Olimp 49 by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 49 / prosinac 2013. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Matija Gregurić

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Hokej na ledu

OLIMPIJSKE LEGENDE: Zoran Mustur

ŠPORT NA INTERNETU: Hrvatski klizački savez

Veliki dan hrvatskog športa

Sadržaj

Snimila: Lana Slivar Dominić (foto FaH)

Veliki dan hrvatskog športa Još jedna godina prepuna uspjeha

Prilog Povijest hrvatskog športa

Nastanak modernog športa Hokej na ledu

Žene i šport Na putu do liderskih pozicija

Olimpijske nade Matija Gregurić

Internet Hrvatski klizački savez

Olimpijske legende Zoran Mustur

MOO Prvi predsjednik olimpijski pobjednik

Znanost i šport Zona športa

Broj 49 / prosinac 2013. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Matija Gregurić

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Hokej na ledu

OLIMPIJSKE LEGENDE: Zoran Mustur

ŠPORT NA INTERNETU: Hrvatski klizački savez

Veliki dan hrvatskog športa

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju, nikada Stručne službe HOO-a nisu radile u složenijim uvjetima negoli što je to bilo u posljednjih osam mjeseci 2013. godine. Obradili smo preko 13.000 naloga, 4170 rješenja o kategorizaciji športaša, animirali preko 46.000 djece i odraslih u programima lokalnog športa. U 74 programske aktivnosti Hrvatske olimpijske akademije u programske sadržaje bilo je uključeno 8514 osoba.

terminologija 50 Športska Djeljitelji športske pravde

Društvo i šport E-šport

publicistika 58 Športska “Hrvatska i olimpijska odličja” Olimpa do Olimpa 60 Od Vijesti

Na dnevnoj razini brinuli smo se o 420 športaša u razvojnim programima za športaše, uz 74 trenera u razvojnim programima za trenere. Briga o Zakladi hrvatskih športaša, program za športaše „Karijera nakon karijere“, Nagrada „Dražen Petrović“, izrade novih dokumenata, sve to i još mnogo drugih poslova i zadaća Stručnih službi HOO-a bilo je usmjereno k normalnom radu naših članica, nacionalnih športskih saveza te naravno - sudjelovanju hrvatskih sportaša na 666 međunarodnih športskih natjecanja. Od tih 666 natjecanja, svjetskih i europskih prvenstava te svjetskih i europskih kupova bilo je 385, a na kojima su naši predstavnici osvojili 331 medalju (106 zlatnih, 109 srebrnih i 116 brončanih) te ostvarili još 257 zapaženih plasmana (od 4. do 8. mjesta). Eto, to su egzaktni brojčani pokazatelji na kraju 2013. godine, a mi, djelatnici HOO-a, vjerujemo da smo ugradili barem mali kamenčić u taj mozaik velikih uspjeha naših športaša.

Glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Secretary General of the Croatian Olympic Committee Josip Čop, dipl. oec.

No, nema predaha,novi izazovi su već tu. Pred vratima su Zimske olimpijske igre u Sočiju (7.-23.2.) Nadanja? Naravno da postoje, baš kao i na velikoj većini drugih velikih natjecanja u 2014. godini – rukometu, odbojci, taekwondou, karateu, nogometu... Želio bih od sveg srca da u broju Olimpa u ožujku 2014. možemo s ponosom govoriti o medalji iz Sočija...

Dear Reader,

The Professional Services of the COC have never worked in more complex conditions as in the past eight months of 2013. We have processed more than 13.000 orders, 4170 decisions on classification of athletes, animated more than 46.000 children and adults in the local sports programs. There were 8514 persons involved in program contents of 74 program activities of the Croatian Olympic Academy. On a daily basis we took care of 420 athletes in development programs for athletes along with 74 coaches in development programs for coaches. The care of the Croatian Athletes Foundation, program for athletes “Career after career”, the award “Drazen Petrovic”, preparation of new documents - all of that and a lot of other activities and tasks of professional services of the COC – aimed at the normal operation of our members, national sports federations and of course - the participation of Croatian athletes at 666 international sports competitions.

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

Of these 666 competitions , there were 385 World and European championships and World and European Cups, where our representatives have won 331 medals (106 gold, 109 silver and 116 bronze) as well as 257 notable placements (from 4th to 8th place). Well, these are the exact figures at the end of 2013, and we, the staff of the COC, believe that we have built-in at least one small stone in the mosaic of great successes of our athletes. But there is no break, new challenges are already here. Winter Olympics in Sochi (February 7th – 23rd) are at the door. Hopes? Of course we have them, both for this and the most of other major competitions in 2014 - handball, volleyball, taekwondo, karate, football... I wish with all my heart that in the next issue of Olymp in March 2014 we will proudly talk about the medals from Sochi...

Olimp 5

Veliki dan hrvatskog športa

Još jedna godina prepuna uspjeha Olimp 6

Tekst: ROBERT ŠALINOVIĆ Snimila: Lana Slivar Dominić (Foto FaH)

Hrvatski šport se je i 2013. godine mogao pohvaliti s velikim uspjesima, naslovima svjetskih i europskih prvaka, pa HOO-u nije bilo nimalo lako iz bogate riznice našeg športa u 2013. godini izabrati one najbolje

7 Olimp

Veliki dan hrvatskog športa

Nikola Bralić i Tonči Antunović

Vedran Bakač, Morana Paliković Gruden i Hana Dragojević

Zoran Primorac, Ivan Duvnjak i Ivica Blažičko

Zlatko Mateša, Mirna i Sunčica Jajčević Olimp 8

eć tradicionalno, Hrvatski olimpijski odbor je na isteku godine, na svečanosti Velikog dana HOO-a, u Zagrebu nagradio najzaslužnije športaše, momčadi, ekipe, športske djelatnike i saveze. Hrvatski šport se i ove godine mogao pohvaliti s velikim uspjesima, naslovima svjetskih i europskih prvaka, pa HOO-u nije bilo nimalo lako iz bogate riznice našeg športa u 2013. godini izabrati one najbolje. Naime, u 2013. su hrvatski športaši u svim uzrastima osvojili čak 331 medalju na međunarodnim natjecanjima. - Čestitam športašima na svemu što su učinili ove godine, koja nije bila olimpijska, ali nas je svejedno učinila ponosnima. O tome svjedoče i nominacije s ukupno 36 športaša, jedanaest ekipa, 16 trenera iz 26 športova, a to je i pokazatelj raznolikosti naše olimpijske obitelji. Kod nas nema velikih i malih športova, postoje samo dobri, izvrsni i najbolji - kazao je u svom pozdravnom govoru predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša. Glavni tajnik HOO-a Josip Čop osvrnuo se na rad stručnih službi HOO-a, ali i na impresivne ovogodišnje rezultate hrvatskih športaša: - Stručne službe HOO-a nikad nisu radile u složenijim uvjetima negoli ove godine. Kroz razvojne i druge programe i aktivnosti HOO-a u suradnji s lokalnim zajednicama prošlo je preko 8000 osoba, a u 666 međunarodnih natjecanja u svim uzrastima hrvatski športaši su osvojili čak 331 medalju, od čega 104 zlatnih, 111 srebrnih i 116 brončanih. Utvaramo si da su i stručne službe HOO-a ugradile svoj kamenčić u mozaik ovih odličnih rezultata. I ono što je najvažnije - sredstva za sve nacionalne saveze, sve športaše i sve programe HOO-a u 2013. godini realizirani su u stopostotnom iznosu - zaključio je Čop. Najbolji športaši Hrvatske u 2013. godini su Sandra Perković i Ivica Kostelić, nagrade za najbolju momčad i ekipu dobili su hrvatska vaterpolska reprezentacija i hrvatska ženska karate reprezentacija, nagradu za najboljeg trenera u prošloj godini podijelili su Tonči Antunović iz jedrenja i Nikola Bralić iz veslanja, najbolji par, štafeta ili posada je veslački četverac na pariće Damir Martin, Valent Sinković, Martin Sinković i David Šain, dok je posebno priznanje za najuspješnijeg promicatelja Hrvatske u svijetu pripalo odličnom rukometašu Domagoju Duvnjaku. Najbolja diskašica svijeta Sandra Perković i lani je dobila HOO nagradu za najbolju športašicu Hrvatske, a ove godine je osvojila naslov svjetske prvakinje u Moskvi hicem od 67.99 metara. Ovim trijumfom Sandra Perković je osvojila sve što se može osvojiti u svijetu atletike: 2012. bila je olimpijska pobjednica u Londonu, a dvaput je bila europska prvakinja, 2010. u Barceloni i 2012. u Helsinkiju. Perković je u ovoj godini postala i mediteranska prvakinja, ostala neporažena u svim natjecanjima Dijamantne lige - više nego dovoljno da ponese naslov najbolje hrvatske športašice. - Zahvaljujem se svojem treneru Edisu Elkaseviću, bez kojeg ovi uspjesi ne bi bili mogući, a malo mi je i teško jer on nije među laureatima. Uzbuđena sam jer je u dvorani puno ljudi koji su lani, nakon svega, ipak vjerovali u mene kada nitko nije. Ova sezona ispala je, eto, gotovo savršena, nadam se

Ivo Goran Munivrana, Perica Bukić, Zdenko Kobeščak, Josip Petrinović i Vinko Šoljan

Ana Lenard, Ivona Tubić, Azra Saleš i Ana Marija Čelan Bujas

Valent Sinković, Martin Sinković, David Šain i Damir Martin

9 Olimp

Veliki dan hrvatskog športa

Trofej MOO-a za zasluge u promicanju športa pripao je posthumno povjesničaru športa Zdenku Jajčeviću, a nagrada HOO-a za fair-play otišla je mladim splitskim športašima Vedranu Bakaču i Hani Dragojević Ivica Tucak

da ću tako i nastaviti - kazala je prilikom dodjele nagrade Sandra Perković. Ivica Kostelić je već po četvrti put, nakon 2003., 2010. i 2011., osvojio nagradu HOO-a za najboljeg športaša Hrvatske. Najbolji hrvatski skijaš osvojio je srebrnu medalju u superkombinaciji na Svjetskom prvenstvu u alpskom skijanju u austrijskom Schladmingu, uzeo je mali kristalni globus u superkombinaciji i treće mjesto u poretku slaloma u Svjetskom kupu. Kostelić će u veljači pokušati u Sočiju ostvariti ono što mu jedino nedostaje - zlatnu olimpijsku medalju. Nagradu je umjesto Ivice (koji se u Val Gardeni pripremao za utrke Svjetskog kupa), primio

Olimp 10

Miho Glavić

predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza Miho Glavić. Hrvatski vaterpolisti i četvrtu godinu zaredom osvajaju nagradu za najbolju hrvatsku momčad, a tim se dostignućem ne može pohvaliti niti jedna druga naša reprezentacija. Vaterpolisti su 2013. uzeli broncu na svjetskom prvenstvu u Barceloni u srpnju. Nanizali su na početku pet pobjeda, da bi u dramatičnom polufinalu izgubili s pogotkom razlike od Mađara. U borbi za broncu naše su reprezentativne kapice nadigrale Talijane... “Barakude” su u 2013. godini ostvarili i ono što prethodnim genaracijama nikako nije uspijevalo - u Mersinu su po prvi put postali mediteranski prvaci. - Nije bilo lako naslijediti Ratka Rudi-

ća, ali smo ostali u vrhu svjetskog vaterpola, treći smo na svijetu i mediteranski prvaci. Četiri godine zaredom smo najbolja momčad u ovom izboru, a nadam se da ćemo taj niz nastaviti i sljedeće godine – rekao je prilikom dodjele nagrade izbornik reprezentacije Ivica Tucak. Nagradu za najbolju ekipu osvojila je hrvatska ženska karate reprezentacija u sastavu Ana Marija Čelan Bujas, Ana Lenard, Azra Saleš i Ivona Tubić, koje su u Budimpešti osvojile naslov europskih prvakinja u borbama. U dramatičnom finalu naše su djevojke slavile protiv Francuskinja i po prvi puta u povijesti osvojili europski naslov. Veslački četverac na pariće Damir Martin, Valent Sinković, Martin Sinković i

→ Summary ←

Milan Bandić, Zlatko Tarikaš, Anka Mrak Taritaš, Zlatko Mateša, Branko Tušek i Evelin Tonković

David Šain u kolovozu je u Koreji po drugi put osvojio naslov svjetskih prvaka. Vodio je naš četverac od starta do cilja i iza sebe ostavio i olimpijske pobjednike Nijemce. To iznimno dostignuće veslača donijelo je nagradu za najboljeg trenera Nikoli Braliću, čovjeku kojeg zbog svoje metodičnosti i posvećenosti športu iznimno cijene u svijetu veslanja. Sinjanin Bralić je tu nagradu podijelio sa Splićaninom Tončijem Antunovićem Grajom, trenerom koji je Tinu Mihelić doveo do prvoga svjetskoga zlata za hrvatsko žensko jedrenje. - Mi treneri se moramo zahvaliti svojim športašima, a ja se moram zahvaliti i svojoj obitelji na strpljivosti. Da postoji svjetsko zlato za toleranciju, dobila bi ga moja obitelj - kazao je nagrađeni Antunović. Najuspješniji promicatelj Hrvatske u 2013. godini Domagoj Duvnjak (koji je nedavno od magazina Handball-Planet proglašen za najboljega rukometaša svijeta), imao je iznimno uspješnu godinu koju je započeo svjetskom broncom iz Španjolske, a zahvaljujući ponajviše Domagoju, HSV iz Hamburga senzacionalno je osvojio naslov europskog klupskog prvaka. Trofej Međunarodnog olimpijskog odbora “150 godina Pierre de Coubertina, škola života” za zasluge u očuvanju hrvatske športske baštine, pripao je posthumno povjesničaru športa Zdenku Jajčeviću, a nagrada HOO-a za fair-play otišla je mladim splitskim športašima Vedranu Bakaču i Hani Dragojević. Stolnotenisač Bakač je na turniru u Budimpešti priznao poen protivnicima koji suci nisu vidjeli, a za ovu nagradu su ga predložili upravo Mađari, dok je jedriličarka Dragojević na regati u Opatiji, iako

je u tom trenutku bila među vodećima, hrabro skočila u hladno more i spasila svog kolegu, zapetljanog u “škote”, od sigurnog utapljanja. Već tradicionalno, HOO je dodijelio i nagrade “Matija Ljubek” za životno djelo, a one su pripale Zdenku Kobeščaku iz Zagreba, Josipu Petrinoviću iz Vinkovaca, Ivi Goranu Munivrani iz Splita, Hrvatskom vaterpolskom savezu i Plivačkom klubu Faros iz Starog Grada. Legendarni Zdenko Kobeščak nagradu je zaslužio za svojih 50 godina posvećenosti nogometu, a prvu je utakmicu za Dinamo odigrao još 1957. i to kao pionir. Ivo Goran Munivrana dugogodišnji je stolnotenisač, športski djelatnik, sudac i trener, a član je Vijeća HOO-a od njegova prvoga saziva, te dopredsjednik od 2000. do 2008. godine. Josip Petrinović utemeljitelj je juda u Vinkovcima, bio je i trener reprezentacije, a svoj trag je ostavio i u športskom ribolovu. Hrvatski vaterpolski savez ove je godine proslavio 100 godina igranja vaterpola u Hrvatskoj, jedan je od najuspješnijih športskih saveza u Hrvatskoj, čija reprezentacija ima naslove olimpijskog, svjetskog i europskog pobjednika. Plivački klub Faros iz Starog Grada u više od pola stoljeća djelovanja može se podičiti ogromnim uspjesima - od 1976. bez prekida organizira ugledni međunarodni Faros maraton, a u gradu bez bazena odgojili su generacije plivača. S obzirom na to da nas u 2014. godini očekuju Zimske olimpijske igre u Sočiju, Svjetsko prvenstvo u nogometu, kao i brojna druga značajna natjecanja, HOO će sljedeće godine zacijelo imati još više “slatkog posla” kome dodijeliti nagrade... 

Croatian sports could boast also in 2013 with significant achievements, titles of world and European champions, and therefore – due to the rich treasury - it was quite hard for Croatian Olympic Committee to select at the traditional ceremony “The Great Day of Croatian Sports” the 2013 most successful athletes. Concerning the female athletes, there was no doubt - discus thrower Sandra Perkovic, who has added to her fascinating series of successes also the title of World Champion in Moscow last year, was proclaimed the Best female athlete. In 2013 Perkovic also became the Mediterranean champion and she stayed undefeated in all the competitions of the Diamond League! After 2003, 2010 and 2011, Ivica Kostelic won the COC Award for the best Croatian athlete for already fourth time. The best Croatian skier won the silver medal in super combined at the World Alpine Ski Championship in Austrian Schladming and he also won a small crystal globe in super combined and third place in World Cup slalom ranking. The Croatian water polo team won, for the fourth consecutive year, the award for the Best Croatian team. In 2013 the water polo players won bronze at the World Championship in Barcelona. The award for the Best team went to Croatian female karate team consisting of: Ana Maria Celan Bujas, Ana Lenard, Azra Sales and Ivona Tubic, who have won in Budapest the title of European champions in fighting. The dramatic final match against France ended with their victory, and for the first time in the history, they won the European title. Besides them, the awards went also to the Rowing Quadruple Sculls (World champions in Korea) and to the handball player Domagoj Duvnjak, the HandballPlanet Magazine’s 2013 World’s Best Handball Player.

11 Olimp

Nastanak modernog športa: hokej na ledu

Od vikinške do Stanley Cupa

povijesti športa postoji ogromna količina različitih igara koje uključuju loptu i palicu u najrazličitijim kombinacijama. Kada se te igre proučavaju u detalje ili kada se pokušava pratiti razvoj i nastanak određenih športova, sličnosti i razlike u pravilima, opremi i drugim brojnim detaljima mogu djelovati dosta kompleksno. S druge strane, današnji športovi su tako usavršeni i specijalizirani da nam više uopće nisu očigledne neke sličnosti među njima i njihovo zajedničko porijeklo (na primjer biljar i golf). Ipak, u korijenu svega stoji samo iskonski ljudski nagon za igrom i kretanjem. Već i malo dijete ima potrebu šutnuti nogom kamenčić koji mu se nađe na putu, a kada mu se u ruci nađe neki štap, želja da se njime nešto udari, možda čak i nacilja, jednostavno je univerzalna za sve ljude na svijetu. Kada se govori o ledu, zaleđenim površinama, situacija je još više potencirana u smislu igre i športa. Led je našim precima, naravno, predstavljao problem - prirodnu prepreku, te su zato i nastale prve klizaljke. No ljudi su vrlo rano (već od 12. st.) shvatili i zabavno-rekreativni potencijal leda, pa su tako u povijesti umjetnosti najčešći prikazi leda (a ima ih uistinu mnogo), upravo oni koji prikazuju igru, zabavu, dokolicu i uživanje.

Primjeri različitih igara u povijesti koje uključuju udaranje lopte palicom na zaleđenoj površini, uistinu su brojni. Ijscolf, igra slična colfu ili kolvenu (preteča golfa) igrala se u Nizozemskoj od srednjeg vijeka sve do kraja 17. stoljeća. Gotovo tisuću godina starija je slična vikinška igra knattleikr, zapisi o njoj nalaze se u nordijskim sagama, a u Europi se, osim navedene dvije, u prošlosti igralo više igara srodnih hokeju na ledu – hurling u Irskoj, bandy u Engleskoj, shinty u Škotskoj. Iz shintyja se u 19. st. u kanadskoj pokrajini Novoj Škotskoj razvila igra shinney ili shinny – prvobitni oblik hokeja, ali bez standardiziranih pravila i s velikim brojem igrača. Riječ shinney i danas u Kanadi označava neformalni oblik hokeja. Porijeklo naziva hokej nije do kraja razjašnjeno; možda potječe od starofrancuske riječi hoquet koja je označavala pastirski štap, a možda i od staronizozemske riječi hokkie (umanjenica od hok; pseća kućica ili koliba), korištene za označavanje gola. Sama riječ se spominje već 1363. godine u proglasu engleskog kralja Edwarda III. Proglasom se, pod prijetnjom zatvora, zabranjuju brojne igre, među kojima je i hokej, no riječ se tu koristi u smislu igre na travi. Zabrana se iz današnje perspektive čini neobičnom i pretjeranom, ali u prošlosti je imala Olimp 12

igre

Tekst: ANA POPOVČIĆ

U povijesti su brojni primjeri različitih igara koje uključuju udaranje lopte palicom na zaleđenoj površini. Danas je hokej na ledu među najpopularnijim športovima u Sjevernoj Americi i Europi

13 Olimp

Nastanak modernog športa: hokej na ledu svoju itekako zdravu logiku. Njome se željelo podanike maksimalno usmjeriti na vježbanje streličarstva koje je bilo od vitalne važnosti u slučaju rata, kao i smanjiti nerede koji su redovito izbijali prilikom različitih „športskih“ susreta u igrama s loptom. I dok hokej na ledu svoje porijeklo vuče iz različitih igara i različitih sredina, nastanak modernog športa smješta se prilično jasno u Montreal, u drugu polovicu 19. st., i to u akademsku sredinu studenata McGill sveučilišta. Dana 3. ožujka 1875. odigrana je prva hokejaška utakmica u zatvorenom prostoru, na Victoria Skating Ringu. Momčadi su imale po devet igrača, a među njima je bilo nekoliko studenata sveučilišta McGill. Dvije godine kasnije, ti studenti (među kojima su bili James Creighton, Henry Joseph, Richard F. Smith, W.F. Robertson i W.L. Murray), sastavili su 7 pravila hokeja na ledu. Neki izvori govore da su pravila bazirana na onima za hokej na travi, dok drugi tvrde da je to bila kombinacija pravila lacrossea, ragbija i nogometa. U svakom slučaju, iste 1877. godine, osnovan je prvi klub - McGill University Hockey Club. Igra je vrlo brzo stekla jako veliku popularnost u Kanadi, a ubrzo su i malo modificirana pravila - broj igrača je smanjen na sedam, a utakmica je podijeljena na dva poluvremena od po 30 minuta. Godine 1885. osnovana je Montreal City Hockey League, a 1886. i prvi savez - Amateur Hockey Association of Canada. Bitno ime u povijesti hokeja na ledu je ono lorda Stanleya od Prestona, koji je u drugoj polovici 19. st. bio guverner Kanade. Godine 1888. prisustvovao je jednoj hokejaškoj utakmici i ostao potpuno impresioniran igrom. Primijetio je da nije postojalo posebno priznanje za najbolju kanadsku ekipu, te je 1892. godine kupio dekorativnu zdjelu (pehar), koja će služiti kao trofej. Taj trofej (koji se u početku zvao Dominion Hockey Challenge Cup, a danas je poznat kao Stanley Cup), prvi put je dodijeljen 1893. kanadskom prvaku, a danas se dodjeljuje pobjedniku najjače hokejaške lige na svijetu – NHL lige (National Hockey League). S obzirom na važnost trofeja, danas zapravo postoje tri Stanley pokala. Jedan originalni i dvije kopije od kojih se jedna (Presentation Cup iz 1963.) dodjeljuje pobjedniku, a druga (Replica Cup iz 1993.) je zamjenska za izlaganje Olimp 14

Winnipeg Falcons (1920.)

u Dvorani slave (Hall of Fame). Stanley kup je jedan od najvažnijih športskih trofeja i naravno ima nemjerljivu emocionalnu važnost za sve ljubitelje hokeja. Iz tog razloga pokal je već u četiri navrata bio u NATO bazama u Afganistanu radi podizanja morala kanadskim postrojbama i njihovim saveznicima. Gotovo sva djeca lorda Stanleya (bilo ih je deset) igrala su hokej na ledu. Njegova kćer Isobel bila je jedna od prvih ženskih igračica, a petorica sinova odigrali su ključnu ulogu u populariziranju hokeja u Europi, nakon što su pobijedili dvorsku kraljevsku ekipu u Buckinghamskoj palači 1895. godine. Inače, za dvorsku momčad igrala su i dva buduća kralja – Edward VII. i George V. Hokej, nakon Engleske prodire i u Francusku, Švedsku, Švicarsku, a nakon toga i druge europske zemlje, te gotovo potpuno istiskuje do tada popularnu srodnu igru bandy. Godine 1908. osniva se Međunarodna liga za hokej na ledu (Ligue Internationale de

Hockey sur Glace), koja je tokom 20. st. postala Međunarodna federacija za hokej na ledu (International Ice Hockey Federation). Godine 1910. održano je prvo europsko prvenstvo u Les Avantsu u Švicarskoj gdje je pobijedila engleska momčad. Na natjecanju održanom 1920. u Antwerpenu nastupile su, po prvi put u Europi, momčadi iz Kanade i SAD-a. Winipeg Falcons iz Kanade tom su prilikom pobijedili sastave iz SAD-a, Čehoslovačke i Švedske. Tada su europska pravila izjednačena s kanadskim i osnovan je zajednički Savez. Što se tiče razvoja pravila, zanimljivost je da se tek 1927. godine dopustilo dodavanje prema naprijed. Prije toga su igrači međusobno dodavali pak isključivo unatrag. Hokej na ledu se na programu olimpijskih igara našao čak i prije prvih Zimskih igara. Bilo je to na ljetnim igrama 1920. u Antwerpenu. Hokej je već od svojih modernih po-

Bitno ime u povijesti hokeja na ledu je ono lorda Stanleya od Prestona, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća bio guverner Kanade

stvaranja boljih rezultata i podizanja kvalitete izvedbe, pa su tako današnje klizaljke (ali i skije, auti, bicikli itd.) neusporedivo brži od onih u prošlosti, a to naravno povećava rizik teških sudara. Priča o uvođenju zaštitne maske (vizira) za vratare u hokeju dobro ilustrira promjene u shvaćanju sigurnosti u športu. Prvi vratar koji je nosio zaštitnu masku bio je Clint Benedict, još dvadesetih godina 20. stoljeća, a na to ga je potaknuo udarac koji je primio za vrijeme jedne utakmice i koji ga je onesvijestio. Ta prva maska bila je kožna i onemogućavala je pogled na niske udarce, tako da je Benedict ubrzo odustao od nje.

