Olimp 68. by Hrvatski olimpijski odbor

BROJ 68 / RUJAN 2018. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE Tomislav Ivković

OLIMPIJSKE NADE Lea Vukoja

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI ODBOR Jednakost spolova u športu

ŽENE I ŠPORT Športašice među „500 hrvatskih žena“

Dražen kao trajna inspiracija NAGRADA “DRAŽEN PETROVIĆ” 2018.

otkrijte svoju pri훾u na hrvatska.hr

Puna avantura

photo by zoran jela훾a

photo by davor rostuhar

Ne ispunjavajte 탑ivot danima, ispunite dane 탑ivotom.

Sadržaj

XII. Nagrada "Dražen Petrović" Dražen kao trajna inspiracija

Društvo i šport Besmislice oko nacionalnog stadiona

Olimpijske nade Lea Vukoja

Prilog Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende Tomislav Ivković

MOO Jednakost spolova u športu

Znanost i šport Upravljači športskih sustava

Žene i šport Športašice među „500 hrvatskih žena“

BROJ 68 / RUJAN 2018.

Naslovnica: Nagrada "Dražen Petrović" 2018. Snimio: Lana Slivar Dominić

ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE Tomislav Ivković

OLIMPIJSKE NADE Lea Vukoja

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI ODBOR Jednakost spolova u športu

ŽENE I ŠPORT Športašice među „500 hrvatskih žena“

Dražen kao trajna inspiracija

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

M 14 d.o.o

NAGRADA “DRAŽEN PETROVIĆ” 2018.

Olimp 4

Produkcija:

modernog športa 48 Nastanak Vaterpolo

52 Internet Triatlon.hr 56 Publicistika "Abeceda trčanja" Olimpa do Olimpa 60 Od Dino Rađa u Kući slavnih

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

od lipnja do rujna, od Olimpa do Olimpa, prošlo je tek 90 dana, a u ta tri mjeseca naši su športaši i športašice nizali odličje do odličja; na najrazličitijim športskim natjecanjima dizala se hrvatska zastava, ponosno se slušala hrvatska himna. Hoće li svi ti uspjesi biti dovoljan pokretač, dovoljan impuls odgovornima u državi da jednom za svagda stave šport na mjesto koje mu pripada, koje apsolutno po svemu zaslužuje? Hoće li politika shvatiti da športaši poput Modrića, Sandre Perković, braće Sinković, Čilića i Ćorića, Rakitića i Mandžukića (da ne nabrajamo dalje) promoviraju Hrvatsku bolje od bilo čega i bilo koga drugog? Može li politika napokon definirati instrumente financiranja športa - športskih škola, kampova, struke, infrastrukture - da nam se ne dogodi da vrlo brzo ostanemo bez novih hrvatskih športskih zvijezda svjetskog formata? Ne jednom, mi u HOO-u nudili smo različita rješenja koja smo usuglasili s našim članicama. Bilo je puno dobrih prijedloga, dugoročnih, sustavnih i kvalitetnih. Nažalost, apel za opstojnost športa izgubio se u moru drugih problema: danas svastike, sutra Agrokora, preksutra na škverovima Uljanika. I tako se ono što bi trebalo Glavni tajnik Hrvatskog biti jako važno, da ne kažem i prioritetno, nekako potpuno izgubi olimpijskog odbora u mnoštvu drugih događanja i vijesti... Secretary General of the A koliko je šport važan ovoj naciji govori i činjenica da nacioCroatian Olympic Committee nalna televizija sada gotovo da nema ni međunarodnog, a ni domaćeg športa na svojim kanalima. Ako ćeš htjeti gledati nogometnu Josip Čop, dipl. oec. reprezentaciju Hrvatske, plaćat ćeš naknadu strancu. I ne samo to: hrvatski će privrednici plaćati reklame tijekom prijenosa, a novac će otići izvan granica Hrvatske. Doista čudno, čak apsurdno, no u našoj zemlji više ništa nije neobično. U jesenskom Olimpu koji upravo držite u rukama, našu glavnu, uvodnu temu posvetili smo nedavnoj dodjeli Nagrade „Dražen Petrović“ za najuspješnije mlade športaše i športašice. U tom se kontekstu nadamo da će, unatoč svemu gore navedenom, i u budućnosti nicati novi hrvatski športski velikani, koji će nas i nadalje činiti sretnima i ponosnima.

only 90 days have passed from June to September, from Olimp to Olimp, and our male and female athletes won a series of medals in these three months; the Croatian flag was raised at various sports competitions, and the Croatian anthem was proudly heard. Will all these achievements be a sufficient trigger, a sufficient impulse for relevant officials in the country, once and for all, to put the sport in the place it is entitled to, which it absolutely deserves by any standards. Will politics finally understand that athletes, such as Modrić, Sandra Perković, Sinković brothers, Čilić and Ćorić, Rakitić and Mandžukić (to refrain from further enumeration ) promote Croatia better than anything and anybody else. Can politics finally define the instruments for sports financing , i.e. sports schools, camps, profession, infrastructure - to avoid that we are left soon without new Croatian sports worldwide known stars. More than once, we in Croatian Olympic Committee offered various solutions that we agreed with our members. There were many good proposals, long-term, systematic and quality. Unfortunately, the appeal for the sustainability of sports has been lost in many other problems: today - swastika, tomorrow - Agrokor, the day after tomorrow -Uljanik shipyard. And so, the topics that should be very important, not to say our priority, are somehow lost among many other events and news ... The fact that national television now has almost no international or domestic sports events broadcasted on its own channels shows how much sport matters to this nation. If one wants to watch the Croatian national football team, one will pay a fee to a foreigner. And not only that: Croatian businessmen will pay advertisements during the broadcast and money will go outside Croatia. It's really strange, even absurd, but nothing in our country is unusual anymore. In the Olimp autumn issue you just hold in hands, our main, introductory theme was dedicated to the recent "Dražen Petrovic" award for the most successful male and female athletes. In this context we hope that, despite all the above, new Croatian athletes will emerge in the future period who will continue to make us happy and proud.

Olimp 5

XII. Izbor i dodjela nagrade “Dražen Petrović”

Dražen kao trajna inspiracija

Olimp 6

Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: LANA SLIVAR DOMINIĆ & VINKO KNEŽEVIĆ

I ove su godine na obljetnicu utemeljenja Hrvatskog olimpijskog odbora (10. rujna 1991.), dodijeljena priznanja koja nose ime našeg ponajboljeg športaša svih vremena, nikad prežaljenog “košarkaškog Mozarta”

7 Olimp

XII. Izbor i dodjela nagrade “Dražen Petrović”

rhunski uzor mladom je športašu zvijezda vodilja, stalna motivacija, ideal kojeg želi dosegnuti. Dražen Petrović je na pijedestalu najpoželjnijih uzora, puno širem od hrvatskog konteksta i puno širem od njemu najdraže košarke. Univerzalnost Draženova lika i djela, svima može biti trajna inspiracija. Mladi športaši i športašice u Hrvatskoj imaju jedinstven privilegij: do svoje 20. godine mogu zaslužiti nagradu koja nosi ime našeg ponajboljeg športaša svih vremena, trostrukog olimpijca, nikad prežaljenog “košarkaškog Mozarta”. Iz godine u godine upravo to i čine, a na obljetnicu utemeljenja Hrvatskog olimpijskog odbora (10. rujna 1991.) događa se svečanost na kojoj postaju dijelom svijeta iz bajkovite Draženove karijere. Dvanaesto izdanje Nagrade "Dražen Petrović" ne bi se bitno razlikovalo od dosadašnjih da se nije dogodio neslavni presedan. Uz desetak pojedinačnih kandidatura i poslovično upola manje momčadskih, rubrika za kandidature ženskih ekipa mlađih dobnih uzrasta po prvi put ostala je prazna. Alarm je uključen već na sjednici odbora za dodjelu nagrade, kada je dopredsjednica HOO-a Morana Paliković Gruden, inače i čelnica Komisije HOOa za ravnopravnost spolova u sportu, apostrofirala taj problem. - Ovaj trend nije od jučer, kriza ženskog ekipnog športa traje već godinama. Još 2010. godine upozoravali smo da bi se ovako nešto uskoro moglo dogoditi. Moramo izraziti zabrinutost zbog toga i potaknuti nadležne na akciju - kazala je Morana Paliković Gruden. Ništa manje zabrinutosti nije bilo ni u izvješću Damira Martina, predsjednika Odbora Nagrade Dražen Petrović, koji je na rujanskoj sjednici Vijeća HOO-a ustvrdio: - Stanje ženskog ekipnog športa zabrinjavajuće je loše i moramo učinkovito djelovati da se popravi. Izostanak kandidatura za ovogodišnju Draženovu nagradu upozorenje je svima nama… Nekada su čast ženskog ekipnog športa mlađih uzrasta spašavale ku. glačice, samostreličarke, odbojkašice…, ove godine i one su ostale bez konkurentnih rezultata. Hrvatski olim-

Olimp 8

Ana Viktorija Puljiz

LAUREATI 12. NAGRADE DRAŽEN PETROVIĆ NAJUSPJEŠNIJA ŠPORTAŠICA: NIKA KLEPAC (rođ. 23. siječnja 2002.) - taekwondo EP juniori - 1. mjesto/-59kg (Larnaca/Cipar/2.-5.11.2017.) SP juniori - 2. mjesto/-63kg (Hammamet/Tunis/9.-13.4.2018.) NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTAŠ: MARINO BLOUDEK (rođ. 18. srpnja 1999.) - atletika 1. mjesto na godišnjoj rang listi europske atletike 2017/18 - disciplina 800m dvorana, 2. mjesto na godišnjoj rang listi IAAF 2017/18-disciplina 800m dvorana NAJUSPJEŠNIJA ŽENSKA EKIPA: NIJE IZABRANA (bez kandidatura) NAJUSPJEŠNIJA MOMČAD: HRVATSKA U16 REPREZENTACIJA - košarka Matej Bošnjak (2002.), Ivan Perasović (2002.), Roko Prkačin (2002.), Filip Paponja (2002.), Boris Tišma (2002.), Lukša Buljević (2002.), Hrvoje Majcunić (2002.), Ante Perkušić (2002.), Dominik Rašić (2002.), Tomislav Ivišić (2003.), Duje Brala (2003.), Mario Krešić (2002.) EP U16 - 1. mjesto (Novi Sad/Srbija/10.-18.8.2018.) NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTSKI PAR, ŠTAFETA ILI POSADA: ANTON i PATRIK LONČARIĆ (rođeni 8. kolovoza 2000.) - veslanje EP juniori - 1. mjesto/dvojac bez kormilara (Gravelines/Francuska /26.-27.5.2018.) SP juniori - 3. mjesto/dvojac bez kormilara (Račice/Češka /12.8.2018.) NAJVEĆA ŽENSKA NADA: ANA VIKTORIJA PULJIZ (rođ. 2002.) - džudo EP U18 - 2. mjesto/-44kg (Sarajevo/BiH /28.6.-1.7.2018.) 3. mjesto na WRL 2017. 1. mjesto kadetske rang liste uoči OI mladih u Buenos Airesu 2018. Ostvarena norma za nastup na OI mladih u Buenos Airesu 2018. NAJVEĆA MUŠKA NADA: MILI POLJIČAK (rođ. 2004.) - tenis EP U14 - 2. mjesto (Most/Češka/23.7.2018.) 1. mjesto na međunarodnoj TE rang listi U14 2018. godina

Marino Bloudek

9 Olimp

Nika Klepac

XII. Izbor i dodjela nagrade “Dražen Petrović”

Da im je Dražen veliki uzor najbolje su dočarali sjajni mladi košarkaši, europski U16 prvaci. Prije svega radom, disciplinom, predanošću reprezentaciji…

pijski odbor stavio je pod povećalo spomenutu problematiku i akcija neće izostati. Prijedlog je da se uvedu poticaji u ženski ekipni šport, poput onih u drugim područjima ljudskog djelovanja u Hrvatskoj. O mjerama za uzlet ženskog ekipnog športa informirao nas je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša već u uvodnoj riječi, što najbolje govori o osviještenosti HOOa spomenutim problemom. Sama svečanost uručenja HOO-ove nagrade mladim športašicama i športašima u Draženovu muzeju, još jednom je pokazala da to priznanje, proizašlo iz Matešine ideje, i dalje ima “težinu”. Dokaz toj tezi bili su i nazočni uglednici iz vodećih državnih tijela, športaši i športski djelatnici, brojni predstavnici medija… A budući da na najmlađima svijet ostaje, najprije su nagrađene najveće nade hrvatskog športa - džudašica Ana Viktorija Puljiz (juniorska europska doprvakinja u kategoriji do 44 kg i prvorangirana kadetkinja svjetske ljestvice te skorašnja mlada olimpijka na listopadskom OIM-u u Buenos Airesu) i tenisač Mili Poljičak (europski doprvak na EP-u U14 te prvorangirani tenisač na međunarodnoj teniskoj

