, i to znaju svi koji su ga ikada sreli. Živio je potpuno uronjen u šport - svakodnevno trenirajući, proučavajući povijest športa i filozofski promišljajući i raspravljajući o svim njegovim aspektima. Zapravo je svojim životom utjelovio onaj najljepši športski, olimpijski ideal.

Kao trener, profesor na fakultetu i ravnatelj muzeja,

2

zadužio je, bez pretjerivanja, stotine ljudi; on je bio čovjek koji je uvijek i svima izlazio u susret, nikada nikome nije odbio pomoći. Sve što je postigao u životu postigao je na najteži mogući način - ogromnim radom, trudom i samoodricanjem, potpuno samozatajno i skromno. Nikada se nije isticao, nije držao do formalnosti, nije čak znao niti preuzeti zasluge za svoj trud.

Nažalost, nerijetko je taj trud i ostao nedovoljno priznat. Do kraja života, doslovno do posljednjeg daha, ostao je vjeran i uporan u svojim idealima. Spartanski discipliniran, vježbajući svakodnevno već i kada ga je bolest potpuno svladala, radio je uporno na istraživanju povijesti i novom stalnom postavu Hrvatskog športskog muzeja.

Njegovim odlaskom nastala je ogromna praznina u hrvatskoj športskoj muzeografiji i historiografiji, ali najviše u životima ljudi koji su imali doticaja sa njim. Svojom dobrotom sve nas je zadužio.

Ana Popovčić

Z

denko Jajčević, kao i većina nadarenih vizionara, nije uspio završiti svoje veliko djelo. Umro je u 65-oj godini života na dužnosti ravnatelja Hrvatskog športskog muzeja. Gotovo puni radni vijek posvetio je skupljanju, slaganju i klasificiranju bogate povijesne baštine hrvatskog športa koja je, ponegdje, sebično ili pak ljubomorno čuvana u obiteljskim zbirkama odnosno u ropotarnicama športskih saveza i ustanova. Želio je da športaši koji su svojim ostvarenjima plijenili svijet, baš kao i osobe koje su ostavljale tragove u svojoj domovini, budu dostupni generacijama kao uzori trajnih vrijednosti, a da njihova djela budu dokazi o tjelovježbi i športu, o putu od fanatizma i entuzijazma do društvene djelatnosti. „Športska ostvarenja i djela ne smiju ostati samo obiteljska uspomena“ - znao je Zdenko spomenuti kad bi naišao na nerazumijevanje posjednika trofeja ili dokumentacije što je nekomu pripala nasljedstvom, a ne ostvarenjem. Veliki ljudi kao i njihova djela su javno dobro svakog naroda kojeg su predstavljali na natjecanjima ili su pak dokazi športskih prapočetaka o kojima, više od ostalih, svjedoče Ivan Tomašić svojim djelom „Gimnastičke igre“ i Franjo Bučar svojim praktičnim djelovanjem na športskom planu te naravno - plejada športaša koja je stajala na postolju ispod zastave.

Uistinu, što napisati o Zdenku Jajčeviću? Pisati o njemu kao športašu i osobi ili o piscu i zaljubljeniku u tjelesne aktivnosti? O njegovim djelima? U športu je bio državni reprezentativac, trener višestrukog prvaka države i izbornik ragbijaške reprezentacije. Predavao je povijest športa na Fakultetu za fizičku kulturu, organizirao je mnoge manifestacije za populariziranje tjelovježbe i športa, priređivao izložbe, uređivao priloge i bio član brojnih redakcija te autor priloga iz povijesti športa, kao i neumorni organizator obljetnica bogate povijesti hrvatskog športa.

Malo što ili gotovo ništa se nije moglo uraditi bez Zdenka. Pisac članaka, autor knjiga i suradnik monografija, scenarist, autor tv emisija i publicist Zdenko Jajčević, osebujna je športska figura neizbrisivih tragova svoga plodna rada što su se kretala od časopisa i publicistike, pa sve do enciklopedijskih izdanja koje je osobno uređivao.

Od amaterskog entuzijazma do muzejske ustanove Zdenko Jajčević je prolazio Scile uvjeravanja i Haribde ostvarenja o kojima svjedoči moćan fundus medalja, plakata, rekvizita, pehara i raznovrsne opreme što ih čuva Hrvatski športski muzej.

Za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama i, doslovce, zapljusnut zahvalnicama. Nositelj je odlikovanja Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. Dobitnik je godišnje Državne nagrade Franjo Bučar i vjerujemo da će posthumno biti nagrađen nagradom za životno djelo Franjo Bučar.

Poštovani profesore Jajčeviću, dragi naš Zdenko, hvala ti! Željko Mataja

ZDENKO JAJČEVIĆ rođen je 4. srpnja u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu ■ 1973. diplomirao na Fakultetu za fizičku kulturu ■ 1978. - 1984. stručni suradnik u redakciji Sportskog leksikona, Jugoslavenskog leksikografskog zavoda ■ od 1984. - kustos u Muzeju fizičke kulture Hrvatske (od 1990. Hrvatski športski muzej) ■ od 1989. vanjski suradnik, a od 1991. viši predavač za predmet Povijest športa na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i Splitu i Višim trenerskim školama u Zagrebu, Osijeku, Puli i Kiseljaku ■ 1996. – 2000. scenarist 11 televizijskih emisija s temama iz povijesti sporta ■ 1984. – 1990. tajnik Komisije za povijest sporta SFK Hrvatske; ■ 1991. – 1998. tajnik Hrvatskog društva za povijest sporta ■ autor 46 članaka u časopisu Povijest sporta i preko 500 članaka s temama iz povijesti sporta u različitim revijama i dnevnim novinama ■ urednik nekoliko monografskih i periodičkih izdanja ■ suradnik u 8 izdanja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (preko 2000 objavljenih članaka) i u desetak drugih monografskih izdanja ■ 2003. inicijator osnivanje Sekcije za povijest tjelovježbe i športa pri Hrvatskom nacionalnom odboru za povijesne znanosti (moderator Sekcije za povijest športa na 2. i 3. Kongresu hrvatskih povjesničara 2004. u Puli i 2008. u Supetru na Braču) ■ autor projekta stalnog izložbenog postava na Kineziološkom fakultetu (1998.)

■ autor koncepta izložbenog postava Muzejsko – memorijalnog centra Dražen Petrović (2005.) Športska biografija: ■ 1965. - 1985. igrao za momčad Ragbi kluba Zagreb (oko 800 utakmica) ■ 11 nastupa za ragbi reprezentaciju Jugoslavije ■ 1968. - 77. učitelj plivanja u dječijim odmaralištima Centra za fizičku kulturu u Preku i na otoku Silbi ■ od 1974. - 1994. i 1997. trener u Ragbi klubu Zagreb sa kojim je 7 puta osvojio državno prvenstvo (1975.- 78.; 1980.- 81. i 1994.) i 3 puta Kup (1974., 1980. i 1981.)

■ 1975.- 76., 1980. i 1982.- 1988. trener ragbi reprezentacije Jugo- slavije ■ prvi izbornik Hrvatske ragbi reprezentacije (1990. - 1993.)

■ 2000. - 2005. trener Prvog ženskog ragbi kluba Viktorija ■ 2003. izbornik hrvatske ženske ragbijaške reprezentacije na prvom PE u ragbiju VII. u Lunelu (7. mjesto) ■ 2004. izbornik hrvatske ženske ragbijaške reprezentacije na drugom PE u ragbiju VII. u Limogesu (7. mjesto) Monografska izdanja: ■ Dvadeset godina Ragbi kluba Zagreb, Ragbi klub Zagreb, Zagreb, 1984.

■ Sportska publicistika u Hrvatskoj, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb, 1987.

■ Sto godina skijanja u Zagrebu, Zagrebački skijaški savez, Zagreb, 1994.

■ Kratka povijest tjelesnog vježbanja i športa, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, 1997.

■ Olimpijada, olimpijske igre, olimpizam, Hrvatski športski Muzej, Zagreb, 2000.

■ Leteće krilo, Hrvatski športski Muzej, Zagreb, 2001.

■ Stoljeće stolnog tenisa u Hrvatskoj, Hrvatski stolnoteniski savez, Zagreb, 2002.



3

Foto: HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

IN MEMORIAM: ZDENKO JAJČEVIĆ

■ 50 godina ragbija u Zagrebu, Zagrebački ragbijaški savez, Zagreb, 2004.

■ Četrdeset godina Ragbi kluba Zagreb, Hrvatski športski Muzej, Zagreb, 2004.

■ Izložbe za 60. godina ZKS, Zagrebački košarkaški savez, Zagreb, 2005.

■ Na putu olimpizma – Hrvatski olimpijski odbor 1991. – 2006., HOO, Zagreb, 2006. (ko-autor) ■ Olimpizam u Hrvatskoj, Libera Editio, Zagreb, 2007.

■ Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Edtio, Zagreb, 2008.

■ 225 godina športa u Hrvatskoj, Streljački savez Osječko-baranjske županije, Osijek, 2010.

■ Povijest športa i tjelovježbe, Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zagrebu, Kineziološki fakultet Sve učilišta u Zagrebu, 2010.

■ Stoljeće hrvatskog vaterpola, Hrvatski vaterpolski savez, Zagreb, 2010. (ko-autor) ■ Zlatna knjiga hrvatskog kajakaštva na divljim vodama, Kanu klub Končar i Libera Editio, Zagreb, 2011. (ko-autor) – u tisku Autorske izložbe: ■ 25. godina Fakulteta za fizičku kulturu, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, prosinac 1984.

■ Šalata- dragulj zagrebačkog športa, Šalata, Zagreb, siječanj 1988.

■ 30. godina Fakulteta za fizičku kulturu, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, prosinac 1989.

■ Hrvatska športska fotografija, u sklopu manifestacije Partizanski olimp, Foča, lipanj 1990.

■ 100. godina Međunarodnog olimpijskog odbora, Muzej Mimara, Zagreb, lipanj 1994.

■ Sto godina skijanja u Zagrebu, Starogradska vijećnica, Zagreb, prosinac 1994.

4

■ Sto godina Tečaja za učitelje gimnastike, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, prosinac 1994.

■ Olimpijski plakat, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, prosinac 1994.

■ Sto godina olimpizma u Hrvatskoj, Zagrebački velesajam, Zagreb, travanj 1995.

■ 120 godina Hrvatskog sokola, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, srpanj 1995.

■ Devedest godina hrvanja u Zagrebu, Školska sport.dvorana Pešćenica, Zagreb, travanj,1995.

■ Olimpizam u Hrvatskoj, Muzej Mimara, Zagreb, prosinac 1995.

■ Razvoj športa u Hrvatskoj, Zagrebački velesajam, Zagreb, 26 - 31. ožujak 1996.

■ 100 godina olimpijskih igara, Knjižnica Marija Jurić Zagorka, Zagreb, svibanj 1996.

■ Olimpizam u Hrvatskoj, stručni skup Alpe – Jadran, Rovinj, svibanj 1996.

■ Tečaj za učitelje gimnastike, Ljetne škole pedag., Hotel Montauro u Rovinju, lipanj 1997.

■ Tečaj za učitelje gimnastike, Konferencija “Kineziologija - sadašnjost i budućnost” u Dubrovniku, rujan 1997.

■ 125. godišnjica osnivanja Hrvatskog sokola, Knjižnica Medveščak, Zagreb, listopad 1998.

■ XIX. stoljeće - stoljeće športa, dućan Standard konfekcije u Ilici 20, Zagreb, svibanj 1999.

■ VIII. Mediteranske igre (stalni postav), Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, lipanj 2000.

■ Veliki i mali rukomet, Dom sportova, Zagreb, travanj 2000.

■ Rukomet i Atletika (stalni postav), Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, ožujak 2000.

■ Hokej na ledu i Sklizanje (stalni postav), Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, rujan 2001.

■ Skijanje i Biciklizam (stalni postav), Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb, prosinac 2001.

■ Odbojka i Automobilizam (stalni postav), Fakul. za fizičku kulturu, Zagreb, travanj, 2002.

■ Zlatna pirueta, Dom sportova, Zagreb, studeni, 2002.

■ 30 godina Doma sportova, Dom sportova, Zagreb, studeni 2002.

■ Veslanje i kajakaštvo (stalni postav), Kineziološki fakultet, Zagreb, prosinac 2002.

■ Franjo Bučar, Streličarstvo, Športovi na vodi i Ritmičko - športska gimnastika (stalni postav), Kineziološki fakultet, ožujak 2003.

■ Hrvatski sokol i Tjelesni odgoj (stalni postav), Kineziološki fakultet, Zagreb, rujan 2003.

■ Košarka, Nogomet i Tenis (stalni postav), Kineziološki fakultet, Zagreb, travanj 2004.

■ 60. godina Zagrebačkog košarkaškog saveza, Muzej Mimara, prosinac 2005.

Nagrade: ■ Nagrada SFK Trešnjevka, (1985.)

■ Zlatna značka SD Zagreb, (1986.)

■ Certifikat MOO - a (1994.)

■ Zahvalnica Gradske knjižnice u Zagrebu (1997.)

■ Značka Društva pedagoga fizičke kulture SR Hrvatske (1994.)

■ Državna nagrada športa Franjo Bučar (2001).

■ Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara (2006.)

■ Nagrada Matija Ljubek (2006.)