Jacques Plante

četaka, početkom 19. st., bio prilično opasan šport (čini se da su agresivni elementi preuzeti iz igre dehuntshigwa’es kanadskih Mi’kmaq urođenika), a sigurnost bavljenja športom je u slučaju mnogih športova razvojno kontradiktorna. Preciznije - u prošlosti se jako malo pazilo na sigurnost, pa su česte bile teške ozlijede uzrokovane totalnim nedostatkom zaštite. Suprotno tome, danas je stupanj zaštite jako visok, čak je zabranjeno i nemoguće sudjelovati na natjecanjima bez da se poštuju sigurnosna pravila (bez maske, štitnika, kacige ili što se u određenom športu već koristi), no problem je drugi. S jedne strane imamo profesionalizaciju športa koja je dovela do savršenstva tehnike izvođenja športa, a time i do veće brzine izvođenja, ali i do pojave ozljeda uzrokovanih pretjeranim treningom kojih u prošlosti naravno nije bilo. S druge strane je ubrzani napredak tehnologije proizvodnje opreme, koja stalno napreduje u cilju

Idući koji je stavio zaštitnu masku bio je vratar “Montreal Canadiansa” Jacques Plante, gotovo 40 godina kasnije. Plante je zaštitnu masku, koju je sam izradio, nosio samo na treningu, ali kada je na utakmici 1. studenog 1959. godine primio snažan udarac pločice u glavu, odbio se vratiti na led bez maske. Izbila je prilično duga i žestoka svađa između Plantea i njegovog trenera Toe Blakea, ali u konačnici mu je trener ipak dopustio da stavi masku. U međuvremenu je vizir postao obavezni dio opreme, a posljednji vratar koji je igrao bez njega bio je Andy Brown, vratar Pittsburgh Penguinsa, 1974. godine. Za kraj još jedna sigurnosna zanimljivost: prije 1914. godine na početku utakmice hokejaški suci postavljali su rukom pločicu (pak) na led između palica suparničkih igrača. To je rezultiralo brojnim porezotinama, udarcima, pa čak i slomljenim rukama sudaca, pa je 1914. napokon dopušteno da sudac jednostavno baci, odnosno ispusti, pak na led... 

→ Summary ←

The examples of different games throughout the history that involve kicking the ball with a bat on an icy surface are indeed numerous. While ice hockey origins lie in different games and different backgrounds, the establishment of modern sports is set quite clearly in Montreal in the second half of the 19th century. It was established in the academic surroundings - the students of McGill University, and in 1877 the first club - McGill University Hockey Club - was established. Lord Stanley of Preston, the Governor General of Canada in the second half of the 19th century, was very important for the the history of ice hockey. In 1892 he bought a decorative bowl (cup), which will serve as a trophy. The trophy (which was originally called the Dominion Hockey Challenge Cup, and today it is known as the Stanley Cup), was first awarded in 1893 to the Canadian champion and today it is awarded to the winner of the best hockey league in the world – the NHL (National Hockey League). The International League for Ice Hockey (Ligue Internationale de Hockey sur Glace) was founded in 1908, and during the 20th century it was renamed into the International Ice Hockey Federation. Ice hockey first appeared at the Olympic Games even before the first Winter Olympics. The game made its first appearance at the 1920 Summer Olympics in Antwerp.

LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992. Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, London i New York, 2004.

15 Olimp

Olimpijske nade

S kladivom do Rija Tekst: TOMISLAV POLJAK Snimio: ADMIR BULJUBAŠIĆ

Zabočanin Matija Gregurić, svjetski je prvak u bacanju kladiva u konkurenciji mlađih juniora, te ovogodišnji dobitnik Trofeja Dražen Petrović za najuspješnijeg hrvatskog mladog športaša

Matija sa svojim trenerom Ivanom Ivančićem

acačke discipline nikako da uđu u samo žarište zanimanja atletske javnosti. Sprinteri, srednjoprugaši, dugoprugaši, skakači..., svi su atletskom i športskom svijetu nekako popularniji od ljudi s kuglom, diskom, kopljem ili kladivom. Kakva nepravda! Matija Gregurić, mladi, 17-godišnji Zabočanin koji se ponosi naslovom prvaka svijeta, to objašnjava vrlo jednostavno - neznanjem. - Kažem ljudima da bacam kladivo, oni me pitaju - „Kaj je sad pak to?“. I doista nemaju pojma. Kada im kažem da je to kugla na žici, onda već znaju o čemu se radi - smije se sedamnaestogodišnji prvak. Gregorić je došao u fokus hrvatske

Olimp 16

javnosti sredinom srpnja 2013. godine. Spomenuti naslov mlađejuniorskog prvaka svijeta, koji je osvojio u Donjecku, promovirao ga je u novu veliku nadu hrvatskog športa. Iako njegova priča ne počinje niti završava s Ukrajinom, jer ona je samo jedna od stanica na putu do svjetskog seniorskog vrha, Gregoriću naslov prvaka svijeta vrlo dobro dođe za športsku legitimaciju. - Bilo je lijepo slaviti u Donjecku zbog mnogo stvari, ali najdraži mi je taj osjećaj koji sam doživio u odnosu na suparnike. Kada se svi skupimo na jednom mjestu, onda svi dotadašnji rezultati, od kojih neki ne moraju biti ni sasvim pošteni jer su ostvareni na

domaćim natjecanjima u tko zna kakvim uvjetima, padaju u vodu. Idemo u pravi dvoboj u kojem se vidi tko je bolji, a ja sam tamo pokazao da sam najbolji na svijetu - sa smiješkom priča mladić iz Zagorja. Njegova je atletska priča počela još kada je kao šestogodišnjak gledao kako starija sestra Mateja trenira atletiku. Ona je kasnije postala državna prvakinja u bacanju kugle, a Matija je započeo s trčanjem. Tada je upoznao i atletskog maga, čovjeka koji potpisuje veliku većinu juniorskih i brojne seniorske uspjehe hrvatskog bacanja, jedinstvenog Ivana Ivančića. - Odmah mi je bio simpatičan, nisam ga se bojao kako neki drugi kažu da ga se boje. I kladivo mi je brzo postalo

simpatično. Kada sam vidio kako dugo i visoko leti, pa i da se toliko vrti u zraku, odmah sam se zaljubio. Trener Ivančić me nagovorio da ga probam kada sam imao 11 godina. S njim sam napravio puno, zaslužan je za sve moje rezultate. Tih je rezultata do ovog zvučnog zlata već bilo dosta. Posljednje tri godine Matija je prvak države, pobjeđivao je na kadetskim i mlađejuniorskim međunarodnim natjecanjima u Austriji i slovačkoj Nitri, ali Donjeck je ipak razred za sebe. S kladivom od pet kilograma bacio je 79,38 metara, novi hrvatski rekord za mlađe juniore. - Drago mi je zbog uspjeha jer sada i mnogo više ljudi zna za mene, a na-

dam se da će i bacanje kladiva, kao i ostale bacačke discipline, postati sve popularnije. Uspjesima Sandre Perković one to sigurno postaju ili zaslužuju postati, a nadam se da ću i ja tome pridonijeti. Naporno radi da bi u tome i uspio. Ne zapostavlja školu, iako profesorice i profesori imaju razumijevanja pa opravdavaju kasnije dolaske na nastavu zbog napornog trenažnog režima. - Iscrpljujuće se svaki dan ustati u šest sati i doći kući oko 21:30, ali to je život koji sam odabrao i ne žalim se jer mi se jako sviđa. Svaki dan imam oko sat vremena bacanja te sat i pol teretane. Sada, na zimskim pripremama, ima dva puta po sat vremena bacanja, uz teretanu.

‘Kada postanem jači, sigurno ću bacati dulje. Do zlata sam došao sa 85 kilograma, a protivnici su imali i po 115 što je ogromna razlika...’

Rad u teretani naglašava kao posebno važan. Neki momci koje je pobijedio u Donjecku imaju i po 30 kilograma više od njega. - Radimo na tome jer ja sve pobjeđujem na brzinu i tehniku. Tu treba pronaći pravi balans, treba podignuti snagu, ali ne izgubiti brzinu. Ipak,

17 Olimp

Olimpijske nade

→ Summary ←

Gregurićev trener je čovjek koji potpisuje veliku većinu juniorskih i brojne seniorske uspjehe hrvatskog bacanja, atletski mag Ivan Ivančić kada postanem jači, sigurno ću bacati dulje. Do zlata sam došao sa 85 kilograma, a ti protivnici su imali i po 115 što je ogromna razlika. Radne navike, koje mu je Ivančić usadio, sviđaju se i jednom od njegovih velikih uzora s kojim često ima priliku raditi u omiljenom Medulinu. - Primož Kozmus je čudo od športaša i čudo od čovjeka. Ima sve u karijeri, olimpijske i svjetske medalje, a jako mi puno pomaže kada dođe k nama. Kaže mi da samo moram slušati trenera i da mogu postati dobar. Sjajni Slovenac nije jedini uzor... - Od kladivaša još volim Japanca Kojija Murofushija i Mađara Krisztiana Parsa. Naravno, Sandra Perković, bez obzira što se ne bavimo istom disciplinom, uvijek može ponuditi dobar savjet. Dok je radila s Ivančićem, stalno smo se vidjeli i jako me podržavala. Ništa se nije promijenilo otkako nemamo istog trenera, ali se ipak manje susrećemo, najčešće na nekim pripremama... - Šteta što se s Bjelolasicom dogodilo to što se dogodilo, ali i dalje tamo imamo dobru bazu. Ljeti je hladnije nego drugdje i sjajno je trenirati gore. Zimi smo u Medulinu koji je zaista predivan za treninge. Da nije, zar Olimp 18

mislite da bi se Primož i Sandra, ali i brojni drugi bacači pripremali tamo? Matija u Medulinu udara temelje za novu sezonu u kojoj će mu najveći izazov biti juniorsko prvenstvo svijeta u američkom Eugeneu. - Ulazna sam godina, natjecat ću se protiv godinu dana starijih dečki, ali svejedno idem napraviti nešto. Da, idem po medalju, to je nešto što bi vrijedilo i na što bih bio jako ponosan. Dok on radi planove za sljedeću sezonu, u bilježnici Ivana Ivančića skicirana je i malo dalja budućnost. Trenđo, kako ga je godinama zvala Sandra, za svojeg novog dragulja ima jednako visoke ciljeve. Prema talentu koji posjeduje, Ivančić u Greguriću vidi budućeg olimpijskog pobjednika. Što Matija kaže na tako hrabre predikcije? - Ne mogu ja o tome govoriti, to ćemo vidjeti s vremenom. Meni je velika želja plasirati se na Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. Za to će trebati baciti barem B normu, 72 ili 73 metra (s težim kladivom od 7,25 kg, op. a.). Vjerujem da ću to biti u stanju ostvariti. A vjeruje u to i hrvatska športska javnost, kao i regionalni atletski forumi. Zabočanin je za svoje ovogodišnje rezultate nagrađen Trofejom Dražena Petrovića za najuspješnijeg mladog športaša te je proglašen i najboljim mladim atletičarom Balkana. Jedan je od brojnih mladih športaša iz Zagorja od kojih se puno očekuje. Plivanje je iznjedrilo Mihaela Vukića, u Dinamu raste briljant Robert Murić, a Matiju Gregurića je svijet već prepoznao i upoznao. S godinama će ga, čini se, znati sve bolje i bolje.... 

Matija Greguric is the new star of the galaxy of talented Croatian throwers. World champion in hammer throw for younger juniors won this title in July 2013 in Donetsk. With this score he has earned numerous praises of the profession and recognitions of the wider sports audience, emphasized by the Drazen Petrovic award for the most successful young Croatian athlete, as well as the title of the best Balkan athlete in 2013. From the beginning of his career, Greguric’s coach is an experienced athlete expert, Ivan Ivancic. He always sees his throwers, many of which he had led to junior medals and some of them -like Sandra Perkovic - even to the senior throne, in different ways. And for Greguric he has only words of praise and believes that he has all the required materials for maximum results. The guy from Zabok, whose role models are Kozmus, Murofushi and Pars, is for now on the best path to meet the ambitious plans of his coach.

Olimpijske legende Piše: Jurica Gizdić

Zoran Mustur, istinska legenda hrvatskog vaterpola, ostavio je veliki trag i u svjetskim bazenima. Najveći igrački uspjeh mu je olimpijska medalja u Moskvi 1980. godine, a kao trener s Bresciom je osvojio talijansko prvenstvo Zoran Mustur kao trener doista ima mladim igračima što pokazati

Bombarder iz Boke

ada netko spomene ovog proslavljenog športaša, odmah se poznavateljima vaterpola javlja asocijacija: zamah, udarac, gol... Dovoljno je reći Zoran Mustur, istinska legenda hrvatskog vaterpola koja je ostavila veliki, ogroman trag i u svjetskom vaterpolu. A da je tome tako, svjedoči između ostalog i to, da je kao vaterpolist riječkog „Primorja“, na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, osvojio srebrnu medalju. Mustur je rođen 12. srpnja 1953. godine u Herceg Novom. Proplivao je vrlo rano, s nepune četiri godine i to u bazenu u Đenovićima u kojemu su trenirali vaterpolisti kluba „Rivijera“, što je bilo „prapočetak“ onoga što će nešto kasnije biti početak Zoranova službenog ulaska u taj klub i svijet vaterpola.

• Pamtite li svoje vaterpolske početke? - Na pitanje kako sam se opredijelio za vaterpolo, obično odgovaram da mi je to odredila sudbina, jer kad je neko kao ja, rođen “na pjenu od mora”, kako se to kaže u Boki, svi putevi vodili su prema moru, pa tako i moj. Proplivao sam s nepune četiri godine i moja najdraža igra bila je igranje u moru loptom i šutiranje prema mulu ispred kuće, koji mi je služilo kao gol. Moj „službeni“ ulazak u svijet va-

Olimp 20

terpola zbio se 1960. godine, na moj sedmi rođendan, kada sam od oca dobio na dar vaterpolo loptu “bergericu” i člansku kartu VK “Rivijera” Đenovići (mjesto u Boki Kotorskoj). Istog dana, pojavio sam se na bazenu “Rivijere” i jasno rekao tadašnjem treneru, Emilu Plesniku: “Hoću postati vaterpolist“. I od tada vaterpolo je sastavni dio mog života...

• Prvi vas je, kao potencijalno velikog igrača, prepoznao Miro Ćirković?

- Ipak, moja najveća sreća, kada govorim o mom početku igranja vaterpola, svakako je dolazak za trenera “Rivijere”, 1963. godine, Mira Ćirkovića, jednog od najboljih trenera u to vrijeme, koji je u meni, tada desetogodišnjem dječaku, otkrio urođeni talenat za vaterpolo, trudeći se da ga izbrusi što bolje. Samim tim, što me je godinu dana nakon početka treniranja pod njegovom komandom priključio prvoj momčadi, značilo je da su kvalitete koje sam pokazivao u baze-

Reprezentacija Jugoslavije osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi. Stoje slijeva: izbornik Trifun Miro Ćirković, Zoran Mustur, Zoran Roje, Slobodan Trifunović, Predrag Manojlović, Ratko Rudić i Damir Polić. Čuče slijeva: Luko Vezilić, Milivoj Bebić, Boško Lozica, Milorad Krivokapić, Zoran Gopčević i trener Milivoj Petković.

nu, bile vrijedne pažnje. “Ovaj Mustur, ima talenta za izvoz”, govorio je Ćirković, kada bi ga vaterpolo stručnjaci pitali za mene, obzirom da se glas o meni, kao novoj nadi bokeljskog vaterpola, širio među klubovima duž cijele bokeljske rivijere. Istovremeno se u meni rađao san da jednog dana postanem veliki igrač.

• Vrlo rano ste dobili nadimak Bokeljski biser.... - U svakoj generaciji, od kada se u Boki počeo igrati vaterpolo, pa sve do danas, a to je punih 80 godina, izrastao bi među mladim vaterpolistima, vaterpolo biser, igrač posebne kvalitete. Ja sam taj nadimak dobio od Boška Vuksanovića, koji je tada bio trener “Jadrana” iz Herceg Novog, ne skrivajući želju da me dovede na Skver u “Jadran”, što se i dogodilo 1969. Imao sam izvanserijski udarac, uživao sam davajući golove koji su cijepali mrežu protivnika. S petnaest godina, kao igrač “Jadrana“, kluba iz mjesta koje je tada živjelo za vaterpolo, gdje se na svakoj utakmici okupljalo preko dvije tisuće navijača, bio sam idol, zajedno s Božidarom Stanišićem, legendarnim Cikotom. Ja u bazenu nikad nisam osjećao strah od bilo kojeg protivnika, a teške utakmice bile su mi najveći izazov. Imao sam brz i eksplozivan šut, nebitno da li iz šake, lakta ili ramena,

tako da su moje “bombe” dobro zapamtili i Stipanić i Vezilić i Krivokapić...

• Vaša karijera prepuna je priznanja i trofeja. Bili ste tako najbolji strijelac vaterpolskog prvenstva Jugoslavije, osvojili ste Žutu kapicu „Sportskih novosti“... - Moja je karijera zapravo ostvarenje mojih snova koji su se rodili na samom početku te karijere. Postati as, biti vrhunski športaš, igrati na Olimpijskim igrama... Sve se ostvarilo i ujedno mi donijelo mnoga priznanja, trofeje i medalje, među kojima i onu najvažniju u karijeri svakog športaša - olimpijsku medalju. Sve što sam osvojio, zaslužio sam svojim maksimalnim davanjem na svakoj utakmici i zgodicima koji su često odlučivali pobjednika. Nikada se nisam štedio, nikad mi nije nedostajalo volje i želje da budem među najboljima... U karijeri, u prvenstvenim utakmicama, postigao sam više od 600 zgoditaka što mi je osiguralo četvrto mjesto na listi najboljih strijelaca svih vremena jugoslavenske vaterpolo lige. Vrtoglavi uspon moje karijere, koji je započeo dolaskom u “Jadran”, donosio mi je svake godine po jedno novo priznanje. Tako sam 1968. godine, kao igrač omladinske reprezentacije Jugoslavije bio na vrhu liste strijelaca, a 1970. godina donijela mi je naslov najboljeg strijelca prvenstva Jugoslavije.

Dvije godine kasnije izabran sam za najboljeg športaša Crne Gore, a dogodine osvajam i Žutu kapicu SN, kao najbolji igrač Jugoslavije. Te sam godine počeo igrati za reprezentaciju Jugoslavije, odmah ušao u ”sedam veličanstvenih”, kako su zvali momčad koju su činili Ozren Bonačić, Ratko Rudić, Dejan Dabović, Uroš Marović, Siniša Belamarić i Karlo Stipanić.

• Godine 1976. napuštate “Jadran” i dolazite u riječko “Primorje”? - Istodobno kada sam dobio poziv od “Primorja”, stigao je poziv i od Vlaha Orlića koji me je želio u beogradskom “Partizanu”, ali za mene nije bilo dileme. Presudilo je more bez kojeg ja ne mogu zamisliti moj život, ali i moj kum Dejan Dabović, koji je već igrao u “Primorju”. Tako je “Primorje” postalo moj športski, a Rijeka životni izbor. To je grad u kojem sam proveo najljepše godine mog života, bilo da se radi o športskim ili privatnim životnim segmentima. Veza s “Primorjem” i Rijekom ostala je jaka i dandanas, tako da sam često na Kantridi kao navijač, a poslije utakmice na obaveznoj večeri s prijateljima iz kluba uz prepričavanje onog dijela našeg života koji nas je spojio zauvijek • U kapici reprezentacije ostvarili ste velike uspjehe. Najveći je svakako,

21 Olimp

Olimpijske legende

Počeo je sa 17 godina, a u to vrijeme samo su najbolji pozivani u seniore u tom ranom dobu. Debitirao je zgoditkom protiv Lokomotive u Zagrebu... - Od premije sam odmah kupio kockasto odijelo - rado se prisjetio barba Zvone.

osvajanje srebrne Olimpijske medalje 1980. u Moskvi. - Vaterpolo je poslije zlata u Meksiku 1968., ušao u jedan negativan tijek rezultata, ali dolaskom Mira Ćirkovića-Trifuna za izbornika reprezentacije 1976. godine, stvari su se promijenile na bolje. Ćirković je krenuo u stvaranje potpuno nove, pomlađene ekipe. Od starih igrača, zadržao je jedino Rudića i Belamarića, priključivši im svoje nove izabranike, među kojima sam bio i ja. Miro Ćirković, taj genijalni vaterpolski vizionar, vratio je naš poprilično posrnuli vaterpolo na svjetsku scenu, na kojoj smo mi, njegovi izabranici znali samo za pobjede, osvajajući medalje jednu za drugom. Prva je bila zlatna na Mediteranskim igrama, zatim slijede srebrne sa europskog i svjetskog prvenstva, dvije srebrne LEN kupa, nekoliko medalja s turnira iz Amerike i Kanade i na kraju, onu nama najdraža, olimpijska u Moskvi 1980. Ta medalja je ujedno i kruna moje karijere. Biti među najboljim športašima svijeta na jednom mjestu, nešto je što se ne zaboravlja za cijeli život, a okititi se olimpijskom medaljom, put je koji vodi u vječnu slavu. Nama je u Moskvi zlatna medalja izmakla u posljednjoj minuti finalne utakmice protiv Rusa, koji su bili domaćini, pa samim time i favoriti... No, unatoč tomu što ostaje žal za porazom u finalu, kad se osvoji srebrna Olimpijska medalja, ona kod svakog igrača koji se borio za zlato, ima zlatni sjaj... • Na europskom prvenstvu u Splitu, svi su od vas očekivali zlatnu medalju... - Kad nam je u Moskvi izmaklo Olimp 22

zlatno odličje, bili smo uvjereni da će nam EP u Splitu sigurno donijeti zlato i da će upravo tim zlatom završiti uspješan ciklus reprezentacije koju je stvorio Miro Ćirković. To zlato smo dugovali sebi i našem izborniku – bili smo odlučni i uvjereni da nas na putu k tom cilju ništa ne može zaustaviti. Smrt je bila brža. Vozeći se na trening u Dubrovnik, gdje smo se pripremali za EP, Miro je poginuo nadomak Dubrovnika. Bio je to šok za cijeli vaterpolski svijet, a posebno za nas reprezentativce, što se odrazilo i na našu igru na EP, gdje smo osvojili četvrto mjesto. Nakon Splita, donio sam odluku, možda i malo ishitrenu da više ne igram za reprezentaciju. Imao sam nepunih 27 godina, ali ja se tada jednostavno nisam mogao pomiriti s idejom da nastavim reprezentativnu karijeru bez Mira Ćirkovića. Nedugo nakon te odluke, donio sam i drugu odluku, da prestanem s igranjem i svoj put u vaterpolu nastavim kao trener. • I tu ste imali velikih uspjeha? - U športu je najvažnije dati sve od sebe - moja je deviza koje sam se držao i kao igrač i kao trener. Uložio sam dosta truda, ali se isplatilo, jer sam došao do rezultata. Imao sam talenat, školovao sam se za trenera, sve sam izgradio ciglu po ciglu. Iznimno sam uporan i kada nešto zacrtam to guram do kraja i ne popuštam tako lako. Koštalo me dosta energije, ali sam zadovoljan. Najdraži mi je uspjeh onaj sa Bresciom koju sam uzdigao do neprikosnovenih Pro Recca i Posillipa. Kada sam došao za trenera Brescie, koja je bila na vaterpolskoj karti potpuno nepoznata, uvjerio sam čelne ljude kluba da me prate u mojoj namjeri da taj klub podignemo na respektabilnu razinu. Gradili smo istovremeno rejting, imidž i rezultate, a kao krajnji ishod, stiglo je osvojeno prvenstvo Italije, čime smo skinuli s trona dugogodišnjeg vladara Pro Recco. Bilo je to pet finalnih utakmica koje su ušle u povijest talijanskog vaterpola. Drugi meni drag trenerski uspjeh je osvojen naslov prvaka Crne Gore s Jadranom iz Herceg Novog, 2009. godine. Na taj način ispunio sam svoju želju da s klubom u kojem sam izrastao u vrhunskog igrača, ostavim trag i kao trener.

→ Summary ←

Zoran Mustur, true legend of Croatian water polo, left a significant trace in global pools as well. His greatest success as player is the Olympic medal in Moscow in 1980, while his greatest success as coach is the Italian championship he won with Brescia. He was famous for his strong shot and already at the age of 17 he became shooter of the Yugoslavian National Team. He grew up and started playing water polo in his native Montenegro, but at the age of 25 he moves to Rijeka where he was playing for the water polo club “Primorje” until the end of his playing career. As coach of Brescia, previously completely unknown on the water polo map, he won the Italian championship and dethroned the longtime champion - Pro Recco. These five finals entered the history of Italian water polo... Today he is coaching the “Dolphin” from Rovinj and he is trying to raise the Istrian water polo to a higher level. His wish is to become the coach of “Primorje”, a club from Rijeka which is today at the top of the European and world water polo.

• Imate li nekih neostvarenih športskih želja? - Samo jednu, a to je da budem trener “Primorja”. Danas sam angažiran u VK “Delfin” iz Rovinja, gdje pokušavam podići istarski vaterpolo na višu razinu. To je moj projekt u kojeg čvrsto vjerujem i nadam se da će mi se ostvariti još jedna želja koja je trenutno aktualna, a odnosi se na projekt koji pokušavamo pokrenuti na svim razinama, a to je - barem jedan zatvoreni bazen od 33 metra u Istri. S obzirom na to da je to želja svih nas koji radimo na podizanju i promoviranju vaterpola u Istri, tko zna, možda nam Sv. Eufemija, zaštitnica grada Rovinja, za koju vlada glas da ispunjava i nemoguće želje, pomogne da se u dogledno vrijeme naša želja i ostvari... 