Mili Poljičak u društvu Dubravka Šimenca

ljestvici U14 uzrasta). Naravno, nenaviknuti na svjetla pozornice i mikrofone oboje su se spontano zahvalili roditeljima, trenerima, HOO-u… A da im je Dražen veliki uzor najbolje su dočarali sjajni mladi košarkaši, europski prvaci U16 uzrasta. Prije svega radom, disciplinom, predanošću reprezentaciji… Nakon primitka nagrade, za riječi zahvale složno su pred mikrofon “gurnuli” kapetana Mateja Bošnjaka. Dojam je da im tako nalažu i dobro

Hrvatski olimpijski dan 2018.

bljetnica utemeljenja Hrvatskog olimpijskog odbora (10. rujna 1991.) tradicionalno je obilježena športskim priredbama diljem Lijepe Naše pod nazivom Hrvatski olimpijski dan (HOD). Ove godine domaćin središnje proslave bio je Šibenik, a na razne načine HOD je proslavljen u Rijeci, Osijeku, Vinkovcima, Karlovcu, Virovitici, Ogulinu, Slavonskom Brodu, Čakovcu, Županji, Petrinji, Daruvaru, Samoboru, Orahovici, Jastrebarskom… Svečanost uručenja Draženove nagrade u Zagrebu bila je vrhunac proslave HOD-a.

usađena pravila reprezentacije. Potvrdio je to nešto kasnije i medijski manje eksponirani kolega iz reprezentacije Mario Krešić. Na upit o budućnosti tog čudesnog naraštaja, ponudio je za sugovornika ponovno kapetana, ali kapetan je zaslužio odmor… - Odlična smo klapa, dobro funkcioniramo kao ekipa i nadam se da ćemo još dugo ostati na okupu. Vjerujem da možemo potrajati kao momčad sve do seniorskih dana - kazao je Mario Krešić Krešo. U kategoriji najuspješnijeg športskog para, štafete ili posade, i ove godine laureat je posada. I ove godine - iz veslanja. I ove godine s članovima koji ne mogu biti bliskiji. Blizanci Anton i Patrik Lončarić i prošle godine su bili vrlo blizu Draženove nagrade, no lani su svjetske prvakinje u četvercu (blizanke Jurković, Bruna Milinović i Izabela Krakić) imale jače argumente. - Veseli nas da dvije godine zaredom veslanje daje laureate u ovoj kategoriji - složno su istaknuli Lončarići, uz dodatak da im epitet “novi Sinkovići” predstavlja velik teret, odnosno obvezu. I ovogodišnjeg pojedinačnog laureata glavne kategorije, atletskog 800-metraša Marina Bloudeka, prati etiketa “novi Luciano Sušanj”, a on samo kaže da mu je to velika čast. Toliko zahvalnosti i “pozitive” izašlo je iz tog krhkog Virovitičanina u kratkom razgovoru da su se njegovu sugovorniku u sjećanje vratili stihovi jedne stare pjesme: “U Virovitici ne postoje pritisci i živi mirno svi, kao hipici…” Iznimno nadarenom naraštaju naših taekwondašica koji bi trebao

Olimp 10

Hrvatska košarkaška U16 reprezentacija

11 Olimp

Anton & Patrik Lončarić

XII. Izbor i dodjela nagrade “Dražen Petrović”

Dražen Petrović Award

Biserka Petrović

U kategoriji najuspješnijeg športskog para, štafete ili posade, dobitnici su i ove godine iz veslanja - blizanci Anton i Patrik Lončarić

“eksplodirati” u Tokiju 2020., polako se priključuje kadetkinja Nika Klepac koja već osvaja medalje u jačoj konkurenciji: juniorski EP - zlato, juniorski SP - srebro. Po toj logici, u seniorskim nastupima bi trebala osvojiti barem

Damir Martin na čelu odbora

lanovi Odbora za dodjelu Nagrade Dražen Petrović u ime Vijeća HOO-a su: Morana Paliković Gruden, Damir Martin, Boris Mesarić; predstavnici Kluba olimpijaca Martina Zubčić Dušak, Marija Anzulović i Dubravko Šimenc; predstavnici Komisije sportaša HOO-a Vedrana Malec, Snježana Pejčić i Šime Fantela te predstavnici Hrvatskog zbora sportskih novinara Vinko Knežević, Nikola Lipovac i Dea Redžić, kao i predstavnik Sportskih novosti Mario Zorko. Predsjednik Odbora je proslavljeni veslački olimpijac Damir Martin. Olimp 12

neku broncu, ali Nika vrlo ozbiljno promišlja o karijeri: - Želim ići korak po korak. Znam da moram još puno trenirati, a tu je Dražen stvarno nenadmašan uzor, makar nam nisu srodni športovi. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša laureatima je dočarao važnost Draženove nagrade na konkretnim primjerima: - Iznimno je važan kontinuitet Draženove nagrade. Među laureatima su bili i Sandra Perković i Filip Hrgović, njihove su karijere otišle u nebo. Vjerujem da i vas to čeka… Uz spomenute aktualne zvijezde hrvatskog športa, treba istaknuti da su dobitnici ovoga priznanja bili i brončana taekwondaška olimpijka Martina Zubčić, skijaš Istok Rodeš, skakač s motkom Ivan Horvat, tenisači Borna Ćorić i Ana Konjuh… Upravo je uz Anu Konjuh vezan i najveći presedan Nagrade Dražen Petrović. Ona je dosad jedina bila u ulozi dvostrukog laureata na istom izboru - kao naj-športašica i najveća nada hrvatskog športa, budući da je te 2013. godine imala sjajna rezultatska ostvarenja u dobi ispod 16 godina. Majka legendarnog Dražena Petrovića, Biserka, oduševljena je svim ovogodišnjim dobitnicima priznanja. Razumljivo, posebno su je se dojmili mladi košarkaši. Na upit gdje su im granice, vrlo odrješito je odgovorila: - Sigurna sam da ih čekaju visine…

For a young athlete, Dražen Petrović is a top role model, a shining beacon, a constant motivation, an ideal he or she wants to reach. Dražen Petrović is on the pedestal of the most desirable models, much wider than the Croatian context and much wider than his favorite basketball. The universality of Dražen's character and achievements can be a lasting inspiration to everyone. Young male and female athletes in Croatia have a unique privilege: by the age of 20, they can earn the award named after our best athlete of all time, the three-time Olympic, never-to-beforgotten "basketball Mozart". They do it from year to year, and on the anniversary of the foundation of the Croatian Olympic Committee (September 10, 1991), a ceremony is organized where they become a part of the world of the fascinating Dražen's career. This year awards went to taekwondoka Nika Klepac, athlete Marino Bloudek, male basketball U16 team, rowers Anton and Patrik Lončarić, judoka Ana Viktorija Puljiz and tennis player Mili Poljičak. (Vinko Knežević)

Uz dodatno osiguranje, jednim pozivom do vrhunske lijeÄ?niÄ?ke usluge Primarijus i Primarijus plus

Za detalje nazovite:

0800 1884

Olimpijske nade: Lea Vukoja

Skupa sa sestrom

Piše: DENIS LUGARIĆ

Karatistica Lea Vukoja jedna je od velikih hrvatskih nada. Mlada Riječanka prošlogodišnja je dobitnica HOO-ove Nagrade Dražen Petrović za Nadu godine

na Olimpijske igre Olimp 14

nagrade "Dražen Petrović" Hrvatskog olimpijskog odbora za Nadu godine. Vukoja je naslijedila kolegicu Jelenu Pehar koja je isto priznanje osvojila godinu ranije. Lea ne voli previše medijsku pažnju, tatami je „medij“ na kojem ona najbolje govori, a „Dražena“ je zaslužila osvojivši zlatnu medalju na Europskom kadetskom prvenstvu u Sofiji, u veljači 2017., u kategoriji do 54 kg, a osim toga bila je i na prvom mjestu svjetske rang liste u kategoriji kadetkinja. - Dosta je već vremena prošlo od europskog prvenstva, ali je dobar osjećaj sjetiti se tog rezultata - kazala je 17-godišnja djevojka odmah dodavši: - Iskreno, nisam se nadala medalji.

bila je favorit, pa je pobjeda tim veća i draža. U sofijskoj Areni Armeec imala je veliku podršku navijača koji su napravili sjajnu atmosferu. Hrvatski navijači bili su „naoružani“ megafonom i bubnjevima, pjevali su navijačke pjesme. - Plakala sam od sreće - priznaje mlada Riječanka. Sofijska dvorana tako se još jednom pokazala sretnom za obitelj Vukoja. U toj je dvorani njezina dvije godine starija sestra Aja, koja se također bavi karateom, bila prvakinja Balkana. Aja se može pohvaliti i kako je bila europska kadetska doprvakinja 2015. u Zürichu. No, dvije godine kasnije njezina je sestra napravila korak više osvojivši zlato... - Sestrina podrška mi puno znači, uvijek smo tu jedna za drugu. Ona

S veslačem Damirom Martinom

rvatski su športaši u postolimpijskoj 2017. godini, na svjetskim i europskim prvenstvima te na svjetskim i europskim kupovima u raznim športovima, u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji osvojili ukupno 240 medalja, od čega 76 zlatnih, 78 srebrnih i 86 brončanih medalja. Pravu berbu medalja hrvatski športaši imali su u mlađim kategorijama što posebno veseli. Bez obzira na probleme s infrastrukturom i financijama koje ima hrvatski šport, rezultati naših „klinaca“ daju nadu da će šport i dalje biti jedna od perjanica naše zemlje. Karatistica Lea Vukoja jedna je od velikih hrvatskih nada. Mlada Riječanka prošlogodišnja je dobitnica

No, naporno smo trenirali i taj trud se, eto, isplatio. Vukoja je na putu do zlata imala šest borbi ostvarivši šest pobjeda. U prvom kolu je pobijedila Slovenku Lauru Potisk (4-0), potom je slavila protiv Čehinje Nele Osouchove (4-0), u četvrtfinalu je svladala Vesu Ibrahimi s Kosova (1-0), da bi u polufinalu bila bolja od Ukrajinke Siuzen Sinhukovske (8-0). U finalu ju je čekala Mađarica Zsofija Barany od koje je prije toga četiri puta izgubila. No, osveta je bila slatka i Lea je u neizvjesnoj borbi slavila sa 1-0. - Finale mi je bila najteža borba. Do tada sam četiri puta izgubila od Mađarice, no ovoga puta sam ja bila bolja. Bilo je napeto; ona je izvrstan borac,

je krenula prva trenirati i uvijek sam je pratila na turnirima, dok jednog dana nisam odlučila krenuti njezinim stopama - kaže Lea, ne zaboravljajući naglasiti kako joj puno znači i podrška roditelja, oca Zdenka i majke Adrijane. Otkrila je i kako joj je sestra usadila dva pravila: da se nikad ne smije predati i da uvijek daje 100 posto. Prije finala dobila je dodatan savjet: „Zaledi emocije i fokusiraj se na meč“, poručila joj je Aja. - To nije bilo lako, ali uspjela sam. Inače, nemam nekakvu posebnu tehniku ili poseban način kako se psihički pripremiti za borbu. Samo mi je bitno da sam dobro zagrijana i smirena prije 15 Olimp

Olimpijske nade: Lea Vukoja

„Dražena“ je zaslužila osvojivši zlatnu medalju na kadetskom EP u Sofiji, u veljači 2017., u kategoriji do 54 kg, a osim toga bila je i na prvom mjestu svjetske rang liste

meča. Karate je šport u kojem se na turnirima mora poklopiti jako puno faktora, od tehnike borbe, psihološke pripreme i naravno - malo sreće... Lea je od ove godine prešla u juniorke, promijenila je i kategoriju i sada nastupa u kategoriji + 59 kg. Promijenila je i klub, iz riječkog TAD-a prešla je u splitski Sokol gdje je treniraju Slaven Mikelić i Alen Zamlić. Mnogo je to promjena, no mlada Riječanka i dalje niže odlične rezultate. Nedavno je na Svjetskoj ligi mladih u Umagu osvojila prvo mjesto, dok je na Svjetskom kupu u Umagu bila treća. Trenutačno se nalazi na 12. mjestu svjetske rang liste u novoj kategoriji. - Medalja me motivirala da nastavim dalje trenirati prepuna volje i ambicija! Međunarodni olimpijski odbor je u kolovozu 2016. donio odluku koja je posebno obradovala sestre Vukoja

Čestitke Lei i od školskih kolega

Olimp 16

- karate je uvršten u program Olimpijskih igara. Karate, koji potiče s japanskog otoka Okinawa, tako će 50 godina nakon što je u Tokiju 1970. održano prvo svjetsko prvenstvo u istom gradu imati i olimpijsku premijeru. - San svakog športaša je nastupiti na Olimpijskim igrama. Bilo bi super da Aja i ja odemo zajedno - nada se Lea. Obje sestre mnogo pažnje posvećuju i obrazovanju. Obje pohađaju riječku Salezijansku klasičnu gimnazija, športski smjer i planiraju odlazak na fakultet. Prijatelji i profesori iz škole iznenadili su je nakon povratka iz Sofije priredivši joj svečani doček sa cvijećem i tortom. - Treninge i školovanje je teško uskladiti, ali ako se dobro organiziraš puno je lakše. Na fakultet ću ići sigurno, ali još nisam sigurna na koji. Imam više izbora... - rekla je na kraju razgovora Lea Vukoja. 