IN MEMORIAM

Tomislav Ivić - Braco (30. lipnja 1933., Split - 24. lipnja 2011., Split)

Sjećanje na Tomislava Ivića

Tekst: ROBERT KUČIĆ

Splitska športska javnost znala je da Braco ima zdravstvenih poteškoća, ali ipak je s nevjericom primila vijest tog kobnog 24. lipnja da nas je zauvijek napustio legendarni i najtrofejniji hrvatski nogometni trener. Najveće ime koje se do sada pojavilo u svijetu nogometa na ovim prostorima. Nogometna Europa također je s nevjericom prihvatila vijest o odlasku Tomislava Ivića...

5

IN MEMORIAM

S

amo šest dana prije 78. rođendana napustio nas je Tomislav Ivić-Braco, kako su ga zvali od milja obitelj i prijatelji, čovjek koji je bezgranično volio svoj rodni grad Split i poziv za koji se opredijelio, a to je nogomet.

Prve športske korake napravio je 1950. godine u Radničkom nogometnom klubu Split, najprije kao igrač (odigrao je 125 utakmica), a kasnije i njegov trener.

Druga njegova ljubav bio je NK Hajduk za kojega je igrao 11 puta. S Hajdukom kao trener postigao je velike i najdraže uspjehe 70-ih godina prošlog stoljeća i za svoj doprinos sa „zlatnom generacijom„ 1975. godine dobiva Zlatnu značku. Dočekao je i stotu obljetnicu Hajduka.

Na žalost nije dočekao i 100-tu obljetnicu svoga RNK Split koja će se proslaviti dogodine 2012., ali njegovo ime sigurno će biti prisutno u svakoj prigodi svečanosti koje slijede. Zahvaljujući njemu „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ izdigla se na razinu znanosti, kako je u jednoj prilici rekao njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik Stanko Poklepović.

Laskavu titulu najuspješnijeg trenera u povijesti dobio je od najtiražnijeg talijanskog športskog lista La Gazzetta dello Sport. Nema sumnje da će se svi s ovime složiti, jer ipak on je kao rijetki imao priliku voditi nogometne momčadi u čak 14 država, od čega četiri nacionalne reprezentacije. U šest država okitio se osvojenim prvenstvima i kupovima - Belgija, Francuska, Jugoslavija, Nizozemska, Portugal i Španjolska.

6

Pozivu nogometnog trenera prišao je fanatičnom ozbiljnošću i upornošću, već zarana želio je proniknuti u sve tajne ove popularne športske igre. Vidio je značaj kolektivnog djelovanja i visoke razine fizičke pripremljenosti nogometaša. Ono što drugi nisu sagledali, njemu je potpuno bilo jasno, a to je univerzalnost u pripremi igrača.

Sjećam se Brace još iz vremena kada je kao mladi trener s bilježnicom i olovkom u ruci znao sjediti satima na balkonu dvorane DTO Partizan i gledati treninge gimnastičara. Pažljivo je bilježio sve viđeno, ali ne samo u dvorani, moglo ga se sresti i na ostalim športskim terenima. Sve ono najbolje što je uočio iz drugih športova primijenio je u nogometu. U to vrijeme mnogi to nisu razumjeli, ali Braco je gledao daleko unaprijed i zato je ne bez razloga dobio još jedan pridjev - „vizionar“.

O Tomislavu Iviću, genijalnom nogometnom treneru, ispisane su stranice i stranice u gotovo svim športskim listovima Europe. Velika novinarska športska pera prepoznavši „pravog“, pratila su njegov rad. Laskavu titulu najuspješnijeg trenera u povijesti dobio je od najtiražnijeg talijanskog športskog lista La Gazzetta dello Sport.

Nema sumnje da će se svi s ovime složiti, jer ipak on je kao rijetki imao priliku voditi nogometne momčadi u čak 14 država, od čega četiri nacionalne reprezentacije.

U šest država okitio se osvojenim prvenstvima i kupovima - Belgija, Francuska, Jugoslavija, Nizozemska, Portugal i Španjolska. Momčadi koje je vodio pobijedile su u sedam nacionalnih prvenstava (tri sigurno njemu najdraže pobjede s Hajdukom, te Portugal, Nizozemska i Belgija). S Hajdukom je osvojio četiri nacionalna kupa te po jedan u Nizozemskoj, Portugalu i Španjolskoj.

Kao nogometni trener gradio je svoj autoritet isključivo na znanju. Bio je ispred svog vremena, pravilo o cijeloživotnom obrazovanju on je puno prije poštivao nego se taj pojam uopće pojavio. Imao je osobine vođe kojega su njegovi igrači slušali bez pogovora, i ne iznenađuje mišljenje brojnih nogometnih velikana koji danas sa zahvalnošću i toplinom govore o svom treneru kao o čovjeku od kojega su puno naučili.

Već do 1975. godine Tomislav Ivić ostvaruje zavidne trenerske rezultate, međutim nailazimo na jednu bizarnost - njegovog imena nema u Enciklopediji fizičke kulture (Zagreb 1975.), a to se ponavlja i u izdanju Sportskog leksikona (Zagreb, 1984.). Nadam se da će u jednom od slijedećih izdanja ovi propusti biti ispravljeni te da će njegovo ime, cijenjeno u Europi i svijetu, dobiti mjesto koje mu pripada kao jednom od 20 najvećih trenera u svijetu.

Da je kojim slučajem izabrao umirovljeničke dane provoditi negdje vani, u drugoj zemlji, da nije izabrao svoj rodni grad Split, Braco bi bio kao legenda, rado viđen u svakom klubu kao savjetnik, kao osoba koja ima što reći mlađima. Uvjeren sam da bi bio i čest gost katedre za nogomet Kineziološkog fakulteta gdje bi budući nogometni pedagozi imali štošta čuti i naučiti, jer Braco je bio uza sve i veliki nogometni pedagog, očinski se

odnosio osobito prema mlađim igračima pomažući im u športskom usponu, kao pravi roditelj. Međutim, njegovo znanje i iskustvo nije iskorišteno..

U svojoj fanatičnoj ljubavi za nogometom i u želji da sazna što više o toj igri, mijenjao je države i gradove neprekidno učeći jezike sredine u kojoj je radio, tako da je s vremenom postao i poliglot. Na tim svojim putovanjima i sam se oblikovao u nesebičnu osobu nabijenu iskustvom i ogromnim znanjem. Kada je mislio da se konačno smirio započeo je sa ostvarenjem jednog svog velikog sna - želio je iza sebe sve to svoje akumulirano znanje ostaviti u nasljedstvo novim generacijama u vidu knjige. Nažalost, taj mu je san ostao neostvaren.

Splitska športska javnost znala je da Braco ima zdravstvenih poteškoća, ali ipak je s nevjericom primila vijest tog kobnog 24. lipnja da nas je zauvijek napustio legendarni i najtrofejniji hrvatski nogometni trener. Najveće ime koje se do sada pojavilo u svijetu nogometa na ovim prostorima. Nogometna Europa također je s nevjericom prihvatila vijest o odlasku Tomislava Ivića. Ugledni športski list France Football dvije je stranice posvetio uspomeni na trenera koji je vodio u svojoj karijeri dva velika francuska kluba - Marseille i Paris SG. Za svoj rad dobio je 1990. godine iz ruku tadašnjeg gradonačelnika Pariza Jacquesa Chiraca Zlatnu značku i Povelju grada Pariza. Bio je vlasnik iskaznice broj 8 Hrvatskog olimpijskog odbora kao poklisar.

Teško se pomiriti, makar svjesni činjenice o ljudskoj prolaznosti, da Tomislav više nije tu, da se nećemo sretati i razgovarati. Njegov odlazak najviše je pogodio njegovu obitelj. Bio je dobar i pažljiv suprug, otac i djed. Njegova životna suputnica Regina dobra, pažljiva i strpljiva supruga bila mu je veliki oslonac u životu. Koliko smo puta čuli priču iz njegovih usta, kako se znala uhvatiti posla i čak šiti dresove za igrače RNK Split, njegovu prvu veliku športsku ljubav. Njezinu brigu on je znao cijeniti, bila je voljena i poštovana.

Još jedna žena u njegovu životu mnogo mu je značila - njegova majka. O njoj je uvijek govorio s puno ljubavi i sentimenta. Čak je i splitski Ambasador kupio i želio ga obnoviti u moderni luksuzni hotel u spomen na svoju mamu koja je tu nekada radila. Na žalost, ni ta mu se želja nije ostvarila...

Po onoj biblijskoj da „nitko nije prorok u svome selu“, nailazio je na brojne prepreke u svojoj dugogodišnjoj borbi s administracijom. Tomislav Ivić čovjek je koji je većinu svojih životnih ciljeva postigao, osim gore dva spomenuta. Kao krunu svog stvaralaštva za života je postao legenda i 2009. godine ušao u Kuću slave splitskog športa, svojevrsni muzej športskih velikana. Svi oni koji posjete ovaj muzejski prostor na splitskim Gripama vjerujem da će ostati ugodno iznenađeni saznanjima o djelu ovog velikog nogometnog stručnjaka i zanesenjaka.

Literatura: Jurica Gizdić, Hajdukovi treneri, Split, 2008., Jurica Gizdić, Hajdučka škatula (Treneri ), Split, 2011., Wikipedija

7

VREMEPLOV

Neustrašiva N

šaka hrvatskih korijena Tekst: DANE MATAIĆ PAVIČIĆ

Juan Budinich Taborga bio je sanjar, boksač i učitelj boksa, utemeljitelj boksačkog športa u rodnom Čileu i na Kubi, športski velikan i velikan naše male Hrvatske, domovine njegova oca Marka Budinića Škrabonje (Ilovik 1854. - Tocopilla 1903.)

Fotografija Juana Budinicha Taborge iz obiteljskog albuma njegove praunuke Paule Alejandre

8

azivali su ga bjelosvjetskom skitnicom, pustolovom, čak i lupežom, a on je bio samo zaljubljenik u boks. Bio je sanjar, boksač i učitelj boksa, utemeljitelj boksačkog športa u rodnom Čileu i na Kubi, športski velikan i velikan naše male Hrvatske, domovine njegova oca Marka Budinića Škrabonje (Ilovik 1854.

- Tocopilla 1903.).

Već utabanim iseljeničkim putovima prema boljem sutra otišao je Marko zajedno s bratom Matejom u nepoznati svijet i zaustavio se u Čileu, 1878. u lučkom gradu Tocopilla. Marko je bio kapetan Austro-Ugarske trgovačke mornarice čiji su brodovi doplovljavali do sjevernog Čilea i u njegove pacifičke luke Iquique, Tocopilla, Antofagasta i Coquimbo, u kojima se utovarivao bakar i salitra, bijelo zlato kako su to prirodno biljno gnojivo nazivali i hrvatski doseljenici. Upravo su tamo krišom ostajali i brojni drugi njegovi zemljaci s Kvarnera školovani u pomorskim učilištima Malog Lošinja i Bakra...

Juan se rodio 11. srpnja 1880. u gradu Coquimbu, luci na Pacifiku gdje se otac Marko našao na poslovnom putovanju, zaljubio i oženio Delfinu Taborga Velazco. Uskoro se obitelj preselila u Tocopillu gdje je Juan završio i školu. Malo se o njemu zna i na Kubi i u Čileu, a još manje u Sjevernoj Americi, domovini boksa. Najmanje se znalo u Hrvatskoj, domovini njegova oca koji je 1907. i sahranjen na Iloviku.

Nakon osnovne, Juan Budinich Taborga upisao je 1892. godine pomorsku školu (Escuela Naval) u Valparaísu, nastavljajući pomorsku tradiciju više generacija Budinića koji su svoje školovanje završavali u Pomorskoj školi u Malom Lošinju (utemeljena 1804. godine). Nakon oštrog sukoba s jednim od nastavnika, napušta školu i rodni Čile.

Na brodu prema Sjevernoj Americi, 1895. upoznaje Irca, kovača po zanimanju, ali i boksača, prezimenom MacDonald, koji ga je podučio osnovnim pokretima i vještinama boksačkog športa. U Americi završava školu i postaje pomorski časnik. Uz školu, pohađao je boksačka natjecanja u kojima se sam okušao, najprije šakanje, a potom i moderni boks s rukavicama. Ring je postao njegova opsesija...

Njegov je prvi trener bio čuveni James Corbett, kasniji prvak SAD u teškoj kategoriji. Corbettu je bio i sparing partner. Godine 1900. sa svojih 20 godina vraća se u Čile u Valparaiso i sudjeluje u boksačkim okršajima, na divlje, za okladu. U jednom lokalu u ulici Urreola boksalo se bez rukavica, a mečevi su završavali tek kad je protivnik bio u nesvijesti. Glavna zvijezda sa svojim egzibicijama bio je, naravno, Juan Budinich Taborga, okušani istrenirani borac u američkim ringovima.

Uskoro, 1902. mogli su se u Čileu organizirati profesionalni boksački susreti. Juan Budinich se seli u obližnji Santiago. U kazalištu glavnog grada Santia-

Dvije godine kasnije organizirao je svoj prvi nastup. ga, susreli su se Budinich i crnomanjasti Amerikanac Frank Nakon što je uspio skupiti pet tisuća navijača, susreo se Jones o kojem se ništa nije znalo. Kroničari toga vremena s Jackom Ryanom, Amerikancem prestižnog boksačkog su zapisali: "U jednom uglu ringa, crni Frank Jones, u drugom neumorni Budinich. Kazalište dupkom puno. Treslo se ugleda. Izgubio je već u drugoj rundi, ali organizira novi kazalište, navijači su gromoglasno navijali i bodrili hrabre i meč, ovaj puta s Johnom Lesterom Johnsonom, vrlo poznatim američkim boksačem teške kategorije. Opet je zakrvavljene borce". dobio batina i bio nokautiran. I to već u prvoj rundi.