Znanost i šport

portaši to nazivaju zonom, psiholozi plimom, a umjetnici ekstazom. U tom stanju športaši rezultate postižu bez napora, publika i protivnici gube se u blaženom i neprekidnom apsorbiranju tog trenutka. Jedan skladatelj ovako opisuje trenutke kada mu stvaranje ide najbolje: “Sami ste toliko ushićeni da gotovo imate osjećaj da ne postojite. Čini mi se da mi ruka radi samostalno i da nemam nikakve veze s onim što se događa. Ja samo sjedim i promatram, prepun strahopoštovanja i čuđenja. Note izviru same od sebe”. Istraživanje stanja psihofizičke koherencije, dakle stanja koje se povezuje sa značajnim smanjenjem unutarnjeg mentalnog dijaloga, smanjenjem stresnih doživljaja, povećanom emoOlimp 24

cionalnom ravnotežom i mentalnom jasnoćom, mogla bi nas dovesti do čitavog niza zanimljivih objašnjenja. Recimo, nerijetko srećemo ljude koji redovito vježbaju, paze na ishranu, žive zdravim načinom života, a stalno su bolesni. Kako je moguće da športaš velikog talenta s optimalnim uvjetima za trening ne uspijeva postići značajniji športski rezultat? Nadalje, postoje razni menadžeri koji su završili najprestižnije svjetske škole biznisa, a nikako ne uspijevaju ostvariti neki poslovni rezultat, čak štoviše, na glasu su kao oni iza kojih trava više ne raste. Očito se faktori uspjeha protežu dalje od mehanicističke paradigme prema kojoj se čovjek poistovjećuje sa strojem u kojem se udovi

promatraju kao poluge, srce kao pumpa, a mozak kao softver računala. Faktori uspjeha nalaze se u sposobnosti kreativnog razmišljanja, intuicije, opuštenosti, odnosno stanju povećane sposobnosti učenja i pohranjivanja informacija. Takvog stanja vrhunski športaši se prisjećaju kroz vrijeme kada su postizali najbolje rezultate, kad su trenirali bez boli i napora, uz osjećaj savršene mekoće i lakoće pokreta, koordinacije i učinkovitosti, kada su bili u zoni. Na tu temu niz zanimljivih razmišljanja iznio je prvi tenisač svijeta Novak Đoković u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Serve to Win“, ali i brojni drugi vrhunski športaši kroz razgovor o najsjajnijim trenucima svoje karijere. Tragom istraživanja novih paradigmi

Zona športa Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK Fotografije: HINA

Faktori uspjeha nalaze se u sposobnosti kreativnog razmišljanja, intuicije, opuštenosti, odnosno stanju povećane sposobnosti učenja i pohranjivanja informacija. Takvog stanja vrhunski športaši se prisjećaju kroz vrijeme kada su postizali najbolje rezultate

koje bi mogle omogućiti daljnju ekspanziju u športu, ali i u društvu općenito, dolazimo do kalifornijskog instituta HeartMath, gdje se u suradnji sa sveučilištima, istraživačkim centrima i zdravstvenim ustanovama istražuje emocionalna fiziologija, interakcija srca i mozga, emocionalna energetika, intuicija, psihofizička koherencija i slično. Rezultati njihovih istraživanja govore kako srce proizvodi najsnažnije i najopsežnije ritmičko elektromagnetsko polje koje prožima svaku stanicu našeg tijela. Negativne emocije kao što su ljutnja i strah izazivaju neuobičajene i nekoherentne obrasce srčanog ritma, za razliku od pozitivnih emocija poput radosti i zahvalnosti

koji se povezuju s glatkim i koherentnim obrascima srčane aktivnosti. Komunikacija ljudi uz pomoć spomenutog elektromagnetskog polja daje čitav niz objašnjenja, primjerice, zašto u prisutnosti ljudi koji zrače radošću i ljubavi pokupimo dobro raspoloženje, postanemo motivirani i odjednom vidimo rješenje nekih problema koja nas muče duže vrijeme. Brojni eksperimenti su pokazali da srce posjeduje vlastiti živčani sustav s razvijenom mrežom od preko 40.000 neurona, te da signali koje srce neprestano šalje mozgu utječu na funkciju viših moždanih centara povezanih s percepcijom, spoznajom i procesiranjem emocija. Drugim riječima, pozitivne emocije koje osjećamo u svom srcu nam poma-

žu da aktiviramo skrivene potencijale svog mozga i postanemo daleko kreativniji u rješavanju problema, dok negativne emocije i stanja poput panike i straha u potpunosti blokiraju našu kreativnost i sposobnost percepcije. Električna aktivnost u mozgu (EEG), obrasci moždanih valova i sve ono što povezuje čovjekove emocije i fiziološku reakciju organizma, bili bi nastavak ove teme, kao i metode za postizanje stanja optimalne psihofizičke usklađenosti, dakle, onog što športskim rječnikom nazivano - zona. Međutim, zone u kojima se nalazi športaš za vrijeme bavljenja športom mogu se podijeliti, baš poput onih parkirnih, u više kategorija - od onih ekskluzivnijih do neatraktivnih. Neke zone koje srećemo u športu mogle bi 25 Olimp

Znanost i šport se nazvati zonama sumraka, baš kao popularni SF serijal iz 80-ih. Razlog postojanja tih zona moguće je objasniti putem stereotipnih uvjerenja nekih trenera da se uspjeh u športu može postići samo uz pomoć suza, muke, da ne kažem krvi. Drugo tumačenje tih zona niske frekvencije moguće je pronaći kroz igranje jedne karakteristične društvene uloge, a to je uloga žrtve. Nerijetko športaši s velikim nezadovoljstvom negoduju prema činjenici da se više trude i muče na treningu, a da zarađuju manje novaca od športaša

Zone u kojima se nalazi športaš za vrijeme bavljenja športom mogu se podijeliti, baš poput onih parkirnih, u više kategorija - od onih ekskluzivnijih do neatraktivnih nekih drugih športova - možda se u ovakvim emocijama ljubomore krije uzrok predrasuda prema nogometašima. Dok je uloga žrtve jedna od najraširenijih društvenih uloga - žrtva na radnom mjestu, žrtva u braku i sl. - postoji i jedna druga uloga, a to je uloga hladnog i bezosjećajnog pojedinca, nekog tko nema vremena za emocije jer je život ipak nešto ozbiljnije. Iako se ljudima koji igraju ovu društvenu ulogu nerijetko dogodi da ih nakon nekog vremena okolina više ne shvaća ozbiljno, očito je njihov utjecaj na društvo, a samim time i na šport vrlo značajan. Gledanje s određenom dozom prijezira na ljude u kojima prevladavaju pozitivne emocije, s vremenom je stvorilo društveno okruženje u kojem, kao da se ljudi međusobno

Olimp 26

natječu čija je drama veća i tko je u životu pretrpio veću bol. Znajući koliko ovakav obrazac nepovoljno utječe na ukupno stanje društvene svijesti i morala, nije teško shvatiti pretpostavku da se dio uzroka ekonomske krize nekog društva nerijetko krije u krizi morala. Analiza učinkovitosti ljudi raznih profesionalnih djelatnosti u odnosu na njihove prevladavajuće emocije, dovest će nas do zanimljivih spoznaja, a možda ćemo neke stvari oko sebe vidjet sasvim drugim očima. Vrhunski športaši, višestruki osvajači medalja na najvećim međunarodnim natjecanjima sigurno imaju svoju priču, priču o zahvalnosti, hrabrosti, upornosti i ljubavi. Nitko od njih nije postigao uspjeh dok nije razriješio svoje unutarnje konflikte, oslobodio se negativnih emocija i otvorio vrata intuiciji i naučio osluškivati suptilne note svog srca. Svoje uspjehe postigli su u konkurenciji koja se doista može nazvati globalna. U ovom, kao i u brojnim drugim slučajevima, društvo bi od športa moglo naučiti mnogo toga, neovisno radi li se o nacionalnoj ekonomiji, obrazovanju, upravljanju ili nečem drugom. Iako se zone u športu, a tako i u društvu mogu podijeliti u raspon između očaja, beznađa, ljubomore i prezira do zahvalnosti, radosti i prihvaćanja, možemo ih u grubo podijeliti u dvije osnovne kategorije. To su stanja u kojima je prevladavajuća emocija strah, te stanja u kojima prevladava emocija ljubav. Zaključak ovoga puta možemo donijeti na jedan šaljiv način, a to je da su većina problema u športu, a tako i brojnim sferama društva zapravo ljubavni problemi. Prva reakcija na ovu šalu možda je i test za određivanje zone u kojoj živimo, kao i društvene uloge koju svakodnevno igramo...  Literatura: Đoković, N. (2013). Serviraj za pobjedu. Beograd, Laguna Goleman, D. (1997). Emocionalna inteligencija. Zagreb, Mozaik knjiga Lavrence A. Percin, Daniel Cervone, Oliver P. John (2008). Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja. Zagreb, Školska knjiga McCraty R, Atkinson M, Tilla WA, Rein G, Watkins AD. The effect of emotions on short-team heart rate variability using power spectrum analysis. American Journal of Cardiology 1995; 76 (14): 1089-1093 Penney Peirce (2010). Frekvencija. Zagreb, Planetopija www.heartmath.org

→ Summary ←

Regardless whether is it the zone diet, training in zone or life in zone in general , the word zone took its place in numerous titles of contemporary literature in the field of psychology , sports, medicine, etc. In this state the athletes achieve results without effort while the public and opponents are getting lost in blissful and continuous absorption of that moment. The softness of movements, mental sharpness, perfect psychophysical harmony and state of inner peace help the athlete to achieve astonishing results. In addition to the numerous top athletes, the best tennis player of the world Novak Dokovic talks in his book, Serve to Win, about a series of personal experiences related to lifestyle, especially diet, but also about the thoughts that that led him to that state. Intuition, bursting with energy, mental discipline and prevailing positive emotions have a significant impact on achievement of such a state. The American Institute HeartMath deals with this and many other topics related to achieving the optimal psychophysical coherence. In cooperation with universities, research centers and health facilities, the Institute conducts researches on emotional physiology, heart-brain interactions, emotional energy, intuition, etc.. The results of their research showed that heart produces the strongest and most extensive rhythmic electromagnetic field that pervades every cell of our bodies. Negative emotions, such as anger and fear, cause the unusual and incoherent patterns of heart rhythm, as opposed to positive emotions such as joy and gratitude that relate to smooth and coherent patterns of cardiac activity. Communication with the help of electromagnetic field, the impact of that field on cellular metabolism or on the field of another person as well as many other topics could inspire us to a completely different conception of success in life, as well as to the ways of protecting human health and disease prevention. Although many social roles or masks that we encounter on a daily basis can create the perception that we should trust only those with sulky and frowning faces and stories on hard life, it is obvious that exactly those states produce great mental numbness, a drop of creativity and intuition and low operating result. The very top athletes have shown that way to the top, at least the part related to emotions, is not fear, anxiety, despair and suffering, but courage, happiness, acceptance and love.

GODINA 44 • BROJ 167 • PROSINAC 2013.

Povijest hrvatskog športa

120 GODINA SPLITSKE GIMNASTIKE (Robert Kučić)------------------------------------------- str. 2 VK JUG - 90 GODINA PONOSA GRADA DUBROVNIKA (Mladen Cukrov)------------------------- str. 7 IN MEMORIAM: VLATKO MARKOVIĆ / ANTE JURIĆ / RENATO VUČETIĆ (Jurica Gizdić)------ str. 11

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

JUBILEJI

120 godina splitske gimnastike P ovijest gimnastike u Splitu, kao i svugdje u Hrvatskoj, vezana je za Sokolski pokret koji na ove prostore dolazi iz Češke. Gimnastika u tom vremenu, i između dva svjetska rata, uglavnom se razvijala u sokolskim društvima i nezamislivo je taj šport promatrati odvojeno od Sokola. Hrvatski sokol u Splitu utemeljen je 26. 1. 1893. godine. Osnivanjem ovog prvog gimnastičkog društva, ostvarena je, kako je zapisano, davna želja splitskih rodoljuba. Osnivačka skupština održana je u dvorani Hrvatskog pjevačkog društva „Zvonimir“. Najava s dnevnim redom zabilježena je u tadašnjem listu „Narod“. Isti list 27. 1. u rubrici Domaće viesti Split, donosi članak koji u originalu glasi: „Hrvatski Sokol, novo ustrojeno gimnastičko društvo u našem gradu imalo je jučer svoju ustanovljujuću skupštinu, kojoj je prisustvovalo do 60 članova. Pročitana su pravila, družtvena te izabrano upraviteljstvo: starešinom gosp. Vice Katalinić, i članovi odbora: Dr. Grgić, Mate Jankov, I. Smodlaka, Dr. Trumbić. Nadalje je skupština izrazila priznanje i blagodarnost g. Dru. Mangjeru na trudu, kojim je nastojao da se oživotvori ovo družtvo, te time izvršilo obećanje koje je dao zagrebačkim sokolašima, da će i Split stupiti u kolo slovjenskih sokola! Mi se veselimo s naše strane ovoj novoj otačbeničkoj instituciji, nadajući se da će splitski sokolaši uvjek držati pred očima svoj pravi cilj, koga je tako liepo označio o t a c s l a v j e n s k i h „Sokola“ Dr. Tyš.“ (op. tekstopisac je mislio na dr. Tyrša). Imena utemeljitelja, da se ne zaborave, novim generacijama potrebno je spomenuti. Nije jednostavno do njih doći budući se ovaj dio povijesti nalazi u brojnim starim tiskovinama pohranjenim u knjižnicama i muzejima. To

su Vicko Vinko Katalinić, Dujam Mikačić, Gajo Bulat ml., Josip Smodlaka, Filip Raffaelli, prof. Vid Petričević, Nikola Bonetti, Paškval Roje, Petar Stalio, dr. Edvard Grgić, pl. Radivoj Tartaglia, Antun Fertilio, Ivan Juch, Antun Novak, Dušan Mangjer, Antun Piteša, Mihovil Matević, Josip Barač, Ivan Šegedin, Juraj Botić, Slavko Braida, Vicko Tudor, Vjekoslav Radica, Josip Jakasović, Frane Buj, Juraj Kalina, Jerko Mladineo, Marin Prvan, Dujam Lavandeš, Stjepan Fabjanac, Filip Kundić, Josip Marasović, Josip Defranceshi, Vjekoslav Gašparović, Artur Ružička, dr. Ante Trumbić, Josip Ljubić, Adolf Namar, J. Miloš Kolombatović, Frano Rosić, Ljubo Marinović, Petar Franceshi, Hugo Werk, Ante Matošić, Josip Fattori, Bartul Candutti, prof. Jakov Siriščević, dr. Ivan Manđer, dr. Vicko Mihaljević, Mate Jankov, Filip Muljačić, Kamilo Roje i Ante Mladina, dr. Josip Smodlaka, prof. Vjekoslav Siriščević (vrsni vježbač i prvi učitelj). Za prvog starješinu izabran je Vicko Katalinić.

Prvi nastup na Krajevoj njivi Splitski Sokol nastao je u vrlo složenim političkim prilikama. Split se nalazio pod administrativnom upravom Austro-Ugarske monarhije, odvojen od Hrvatske. Iako je splitska općina bila u rukama Narodne stranke na čelu s dr. Gajom Bulatom od 1882. godine, protivnici sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (autonomaši-talijanaši) i dalje su bili vrlo jaki, politički i privredno. U to nemirno i burno vrijeme često se bilježe sukobi, pa i fizički obračuni protivničkih strana. Mlado društvo brzo je napredovalo. Iznajmljene su prostorije u podrumima Dioklecijanove palače. Prvi put splitPiše: Robert Kučić

Hrvatski sokol u Splitu utemeljen je 26.1.1893. godine. Prošlo je, eto, 120 godina od začetka splitske gimnastike koja je uz niz zaslužnih imena iznjedrila i dvostruku olimpijku Tinu Erceg “Sokol” Split 1893. godine

Splitski “Sokol” ski Sokoli javno nastupaju 7. svibnja 1893. godine (na Sv. Duju) izvodeći vježbe na Krajevoj njivi (kasnije staro Hajdukovo igralište). Vrlo brzo mračne i vlažne prostorije zamjenjuju drugima u palači Ivellio, u samom središtu Dioklecijanove palače, a potom prelaze na Prokurative. Selidba dovodi društvo tako u prostorije današnjeg kina „Karaman“ koje je imalo vrt i gdje je bilo uređeno ljetno vježbalište. Danas je to prostor Vid Morpurgove poljane, nedaleko splitske Rive. Napokon, 1908. godine, splitski Sokol ulazi u nove, tek sagrađene prostorije Hrvatskog doma, danas Tončićeva ulica. Sokol je bila organizacija koja je prvenstveno njegovala rodoljublje, okupljanjem mladih kroz razne aktivnosti, glazbu, čitaonice, predavanja, izlete i gimnastiku, koja je tada bila sinonim za svekolike poznate sportove tog vremena. U krilu Sokola, u cilju discipline, posebno su se njegovale takozvane proste vježbe (pokreti tijela u mjestu i pokretu, pojedinačno i u skupinama), i vježbanje sa spravama i na spravama odnosno gimnastika. Tako zahvaljujući sokolskoj organizaciji 2013. godine splitska gimnastika obilježila je 120. obljetnicu utemeljenja. Ali da se vratimo u daleku povijest, kad je gimnastika počela svoj put u Splitu. Od tada do danas prevalila je dugi put. Bio je to put uspona i padova, a ova obljetnica je prilika da se prisjetimo koliko je Hrvatski sokol u Splitu imao utjecaja na razvoj športa u gradu kojemu je šport danas neka vrsta brenda, pa i više od toga. Istražujući povijest sokolstva zapažamo veliku ulogu u razvoju školske tjelovježbe. Gotovo svi predavači ovog predmeta u splitskim srednjim školama bili su upravo istaknuti vježbači Sokola. Do I. svjetskog rata splitski sokolaši imaju veliki broj nastupa na tada popularnim

akademijama i sletovima. I prvu nogometnu utakmicu odigrali su Sokoli 1903. godine u Trogiru za vrijeme društvenog izleta. Obnova 1926. u kavani Bajamonti Od imena vrsnih športaša, vježbača i prvih prednjaka u tom se razdoblju spominju Vjekoslav Radica, Ante Novak, Marin Martić, Lovre Cvitanić, Ivo Šegedin te stručni učitelji Vladimir Novak i Šime Vučić Đaković, obojica školovani u Pragu. Od stručnih učitelja još se navode Ljubomir Nehrony i Bergant (izvrstan vježbač na spravama). Prednjački zbor 1909. dobiva pojačanje iz Pule (Gradečka, Kusak, Sekić) i Zagreba (Lhotsky, Valdman, nešto kasnije Palčić). Od Splićana svakako još treba spomenuti Marka Mikačića, Josipa Kotu Kraljevića, Juru Vrcana i kipara Tomu Rosandića. Zanimljivo je da je i Marko Uvodić poznati humorist (autor prvog i drugog Libra Marka Uvodića Splićanima), bio odličan vježbač, čak je i predavao gimnastiku u jednoj splitskoj srednjoj školi. U svojoj bogatoj i burnoj povijesti splitski Sokol nekoliko je puta bio i zabranjivan, a prvi put zabranjuju njegovo djelovanje austrougarske vlasti pred I. svjetski rat 1914. godine. Po završetku rata (u razdoblju od 1918. do 1941. godine) u Splitu djeluje nekoliko stalno ili povremeno sokolskih i orlovskih gimnastičkih društava. Sokol kao napredna organizacija uvodi u cilju afirmacije ravnopravnosti među spolovima i ženske kategorije u sustav tjelovježbe. U novoj državi SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) u prvoj fazi smatrali su splitski Sokoli da su ciljevi postignuti i da je vrijeme za stvaranje zajedničke organizacije svih

JUBILEJI južnoslavenskih Sokola. Obnavljaju se i Sokolske župe, ali sa jugoslavenskim predznakom pa tako i Hrvatski sokol Split postaje jugoslavenski. Politika i nametanje jednostranih interesa nije zadovoljavala članstvo i mnogi su razočarani. Ipak ostaju vjerni vodećoj ideji. Rascjep u takvoj situaciji bio je neminovan i 1922. rezultira obnovom Hrvatskog sokolskog saveza. U Splitu ova obnova kasni i tek nakon velikog sleta u Zagrebu 1925. godine, proslave 1000. godišnjice Hrvatskog kraljevstva, pokreće se (uz veliku nevjericu dnevnog tiska) obnova Hrvatskog sokola u Splitu. Ovaj svečani čin obavljen je u današnjoj kavani Bajamonti 1926. Novo, staro društvo tada ima prostorije u današnjoj studentskoj menzi (Starčevićeva ulica). Hrvatski sokol Split djeluje vrlo aktivno, međutim rješenjem županije u Splitu od 27. listopada 1929. - raspušta se. „Uslijed svog djelovanja i držanja prestalo je da odgovara uslovima svog pravnog postojanja i postojećeg pravnog poretka“, kako je napisano u rješenju. Bez obzira na politiku Sokol nastavlja svoje djelovanje

DTO “Partizan”1952. i privlači mlade željne bavljenja gimnastikom i ostalim tradicionalnim športovima. U ovom razdoblju radi svestranosti splitskih sokolaša i drugi klubovi koji se osnivaju i osamostaljuju u Splitu koriste pojedine članice i članove. Tako Zulejka Stefanini, Lena Novak, Danica Linardović, Gorka Mrkušić, Jadranašice, skaču sa daske u more i vodu, te plivaju uz velike uspjehe. Spominju se vrijedni prednjaci Jure Vrcan, Zvonko Barišić, Ante Ercegović, Krešimir Lovrić, Leo Lovrić, Marko Mikačić, Petar Pjero Pavičić, Marin Šegvić, Ante Tomaseo. Tradicija svestranosti gimnastičara nastavila se i dalje, tako da je veliki broj splitskih vrhunskih športaša svoje prve športske korake započeo u staroj dvorani Hrvatskog sokola. Posebna pažnja u splitskom Sokolu poklanjala se vježbama na spravama. Tako je na poziv sokolaša Šime Đidere u Split došao slovenski gimnastičar i prednjak Stane Derganc. Na svjetskim prvenstvima kao član jugoslavenske reprezentacije 1922. i 1926. godine osvojio je momčadsku srebrnu medalju te dvije brončane medalje pojedinačno. Na Igrama 1928. godine u Amsterdamu osvojio je bron-

čanu medalju u preskoku preko konja. U Splitu je živio od 1927. do 1929. (imao je trgovačku radnju). “Sokol na Jadranu“ Još jedan veliki prednjak u to vrijeme boravi u Splitu, Fran Lhotsky autor brojnih sletskih vježbi i stručnih članaka u listu Soko na Jadranu. I “Ruža Hrvatska” Savka Dabčević bila je vrijedna članica splitskog Sokola... Kraj sokolskog pokreta u Splitu označio je početak II. svjetskog rata i okupacija 1941. godine. Svu vrijednu arhivu uništavaju i pale ispred Hrvatskog doma na ulici talijanski fašisti. Knjigu zapisnika od 1893. do 1910. godine iz vatre spasio je poznati sokolaš i prednjak Stipe Vrdoljak, inače dugogodišnji glavni odgovorni urednik glasila Sokol (Soko) na Jadranu. Za vrijeme rata prestala je sva gimnastička aktivnost u Splitu. Nakon oslobođenja, splitski gimnastičari nastupaju na Saveznom fiskulturnom sletu u Beogradu 1947., te na XI. sveslavenskom sletu u Pragu 1948. godine. Gimnastički savez Jugoslavije osnovan je u travnju 1948.

KRSG Floramy. godine, a u Splitu Gimnastičko društvo u studenome te iste 1948., a koje je u stvari započelo djelovati tek u travnju 1949., u jedinoj tada slobodnoj dvorani Učiteljske škole. Po uzoru i organizacijskoj strukturi predratnog Sokola, početkom pedesetih godina osnivaju se u tadašnjoj državi nova društva DTO Partizan (Društvo tjelesnog odgoja). Na starom Hajdukovom igralištu 1951. godine organizirano je dotad najmasovnije državno prvenstvo u gimnastici – sudjelovalo je čak 1083 gimnastičarke i gimnastičara, a natjecalo se već od šest sati ujutro. Cjeloviti prikaz tog događaja zabilježio je predratni sokolski prednjak Fran Lhotsky i objavio u Zagrebu 1956. godine. DTO Partizan u Splitu osnovan je 1952. godine, a društvo djeluje u bivšem Hrvatskom domu-Sokolu. To je također bila svestrana športska organizacija s nasljeđenim materijalnim sredstvima, objektima, tradicijom a i kadrovima. Poznati i ugledni građani Splita vodili su kao predsjednici desetljećima brigu o društvu DTO Partizan, kasnije gimnastičkom klubu Split (imena su poredana abecednim redom) - Dinko Pivalica, Ivo Perdić, Josip Begonja, Robert Kučić, Vladimir Pintarić. Prednjaci, treneri:

Anka Vidaković, Darinka Daca Milojković, Desa Flesch, Georgije Kolarov, Marija Vujnović, Mira Čurković, Srečna Đonlija, Vida Kolarov, Zdenka Bulić, Zora Omčikus, Ante Paut, Ante Tonći Ercegović, Fabijan Petar, Ivo Eterović, Ismet Mrgan, Joško Gerželj, Nikola Večernik, Velimir Gavranić. Istaknute gimnastičarke i gimnastičari bili su Ada Mulaosmanović, Ana Bebić, Ana Jadrić, Ana Marušić, Ana Petrić, Ana Šolić, Andrea Mustapić, Andreja Burazin, Anita Mišić, Anita Tintor, Ankica Pogančić, Antonia Kuzmanić, Antonia Pisac, Antonija Mandić, Aranka Bilić, Aurelija Olujić, Biserka Kovačević, Blanka Radić, Bruna Pržić, Dajana Radman, Danira Cica Pajić, Daša Bučan, Daša Gizdić, Dora Popić, Dora Tičinović, Dora Violić, Doris Delić, Dragica Kapetanović, Dunja Pilić, Dunja Šarić, Edita Atias, Emilija Butterer, Filomena Čosić, Gorana Leskur, Gordana Buj, Gordana Crnogorac, Gordana Karninčić, Gordana Kostić, Helena Maleš, Ina Maskareli, Iva Marjanović, Ivana Glavović, Ivana Hrol, Ivana Pelivan, Ivanka Dražić, Ivona Buzov, Jadranka