Lea Looks Toward Tokyo

Lea & Aja Vukoja

The young Croatian karateka Lea Vukoja is the last year's winner of the Dražen Petrović Award for the hope of the year, awarded by the Croatian Olympic Committee. The 17-year-old girl from Rijeka won the prize by winning the gold medal at the European Cadets Championship in Sofia 2017 in the 54 kg category, and was the 1st ranked in the world cadet category. On her way toward gold, Lea had six fights and won all six. In the finals she fought against Zsofija Barany from Hungary, who defeated her four times before. But this time, in an uncertain fight, Lea celebrated 1-0. This year she moved to juniors, she also changed her category and now she performs in the +59 kg category, where there are also excellent results at that age. Her great wish is to perform at the Olympics, perhaps already in 2020 in Tokyo, along with a two-yearelder sister Aja who is engaged in karate layer achieving remarkable results.

Olimpijske legende: Tomislav Ivković

alo je nogometaša koji se mogu pohvaliti da su dvaput uspjeli zaigrati na Olimpijskim igrama, a još ih je manje koji su dvaput bili u polufinalu olimpijskog turnira! Već to bi bilo dovoljno za nazvati jednu karijeru respektabilnom. Za Tomislava Ivkovića to su bili tek počeci, temelj na kojem je izgradio svoj športski put, iako će vrijednost brončane medalje koju je

Olimp 18

osvojio na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu spoznati tek kasnije: - U trenutku kad smo je primali, možda se to odličje nije činilo toliko značajnim, jer smo ipak bili nogometni profesionalci i nismo znali što zapravo znači medalja na Olimpijskim igrama. Kad smo upoznali i shvatili njezinu vrijednost, onda smo svi bili i te kako ponosni na nju - kaže danas 58-go-

dišnji nogometni trener koprivničkog prvoligaša "Slavena Belupa" prisjećajući se i nekih detalja koji su mu ostali urezani u pamćenje s tih Igara: - Imali smo vrhunske trenere u Ivici Osimu i Ivanu Toplaku. Sjećam se jednog razgovora prije početka nogometnog turnira. Bili smo smješteni u Annapolisu, u blizini Washingtona, a tek u drugom smo se krugu

Izvrstan vratar, izvrstan trener Piše: GORDAN GABROVEC

Tomislav Ivković dvaput je nastupio u polufinalu olimpijskog turnira - u Moskvi je ostao bez medalje, četiri godine kasnije, u Los Angelesu, osvojio je broncu. Nekad iznimno cijenjeni vratar, danas je vrlo uspješan trener... sjećanje mi je da smo srušili rekord stadiona u Pasadeni - gledalo nas je gotovo 100 tisuća ljudi! Prema službenim podacima, polufinalni dvoboj reprezentacija Jugoslavije i Francuske na Rose Bowlu je pratilo 97 451 gledatelj. Pogocima Bore Cvetkovića i Stjepana Deverića jugoslavenska reprezentacija je s igračem manje okrenula zaostatak iz prvog poluvremena i odvela utakmicu u produžetak. Francuzi su na kraju u produžetku iskoristili brojčanu prednost od čak dva igrača, zbog isključenja Nikolića i Cvetkovića, te završili u finalu, a kasnije i s naslovom olimpijskih pobjednika. Jugoslavija je u utakmici za 3. mjesto pobijedila Italiju sa 2-1, golovima Baljića i Deverića, a taj je dvoboj pratilo 100 374 gledatelja. preselili u olimpijsko selo. Okupili su nas Toplak i Osim, jer smo bili malo previše opušteni. Toplak nam je na tom sastanku rekao da će nam staviti bombu u avion, ako ne prođemo prvi krug, i da se nitko neće vratiti doma. To mi je ostalo u sjećanju... Čak je postojala stvarna mogućnost da neke igrače pošalju kući. No, kako smo bili dobra klapa, sjeli smo za stol i to riješili te bili pravi kroz cijeli turnir. Drugo

- Trebalo nam je zlato doći u ruke, ali na kraju smo se morali zadovoljiti s broncom, iako smo vjerojatno bili najbolja momčad tog turnira - tvrdi Ivković, kojemu je na tom turniru zamjena bio tadašnji vratar Hajduka Ivan Pudar, a uz već spomenute igrače Dinama Boru Cvetkovića i Stjepana Deverića, od hrvatskih nogometaša tu su još bili tadašnja velika riječka nada Nenad

Gračan i Branko Miljuš iz Hajduka. Ipak, i bronca je bila korak naprijed u odnosu na rezultat s Igara u Moskvi 1980. godine, kada je, s tinejdžerom Ivkovićem na vratima, Jugoslavija u utakmici za 3. mjesto poražena od reprezentacije SSSR-a i zauzela četvrto mjesto... Tadašnji vratar zagrebačkog Dinama imao je već u svojoj kolekciji zlato s Mediteranskih igara u Splitu 1979., a dodamo li tome da je bio dio momčadi koja je nastupila na europskom prvenstvu 1984. godine u Francuskoj, kad je, na pragu tridesetog rođendana došao na Svjetsko prvenstvo u Italiju, Tomislav Ivković je bio spreman za nastup na velikoj sceni: - Svako ozbiljno natjecanje pomaže. Na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji zato smo dobro funkcionirali, jer smo imali to iskustvo, nije nas hvatala nikakva panika, bili smo svjesni svoje kvalitete, samo nas je netko morao uvjeriti da to zaista možemo, što su izbornici tada i napravili. Izbornik te reprezentacije bio je Ivica Osim, sjajan nogometaš i veliki trener, čiji je utjecaj na budućeg trenera Ivkovića bio iznimno velik: - Uvijek sam se vidio u nogometu i 19 Olimp

Olimpijske legende: Tomislav Ivković poslije igračke karijere, pa sam se već kao mlad pripremao za trenerski poziv. Imao sam sreću da sam u klubovima i reprezentaciji radio s vrhunskim trenerima - kaže Ivković koji je sve što je smatrao važnim zapisivao, a mnoge su bilješke bile vezane za način rada i nogometnu filozofiju Ivice Osima u kojoj je igračka sloboda uvijek imala prednost pred robovanjem taktičkim šablonama. Takva je filozofija, u kaotičnim vremenima pred raspad Jugoslavije, odgovarala igračkom profilu reprezentacije i odvela ju do četvrtfinala SP-a, u kojem je Argentina, predvođena Diegom Maradonom, bila bolja tek u raspucavanju s bijele točke. Osim što su momčad ostavili bez mogućnosti za polufinale, promašaji njegovih suigrača „ukrali“ su Tomislavu Ivkoviću status junaka. Tisuće puta ispričana priča o okladi i obranjenim jedanaestercima Maradoni (prvo u dresu lisabonskog Sportinga, a nekoliko mjeseci poslije i u četvrtfinalu SP-a), Ivkoviću ne pričinjava zadovoljstvo, jer budi bolna sjećanja: - Da, ide mi to malo na živce... Dvaput sam mu obranio jedanaesterce i oba puta sam izgubio. Nogomet je momčadski šport, a ja nisam čovjek koji

Stasao u „Dinamovoj“ nogometnoj školi

omislav Ivković izašao je iz nogometne škole zagrebačkog "Dinama" s kojim je 1980. godine osvojio Kup bivše države, a dvije godine poslije i dugo željeni naslov prvaka. Od 1983. do 1985. godine bio je prvi vratar beogradske "Crvene zvezde" te 1984. osvojio dvosturuku krunu. U kasnijoj fazi karijere igrao je za klubove u Austriji, Belgiji, Portugalu i Španjolskoj, a najdublji trag ostavio je u lisabonskom "Sportingu" za koji je branio od 1989. do 1993. U A reprezentaciji Jugoslavije Ivković skupio je 38 nastupa i po tome je treći među vratarima, iza Vladimira Beare i Milutina Šoškića. Trenersku karijeru je započeo kao pomoćnik Zlatka Kranjčara u reprezentaciji Hrvatske s kojom je bio na SP-u 2006. u Njemačkoj. Najveće trenerske uspjehe ostvario je na klupi zagrebačke "Lokomotive", s kojom je 2013. dogurao do finala Kupa Hrvatske i do trećeg mjesta u prvenstvu. Od listopada 2017. godine vodi "Slaven Belupo".

živi od tih individualnih lijepih trenutaka. U tom momentu, kad se događaju, znače nešto, ali poslije ostaje velika praznina zbog poraza. To svjetsko prvenstvo u Italiji ostalo mu je najveće razočaranje u igračkoj karijeri: - Rijetko za čim čovjek treba dugo plakati, bilo pa prošlo. Ali, dandanas ne mogu prežaliti što u Italiji nismo otišli do kraja. Bili smo odična „škvadra“, imali smo odličnu momčad, a ispali smo na jedanaesterce od Argentine. Sreća nam je u bitnom trenutku okrenula leđa. Inače, bio je u reprezentaciji velik broj hrvatskih igrača, onih koji su dolazili... Najveće trenersko razočaranje doži-

„Ponosan sam što sam u trenerskoj karijeri izbacio jako puno mladih igrača koji su stigli do reprezentacije. Najznačajnija imena na toj listi svakako su Andrej Kramarić, Marcelo Brozović i Marko Pjaca“

Olimp 20

vio je već na početku, kao pomoćnik izbornika Hrvatske Zlatka Kranjčara, opet na Svjetskom prvenstvu, 2006. u Njemačkoj: - Utakmica s Brazilom u Berlinu, maksimum je kojeg jedan igrač ili trener može doživjeti, takva se atmosfera teško može ponoviti. I onda smo došli u situaciju da smo neočekivano ispali, spletom nesretnih okolnosti. Promašili smo jedanaesterac protiv Japana, bili bolji i od Australije, ali nismo pobijedili i na kraju nismo ušli u osminu finala. Kad imaš veća očekivanja, onda je i razočaranje veće. Za Ivkovića je to, za sada, bio jedini angažman u hrvatskoj reprezentaciji. Četiri godine poslije okrenuo se izazovima koje donosi domaća nogometna liga i s pozicije prvog trenera jednu je sezonu bio na klupi „Međimurja“. Najduže i najplodonosnije razdoblje imao je vodeći tri i pol sezone zagrebačku „Lokomotivu“, koja je tada doživljavana kao druga momčad „Dinama“: - Mi se nismo previše obazirali na ta govorkanja. Razmišljalo se samo o radu i razvoju mladih igrača koji su nam donijeli puno toga dobroga. Mogu reći da sam nemalo ponosan i zadovoljan što sam u trenerskoj karijeri izbacio jako puno mladih igrača koji su sada A reprezentativci, a koji su prošli kroz Lokomotivu i kojima sam dao šansu kad su bili otpisani. Došli su kod mene, a poslije napravili nešto. Najznačajnija imena na toj listi svakako su Andrej Kramarić, Marcelo Brozović i Marko Pjaca... Ivković je uvjeren da za budućnost hrvatskog nogometa ne treba strahovati, čak i kad svi iz generacije predvođene Lukom Modrićem, odu s reprezentativne scene:

- Znate kak' se govori: "Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo" i "Još Hrvatska ni propala"... Uvijek dođu novi igrači i talenti. Ova naša zemlja je nepresušan izvor. Igrači i treneri nikad nisu bili problem. Najveći su problem oni koji vode nogomet, moraju malo drugačije razmišljati. Nogomet je vrlo bitan za društvo i stanje društva. Ljudi koji su u njemu moraju promijeniti način rada i razmišljanja, da ne gledaju samo svoju osobnu korist, nego da rade za opći boljitak. Onda će sve biti drugačije nego danas. Samo medalje i rezultati ne mogu promijeniti loš način rada i razmišljanja ljudi koji vode nogomet - zaključuje Ivković. 