Budinich ga je nokautirao u šestoj rundi i time ušao u Unatoč svojim boksačkim porazima, Budinich je svojim povijest. Potom je s jednim prijateljem, Englezom Johnom Dalyjem, također boksačem, osnovao klub kojeg su nazvali djelovanjem na popularizaciji boksačkog športa, obučavanjem mladih boksača i organiziranjem mečeva, ostao za"La Filarmónica del huaso Rodríguez". Budinich postaje prvi Čileanac koji je legalno organizirao prvi boksački klub pisan kao utemeljitelj boksa na Kubi. O tome govore razni napisi u kubanskom športskom i započeo "školu" boksačkog športisku i stručnim publikacijama. ta u Čileu, te tako postao njegov Slavljen je kao boksački velikan utemeljitelj. Tih se godina bavio i Kube sve do naših dana. O tom športskim novinarstvom: prevodio svjedoči i prepiska koju je autor je tekstove o boksu iz američkih članka održavao s novinarom časopisa publicirajući ih u dnevnim Miguelom Cabrera Peña, kubannovinama La Unión. skim dopisnikom iz Santiaga i Uskoro, 1903. godine, nakon raznim drugim autorima kao što smrti oca, nemirni Budinich naje Nenad Goll, uspješni urednik pušta svog partnera i rodni Čile i Valparaiso - Pomorska škola ili Escuela Na- časopisa Matica u HMI koji je odlazi u SAD. Odlazi u New York, val (sagrađena 1887.) koju je pohadjao Juan Budinicha uvrstio u svoju novu studira medicinu četiri godine Budinich Taborga i gdje je počeo boksati. knjigu.

(1903.-1906.), i boksa naravno. Na Korisne informacije o Budinisveučilištu Columbia, dvije godine chu autor je pronašao i u Malim pohađa predavanja iz fizičkog odgoja i boksa. Predstavljao novinama, časopisu hrvatske naseobine u Punta Arenasu, se kao prvi Čileanac koji se upisao na ovo prestižno učiČile br. 87/35 iz 2010. godine koje je podastro Elías Reyes lište. Putuje i u Japan, ostaje na putu gotovo dvije godine González iz radio postaje Bio Bio, a u Male novine (ute(1907.-1908.). Parobrodom Colón vraća se u New York, meljene 1905. godine) prenio dopisnik Mario Galetovic boksa svakog vikenda da bi bio zapažen i zaradio novac.

Godine 1908. odlazi u Panamu, parobrodom na kojem je Sapunar, ugledni spisatelj, potomak doseljenika s Brača.

Juan Budinich Taborga je ostavio potomke koji žive u morao biti ložač kako bi si platio kartu. Najpoznatiji meč u Panami bio je onaj protiv izvjesnog Odona koji je bio lokal- Santiagu. Oženio se na Kubi 1910. sa Španjolkom, siromašnom doseljenicom Maríom González Suárez. Imali su ni strah i trepet. Na kladionici je Budinich gubio, ali ga je ipak pobijedio na bodove u 10. rundi i zaradio spasonosnih troje djece: Blancu, Lucíu i Juan Germána.

"Sin Juan Germán se oženio s Emom Santander Martí, 5.000 dolara. imali su petero djece i među njima Juan Enrique Budinich U useljeničkom registru Ellias Islanda registriran je njeSantander, moj tast", napisao je autoru članka susretljivi i gov dolazak iz Paname u New York 29. rujna 1909. Izjavio je da je student i da je već bio u SAD-u, u New Yorku 1906. vrijedni Rafael de la Maza iz Santiaga, suprug Paule Alejandre i otac Sofije, Rafaela, Bernardite i Jacinte Beatriz. godine. Nastavlja s borbama s raznim ishodima. Boks poNaš Juan se vratio u Čile i posvetio davanju poduke iz staje sve popularniji, klađenje na "svog boksača" pokreće boksačkog športa. sve veće sume novca. New York je postao svojevrsna meka Otvorio je športsko vježbalište na uglu Ahumade i profesionalnog boksačkog športa. Poznato je da tih godina nijedan boksač nije ulazio u ring manje od 10 puta mjeseč- Monede u samom centru Santiaga. Podučavao je učenike na dva sveučilišta. Izgubio je puno novca na Trgovačkoj no, a često i nekoliko puta u istoj noći. Naš je Juan sigurnu plaću zarađivao kao konobar, naučio je engleski i trenirao u burzi, izgorjela mu je kuća. Godine 1945, Boksački savez Čilea dodijelio mu je doživotnu mirovinu, ali je Budinich lokalnim športskim dvoranama. iste godine umro u kolima Hitne pomoći u Santiagu, 29.

Godine 1910. ukrcao se na drugi parobrod, ovaj put u srpnja 1945. od upale pankreasa. pravcu Havane na Kubi. Ubrzo je u dvorištu dnevnog lista Iako se neki autori, kao Rodrigo Fluxa, novinar športske El Havanero unajmio lokal za treninge, opremio ga i okupio rubrike u listu El Mercurio od 7. prosinca 2008. pitaju radi mlade Kubance kojima je prenosio svoja boksačka znanja.

U njegovu su akademiju dolazili mladi iz raznih društvenih li se o šarlatanu, avanturistu ili pioniru boksačkog športa, Juan Budinich Taborga ostaje naš entuzijast, neustrašivi slojeva i zanimanja. Dobio je i mjesto instruktora boksa u ekskluzivnom Vedado Tennis Club. Tu je podučavao sinove borac koji je prošao trnovit put do slave utemeljitelja bok"tajkuna" i uz svoju akademiju postao i poznati organizator sa u Čileu i na Kubi, čiji su korijeni tu, pored nas, na otoku Iloviku u Hrvatskoj. boksačkih susreta.

9

OBLJETNICE

Stoljeće novogradiškog

Tekst: IVO PETRANOVIĆ

Nogometni klub Sloga iz Nove Gradiške proslavio je prošle godine jedinstvene jubileje: 100 godina kontinuiteta nogometne igre počevši od prvog registriranog kluba na ovom području - ŠK Unitasa (1910. godine) do današnje Sloge, te 113 godina od prve odigrane utakmice u gradu, daleke 1897. godine

10

P

rema autentičnim zapisima Frana Galića mlađeg, koji je službovao u Novoj Gradiški kao učitelj tjelovježbe od 1897. do 1899. godine, prva nogometna utakmica u Novoj Gradiški odigrana je 1897. godine. Dokaz su i novinski napisi iz tog vremena gdje se nailazi na prve pisane tragove o športskoj, pa i nogometnoj aktivnosti u organiziranom obliku. Fran Galić ml. bio je učenik poznatog Franje Bučara, koji je prvi u nas organizirao 1894. godine tečaj za učitelje gimnastike, gdje se, među ostalim, "gajio i nogomet".

U članku "Ustrojenje gimnastičko-športskog kluba u Novoj Gradiški", koji je objavljen u Športu, časopisu za sve športske struke (broj 6, stranica 46. i 47., godina 1897.), zatim u povremeniku Gimnastika, te u zapisima zagrebačkog Agramer-zeitunga (broj 207 od 11. listopada 1897.), zapisano je o tim početcima športske aktivnosti u Novoj Gradiški.

Enciklopedijsko izdanje Nogometnog saveza Hrvatske (danas HNS) u monografiji iz 1980. godine "Sto godina nogometa u Hrvatskoj 1880. -1980.", potvrđujući taj navod, na stranici 40. između ostalog donosi: „Fran Galić ml. 1897. godine osnovao je prvo gombalačko društvo sa nogometnom sekcijom u našoj zemlji u - Novoj

nogometa

Gradiški. Taj klub je već na osnivačkoj skupštini 28.ožujka 1897. godine odlučio da će gajiti od modernih športova nogomet“.

Zagrebački Sport 1897. godine donosi: „Dana 7. ožujka 1897. godine sastao se inicijativni odbor, a 28. ožujka je održana i utemeljiteljska skupština «Gimnastičko športskog kluba», gdje je zaključeno da se gaji biciklizam i neke domaće igre, a od modernih športova engleski lawn tennis i - nogomet, a kasnije croquet, cricket i hockey. Klub će nastojati da se gaji gimnastika i eventualno mačevanje, a zimi sklizanje.“ Nedugo zatim novi zapisi: „Na Uskrsni ponedjeljak travnja 1897. godine u Novoj Gradiški je organizirana uz svirku gradske glazbe javna sportska priredba Gimnastičkog športskog kluba, koja je privukla pažnju čak dvije i pol tisuće gledatelja. Gledali su nogometnu utakmicu svojih mladih sugrađana, a isto tako i prikaz tenisa.“ Koliko je to bio velik broj gledatelja najbolje govori podatak da je odgovarao približno broju cjelokupnog stanovništva Nove Gradiške u to vrijeme. Međutim, uz nogometnu utakmicu toga dana bilo je i drugih zabavnih sadržaja, koji su vjerojatno više, nego li tada još nepoznata nogometna igra, privukli posjetitelje iz brojnih okolnih mjesta. Stoga ne čudi tako velik posjet...

Prvu klupsku upravu, prema Galićevim zapisima, sačinjavali su: predsjednik Stjepan Myohl - trgovac i posjednik, potpredsjednik Dragutin Schneider - posjednik, tajnik Fran Neferović - šumarski vježbenik, blagajnik Ivan Mallusa - učitelj, vođa Fran Galić mlađi - učitelj gimnastike, nadzornik inventara Josip Aladrović - povjerenik, te odbornici: Žiga Schmideck - trgovac, Josip Zatluka - ravnatelj Pripomoćne zadruge i Krsto Korka - privatnik.

Bio je to prvi val novogradiškog nogometa vođen od učitelja gimnastike Frana Galića mlađeg. Zahvaljujući tim argumentima Nova Gradiška ima zapaženo mjesto u povijesti hrvatskog nogometa, jer je te daleke 1897. godine odigrana prva javna utakmica jednog oformljenog kluba.

Ime Frana Galića mlađeg značajno je upravo radi spome-

nutih zapisa o športskim zbivanjima u gradu. Međutim, po njegovu odlasku iz Nove Gradiške 1899. godine, zapisi i podaci o daljim aktivnostima u novogradiškom nogometu i športu nestaju. Na sreću, Galićevi zapisi o početcima športske i nogometne aktivnosti u Novoj Gradiški, zapisani su u izvornom obliku u tadašnjem zagrebačkom listu Sport.

Drugi val novogradiškog nogometa, nakon stanke od jednog desetljeća, pokrenuli su novogradiški studenti Oskar Kadrnka, Adolf Bauer, Marijan Derkos i Milan Matoković. Oni su za vrijeme studija u Zagrebu upoznali i igrali nogomet. Dolazeći kući vikendom igrali su ga na improviziranom igralištu na tada prostranim gradskim Urijama, koje su, nažalost, služile subotom i kao stočni sajam, pa su nogometaši prije svake utakmice morali očistiti teren od sajamske nečistoće.

U proljeće 1910. Matoković je predložio svojim prijateljima osnivanje nogometnog kluba po uzoru na zagrebačke, uz registraciju, kako bi time stekli mogućnost posjedovanja vlastitog igrališta na Urijama. Inicijativa je uspjela. Održan je prvi „osnivački sastanak“, i imenovana prva uprava koju su činili igrači. Klub je dobio ime Nogometni klub Unitas i registriran je pri Zagrebačkom nogometnom podsavezu (ZNP). Održana je i utemeljiteljska skupština početkom travnja 1910. godine. Većinom glasova skupštinari su izabrali Milana Matokovića za predsjednika. Umjesto dosadašnjeg prvog kapetana Matokovića, koji je postao predsjednikom kluba, za novog kapetana izabran je Kadrnka. Blagajnikom je imenovan Bauer, dok su ostali igrači bili članovi uprave. Klub je u početku ustvari bio ferijalni športski klub jer su igrači igrali samo za vrijeme školskih i studentskih praznika.

Nakon završetka I. svjetskog rata obnovljen je rad Unitasa, a Marijan Derkos obavljao je tada sve poslove - od organizacije kluba do treniranja. Za vrijeme rata, kada je većina igrača bila na bojištu, bio je i u ulozi predsjednika kluba.

Prva skupština Unitasa poslije rata održana je 15. srpnja 1919. Godine, a na njoj je izabrano novo vodstvo.

Tada je Marijan Derkos i službeno izabran za predsjedni-

11

OBLJETNICE ka, a Ivan Kučinić za blagajnika, koji je obavljao i dužnost tajnika. Na toj skupštini, klub je izmijenio ime u Športski klub Unitas, jer je pored nogometa imao i brojne druge sekcije. Uskoro je Derkos, kotarski predstojnik, premješten u Pregradu, pa je prof. Juraj Kušmišević izabran za novog predsjednika Unitasa.

Nogomet između dva svjetska rata u Novoj Gradiški snažno se razvija. Unitas igrački jača, a u gradu se osnivaju brojni klubovi jer je nogomet postao vrlo popularan. U razdoblju između dvadesetih i tridesetih godina događa se prava invazija nogometa na novogradiškom području.

Samo u Novoj Gradiški u 1922. godini osnivaju se, pored postojećeg Unitasa, i tri nova nogometna kluba: Sloga, Građanski i Hajduk, a iduće godine i Libertas, klub Gimnazije.

Godine 1924. utemeljen je HŠK Borac, koji je sve do početka 2. svjetskog rata uz Unitas, dugi niz godina vrlo jaki gradski klub. Osnivaju se klubovi i u tadašnjem novogradiškom kotaru, po selima, a osobito u većim mjestima.