GK Split

Damir Zubanović, Danijel Denegri, Darko Košta, Davor Memišević, Dražen Pavić, Goran Račić, Ratko Baturina, Hasan Kovačević, Hrvoje Nikolić, Igor Đaković, Ivica Flesch i braća blizanci, Ivo Barić, Janez Knific, Joško Karninčić, Kruno Perković, Lenko Šegvić, Marko Stipanović, Marušić, Joško Gerželj, Mate Balov, Mate Pandža, Marko Protega, Mićo Novaković, Milan Mutak, Milan Braco Željeznjak, Mile Gerželj, Miljenko Gusić, Miro Rajčić, Neno Martinović, Neno Marušić, Nikola Balenović, Nikola Večernik, Pavle Kolarov, Petar Režić, Pjero Kalebota, Rajko Dimić, Ratomir Tvrdić, Robert Kučić, Siniša Kučić, Slavko Fridl, Slavko Kaliterna, Slobodan Dragičević, Stipica Tešija, Tomislav Dragun, Tonći Dubaić, Vjeko Karabatić, Vladimir Savić, Zvonko Perišin, Željko Čosić. MIS kao podstrek U cilju unapređenja gimnastike na poziv iznova dolazi stari športski prijatelj Stane Derganc i marljivo vodi mlade splitske gimnastičare. Na starim spravama bez dovoljno strunjača splitske gimnastičarke i gimnastičari upornim radom postižu zapažene rezultate. Neki brane boje republičkih reprezentacija u omladinskim i juniorskim konkurencijama. Gimnastika ostaje u okviru Partizana sve do 1967. godine, kada se osniva samostalni Gimnastički klub „Split“. To je vrijeme kada gimnastika ostaje bez svoje baze, prepuštena sama sebi. Veliki broj kadrova ostaje pri društvu za rekreaciju Partizan, dok se mali broj veže za novi samostalni klub Split. Klub je dobio vrlo malu satnicu u dvorani, sasvim nedovoljnu za potrebe ozbiljnog treniranja sve zahtjevnije gimnastike. Najavljivanje kandidature Splita za Mediteranske igre budile su novu nadu po pitanju prostornog rješenja i toliko potrebnih gimnastičkih sprava. Kao uvertira ovom događaju koji je promijenio izgled grada pod Marjanom, bio je nastup Magde Milošević, članice gimnastičkog kluba Split na Mediteranskim igrama u Izmiru 1971. gdje je osvojila ekipno srebrnu medalju, i brončanu u preskoku pojedinačno. Gimnastički entuzijasti i volonteri dugo su upozoravali športske vlasti na neodrživo stanje gimnastike u Splitu, a Magdin rezultat i skorašnje MI u Splitu motivirale su vojsku gimnastičkih zaljubljenika koji su nesebičnim i fanatičnim radom doprinijeli uspjehu iznad svih očekivanja gimnastike na VIII. Mediteranskim igrama 1979. godine. Stari prijatelj splitske gimnastike, prednjak i trener Stane Derganc, bio je počasni gost za vrijeme Igara. To je ujedno bio i njegov posljednji susret sa svojim učenicima... Gimnastički klub Split i prije ovih igara, kao i poslije, bio je organizator brojnih gimnastičkih međunarodnih natjecanja i događaja od kojih izdvajamo susret Hrvat-

Najavljivanje kandidature Splita za Mediteranske igre budile su novu nadu po pitanju prostornog rješenja i toliko potrebnih gimnastičkih sprava

Bulj, Jadranka Butigan, Jadranka Gerželj, Jadranka Pivalica, Jadranka Radić, Jasna Gluić, Jasna Lukić, Jelena Titlić, Jelena Veršić, Josipa Krstulović, Karla Šegvić, Karla Zubanović, Laila Marini, Lana Žaknić, Lidija Bačić, Loredana Delić,Lovrenka Jurišić, Luiza Franulović, Ljiljana Poljak, Ljiljana Vujević, Ljubica Vatavuk, Magda Milošević, Maja Barač, Maja Levatić, Majda Vojković, Marija Kokan, Marija Pejnović, Marija Prančević, Marija Vujnović, Marina Đirlić, Mila Lapov, Mira Jurišić, Mira Radovančić, Miranda Šegvić, Nataša Gerželj, Nikolina Dujmović, Nina Keglević, Petra Brkljačić, Petra Deljak, Rina Viđak, Ruža Ratković, Sandra Grančić, Severka Kolombatović, Silvana Stojnić, Slavenka Marini, Smiljana Miletić, Tanja Ševo, Tea Reljić, Tončica Gerželj, Tonka Bilan, Vanja Miletić, Vanja Zerdun, Vasja Borovina, Vedrana Veić, Vera Laušić, Vesna Katić, Vesna Tiške, Vinka Miličić, Višnja Varga, Zdenka Bebić, Zlata Žuvela, Zosija Jelaska, Aleksandar Đidera, Ante Barić, Ante Cvitković, Andrija Kuzmanić, Ante Keđo, Ante Vrdoljak, Bogdan Alabanda, Bašić Bogdan, Bašić Igor, Braslav Nikolić, Bratislav Stanković, Dalibor Elez, Damir Balić,

JUBILEJI

GK “Marjan” Split ska-Švicarska 1951. godine pod reflektorima na Hajdukovom igralištu, Jugoslavija –Švicarska na istom mjestu 1953., zatim Hrvatska-ČSSR, Hrvatska-Poljska, Jugoslavija-DDR (oproštaj Miroslava Cerara od natjecanja), Hrvatska-Bavarska 1986. godine (članica GK Split Gordana Crnogorac je u reprezentaciji, a Magda Milošević, također članica splitskog kluba je vodnica reprezentacije), Jugoslavija-Mađarska, Jugoslavija-Švicarska. GK Split organizator je i priprema rumunjske ženske olimpijske reprezentacije 1986. Zvijezda je rođena - Tina Erceg Kao svojevrsnu nagradu po završetku MIS-a, klub seli u jednu od dvorana u SC Gripe, gdje konačno ima stalno postavljene nove sprave s netom završenih igara. Dvorana doduše nije zadovoljavajućih dimenzija, tako da jedan termin za preskoke još ostaje u staroj dvorani. Uskoro, sistematizacijom korištenja dvorana, u specijaliziranu gimnastičku dvoranu ulaze neke srednje škole i klubovi. Bez mogućnosti kontrole započelo je devastiranje teškom mukom stečenih sprava. Na Gripama klub ostaje do smjene športske birokracije, koja potezom pera donosi odluku o preseljenju kluba u malu dvoranu SC Poljud. Tu se nastavlja priča o devastiranju već dobro olinjale opreme pojačanim ulaženjem u dvoranu bez kontrole. U Splitu se 28. 10. 1998. osniva novi gimnastički klub “Marjan”, koji odlukom športskih vlasti koristi zajedničku dvoranu, sprave i opremu. “Marjan” osnovan je na inicijativu nekadašnje najuspješnije gimnastičarke Splita Magde Milošević koja okuplja stručnu ekipu s ciljem stvaranja vrhunske gimnastike novog doba. Upornim radom to im i polazi za rukom, vrlo brzo stvaraju okosnicu mladih vježbačica, i konačno - zvijezda je rođena. Tina Erceg postaje prva splitska gimnastičarka koja nastupa na Tina Erceg

dvama Olimpijskim igrama - u Pekingu 2008. i Londonu 2012. Tina je zadužila i žensku svjetsku gimnastiku, originalnim elementom koji nosi njezino ime. Profesionalnim pristupom stvaranja i otkrivanja talenata za športsku gimnastiku, surađujući sa Kineziološkim fakultetom, stvoren je snažan klub koji vrlo brzo preuzima primat u hrvatskoj ženskoj gimnastici i mlađim muškim kategorijama. Na čelu kluba je predsjednica Deni Borozan, a trenerski tim čine Damir Perković, Ivo Borozan, Magda Milošević, Mirko Đerek, Miro Končarević, Silvio Kalinski, Zoran Čuljak, Sunčica Delaš, Tina Erceg, Željana Bečić. Osim Tine, ovaj klub ima i cijeli niz odličnih gimnastičarki kao što su Ana Đerek, Ana Kovač, Ana Kutleša, Ana Lozina, Anći Borozan, Andrea Praničević, Antonija Šimundža, Dina Madir, Dina Žuvela, Gorjana Grbić, Ivanka Ljubić, Karmen Koljanin, Klara Carev, Kristina Čulić, Lana Juričko, Marina Baković, Meira Dujmov, Ružica Buzov, Sibila Klapan, Tea Lalić, Tea Stipica, Tina Vujević, Vedrana Veić. Od izvrsnih gimnastičara kluba Marjan bilježimo sljedeće: Duje Đerek, Duje Madir, Ivica Bago, Lovre Jukić, Mateo Mijić, Toma Piccini. Od 7. 5. 1991. godine splitskim gimnastičkim klubovima priključio se i Klub ritmičko-sportske gimnastike “Floramy”. Ovaj izrazito ženski klub uspješno vodi Ljerka Srhoj, u čemu joj je pomagala i Đurđica Miletić. Klub okuplja veliki broj splitskih mladih ritmičkih gimnastičarki od kojih su do sada najuspješnije Ana Božanić, Domina Zrnić, Gorana Perić, Jelena Matoković, Tonja Tadić. Na kraju ove gimnastičke povijesne priče u gradu Splitu, danas sa tri gimnastička kluba čije vitrine i police krase brojni trofeji i rezultati koji svi i nisu mogli biti ovdje spomenuti. Svakako da ovaj šport zaslužuje posebnu ediciju u kojoj će sigurno biti kudikamo više toga obuhvaćeno. Međutim, vrijedno je bilo spomenuti imena osoba koje su u 120 godišnjoj povijesti gimnastike svojim amaterskim djelovanjem doprinijeli barem malo u afirmaciji ovog sporta. Trudio sam se ta imena izvući iz zaborava. Završit ću rečenicom: trebalo je proći 120 godina da u Splitu i ovaj šport dobije svoju olimpijku. Znači, vrijedilo je truda... Literatura: Duško Marović, Povijest sporta u Splitu, knjiga prva Od antičkih igara do prvog svjetskog rata, Split, 1990. Toni Petrić, Sport u Splitu 1944-1984., Split, 1986. Duško Marović, Mihovil Radja, Povijest sporta u Splitu knjiga druga 1918. - 1941., Split, 2006. Privatna arhiva, Robert Kučić Ivo Borozan, GK Marjan 1998.-2008., Split, 2008.

OBLJETNICE

Devedeset godina ponosa grada Dubrovnika S Piše: Mladen Cukrov

Višestruki državni prvak i osvajač Kupa i trostruki europski prvak VK „Jug“, osnovan je prije 90 godina zahvaljujući ponajviše Rudiju Rešu koji je iz Sušaka stigao u Dubrovnik...

* NASLOVI PRVAKA Jugoslavija: 1925., 1926., 1927., 1928., 1929., 1930., 1931., 1932., 1933., 1934., 1935., 1936., 1937., 1940., 1949., 1950., 1951., 1952., 1980., 1981., 1982., 1983., 1985. Hrvatska: 2000., 2001., 2004., 2005., 2006., 2007., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. Kup prvaka: 1980., 2001., 2006

ve je počelo još 1923. godine kada je pri nogometnom klubu Jug osnovana i plivačka sekcija. Zasluge pripadaju najviše Rudiju Rešu, iskusnom plivaču, vaterpolistu i treneru Victorije iz Sušaka. Kao bankovni činovnik dobio je premještaj iz Sušaka u Dubrovnik gdje je 1923. u prvo vrijeme igrao samo nogomet u ŠK Jug. No, kao vrsni plivač i vaterpolist, Rudi Reš je odlazio često na kupalište Danče gdje je upoznao mladiće i djevojke sklone plivačkom športu. Osim plivačkih „republika“ u Splitu, i Dubrovnik je imao svoju „Republiku Danče“, gdje se mladost zabavljala i međusobno natjecala u plivanju, vaterpolu, skokovima, ronjenju i drugim igrama. Osnivač i predsjednik ove „republike“ bio je legendarni Frano Dabrović – Kamakura, dok je barjaktar bio Pero Kolić. Upoznavši se s njima, Reš je pokrenuo inicijativu da se osnuje plivačka sekcija pri klubu Jug. Potporu su mu dali spomenuti Kolić, braća Marko i Ivica Dabrović i Tonči Nardeli. Tako je ova plivačka sekcija Juga verificirana pri Plivačkom Savezu Jugoslavije u Zagrebu 1924. Prva sjednica Skupštine plivačke sekcije Juga održana je još 25. veljače 1923. a za pred-

Vaterpolisti Juga - prvaci Kraljevine Jugoslavije 1925. g. Slijeva: Ivica Dabrović, Marko Dabrović, Mirko Brajda, Dinko Fabris, Rudi Reš, Ante Zaharija i Zdenko Šapro.

Legendarno igralište u gradskom portu gdje se igrao vaterpolo u Dubrovniku od 1924. do 1961.

OBLJETNICE sjednika je izabran Milo Katić. Na mjesto tajnika izabran je marljivi Pero Kolić. Plivačka sekcija se već 1925. godine odvaja i postaje samostalna, a uz plivanje njeguje vaterpolo i skokove u vodu. Naslov europskog prvaka 1980. Vodeni športovi postaju sve popularniji te se osniva, tijekom 1924. ŠPK Penatur i plivačka sekcija GOŠK-a. Time su se stvorili uvjeti da se ovi klubovi međusobno natječu u prvenstvu Dubrovnika. Vaterpolisti Juga nastupili su prvi put na prvenstvu Jugoslavije u Splitu 1925. i na opće iznenađenje odmah su osvojili naslov državnog prvaka! U finalu su pobijedili favorizirani splitski Jadran sa 2-0. Sama utakmica protekla je u napetoj atmosferi, te je na kraju i prekinuta jer je igrač Jadrana Paško Bettini bacio u more zagrebačkog suca Nikolu Maleševića. Taj prvi naslov osvojili su Dinko Fabris, Ante Zaharija, Marko Dabrović, Rudi Reš, Ivica Dabrović, Zdenko Šapro i Mirko Brajda. Do finala momčad Juga je pobijedila

RUDI REŠ (1896. - 1971.)

Svojim dugogodišnjim aktivnostima, kao športaš, trener i sudac plivanja, vaterpola i skokova u vodu, zatim kao utemeljitelj i organizator, ostavio je dubok trag u dubrovačkom športu. Plivanjem se počeo baviti sa 17 godina u rodnom Sušaku. Već prije I. svjetskog rata sudjeluje na plivačkim natjecanjima ostvarivši zapažene rezultate za svoj klub Victorija iz Sušaka. Sudjelovao je i na prvom Prvenstvu Jugoslavije 1921. na Bledu osvojivši drugo mjesto na 1500 m. Boje svog kluba branio je do 1923., kada je, kao službenik Prve hrvatske štedionice, premješten u Dubrovnik. Svoja umijeća u plivanju i igranju vaterpola prenio je na mladiće i djevojke koji su se družili na kupalištu Danče. Jedan je od osnivača plivačkog kluba Jug koji njeguje i vaterpolo i skokove u vodu. Svoju karijeru u plivanju i vaterpolu završio je 1928. Nastavio je raditi u klubu kao trener. Radi posla je 1930. premješten u Mostar, te i tamo pokreće osnivanje plivačkog kluba. Nedugo nakon toga vraća se u Sušak i u svojoj 34. godini nastupa za Victoriju. Godine 1936. poslom odlazi u Novi Sad gdje osniva plivački klub Galeb i ostaje do početka Drugog svjetskog rata. Nakon rata Reš je neko vrijeme radio u Zagrebu gdje je pomagao u radu plivačkog kluba Mladost. Nostalgija ga 1946. vuče natrag u Dubrovnik gdje ostaje do smrti 1971. godine. Uz Peru Kolića zaslužan je da se s otvorenog plivališta na Dančama 1961. prešlo na novo igralište u Gružu. Svoje zadnje godine posvetio je radu s onima najmlađima, radujući se njihovim uspjesima.

Karlovac 8-1 i Sombor 3-2. Nakon ovog uspjeha VK Jug će sljedećih 13 godina biti nedodirljiv i osvajati državna prvenstva. U razdoblju od 1924. do 1941. Jug je imao veliki broj odličnih vaterpolista koji su sačinjavali gotovo kompletnu reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Perjanice ove darovite generacije svakako su bili vratar Dinko Fabris (1909.-1988.) koji je za reprezentaciju imao 13 nastupa (od 1927. do 1935.) i legendarni Luka Ciganović (1915.-1994.) poznat po tome što je nastupio na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu i 1948. u Londonu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo organiziranog igranja vaterpola u Dubrovniku. Završetkom rata dolazi do obnove aktivnosti kluba. Velike zasluge pripadaju nastavniku tjelesnog odgoja Vlahi Kojakoviću koji je uložio veliki trud u rad kluba kao trener plivača i vaterpolista, a radio je i kao tehnički referent. Klub prerasta u fiskulturno društvo s brojnim sekcijama. Prvi nastup vaterpolisti su imali na Fiskulturnom sletu NR Hrvatske od 16. do 19. kolovoza 1945. u Zagrebu i to kao reprezentacija Dubrovnika. Osvojeno je drugo mjesto iza Splićana koji su uspjeli okupiti dosta predratnih iskusnih igrača. Za Dubrovčane su od predratnih igrača nastupili samo vratar Dinko Fabris i Željko Standinger. Od 1945. do 1948. godine prvenstvo Jugoslavije osvajali su vaterpolisti splitskog Jadrana. U korak ih je pratio Jug kao drugi. Do prve titule Jug dolazi 1949., a momčad je igrala u sastavu: Dinko Fabris, Ivo Štakula, Branko Stanković, Vlado Ivković, Lovro Štakula, Matko Goszl, Željko Standinger i Luka Ciganović. Ovaj naslov potvrdili su i sljedeće godine. Pojavljuje se novi igrač Hrvoje Kačić koji će ostaviti dubokog traga u rezultatima kluba i reprezentacije. Nakon 1951. dolazi do smjene generacije, neki prestaju s igranjem, a neki odlaze u druge klubove. Samim time dolazi do krize dubrovačkog vaterpola. Vrhunac krize dolazi 1964. kada Jug ispada iz prve lige. Srećom, već 1967. se vraća na prvoligašku scenu te tako počinje ponovni uspon kvalitete i rezultata vaterpolista iz Dubrovnika. Ovaj „oporavak“ trajat će više od 10 godina, sve tamo do 1980. Te godine Jug je stvorio novu generaciju vaterpolista koja je dokazala svoju visoku kvalitetu. Kao pojačanje iz korčulanskog KPK stigao je Boško Lozica, tada najbolji vaterpolist Jugolavije. Time su se stvorili svi uvijeti da Jug postane prvak države. Dubrovčani su to i ostvarili, uvjerljivo s 18 pobjeda, tri neodlučena ishoda i jednim porazom u 22 susreta. Momčad koja je te godine postala državni prvak igrala je u sastavu Luka Vezilić, Đuro Savinović, Dubravko Staničić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Boško Lozica, Niko Matušić, Luka Vuletić, Goran Sukno, Ivica Dabrović, Antonio Milat i Gojko Vukašinović. Treneri su bili Trifko Banđur i Blago Barbieri. Vrhunac je bio ulazak u završnicu i osvajanje naslova europskih prvaka pobjedom protiv mađarskog Vasasa 8-2. Da bi održala kvalitetu i seriju dobrih rezultata, uprava Juga za trenera dovodi Splićanina Ivu Trumbića koji se istakao kao trener reprezentacije Nizozemke

Vaterpolisti Juga – prvaci Europe 1980. g. Stoje slijeva: Veselin Đuho, Ivica Dabrović, Milovan Tomić, Dubravko Staničić, Đuro Savinović, Goran Sukno; Ćuće: Antonio Milat, Božo Vuletić, Niko Matušić, Luko Vuletić, Boško Lozica.

Treba svakako istaknuti i povijesnu 2006. kada su osvojena sva četiri moguća trofeja državno prvenstvo, Kup Hrvatske, Kup europskih prvaka i europski Superkup! i Grčke. To se pokazalo dobrim potezom jer je Jug slijedeće 1981. godine osvojio dvostruku krunu. Na Svjetsko prvenstvo u Los Angelesu 1982. izbornik Ivo Trumbić je od „jugaša“ odabrao Boška Lozicu, Veselina Đuhu, Gorana Suknu, Božu Vuletića i Antonija Milata. Vaterpolisti Juga i te su godine postali državni prvaci. Nakon Ive Trumbića za trenera dolazi bivši igrač Đuro Savinović. Na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu nastupaju i tri igrača Juga - Goran Sukno, Veselin Đuho i Boško Vuletić i osvajaju zlatnu olimpijsku medalju. Povijesna 2006. - osvojena sva četiri trofeja Ova darovita momčad Juga, pod vodstvom Đure Savinovića, stalno je u vrhu jugoslavenskog vaterpola. Kruna je bila osvajanje naslova državnog prvaka 1985. Taj naslov osvojili su Jakša Bošković, Mario Bijač, Tomica Boras, Veselin Đuho, Niko Matušić, Luka Vuletić, Ivica Dabrović, Slobodan Trifunović, Goran Sukno, Josip Vezjak, Pavo Miljanović, Sergej Kolić, Pavo Vukosavljević, Mladen Delić, Toni Miloslavić i Željko Margaretić. Od 1985. do 1990. u velikoj konkurenciji među jakim klubovima kao što su Mladost, Jadran (Split), POŠK, Mornar, KPK, Partizan (Beograd), Jadran (Herceg Novi) i Kotor, vaterpolisti Juga su stalno u vrhu tablice. Jugoslavenska liga je u to vrijeme sigurno bila jedna od najačih u svijetu. Ivo Trumbić postaje ponovno trener Juga 1990. godine, a najbolji igrač Veselin Đuho nastavlja karijeru u Italiji. Kad je došlo do raspada Jugoslavije, Dubrovnik je napadnut od jugovojske, te je od 1991. do 1993. bio odsječen od ostatka Hrvatske. U tim napadima i bombardiranju ranama je podlegao Željko Standinger, jedan od najboljih strijelaca u povijesti kluba. Početak prvog vaterpolskog prvenstva Hrvatske bio je zakazan za 19. lipanj 1992., a momčad Juga je morala, radi ratnih prilika, prvi dio prvenstva odigrati u gostima. Na kraju su ipak bili treći, iza Mladosti i Jadrana.

Na radost Dubrovčana. vaterpolisti Juga 1994. dobivaju bazen pokriven tvz. „balonom“, što je riješilo dugogodišnji problem treniranja zimi i ljeti. Te godine za trenera Juga dolazi još jedan Splićanin, Neven Kovačević. Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. Maro Balić i Ognjen Kržić osvajaju srebrne medalje. Te godine vaterpolisti Juga osvajaju Kup Hrvatske. Za ovu generaciju nastupali su: Maro Balić, Tihomil Vranješ, Željko Vukčević, Davor Rilović, Ognjen Kržić, Stephen Gill, Elvis Fatović, Marko Iveković, Robert Lynn, Ivo Ivaniš, Alen Bošković, Pero Jovica, Frano Karač i Mario Rajčević. Odlaskom Nevena Kovačevića 1997. za trenera dolazi proslavljeni igrač Veselin Đuho. Nakon dugogodišnje dominacije zagrebačke Mladosti, momčad Juga u velikom stilu osvaja 2000. godine državno prvenstvo. U prvoj finalnoj utakmici u Splitu Jug je odigrao 9-9 sa Splitskom bankom. U uzvratu u Dubrovniku bilo je 12-6 za vaterpoliste Juga . Za ovu sjajnu generaciju igrali su: Goran Volarević, Tihomil Vranješ, Đani Pecotić, Davor Rilović, Ognjen Kržić, Mile Sodlaka, Dragan Medan, Ivo Ivnaiš, Alen Bošković, Tomas Molnar, Marko Iveković, Elvis Fatović, Frano Kovač, Marko Balić, Igor Računica, Nikola Latić, Laud Tropay i Emilio Taillo. Svojim uspjesima, vaterpolisti Juga su 2000. pridodali i europski LEN kup, a dogodine i naslov europskih prvaka. Treba svakako istaknuti i povijesnu 2006. kada su osvojena sva četiri moguća trofeja - državno prvenstvo, Kup Hrvatske, Kup europskih prvaka i europski Superkup! LITERATURA: Publikacija JUG, 1961.g., povodom 20 god ustanka dubrovačkog kraja Milivoj Petković, „Radovi iz povijesti sporta“ 1., Prikaz djelovanja sportskog društva „Jug“ u Dubrovniku 1923. – 1977.g. Renato Vučetić Splićo, Slobodna Dalmacija 2000.g., Sportski vremeplov, „Prvaci iz prve“. Renato Vučetić –Splićo, Slobodna Dalmacija 2000.g., Sportski vremeplov, „JUG –europski prvak“.

IN MEMORIAM

VLATKO MARKOVIĆ (Bugojno, 1. siječnja 1937. - Zagreb, 23. rujna 2013.)