Great Goalkeeper, Excellent Coach Tomislav Ivković was still a teenager when he, on the eve of his 20th birthday, performed at his first Olympic Games in 1980 in Moscow, where he has won fourth place with Yugoslavia’s National Olympic Team. Four years later in Los Angeles, he was the first goalkeeper of the team that won the Olympic bronze. In “A” National team of the former state he gathered 38 performances, which makes him the third among the goalkeepers, behind Vladimir Beara and Milutin Šoškić. His biggest success with National team was the placement in the quarterfinals of the World Cup in Italy in 1990, when Argentina has beaten Yugoslavia only after penalty shoot-out and Ivković remembered for his defending Diego Maradona’s 11 m penalty shot. “Twice I defended the penalty shots and both times I lost. Football is a team sport and I’m not a man who lives from these individual nice moments”, said Ivković who defended Maradona’s penalty shot a couple of months ago in a match between his then club Sporting and Napoli at the UEFA Cup. Ivković came out of the football school of Zagreb’s Dinamo, with which he won the Cup of the former state in 1980, and two years later the long wanted champion title. From 1983 to 1985 he was the first goalkeeper of the Belgrade’s Crvena zvezda and in 1984 he has won a double crown. At the later stage of his career, he played for clubs in Austria, Belgium, Portugal and Spain and left the deepest mark in Lisbon’s Sporting where he was a goalkeeper from 1989 to 1993. He started his coaching career as assistant to Zlatko Kranjčar in the Croatian National Olympic Team with which he was at the World Championships in Germany in 2006. He achieved the biggest coaching achievements at the bench of Zagreb’s club Lokomotiva, with which he entered the finals of the Croatian Cup in 2013 and reached the third place in the championships. Since October 2017, he has been leading Slaven Belupo. (Gordan Gabrovec)

Znanost i šport

Upravljači

i organizatori športskih sustava Piše: MIROSLAV HRŽENJAK

Svjesni potrebe za razvijanjem ovog bitnog segmenta športa, športski djelatnici i stručni specijalisti športskog menadžmenta, od kojih se većina aktivno bavila športom te postizala značajne uspjehe na domaćim i međunarodnim natjecanjima, osnovali su Hrvatsku asocijaciju za sportski menadžment

svrnuvši se na stanje u hrvatskom športu, s jedne je strane vidljiv velik broj iznimnih rezultata u svim dobnim kategorijama, kako u momčadskim, tako i u pojedinačnim športovima, međutim, s druge strane, nemoguće je ne primijetiti brojne poteškoće unutar klubova i športskih saveza, najviše one vezane uz financije, ali i probleme u organizaciji rada, međuljudskim odnosima, nedostatku specifičnih znanja i vještina potrebnih za upravljanje športskim sustavima. Stoga i nije teško zaključiti da se sve ono što je vezano uz tehnologiju športske pripreme, periodizaciju, dijagnostiku športaša i stručnost i kvalitetu trenerske struke nalazi u samom vrhu svjetskog športa, dok se u aspektu upravljanja športskim sustavima, još uvijek kriju velike rezerve i mogućnosti razvoja hrvatskog športa. Vrlo česta praksa pozicioniranja bivših vrhunskih športaša na čelne pozicije športskih organizacija ima određene prednosti od kojih je najveća, zasigurno, ljubav prema športu i osjećaj za probleme s kojima se športaši susreću za vrijeme svoje karijere. No, dok uspješan športaš mora biti iznimno talentiran, motiviran, motorički i funkcionalno pripremljen, savršeno poznavati tehniku i taktiku svog športa itd., osoba uspješna u obavljanju poslova

Olimp 22

upravljanja športskim sustavima mora poznavati brojne pravne aspekte športa, financijsko upravljanje u športskim organizacijama, sustav informatike u športu, upravljanje ljudskim resursima, tehnologiju upravljanja športskim objektima, organizaciju i provedbu športskih priredbi i još čitav niz drugih specifičnih znanja i vještina. Jer, kao što neadekvatna opterećenja športaša mogu dovesti to čitavog niza ozljeda, tako i nepoznavanje zakona koji su izravno vezani uz športsku djelatnost mogu generirati brojne probleme. Primjerice, nepoznavanje odredbi Zakona o udrugama i Stečajnog zakona, odgovornu osobu te udruge može dovesti u vrlo ozbiljne probleme. Konkretno, sukladno aktualnom Stečajnom zakonu, u trenutku kada se stvore zakonski uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, a u slučaju da osoba ovlaštena za zastupanje udruge, ili likvidator, propuste izvršiti svoju obvezu podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, osobno odgovaraju vjerovnicima za štetu koju su im prouzročili propustom svoje dužnosti. Stoga, kako logika pozicioniranja bivših vrhunskih športaša na mjesta odgovornih osoba u športskim organizacijama ne bi podsjećala na logiku pozicioniranja bivših pilota u glavne mehaničare putničkih zrakoplova, Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatska asocijacija za športski menadžment

23 Olimp

Znanost i šport prepoznali su problem, možda i ključni problem hrvatskog športa, a to je nedostatak adekvatnog stručnog kadra za upravljanje športskim sustavima športskih menadžera. Za razliku od agenata ili posrednika u športu, čiji je djelokrug ograničen na jedan segment športa, primjerice kupovina ili prodaja športaša, športski menadžment je proces koji obuhvaća čitav niz specifičnih disciplina i aktivnosti koje su usmjerene na realizaciju ciljeva u skladu s postavljenom misijom i vizijom, a tiču se upravljanja i rukovođenja kapitalom, ljudima, sredstvima za rad, informacijama i raznovrsnim programima čiji je primarni i osnovni proizvod vezan uz šport, športske aktivnosti i športsku industriju. Svjesni potrebe za razvijanjem ovog bitnog segmenta športa, športski djelatnici i stručni specijalisti športskog menadžmenta (od kojih se većina aktivno bavila športom te postizala

Olimp 24

značajne uspjehe na domaćim i međunarodnim natjecanjima), osnovali su Hrvatsku asocijaciju za sportski menadžment. Nedugo nakon osnivanja, Hrvatska asocijacija za sportski menadžment postala je članicom Europske asocijacije za športski menadžment, potpisala sporazum s Hrvatskim olimpijskim odborom te pokrenula čitav niz aktivnosti usmjerenih prema povezivanju i umrežavanju s drugim sličnim organizacijama u Europi i svijetu - primjerice rumunjskim Sport Business Chainom ili Europskim sveučilištem u Madridu koje će sljedeće godine organizirati ljetnu školu Europske asocijacije športskih menadžera. U suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom i Hrvatskom olimpijskom akademijom, Hrvatska asocijacija za sportski menadžment priprema program za stručno osposobljavanje za

Kvalitetan športski menadžer zna postojeće ljudske, financijske i druge resurse najbolje staviti u kontekst zdravog, efikasnog i ekonomičnog razvoja športskog sustava, karijere športaša i slično stjecanje zvanja športski administrator. Program će polaznicima ponuditi brojna znanja iz područja upravljanja športskim sustavima, od onih vezanih uz ekonomiju i poduzetništvo u športskim organizacijama, do pravnih poslova, vođenja uredskog poslovanja, poslovne komunikacije i psihologije. Intencija Hrvatske asocijacije za sportski menadžment je pratiti europske i svjetske trendove u smislu znanstveno-istraživačke aktivnosti,

prikupljanje i interpretiranje podataka i iskustva oko organizacije velikih športskih priredbi, izgradnja športskih objekata, marketing i organizacija športskih natjecanja i tomu slično. Tema športskog menadžmenta nije samo vezana uz organizacijske i financijske aspekte športa. Organizacija brojnih tematskih skupova i edukativnih radionica, primjerice za vrijeme organizacije neke velike športske priredbe, u ljudima bi probudila kreativnost, poduzetnički duh, potrebu za edukacijom, novu energiju itekako potrebnu za razvoj športa, ali i društva u cjelini. Osim Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatske asocijacije za sportski menadžment, potrebu za edukacijom postojećeg administrativnog kadra u klubovima i savezima prepoznala je najveća lokalna zajednica športskih udruga u Hrvatskoj - Sportski savez Grada Zagreba, koji priprema stručni skup za stručne i tehničke tajnike, direktore klubova i druge ne-trenerske kadrove koji vode financijsko poslovanje športskih pravnih subjekata. Osim zajedničkih nastojanja da se hrvatski šport, barem kad je riječ o znanju upravljanja športskim sustavima, približi standardu europskih razvijenih športskih sustava, Hrvatska asocijacija sportskih menadžera aktivno radi i na uspostavljanju suradnje s brojnim vladinim i nevladinim domaćim i međunarodnim športskim organizacijama. Tako s Kineziološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu priprema čitav niz projekata, prikuplja znanja i iskustva drugih sličnih asocijacija, kreira programe za stručno osposobljavanje kadrova u športu... Imajući u vidu da će Hrvatska 2020. godine predsjedati Europskom unijom te u tom vremenu organizirati čitav niz manifestacija, edukativnih radionica, okruglih stolova iz raznih područja (od gospodarstva, kulturne baštine, pa sve do obrazovanja i športa), namjera Hrvatske asocijacije za sportski menadžment je u tom vremenu organizirati više tematskih rasprava o športskom menadžmentu. Iako je, dakako iz posve razumljivih načina, tematika upravljanja športskim sustavima u medijima znatno manje zastupljena od športskih rezultata, razvoj športskog menadžmenta u dogledno vrijeme rezultirat će sve

kvalitetnijim i opsežnijim programima za osposobljavanje administrativnog kadra u športu, vjerojatno do razine sveučilišnog dodiplomskog i poslijediplomskog studija, te će se podići stručni kriteriji budućim administrativnim djelatnicima, možda čak i kroz kontekst Zakona o sportu, koji bi tom segmentu mogao posvetiti više prostora. Međutim, javnost bi mogla dobiti odgovore na neka važna športska pitanja, primjerice: jesu li bivši športaši najbolje rješenje za upravljačke funkcije u hrvatskom športu? Za kraj ovog teksta mogao bih povući paralelu između roditelja koji odgaja i podiže dijete te skrbi o njegovom cjelokupnom razvoju, te športskog menadžera koji rukovodi športskim sustavom i skrbi o njegovim financijskim, pravnim i svim drugim ključnim aspektima. Kao što kvalitetan roditelj donosi ključne odluke u skladu s potrebama i afinitetima djeteta, te mu omogućuje da kroz život ostvari svoj potencijal, tako i kvalitetan športski menadžer zna postojeće ljudske, financijske i druge resurse najbolje staviti u kontekst zdravog, efikasnog i ekonomičnog razvoja športskog sustava, karijere športaša i slično. Suprotnost takvoj slici bile bi one obitelji u kojima djeca svoju volju nameću roditeljima, koji bespogovorno ispunjavaju njihove želje, bile one dobre ili ne, odnosno športski sustavi koji svako toliko mijenjaju uprave i ulaze u nove financijske probleme, a sve u želji da ispune svaku želju pojedinih športašica i športaša, poglavito onih koji vole naglašavati da su uspjeh postigli sami, bez pomoći športskog sustava. U ovom trenutku sigurno je da će se zahvaljujući inicijativi Hrvatske asocijacije za sportski menadžment i Hrvatskog olimpijskog odbora šport uzdići na novu razinu razvoja u kojoj će biti sve manje blokiranih športskih klubova - a time i izgovora kako bi svi problemi bili riješeni da ima više novaca - a sve više klubova u kojima se športaši bave športom, treneri športašima, a športski menadžeri organizacijom i upravljanjem športskim sustavom.  LITERATURA: Zakon o udrugama (NN 74/14) Stečajni zakon (NN 71/15) www.hasm.hr

Croatian Association for Sport Management Athletes, coaches, and above all their shared lifestyle and sports achievements, are the most common topics in the Croatian sports. Due to the high interest of the media, public, but also the academic community for sports, the increasing popularity of this attractive social activity, has been noted, numerous professional studies have been conducted and a large number of scientific-research works have been made in the field of sports science. Perhaps this is one of the most important reasons why Croatia as a small country of great sports achievements has been recognized worldwide. However, the trend of developing everything related to the development of athletes’ fitness, from training and athletes’ diagnostics, pharmacology, sports psychology, etc., does not follow the trend of development of one very important if not the key segment of sport - sports management. This is evidenced by a large number of financially blocked sports clubs, frequent difficulties in the administrative operations and also by situations where the athletes and coaches are forced to perform activities related to the organization and management of a sports club or association. Recognizing this problem, sports professionals and expert sports management, most of whom were actively engaged in sports and achieved significant successes at domestic and international sports competitions, have founded the Croatian Association for Sport Management. Shortly after its founding, the Croatian Association for Sport Management became a member of the European Association for Sport Management, signed an agreement with the Croatian Olympic Committee and launched a whole series of activities aimed at linking and networking with other similar organizations in Europe and the world. The organization of expert thematic discussions on, for example, the legislative framework related to the legal work status of coaches and sports associations, financial management, sports affairs, sports facilities management or organization of large sports competitions and events, various initiatives for launching new and more modern professional training programs for sports systems management, networking with similar international organizations represents only a part of what the Croatian Association for Sport Management is doing with the aim of developing the Croatian sports. (Miroslav Hrženjak)

25 Olimp

Društvo i šport

Besmislice oko nacionalnog stadiona Piše: GORAN VOJKOVIĆ

Aktualne priče političara o izgradnji nacionalnog stadiona doista su besmislene: čemu zdanje koje bi se koristilo tek nekoliko puta godišnje?