U Novoj Gradiški gostuju poznati klubovi: Trgovački, Građanski, Radnički (Požega), OŠK (Okučani), TAŠK (Topola), Libertas (Novska), Balkan (Jasenovac), Sava (Bosanska Gradiška), Marsonia, Makabi, Željezničar i Viktorija (Slavonski Brod), Slavonac i Radnički (Nova Kapela), HAŠK (Zagreb), Kladno (Češka), Hajduk (Pakrac), NAŠK i Krndija (Našice), Kostajnica (Hrvatska Kostajnica), Slavija i Segesta (Sisak), Cibalia (Vinkovci) i drugi.

Od brojnih novogradiških klubova mnogi su se s vremenom zbog nedostatka novca i igračkog kadra ugasili, a jedino su dva kluba ostala stabilna: Unitas i Borac.

Godine 1931. godine osnovana je (opet) Sloga, koja je te godine i registrirana u ZNP Zagreb. Međutim, Sloga djeluje od 1922.godine, što potvrđuju pisani dokumenti i odigrane utakmice.

Gradski derbi između Unitasa i Borca bili su izuzetni događaji jer su oba kluba bila igrački jaka, a postojao je dugogodišnji rivalitet i obostrana brojnost gledatelja. I Unitas i Borac bili su u tom međuratnom vremenu vrlo snažni, pa su svoju vrijednost potvrđivali odigravanjem

Monografija Ive Petranovića Nogometni klub Sloga iz Nove Gradiške proslavio je 2010. jedinstvene jubileje: 100 godina kontinuiteta nogometne igre počevši od prvog registriranog kluba na ovom području - ŠK Unitasa (1910. godine) do današnje Sloge, te 113 godina od prve odigrane utakmice u gradu, daleke 1897. godine.

Tim povodom klub je promovirao monografiju "Stoljeće novogradiškog nogometa" autora Ive Petranovića (na slici). Promociji monografije nazočilo je oko 150 uglednika i gostiju, među kojima i glavni tajnik HNS - Zorislav Srebrić. Svi su pohvalili inicijativu kluba i autora u želji da se kronološki, dokumentirano i na jednom mjestu sačuva bogata tradicija i pisanom riječi evociraju uspomene na nogomet Nove Gradiške koji ima stoljetni kontinuitet. prigodnih utakmica s najboljim momčadima tadašnje države.

Nažalost, Unitas je ugašen u naponu igračke i stvaralačke snage početkom Drugog svjetskog rata (1941.) kao „židovski klub“, što on uistinu nije bio. Borac je, međutim, nastavio aktivnost u novoosnovanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ali pod imenom HNK Tvrtko. Zbog ratnih (ne)prilika prekinuo je rad 1943. godine zbog odlaska svih igrača na frontove, "na ovu ili onu stranu".

Literatura: Ustrojenje gimnastičko-športskog kluba u Novoj Gradiški, u: Sport, Zagreb, 1897. br. 6, str. 46-47.

Agramer-zeitung, Zagreb, br. 207 od 11. listopada 1897.

Sto godina nogometa u Hrvatskoj 1880 -1980, Nogometni savea Hrvatske, Zagreb, 1980., str. 40.

Ivo Petranović, Stoljeće novogradiškog nogometa, Nogometni klub Sloga, Nova Gradiška, 2011.

MOO

Čestitke Sportskoj televiziji Razgovarao: JURA OZMEC

Postoje planovi u različitim državama, ali vi ste, eto, prvi. Između planiranja i početka emitiranja velik je posao. Treba dosta ulaganja u ovo nezgodno vrijeme, a to pred. stavlja problem. Ali vi ste taj dio prebrodili, pa vam još jednom čestitam. – ka zao je, uz ostalo, u intervjuu za Sportsku televiziju Jacques Rogge, predsjednik MOO-a

Olimp 42

P

redsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Jacques Rogge, za vrijeme svog boravka u Zagrebu, posjetio je i Sportsku televiziju, prvu nacionalnu športsku televiziju u svijetu koja je u vlasništvu jednog nacionalnog olimpijskog odbora. Tom prigodom čelni čovjek svjetskog športa dao je intervju glavnom uredniku SPTV-a Juri Ozmecu.

Izdvajamo najzanimljivije dijelove tog razgovora.

O obilježavanju obljetnica ove godine: - Mnoge se obljetnice slave ovih dana, jer su se prije 20 godina u Europi događale velike promjene. Raspad SSSR-a, pa onda i Jugoslavije, doveli su do nezavisnosti novih država: Ukrajine, Moldavije, Bjelorusije, Azerbajdžana, Armenije, Gruzije..., te naravno Slovenije, Hrvatske i tako dalje. Zato ima toliko obljetnica u ovo vrijeme. To je do-

bro, jer je to dokaz da su se nacionalni olimpijski odbori ekstremno dobro razvili.

O brzini stvaranja televizije nakon inicijative iz Kopenhagena: - Nadao sam se tome, ali mislio sam da će to biti preteško. Ipak, vi ste mi pokazali da je to moguće i ja vam čestitam. Za početak ste jako dobri.

Imate dobar program, ugled vam je sve bolji, prati vas sve više gledatelja... Na pravom ste putu.

O sličnim televizijama u budućnosti: - Očekujem još nekoliko ovakvih projekata u bliskoj budućnosti. Postoje planovi u različitim državama, ali vi ste, eto, prvi. Između planiranja i početka emitiranja velik je posao. Treba dosta ulaganja u ovo nezgodno vrijeme, a to predstavlja problem. Ali vi ste taj dio prebrodili, pa vam još jednom čestitam.

O prvim zimskim OI mladih u Innsbrucku: - Innsbruck će biti dobar domaćin, Austrijanci se razumiju u zimske športove, to je njihov svijet. Imaju mnogo prvaka i stručnjaka na tom području, pa zato i očekujem odlične igre u Innsbrucku u siječnju 2012.

O Europskim igrama: - Zanimljiva je to inicijativa. Zahtijeva još puno istraživanja, veliki broj čimbenika treba ispitati. Recimo, koji će športovi biti na programu, u koje doba godine ih organizirati... U srpnju ili kolovozu su Svjetsko nogometno prvenstvo, Olimpijske igre ili, recimo, svjetsko plivačko prvenstvo. Treba ciljati na svibanj i lipanj ili možda listopad. Ali mislim da je takav projekt izvediv i da se ljudi jako dobro pripremaju za to.

OI u Africi: - Mislim da bismo uskoro mogli dobiti dobru afričku kandidaturu. Za Olimpijske igre 2020. godine nije se nitko prijavio, ali imamo naznake da pripremaju kandidaturu za 2024. godinu. U budućnosti ćemo sigurno imati Igre u Africi.

O dopingu i ilegalnom klađenju: - Treba biti realan. Živimo u svijetu u kojem je šport ogledalo društva. Među šest milijardi ljudi nema šest milijardi svetaca. Uvijek će biti onih koji žele varati. Bit će i dopinga i ilegalnog klađenja. Mi ih pokušavamo svesti na minimum. Mislim da na tom području napredujemo.

O konkretnim akcijama protiv dopinga: - Postoje različiti načini borbe protiv

dopinga. Prevencija, obrazovanje športaša, ali i testiranje na natjecanjima i izvan njih. Uzorke čuvamo osam godina. Ako se poslije pojave novi testovi na tržištu koji mogu otkriti nove supstance - koje ne možemo otkriti danas - ponovimo test na sačuvanom uzorku.

To smo napravili nakon pekinških Igara.

Također, radimo na novom projektu, takozvanoj krvnoj putovnici. Pregledi bi se radili pet-šest puta godišnje, a u krvnoj slici je onda lako vidjeti djelovanje dopinga. To je jedan obećavajući projekt.

O prodaji TV prava preko marketinških tvrtki: - Taj proces još traje. Zadovoljni smo suradnjom s marketinškim kompanijama. Međunarodni olimpijski odbor i dalje će pregovarati s velikim zemljama poput Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Italije i Njemačke. To su velika europska tržišta. Ostala su pod ugovorom s tvrtkom SportFive, koja radi odličan posao.

O poskupljenju prava za Hrvatsku: - Razumijem to, ali mi moramo pratiti tržište. Ne živimo u idealnom svijetu, pa ne možemo raditi iznimke ni za koga. Televizijska prava ovise o tržištu, a zakone tržišta trebamo poštovati.

Ali istovremeno - a ovo je vrlo važno –- čak i da prodamo prava privatnim kompanijama, još uvijek postoji obveza da se emitira 200 sati programa zimi i 400 sati programa ljeti na besplatnim programima. Dakle, svi koji budu pod ugovorom s nama, moći će gledati Olimpijske igre.

O financijama MOO-a: - Mi vraćamo 94 posto svih naših pri-

→ Summary ←

The IOC president Jacques Rogge during his stay in Zagreb, also visited Sports television, the first national sports television in the world, which is in the ownership of a national Olympic Committee.

On this occasion, the head of the world sports gave an interview to the editor in chief of SPTV, Jura Ozmec.

In the interview, among other things, Rogge pointed out that the initiative on the European games was interesting, but that there are still a lot of open questions left about the project, among other things the dates when they would be held.

Rogge expects that some African countries could apply for the 2024 Olympics and discusses the progress in the fight against doping and illegal betting, the IOC finances (he says that 94 percent of revenues go back into sports) and the social responsibility that the IOC has.

Finally, Rogge congratulated Sports television on their successful beginning of work.

hoda natrag u šport. Od najnižih razina do nacionalnih odbora, od otkrivanja mladih športaša do međunarodnih federacija, pa sve do organizatora Igara.

Zadržimo samo šest posto da možemo normalno funkcionirati. A ne znam puno kompanija koje toliko puno novaca podijele, a tako malo sebi ostave.

O društvenoj odgovornosti MOO-a: - Moramo to pojasniti. Šport je puno više od samog nastupa športaša. Šport obrazuje mlade ljude, dobar je adut integracije pojedinca u društvo, a i zdrav je. Osim svega toga, imamo i društvenu odgovornost, poput čuvanja okoliša ili omogućavanja ženama da se bave športom, jer u mnogim je državama to još uvijek veliki problem.

Također, pod društvenu odgovornost ubrajamo i športske događaje na područjima pogođenim prirodnim katastrofama. Tamo pomažemo u obnovi športskih objekata, kao što smo napravili nakon tsunamija i kao što ćemo napraviti u Japanu i na Haitiju. To je ta društvena odgovornost.  43 Olimp

Društvo i šport

U

znanstvenom radu objavljenom u “Acta Paediatrica”, časopisu specijaliziranom za zdravlje djece, dr. Gavin Sandercock sa Sveučilišta u Essexu je - uspoređujući snagu 315 desetogodišnjaka rođenih 1998. sa snagom 309 djece rođene deset godina prije - ustvrdio kako današnja generacija 10-godišnjaka može napraviti 27,1% manje čučnjeva nego što su ih mogli učiniti njihovi vršnjaci prije deset godina. Snaga ruku opala im je za 26%, a jačina stiska za 7%.

“Jutarnji list “koji je prenio rezultate istraživanja dr. Sandercocka, pitao je o istoj temi i naše stručnjake.

Tako prof. dr. sc. Vladimir Findak sa zagrebačkog Kineziološkog fakulteta upozorava kako istraživanja koja su na istu temu provedena u nas, pokazuju da su funkcionalne i motoričke sposobnosti djece u Hrvatskoj u opadanju. Razloga je mnogo, no najvažniji je svakako smanjena tjelesna aktivnost.

Treba spomenuti kako je prof. Findak prije nekoliko godina sa skupinom suradnika izradio prijedlog povećanja broja sati tjelesne kulture u školama, no to se nije realiziralo.

Ne treba puno istraživanja kako bismo došli do uzroka ovoj pojavi djeca su sve više za računalom. Mnoge igre u dvorištu ili livadi zamijenjene su zabavom u virtualnom obliku.

Mladi se pri tome ne druže manje nego nekada, ali druže se na drugi način.

Manje je zajedničkog igranja nogometa, ali škvadra ili ekipa (ovisno iz kojeg kraja Hrvatske ste!) uredno se zabavlja formirajući momčadi u računalnim igrama koje se igraju online, zajednički s drugim igračima.

Potvrđeno je da igranje računalnih igara ima i pozitivne učinke (primjerice brzina reakcije), kod mnogih se

Djeca

fizički sve slabija Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

Mladi se manje kreću. To je jednostavno činjenica.

Moguće povećanje satnice tjelesne kulture neće promijeniti puno. Što onda napraviti? Jednostavno učiniti fizičke aktivnosti privlačnijim današnjim mladima! i nauči nešto o povijesti, fizici i tehnologiji, ali neke fizičke aktivnosti tu nema - barem zasad. Sustavi u kojima se od igrača očekuje „prava“ fizička aktivnost, dok senzori prate njegove pokrete, nisu naročito rašireni.

Mlade zanimaju druge stvari, pa priče kako je eto „nekada bilo drugačije“ i kako bi „trebalo više vremena provoditi vani“, neće same po sebi riješiti problem. Došlo je jednostavno do onoga što u društvenim znanostima zovemo promjena paradigme. Paradigma je skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo, ona stvara mentalni filtar kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta. No, svijet se jednostavno promijenio.