Veliki nogometaš, trener i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza koji je trajno obilježio hrvatski nogomet, preminuo je 23. rujna 2013. u 77. godini života

latko Marković rođen je u Bugojnu 1. siječnja 1937. godine. Na početku nogometne karijere nastupao je 1955. godine za Iskru iz Bugojna, zatim je, od 1955. do 1958., bio nogometaš Čelika iz Zenice. Za zagrebački Dinamo (odigrao 252 utakmice i postigao četiri zgoditka) nastupao je od 1958. do 1966. i osvojio prvenstvo Jugoslavije 1958. godine i jugoslavenski nogometni kup u sezoni 1962./63. Za bečki Wiener Sport Club nastupao je od 1966. do 1967. godine, a za Austriju od 1967. do 1969. Marković je bio svestran igrač koji je jednako uspješno igrao u obrani i navali. Borben i hrabar, odlično je igrao glavom, pravodobno startao na loptu, imao je dobar pregled igre. Za reprezentaciju Jugoslavije kao nogometaš Dinama, od 1961. do 1962. godine, odigrao je 16 utakmica. Prvi put u prijateljskoj utakmici protiv Madžarske u Beogradu 7. svibnja 1961. (2-4), a posljednji put, također u prijateljskoj utakmici, protiv reprezentacije SR Njemačke u Zagrebu 30. rujna 1962. godine (2-3). Sudjelovao je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. godine u Čileu. Bio je izabran u najbolju momčad tog svjetskog prvenstva u sastavu: Schrojf, Djalma Santos, Masopust, Marković, Popluhar, Pluskal, Garrincha, Amarildo, Seeler, Pele, Zagalo. Kada se pogleda ova momčad, onda su jasne nogometne kvalitete koje je posjedovao Vlatko Marković. Po završetku igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirao je smjer nogomet. Trener nogometaša Zagreba bio je od 1970. do 1973., belgijskog Standarda iz Liegea od 1973. do 1974., francuske Nice u dva navrata, od 1974. do 1977. i od 1980. do 1982. godine. Trener Hajduka bio je u sezoni 1977./78. kada se sa scene povukla jedna vrlo uspješna generacija koja je prvih godina sedmog desetljeća prošlog stoljeća harala jugoslavenskim nogometom. Trener zagrebačkog Dinama bio je u više navrata, od 1978. do 1980., tijekom 1984. i od 1990. do 1992. S Dinamom je osvojio jugoslavenski nogometni kup u sezoni 1979./80. Trener je i športski direktor bečkog Rapida od 1984. do 1990., s kojim osvaja nekoliko trofeja. U sezoni

1972./73. s reprezentacijom Jugoslavije do 23 godine osvaja prvenstvo Europe. Od 1974. do 1986. djelovao je kao instruktor FIFA-e za francusko govorno područje, za što je nagrađen posebnim odlikovanjem francuske Vlade. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije bio je od 1993. do 1994. Kao športski djelatnik u Hrvatskom nogometnom savezu dosegao je najviše. Najprije je 1994. izabran za potpredsjednika HNS-a sa zadaćom nadzora tehničkog razvoja. Tijekom tog mandata izabran je 1996. za člana Komisije UEFE za tehnički razvoj. Godine 1998. dolazi na čelo Hrvatskog nogometnog saveza koju dužnost obnaša do 5. srpnja 2012., kada je izabran za prvog doživotnog počasnog predsjednika HNS-a. Pod njegovim vodstvom hrvatska izabrana vrsta plasirati će se na europska prvenstva 2004. u Portugalu , 2008. u Austriji i Švicarskoj i 2012. u Poljskoj i Ukrajini te na Svjetska prvenstva 2002. u Japanu i Južnoj Koreji te 2006. u Njemačkoj. Godine 2000. izabran je za člana FIFA-e zaduženog za nacionalne saveze. U 2002. godini dobiva još jedno priznanje iz FIFA-e: ulazi u Komisiju za „Goal-projekt“. Vlatko Marković prošao je u nogometu gotovo sve bio je igrač i reprezentativac, istaknuti trener te izbornik hrvatske reprezentacije. Nakon svih tih zadaća preuzeo je ulogu predsjednika HNS-a dajući Savezu jednu novu fizionomiju, prenoseći svoje bogato stečeno znanje te iskustvo poslovnog čovjeka, kao i brojne međunarodne veze. Posebno je bio uspješan u financijskom osamostaljenju Saveza. Pod njegovim vodstvom izgrađena je Kuća hrvatskog nogometa u Rusanovoj ulici u Zagrebu, utemeljitelj je Akademije hrvatskog nogometa. Prvi je Hrvat s nazivom predsjednika jedne Komisije u UEFA-i. Bio je i član vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora. Dobitnik je nagrade Matija Ljubek koju dodjeljuje Hrvatski olimpijski odbor. Godine 2006. dobio je francuski nacionalni orden za zasluge predsjednika Jacquesa Chiraca, pod nazivom Chevalier de Lordre National du Merite (u prijevodu vitez Nacionalnog reda). Nositelj je titule Zmaja od Bosne srebrne u Družbi braće Hrvatskog zmaja. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

ANTE JURIĆ

(Split, 1. veljače 1934. - Split, 4. rujna 2013)

Nakon teške bolesti u 80. godini života umro je višegodišnji vratar Hajduka i državni reprezentativac Ante Jurić.

jegov nogometni početak vezan je za splitsko kupalište Stinice koje odavno ne postoji. Tamo je u plićaku počeo kao vratar “činiti parade”, hvatati lopte, bacati se za njima. Njegov otac koji je nekada branio za vranjički Omladinac, vidjevši da ima stila, odvodi ga da brani za neregistrirani klub Jedinstvo iz splitskog predjela Kopilica. Postali su prvaci Divlje lige Splita. Nedugo potom otac ga vodi u nogometni klub Split (tada se zvao Arsenal). Tamo ostaje dvije godine, a u svojoj dvadesetoj godini prelazi u Hajduk gdje brani deset godina, od 1955. do 1965. godine. Ante Jurić rođen je u Splitu 1. veljače 1934. godine. Za Hajduk je odigrao 243 utakmice i postigao jedan zgoditak. Bio je i jugoslavenski nogometni reprezentativac. Branio je i obranio bijeli gol od ispadanja iz lige u onim teškim Hajdukovim godinama početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je Hajduk bio na rubu Druge lige. Za svoj Hajduk debitirao je 4. prosinca 1955. godine u Beogradu protiv BSK-a kada je Hajduk poražen sa 2-0. Bilo je to vrijeme kada su Hajdukov dres nosili legenda do legende: Frane Matošić, Vukas, Luštica, Rebac i drugi. U to doba klub je često mijenjao trenere. Ante Jurić počeo je s Franom Matošićem koji je jedno vrijeme bio i igrač i trener. Zatim su mu treneri bili Ljubo Benčić, Ive Radovniković, Milovan Čirić, Leo Lemešić, Florijan Matekalo, Lenko Grčić, Krešimir Arapović i Ozren Nedoklan. Loši rezultati dovode do čestih promjena, kako trenera, tako i momčadi. Mnogo je igrača tih godina prošlo, bilo je puno lutanja u svakom pogledu. Tada je, volio je reći Jurić, Hajduk iz krize izvukla samo vjerna publika. Nakon završetka igračke karijere u Hajduku, 1965. godine pola sezone provodi u susjednom drugoligašu Splitu. Neko vrijeme prekida s aktivnim nogometom, potom se opet vraća na gol. Nije odolio pritisku prijatelja, pokojnog Ante Valente, stao je na gol i ujedno postao trener podsaveznog ligaša kliškog Uskoka

kojega 1973. uvodi u tadašnju Dalmatinsku nogometnu ligu - zonu. To je ujedno, u njegovoj 39. godini života, bio kraj nogometne karijere. Ante Jurić jednom je nastupio u dresu A reprezentacije Jugoslavije. Bilo je to 26. travnja 1959. godine u Baselu u utakmici za Internacionalni kup dr. Gerea između Švicarske i Jugoslavije (1-5). Izbornik je bio Aleksandar Tirnanić. Branio je, kažu, jako dobro. Zbog stila obrane jedno su ga vrijeme zvali “vratar od gume”. Najneugodnijom uspomenom smatrao je prvenstveni debi protiv Vojvodine u Splitu. Bio mu je to prvi prvenstveni nastup u rodnom Splitu, a primio je 6 golova. Rezultat je bio 6-1 za Vojvodinu usred Splita. Katastrofa! Htio sam se ubiti, govorio je. Ali inat je u njemu proradio, odlučio je braniti bolje, nadao se reprezentaciji. Mnogi su mislili da očekuje nemoguće, ali Ante Jurić je dokazao kako riječ nemoguće u športu ne postoji. Uspio se dokopati reprezentativnog dresa, a nekoliko sezona bio je i najbolji vratar lige. Kao najdražu uspomenu na dane provedene na terenu, Ante je isticao polufinalni dvoboj Kupa, ponovno sa Vojvodinom, ali ovaj put u Novom Sadu 1963. godine. Hajduk je poveo sa 2-0, a onda je isključen Ivo Bego. Nekoliko igrača se ozlijedilo i jedva je iščupano 2-2. Produžetak je trajao cijelu vječnost, ali gola nije bilo ni na jednoj strani. Onda su na red došli jedanaesterci. Novosađani su pucali prvi, svih pet udaraca na gol izveli su izvanredno oštro i precizno. No, Jurić je učinio čudo - zaustavio je tri udarca! To je bila “osveta” za onih šest golova koje je primio prije osam godina na početku karijere u Splitu. I ne samo to. Tražio je da i on izvede jedan jedanaesterac. Zabio je gol. Taj šut i taj pogodak bili su njegova satisfakcija... Iz desetogodišnje karijere na vratima Hajduka, najdraže mu se bilo sjetiti one klape i društva koje je u klubu vladalo u to vrijeme. Govorio je: “Bili smo generacija puna šarma, duha i veselja.” Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

RENATO VUČETIĆ-SPLIĆO (Trst, 15. siječnja 1920. - Split, 16. kolovoza 2013.)

Cijeli svoj život Splićo je posvetio plivanju i vaterpolu, bio je igrač, trener i dužnosnik, a za svoj rad nagrađen je i brojnim priznanjima

oš jedna istinska športska legenda napustila je ovaj svijet. Nakon kratke bolesti preminuo je poznati vaterpolski i plivački djelatnik, te športski kroničar Renato Vučetić-Splićo. Rođen je u Trstu, 15. siječnja 1920. godine. U Rimu je započeo studij arhitekture, a godine 1941. prešao je na studij arhitekture u Zagreb, ali su mu ratne neprilike onemogućile završetak studija. Počeo se baviti plivanjem i vaterpolom u dubrovačkom Jugu, za koji je kao plivač prsnog stila i vaterpolist nastupao u juniorskom sastavu od 1935. do 1939. godine. Od 1945. do 1950. godine Splićo je trener plivača i plivačica Jadrana, s kojima 1948., nakon pune 22 godine, osvaja prvenstvo Jugoslavije. Nakon dvije godine rada sa ženskom plivačkom momčadi Mornara, 1954. osvaja drugo mjesto u državi, a u razdoblju od 1955. do 1957. ženska plivačka ekipa je najbolja u zemlji te se ističe s nekoliko državnih reprezentativki i rekordeki. Od 1956. do 1962. godine Splićo je nekoliko puta bio trener plivačke reprezentacije Jugoslavije. Treba reći da je Splićo sve do 1978. godine obnašao dužnost plivačkog trenera. O čemu je govorio: „Teško mi je nabrojati sve poznate plivače koje sam trenirao, ali ipak bi izdvojio Vanju Ilića i Janka Puhara, sudionike Olimpijskih igara 1948. u Londonu, Nenada Kuriđu i Andra Depola, europske rekordere na 100 metara leptir, Slobodana Dijakovića sudionika Olimpijskih igara 1964. u Tokiju, zatim Kseniju Borković, Elionor Mardešić, Madlenu Stapić, Vjeru Stasenko...“ Kao vaterpolski trener, Renato je trenirao splitske klubove Jadran i Mornar, zatim momčad „Veljko Kovačević“ sa Hvara, a bio je i izbornik reprezentacije Japana. Ipak posebno je kao trener izdvajao vaterpoliste splitskog Jadrana, s kojima je 1948. godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije. O toj velikoj generaciji, Splićo je jednom pričao: „Imao sam čast trenirati velika vaterpolska imena, već gotove igrače, kao što su bili Ivo Giovanelli, Veljko Bakašun, Marko Brajnović, Milivoj Bonačić, Željko Radić, Stanko Majić...“ Po dolasku u Mornar, nastavio je s osvajanjem vater-

polskih naslova - bio je član vaterpolske komisije kluba (u sastavu Božo Grkinić, Stijepo Duvnjak, Bruno Cvitan i naravno Renato Vučetić) koji je 1952., 1953., 1955., 1956. i 1961. godine osvajala naslov prvaka Jugoslavije. Dužnost trenera ove „zlatne“ generacija Mornara, obnašao je Božo Grkinić, a 1961. Bruno Cvitan. Osim što je bio plivački i vaterpolski trener, Renato Vučetić je od 1946. do 1974. bio i veoma cijenjen savezni vaterpolski sudac, a od 1954. do 1965. godine i međunarodni. U sudačkoj karijeri najveće priznanje dobio je 1960. godine, kada je sudio na Olimpijskim igrama u Rimu. Sudio je i na Europskom prvenstvu u Leipzigu 1962., Univerzijadi u Sofiji 1960., te velik broj međunarodnih utakmica na najjačim svjetskim turnirima. Nakon prestanka sudačke karijere, pet je godina obnašao dužnost kontrolora suđenja i četiri godine dužnost delegata na utakmicama prve savezne vaterpolske lige. Uz to, Splićo je bio je šef za vaterpolo na Mediteranskim igrama u Splitu (1979.) te na Europskom prvenstvu u Splitu, 1981. godine. Bio je i predsjednik Vaterpolskog kluba Mornar, od travnja 1986. do studenog 1987. godine. Pod njegovim vodstvom vaterpolisti Mornara, 1986. godine postaju pobjednici europskog Kupa pobjednika kupova. Gotovo sedam desetljeća Splićo je radio u splitskim plivačkim i vaterpolskim klubovima, do pred sam kraj života bio je aktivan u svom Mornaru, gdje je bio i počasni predsjednik Kluba. Bio je i vrlo aktivan u radu Komisije za povijest športa Splitskog saveza športova te je dao svoj obol u izradi nekoliko vrlo vrijednih djela koja se bave očuvanjem splitske športske baštine. Dobitnik je brojnih priznanja: Zlatne plakete Saveza za fizičku kulturu Splita, Trofeja Saveza za fizičku kulturu Hrvatske, Zlatne plakete i značke SFK Jugoslavije. Godine 1992. primio je godišnju državnu nagradu za šport „Franjo Bučar“, a 2009. istu nagradu ali za životno djelo. Dobio je i nagradu Fabjan Kaliterna, najveće priznanje koje dodjeljuje Splitski savez športova... Renato Vučetić – Splićo sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

Žene i šport

Žene

na putu do liderskih pozicija Olimp 42

homas Chamorro Premužić profesor je poslovne psihologije na londonskome University Collegeu i sve citiraniji autor na nikad življem tržištu psihosocijalnih lonaca i poklopaca. Ovaj znanstvenik, stručnjak za psihometriju, za kojeg se otimaju velike britanske kompanije i međunarodne znanstvene ustanove, a koji je prije nekoliko godina i u Zagrebu vodio jedan projekt iz svoga portfelja, nedavno je u znanstvenu i medijsku orbitu izbacio još jednu pretpostavku kojom se stare društvene paradigme pokušavaju prokazati kao obične predrasude. U tekstu „Zašto je toliko nesposobnih muškaraca na vodećim položajima“, Premužić jedno od mogućih obrazloženja nudi kroz protupitanje - zašto su žene tako očigledno podzastupljene na menadžerskim

Piše: RATKO CVETNIĆ

Britanski psiholog Thomas Chamorro Premužić u jednom svom uratku analizira zašto je toliko nesposobnih muškaraca na vodećim položajima, odnosno zašto su žene tako očigledno podzastupljene na menadžerskim pozicijama?

pozicijama? U otvaranju svoga izvoda Premužić analizira tri uobičajena odgovora na to pitanje: Žene nisu sposobne. Žene nisu zainteresirane. Žene su i sposobne i zainteresirane, ali ne mogu probiti barijeru rodnog stereotipa. Što biste vi zaokružili? Dakle, prvi se odgovor u pravilu pripisuje konzervativcima (ili bar muškim šovinistima), treći liberalima (ili bar njihovoj feminističkoj grani), a drugi se smješta negdje između prva dva. Ali, pita se Premužić, što ako su sva tri odgovora promašila „sridu“? Prema njegovom mišljenju problem leži na sasvim drugom mjestu, dotično u slabom razlikovanju dvaju ključnih osobina, a to su smjelost i sposobnost, koji zbog razlike u svojim rodnim interpretacijama – muškoj odnosno ženskoj – dovode do nesporazuma koji ima gotovo globalne protežnosti. Naime, pokazivanje tzv. hibrisa, pretjerane samodopadnosti, oholosti, u našoj se civilizaciji u pravilu izjednačuje s liderskim sposobnostima – ali kod muškaraca, ne i kod žena. Naime, skupine su, kako objašnjava autor, sklone da u osobama s izraženim narcističkim sklonostima prepoznaju vođe, što se može objasniti Freudovom tezom da grupa u obožavanje vođe – dakle druge osobe - ugrađuje manjak vlastitoga samopoštovanja. Međutim, dodatni je problem u tome što su narcističke osobine prilično neravnomjerno raspoređene: muškarci ih posjeduju znatno češće, što se ogleda i u banalnoj činjenici da manjeviše svugdje na svijetu, neovisno o civilizacijskoj (rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj…) podlozi, muškarci sebe drže pametnijima od žena. Ta vrsta hibrisa doista pomaže u stjecanju vodećih pozicija – Premužić za primjer uzima osobe poput Stevea Jobsa ili Putina –

ali se u velikom broju slučajeva pokazuje i kao glavni uzrok pada. No, kvaliteta vođe zapravo je nešto potpuno drugo; radi se o sposobnosti izgradnje i održavanja visoko učinkovite skupine čiji su članovi u stanju podrediti osobne ciljeve zajedničkom. Ta se kvaliteta od skupine ne može na dugi, dakle održivi rok dobiti bez triju sasvim drugih sposobnosti, a te su sposobnosti - suosjećanje, obzirnost i umjerenost. Upravo, dakle, one koje češće nalazimo kod žena. Stoga se na različitim razinama (Premužić izrijekom spominje i šport) događa da sustav ne prepoznaje kako kvalitete nužne da se u nekom poslu dođe na vodeću poziciju, nisu istovjetne onima koje jamče da će se taj posao dobro obaviti. Štoviše, često puta su upravo suprotne! Premužić u zaključku stvar diže na višu razinu primjene. Mnogi od sustava današnjice – bilo da se radi o državama, kompanijama, društvenim organizacijama najširega spektra – danas su loše vođeni i to rezultira vrijednosnom krizom i poremećajima globalnih razmjera. Istodobno to ukazuje i na lošu, a vrlo čestu, praksu da žene na rukovodećim pozicijama preuzimaju muške obrasce ponašanja, dakle one koji su, prema Premužiću, najlošiji: poput nastojanja (po autoru – tipično ženskog) da se već u prvom kontaktu impresionira liderskim talentom. Sve to dovodi do patološke situacije da muškarci bivaju nagrađeni za svoju nekompetentnost, a žene kažnjavane zbog svojih sposobnosti! Usprkos ovoj nepravdi, žene bi trebale svoj put graditi na prirodnoj prednosti: višoj emocionalnoj inteligenciji i svim kvalitetama koje iz nje proistječu. U prvom redu na sposobnosti izgradnje emocionalno stabilne skupine i stvaranju otvorenih komunikacijskih kanala između člano-

→ Summary ←

British psychologist T. C. Premuzic deals with the reasons of underrepresentation of women in management. Despite the usual theories, Premuzic believes that gender stereotypes are not as much a barrier for women with leadership potential as they favor men without such potentials who rely only on their own narcissistic characteristics. Therefore, according to Premuzic, the main problem of today’s quality management is not the lack of quality women but the excess of incompetent man. At different levels (Premuzic explicitly mentions sports as well) it happens that the system does not Thomas Chamorro recognize Premuzic that the qualities necessary for achieving a leadership position in a certain job are not identical to those guaranteeing that this job will be well performed. Moreover, they are often entirely opposite!

va te skupine, koji svaki individualni doprinos čine vidljivijim, kako članovima tako i vođi. Nema sumnje da „rodni stereotipi“ jesu prepreka kvalitetnim ženama na putu prema liderskim pozicijama, ali Premužić smatra da je mnogo teža posljedica rodnih stereotipa manjak prepreka za nekvalitetne muškarce. 

43 Olimp

Šport na internetu: www.croskate.hr

Hrvatski klizački savez obilježava ove godine 75. obljetnicu postojanja i 140 godina klizanja u Hrvatskoj

46. Zagrebačka pirueta na Facebooku

Pirueta je vječna

agreb i njegova Zlatna pirueta, jedno od najstarijih klizačkih natjecanja na svijetu, obožavaju se javno. Na nedavnom 46. izdanju privukla je i opet ugledne natjecatelje koje su predvodile aktualna olimpijska i svjetska prvakinja Yuna Kim iz Južne Koreje i bivša dvostruka svjetska prvakinja, Japanka Miki Ando. Za njima je u naš glavni grad došlo oko 1800 njihovih navijača, a slika iz Ledene dvorane Sportskog doma uživo je, sva tri dana, emitirana u te dvije zemlje. Među više od stotinu akreditiranih novinara, čak ih je 60 bilo iz Japana i Koreje. Priča o Pirueti i internetskoj stranici Hrvatskog klizačkog saveza croskate.hr, koja postoji od 2000. godine, i te kako su povezane: stranica u prosjeku bilježi oko 14.000 posjeta mjesečno, a u vrijeme priprema i održavanja 46. Zlatne piruete Zagreba zabilježeno je gotovo nestvarnih 3.600.000 klikova, kaže Melita Juratek Cipek, glavna tajnica Hrvatskog klizačkog saveza i direktorica Piruete. Zagreb je nesumnjivo kolijevka klizanja u ovome dijelu Europe, a Zlatna pirueta, koja se održava od 1967. godine (nije je bilo samo ratne 1991.)

Olimp 44

Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Internetska stranica Hrvatskog klizačkog saveza postoji od 2000. godine, a u vrijeme pripreme i održavanja 46. Zlatne piruete Zagreba početkom prosinca zabilježila je gotovo nestvarnih 3.600.000 klikova

izniman je športski, ali i društveni događaj koji privlači i turiste iz cijeloga svijeta. Stoga „nestvarnih“ 3,6 milijuna klikova i nije tako nestvarno... Za klizanje je u Hrvatskoj oduvijek bilo interesa, pa danas Hrvatski klizački savez, krovna organizacija umjetničkog, brzog i sinkroniziranog klizanja, ima više od 300 registriranih klizača u sedam klubova svih triju grana. Kako je najmlađa grana, sinkronizirano klizanje, sve popularnija, očekuje se još više mladih koji će

Subota na ledu Zagrebačkog klizačkog saveza: novi program treniranja umjetničkog klizanja za odrasle

se njime organizirano baviti. No klizanje je podjednako zanimljivo svim dobnim skupinama. Iako se, na žalost, ne možemo podičiti velikim brojem zatvorenih klizališta, u posljednje se vrijeme u sve više gradova postavljaju montažna klizališta, pa rekreativci jedva čekaju hladnije doba godine kad je privremenih ledenih ploha mnogo više. Interes odraslih rekreativaca prepoznao je i Zagrebački klizački savez te je pokrenuo školu klizanja za odrasle. Hrvatskom je klizačkom savezu zbog svega toga prisutnost na internetu vrlo važna. - Uz objavu informacija koje su zanimljive našim članovima, dostupni su i podaci o događanjima u klizačkom športu koji mogu biti zanimljivi svim ostalim posjetiteljima naših stranica. Zahvaljujući internetu, znatno je olakšana komunikacija i brzina protoka informacija između Saveza i naših članova - pojašnjava Melita Juratek Cipek. Upravo se zato neće stati na onome što je dosad napravljeno: planira se iskorak u razvoju i jačanju prisutnosti Saveza na internetu s obavješćivanja prema većoj interakciji s korisnicima, a

→ Summary ←

Profil Zagrebačkih pahuljica na Facebooku

Yunu Kim namjera je idućih mjeseci, kaže glavna tajnica HKS-a, postaviti još nekoliko kategorija unutar web-stranice koje bi prije svega Savezu ubrzale i olakšale poslovanje. Svi su preduvjeti za to osigurani. U HKS-u su svjesni da su internetske stranice idealan medij putem kojega javnosti mogu pružiti informacije koje novinarima i nisu toliko zanimljive, ali zato jesu stručnoj javnosti i poklonicima klizanja. Dodatna je prednost što pritom nema velikih troškova koji uglavnom prate takve informativne kampanje. - Iskoristivost weba i njegovih mogućnosti u našem su poslovanju trenutno vrlo visoko na listi prioriteta, pa kanimo uvrstiti još nekoliko kategorija unutar stranice, među ostalim i “zatvorenu” kojoj bi pristupale samo određene kategorije, poput registriranih klizača, trenera, sudaca. Razmišljali smo, dakako, i o organizaciji webinara kao o jeftinijoj varijanti stručnih skupova i seminara, ali smo zbog specifičnosti pokaznih elemenata u našem športu zasad odustali od toga, dok ne osmislimo kako ih prezentirati jednako kvalitetno kao i na

uobičajenim seminarima - najavljuje glavna tajnica HKS-a. Kad je riječ o općoj strategiji razvoja na društvenim mrežama, ona u Savezu postoji godinama. Uoči i za Piruete ili siječanjskog Europskog prvenstva 2013., na primjer, prisutnost na Facebooku bila je pojačana, ali marketinški dio ne prati taj napredak, kaže Melita Juratek Cipek, pa je Savez, zbog nezainteresiranosti oglašivača i sponzora, prisiljen funkcionirati unutar svojih financijskih mogućnosti, što usporava pojačane aktivnosti na društvenim mrežama. S mrežama i bez njih, Hrvatski je klizački savez jedan od malobrojnih koji u kalendaru Svjetskog klizačkog saveza ima čak četiri međunarodna natjecanja. Uz seniorsku Zlatnu piruetu Zagreba, to su Zlatni medvjed (od kadeta do juniora) i Trofej Mladost (od kadeta do juniora) u umjetničkom klizanju te Trofej Zagrebačkih pahuljica u sinkroniziranom klizanju. Uz odličnu organizaciju više velikih natjecanja, među ostalim četiri europske smotre u umjetničkom klizanju, i željom da ugosti i najbolje svjetske klizačice i klizače u seniorskoj konkurenciji, Savez se svakako ima čime ponositi. Ove će godine obilježiti i 75. obljetnicu osnivanja, kao i 140 godina klizanja u Hrvatskoj: još je 1874., naime, na zagrebačkom Mažuranićevom trgu osnovan klizački klub, a slijedili su klubovi osnovani u Sisku, Bjelovaru, Križevcima, Donjem Miholjcu, Vinkovcima i Virovitici. Sve su to veliki dometi športa koji se u nas, na žalost, često percipira kao „mali“. No možda će se i to jednoga dana promijeniti... 