Olimp 26

olitičari se vole slikati uz uspješne športaše, a još kada jedna Hrvatska ima uspjeh kakav je imala na zadnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu, obećava se svašta. Među ostalim i nacionalni stadion koji bi valjda trebao služiti prvenstveno za nastupe nogometne reprezentacije. Onih nekoliko nastupa koje imaju godišnje u Hrvatskoj. A ostalo vrijeme? Ideja koliko god nogometnim zaljubljenicima u prvi mah izgledala lijepa, u osnovi znači: ili gradnja zagrebačkog stadiona koji bi se zvao „nacionalni“ (te time vraćao sjećanja na nekada poludržavni Dinamo zvan NK Croatia) i gradio sve animozitete koji idu s time, ili bi u pitanju bilo zdanje koje bi porezni obveznici plaćali dvaput - jednom da se izgradi i drugi puta, stalno, za držanje skupog hladnog pogona sta-

diona za tridesetak tisuća gledatelja koji se koristi nekoliko puta godišnje. O toj temi nedavno je za Večernji list Zvonimir Boban izjavio vrlo izravno: „Lak, nepromišljen populizam - i pravi nonsens. Mi imamo što graditi ako se želi graditi: Maksimir (ili što god ono bilo), Poljud... i sve ostale stadione i njihovu infrastrukturu.“ Zaista, kada bolje pogledamo, čemu neki poseban nacionalni stadion?! Hrvatska reprezentacija nije reprezentacija Zagreba, Splita niti bilo kojeg grada, ona je kako se i kaže - hrvatska i treba igrati na cijelom području Hrvatske. Ako bi igrala na jednom stadionu - nije to to! Zašto se ne bi neka prijateljska utakmica odigrala u Dubrovniku, pa da tamošnji navijači, posebno djeca i mladi vide svoje idole na lokalnom

Uz pametnu obnovu i nevelika ulaganja, Split bi ponovno mogao imati stadion za vrhunska svjetska športska, ali i glazbena događanja

travnjaku i u šetnji Gradom? Ili u Osijeku, koji čak i dobiva novi lijepi stadion. Nije svima danas lako sjesti u auto i voziti se na utakmicu do Zagreba, niti se svima, posebno ako ima onih najmlađih navijača gura u posebnom autobusu. Jasno je da za velike utakmice tu trebaju biti Zagreb ili Split, ali naša reprezentacija treba biti prisutna što

Stadioni Poljud i Maksimir (dolje)

27 Olimp

Društvo i šport

Hrvatskoj reprezentaciji mjesto je u cijeloj Hrvatskoj, gdje god to tehnički uvjeti omogućavaju. Reprezentacija je naša, jednako zagrebačka, istarska, dalmatinska i slavonska! je moguće više po cijeloj Hrvatskoj. Taj hrvatski centralizam, gdje sve gledamo iz središta Zagreba, ne smije se prenijeti na šport. Split prvi ima izvrstan stadion. Iako sljedeće godine slavi punih 40 godina, sa svojim izgledom poput svemirskog broda, snažnom rasvjetom, sobama za reportere koje „vise“ ispod krova, svim pomoćnim prostorijama i dva pomoćna terena - i danas može stati uz bok najmodernijim stadionima svijeta. Autor projekta, istaknuti riječki arhitekt dr. Boris Magaš napravio je stadion za ovo stoljeće! Naravno, od 1979. prošlo je dosta vremena, neki standardi su se promijenili i stadion treba manju obnovu, no nekoliko milijuna eura za osvježenje Poljudske ljepotice, samo je nekoliko postotaka cijene novog stadiona. Uz pametnu obnovu i nevelika ulaganja, Split bi ponovno mogao imati stadion za vrhunska svjetska športska, ali i glazbena događanja. Ono što u ovoj cijeloj priči jest problem i oko čega se vrti cijela priča o nacionalnom stadionu, je pitanje glavnog nogometnog stadiona za Zagreb. I to treba jasno reći. U stadion u Maksimiru utrošilo se mnogo novca, a opet ne sliči na ono što bi trebao. Nije to samo nedostatak danas obveznog krova i pratećih objekata, već i Olimp 28

sam položaj stadiona - bilo koja veća utakmica znači prometni kaos, jer je stadion danas gotovo u gradskom središtu. Nema dovoljno parking mjesta, a za doći nedjeljom javnim prijevozom od, primjerice, Laništa morate biti prilično „zagrijani“ navijač. Dodatno, uz sam stadion ide jedna od glavnih cesta i pruga, pa se kod veće utakmice sve to mora dodatno osiguravati i usmjeravati promet. Ako se bavite sigurnošću, ne želite ni vidjeti ni zamisliti mjesto gdje će doći dvadeset ili trideset tisuća ljudi, a neposredno je cesta i tramvajska pruga. Budimo do kraja jasni: Zagreb, glavni grad Hrvatske, treba pristojan gradski stadion. On treba biti na nekom novom mjestu, jer postojeće više ne odgovara i treba ga graditi modelom javno-privatnog partnerstva, vezati uz neke trgovačke ili slične objekte, jer u stanju u kojem je Hrvatska treba iskoristiti svaku mogućnost angažiranja privatnog kapitala. Pa neka tu na novom gradskom stadionu igra Dinamo, neka se tu natječaju atletičari, ali naravno neka igra i reprezentacija. Ali kako smo napisali - hrvatskoj reprezentaciji mjesto je u cijeloj Hrvatskoj, gdje god to tehnički uvjeti omogućavaju. Reprezentacija je naša, jednako zagrebačka, istarska, dalmatinska i slavonska! 

The Absurd about the National Stadium After the recent fantastic success of the Croatian national football team at the World Championships in Russia, Croatian politicians remembered the construction of the National Stadium. However, without any analysis of what exactly the purpose of the stadium would be, considering that the national team would play on average only three or four times a year there. They simply forget that there is an excellent stadium in Split that needs only a minor renovation, and Zagreb, in fact, lack a quality city stadium where both city clubs and the national team could play. Our opinion is that the national football team should perform throughout Croatia, even in smaller towns, wherever there are conditions. (Goran Vojković)

Hrvoje Njirić

GODINA 48 • BROJ 186 • RUJAN 2018.

TRAGOVIMA JEDNIH SKIJA (Boris Mašić & Maja Šojat-Bikić)---------------------------------------- str. 2 PIONIRI ZAGREBAČKOG MOTOCIKLIZMA (Damir Škarpa)-------------------------------------- str. 6 POVIJEST OSJEČKOG BOKSA (Dragutin Kerže)---------------------------------------------------- str. 8 IN MEMORIAM / DRAGUTIN ŠURBEK / ZVONKO BEGO-------------------------------------- str. 10

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

MUZEJSKA PRIČA

Tragovima jednih skija M

uzejska zajednica diljem svijeta različitim aktivnostima i programima, uobičajeno u sklopu zadane teme, od 1977. godine obilježava 18. svibnja Međunarodni dan muzeja. Međunarodno vijeće muzeja (ICOM) predložilo je za 2018. godinu temu „Hiper-povezani muzeji: novi pristupi, nova publika“. Pred muzejsku zajednicu, koja komunicira različite baštinske sadržaje namijenjene svim pojedincima i društvenim skupinama, postavljen je izazov da ih na nove načine učine općim dobrom. Ponukani zadanom temom, ovim radom nastojimo osvijestiti jedan segment “umreženoga” muzejskog djelovanja te ponuditi novi baštinski sadržaj kao prilog povijesti hrvatskog športa i proizvodnje športske opreme. Na primjeru jednih skija, kojima je Muzej grada Zagreba ove godine obogatio svoj fundus, pokušat ćemo predočiti postupke muzeološkog dekodiranja i rekonstrukcije povijesti jednog naizgled običnog predmeta iz zagrebačke svakodnevice. Početkom travnja ove godine, ponukana viješću da Muzej grada Zagreba priprema izložbu o sto godina djelovanja Ski kluba Zagreb, gospođa Mare Golac iz Zagreba obavijestila nas je da u svom spremištu čuva stare skije te izrazila želju da ih daruje Muzeju ako nam takve skije trebaju. Dogovorili smo susret u njezinu stanu kamo smo se već sutradan zaputili... Ugodan doček i srdačno upoznavanje rezultirali su zanimljivim i nadahnjujućim razgovorom, razmjenom iskustava, životnih stavova i vizija te saznanjem kako nam je zajednička značajka traganje za znanjem ne bismo li pronašli odgovore na pet vječnih, jednostavnih pitanja, ključnih za svako istraživanje i rješavanje bilo kojeg problema: tko, što, kada, gdje i zašto (čuvenih 5W). Saznali smo da je gospođa Golac dobila skije 1965. godine od kolegice Vere Amšel s kojom je radila, da je suprug gospođe Amšel bio liječnik, da su skije već bile korištene, ali su bile kao nove te da ne zna gdje ih je gospođa Amšel nabavila, kao i da gospođa Amšel i danas u devedesetoj godini živi u Zagrebu. Već tada smo raspravili začudnu činjenicu da skije marke Edelweiss, dakle - pretpostavili smo - porijeklom s germanskog govornog područja, imaju oznaku tipa Velebit - Sporting Sky. Rašireni anglizam nije nas iznenadio, ali oznaka Velebit - u toj činjeničnoj konstelaciji - budila je brojne nedoumice. Formalna inventarizacija Već tijekom povratka u muzej pomislili smo da će u Ski klubu Zagreb, s kojim pripremamo izložbu, znati nešto više o tim skijama i njihovom tvorničkom porijeklu. Na temelju vizualnih i materijalnih značajki skije su rutinski inventirane kao skije od crveno-toniranog i laminiranog jasenova drva s plastificiranim podvozjem i vezovima marke Oberhof te gazištem marke Trusetal. Na vrhu skija iscrtan je bijelo-žuti cvijet runolista i pisanim slovima izvedena oznaka Edelweiss. Na sredini gornjeg dijela skija, unutar tri olimpijske kružnice, pisanim slovima ispisano je Velebit, a ispod je velikim tiskanim slovima izveden natpis - SPORTING SKY. Međutim, ni u Ski klubu Zagreb nisu znali proizvođača skija, ali su ih

prema formalnim značajkama datirali u kraj pedesetih godina 20. stoljeća. I tako su skije postale muzejski predmet, a većina muzejskih predmeta ne nosi u sebi poruke i priče. Zato muzealci interpretiraju predmet, tj. rekonstruiraju njegov povijesni kontekst. Svaki muzejski predmet je samo “žarišna točka oblaka informacija o pitanjima: tko - što - kada - gdje - zašto.”1 Muzejski predmeti “ne postoje izvan interpretacije njihova značenja ... koja se temelji na postojećem iskustvu i znanju.” 2 U pravilu se svaki muzejski predmet smatra unikatom, čak i kad je riječ o predmetu serijske proizvodnje kao što su skije, jer ima različitu provenijenciju, kulturološko-povijesnu i simboličku vrijednost te kontekst koji ih povezuje s ljudima, mjestima, događajima, temama, idejama, procesima. Pišu: BORIS MAŠIĆ & MAJA ŠOJAT-BIKIĆ Fotografije: MILJENKO GREGL

Samo zahvaljujući distribuiranoj, “umreženoj” ekspertizi relativno su brzo razotkrivene tajne jednih skija. Od krucijalnog je značenja shvatiti da je muzejski predmet važan koliko i sve s njim povezane informacije...