Mladi se manje kreću. To je jednostavno činjenica. Moguće povećanje satnice tjelesne kulture neće promijeniti puno. Istini za volju, tjelesna kultura se kod nas obično gura na rub nastavnog programa, a i često je nažalost neprivlačna dijelu djece, možda i ponajviše onima kojima bi najviše trebala. Promijenili su se i standardi življenja, mladima je prilično odbojno oznojiti se i onda bez tuširanja otići van ili na nastavu; no realno - svlači-

onice i tuševe za cijele razrede ima možda tek pokoja škola i to se neće lako i brzo promijeniti. Što onda napraviti? Jednostavno učiniti fizičke aktivnosti privlačnijim današnjim mladima! Kao prvo, s obzirom da se djeca sama ne kreću dovoljno, onda treba početi s kretanjem, jer teško da će netko tko nije stekao naviku kretanja naći interes u športu (osim gledanju istog na ekranu i možda odlaska u kladionicu).

Hrvatsko školstvo bi trebalo više pažnje posvetiti onome što Amerikanci zovu outdoor activities. Pojam obuhvaća ne samo klasične športske aktivnosti, već i šetnje po prirodi, ribolov, fotografiranje okoliša… Treba pokušati mlade zainteresirati za aktivnosti koje uključuju kretanje, ali u sklopu onoga što je njima zanimljivo.

To je u Hrvatskoj, koja je prirodno, geološki i biološki iznimno raznolika i bogata relativno lako izvesti i bez velikih troškova.

Mnogo toga može ući u outdoor activities mladih. Što više izleta koji uključuju i nekoliko sati hodanja, a u sklopu toga i predavanja iz biologije.

Uvesti i nove aktivnosti kao što je, primjerice, geocaching - traženje skrivenih predmeta pomoću satelitske navigacije. GPS prijemnik danas ima

bilo koji bolji mobitel (posebni uređaji koštaju već ispod 1000 kuna). Osim nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture tu se može uključiti i nastavnik fizike koji može učenicima na zanimljiv način, uz primjere, pokazati složene fizičke i matematičke modele koji se koriste u satelitskoj navigaciji. Nastavnik zemljopisa se može uključiti s objašnjenjima modela zemljopisnih karata i čitanjem istih. I tako dalje.

Djeca danas vole elektroniku, vole gadgete, a općenito se jako dobro snalaze s višezadaćnošću. S druge strane, klasičan oblik ex cathedra nastave im sve manje odgovara.

Ona su naravno i dalje radoznala, vole nove stvari, vole učiti, ali na način blizak svijetu u kojem žive i odrastaju.

Povezati njihovu radoznalost s kretanjem i tjelesnu kulturu u školi s drugim predmetima, pa barem koliko je objektivno moguće povezati kretanje s učenjem, a onda i kretanje sa športom i ulaskom u svijet športa - možda je jedan od putova kojim trebamo ići. Shvatiti da je XXI. stoljeće dovelo i neke dobre i neke loše stvari i ne boriti se protiv samog drugačijeg okruženja ili nostalgično zazivati recimo jedan Split iz doba prvih epizoda Velog Mista gdje svi „trčidu za balunom“ - jer to je bilo prije doslovno 100 godina.

Novo vrijeme traži nove pristupe - i zašto ne - fizičke aktivnosti uz korištenje atomskih satova i preciznih odašiljača satelitske navigacije. Djeca nam, previše njih, ne vole baš ni tjelesnu kulturu ni fiziku, pa pokušajmo onda to integrirati i učiniti zanimljivim. Ili im organizirati fotografiranje prirode (barem je danas u digitalno doba ta aktivnost povoljna), prikupljanje uzoraka bilja u nekoliko sati hoda udaljenom parku ili nešto slično. Pa onda kroz fizičku aktivnost učiti biologiju i potom osnove statistike. Sinergija, kako bi se politički reklo.

Svijet se promijenio i problem koji imamo, nedovoljno kretanja djece, traži nova rješenja. Jednostavno, ne smijemo zanemariti ova istraživanja i usredotočiti se samo na onaj dio mladih koji se aktivno bavi nekim športom. 

→ Summary ←

Scientific studies have shown that nowadays children are physically weaker than only 10 years ago. The main cause of this is less physical activity and spending more time at the computer. Therefore, the introduction of new methods of working with young people is proposed, primarily the strengthening of all forms of outdoor activities, organized within the school programs, combining movement and physical activity with the location games in the nature, taking pictures of the nature, studying biology and similar.

Only when the children find interest in outdoor activities, they can be expected to like sports as well.

Olimp 46

Znanost i šport

Pogled

iz neke druge perspektive

D

anašnji je svijet, s jedne strane, obilježen razvijenim znanostima i tehnologijom, globalizacijom, informatizacijom i medijskom kulturom, a s druge, ekološkom sviješću, civilnim društvom i holističkim svjetonazorom.

Unatoč velikom broju eksperata iz raznih znanstvenih područja, velik broj globalnih problema nije riješen sve dublja ekonomska kriza u svijetu, porast siromaštva, neučinkovitost u borbi protiv nekih bolesti, sve veći problemi u proizvodnji hrane i zalihama pitke vode…

Kao reakcija na te pojave, kod ljudi se stvorila potreba za preispitivanjem nekih, da tako kažem, službenih verzija stvarnosti. Tako danas postoji čitav

niz autora koji se bave područjima alternativne ekonomije, razmatraju postojeće znanstvene paradigme, kako u području fizike, tako i u području medicine, antropologije, evolucije itd.

U holističkom pristupu gledanja na stvarnost, gdje je sve na neki način povezano sa svim, nemoguće je izostaviti šport. Interdisciplinarni pristup športskih stručnjaka u izradi dugoročnog programa treninga nekog vrhunskog športaša, iziskuje angažman kineziologa, nutricionista, športskih psihologa, liječnika, a u posljednje vrijeme sve više eksperata koji koriste integrativni ili komplementarni pristup u simptomatici i liječenju

športskih ozljeda i drugih bolesti.

Financijska moć kluba ovisiti će o globalnim financijskim trendovima, interesu tržišta, snazi ekonomije određene države, itd. Ulaganje u šport djece i mladeži, skrb o športašima s invaliditetom, izgradnja športskih građevina i rekreacija za građane treće životne dobi, ovisit će o nekim ekonomskim parametrima, ali i o drugim, nazovimo ih, društveno-političkim faktorima.

Govori li se dovoljno o tim vezama ili se športske veze svode na ono „tko pozna nekog jakog u gradu ili državi“?

Daje li se dovoljan medijski prostor stručnjacima koji određene pojave u športu promatraju u kontekstu svih drugih pojava ili u medijskom prostoru dominiraju analize s nebrojenih povi-

jesnih utakmica koje završavaju rezultatom 0:0? Koliko god netko može biti nezadovoljan s ovakvom stvarnošću, dobra stvar je ta što šport ima neslućene mogućnosti u svom daljnjem razvoju, barem gledano s jedne druge perspektive.

Jedan od onih koji holistički pristupa ekonomiji i konceptu razvoja, jest čileanski ekonomist Manfred Max-Neef koji tvrdi da je čitava ekonomska kriza današnjice proizvod pohlepe. Njegova alternativna ekonomija bazira se na pet postulata i jednoj fundamentalnoj vrijednosti.

Prvo - ekonomija treba služiti ljudima, a ne da ljudi služe ekonomiji. Drugo - razvoj se tiče ljudi, a ne objekata.

Treće - rast nije istoznačan razvoju, a

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Jedna od najzanimljivijih športskih, ali i životnih perspektiva o kojoj se u posljednje vrijeme sve češće govori jest područje oporavka športaša i saniranja športskih ozljeda uz pomoć terapije bioenergijom

Ivano Balić

razvoj ne podrazumijeva nužno rast. Četvrto - nikakva ekonomija nije moguća bez ekosustava. Peto - ekonomija je podsustav većeg konačnog sustava, biosfere, te time beskonačan rast nije moguć. Fundamentalna vrijednost koja bi podržavala takvu alternativnu ekonomiju trebala bi biti da nikakav ekonomski interes nikada ne može biti iznad važnosti života.

Daljnje istraživanje alternativne ekonomije dovodi nas do čitavog niza autora, raznih alternativnih ekonomskih teorija - primjerice evolucijska ekonomija, ekonomija okoliša i sl. Sve navedeno lako se dovodi u vezu sa športom. Primjera ima mnogo. Sve veća segregacija ljudi na mali broj iznimno bogatih i sve veći broj ekstremno siromašnih - tematika je ekonomista. Športski stručnjaci, dužnosnici i nositelji društvene odgovornosti trebali bi proučavati pojavu koja utječe na to da bavljenje športom sve više postaje povlastica bogatih, a ne šansa za sve te dio opće kulture i načina života nekog društva. Nadalje, sve je manji 49 Olimp

Znanost i šport broj športskih klubova koji nastupaju na međunarodnim natjecanjima visoke kvalitete, i još više cijene, dok je sve veći broj športskih klubova koji su u blokadi ili na rubu egzistencije.

Teorije i objašnjenja koje će ti stručnjaci, ponuditi u početku će se zvati alternativne teorije, kao i one po kojima bi športske građevine trebalo graditi po načelu niske cijene, visoke funkcionalnosti i prvenstveno za potrebe športaša. Područje vezano za izgradnju takvih športskih građevina možda neće biti u domeni alternativne ekonomije, već alternativne športske arhitekture.

Naravno, mnoštvo športskih građevina se izgradilo ili se planira izgraditi po načelu funkcionalnosti i uz pomoć suvremenih, jeftinih i ekološki prihvatljivih tehnologija. Ali o onima koje su izgrađene po sasvim drugim, možda i neekonomičnim principima, bavit će se jedno novo područje, a to je alternativna povijest hrvatskog športa.

Jedna od najzanimljivijih športskih, ali i životnih perspektiva o kojoj se u posljednje vrijeme sve češće govori, jest područje oporavka športaša

Olimp 50

i saniranja športskih ozljeda uz pomoć terapije bioenergijom.

U Jutarnjem listu iz 2008. godine opisano je iskustvo hrvatskih rukometnih reprezentativaca: "Iscjelitelj Zdenko Domančić je prije početka Europskog rukometnog prvenstva izliječio rukometaša Ivana Balića. Unatoč najavama da Ivano neće igrati zbog ozljeda, nakon boravka u Kranjskoj Gori i terapije kod gospodina Domančića - on je zaigrao, a Hrvatska je dogurala do polufinala."

Od tada do danas, Zdenko Domančić

gostovao je nekoliko puta na Hrvatskoj televiziji, primjerice u znanstvenoj emisiji „Među nama“, na Novoj TV u emisiji „10 do 8“, a posebnu pozornost javnosti izazvalo je njegovo gostovanje u emisiji, također na Hrvatskoj televiziji, „8. kat“, voditeljice Danijele Trbović. Što je zapravo liječenje bioenergijom, po kojem principu fizike ili metafizike takve terapije djeluju na druge žive subjekte - predmet je interesa brojnih svjetskih znanstvenih institucija, a za veliku većinu društva predstav-

Športski stručnjaci, dužnosnici i nositelji društvene odgovornosti trebali bi proučavati pojavu koja utječe na to da bavljenje športom sve više postaje povlastica bogatih, a ne šansa za sve te dio opće kulture i načina života nekog društva lja još uvijek nepoznanicu. Ipak, budući da je naziv ove rubrike Šport i znanost, u najkraćim crtama valja istaknuti ono najvažnije: 1976. godine, kada se pokazala potreba za pomicanjem znanstvenih granica, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) priznala je bioenergiju kao alternativnu metodu liječenja, te je ta ista organizacija 29 godina kasnije, točnije 2005. snimila dokumentarni film o iscjelitelju Domančiću ”Think about it”.

U filmu spomenutu metodu i vlastita iskustva opisuju znanstvenici, liječnici, pacijenti, dakako, svatko iz svoje perspektive. Metoda Zdenka Domančića prošla je strogu znanstvenu provjeru službene medicine i kod nas, što je detaljno opisano u knjizi „Iscjelitelj Domančić“ autora Dražena Jakčina.

Provjera je rađena u medicinskoj ustanovi u Zagrebu na pacijentima s teškom insuficijencijom cirkulacije donjih ekstremiteta - gangrenom. Metoda se do danas pokazala efikasnom u tretiranju mnogih drugih bolesti, uključujući one koje nose epitet neizlječivih. Do sada, barem ako sudimo po zanimanju tiskovnih i elektroničkih medija, brojnih športaša i njihovih trenera, spomenuti pristup saniranja športskih ozljeda pokazao se vrlo učinkovitim. Kao i u primjeru izgradnje športskih objekata visoke funkcionalnosti i niske cijene, tako i kod metode prevencije i saniranja športskih ozljeda bez visokih troškova i skupih aparatura, nastavljamo s pogledom na svijet iz neke druge perspektive...

Grupa istaknutih znanstvenika iz područja kvantne mehanike iz prestižnih svjetskih sveučilišta, donekle je uzdrmala postojeću znanstvenu paradigmu te otvorila novu perspektivu gledanja na fizičku stvarnost. U knjizi „Polje“ autorice Lynne McTaggart, na-

vodi se čitav niz znanstvenih pokusa, odnosno rezultata istraživanja visoke statističke značajnosti prema kojima čovjek na svojoj elementarnoj razini nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije, povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našeg postojanja.

Prema tim istraživanjima, od kojih su neka doživljena kao ona srednjovjekovna koja su dokazivala da Zemlja nije ravna ploča, također proizlazi da je sve na ovom svijetu povezano sa svim, te da svaku pojavu, ako ju želimo ozbiljno razumjeti, moramo gledati u kontekstu svih drugih pojava.