The website of Croatian Skating Federation croskate.hr exists since 2000, and at the time of preparation and the very event of the Zagreb’s 46th Golden Spin in early December 2013 it has recorded almost unreal 3.6 million hits. Hardly surprising if one takes into account that this is one of the oldest skating competitions in the world, which – even in its 46th edition - attracted the top skaters, led by the current Olympic and world champion Yuna Kim from South Korea and the former double world champion, Japanese Miki Ando, followed to very Zagreb by around 1800 of their fans. Zagreb is undoubtedly the cradle of skating in this part of Europe and the Golden Spin, held since 1967 (except in the war year 1991), represents both an exceptional sports and social event that attracts tourists from all over the world. Therefore one should not be surprised with 3.6 million clicks. Croatian Skating Federation, the umbrella organization of figure, speed and synchronized skating - which will celebrate this year the 75th anniversary of its establishment and 140 years of skating in Croatia - has more than 300 registered skaters in seven clubs in all three branches. As the youngest branch, synchronized skating, is becoming more and more popular, it is expected that even more young people will get seriously involved in skating, says Secretary General of the Federation Melita Juratek Cipek . Because of all the mentioned, the presence on the Internet is very important to the Croatian Skating Federation and this very internet greatly facilitates the communication and flow of information between the Federation and its members

45 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret

akon 12 godina na čelu Međunarodnog olimpijskog odbora, Jacquesu Roggeu službeno je istekao drugi mandat, a olimpijski pokret izabrao je novog, devetog po redu predsjednika MOO-a na 125. sjednici održanoj 7.-10. rujna 2013. godine u Buenos Airesu u Argentini. S nadmoćnom većinom glasova, između šest kandidata, pobijedio je Nijemac Thomas Bach osvojivši ukupno 49 od 93 glasa, pobijedivši drugoplasiranog Richarda Carriona, portorikanskog bankara. Kada bi se radilo o bilo kojoj organizaciji, ova vijest bila bi suhoparno primljena u javnosti, međutim, s obzirom na to da se radi o najsnažnijoj funkciji u športu, o predsjedniku koji predstavlja i upravlja radom MOOa, a samim time i cijelim olimpijskim

1992.), predsjednika Europskih olimpijskih odbora (1989. - 2001.) i člana izvršnog odbora MOO-a (1998.), započeo je mandat nakon vrlo neugodnog „slučaja“ Salt Lake City, određujući novi smjer koji se posebno ogledao u Tekst: Saša Ceraj

Jacques Rogge naglasio je kako je MOO primio u dobrom stanju od Samarancha i da ga na isti način ostavlja svojem nasljedniku Thomasu Bachu, prvom olimpijskom pobjedniku (mačevanje - Montreal 1976.) koji je postao predsjednik MOO-a

opterećene političkim pitanjem Kine i Tibeta te ljudskih prava. Zanimljiva je i promjena koju je Rogge uveo po završetku Igara; dok je njegov prethodnik Samaranch svake Igre proglašavao kao „najbolje do sada“, Rogge bi upotrijebio sljedeće riječi: „veličanstvene“, „iznimnne“, „divne“, „nezaboravne“ te „elegantne i slavne“ za London, referirajući se na riječi himne Ujedinjenog Kraljevstva. Još jedna zanimljivost i presedan koji prati Roggeov mandat je njegova odluka da za vrijeme Igara odsjeda u Olimpijskom selu što dulje može, a ne u posebnom smještaju na koji je kao predsjednik imao pravo. U svome mandatu, danas 71-godišnji Belgijanac, čvrsto se usprotivio dopingu i kršenju etičkih načela Olimpijske povelje i to povećanim brojem testova (5000), uvođenjem ponovnog testi-

Prvi predsjednik olimpijski pobjednik pokretom, tema je vrijedna pozornosti i razmatranja. Svakako će biti zanimljivo vidjeti na koji će način novi predsjednik voditi MOO i kojim će pitanjima posvetiti posebnu pozornost. Potrebno je naglasiti kako se već prepoznaju određena žarišna pitanja u nastupnim govorima i prvim potezima Thomasa Bacha, a kako bi se određeni zaključci mogli bolje sagledati potrebno je u međuodnos dovesti i mandat te način vođenja MOO-a u proteklih 12 godina kada je funkciju predsjednika obnašao Jacques Rogge. Rogge je izabran kao osmi predsjednik MOO-a u Moskvi 2001. godine, nasljeđujući Samarancha koji je 21 godinu vrlo autoritativno vodio olimpijski pokret. Rogge koji je na mjesto predsjednika izabran nakon što je obavljao funkciju predsjednika Belgijskog olimpijskog odbora (1989.Olimp 46

transparentnom vođenju olimpijskog pokreta, predstavljajući se kao ispravan izbor u turbulentnim vremenima za MOO. Belgijanac je u nastupu više polagao na diplomatski pristup i uvažavanje drugih s naglaskom na menadžersko-ekonomsko usmjerenje MOO-a, a uz to što je u mladosti tri puta nastupio na olimpijskim igrama kao natjecatelj u jedrenju, predsjedao je organizaciji šest olimpijskih igara Salt Lake City (2002.), Atena (2004.), Torino (2006.), Peking (2008.), Vancouver (2010.) i London (2012.). Nisu sve Igre bile jednake za organizaciju, kod nekih su se pojavljivala i teška pitanja, poput Salt Lake Citya koji se održao nekoliko mjeseci nakon terorističkog napada 11. rujna na New York. Igre u Ateni patile su pak od kroničnog kašnjenja, a one u Pekingu bile su

ranja nakon četiri godine i bioloških putovnica športaša. Rogge je uspostavio i organizaciju Olimpijskih igara mladih (prve su održane u Singapuru 2010.), ekonomskom politikom ojačao MOO u vrijeme ekonomske krize (proračun od 663 milijuna dolara 2001.-2004. do Igara u Londonu, podignut je na milijardu dolara uz televizijska prava od NBC-a koja će osigurati 4,38 milijardi dolara do 2020. godine), osigurao financijske rezerve osmišljene da olimpijski pokret nesmetano funkcionira i u slučaju otkazivanja Igara (taj proračun je podignut sa 100 na 900 milijuna dolara), ostvario mirno rješenje s Olimpijskim odborom SAD-a nakon godina razmirica te po prvi puta „svjedočio“ dodjeli domaćinstva olimpijskih igara Južnoj Americi, Rio de Janeiru (2016.). Rogge, trenutno počasni predsjednik MOO-a, u potpunosti je prepustio

47 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret

Bach naglašava da upravo zbog fair playa, tolerancije, etičkih načela i prijateljstva kao „univerzalnih zakona“ u športu, politika mora uvažavati autonomiju športa, jer će samo na taj način šport moći promicati vlastite vrijednosti donošenje odluka novom predsjedniku, otklonivši mogućnost vlastitog involviranja i okrećući se uživanju u športu isključivo kao navijač. Kao vrlo precizna osoba, Rogge je otkrio da je svaki dan svog mandata zapisivao na papirić zanimljive događaje, skupivši tako impresivnu kolekciju o kojoj nitko nije znao niti da postoji; ističući uz smiješak, da je možda bolje da tako i ostane. Odbacivši mogućnost pisanja vlastitih memoara, Rogge je naglasio kako je MOO primio u dobrom stanju od Samarancha i da ga na isti način ostavlja svojem nasljedniku Bachu, novoizabranom i prvom olimpijskom pobjedniku (mačevanje - Montreal 1976.) koji je postao predsjednik MOO-a. Bach je u prvom obraćanju naglasio da želi biti predsjednik sviju i da će u fokusu njegova djelovanja biti šport te reforma Igara kako bi osigurao veći interes za kandidaturu i povećao broj športova. S druge strane, vrlo su jasna stajališta Bacha po pitanju antidopinga i partnerstva s UN-om, gdje je, govoreći na 68. Generalnoj skupštini UN-a, pozvao na očuvanje Olimpijskog primirja za vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Sočiju i na poseban način naglasio kako u športu vladaju „univerzalni etički zakoni“ te je iz tog razloga neobično važno zaštiti autonomiju športa i športskih organizacija diljem svijeta. Bach naglašava da upravo zbog fair playa, tolerancije, etičkih načela i prijateljstva kao „univerzalnih zakona“ u športu, politika mora uvažavati autonomiju športa, jer će samo na taj način šport moći promicati vlastite vrijednosti. S druge strane, športske organizacije moraju svoju autonomiju uskladiti s pravilnim donošenjem odluka i upravljanjem, o čemu je MOO Olimp 48

dao dobar primjer tražeći od svih članica usvajanje univerzalnih principa dobrog upravljanja MOO-a kao minimalnog standarda u funkcioniranju. Na taj će način šport u odnosu na politiku biti onaj faktor koji gradi povjerenje, a šport i politika mogu zajedničkim snagama utjecati na dobrobit društva. Bach naglašava kako je uloga politike vrlo važna, posebno na području antidopinga te poziva države na stvaranje boljih uvjeta za provedbu testiranja i razmjenu informacija kako bi se unaprijedio sustav testiranja športaša. Novi predsjednik predložio je preispitivanje današnjih antidoping testova i naglasio da su države pozvane povećati ulaganja u ispitivanja i pronalaske novih načina testiranja kako bi se napustilo davanje uzoraka urina i krvi te osigurale sigurnije i efektnije metode koje ne bi toliko zahvaćale u privatnost športaša. U tom smislu MOO je podigao broj testiranja s 804 prije natjecanja i ukupno 2149 na Igrama u Vancouveru na 1269 odnosno 2453 za Igre u Sočiju, čineći na taj način povećanje od 57 posto prije natjecanja i 14 posto u ukupnom broju - smatrajući kako navedena testiranja od više milijuna dolara ne predstavljaju izdatak, već investiciju u budućnost športa. Iako je rano za procjenu rada novog predsjednika MOO-a, jasno se naziru polja interesa i način daljnjeg razvoja međunarodnog olimpijskog pokreta koji predstavlja puno više od športskog natjecanja, a o čemu svjedoči i nedavni posjet Bacha Međunarodnoj olimpijskoj akademiji (MOA), čime je dao snažnu podršku Akademiji kao vrlo važnoj instituciji za promicanje olimpijskih vrijednosti,

→ Summary ←

After 12 years of IOC’s presidency, Jacques Rogge’s second mandate came to an end, and the Olympic Movement has elected the new, ninth president of the IOC, German Thomas Bach. Rogge tried to give a new direction to the IOC, which was particularly reflected in the transparent management of the Olympic Movement, diplomatic approach and respect for others, focusing on managerial-economic direction of the IOC. During his mandate, Rogge took a hard line against doping and ethics violations of the Olympic Charter by raising the number of testing to 5000, introducing the re-testing after four years and biological (blood) passports of athletes. Bach’s standpoint concerning anti-doping and partnership with the UN are very clear, especially emphasized by his speech at the 68th session of the UN General Assembly where he called for observing the Olympic Truce during the XXII Olympic Winter Games in Sochi. He also specially emphasized that sports is governed by “universal laws and global ethic” and therefore it is very important to protect the sporting autonomy. By visiting the International Olympic Academy, Bach showed a strong support to the activities of the Academy as a very important institution both for promotion of Olympic values and connecting the culture, education, arts and sports, in which the members of the IOA 144 National Olympic Academies all around the world, spreading on five continents - are strongly involved as well.

ali i za povezivanje kulture, obrazovanja, umjetnosti i športa, u čemu intenzivno sudjeluju i članice MOA-e, 144 nacionalne olimpijske akademije diljem svijeta, rasprostranjene na pet kontinenata.  Literatura: IOC, „Olympic Charter“, IOC, Lausanne, 2011. www.olympic.org

Olimp 50

Športska terminologija

Djelitelji

športske pravde Tekst: DARIJA OMRČEN

Nazivi za pojedine suce u različitim športovima variraju od jezika do jezika. U hrvatskome jeziku u kontekstu športskoga nadmetanja dominira riječ sudac, koja se rabi u velikoj lepezi športova i športskih disciplina, no kako je u drugim jezicima?

obzirom na to da se svako športsko nadmetanje održava prema određenim pravilima, prate ga osobe koje odlučuju o tome odvija li se ono u skladu s pravilima ili ne. Te su osobe suci. Njihovo poznavanje športa u kojemu imaju ulogu arbitra mora biti na visokoj razini kako bi odluke koje donose bile pravedne. Nazivi za pojedine suce u različitim športovima variraju od jezika do jezika. Tako, na primjer, u hrvatskome jeziku u kontekstu športskoga nadmetanja dominira riječ sudac, koja se rabi u velikoj lepezi športova i športskih disciplina. Riječ je izvedena od riječi sud, koja pak dolazi iz praslavenskoga i staroslavenskoga, i to od riječi sǫdъ, a indoeuropska joj je osnova *k’om-dh1o- (Novi Liber i Srce, 2013). U njemačkome se jeziku sudac najčešće naziva Schiedsrichter. U nogometu koji se igra u okviru FIFA-e (Fédération Internationale de Football Association), glavnome sucu (njem. Schiedsrichter) pomažu dva pomoćna suca (njem. Schiedsrichterassistenten), koji su se prije, u skladu s engleskim izvornikom (pravila nogometa nastaju u engleskome jeziku), nazivali Linienrichter (linijski suci). Četvrtoga se suca u nogometu u njemačkome jeziku naziva Vierter Offizieller (četvrta službena osoba; eng. fourth official). U talijanskome se jeziku sudac naziva arbitro. Podrijetlo je te riječi u latinskome (lat. arbiter) u značenju

onaj koji nekamo ide (kao svjedok ili sudac) (Harper, 2013). Za razliku od hrvatskoga, njemačkoga i talijanskoga jezika u kojima postoji više-manje samo jedan naziv za suca, u engleskome postoji nekoliko naziva za suce: umpire, referee, judge, linesman, commissaire itd. Ti se nazivi koriste kao nazivi za suce ili u različitim športovima ili kao nazivi za različite suce unutar istoga športa. Naziv commissaire rabi se, na primjer, u biciklizmu, a mačevalačku borbu nadgleda referee. U oba primjera u navedenim se športovima rabi samo jedan naziv za suca, i to onaj koji je naveden za svaki primjer. U kriketu je, međutim, situacija s nazivima drugačija – u tome športu sude dva suca na terenu, tj. onfield umpires, a može im pomagati sudac koji se ne nalazi na samome igralištu, tzv. off-field umpire. Sudac koji je uvijek prisutan i koji se ne nalazi na samome igralištu naziva se match referee, a njegova je zadaća donositi odluke vezane za pravedno odvijanje igre i dosuđivati kazne. U bejzbolu, na primjer, glavnome sucu (eng. head/plate umpire) pomažu jedan, dva, tri ili pet sudaca (eng. field umpires). U nogometu koji se igra po australskim pravilima (eng. Australian rules football) sude tri suca – field umpires, a u

hokeju na travi dva suca – umpires. Veslačku regatu nadgleda umpire. U košarci glavnome sucu (eng. referee) pomaže ili jedan sudac koji se na engleskome naziva umpire ili dva takva suca. Boksačku borbu nadgleda sudac koji se u engleskome naziva referee, a isti se naziv rabi za suce koji nadgledaju rukometnu utakmicu. U tenisu, sudac koji sjedi na povišenome stolcu naziva se chair umpire (eng. chair = stolac), a sudac koji se ne nalazi na samome teniskom igralištu naziva se referee. Prema pravilima Međunarodne teniske federacije (International Tennis Federation, 2012), sudac koji se naziva referee je glavni sudac koji posreduje po svim pitanjima vezanima za pravila igre u tenisu i njegova je odluka konačna. U mečevima u kojima postoji tzv. chair umpire, njegova je odluka konačna u svim pitanjima koja se pojave tijekom meča. U mečevima u kojima postoje tzv. line umpires (suci na crti) i net umpires (suci na mreži), odluke vezane za pravila koja se odnose na crte koje označavaju granice teniskoga igrališta ili njegove dijelove, kao i za pravila koja se odnose na mrežu donose oni. Riječ je umpire s razlogom zamijenila riječ linesman (množina: linesmen), koja je dugo vremena bila u uporabi. Naime, riječ man u engleskome jeziku znači čovjek, ali i muškarac. S obzirom na to da u teniskim mečevima sude i žene, riječ je man, zbog svoga drugog značenja koje označava muškarca, a čime

51 Olimp

Športska terminologija bi se u kontekstu osoba koje mogu suditi u teniskim mečevima ograničilo i suzilo značenje naziva koji u sebi sadrži riječ man, zamijenjena riječju koja nema oznaku roda. U utakmici američkoga nogometa sude suci koji imaju svaki svoju ulogu, a u engleskome se nazivaju, npr., referee (glavni sudac), head linesman (glavni linijski sudac) – pri čemu riječ linesman ostaje, barem za sada, i dalje u uporabi, bez obzira na činjenicu o njezinu značenjskom ograničenju, i to vjerojatno stoga što američki nogomet pripada skupini športova koje i danas ipak dominantno igraju muškarci, zatim line judge (linijski sudac), te umpire (sudac koji prati loptu i igru na napadačkoj liniji), back judge, side judge i field judge. Prethodni primjeri ukazuju na zaključak kako se u engleskome jeziku kao nazivi za suca najčešće rabe referee, umpire i judge. Riječ referee nastaje u nogometu koji se igra u okviru FIFA-e. U počecima igranja te vrste nogometa sporove nastale tijekom igre rješavali su kapetani momčadi. S vremenom su uvedena dva suca koji su se nazivali umpire – svaka je ekipa imala jednoga takvog suca, a razlog za njihovo uvođenje u momčad bio je kapetane osloboditi obveze posredovanja u sporovima nastalima tijekom igre kako

Riječ umpire s razlogom je zamijenila riječ linesman (množina: linesmen), koja je dugo vremena bila u uporabi... Olimp 52

bi se mogli koncentrirati na samu igru. No s vremenom se ipak uvodi i treći sudac koji nije bio članom ni jedne od dvije momčadi, drugim riječima bio je neutralan. Suci koji su se nazivali umpire s vremenom su postali suci na uzdužnim crtama nogometnoga igrališta, te su dobili naziv linesmen (jednina: linesman), a danas u engleskome imaju naziv assistant referee (pomoćni sudac). Naziv je linesman vjerojatno zamijenjen nazivom assistant iz istih razloga kao i u tenisu – naime, riječ assistant ne implicira isključivo muške ili isključivo ženske osobe. Etimologija naziva umpire i referee pokazat će logiku kojom su se vodila pravila nadmetanja u odabiru naziva za suca. Počeci se uporabe riječi umpire bilježe u srednjoengleskome, oko 1350. Radi se o riječi oumpere koja se rabila u značenju sudac, a bila je varijacija riječi noumpere koja je značila posrednik (Farlex, Inc., 2013). Prema istome izvoru, riječ potječe od starofrancuske riječi nonper koja nastaje spajanjem non, što je ne, i per, što znači jednak, odnosno, kako to jasno pojašnjava Harper (2013) u Online Etymology Dictionary, radilo se o riječi koja je značila neparan broj. Drugim riječima, riječ je označavala treću stranu, prve su dvije strane one koje se nadmeću, odnosno nepristranu osobu. Potonji izvor navodi kako se riječ prvobitno rabila u pravnome smislu, a u športski kontekst ulazi početkom 18. stoljeća, tj. 1714. kada o njoj postoji prvi zapis, i to u hrvanju. Riječ referee se u engleskome jeziku počinje rabiti početkom 17. stoljeća, tj. oko 1620., ali ne u kontekstu natjecanja (Harper, 2013). Merriam-Webster Online: Dictionary and Thesaurus (Merriam-Webster, Inc., 2013) čak točno navodi godinu prve zabilježene uporabe riječi referee: 1621. Što se športskoga konteksta tiče, u njemu se počinje koristiti početkom 19. stoljeća, i to od 1856. osobito u bejzbolu (Harper, 2013). Međutim, riječ iz koje je izveden naziv referee je starija – radi se o glagolu refer, u značenju dodijeliti, pripisati, koji potječe iz 14. stoljeća (Harper, 2013), a podrijetlo mu je u latinskome, u glagolu referre koji je značio odnositi se na, a u doslovnome prijevodu – nositi natrag. Značenje

→ Summary ←

The survey has shown that in some languages in this analysis, e.g. in Croatian, German and Italian, there usually exists only one term to denote a person mediating in a sporting contest. In English, however, at least three terms are used – umpire, referee and judge being the most frequent ones. These three terms are not used interchangeably; they are used either to denote the mediators in sporting contests in different sports or to denote the arbiters having different roles within one sport. Etymological analysis has shown that the terms under consideration all have the same or very similar meaning.

podlijegati nekom autoritetu u cilju donošenja odluke potječe iz sredine 15. stoljeća (Harper, 2013). Imenica judge koja se također rabi u engleskome jeziku kao jedan od mogućih naziva za suca, nastaje od glagola istoga lika, i to oko 1300. godine. Potječe od latinske riječi iudicare, što je značilo suditi, koja se nalazi u starofrancuskome (jugier) u istome značenju i iz kojega ulazi u anglo-francuski (juger). Drugim riječima, sva tri naziva – umpire, referee i judge, ukazuju na nepristrano posredovanje između dvije strane. Ta je logika bila i nit vodilja u dodjeljivanju naziva osobama čija je zadaća osigurati točno i pravedno provođenje pravila natjecanja ili igre.  Literatura: Farlex, Inc. (2013). The Free Dictionary. http:// www.thefreedictionary.com/umpire, from The American Heritage® Dictionary of the English Language, Fourth Edition (2000). Houghton Mifflin Company. Updated in 2009. Harper, D. (2013). Online etymology dictionary. www.etymonline. com, s mreže skinuto: 12.12.2013. International Tennis Federation. (2012). ITF Rules of Tennis. http://www.itftennis.com/ media/107013/107013.pdf, s mreže skinuto: 12.12.2013. Merriam Webster, Inc. (2013). Merriam-Webster Online: Dictionary and Thesaurus. http:// www.merriam-webster.com/dictionary/ referee?show=0&t=1386965624, s mreže skinuto: 12.12.2013. Novi Liber i Srce. (2013). Hrvatski jezični portal. http://hjp.novi-liber.hr, s mreže skinuto: 12.12.2013.

Društvo i šport

E-šport Tekst: Goran Vojković

Posljednjih se godina sve ozbiljnije pojavljuje i pojam e-športa (eSport), dakle razrađene, a često i profesionalne aktivnosti igranja računalnih igara. Je li to uopće šport ili će možda jednog dana to postati?

Olimp 54

ini se da XXI. stoljeće svakog dana donosi ponešto novoga, pa se i na području športa događaju novosti koje bismo možda samo desetljeće prije stavili negdje u knjigu ili film o znanstvenoj fantastici. Tako se zadnjih godina sve ozbiljnije pojavljuje i pojam e-športa (eSport), dakle razrađene, a često i profesionalne aktivnosti igranja računalnih igara. Je li to uopće šport ili će jednoga dana možda to postati? Electronic Sports (eSport) općeniti je naziv za natjecanja u igranju video igara (nećemo reći „igrica“ jer sve te igre predstavljaju ponos programerskog umijeća), a koja se danas održavaju pretežito između profesionalaca. Specifičnost e-igranja kada se ona želi prikazati kao športska aktivnost je

upravo igranje za novac. Štoviše, ako se samo igrate onda ste jednostavno igrač, no idete li na turnire i igrate za novac, onda ulazite u kategoriju eigrača! A novci uopće nisu mali. Tako časopis BUG u broju od studenog 2013. objavljuje intervju s e-igračem Vedranom „Vecom“ Jelavićem, koji sa šest svojih suboraca na turnirima igra World of Tanks i na posljednjem nadmetanju u Kölnu sedmočlani tim (ili kako se ovdje kaže „klan“) pod nazivom Kazna Kru zaradio je ne baš zanemarivih 15.000 eura. Negdje u doba kada ovaj Olimp bude u distribuciji, odigravat će se veliko finale, gdje će pobjednički tim odnijeti oko 50.000 dolara. I to u računalnoj igri koja jest vrlo popularna, ali čak i

nije previše prilagođena za e-šport. Novac za nagrade dolazi naravno od proizvođača igara, jer priča o natjecanju, praćenje istih, komentari na portaima i forumima i cijeli „šušur“ koji igranje donosi, predstavlja dobru reklamu. A u današnje vrijeme (sjetimo se Felixa Baumgartnera i njegovog skoka s ruba svemira kojega je platio Red Bull) nekonvencionalna reklama može biti i stotinama puta učinkovitija od klasične, koja nam je svima uvelike dosadila. Spomenimo i kako osim nagrada od igranja, mnogi svjetski poznati timovi imaju i sponzore, koji im pomažu oko opreme, promocije i putovanja – vrlo slično kao i u, recimo tako, „klasičnim“ športovima. Iako na prvi pogled djeluje kao nova pojava, e-šport ima preko 40 godina. Prvo poznato natjecanje održano je 19. listopada 1972. na sveučilištu Stanford. Igrala se tada popularna računalna igra (jedna od najstarijih) Spacewar. Različita povremena natjecanja odigravala su se sljedećih dvadesetak godina, a kraj 80-ih donio je jednu novost – lako dostupne modeme što je omogućilo umrežavanje igrača. Devedesete donose internet, što znači i još lakše umrežavanje radi igranja, ali i radi razmjene informacija. Popularan je početkom 90-ih bio Nintendo World Championships, a ešport se počinje pratiti i u tadašnjim televizijskim emisijama o računalnim igrama. Početak novog stoljeća donosi nam brzi internet te e-šport prilično eksplozivno raste – broj turnira od desetak u 2000. godini dolazi na 260 u 2010. Među najvećim turnirima ističu se: World Cyber Games, The Intel Extreme Masters i Major League Gaming. Nagrade također rastu na stotine tisuća dolara, a u cijelu se priču uključuje i televizija. Najveća popularnost je svakako u Južnoj Koreji, općenito jednoj od najviše informatiziranih država svijeta, gdje postoje i posebni kanali kabelske televizije posvećeni računalnih igrama. Zanimljivo je da se s vremenom mijenjaju i ukusi što se tiče tipa igara. Sredinom 90-ih to su bile borbene igre i „pucačke igre iz prvog lica“, potom su postale popularne strateške igre, dok se danas u e-športu najviše igraju online borbene igre namijenjene većem broju igrača. Osim promjene ukusa publike, razvoj usmjeravaju i sami proizvođači te dis-

tributeri igara – online borbene igre u kojima sudjeluju milijuni manje-više redovnih igrača, od kojih mnogi plaćaju pretplate, donose danas najveće novce. Naravno da će ih poticati i kroz e-šport! Turniri se u pravilu održavaju uz pravu publiku, a po uzoru na klasična športska događanja imaju i svoje komentatore – koji se u žargonu zovu “casters”. Osim ipak brojno ograničene žive publike, tu je online publika – danas se televizija uglavnom makla od e-športa, a prijenose su preuzeli specijalizirani internetski servisi kao što je www.twitch.tv. Pri tome publika uopće nije mala, primjerice Dreamhack Winter 2011 imao je 1.7 milijuna online gledatelja!

Kada idemo usporediti e-šport s klasičnim športom možda je najbolje početi s vrlo simpatičnim dijelom – visokim etičkim načelima. Online zajednica uspjela je postaviti visoka etička načela u smislu da se prevare brzo i učinkovito kažnjavaju izbacivanjem s turnira i ukidanjem nagrada. No, zaista, je li e-šport – šport? Ili nešto slično? Ili tek postupno postaje šport? Na internetu se može naći dosta rasprava o tome. Postoji teza da e-šport nije šport jer ne uključuje intenzivnu fizičku pripremu, no ni, primjerice, šah i biljar, nisu temeljeni na fizičkoj snazi. Dodatno, budućnost će sigurno razviti i računalne igre u umjetnom trodimenzionalnom okružju, gdje će trebati biti itekako fizički spreman. Nadalje, postoji očigledan problem s pravilima – svaka igra ima svoja pravila, često nove inačice (javljaju se pone55 Olimp

Društvo i šport

Iako na prvi pogled djeluje kao nova pojava, e-šport ima preko 40 godina. Prvo poznato natjecanje održano je 19. listopada 1972. na sveučilištu Stanford

kad i svakih nekoliko mjeseci) donose svoje pravila, a nekakva natjecateljska mogućnost bi ipak trebala biti standardizirana. Ostaje i element stvarne napetosti, pa i opasnosti kojega ima većina klasičnih športova, no opet, imamo i klasičnih športova, pa i olimpijskih gdje se teško sjetiti da se netko ozlijedio. Ono što možda predstavlja temeljnu razliku jest element okruženja. Računalna igra, pa tako i e-šport odigravaju se u virtualnom, u stvarnosti nepostojećem okruženju. Borilište, pa i sami likovi boraca ili tenkovi (sic!) samo su nizovi bitova i elektronički zapisi. Stvarni šport uključuje stvarni svijet.