Baze podataka, taksonomije i klasifikacije, na kojima se temelji inventarizacija muzejskog predmeta, ne čine priču. Istraživanje koje opisujemo u nastavku rada zorno svjedoči o toj činjenici. Kako je sve “umreženo” Posljednja dva desetljeća sva istraživanja i pretrage započinju na webu. No, standardni pretraživači, pa tako ni Google, koliko god olakšavaju i ubrzavaju istraživanja, neće uspjeti povezati sve stranice na zadani upit - velik dio weba ostat će skriven. I mi smo krenuli propitkivati “sveznajući” Google o skijama marke Edelweiss kako bismo se što bolje pripremili za eventualni susret s gospođom Amšel.3 Pretraživanje je urodilo samo jednim približnim rezultatom s uputnicom na njemačku stranicu na kojoj se pojavljuje ista marka skija, ali s oznakom tipa Tempo.4 No, ni za njih nije naveden podatak o proizvođaču. Oznaka Velebit i dalje nas je upućivala na hrvatskog proizvođača skija. Pokušali smo do rješenja doći preko prvotne vlasnice skija. Unos imena Vera Amšel u Googleovu tražilicu nije dao željene rezultate. Najčešća referenca na koju je upućivao Google bila je stomatologija. Dosjetismo se da je gospođa Golac napomenula kako je Vera Amšel bila udana za doktora Amšela pa smo, prebirući osobe po starosnom kriteriju, zaključili kako bi to najvjerojatnije mogao biti dr. sc. Vladimir Amšel, rođen 1926. godine. Rezultati vezani uz njegovo ime vrlo su sadržajni jer je riječ o značajnoj osobi u znanstvenom i društvenom životu Zagreba i Hrvatske druge polovine 20. stoljeća.5 I enciklopedijska natuknica, činilo se tada, ponudila je zadovoljavajuće rješenje.6 Naime, Vladimir Amšel, uz sav doprinos oralnoj kirurgiji, bio je i istaknuti športski djelatnik, pače, jedan od utemeljitelja Zlatne piruete i međunarodni sudac u umjetničkom klizanju.7 Dakle, uspostavljena je poveznica sa zimskim športom i prezimenom obje tražene osobe. Čak je i njihova starosna dob bila sukladna, a društveni status i angažman doktora Amšela, pretpostavili smo, omogućuje nabavu opreme za šport koji i danas odražava svojevrstan luksuz. No, Google nikako nije uspijevao i formalno povezati Veru i Vladimira Amšela. Crv sumnje i dalje je rovario pa smo nastavili pretragu koristeći svakojake parametre. Ne sjećajući se danas s kojim točno parametrom pretrage, Google je pronašao još jednog Amšela - Juraja. Riječ je, prema Wikipediji, o hrvatskom vaterpolistu, olimpijcu, osvajaču dviju srebrnih medalja na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956. godine.8 Poveznica sa športom je uspostavljena pa se daljnjim pretraživanjem otkrilo da je riječ i o uspješnom treneru Vaterpolo kluba Mladost9 te uglednom liječniku.10 Veseleći se što nismo “pali na prvu loptu” i bili lakovjerni u povezivanju Vere i Vladimira Amšela, nastavili smo pretraživanje s ciljem “povezivanja” Vere i Juraja Amšela. Ograničavanje pretraživanja na PDF-dokumente ponudilo je članak naslovljen „Juraj Amšel - olimpijac i rekorder“, objavljen u rubrici „Hrvatski liječnici sportaši“ u Liječničkim novinama: glasilu Hrvatske liječničke komore, br. 142, od 15. rujna 2015.11 Kako ništa ne može biti jednostavno, na pronađenoj mrežnoj stranici preuzet je samo dio toga broja Liječničkih novina. Već smo se vidjeli u Hrvatskoj liječničkoj komori ili u nekoj od knjižnica u potrazi za tim brojem, ali skloniji liniji manjeg

Muzej grada Zagreba

MUZEJSKA PRIČA otpora odosmo na stranicu Komore gdje smo u arhivi Liječničkih novina pronašli traženi broj.12 Iscrpan članak o Juraju Amšelu (str. 78.-80.) pripremio je Eduard Hemar, a na 79. stranici - “bomba”: fotografija s vjenčanja Vere Lang i Juraja Amšela, 1954. godine! K tome, Hemar, među ostalim, navodi kako je Vera Lang bila “svestrana zagrebačka športašica”. Članak je toliko sadržajan da je “povezao” i Vladimira Amšela, koji je po očevoj liniji bio “Jurin bratić”, te većinu Amšela koji su se pojavljivali u rezultatima Googleove tražilice, a donosi i podatak da su se Vera i Juraj rastali te da se ona danas preziva Bauer. To je opet pobudilo sumnju pa smo potvrdu navedenoga zatražili od gospođe Golac vodeći se novinarskom krilaticom/ znanstvenom normom da priču/tezu valja potvrditi/argumentirati. Izvijestili smo je o našim saznanjima koje je ona, prisjetivši se detalja, u cijelosti potvrdila, susretljivo se ponudivši da kontaktira gospođu Veru Bauer kako bismo je posjetili. Nedugo potom dojavila nam je njezin broj telefona, zadovoljno ustvrdivši kako je gospođa Bauer, unatoč poznim godinama, izrazito komunikativna, pa je uslijedio naš poziv prvotnoj vlasnici skija. U ljubaznom razgovoru gospođa Bauer odgodila je naš susret uz ispriku da je “malo virozna” te da, zapravo, ne zna koliko nam o tim skijama išta može reći, jer ih je imala nekoliko pari pa nije ni sigurna o kojim je skijama riječ. Dogovoreno je da se čujemo za nekoliko dana, a istraživačka strast nagnala nas je da potražimo još jednu osobu... Širenje “mreže” prema otkriću proizvođača skija Naime, pripremajući izložbu o Ski klubu Zagreb, posredstvom dipl. ing. arh. Tomislava Kušana, člana Izvršnog odbora tog kluba, zaduženog za koordiniranje spomenute izložbe, upoznali smo Tomicu Lušina, vlasnika nekadašnje “Specijalne radione za izradu sportske opreme”. Radionicu je, kao stolarski obrt, utemeljio njegov otac Janko Lušin, 1945. godine, u dvorištu Ogrizovićeve 34 na zagrebačkoj Trešnjevci gdje je, pored skija, izrađivao i niz drugih sportskih rekvizita.13 Bila je svojevrsni sljednik “Prve jugoslavenske industrije športskih potrepština” koju je osnovao Herman Harry Drucker, a koja je s proizvodnjom skija započela sredinom tridesetih godina 20. stoljeća u dvorištu Frankopanske 11 u Zagrebu.14 Dakle, Tomica Lušin - pored toga što je bio svestran i uspješan skijaš - prije i tijekom studija drvne tehnologije na današnjem Šumarskom fakultetu u Zagrebu (kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina) - pomagao je ocu u radionici te nam se činio kao osoba koja se u to vrijeme mogla susresti sa skijama marke Edelweiss. K tome, nije nas napuštala misao da su te skije porijeklom s ovih područja, a prema saznanjima o tadašnjoj proizvodnji skija u nas, Tomica Lušin činio se kao vjerodostojan izvor. Naime, tijekom naših razgovora natuknuo je nekoliko informacija o ustupanju patenta za proizvodnju laminiranih skija riječkoj tvornici “Rade Šupić”, 1956. godine. U telefonskom razgovoru, gotovo lakonski, ustvrdio je da su one izrađivane u Rijeci, a na naš upit je li baš posve siguran odgovorio je kako su bile izložene na štandu tvrtke “Exportdrvo” na Jesenskom zagrebačkom velesajmu 1962. godine, kada je kao student radio za to poduzeće. Uslijedila je pretraga weba temeljena na kriterijima “Exportdrvo” i “Rade Šupić”, a kada to nije urodilo plodom,

nazvali smo današnje sjedište „Exportdrva“ u Zagrebu i njihov ogranak u Rijeci, no rezultat je bio isti. Kroz arhivske fondove - spajanje fragmenata Zaputili smo se potom u Državni arhiv u Zagrebu i naručili kutije s gradivom Zagrebačkog velesajma od 1956. do 1962. godine. Taj korak urodio je plodom jer smo u kutiji s katalozima Jesenskog zagrebačkog velesajma za godinu 1959. naišli na podatak da su skije te godine bile izložene na štandovima slovenskog “Elana”, zagrebačkog “Exportdrva” i riječkog DIP-a “Josip Brusić”.15 Zanemarivši “Elan”, koji skije proizvodi od 1949. godine - prema nekim kazivanjima na strojevima Harryja Druckera potonja dva izlagača privukla su našu pozornost. Već sljedeće, pa i 1962. godine koju je spomenuo gospodin Tomica Lušin, riječko poduzeće više se ne pojavljuje u katalozima.16 Ponovljeno pretraživanje weba s upitima “Rijeka”, “Rade Šupić”, “Josip Brusić” i “skije” urodilo je plodom. Naime, na Multimedijalnom portalu Grada Rijeke - Moja Rijeka, u rubrici Kolumne pronađen je tekst Velida Đekića naslovljen Potražite riječke skije - Poziv na akciju “Made in Rade Šupić Rijeka”.17 Proizvodnju skija u kontekstu riječke industrijske baštine autor je vrlo nadahnuto opisao. No, vodeći se i nadalje nužnošću potvrde priče iz više izvora, nedostajala nam je vjerodostojna argumentacija podataka iznesenih u kolumni. Nije nam preostalo ništa drugo nego potražiti autora. Smatrajući osobni kontakt najautentičnijim i najsugestivnijim, utipkali smo Velid Đekić u Googleovu tražilicu ne bismo li došli do broja njegova telefona. Ništa! No, Velid Đekić je

Suradnjom s građanima koji su nam dali niz korisnih informacija, pretraživanjem weba i arhivskoga gradiva zaokružili smo jednu novu muzejsku priču. Istraživanje povijesti ovih skija još nam je jednom, kao muzealcima, potvrdilo kako nemamo pravo ekskluziviteta na ekspertizu, informaciju i znanje (kako nalazi Google) i član Društva hrvatskih pisaca,18 a jedan od autora ovoga teksta nedavno je (po sasma privatnom poslu) bio u Društvu pa je iskoristio priliku i uz nećkanje djelatnice dobio broj mobitela gospodina Đekića. U ljubaznom razgovoru gospodin Đekić nas je, uz ispriku što se ne sjeća svih detalja jer je tekst napisao prije četiri godine, uputio na Arhinet: nacionalni arhivski informacijski sustav. Kao odgovor na napomenu kako smo već pokušali pretragu Arhineta s upitom “Rade Šupić”, ali bez rezultata, uputio nas je da pokušamo utipkati - Josip Brusić. Kako se tome nismo dosjetili dok smo još pregledavali arhivske kutije s gradivom Zagrebačkog velesajma! K tome, gospodin Đekić je rekao kako mu se čini da njegov poznanik ima skije marke Edelweiss te da će ih snimiti i poslati nam fotografiju ako su skije još kod njega. Kako bilo, Arhinet je na upit Josip Brusić ponudio fond u čijem se opisu izrijekom spominju skije, tehnologija njihove izrade te Janko Lušin kao tvorac uzorka prema kojem su skije izrađivane.19 Uslijedio je kontakt s Državnim arhivom u Rijeci te dobava skeniranog gradiva iz kojeg je razvidno kako je Janko Lušin 1956. godine ustupio tehnologiju laminiranja skija Poduzeću za preradu drva “Josip Brusić” (“Rade Šupić”) iz Rijeke.20 Na temelju te tehnologije riječka tvornica je krajem 1956. počela s proizvodnjom laminiranih skija “ALPA SPECIAL OLYMPIA”. Sudeći prema Ugovoru o proizvodnji i plasmanu ljepljenih skija, 2000 pari trebala je riječka tvornica plasirati u inozemstvo posredstvom poduzeća “Exportdrvo” iz Zagreba, i to tijekom posljednja dva mjeseca 1956. godine.21 Prema dopisu iz prosinca 1956. upućenom poduzeću “Josip Brusić”, poduzeće “Exportdrvo” planiralo je te skije izvoziti na tržište Zapadne Njemačke, Francuske i Švicarske, a u dopisu spominju kako je “Švicarska ... ove godine kupila svu našu proizvodnju skija u Sloveniji”, vjerojatno misleći na “Elanove” skije. Kako je vidljivo iz prateće dokumentacije riječkoga arhivskog fonda, Janko Lušin je i prije 1956. godine surađivao s poduzećem “Exportdrvo” posredstvom kojeg je iz radionice “Lušin” u inozemstvo isporučivano “oko 1000 pari skija” godišnje (!?). Kalupe za izradu tih skija Janko Lušin je, prema kazivanju njegove kćerke Danijele Lušin, nabavljao u istoj tvornici (“Jedinstvo”, Tvornica uredjaja za prehrambenu industriju) u kojoj i poduzeće “Josip Brusić” naručuje i plaća “izradu kalupa