Postoji još čitav niz drugih perspektiva gledanja na stvarnost oko nas, kako onu životnu, tako i športsku. A možda najvažnija od svih je drugačija perspektiva gledanja na ljude, okoliš i na sebe same.

O promjeni vlastitih stavova i mišljenja, od onih po kojima je čovjek čovjeku vuk i prema kojima su ljudi izolirana bića koja proživljavaju svoje očajne živote na osamljenom planetu u ravnodušnom svemiru, ovaj tekst završit ću s citatom Theodorea Zeldina iz knjige „Intimna povijest čovječanstva“: "Vidim čovječanstvo kao obitelj koja se jedva upoznala. Vidim susrete ljudi, tijela, misli, emocija ili činova kao početak većine promjena. Svaka mogućnost stvorena nekim upoznavanjem predstavlja nešto nalik koncu; kad bi svi takvi konci bili vidljivi, preobrazili bi svijet u nešto nalik paučini babljega ljeta. Svaki je pojedinac povezan s drugima, labavo ili čvrsto, jedinstvenom kombinacijom niti, koje se protežu preko granica prostora i vremena.

Svaka individua okuplja na jednom mjestu naklonosti prošlosti, potrebe sadašnjosti i vizije budućnosti u mreži različitih kontura, uz pomoć heterogenih elemenata posuđenih od drugih pojedinaca; ta je neprestana razmjena oduvijek predstavljala glavni poticaj energiji čovječanstva."  Literatura: 1. Goodstein, E. S. (2003), Ekonomika i okoliš.

Zagreb, MATE 2. Jakčin, D. (1986). Iscjelitelj Domančić. Zagreb, Naprijed 3. Mctaggart, L. (2005). Polje. Zagreb, Teledisk d.o.o.

4. Novak, I. (2006). Sportski marketing i industrija sporta. Zagreb, Maling d.o.o.

5. Zeldin, T.(2005). Intimna povijest čovječanstva.

Zagreb, Biblioteka Ambrozija

→ Summary ←

The expansion of science, development of modern technologies and human history’s rich experience marked in so many ways the world we live in today. However, many problems remained still unresolved. An increasing number of poor families - in relation to the smaller and smaller number of extremely wealthy ones - contributes to the fact that the overall economic science, with all its resources, has not nearly managed to solve the economic problems in the world.

A similar situation exists in sports as well. Despite all the economic, kinesiologic, social and other scientific knowledge, we are witnessing the fact that sport is increasingly becoming the privilege of a few and a smaller opportunity for all the others.

Energy charge, quantum mechanics and the field of human consciousness have lead to the holistic approach in treating people. Numerous positive experiences of Croatian athletes with the famous Croatian bioenergetics Zdenko Domancic intrigued a large part of the public. The scientific /testing of his method in the Zagreb medical facility, many acknowledgements/ by the Croatian athletes and people in general, and the interest of the World Health Organization, that made in 2005 a documentary film “Think about it”, points to the conclusion that the scientific community still has a lot of work and the existing scientific paradigms may soon experience certain corrections. Apart from a different perspective on economics, science and human health, for a further development of sport and society in general it is necessary to change - to a certain extent –our way of thinking.

51 Olimp

Olimp 52

Športska terminologija

Dva kotača ili brza stopala

R

iječ bicikl nastaje spajanjem latinskoga predmetka bi-, što znači dva, i grčke riječi kýklos, što je krug, odnosno kotač. Radi se, stoga, o vozilu koje ima dva kotača. Navedeni naziv, kao kombinacija prethodno navedenoga predmetka i riječi koja označava kotač, potječe iz francuskoga jezika, i to iz 1863. kada je, prema Merriam Webster Dictionary (2011.) zabilježena njegova prva uporaba.

Kako glasi naziv toga vozila na nekim drugim jezicima?

U engleskome se jeziku bicikl naziva bicycle, u norveškome sykkel, u švedskome i danskome cykel, u nizozemskome i afrikaansu fiets, a npr. u islandskome reiðhjól (Definitions.net, 2001.-2011.). U njemačkome se jeziku bicikl naziva Fahrrad. Potonji naziv, kao i naziv za bicikl u nizozemskome, afrikaansu te u islandskome, morfološki u potpunosti odudara od naziva koji se rabe npr. u engleskome, norveškome, švedskome ili danskome jeziku. Navedeni njemački naziv nastaje spajanjem infinitivne osnove glagola fahren, dakle, Fahr-, u značenju voziti i imenice Rad, što je kotač.

Stoga naziv Fahrrad označava vožnju kotača, odnosno vožnju na kotačima, tj. vožnju na biciklu. Takav naziv, istina, ne sadrži razlikovno obilježje koje bi podrazumijevalo da se ne radi npr. o automobilu koji također ima kotače. Međutim, dosljedno provođenje načela oblikovanja naziva u tome smislu nije uvijek moguće. Što se pak romanskih jezika tiče, u francuskome se bicikl naziva bicyclette, u talijanskome bicicletta, u španjolskome bicicleta, a u rumunjskome bicicletă. Jasno se vidi kako je, za razliku od germanskih jezika, u romanskim jezicima uporaba naziva za bicikl ujednačena, odnosno u njima se rabi ista riječ koja je međutim, prilagođena svakome od pojedinih

jezičnih tvorbenih sustava.

Sljedeća grana indoeuropskih jezika, u koju spadaju i prethodno navedena germanska i romanska grana, su slavenski jezici, pa se tako bicikl u slovenskome naziva kolo, u češkome jízdní kolo, u slovačkome bicykel, u ruskome i u bugarskome велосипед, a u poljskome rower. Kao što je to slučaj i kod germanskih jezika, u slavenskim se jezicima ne rabi jedna te ista riječ u različitim tvorbenim oblicima s obzirom na pojedini jezik, već se nazivi za bicikl međusobno u velikoj mjeri razlikuju.

U baltijskim jezicima, koji također pripadaju jezičnoj porodici indoeuropskih jezika, nazivi za bicikl glase: u latvijskome divritenis i velosipēds, a u litavskome dviratis (Definitions.net, 2001.-2011.).

Dakle, u ruskome i bugarskome, dva slavenska jezika, rabi se riječ (велосипед) istoga korijena kao i u latvijskome jeziku – velosipēds. Tu je riječ moguće pronaći i u engleskome jeziku (eng. velocipede), a odnosi se na vozilo koje ima dva (ili tri – u nazivu velocipede broj kotača nije izrijekom označen) kotača. Radi se o zastarjeloj riječi u engleskome jeziku koja se rabila kao naziv za rane tipove bicikala i tricikala (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999.). Prema Random House Webster’s Unabridged Dictionary (1999.) riječ u engleski jezik dolazi iz francuskoga, i to od riječi velocipede (u značenju bicikl), i u engleskome se počinje rabiti oko 1810 do 1820. godine. Riječ velocipede nastaje stapanjem latinske riječi velocitas, što je brzina (od vēlōx = brz), i latinske izvedenice –ped od imenice pēs (od toga pedala), što je stopalo. Dakle, velociped je vozilo koje postiže brzinu ili se brzo kreće radom stopala.

U paštuu, jednome od iranskih jezika (indoiranska skupina jezika unutar indoeuropske jezične porodice), bicikl

Tekst: DARIJA OMRČEN

U hrvatskome, a i u npr. engleskome jeziku, postoji razlika između naziva biciklizam (eng. cycling) i vožnja biciklom (eng. bicycling, biking).

Biciklizam je naziv koji označava šport, a šport podrazumijeva trenažni proces, nadmetanje na službenim natjecanjima i postizanje rezultata, dok je vožnja biciklom rekreativna aktivnost lišena prethodno navedenih obilježja

se naziva bicicleta, a isti se naziv rabi i u bretonskome, jednome od keltskih jezika (također unutar indoeuropske jezične porodice). Drugim riječima, oblik riječi koji je u uporabi sličan je oblicima te riječi u romanskim jezicima.

U estonskome jeziku, koji pripada ugrofinskoj grani jezične porodice uralskih jezika, naziv za bicikl glasi jalgratas, u finskome polkupyörä, a u mađarskome kerékpár (Definitions. net, 2001.-2011.). Iako su sva tri jezika - estonski, finski i mađarski pripadnici iste, ugrofinske grane, jasno je da nazivi koji se u njima rabe nisu slični. S druge pak strane, u turskome jeziku, jeziku koji pripada turkijskoj grani uralske jezične porodice, rabi se naziv bisiklet, odnosno naziv koji 53 Olimp

Športska terminologija ima oblik sličan oblicima koji se rabe u romanskim jezicima.

U hrvatskome, a i u npr. engleskome jeziku, postoji razlika između naziva biciklizam (eng. cycling) i vožnja biciklom (eng. bicycling, biking).

Biciklizam je naziv koji označava šport, a šport podrazumijeva trenažni proces, nadmetanje na službenim natjecanjima i postizanje rezultata, dok je vožnja biciklom rekreativna aktivnost lišena prethodno navedenih obilježja.

Stručni jezik biciklizma prepun je kratica. Potonje su i inače obilježje stručnoga jezika, te biciklistički vokabular ne odstupa od toga načela.

Neke su od čestih kratica u biciklizmu, a koje se rabe ne samo u engleskome, nego i u nekim drugim jezicima, sljedeće: 1. Source – BicycleSource.com (2011.): ATB - eng. All-Terrain Bike/Biking (vožnja biciklom po svim vrstama terena) IMBA - eng. International Mountain Biking Association (Međunarodni savez brdskog biciklizma) MTB - eng. MounTain Biking (brdski biciklizam) UCI - franc. Union Cycliste Internationale (Međunarodni biciklistički savez) 2. Source – Bike Race Info (2011.): CLM - franc. contre-le-montre (natjecanje u brzini) DNF - eng. did not finish (nije završio utrku) DNS - eng. did not start (nije započeo utrku) GC - eng. general classification (opća klasifikacija) ITT - eng. individual time trial (individualno natjecanje u brzini) MT - franc. même temps; španj. mismo tiempo (isto vrijeme) ST - eng. same time (isto vrijeme) TTT - eng. team trial time (ekipno natjecanje u brzini) 3. Source – Wikipedia – The Free Encyclopedia (2011.): WOL - eng. wide outside lane (široka vanjska traka, na cesti) Kao što je to slučaj i s brojnim drugim stručnim područjima, i u biciklizmu se u hrvatskome jeziku rabe brojne posuđenice, npr. licenca, Olimp 54

kategorija, ekipa, plasman, kup, svjetski MTB kup, elite kategorija, UCI ProTeam, trijal, pista, ciklokros, ciklobal (UCI biciklistički pravilnik) itd.

Uporaba jednoga broja tih posuđenica je opravdana, jer za njih u hrvatskome jeziku ne prostoji prikladna zamjena, dok bi se druge, kod kojih je to moguće učiniti, trebalo zamijeniti izvorno hrvatskim riječima.  Literatura i izvori: Bike Race Info (2011). BikeRaceInfo’s Cycling Glossary. /on-line/. Dostupno na adresi: http:// bikeraceinfo.com/glossary.html.

BicycleSource.com (2011). /on-line/. Dostupno na adresi: http://www.bicyclesource.com/bicycling_glossary.

Definitions.net (2001-2011). /on-line/. Dostupno na adresi: http://translate.definitions.net/bicycle.

Merriam Webster Dictionary. (2011). An Encyclopaedia Britannica Company. /on-line/. Dostupno na adresi: http://www.merriam-webster.com/ dictionary/bicycle.

Random House Webster’s Unabridged Dictionary.

1999. V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0 for 32bit Windows systems, Random House, Inc. Collexion Reference Software (1998) Lemout & Housepie UCI biciklistički pravilnik. /on-line/ . Dostupno na adresi: http://www.hbs.hr/pdf/ch01_general_CRO. pdf.

Wikipedia – The Free Encyclopedia (2011). Glossary of bicycling. /on-line/. Dostupno na adresi: http://en.wikipedia.org/wiki/Glossary_of_bicycling.

→ Summary ←

Biking, as well as all other sports, has its technical vocabulary. The naming of a bicycle has been compared across languages.

Further, several examples of frequent abbreviations, and their usage is a characteristic of technical language in general, have been listed. Since many loanwords are used in the technical language of bicycling in Croatian, it has been stressed that originally Croatian counterparts should be used instead whenever possible.

Treneri i šport

Športske istine s rokom trajanja

Tekst: ŽELJKO MATAJA

Problem nikako nije u znanosti, baš kao što nije ni u genetici, već je u interpretatorima znanstvenih i svih drugih istina koje, kako volim reći, kao i konzerve, imaju rok trajanja

I

stina se, koliko god bila bolna, sastoji u činjenici da se treningom mora destruirati sve što čovjeka upozorava da radi na granici fizioloških mogućnosti. Kad stroj dođe do svojih tehničkih granica, onda se pale žaruljice koje opominju ili mu osigurači pregore, ventili se otvore i da ne nabrajamo druge tehničko-tehnološke mogućnosti koje čuvaju uporabni ili tehnološki vijek nekog stroja, uređaja…

U športu se vrhunski postaje kad se “žaruljice” ignoriraju kako bi se produžio rad, otupila bol i odgodio umor. Ozljede i bolesti su jedini signali koje športaš, da bi bio vrhunski, mora prezirati. No, treneri i za to pronalaze “lijek”...