Olimp 56

Ne moraju to biti doslovno stotine kilometara neba kao u balonarstvu ili letenju jedrilicama, ali i šah i biljar uključuju barem sobu, stolac, dva stolca, dva igrača i opipljivost trenutka kada igrač uzima figuru ili udara kuglu. Global Gaming League pokušala je progurati e-šport kao demonstracijski šport na Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine, no tada bez uspjeha. Tema je ovo o kojoj se može raspravljati danima, no odgovor je samo jedan: vrijeme će pokazati. E-šport je definitivno postao nešto što okuplja jako velik broj ljudi, gdje se za natjecanja priprema vrlo ozbiljno i gdje se (ne najmanje važno) vrte veliki novci. Daljnji razvoj, gdje će se igrači sve više biti aktivni u trodimenzionalnom okružju i gdje će se pokreti tijela prenositi u igru – moguće da dovede i do ozbiljnih rasprava treba li takvo igranje klasificirati kao športsko natjecanje. Postalo igranje na računalu šport ili ne – važno je da se ljudi zabavljaju, da se na turnirima nalaze igrači iz cijelog svijeta i da takva natjecanja poštuju i razvijaju etičke norme i timski rad. 

→ Summary ←

In the period after 2000, the term e-sports (eSports, Electronic Sports)the elaborated, usually professional activities of playing computer games - started appearing more and more seriously.Although the competitive playing of computer games is not new, it has evolved very much due to spreading of fast internet, and today it is played in numerous tournaments with high prizes. The article deals with the question if e-sports is just playing or something that is getting closer to the sports and it is stated that the main difference is that the e-sports takes place in a virtual world.The future will show how much closer it will get to the classic sports events.

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA HEROINE SPLITSKOG SPORTA - Ženska strana medalje

100 godina atletskih sudaca zagreba 1906.- 2006.

Autori: Herci Ganza Čaljkušić, Robert Kučić Urednica: Herci Ganza Čaljkušić Recenzentice: prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović i mag. Ana Popovčić Godina i mjesto izdavanja: 2013., Split Stranica: 328 Format: 24 x 33 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Vetus Itinera Oblikovanje i priprema za tisak: Antonija Erceg Dizajn naslovnice: Ana Kečkemet Tisak: Slobodna Dalmacija Dostupnost: VETUS ITINERA, Tijardovićeva 22, 21000 Split, e-mail: info@vetus-itinera.hr, www.vetus-itinera.hr, call centar: +385 (0)21 420 899 cijena: 240,00 kuna

Autor: Nikola Beatović Recenzenti: Josip Baričić, Brana Krnjajić, Zvonimir Vrančić Godina i mjesto izdavanja: 2010., Zagreb Stranica: 159 Format: 17,5 x 25 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Zbor atletskih sudaca Zagreba Oblikovanje i priprema za tisak: Siniša Lukšić i Renato Radečić Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, sveučilišne knjižnice Split, Rijeka, Pula i Osijek, znanstvene knjižnice Zadar i Dubrovnik, KGZ – Gradska knjižnica. Cijena: prigodno izdanje

Cilj autora ove raskošne i oblikovanjem razigrane knjige, članova Komisije za povijest sporta u Splitu, bio je ispisati splitsku športsku povijest iz kuta žena koje su svojim postignućima pisale i pišu splitsku, ali i hrvatsku športsku povijest. Knjiga je sveobuhvatni spomenar svih onih žena koje su unazad stotinjak godina istupile iz anonimnosti i društvene podčinjenosti i postigavši HEROINE SPLITSKOGA SPORTA vrhunske športske rezultate dokazale jednake mogućnosti i obilježile povijest grada pod Marjanom. Ovo nije knjiga o feminizmu ili feministkinjama. Ovo je knjiga o ženama, športu, ljubavi, modi i društvenom životu „najsportskijeg grada na svitu“. Pisana zanimljivim, jednostavnim jezikom knjiga prezentira žensku stranu medalje kroz četiri kronološki povezane cjeline (razdoblje do 1918. godine, od 1919. do 1945., od 1946. do 1991. te od 1992. do 2012.), koje su grafički koncipirane kao četiri različita (ženska) časopisa. Svaka je cjelina podijeljena na pet rubrika i svaka počinje prisjećanjem na relevantne socioekonomske, političke i ideološke događaje i preokrete vezane uz žene u svijetu. U drugoj rubrici slijedi retrospektiva splitskih žena kroz povijest, dok treća problematizira supostojanje žene i športa. Četvrta rubrika ovih osebujnih časopisa koncentrirana je na splitske športašice, a peta nas upućuje u mozaički ženski svijet - trendove i društvene mijene. Autorica si je zadala nimalo lagan zadatak - intervjuirati svaku od u knjizi predstavljenih športašica ili, u slučaju onih koje više nisu među nama, njihove obitelji te tako ovjekovječiti ženski glas splitske športske povijesti. Ova knjiga osvaja emocijom i karakterima predstavljenih športašica, dok pitkošću teksta i lakoćom jezika čitatelja vodi od prvih, sramežljivih učlanjenja u športska društva, preko provokativnog skidanja u kupaće kostime i dresove, do ekspanzije ženskih ostvarenja u okruženju koje šport baš i ne doživljava dominantno ženstvenom domenom. Brojne fotografije koje ilustriraju knjigu, svakako opovrgavaju posljednju tezu i prenose duh vremena i mijene trendova. Herci Ganza Čaljkušić ističe kako se Split diči laskavom titulom „najsportskijeg grada na svitu“ a da pri tom gotovo nikad nije istaknuto kako su slavne trenutke te prošlosti ispisivale i žene. Upravo stoga, uspjesi splitskih športašica i njihove priče prikupljene su i objedinjene u ovoj poticajnoj knjizi koja će čitateljstvo zasigurno steći u širokoj i šarolikoj javnosti.

Iako datumom objave nešto starija, i ova je knjiga plod nastojanja i marljivog bilježenja i prikupljanja podataka koji su omogućili da se zaboravu otme još jedna stoljetna športska priča. Priča koja brojnim prikupljenim dokumentima i fotografijama vjerodostojno svjedoči o razvoju atletske sudačke organizacije te povijesnom i športskom kontinuitetu atletskog suđenja u Hrvatskoj. Formom nevelika monografija, prati put atletskih sudaca i atletskih natjecanja na prostoru Hrvatske od razdoblja prije I. svjetskog rata, kada se, tijekom 1894. i 1895., pod vodstvom Franje Bučara (koji se u to vrijeme vratio sa studija na Centralnom gimnastičkom Institutu u Stockholmu), održavao „Prvi tečaj za učitelje gimnastike“. U sklopu tečaja, Bučar je predavao i atletiku koja tada još nije bila samostalan šport i, očigledno, atletikom inficirao prve entuzijaste. Prvo samostalno atletsko natjecanje održano je desetak godina poslije, 30. srpnja 1905., sa startom u četiri sata ujutro, kod stare Pivovare u Ilici i to u disciplini brzo hodanje (11 km), na cesti Zagreb - Podsused. Rezultati ovog natjecanja nisu poznati, ali je izvjesno da su uz natjecatelje morale postojati i osobe zadužene za mjerenje dužine i daljine, označavanje starta i vođenje zapisnika te se 1905. godina smatra prvom godinom djelovanja atletskih sudaca u Zagrebu. Već od sljedeće, 1906., postoje zabilješke o atletskim sucima pod punim imenom i prezimenom. I tu počinje put u povijest sudačke organizacije kraljice športova na ovim prostorima... Kroz razdoblje iza prvog svjetskog rata, preko Olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. (na kojima zagrebačke atletske suce predstavlja Miroslav Dobrina), kroz razdoblje NDH i drugog svjetskog rata te poslijeratni razvoj športa, nižu se znana i široj javnosti neznana imena atletskih sudaca, njihovih tuzemnih i međunarodnih postignuća te velikih i manjih atletskih natjecanja kroz koja pratimo razvoj atletske sudačke organizacije. Brojne fotografije i dokumenti, baš kao i imena zastupljena u pregledu članova zbora atletskih sudaca Zagreba od 1954. do 2009. iscrpan su vremeplov i vrijedna arhiva nekih prošlih vremena kraljice športova, ali i izazov za nove generacije atletskih sudaca koje nastavljaju pisati sudačku povijest u izazovnom vremenu elektroničke obrade podataka i live-stream prijenosa. U dobu brzog tehnološkog napretka i komercijalizacije športa, u vremenu koje postavlja nove izazove, pomalo istiskuje čovjeka i od njega očekuje brzu prilagodbu.

ŽENSKA STRANA MEDALJE

Olimp 58

Pripremila: Tajana OBRADOVIĆ

Ratko Rudić - Maestro Vaterpola

HRVATSKA I OLIMPIJSKA ODLIČJA

Autor: Damir Škarpa i Eduard Hemar Urednica: Smiljana Jelčić Ivanošić Godina i mjesto izdavanja: 2010., Zagreb Stranica: 240 Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Libera Editio d.o.o. Oblikovanje i priprema za tisak: Domagoj Verović Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb Dostupnost: Libera Editio d.o.o., Selska cesta 7/c, 10000 Zagreb, tel: +385 (0)1 3778 798; i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena: 230,00 kuna

Autor: Jurica Gizdić Recenzenti: Darko Dujmović, Igor Kramarsich, Robert Kučić, Jura Ozmec i Damir Škaro Godina i mjesto izdavanja: 2013., Zagreb Stranica: 352 Format: 23,5 x 30,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Alfa d.d., Nova Ves 23a, 10000 Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design, Solin Tisak: Grafika Markulin Dostupnost: Knjižara Alfa, Zagreb i ostale knjižare i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena: 250,00 kuna

Knjiga o športskom, ali i životnom putu Ratka Rudića, vrhunskog športaša i trenera, jednog od najvećih trenera u povijesti svjetskog vaterpola, obuhvaća značajne etape njegovog profesionalnog razvoja, ali je premrežena i mišljenjima, riječima i sjećanjima vrhunskih športaša, mahom vaterpolista, vaterpolskih legendi i dužnosnika koji su dio svog športskog i životnog puta proveli uz Rudića. Karijera i život Ratka Rudića, baš kako to biva u mnogim životima, nije bila prožeta samo uspjesima, bilo je tu i padova i gorkih iskustava, no i ona su oblikovala karakter i put danas najboljeg svjetskog vaterpolo trenera. Trenera koji je s vaterpolskim reprezentacijama Jugoslavije, Italije, SADa i Hrvatske osvajao odličja na svim velikim natjecanjima - olimpijskim igrama, svjetskim i kontinentalnim prvenstvima, svjetskim kupovima i svjetskoj ligi. O Rudićevom utjecaju na vaterpolo, njegovom poimanju športa i života, o maestrovoj jednostavnosti, nenametljivosti i ostvarenju snova drugima te o utjecaju na njihove živote i športske karijere u knjizi govore - Perica Bukić, Goran Gazivoda, Ronald Lopatny, Ozren Bonačić, prof. Antun Toni Petrić, Dušan Antunović, Siniša Belamarić, Marinko Roje, Igor Milanović, Alessandro Campagna, Bruce Wigo, John Wargas, Wolf Wigo i Samir Barač. Osim mnoštva znanih i neznanih činjenica i crtica iz života maestra vaterpola podijeljenih u osam poglavlja koja obuhvaćaju Rudićevo djetinjstvo, igračko kaljenje u Splitu, trofejne natjecateljske godine, trenersko iskustvo s reperezentacijom Jugoslavije, u razdoblju od Olimpijskih Igara u Los Angelesu do Seula (koje rezultira s dva naslova olimpijskih pobjednika), vođenje reprezentacija Italije, SAD-a i Hrvatske, knjiga donosi i kronološki pregled Rudićeve natjecateljske, klupske, trenerske i izborničke karijere te sve Rudićeve trofeje, nagrade i priznanja do 2010. godine. Zahvaljujući čitkom stilu i obuhvatnosti šireg konteksta društvenih i športskih prilika, života i djelovanja Ratka Rudića, knjiga uz dokumentarističku ima i intimnu, emotivnu vrijednost koja će zasigurno privući veći broj čitatelja ne nužno športske orijentacije. Drugo, uspjesima nakon 2010. prošireno izdanje ove biografije, najavljeno je za izlazak iz tiska u skoroj budućnosti, pa će svi oni koji cijene lik i djelo ovog iznimnog vaterpolskog trenera vrlo brzo moći obogatiti svoju kućnu biblioteku.

Vjerujem da će svaki ljubitelj športa s radošću posegnuti za ovom velikom i sveobuhvatnom knjigom našeg najplodonosnijeg pisca i istraživača hrvatske športske povijesti, Jurice Gizdića. Sigurno je, i da će, listajući njezine stranice, dobiti iznimno zanimljivo štivo, ali i vrijednu osobnu arhivu trenutačno dostupnih podataka o svim hrvatskim športašima koji su tijekom duge olimpijske povijesti nastupili na olimpijskim igrama i onih koji su se pritom okitili olimpijskim odličjima. Zahvaljujući nakladničkoj kući Alfa, koja se u kriznim vremenima upustila u ovaj zahtjevan nakladnički projekt, potpomognuta Hrvatskim olimpijskim odborom, na jednom su mjestu okupljeni ne samo popisi svih športaša hrvatskih klubova, onih rođenih u Hrvatskoj, a koji su nastupali na ljetnim i zimskim olimpijskim igrama u razdoblju od 1900. do 1988. kao i športaša koji su na olimpijskim igrama od 1992. do 2012. nastupali za Republiku Hrvatsku, već i 291 biografija. Biografije hrvatskih olimpijskih odličnika, zahvaljujući podneblju iz kojeg potječu te povijesno-političkim okolnostima, pričaju ne samo športsku i olimpijsku, nego i političku povijest Hrvatske. Kako bi se čitatelju olakšalo snalaženje, knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja: Nastupi športaša iz hrvatskih klubova i športaša rođenih u Hrvatskoj na Olimpijskim igrama od 1900. do 1988. i hrvatskih športaša od 1992. do 2012.; Medaljonoše hrvatskih klubova od 1928. - 1988. i Republike Hrvatske od 1992. do 2012.; Rođeni u Hrvatskoj, osvajali su olimpijske medalje iz drugih republika Jugoslavije od 1948. do 1988.; Nisu rođeni u Hrvatskoj, osvajali su olimpijske medalje iz drugih republika Jugoslavije od 1948. do 1988. odnosno iz hrvatskih su klubova osvajali trofeje; Rođeni na području današnje Hrvatske, osvajali su olimpijske medalje za Republiku Italiju nakon Rapalskog sporazuma 1920., i naposljetku - Športaši hrvatskog podrijetla koji su osvajali medalje izvan Jugoslavije i država nastalih njenim raspadom. Gotovo je sigurno da će i bolje poznavatelje športa iznenaditi poneko zaboravljeno ime i lice koje je autor ovjekovječio ovom knjigom. Vjerujem da će biografije olimpijskih odličnika odlično poslužiti svima onima koji žele saznati više ili imati pri ruci podatke o svojim omiljenim športašima. Sigurna sam da će knjigu Hrvatska i olimpijska odličja svaki ljubitelj športa poželjeti u vlastitoj biblioteci. Jer, ova podacima raskošna knjiga čitatelju dokumentira što je hrvatski šport dao olimpijskom pokretu, ne zatajujući pritom ni koliki je udio hrvatskih nositelja olimpijskih odličja u bivšoj državi.

59 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Protiv namještanja utakmica i nezakonitog klađenja U suorganizaciji Hrvatske lutrije i Francuskog instituta za međunarodne i strateške odnose (IRIS), a uz potporu Europske komisije i Europske lutrije, u sjedištu Hrvatskog olimpijskog odbora koji je bio domaćin, 29. listopada održan je međunarodni seminar na temu bitke protiv namještanja utakmica i nezakonitog klađenja. Sudionici seminara, većinom predstavnici nacionalnih športskih saveza, imali su prilike čuti međunarodna iskustva u ovom relativno prikrivenom obliku organiziranog kriminala kojem je Međunarodni olimpijski odbor, štiteći integritet športa i olimpizma, dao najvišu pažnju i prioritet djelovanja. O problemima namještanja utakmica i nezakonitom klađenju govorili su Pim Verschuuren, stručnjak IRIS-a i Christian Kalb, savjetnik IRIS-a iz tvrtke CK Consulting predstavivši rezultate istraživanja koje je provedeno na svjetskoj razini, a koji su dokazali da je namještanje utakmica i nezakonito klađenje goruće pitanje koje ugrožava integritet športa. Istraživači Instituta Verschuuren i Kalb posebno su ukazali na opasnost kojoj su izloženi športaši - od manipulativnih metoda do fizičkih prijetnji i ucjenjivanja. Mogućnosti za suzbijanje ove pošasti u športu su, uz zakonsku regulativu, pojačano i ciljano istraživanje, oštre kazne, te međunarodna suradnja, informiranje i edukacija svih sudionika u športu. Hrvatski olimpijski odbor na tragu ove zadaće priprema potrebne preporuke svojem članstvu.

Obnova partnerstva sa Procter&Gambleom Hrvatski olimpijski odbor i multinacionalna kompanija Procter&Gamble (P&G) stara više od 170 godina, obnovili su u studenome 2013. partnerstvo u kojem najveću dobit mogu očekivati mlađi športaši korisnici sredstva fonda razvojnih programa HOO-a. Naime, dio novca po kupljenom proizvodu tržišnih marki Pampers, Pantene pro-v, Wella, Always, Ariel i Gillette kupljenima u razdoblju do veljače 2014., tvrtka Procter&Gamble odvojit će kao poticaj športašima i njihovim roditeljima koji nedvojbeno imaju važnu i nedjeljivu ulogu u njihovom športskom razvoju. Primjeri obitelji Kostelić, Vlašić, Glasnović, Ude, kao i drugih obitelji, govore u prilog promidžbenoj kampanji pod naslovom “Hvala ti mama”, a koju tvrtka P&G vodi na globalnoj razini. U kampanji poticaja roditeljima, bez kojih je gotovo nezamisliv uspjeh športaša, sudjeluje hrvatska i svjetska

Olimp 60

skijaška prvakinja i nositeljica šest olimpijskih odličja, četiri zlatne i dvije srebrne, Janica Kostelić.

EI Baku 2015. - prvijenac novog/starog vodstva EOC-a Patrick Hickey, predsjednik Europskih olimpijskih odbora (EOC) u dva mandata, vodit će i u trećem (2013.-2017.) udruženje 49 nacionalnih olimpijskih odbora europskog bazena među kojima je i HOO - odlučila je to izborna skupština EOC-a na redovnoj sjednici održanoj u Rimu 22. i 23. studenoga 2013. (www.eurolympic.org) Za dopredsjenika je izabran Janez Kocijančič, predsjednik Slovenskog olimpijskog odbora, a za glavnog tajnika Raffael Pagnozzi iz Italije. Za člana Izvršnog odbora EOC-a ponovno je izabran Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a, ujedno član uže koordinacije prvih Europskih igara koje će se održati 2015. u Bakuu. Za doprinos utemeljenju Igara, Skupština EOC-a tom je prigodom uručila Mateši posebno priznanje. Izborima u najvećem kontinentalnom udruženju nacionalnih olimpijskih odbora (kojima predstoji velika i odgovorna povijesna zadaća prvih Igara po uzoru na druge kontinentalne igre), uz brojne predstavnike nacionalnih olimpijskih odbora, nazočili su čelnici Međunarodnog olimpijskog odbora, aktualni predsjednik Thomas Bach, njegov prethodnik Jacques Rogge te predsjednik Svjetskog udruženja nacionalnih olimpijskih odbora (ANOC) Sheikh Ahmad. Njih je, uz kolege iz EOC-a, 23. studenoga 2013. primio u Vatikanu Papa Franjo koji je potaknuo visoke dužnosnike međunarodnog olimpijskog pokreta među ostalim, na, kako je rekao „izgradnju športaša koje inspirira čestitost, moralna snaga i snažan osjećaj odgovornosti”.

Josip Pavić novi čelnik Komisije sportaša i član Vijeća HOO-a Josip Pavić, zlatni vaterpolski olimpijac s Olimpijskih igara u Londonu 2012. i s iskustvom s Igara u Pekingu 2008., najbolji vaterpolist svijeta 2012. u izboru Međunarodnog saveza za vodene sportove (FINA), osvajač svjetskog zlata i tri bronce, europskog zlata tei zlata na Mediteranskim igrama u Mersinu 2013., novi je član Vijeća i predsjednik Komisije športaša HOO-a. Njegov prethodnik na tim dužnostima bio je od 2009. Gordan Kožulj, vrhunski plivač i četverostruki olimpijac (OI Atlanta 1996., OI Sydney 2000., OI Atena 2004., OI Peking 2008.), ujedno i član Europske komisije športaša Europskih olimpijskih odbora (EOC). U Kožuljevom je mandatu koji je nedavno završio, pod pokroviteljstvom Hrvatskog olimpijskog odbora, u Poreču 4. i 5. listopada održan Forum športaša iz 35 europskih olimpijskih odbora, a u čijem su radu sudjelovala brojna vrhunska imena olimpijskog športa.

Traženje besprijekornih uvjeta športaševa treniranja, natjecanja, školovanja, zdravlja, zaštite od dopinga, zaštite od svih oblika zlostavljanja i nezakonitosti u športu, ciljeva koji trebaju biti civilizacijski doseg športa, obrazovanja, prava, kulture i odgoja kao javnih servisa društva – bio je glavni dio rasprava na Forumu. Sudionici porečkog skupa izabrali su i novi sastav Europske komisije koju će do 2017. voditi stolnotenisač Jean Michel Saive iz Belgije uz članove: Natalija Dobrinska (Ukrajina/petoboj), Kate Walsh (Velika Britanija/hokej), Daniel Gyurta (Mađarska/plivanje), Alessandra Sensini (Italija/jedrenje na dasci), Tatjana Lebedeva (Rusija/skok u dalj), Mikko Ronkainen (Finska/skijanje slobodnim stilom) te Luiza Zlotkowska (Poljska/brzo klizanje).

Nove četiri godine Zoranu Primorcu Olimpijac Zoran Primorac bit će i sljedeće četiri godine predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca (HKO). Povjerenje za drugi mandat, nakon 2009. kada je izabran prvi put, dala mu je jednoglasno skupština Kluba održana 18. prosinca u sjedištu u Domu športova u Zagrebu. Zoran Primorac, nositelj je srebrnog olimpijskog odličja u stolnom tenisu sa OI u Seoulu 1988. sedmerostruki je sudionik Igara, od Seula, Barcelone, Atlante, Sydneya, Atene i Pekinga, pa do Londona 2012. Osvajač je brojnih odličja sa svjetskih i europskih prvenstava, međunarodnih turnira, mediteranskih igara te domaćih natjecanja. Bio je prvi najuspješniji športaš u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora 1994. godine, kasnije i 1997., kao i stjegonoša hrvatske zastave na svečanosti otvaranja OI u Sydneyu 2000. Za doprinos hrvatskome sportu Zoran Primorac nagrađen je Državnom nagradom za šport Franjo Bučar i odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Prvi suradnici Zoranu Primorcu bit će članovi Izvršnog odbora u koji su jednoglasno izabrani za dopredsjednike Danira Bilić, Tomislav Paškvalin, Željko Jerkov i Samir Barač, dok su članovi Perica Bukić, Gordan Kožulj, Igor Boraska, Joško Reić, Martina Zubčić, Milivoj Bebić, Dubravko Šimenc, Irfan Smajlagić, Nika Fleiss i Aramis Naglić. U Nadzorni odbor izabrani su Mladen Fogec, Boško Čavka i Vjekoslav Šafranić. Inače, Hrvatski klub olimpijaca broji oko 800 članova športaša sudionika olimpijskih igara, a 2013. godine slavi svojih 20 godina. Osnivačka skupština Kluba održana je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu 1993. godine, a za prvog predsjednika izabran je Zlatko Šimenc. U rujnu 1995. godine Klub postaje punopravni član HOO-a i od tada ima tri predstavnika u skupštini Hrvatskog olimpijskog odbora. Od 2001. do 2005. vodio ga jedan od najtrofejnijih hrvatskih olimpijaca, osvajač dviju zlatnih i jedne srebrne vaterpolske olimpijske medalje Perica Bukić. Od 2005. do 2009. predsjednik je bio Stojko Vranković, vrhunski hrvatski košarkaš, osvajač dviju srebrnih medalja na OI u Seulu (1988.) i Barceloni (1992.).