za skije prema uzorku”, a uzorak je, posve sigurno, dao Janko Lušin. Dovršetak “slagalice” - skije “stižu na cilj” Međutim, i dalje je nedostajala pouzdana poveznica sa skijama marke Edelweiss koje su do 1965. bile u vlasništvu Vere Amšel (danas Bauer), a Muzeju grada Zagreba darovala ih je gospođa Mare Golac u travnju 2018. Iz Rijeke, e-poštom gospodina Velida Đekića stigla je konačno i fotografija, doduše, nešto mlađih skija iz sredine šezdesetih godina 20. stoljeća, ali s identičnim stilsko-formalnim značajkama izvedbe loga i natpisa Edelweiss te zorno čitljivim proizvođačem - DIP RIJEKA. I tako je “slagalica” dovršena i “povijesni krug” jednih skija zatvoren. Suradnjom s građanima koji su nam dali niz korisnih informacija, pretraživanjem weba i arhivskoga gradiva, zaokružili smo jednu novu muzejsku priču. Istraživanje povijesti ovih skija još nam je jednom, kao muzealcima, potvrdilo kako nemamo pravo ekskluziviteta na ekspertizu, informaciju i znanje. I drugi ljudi, iz lokalne ili šire zajednice, mogu itekako pridonijeti znanju o predmetima koji su iz stvarnog života stigli u muzejski. Samo zahvaljujući distribuiranoj, “umreženoj” ekspertizi relativno su brzo razotkrivene (vjerojatno ne sve) tajne jednih skija. Od krucijalnog je značenja shvatiti da je muzejski predmet važan koliko i sve s njim povezane informacije. Bilo koji muzej može čuvati i izlagati neki predmet, ali samo hiper-povezani muzej, uključen u život stvarne i virtualne zajednice, može sačuvati i znanje o njemu. BILJEŠKE: 1 Suzanne Keene, Fragments of the World : Uses of Museum Collections, Elsevier Butterworth-Heinemann, Oxford, 2005. Str. 52 2 Eilean Hooper-Greenhill, Museums and the Interpretation of Visual Culture, Routledge, London, 2000. Str. 104 3 Svim je mrežnim stranicama posljednji put pristupljeno 15. svibnja 2018. 4 https://picclick.de/Alte-Holz-Ski-Edelweiss-Tempo-L%C3%A4nge- 203cm-142728979432.html 5 Goran Knežević, “In memoriam Prof. dr. sc. Vladimir Amšel 1926. - 2001.”, u: Acta stomatologica Croatica, 35, 1, 2001., 163, https://hrcak.srce.hr/11146 6 Hrvatska enciklopedija: Amšel, Vladimir, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=2374 7 Hrvatski biografski leksikon: Amšel, Vladimir, http://hbl.lzmk.hr/clanak. aspx?id=532 8 Wikipedia: Juraj Amšel, https://hr.wikipedia.org/wiki/Juraj_Am%C5%A1el 9 HAVK Mladost: Povijest kluba, http://www.havk-mladost.hr/povijest-kluba/ 10 Proleksis enciklopedija: Amšel, Juraj, dostupno na: http://proleksis.lzmk. hr/51324/ 11 http://www.hssms-mt.hr/media/3408/lijecnike-novine-broj-142-od-15-rujna-2015.pdf 12 https://www.hlk.hr/EasyEdit/UserFiles/lnpdf/2015/LN-142-za-web.pdf 13 Cvetnić Ratko, 110 godina skijanja u Zagrebu i Hrvatskoj : od prve skijaške udruge do danas, Pop & Pop : Zagrebački skijaški savez, Zagreb, 2004. Str. 130 14 Jajčević Zdenko, 100 godina skijanja u Zagrebu : 1894 - 1994, Zagrebački skijaški savez, Zagreb, 1994. Str. 32-33 15 Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-1172 / Zagrebački velesajam / Katalozi / JZV 1959. / kut. 9: Jesenski međunarodni zagrebački velesajam : 5. - 20. septembar 1959. : Knjiga II. Str. 341 16 Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-1172 / Zagrebački velesajam / Katalozi / JZV 1962. / kut. 14: Međunarodni jesenski zagrebački velesajam: 8. 9. - 23. 9. 1962. : Službeni katalog - Knjiga II. Str. 348 17 http://www.mojarijeka.hr/kolumne/poziv-na-akciju-made-in-rade-supic-rijeka/ 18 http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clan/velid-dekic-304 19 http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_25049 20 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-1063 (PO-136); G.2.4.2.; Poduzeće za preradu drva “Josip Brusić”, Rijeka 21 Ovdje se mora napomenuti kako dokument koji čuva Državni arhiv u Rijeci nije potpisan od strane ovlaštene osobe “Exportdrva” te da je riječ o prijepisu čiju su istovjetnost s originalom ovjerila dva predstavnika poduzeća “Josip Brusić”, a pridodan je molbi za odobrenje “kredita i olakšica” od strane Jugoslovenske banke za spoljnu trgovinu podnesenoj u svrhu “proširenja i rekonstrukcije pogona u odjelu izrade skija Alpa specijal Olimpia”. Tim kreditnim sredstvima planirali su povećati proizvodnju na 12000 pari skija godišnje.

MOTOCIKLIZAM

Moto trkalište na Črnomercu 1927. godine

Pioniri zagrebačkog motociklizma

agrebačkim ulicama automobili su prometovali već početkom 20.stoljeća, no motociklisti se okupljaju nešto kasnije. Prvo pokusno natjecanje motocikala održano je 1912. godine na konjskom trkalištu u Črnomercu. Natjecanje je okupilo različita športska društva - istoga danu natjecali su se biciklisti, kasači te motocikli u tri kategorije, a održana je i utrka dva automobila. Uspjeh su polučili jedino motociklisti, pa je uslijed toga grad odlučio upravo njima dati trkalište na korištenje. Neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata, poklonici vozila s dva kotača ponovno se okupljaju. Prvo sastajalište poklonika motocikala u Zagrebu bilo je na Kustošiji. Poslije nekoliko godina stječu se osnovni uvjeti za osnivanjem mo-

tokluba: zaljubljenici u motore druže se u športskoj gostionici „Zagreb“ u Gundulićevoj ulici i 12. studenoga 1921. osnivaju Prvi Hrvatski Moto Klub Zagreb (1. HMK Zagreb). Osnivački odbor sačinjavali su Ivan Rudo, Toma Štrban, Rupert Sotler, Zvonko Miljan, Pepo Kunej, Toma Hrašćan, Drago Kolar te Sušin, Sesvećanec i Bukovšak. Prvi v.d. predsjednik kluba do glavne skupštine bio je Ivo Štrban. Nova staza Miramare U početku, zagrebački motociklisti djeluju i više no skromno. Na mjestu spomenutog konjičkog trkališta (koje se koristilo i za biciklističke utrke) na Črnomercu, izgrađeno je kružno trkalište za motocikle duljine 800 metara. Ubrzo, iste

Piše: DAMIR ŠKARPA

Na konjskom trkalištu u Črnomercu 1912. godine održano je natjecanje na kojemu su sudjelovali biciklisti, kasači i motocikli, a održana je i utrka dva automobila Start moto utrke na stazi Miramare

Hanja Bošković (motor Ariel 600)

1921. godine, 1. HMK organizira i prvu brdsku utrku motocikala na samoborskoj Plešivici. U samim počecima športskog natjecateljskog motociklizma izdvojio se Rupert Sotler. On je bio nedodirljiv, pobjednik na gotovo svim utrkama koje su se organizirale na trkalištu. Planska organizacija motošporta donijela je i međunarodne uspjehe, pa je već 1923. u Zagrebu organizirano međunarodno natjecanje s vozačima iz Austrije i Njemačke. Uslijed brzog širenja ovog športa po ondašnjoj državi, osniva se u Zagrebu (vjerojatno 8. rujna) 1924. godine Savez motociklističkih klubova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je to dodatni poticaj za rad u moto klubovima, u kojem su prednjačili Zagrepčani. Popularnost među mladima je sve više rasla, no i stariji nisu imuni na draži oktana. Natjecanja na popularnom trkalištu na zapadu grada bila su iznimno dobro posjećena, često nije bilo dovoljno mjesta za sve radoznale koji su željeli nazočiti utrkama. Zagrebački 1. HMK vodili su poznati športaši i njegovo vođenje bilo je stvar prestiža. Tako su predsjednici bili Edo Funk (1926.- 1927.) te športaš i arhitekt Lujo Weissmann koji je svo slobodno vrijeme posvećivao 1. HMK-u. Zajedno s tehničkim odborom priređivao je velike zemaljske i međunarodne utrke na Črnomercu. Članovi kluba uspješno su se odupirali dubokoj krizi, dugovima i nemaru društva za ovaj šport. Zbog prenamjene objekta na Črnomercu, motociklisti su morali naći drugi dom. Rješenje su ubrzo pronašli. Počela je izgradnja elipsastog trkališta duljine 750m u neposrednoj blizini Miramarske ceste. Posljednje natjecanje na starom trkalištu održano je u listopadu 1931. godine, a 30 000 gledatelja s uzbuđenjem je pratilo utrke u novoj disciplini - Dirt Track. „Novotarija“ je stigla iz daleke Australije i vrlo brzo postaje najpopularniji vid moto utrka 1930-ih. Na novoj stazi Miramare, otvorene 1932., stasaju novi junaci „prašnjavog“ stila vožnje koji će se pridružiti, tada već svjetski etabliranim Zagrepčanima Antonu Štrbanu i Antonu Uroiću. Među te uspješnije „novovalne“ vozače pripadaju Anton Šildhabel, Kazimir Šoštarko, Josip Solar te posebno Jerko Babić i Veljko Metz. Na legendarnom trkalištu nastupaju najveća europska imena motociklizma toga doba, a među njima je najpoznatiji Britanac Henry W. Buttler. Osim ovog, u Zagrebu je postojalo i trkalište duljine od 500 metara oko igrališta 1. HŠK Građanskog u Koturaškoj ulici. Dvije uspješne dame: Hanja Bošković i Zlata Šandel Da ne bi sve prošlo u muškoj dominaciji pobrinule su se dvije dame - Hanja Bošković i Zlata Šandel. Bile su vrlo uspješne na domaćoj stazi, a zapažene dosege ostvaruju i u međunarodnoj konkurenciji. Tako je Hanja Bošković na svom motoru marke Ariel od 500 ccm proglašena za najbolju motociklisticu Europe 1928. u klasi motocikala s prikolicom. Nastupala je i u turističkim klasama i bila je prva žena u Hrvatskoj koja se bavila nekim od tzv. oktanskih športova. Uz nju stasala je Zlata Šandel koja je protežirala motocikle u kategorijama do 250 odnosno 350 ccm. Najčešće su nastupale zajedno s muškim kolegama jer u to vrijeme konkurencija među motociklisticama nije bila velika. Ta činjenica kako nastupaju protiv muškaraca kao da ih je dodatno poticala. Postizale su sjajne rezultate, nerijetko odnosile pobjede na domaćim natjecanjima, a u međunarodnim su bile pri vrhu poretka.

Najznačajnije motociklističko natjecanje koje je održano u Zagrebu u razdoblju do početka Drugog svjetskoga rata, bilo je 1. Sveslavensko motociklističko prvenstvo. Ono je održano 8. i 9. rujna 1934. na trkalištu Miramare u organizaciji 1. HMK Zagreb, a za izvrsnu organizaciju na samom poprištu bio je zadužen pročelnik športske komisije 1. HMK Nikola Bošković. Uz predstavnike zemlje domaćina, nastupili su najbolji motociklisti iz Čehoslovačke, Poljske i Bugarske. Natjecalo se u kategorijama do 350ccm, do 500ccm, pojedinačno i ekipno. U pojedinačnom prvenstvu vozilo se pet odnosno šest krugova, a u momčadskom 12 krugova. Uzbudljiva natjecanja u dva dana pratilo je više od 10 000 Zagrepčana i njihovih gostiju. Najuspješniji je bio Mariborčanin Ludvig Starič koji je postao sveslavenski moto prvak. Vozio je prosječnom brzinom 95km/h srušivši dotadašnji rekord staze. Za nagradu je osvojio pehar Kralja Aleksandra I. - kraljevsku statuu i novčanu nagradu od 5000 dinara. U momčadskom dijelu slavili su Čehoslovaci ispred sastava Jugoslavije kojeg su činili Štrban, Uroić i Starič.