Naravno, sve što je spoznajno i tehnološki unaprijedilo svijet i život u njemu, nailazilo je primjenu i u športu. O tome osobito svjedoče Olimpijske igre održane 1956. godine u Melbourneu. Tamo je biomehanika dala svoj doprinos unaprjeđivanju športskih rezultata - smanjeni volumen kugle, metalne motke, katapult sprinterice, Heldovo koplje…

Od tada su svake četiri godine unaprjeđivani športski rezultati zahvaljujući trenerima koji su pronalazili ili u proces treninga uvodili tehničko-biološku primjenu noviteta.

U Rimu su atletičari zahvaljujući intervalnom treningu pomakli granice izdržljivosti. Do Igara u Mekskiku nisu korištene visinske pripreme, u Münchenu je dr. Fischbach najavio rat dopingu, da bi danas pitanja prehrane (OI u Atlanti 1996.) i biokemije postale neizbježna tema, a često i trenersko znanje koje se još kako taji.

To je jedan od razloga zbog kojeg je trenersko zvanje primjerenije poslu koji je stvaralački i u kojem istine, baš kao i sve, imaju i svoj rok trajanja i svoju vrijednost. Športskim uspjesima nažalost ne arbitrira struka. Umjesto nje, sudac je publika, sudac je uprava, sudac su mediji. Svi oni prosuđuju što je uspjeh, a što je neuspjeh.

Unatoč svemu ili baš zbog svega toga, valjalo bi konstatirati da su mnogi treneri ostvarili velike uspjehe jer im njihovo neznanje, recimo fiziologije, nije pričinjavalo strah u nastojanjima traženja nemogućeg. U

potrazi za crtom što pomiče fiziološke mogućnosti, mnogi su uspijevali s treningom u uvjetima fiziološkog zagađenja (čuo sam, ali nije provjereno, da je Zebec igračima branio vodu za vrijeme treninga).

Drugim riječima, nekad su treneri uspijevali pridonijeti znanosti svojim nastojanjima u uvjetima hipoksije ili smanjenog parcijalnog tlaka kisika jer su imali ideju koja je znanosti prkosila. Čovjek je bio i ostat će toliko dugo nepoznanica koliko i svemir u svojem beskraju. Lutanje i traženje u svemu tome za struku bi bilo pretenciozno, zahtjevno i nezahvalno. Zašto? Zato što je svaki čovjek neponovljiva zagonetka koju trener na neki način odgonetava kroz proces koji nudi kao izazov da se prevlada sve što ga u beskrajnim ponavljanjima čini dosadnim, napornim i neizvjesnim.

Dodjela trenerskih zvanja u različitim obrazovnim mogućnostima trenerske akademije, a ne škole, bio bi put kojim bi uspješnima bilo omogućeno da svoja iskustva, viđenja ili snoviđenja, ponude kao uzor koji će trajati sve dok se ne pojavi nešto novo, nešto što drugi nisu uočili.

Rok Petrovič bio je najbolji svjetski slalomaš samo jedne sezone jer je prvi zahvaljujući Tonetu Vogrincu iskoristio gibljivost štapova koje je doslovce napadao i tako dobio na brzini prolaza. Kad su i ostali ustanovili njegov način “inventure štapova” dobio je konkurenciju koja ga je udaljila od vlasnika slalomskog Kristalnog globusa...

Napokon, treba li trenerska škola ili ne?

Naravno da treba, ali kao akademija s konceptom školovanja i s izborom predmeta u kojima će predavač aktualizirati pitanja, a ne predmete samo zato što oni stoje u nastavnom programu. Najkraće: instituciju škole i školovanja ne bi valjalo dovoditi u pitanje, kao što ni genetika ne dovodi u pitanje nasljeđe. Problem nikako nije u znanosti, baš kao što nije ni u genetici, već je u interpretatorima znanstvenih i svih drugih istina koje, kako volim reći, kao i konzerve imaju rok trajanja.

Koliko se samo dugo, na primjer, dugo “plašilo” ljude s deformitetima tijela i inzistiralo na takozvanom

Rok Petrovič

→ Summary ←

The institution of schools and education for sports coaches shouldn’t be prejudiced, the same way that genetics does not prejudice the legacy. The problem is certainly not in the science, but in the interpreters of scientific and all the other truths that, the same way as cans, have a shelf life.

Slovenian skier Rok Petrovic was once the world’s best slalom skier but for only one season because – thanks to Tone Vogrinc – he was the first one who used the mobility of the poles, literally attacking them (cross-block) obtaining thus the needed speed for passing the gates. When the others found out about his “poles adaptation”, he got the competition that took him far away from the owner of a small slalom Crystal Globe ...

This is just one example that confirms that the coaching profession is more appropriate for a creative profession in which the truths, like everything else, have also their shelf life and their values.

pravilnom držanju tijela. Danas se, međutim, pouzdano zna da je držanje čovjekova tijela posljedica, da kažemo, rasporeda unutarnjih organa, pa čovjek jednostavno zauzima položaj koji odgovara njegovim ergonomskim zahtjevima...  57 Olimp

Žene i šport

Znate li tko je

Susi Susanti?

Tekst: RATKO CVETNIĆ

Nekoliko žena obilježilo je najnoviju povijest svjetskoga badmintona, onu koju pratimo od 1992. godine, koja se (ne samo zbog prijema HBS-a u Svjetsku federaciju) smatra najznačajnijom godinom u povijesti badmintona: te je godine, naime, u Barceloni održan prvi olimpijski badmintonski turnir

U

ovim danima jubileja HOO-a, Hrvatski badmintonski savez, kao i ostali savezi osnivači, u svečarskome raspoloženju ne skrivaju poseban ponos. Sam Savez tek je nekoliko mjeseci stariji od svoje nacionalne krovne udruge, a nije mu, za razliku od većine ostalih primjera s početka devedesetih, prethodila nikakva druga organizacija - ni nacionalna ni federalna - jer se pretpovijest badmintona na našem tlu ograničila tek na nekoliko sezona Radničkih športskih igara, na prijelazu pedesetih u šezdesete. I tu završila.

Teme iz ove rubrike često variraju šlager o rodnoj (ne)ravnopravnosti, koji se u domaćoj varijanti svodi na jednostavno pitanje: koliki udio u medaljama, a koliki udio u vlasti?

Kad smo već kod badmintonskog Saveza treba podsjetiti da je na znamenitom slikopisu Radiše Mladenovića,

Karizmatična Susi Susanti, indonezijska osvajačica olimpijskog zlata

Olimp 58

Prošlost: prvi nastup hrvatske reprezentacije, u trenirkama posuđenim od atletičara - Europsko prvenstvo 1993. u Beču. Prve s lijeva: Lidja Petrinović (prignuta) i Renata Horvat

snimljenom 10. rujna 1991. u Smaragdnoj dvorani, u cijelome okupljenome zdrugu tek jedna jedina dama - Sanda Dubravčić Šimunjak - pa je mucho macho atmosferi na toj fotografiji i Savez dao doprinos u liku svoga zaslužnoga predstavnika Marinka Šiška.

No, kasniji razvoj događaja u hrvatskom badmintonu u mnogo čemu odudara od običaja u našem športu: ne samo po spremnosti Saveza da u svoje akte uvrsti poticajne mjere za rodno uravnoteženje administrativne i stručne kadrovske statistike, nego i u samoj praksi. Pa ipak, bilo bi pretjerano reći da je to od početka bio neki plan: stvar se tako odigrala jer je Savez racionalno koristio “doneseni materijal” pa je u nedostatku novaca i ostalih opipljivijih materijalnih resursa najvažnije bilo zadržati u sustavu one koji su akumulirali neko znanje.

Badminton je mješoviti šport, ali kad očište podignemo s terena prema globalnoj slici, ta se mješovitost gubi.

Dio toga dakako proizlazi iz azijske dominacije u ovom športu i kulturnoga koda koji počiva na drugačijim predpostavkama od onih koje smatramo našima. Pa ipak, nekoliko žena obilježilo je najnoviju povijest svjetskoga badmintona, onu koju pratimo od 1992. godine, koja se (ne samo zbog prijema HBS-a u Svjetsku federaciju) smatra najznačajnijom godinom u povijesti badmintona: te je godine, naime, u Barceloni održan prvi olimpijski badmintonski turnir.

Ovdje možemo spomenuti Lu Shengrong, prvu ženu i prvu Kineskinju na čelu Svjetske federacije, zatim nama vrlo sklonu Gisellu Hoffmann, dugogodišnju tajnicu Europske federacije,

potom karizmatičnu Susi Susanti, indonezijsku osvajačicu olimpijskog zlata i športašicu koja je u svome zenitu imala vjerojatno najveći broj obožavatelja, veći od Navratilove, Jackie Joyner…

Nikad čuli? Da, to je općeniti problem kad je badminton u pitanju.

Vratimo se onda na naše meridijane.

Renata Horvat i Lidija Petrinović bile su pripadnice naše prve igračke generacije s početka devedesetih. Obje studentice Kineziološkoga, odlučile su i profesionalno nadograditi svoje badmintonske početke, te su tečajem te ideje od Badmintonskog kluba Medvedgrad, osnovanog 1993. napravile najjači klub u ovom dijelu Europe. Ipak, da se ne zaboravi, uz značajnu pomoć svojih supruga. Danas zauzimaju vodeće pozicije u športskoj administraciji zagrebačkog i hrvatskog badmintona: Renata Horvat Vrbnjak ravnateljica je natjecanja HBS-a i profesionalna trenerica u Zagrebačkom badmintonskom savezu, čija pak predsjednica, dr. sci.

Lidija Petrinović Zekan, među brojnim funkcijama bilježi i članstvo u radnoj skupini naše kontinentalne federacije «Europljanke u badmintonu».

Maja Šavor bila je jedna od naših najboljih igračica, osvajačica Europskoga juniorskog kupa 2004. godine, te je s partnerom Nevenom Rihtarom otvorila vrata razvojnih programa HOO-a za mnoge mlade badmintonašice i badmintonaše. Danas je glavna tajnica HBS-a.

Ivanka Pokorni, menadžerica iz Plive, naša je jedina sutkinja koja je stekla najviše sudačke certifikate Svjetske federacije i danas sudi na najvećim natjecanjima diljem svijeta. Staša Poznanović, aktualna reprezentativka, sa svojim partnerom Zvonimirom Đurkinjakom

→ Summary ←

Croatian Badminton Association, founded in the spring of 1991, is one of the founding members of the COC. Unlike the prevailing practice in the Croatian sport, but also in the world badminton, CBA has been, from the very beginning, focused on a large number of women both in administration and in the professional personnel. This practice is present today as well and, judging by the share of young female players in the finest players’ selections, it is likely to be continued in the future. This article gives a brief outline of the most important women in the past twenty years of the Croatian and international badminton.

dosegla je dosad najvišu točku svjetske ljestvice za jednu hrvatsku badmintonašicu. Podmladački ešalon koji upravo stječe svoja juniorska iskustva na turnirima od Švedske do Turske iznjedrio je novu vrlo perspektivnu generaciju djevojaka (godište 1995-1997.), koja predstavlja i najveću uzdanicu hrvatskoga badmintona u cjelini. Djevojke poput Lucije Vlah, juniorske i kadetske prvakinje Hrvatske Maje Pavlinić, potom Sutare, Galenić i drugih, jamče da će žensko jedro našega badmintona i dalje biti puno vjetra.

Stoga možemo reći da na ljestvici hrvatskoga badmintonskog Forbesa, žene drže i te kako visoke pozicije, a sudeći po novom valu tako bi trebalo ostati i u budućnosti. Nažalost, tu ravnotežu naš badminton još ne može postići u svojoj regionalnoj rasprostranjenosti, ali to je već neka druga tema. 

(Dragan Krnjić/HBS)

Sadašnjost: Staša Poznanović s partnerom Zvonimirom Đurkinjakom. Prvi hrvatski igrači koji su ušli među pedeset na svjetskoj rang-listi.

Budućnost: članice vrlo perspektivne juniorske selekcije Saveza, s glavnom tajnicom HBS-a Majom Šavor (sjedi u sredini), okupljene kod spomenika Franje Bučara.

59 Olimp

Šport i međunarodne integracije

Bijela knjiga o športu Tekst: SAŠA CERAJ

Bijela knjiga o športu služi kao smjernica i sadrži niz konkretnih mjera koje se odnose na šport, a njezina vrijednost očituje se u povećanoj prepoznatljivosti športa u politici EU, senzibiliziranju svijesti o potrebama i specifičnostima športskog sustava te ukazivanju na odgovarajuće akcije na razini EU

K

ako bi se što bolje razumjela prava, ali i obaveze, važno je razumjeti na kojim se pravnim instrumentima temelji šport u Europskoj uniji. Poznavanje legislative koja tretira područje športa u Europskoj uniji, svakako će pridonijeti lakšem definiranju ciljeva športskog sustava u lobiranju za što bolju poziciju športa unutar programa što ih provodi Bruxelles.

Prvi službeni akt Europske unije koji je definirao šport, stupio je na snagu 1985. godine pod nazivom Adonninovo izvješće kojega slijedi Lisabonski europski sporazum (2007.) u kojemu je športu posvećen cijeli članak. Evidentno je kako razdoblje od više od dva desetljeća zahtijeva pomnu analizu, ali ovdje ćemo kratkim osvrtom pokušati ukazati na samo one najvažnije odredbe koje su okarakterizirale odnos športa i politike u Europskoj uniji.