Against match fixing and illegal betting In co-organization of the Croatian Lottery and French Institute for International and Strategic Relations (IRIS), supported by the European Commission and European Lottery, in headquarters of the host, the Croatian Olympic Committee, on October 29th an international seminary on the battle against match fixing and illegal betting was held. The participants of the seminary, mostly the representatives of national sports federations, had the opportunity to hear the international experience concerning this relatively covert form of organized crime the International Olympic Committee, protecting the integrity of sports and Olympism, has strongly alerted to, giving priority to undertaking of all the necessary measures against the same. Pim Verschuuren, IRIS’s expert and Christian Kalb, IRIS’s consultant from the company CK Consulting, talked about the match fixing and illegal betting problems, presenting the results of research carried out at the global level, which have proven that match fixing and illegal betting represent an extremely important issue that threatens the integrity of sports. The Institute’s experts Verschuuren and Kalb specifically pointed out the danger the athletes are exposed to - from manipulative methods to physical threats and blackmail. The possibilities for destroying this plague in sports, in addition to the legislation, are increased and targeted research, strict punishments and international cooperation, information and education of all participants in sports. Following the footprints of this task, the Croatian Olympic Committee is preparing the necessary guidelines for its members. Josip Pavic new head of the Athletes’ Commission and member of the COC Council Josip Pavic, the golden water polo player at the London Olympics 2012 and with experience from the Beijing Olympics 2008, FINA’s (International Swimming Federation) 2012 male water polo athlete of the year, the winner of the world’s gold and three bronze, European gold and gold at the Mediterranean Games in Mersin 2013, is the new member of the Council and President of the Athletes’ Commission of the COC. His predecessor in this position since 2009 was Gordan Kozulj, an excellent swimmer and four-time Olympian (Atlanta Olympics 1996, Sydney Olympics 2000, Athens Olympics 2004 and Beijing Olympics 2008), also a member of European Olympic Committees (EOC) Athletes’ Commission. During the recently ended Kozulj’s mandate the Athletes’ Forum - sponsored by the Croatian Olympic Committee - was held on October 4th and 5th in Porec. Along with athletes from 35 European Olympic Committees attending the Forum, many top names of Olympic sports participated in its work as well. Search for perfect conditions of athlete’s training, competing, education, health, protection against doping, protection from all the forms of abuse and illegality in the sport, the goals that should be the civilization’s range of sports, education, law, health, culture and education as public services of the society – represented the major part of debate in the Forum. The participants of the Forum in Porec elected together the new European Commission, which will be led up to 2017 by table tennis player Jean Michel Saive from Belgium along with the members: Natalia Dobrynska (Ukraine/ pentathlon), Kate Walsh (UK/hockey), Daniel Gyurta (Hungary/swimming), Alessandra Sensini (Italy/windsurfing), Tatiana Lebedeva (Russia/long jump), Mikko Ronkainen (Finland/freestyle skiing) and Luiza Zlotkowska (Poland/ speed skating). Renewed partnership with Procter&Gamble Croatian Olympic Committee and more than 170 years old multinational company Procter&Gamble (P&G), renewed in November 2013 their partnership, what will bring the greatest gains to younger athletes, the beneficiaries of the COC’s fund for development programs. è

61 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Olimpijski plan 2020 odgovor zahtjevnom vremenu Međunarodni olimpijski pokret pod vodstvom novog predsjednika Thomasa Bacha, intenzivno priprema smjernice koje bi odgovorile izazovima novog vremena: od športaša kao središta olimpijskog pokreta i njegove zaštite od svih oblika manipulacije i nezakonitosti, jedinstvenosti olimpijskih igara i modela održivosti upravljanja Igrama, uloge MOO-a, njegove strukture i organizacije, pa do mogućnosti osnivanja olimpijskog tv-kanala, a sve pod zajedničkim nazivnikom - Olimpijski plan 2020. Prvu pripremu za Olimpijski plan 2020 raspravio je Izvršni odbor MOO-a u Montreuxu (Švicarska) od 11. do 14. prosinca ove godine, a ideje i prijedlozi bit će dio šire rasprave već u veljači, na zasjedanju MOO-a u Sočiju, za vrijeme Zimskih olimpijskih igara. Finalni Olimpijski plan 2020 sa konkretnim preporukama trebao bi biti usvojen

“Franjo Bučar” 2013. za športsku izvrsnost

nazočnosti brojnih uglednika hrvatskog športa te javnog života Republike Hrvatske, u sjedištu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta 25. studenoga 2013. uručena je Državna nagrada za sport “Franjo Bučar”, priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj športa, a dodjeljuje se za izvanredna znanstvena, stručna i pedagoška ostvarenja u športu ili vrhunska športska postignuća kao nagrada za životno djelo i godišnja nagrada. Nagradu za životno djelo dobili su Jozo Alebić, Erna Hawelka Rađenović i Fredi Kramer, a godišnju nagradu Đurđica Bjedov Gabrilo, Nikša Dobud, Ivan Drviš, Josip Glasnović, Janko Goleš, Davorin Klobučar, Arno Longin, Zdravko Malić, Roko Mikelin Opara, Marijo Možnik, Sandro Sukno te Hrvatski veslački savez. Nagrade su uručili zamjenik ministra Saša Zelenika i Igor Jukić, predsjednik Odbora Državne nagrade za sport Franjo Bučar u čijem su sastavu ugledna imena športa, znanosti i medija - Marija Anzulović, Samir Barač, Igor Boraska, Igor Jukić, Ratko Kovačić, Alvaro Načinović, Ognjen Naglić, Zoran Primorac i Ana Sršen.

u prosincu 2014. godine. Doprinos ovome zadatku dat će i HOO svojim predstavnicima u međunarodnim udruženjima olimpijskih organizacija, među ostalima i najnovijim izborom predsjednika HOO-a Zlatka Mateše u Komisiju za međunarodne odnose Svjetskog udruženja nacionalnih olimpijskih odbora (Association of National Olympic Committees - ANOC) u prosincu 2013. godine.

Žene u športu: mogućnosti i ograničenja Iako ih je samo 17 posto, športska djelotvornost hrvatskih je športašica neupitno iznadprosječna - čak ih je 41 posto koje imaju olimpijsku, svjetsku ili europsku medalju. Riječ je dakako o športašicama kojih je u hrvatskome športu 48 tisuća od ukupno 280.000, kako su pokazala najnovija istraživanja Komisije za žene u športu HOO-a. U upravljačkom smislu, udio žena u tom obliku aktivnoNagrada za životno djelo Jozo Alebić jedan je od najboljih hrvatskih atletičara u povijesti moderne atletike. Nastupio je na čak trima olimpijskim igrama, osvojio srebrno odličje na Europskome dvoranskom prvenstvu 1975. godine u disciplini 400 metara. Bio je prvak Jugoslavije 14 puta, a Hrvatske čak 50 puta. Erna Hawelka Rađenović višestruka je državna prvakinja u športskoj gimnastici. Nastupila je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Osvojila je niz medalja na raznim međunarodnim turnirima, suosnivačica je vrlo uspješnoga gimnastičkog kluba „Novi Zagreb”. Fredi Kramer velikan novinarstva, publicist i dugogodišnji športski djelatnik. Davis Cup susrete prenosio je čak 53 puta, a hrvatsku športsku pu-

blicistiku trajno je zadužio kao autor i urednik brojnih monografija i športskih almanaha. Godišnje nagrade Đurđica Bjedov Gabrilo najuspješnija je hrvatska plivačica svih vremena. Najveće uspjehe ostvarila je 1968. godine na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju gdje je osvojila zlatnu i srebrnu medalju te postavila olimpijski rekord na 100 metara prsno. Na Svjetskom prvenstvu za veterane 2012. godine osvojila je dvije zlatne medalje. Nikša Dobud u dosadašnjoj bogatoj sportskoj karijeri osvojio je niz odličja na europskim i svjetskim prvenstvima te u Svjetskoj ligi. Bio je član zlatne hrvatske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., te Mediteranskim igrama 2013. godine. Dr. sc. Ivan Drviš trener hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah. Pod njegovim vodstvom osvojeno je ukupno 36 svjetskih i europskih medalja te postavljeno 14 svjetskih rekorda. Osim što je uspješan trener hrvatske reprezentacije, dr. sc. Ivan Drviš uspješan je i u predavačkoj, nastavnoj i znanstvenoj karijeri. Josip Glasnović zapažene međunarodne uspjehe ostvaruje još od juniorskih dana. Osvajač je niza odličja na europskim

Olimp 62

sti u hrvatskome športu, gotovo da je zadržan na razini 2007. kada je utemeljena Mreža koordinatorica u športu Hrvatskog olimpijskog odbora a koje su se 11. prosinca 2012. okupile na 6. seminaru pod nazivom „Žene u športu: mogućnosti i ograničenja” održanome u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, pod vodstvom predsjednice Komisije i dopredsjednice HOO-a Morane Paliković Gruden, a u i svjetskim prvenstvima, a 2013. godine postao je europski prvak u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Janko Goleš u hrvatskome športu djeluje od 1960. godine. Aktivan je športski djelatnik, posebice u rukometu i atletici. Od 1975. godine zaposlen je u Sportskim novostima, od suradničkog mjesta do mjesta direktora, a tu funkciju obnaša i danas. Davorin Klobučar jedan je od najistaknutijih inicijatora i organizatora različitih športsko-rekreacijskih manifestacija. Već devet godina zaredom organizira poznati „Kros Novog lista dolinom Kupe” koji okuplja više od 1 500 natjecatelja. Arno Longin tijekom dugogodišnje bogate karijere bio je višestruki državni prvak u skokovima u vodu. Proglašen je najboljim športašem Grada Zadra 1985. godine. Kao klupski trener osvojio je niz medalja na velikim natjecanjima. Zdravko Malić jedan je od naših najuglednijih rukometnih stručnjaka. Njegov najveći doprinos je sudjelovanje u odgoju i obrazovanju stručnih kadrova – trenera. Kao trener reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom

prvenstvu 1978. godine osvojio je peto mjesto. Roko Mikelin Opara vrsni je plivač. Na paraolimpijskim igrama osvojio je osam medalja, a 1987. godine na Svjetskome plivačkom prvenstvu osvojio je titulu svjetskoga prvaka i postavio svjetski rekord. Marijo Možnik gimnastikom se počeo baviti sa šest godina. U 2012. godini ostvario je najbolji rezultat u karijeri postavši viceprvak Europe. Upisao se u povijest svjetske gimnastike vlastitim elementom na preči u Pravilniku Svjetske gimnastičke federacije. Sandro Sukno u dosadašnjoj bogatoj sportskoj karijeri osvojio je niz odličja na europskim i svjetskim prvenstvima te u Svjetskoj ligi. Bio je član zlatne reprezentacije Hrvatske na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., te Mediteranskim igrama 2013. godine. Hrvatski veslački savez osnovan je 4. studenoga 1939. godine u Zagrebu. Savez je u svome dosadašnjem djelovanju, dugom više od 70 godina, značajno pridonio razvoju hrvatskoga športa nižući vrhunske športske rezultate.

Namely, the company Procter&Gamble shall donate a certain amount of money per purchased product of the brands Pampers, Pantene PRO-V, Wella, Always, Ariel and Gillette - purchased in the period up to February 2014 - as support to athletes and their parents who undoubtedly play an important and inseparable role in their sports development. The examples of the families Kostelic, Vlasic, Glasnovic, Ude, as well as other families, speak in favor of the promotion campaign named “Thank you mom”, initiated by the company P&G on the global level. The Croatian and world ski champion and holder of six Olympic medals (four gold and two silver), Janica Kostelic, is also participating in this campaign that supports the parents, without which the success of athletes is almost unimaginable. Women in sports: possibilities and restrictions Although they represent only 17 percent, the sports efficiency of Croatian female athletes is unquestionably above average - even 41 percent with Olympic, World and European medals. These are, of course, women or girls that represent 48 of total of 280 000 in the Croatian sports, as shown by the latest research of the COC Commission for Women in Sports. In terms of management, the proportion of women in this type of activity in Croatian sports seems to be at the same level as it was in 2007 when the COC Network of Coordinators in Sports was founded. They gathered again on December 11th, 2012 for the 6th seminary entitled “Women in sports: possibilities and restrictions”, held at the Zagreb City Assembly under the leadership of President and Vice-President of the COC Commission Morana Palikovic Gruden, co-organized by the Ministry of Science, Education and Sports and City Office for Education, Culture and Sports of City of Zagreb. 40 of them, along with guests and representatives of the host, the COC, provided more than enough arguments for further and permanent questioning whether we are doing enough for gender equality in general, whether we strengthen and motivate enough a woman in management position in sports as well as many other issues concerning the integrity of female athlete in the society. The good news is that the National Sports Federations still have plenty of time to “fix” this by applying – by 2015 - the recommendations given by the COC in February 2012 with the goal to improve the statistics speaking in favor of incomplete understanding of the role of women in sports. The speakers in these topics, whose research work should contribute to a better understanding of equality in sports and its effects on society as a whole, was Head of the Office for Gender Equality of the Government of Republic of Croatia Helena Stimac Radin, Consultant to the Ombudswoman for Gender Equality Josip Grgic, Expert Consultant for Sports at the City office of the City of Zagreb Tanja Alisic, Secretary of the Commission for Women in Sports Gordana Borko, Dina Rendulic (Croatian Judo Federation), Ana Srsen (Croatian Paralympic Committee) Marina Capan (Sports Association of Karlovac County), Mirna Rajle - Brodanac (Croatian Rowing Federation / Sports Association of Osijek- Baranja County), Ljiljana Kuhta Jelicic (Zagreb Sports Association), Ljiljana Culibrk (Croatian Athletic Federation), Lidija Petrinovic (Croatian Badminton Association), Linda Antic Borak (Croatian Basketball Federation), Ivana Orlic (Association of Sport organizations and alliances of Sisak – Moslavina County), Zrinka Grancaric (Croatian Sailing Federation), Jadranka Protic (Croatian Academic Sports Federation), Mirjana Bosnjak Kobas (Sports Association of Vukovar- Sirmium County), Gordana Furjan Mandic (Croatian Synchronized Swimming Federation), Daniel Prokopec (Croatian Ice Hockey Federation), Jasminka Strelar (Croatian Savate Federation), Maja Milkovic (Croatian Rock`N`Roll Association) and Ratko Cvetnic, member of the COC Commission for Women in Sports, who gave an interesting point of view entitled - “ Why are men born leaders? Or maybe they aren’t?

Olimp 63

Od Olimpa do Olimpa EI Baku 2015 - debut of the new / old leadership of the EOC Patrick Hickey, President of the European Olympic Committees (EOC) for two mandates already, will lead again (in the third mandate 2013-2017) the association of 49 National Olympic Committees (NOCs) of the European area, including the COC - decided the EOC Electoral Assembly at its regular session that took place in Rome on November 22nd and 23rd, 2013 (www. eurolympic.org) For Vice-President was elected Janez Kocijancic, president of the Slovenian Olympic Committee and for Secretary General Raffaele Pagnozzi from Italy. Zlatko Matesa, president of the COC and member of closer coordination of the inaugural European Games that will be held in 2015 in Baku, was reelected for member of the EOC Executive Committee. At this occasion the EOC Assembly awarded Matesa with special recognition for contribution to the founding of the Games. Besides the numerous representatives of NOCs, heads of the International Olympic Committee - current president Thomas Bach, his predecessor Jacques Rogge and President of the World Association of NOCs (ANOC) Sheikh Ahmad -also attended the elections of this, the greatest continental Association of NOCs, facing the large and responsible historical task of the first games modeled after the other continental games. On November 23rd, 2013, along with their colleagues from the EOC, they were taken to the Vatican for a private audience with Pope Francis, who motivated the senior officials of the international Olympic movement, among other things, to - as he put it - “creation of athletes inspired by integrity, moral strength and a strong sense of responsibility”. Another four years for Zoran Primorac For the next four years the Olympian Zoran Primorac will perform the duties of the President of Croatian Olympians Club (HKO). After the first election in 2009, he was unanimously re-elected for the second mandate by the Club Assembly held on December 18th at the headquarters in Dom Sportova in Zagreb. Zoran Primorac, holder of silver Olympic medals in table tennis at Seoul Olympics 1988, seven-time participant of the Games, from Seoul, Barcelona, Atlanta, Sydney, Athens, Beijing up to London 2012. Winner of numerous awards at the world and European championships, international tournaments, the Mediterranean Games and domestic competitions. COC’s most successful athlete of the year in 1994, in 1997 as well and holder, the bearer of Croatian flag at the Sydney Olympics opening ceremony in 2000. For contribution to the Croatian sports Zoran Primorac was awarded the State Award for Sports Franjo Bucar and he was also awarded the Order of Croatian Danica with image of Franjo Bucar. The first associates of Zoran Primorac will be the members of Executive Board, unanimously elected Vice-Presidents Danira Bilic, Tomislav Paskvalin, Zeljko Jerkov and Samir Barac, and the members Perica Bukic, Gordan Kozulj, Igor Boraska, Josko Reic, Martina Zubcic, Milivoj Bebic, Dubravko Simenc, Irfan Smajlagic, Nika Fleiss and Aramis Naglic. The elected members of Supervisory Board are: Mladen Fogec, Bosko Cavka and Vjekoslav Safranic. Otherwise, the Croatian Olympians Club has around 600 members - athletes participants of the Olympic Games, and in 2013 the Club is celebrating the 20th anniversary of its establishment. The Constituent Assembly of the Club was held at the Faculty of Kinesiology in 1993 in Zagreb, with Zlatko Simenc as its first President. In September 1995 the Club became a full member of the COC and since then it has three representatives in the COC Assembly. From 2001 to 2005 it was led by one of the most successful Croatian Olympians, winner of two gold and one silver water polo Olympic medals, Perica Bukic. From 2005 to 2009, the President was Stojko Vrankovic, top Croatian basketball player, winner of two silver medals.

Olimp 64

suorganizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba. Njih 40, uz goste i predstavnike domaćina HOO-a, dale su više nego dovoljno argumenata da se nadalje i trajno propitkujemo činimo li dovoljno za rodnu jednakost općenito, osnažujemo li i motiviramo li dovoljno ženu u upravljanju u športu, uz niz drugih pitanja integriteta športašice u društvu. Dobra je vijest da nacionalni športski savezi imaju još dovoljno vremena da “poprave” stanje, primjenom preporuka do 2015., a koje je dao Hrvatski olimpijski odbor u veljači 2012. s ciljem poboljšanja statistike koja govori u prilog nepotpunome shvaćanju uloge žena u športu. Prezenteri u ovim temama čija istraživanja i radovi trebaju doprinijeti boljem razumijevanju ravnopravnosti u športu i njenih učinaka za društvo u cjelini, bile su ravnateljica ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH Helena Štimac Radin, savjetnik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Josip Grgić, stručna savjetnica za šport u Gradskom uredu grada Zagreba Tanja Ališić, tajnica Komisije za žene u športu Gordana Borko, Dina Rendulić (Hrvatski judo savez), Ana Sršen (Hrvatski paraolimpijski odbor) Marina Capan (Savez športova Karlovačke županije), Mirna Rajle - Brođanac (Hrvatski veslački savez/Športska zajednica Osječko-baranjske županije), Ljiljana Kuhta Jeličić (Zagrebački športski savez), Ljiljana Ćulibrk (Hrvatski atletski savez), Lidija Petrinović (Hrvatski badmintonski savez), Linda Antić Borak (Hrvatski košarkaški savez), Ivana Orlić( Zajednica športskih udruga i saveza Sisačko - moslavačke županije), Zrinka Grancarić (Hrvatski jedriličarski savez), Jadranka Protić (Hrvatski akademski sportski savez), Mirjana Bošnjak Kobaš (Županijski savez športova Vukovarsko-srijemske županije), Gordana Furjan Mandić (Hrvatski savez sinkroniziranog plivanja), Danijela Prokopec (Hrvatski savez hokeja na ledu), Jasminka Strelar (Hrvatski savate savez), Maja Milković (Hrvatski rock`n`roll savez) te Ratko Cvetnić, član Komisije za žene u športu HOO-a koji je dao zanimljivo viđenje pod naslovom – „Zašto su muškarci rođeni vođe? Ili ipak nisu?“

Za programe i projekte olimpijske 2014. raspoloživo 113.761.777 kuna Hrvatski olimpijski odbor u 2014. godini raspolagat će sa 113.761.777 kuna (od kojih je od igara na sreću Državnog proračuna 98.183.230 uz očekivani višak od 3.586.010), te 9.751.834 vlastitih marketinških sredstava i 2.240.703 sredstava Olimpijske solidarnosti MOO-a. Proračun za 2014. godinu usvojila je skupština na redovnoj sjednici održanoj 18. prosinca 2014. u hotelu Four Points Panorama u Zagrebu. U odnosu na prethodnu godinu, plan za 2014. manji je za 9.002.577 kn. Nacionalni športski savezi, njih 80, za redovni program imat će na raspolaganju 66.339.682 kuna. Dodajmo tomu i sredstva za pripreme športaša iz redova saveza olimpijskih športova za OI Rio 2016. u iznosu od 5.539.769. U njima će, uz već poznate kandidate, participirati potencijalni A i B kandidati prema kriterijima razvrstavanja dopunjenima u studenome 2013. na prijedlog matičnih saveza športova na

Tekst: RADICA JURKIN

programu Igara (badminton, biciklizam, daljinsko plivanje, gimnastika, jedrenje, judo, streljaštvo, taekwondo, tenis i veslanje). Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. (od 7. do 23. veljače 2014) koštat će 1.419.000 kuna, no to je završna faza projekta na kojem se radi od studenoga 2010. kada je usvojen. I dok će redovni program saveza imati stotinjak tisuća kuna više, šport na lokalnoj razini ipak će imati oko pola milijuna manje nego 2013. Za te je projekte previđeno ukupno 3.984.000 kuna a najviše za zajedničke projekte HOO-a i lokalnih županijskih zajednica za očuvanje materijalnih uvjeta rada klubova sa djecom. Najviše ušteda u odnosu na prethodnu plansku godinu učinit će se na plaćama i naknadama radnicima HOO-a za koje je predviđeno smanjenje više od dva milijuna kuna (2.243.027).

HOO izrekao ukor Šimuniću Skupština HOO-a na sjednici održanoj 18. prosinca 2013. godine usvojila je prijedlog Etičkog odbora (EO) HOO-a te je nogometnome reprezentativcu Josipu Šimuniću radi povrede temeljnih načela olimpizma izrekla ukor jer je uzvikom “Za dom” na koji su navijači odgovarali sa “Spremni” nakon utakmice Hrvatska-Island, veličanjem protuustavnih vrijednosti izazivanjem simbola ustaštva povrijedio dostojanstvo pojedinca, postupio protivno duhu olimpizma i športskog natjecanja te potaknuo veličanje ksenofobnih, diskriminatornih i protučovječnih vrijednosti. Mjera ukora jedina je moguću mjera za čije je izricanje nadležna Skupština HOO-a. Naime, za provođenje sankcija poput suspenzije ili zabrane nastupa Skupština HOO-a nije nadležna, već Hrvatski nogometni savez kao član HOO-a. Reprezentativac Josip Šimunić nije korisnik niti jednog programa HOO-a da bi mu se mogla uskratiti određena prava, nije potencijalni natjecatelj na Olimpijskim igrama da bi mu HOO mogao zabraniti nastup, a ne može mu se izreći ni prestanak članstva, jer nije član tijela HOO-a. U provođenju dokaznog postupka Šimunić je u odgovoru na prijavu koju je podnio Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, istaknuo kako su riječi koje je izgovorio za njega nespojive s rasističkom ideologijom i s njima nije raspirivao rasnu mržnju, jer te riječi za njega simboliziraju ljubav za dom, domovinu i publiku. Ukor Josipu Šimuniću drugi je ukor u prvoj godini mandata Etičkog odbora HOO-a nakon što je isti izrekao nogometnom dužnosniku Zdravku Mamiću koji je upotrebom neprimjerenih, uvredljivih i neprihvatljivih riječi povrijedio temeljne vrijednosti i načela olimpizma, prije svega očuvanje dostojanstva pojedinca, te time nanio štetu cjelokupnom hrvatskom športu. Etički odbor nezavisno je tijelo Hrvatskog olimpijskog odbora osnovano radi razvijanja i modernizacije osnova etičkih pravila u športu, temeljenih na vrijednostima i principima zajamčenim Olimpijskom poveljom i Statutom HOO, a njegovi članovi u mandatnom razdoblju 2012. - 2016. godine su: Mirna Rajle Brođanac (Hrvatski veslački savez), Darko Ćuruvija (Hrvatski savez sinkroniziranog plivanja), Katica Ileš (Sportska zajednica Osječko-baranjske županije), Željko Drakšić (Hrvatski košarkaški savez) i Renato Živković (Hrvatski vaterpolski savez).

Olympic plan 2020 – an answer to the demanding time Under the leadership of new president Thomas Bach, the International Olympic Movement is intensely preparing the guidelines that could respond to the challenges of the new era: from an athlete as center of the Olympic Movement and its protection from all the forms of manipulation and irregularities, the uniqueness of Olympic Games and model of Game Management sustainability, the role of the IOC, its structure and organization up to the possibility of establishing an Olympic TV channel, all under a common denominator Olympic plan 2020. The first preparation for Olympic plan 2020 was discussed by the Executive Board of the IOC in Montreux (Switzerland) from December 11th to December 14th this year, and all the ideas and proposals will be a part of wider debate in February, at the IOC session in Sochi during the Winter Olympics. The final Olympic plan 2020 with specific recommendations should be adopted in December 2014. The COC will also give its contribution to this task through its representatives in international associations of Olympic organizations, including the latest election of the COC President Zlatko Matesa as member of the Commission for International Relations of the World Association of National Olympic Committees (Association of NOCs - ANOC) in December 2013. COC punished Simunic At the session held on December 18th, 2013 the COC Assembly adopted the proposal of the COC Ethics Committee (EC) and disciplinary measure was taken against the football team member Josip Simunic for violation of the fundamental principles of Olympism. Namely, Simunic shouted “For Homeland” and the fans responded with “Ready” after the match Croatia - Island, what represented the celebration of anti-constitutional values and invocation Ustashas’ symbols, violating thus the dignity of the individual, acting contrary to the spirit of Olympism and sports competitions and encouraging the glorifying of xenophobic, discriminatory and anti-human values. The disciplinary measure of reprimand is the only possible measure which the authorized COC Assembly may undertake. Namely, for enforcement of measures such as suspension or ban, the authorized body is not the COC Assembly but the Croatian Football Federation as a member of the COC. Since Josip Simunic is not the user of any COC program on the basis of which he would not be allowed to use certain rights and since he is not a potential competitor at the Olympic Games, COC cannot prohibit him the performance at the Games. Furthermore, the COC cannot terminate his membership, because he is not a member of the COC. During the disciplinary procedure Simunic, in response to the application filed by Zeljko Jovanovic, Minister of Science, Education and Sports, said that the words he shouted are for him completely incompatible with racist ideology, adding that he did not use them to encourage the racial hatred, because for him these word symbolize love for the homeland and the audience. The disciplinary measure taken against Josip Simunic is the second measure in the first year of the mandate of COC Ethics Committee once it has taken the disciplinary measure against football official Zdravko Mamic for using inappropriate, offensive and unacceptable words violating thus the basic values and principles of Olympism, above all the dignity of individual, causing damage to the entire Croatian sports. Ethics Committee is an independent body of the Croatian Olympic Committee, established to develop and modernize the basis of ethical rules in sports, based on the values and principles guaranteed by the Olympic Charter and COC Statute, and its members in the mandate period 2012 – 2016 are: Mirna Rajle Brodanac (Croatian Rowing Federation), Darko Curuvija (Croatian Federation of Synchronized Swimming), Katica Iles (Sports Association of Osijek- Baranja County), Zeljko Draksic (Croatian Basketball Federation) and Renato Zivkovic (Croatian Water Polo Federation).

65 Olimp