Olimp 60

Adonninovo izvješće predstavlja prvi dokument, tada još Europske zajednice, putem kojeg se ističe važnost športa u europskom društvu, a usvojen je od Europskog vijeća u Milanu 1985. godine - tada je i pokrenuta kampanja za podizanje javne svijesti o socijalnoj povezanosti društva putem športa. Na temelju ovog izvješća, Komisija EZ predložila je smjernice Vijeću Europe i Europskom parlamentu o Europskoj zajednici i športskom pokretu s ciljem očuvanja športa i njegove funkcije unutar EZ-a.

U novije vrijeme, Komisija je uputila svojevrsno priopćenje prema Europskom parlamentu, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te Odboru regija EU-a, skrećući pažnju na aktivnosti u području obrazovanja putem športa, a što je dovelo predsjednike država i vlada Europske unije do usvajanja dviju deklaracija – Am-

sterdamskog sporazuma iz 1997. i Ugovora iz Nice 2000. godine, putem kojih je društveni značaj športa dodatno apostrofiran, a njegove specifičnosti priznate.

U srpnju 2007. Europska komisija službeno objavljuje White Paper on Sport koji predstavlja najopsežniji dokument o športu izrađen na europskoj razini, a nadovezuje se na razdoblje dulje od dva desetljeća tijekom kojih je šport postupno prepoznat sa svim svojim specifičnostima. Bijela knjiga o športu služi kao smjernica i sadrži niz konkretnih mjera koje se odnose na šport, a njezina vrijednost očituje se u povećanoj prepoznatljivosti športa u politici EU, senzibiliziranju svijesti o potrebama i specifičnostima športskog sustava te ukazivanju na odgovarajuće akcije na razini EU. Bijela knjiga putem tri ključna područja tretira pitanje športa. Prvo

područje je socijalna dimenzija športa koja uključuje zdravstvenu zaštitu, anti-doping regulativu, obrazovnu politiku, aktivne građane, socijalnu integraciju te borbu protiv rasizma i nasilja. Drugo područje obrađuje ekonomsku dimenziju športa i uključuje ekonomske pokazatelje i statistiku te načine financiranje športa, dok organizacijska dimenzija športa uključuje modele upravljanja, specifičnosti športa, slobodu kretanja i državljanstvo, transfere, športske menadžere, zaštitu maloljetnika, financijski kriminal i medije.

Navedena područja detaljizirana su u Akcijskom planu Pierre de Coubertin koji sadrži konkretne mjere (njih 53) usmjerene prema projektima koji će predstavljati smjer športskog sustava u sljedećim godinama. Može se reći kako se putem Bijele knjige uvodi strukturirani dijalog koji predstavlja trajnu platformu za raspravu između Komisije i glavnih promicatelja športa u Europi, poput, na primjer, Europskih olimpijskih odbora.

Lisabonski ugovor potpisan je 13. prosinca 2007. godine čime je šport po prvi put u povijesti pravno definiran. Tim postupkom utvrdila se nadležnost Europske unije nad športom, koji se baš kao i područja obrazovanja i kulture prepoznaje kao interesno polje djelovanja. Lisabonskim ugovorom prepoznaje se društvena i politička važnost športa na europskoj razini, i što je još važnije - osigurava se pravni temelj putem kojega će Europska

komisija moći razvijati, ali i financirati programe športa. Člankom 165. Lisabonskog ugovora Europska unija želi doprinijeti promicanju športa uzimajući u obzir njegove specifičnosti, strukturu te društvene i odgojne posebnosti koje šport donosi. Ubuduće će djelovanje EU biti usmjereno k razvoju europske dimenzije športa, promicanju tjelesnog i moralnog integriteta športaša, a posebice športa žena i djece. Ovakva promjena u politici Europske unije, za šport predstavlja prekretnicu u punom smislu, a važnost ovoga dokumenta prepoznali su i Europski olimpijski odbori koji će se putem svojeg EU ureda zalagati za provedbu financiranja športskih programa u okviru pilot projekta, počevši od 2009. godine.

Evidentno je kako se putem ovih inicijativa Komisija na sveobuhvatan način posvećuje pitanjima vezanim za šport, s ciljem pružanja strateške orijentacije o ulozi športa u Europi, poticanju rasprave o određenim pitanjima, snažnijem uključivanju športa u stvaranju europske politike i povećanju javne svijesti o potrebama i specifičnostima športske djelatnosti.

Ovim inicijativama žele se razjasniti važna pitanja poput primjene zakona EU na šport i planiranje daljnjih djelovanja športskog pokreta na razini Europske unije.  Literatura: Chappelet, Jean-Loup, Autonomy of sport in Europe, Councile of Europe, Strasbourg, 2010.

Siekmann, R., Soek, J. The European Union and Sport – Legal and Policy Documents, UK, 2005.

→ Summary ←

In order to better understand the rights as well as the obligations, it is important to understand on which legal instruments sports in the European Union are based. The first official act of the European Union, the Adonnino report that defined sports, came into force in 1985. Nearly a quarter of a century later, sports were for the first time incorporated in a specific article of the European Lisbon Treaty.

The Adonnino report represents the first document of the European Union through which the importance of sports in the European society is emphasized, adopted by the European Council in Milan in 1985, when the public awareness campaign on social cohesion of the community through sports was launched as well.

In July 2007, the European Commission officially published the White Paper on Sports which is the most comprehensive document on sports ever produced on the European level. The Lisbon Treaty, signed on December 13th, 2007, legally defined sports for the first time in history.

This change in the policy of the European Union represents a milestone for sports in every sense, and the importance of this document was recognized by the European Olympic Committees that will continue, through their EU office, working on the implementation of the sports funding programs within the framework of pilot projects from 2009 onwards..

It is evident that through these initiatives the European Commission is - in a comprehensive manner – concentrated to sports related issues in order to provide strategic orientation on the role of sports in Europe, stimulate the debate on certain issues, strengthen the inclusion of sports in the making of the EU policy and increase the public awareness on the needs and particularities of this sector. These initiatives are foreseen for clarifying important issues such as the application of the EU law in sports and planning future activities related to sports on the EU level.

61 Olimp

Šport na internetu: FEI

I konje treba zaštititi, zar ne?

Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Borba protiv dopinga zauzima vrlo važno mjesto na internetskim stranicama krovne organizacije međunarodnog konjičkog športa, FEI. Tome je posvećena i posebna stranica, feicleansport.org, koja sve uključene - športaše, veterinare, timaritelje, menedžere, trenere i vlasnike - educira kako se oduprijeti dopingu

Olimp 62

N

e bih se bunio kad bih imao tretman kao konji na ovim olimpijskim igrama - izjavio je Jacques Rogge, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, nakon posjeta Hong Kongu, gdje su se održavala konjička natjecanja u sklopu Igara u Pekingu 2008. godine. Tamo su konji, prema Roggeovim riječima, uživali kraljevski status. Konjički klub bivše britanske kolonije u olimpijske je objekte uložio više od 100 milijuna eura, no kako na konjskim utrkama zarađuje oko sedam milijardi eura godišnje, ta je svota zanemariva.

Povezivanje konjičkog športa, novca i klađenja, razlog je zašto je taj šport, kao malo koji, toliko pod budnim okom javnosti kad je riječ o dopingu. Uostalom, u Pekingu je na kraju bilo dopingirano šestero športaša i čak četiri konja!

I povijest primjene dopinga vezuje se prvo uz konje, a onda uz športaše.

Da bi ipak bilo lijepo biti konj - kako je Rogge sugerirao sigurno imajući na umu i negativne konotacije - te ugled-

ni dio velike zajednice konjičkog športa, brine se i krovna organizacija međunarodnog konjičkog športa (Fédération Équestre Internationale, FEI) osnovana 1921. godine. Danas okuplja 134 nacionalna saveza, među njima i hrvatski. Konjički je šport olimpijski još od 1900. godine i II. olimpijskih igara u Parizu. Čelnica FEI-a od 2006. godine je jordanska princeza Haja, koja je kao športašica sudjelovala na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. u preponskom jahanju. Danas, i u drugom mandatu, borba protiv dopinga u „njenom športu“ zauzima veoma važno mjesto. Zlobnici dodaju da bi najprije mogla počistiti u vlastitom dvorištu. Naime, konji njezinog supruga, šeika Mohameda bin Rašida, bili su pozitivni na dopinškom testiranju za utrke izdržljivosti 2009. u Dubaiju. Činjenicu da je šeik odmah o svemu obavijestio FEI, princeza Haja ipak je okrenula u korist konjičkog športa, najavljujući još bespoštedniju

→ Summary ←

borbu protiv dopinga. Ta borba zauzima važno mjesto na internetskim stranicama fei.org, koje su ljetos ažurirane i koje službeno radi jedna osoba, plus dakako brojne agencije sa svih strana svijeta. Stranica u prosjeku ima 3000 posjeta dnevno. Broj, dakako, varira ovisno o događajima.

Ulaskom u društvene mreže, posebno Facebook i Twitter, i u sinergiji s feitv.org, koja je lansirana u ožujku 2009., i brojke će se mijenjati. Feitv službena je videoplatforma svjetske organizacije za konjički šport, dijelom besplatna, a dijelom u sustavu naplate koja, prema riječima Maline Gueorguiev iz odnosa s javnošću, svakodnevno ima tisuće korisnika širom svijeta. Najviše posjeta bilježi rubrika discipline - preskok i dresura - uz opasku da brojni pozitivni komentari i konstruktivne primjedbe o svim rubrikama dolaze iz cijelog svijeta. Kombinirajući informativni i edukativni pristup, FEI i njegove članice zasigurno mogu iskoristiti internet i da bi se taj šport zaštitio od dopinga.

Popularnost konjičkog športa u svijetu iznimno je velika. Primjerice, samo je proljetnu galopsku utrku s preprekama u sklopu English Grand Nationala, gledalo 600 milijuna ljudi širom svijeta!

U Velikoj Britaniji, druga polovica lipnja nije samo termin teniskog turnira u Wimledonu, nego i konjskih utrka Royal Ascot. Tradicija tog natjecanja seže od 1711. godine, a danas je mjesto na kojem se sigurno može vidjeti kraljicu Elizabetu II., čiji konji također sudjeluju i pobjeđuju na utrkama. A ponekad i ne prođu antidopinšku kontrolu.

Royal Ascot dugo već nije samo natjecanje konja i kladioničarska meka, nego i nadmetanje u pokazivanju raskošnih damskih šešira. Slično je i s američkim Derbyjem u Kentuckyju koje se održava od kraja 19. stoljeća. Fond nagrada je dva milijuna dolara, u Ascotu tri milijuna funti.

Uz to što su jedan od najstarijih športova na svijetu, konjičke su utrke danas među vodećim profesionalnim športovima u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Irskoj, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu… I danas se smatraju zabavom kraljeva i plemstva, ali i velikim izvorom zarade na kladionicama.

Upravo se uvođenje klađenja i povećan broj utrka, smatra jednim od glavnih poticaja za dopingiranje. Srećom, razlog je to i pojačane antidopinške kontrole. Jer dok športaši i/ili njihovi treneri svjesno ulaze u svijet dopinga, riskirajući zdravlje i goleme kazne, konji tu svijest nemaju i treba ih zaštititi.

Da imidž cijelog športa i krovne organizacije ne bi došao u pitanje, FEI inzistira na transparentnosti i povezuju se sa svima koji tome mogu pridonijeti. Konjički šport jedinstvena je kombinacija zajedničkog rada čovjeka i životinja. Kako bi nesvjesni dio tog para bio što bolje zaštićen od zloporaba, FEI posebno inzistira na čistoći športa. Za to postoji i posebna internetska stranica, feicleansport.org, koja sve uključene - športaše, veterinare, timaritelje, menedžere, trenere i vlasnike - educira kako se oduprijeti dopingu.

Dobrobit konja naglašava se u svim rubrikama. Jedna od najrazgranatijih posvećena je upravo veterinarskoj ulozi u

The fight against doping has an important place on the web site fei. org, the International Federation for Equestrian Sports (Fédération Equestre Internationale).

The results were updated this summer, officially by one person, plus of course a number of agencies from all over the world. On average there are 3000 visits a day, but this number varies depending on the events.

By joining the social networks, especially Facebook and Twitter, in synergy with feitv.org launched in March 2009, these numbers will change as well. Feitv is the official video platform of the world organization for equestrian sport, partially free of charge and partially in the tuition system which, according to the information from the FEI’s Public Relations Office, has thousands of customers worldwide per day.

Most visited is the discipline heading - jumping and training, with a remark that numerous positive comments and constructive remarks on all the headings come from all over the world.

By combining the informative and educational approach, FEI and its members can surely do much to protect this sport from doping. There is a special page dedicated to this issue, feicleansport. org, educating everyone involved - athletes, veterinarians, horse groomers, managers, trainers and owners - in order to right against doping.

Welfare of the horse is emphasized in all the headings. One of largest is dedicated exactly to the role of veterinary in this sport. FEI has also developed a strong collaboration with the world's veterinary and anti-doping agencies, whose projects and instructions are also on the official website.

tom športu. FEI je razvio i jaku suradnju sa svjetskim veterinarskim i antidopinškim agencijama, čiji su projekti i napuci također na službenoj internetskoj stranici. Od 1985. pri Svjetskoj veterinarskoj udruzi postoji i posebna organizacija, zadužena samo za konje, na čijoj je konferenciji, u povodu obilježavanja 2011. kao svjetske godine veterinara, sudjelovao i FEI. Bila je to prigoda da FEI proslavi svoju 90. obljetnicu, u sklopu 250. obljetnice veterine kao moderne profesije. Dakako, u opisu posla svjetske veterinarske udruge mnogo je više od konjičkog športa, ali uključuje i njega. I konje treba zaštititi, zar ne?  63 Olimp