Brdska utrka u Vončininoj ulici 1931. U Hrvatskoj je potkraj 1930-ih motošport bio najjorganiziraniji savez. Održavale su se, doduše, sporadično, brdske utrke (na Plešivici samo 1926. i 1927.), a u Vončininoj ulici tijekom 1930-ih (koje su bile vrlo dobro posjećene) te na Jelenovcu i Šljivarskoj cesti. Godine 1937. 1. HMK Zagreb imao je rekordna 502 člana. Vrhunac natjecanja na stazi Miramare bilo je Handicap natjecanje za Zlatnu kacigu grada Zagreba utemeljeno 1939. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata ovo trkalište je srušeno, a nakon Drugog svjetskog rata motociklisti se ponovo aktiviraju i voze na improviziranoj stazi na Sveticama. Na inicijativu nekadašnjih članova rad kluba obnavlja se 1946. pod nazivom Auto-moto društvo Zagreb. Trkalište Miramare opet se gradi 1948., no ne zadugo - već 1954. AMD Zagreb opet ostaje bez svog trkališta. Iz svega se da zaključiti kako je Zagreb od početaka motošporta bio značajan čimbenik i centar međunarodnih susreta i natjecanja. IZVORI www.oldest.hr Zagrebački leksikon, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 2006. Jutarnji list, dnevne novine, Zagreb, 1928., 1934., 1939. Novosti, dnevne novine, Zagreb 1930. Arhiva autora Hrvatski moto klub Zagreb

IZ POVIJESTI OSJEČKOG BOKSA

Uspjela Matkovićeva vizija povratka šezdesetih

ijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća ljubitelji borilačkog športa u Osijeku divili su se plejadi boksača kao što su bili Nanik, Ce, Voger, Čok, Pavić, Nogulica, braća Köhler, pa Premuš, Milosavljević i Bisić. Oduševljavali su pobjedama u brojnim mečevima u ringu u Radničkom domu, a danas to vrijeme pokušavaju vratiti neki „novi klinci“, u Boksačkom klubu „Osijek“ koji je utemeljio i već gotovo desetljeće uspješno predvodi bivši državni prvak i reprezentativac Matej Matković. Dugo je jedini popularni borilački šport u Osijeku bio boks. Sve do prve polovice šezdesetih godina, kad je utemeljen Judo klub Mladost, čija se tradicija protegnula sve do novog tisućljeća, da bi potom svoje mjesto u osječkoj športskoj obitelji postupno dobivali i karate, kick-boxing, taekwondo, jiu-jitsu… Istina, još 1921. godine u Osijeku je zaživjelo i hrvanje (u sklopu židovskog društva „Makabi“), no nije privuklo značajniju pozornost. No, vratimo se boksu... Početkom sedamdesetih, upravo u vremenu pristizanja spomenutih novih borilačkih vještina, poglavito s Dalekog istoka, „plemenita vještina“ istodobno je, pomalo ali sigurno, gubila zanimanje među mladima, kao i kod dotad fanatičnih promatrača boksačkih mečeva u gradu na Dravi. Istina, boks nikad nije ni prestajao egzistirati, tradiciju su (o)čuvali u „Mladosti“, klubu za čiju je aktivnost svojedobno izgrađena i Dvorana borilačkih sportova na Sjenjaku, ali su se zapaženi rezultati, podsjetivši pritom na najsjajnije razdoblje iz šezdesetih godina 20. stoljeća, opet pojavili tek osnutkom Boksačkog kluba „Osijek“ koji i danas ima lidersku ulogu u promoviranju boksa među osječkim ljubiteljima športa. Budući da službena dokumentacija iz početnog razdoblja osječkog boksa ne postoji, kao vjerodostojno treba koristiti

Osječki boksači iz davne, 1949. godine Piše: DRAGUTIN KERŽE

U Boksačkom klubu „Osijek“ koji je utemeljio i već desetljeće uspješno predvodi bivši državni prvak i reprezentativac Matej Matković, vjeruju u povratak velikih uspjeha otprije šezdesetak godina

ono što je, u razdoblju između dva velika svjetska rata, objavljeno u osječkom „Hrvatskom listu“. Uglavnom, kao godina osnutka prvog boksačkog kluba (Amater) figurira 1930. godina a prije toga su djelovale i sekcije u već egzistirajućim športskim društvima. Mečevi su uglavnom organizirani u hotelu Kasino (kasnije Psunj, danas restoran McDonalds) u Županijskoj ulici i kinematografu Royal u Šamačkoj ulici, a ljubiteljima borilačkih vještina omiljeni su bili nastupi njihovih sugrađana protiv uglednih suparnika iz drugih gradova. Nenadmašni Stjepan Halec Tako su golemi ugled tridesetih godina stekli Đula Bolvary, Josip Halilović, Stjepan Đurić, Ivan Steltzer, Stjepan Slabinac Ivan Virag, Vilim Rauš i Franjo Zauner. Štoviše, Bolvary je u prvoj polovici tridesetih godina bio prvak države u poluteškoj kategoriji, što je ponovio Stelzer '38 u velteru, a Stjepan Halec je u muha kategoriji osvojio naslov prvaka NDH 1941. Dakako, riječ je o amaterskom boksu, iako su sporadično pripremani i mečevi profesionalaca. U novim okolnostima, nakon uspostave jugoslavenske države, boks je u Osijeku vrlo brzo opet privlačio mladež u ring i navijače na različite mečeve u organizaciji sekcija pri športskim društvima koje su nicale kao „gljive poslije kiše“ i - kako su godine prolazile - često mijenjale imena. Razlika u odnosu na dio boksačke povijesti otprije nekoliko desetljeća, sukladno novom društveno-političkom uređenju, mečevi su najčešće imali momčadsko značenje. „Mladost“, „Proleter“ i „Tekstilac“ okupljali su tada navijače, osim u Radničkom domu i dvorištu Fiskulturnog doma (Sokolski dom), u kinu Royal (dugo Zvečevo, danas opet Royal), na igralištu „Kraj Drave“, te u velikoj dvorani Svilane. Novi ljubimci postali

Od petorice braće Köhler snimljenih na treningu u dvorani nedaleko osječkog korza u današnjoj Kapucinskoj ulici, među živima su još samo Edo i Friedrich koji žive u Austriji odnosno Mađarskoj . Na slici “proviruje” i trener Rajko Jovanović (fotografija je iz šezdesetih godina 20. stoljeća) su Halec (i opet nenadmašan, sad u lakoj kategoriji), pa Luka Datković u muhi, Stjepan Kučera u velteru, braća Tomislav i Ivan Kelava te Gita u srednjoj, Klun u teškoj kategoriji i drugi. Važan datum u osječkoj športskoj povijesti je i 3. rujna 1950. kad je od sekcije SD „Proleter“ nastao - Boksački klub „Mladost“. Jer, tada je, kao dio tek ustrojenog jednog od tri boksačka podsaveza u NR Hrvatskoj, osnovana športska udruga dostojna respekta i poštovanja što se odrazilo i na istinski procvat tog športa u gradu na Dravi. Trener je, a nakon Marijana Vehautza s potkraj četrdesetih, bio Rudolf Neubert, kojeg je naslijedio njemački stručnjak Julio Schwickert kojeg su mnogi kasnije spominjali kao začetnika sjajne generacije osječkih boksača. U sastavu su se i dalje pojavljivali iskusni Hugo Köhler, Halec, državni reprezentativac T. Kelava, Jovanović, Franjo Hem..., da bi u juniorskom uzrastu pozornost na svoj talent sve više privlačili i postupno počeli dobivati sve više prilika za dokazivanje „neki novi klinci“ - Ljudevit Nanik, Zvonko Voger, Ivan Čok, Ivica Pavić, Ivan Hmura, Ivan Vaštag, a kojima su se '56 i '57 priključili Marko Nogulica, Vinko Kukić, Gavro Ce, braća Edo i Erich Köhler iz čuvene Divaltove ulice (Hugo je najstariji, a kasnije su boksali i najmlađi iz obitelji - Friedrich i Stipo), potom i Vladimir Premuš. Antun Čepo s trenerom Uz pravilan Matejom Matkovićem

ustroj kluba, osobito od 1962. kad je Mladost postala dijelom često spominjanog Sportskog društva „Slavonija“ i time stekla stabilne uvjete za rad, odličnog trenera Rajka Jovanovića i neprijeporan potencijal spomenutih natjecatelja, stvorena je jezgra za velike iskorake. Uspjesi su ubrzo počeli stizati u još kako dobro pamtljivoj prvoj polovici šezdesetih godina 20. stoljeća. Nezaboravnima su ostali kvalifikacijski mečevi „mladostaša“ s „Crvenom zvezdom“ kad su, poslije poraza u Beogradu (13:7) ostvarili istovjetnu pobjedu pred svojim fanatičnim navijačima na ringu u krcatom Radničkom domu, pa je u Slavonskom Brodu morala sve presuditi „majstorica“ koju je Slavonija dobila s 11:9. Iako je Boksački savez Jugoslavije, kako se to radilo (i) u jugoslavenskom boksu, naknadno uvrstio i „zvezdaše“ među prvoligaše, osječki su omiljeni junaci godinama bili, i trajno ostali, Nanik, Ce, Voger, Tasić, Čok, Sabol, Zovko, Jović, Nogulica, Premuš, Edo i Erich Köhler, isto kao i Bilić, Sadikov, Milosavljević, Sadikov i Bisić u kasnijim, nadolazećim godinama. O snazi tog naraštaja osječkog boksa svjedoče i vrhunska pojedinačna ostvarenja. Prvaci Hrvatske i Jugoslavije bili su su Nogulica i Erich Köhler, a Premuš kao jugoslavenski prvak osvaja zlato i srebro na Balkanskim igrama '66 i '67. Pod nadzorom Ivice Pavića (od 1968.) prvaci Hrvatske postali su Milosavljević, Arambašić, Tasić, Jović, Zovko i Bisić, s tim što je Milosavljević bio i prvak SFRJ, Bisić viceprvak, a Tasić treći. Zlatno doba potkraj šezdesetih U sezoni 1969./70. Milosavljević, Tasić, Zovko i Bisić su u svojim kategorijama prvaci Hrvatske, a Milosavljević i Bisić prvaci Jugoslavije. To zlatno doba, međutim, nije se nastavilo

IZ POVIJESTI OSJEČKOG BOKSA

Izvanredni Vladimir Premuš

Legendarni Vladimir Premuš (prvi zdesna), već pokojna braća Petar i Josip Burazin, te Jurica Lovrinčević, uz kavicu u osječkom hotelu Royal

pričama o bogatim rezultatima osječkog boksa, najčešće se spominje ime Vladimira Premuša. Nepoznati suhonjavi „srednjaš“ u debiju na osječkom ringu nokautirao je državnog prvaka Sorgića iz kragujevačkog „Radničkog“, na čuvenom „Meču šampiona“, zatim je usred Beograda „istukao“ ljubimca „zvezdaša“ Kahrimana, snagatora s Terazija, a onda u rodni Osijek donio i zlatnu i srebrnu medalju s Balkanijade ('66 i '67). Premuš je bio i ostao jedini boksač koji je u međusobnim mečevima sa slavnim Matom Parlovom zauvijek imao upisan sveukupno pozitivan score (5:4)! Istina, Vlado je nekoliko godina stariji od pulskog asa, ali je baš Parlov, kao istinski športski velikan, često u medijima naglašavao da je tijekom karijere najviše poteškoća imao s Premušem.

i prijelazom u sedamdesete godine. Jer, možebitno srozavanje ugleda naslućivalo se već kad je prestalo postojati SD „Slavonija“. Klubovi su opet djelovali odvojeno, snalazili se opet kako je tko znao i mogao, a kad je postalo jasno da je potpuni krah neizbježan - osječki boksači fuzionirali su se s tada sve snažnijim, i financijski bogatijim, susjedom BK Borovo. Bio je to početak dugog razdoblja bez značajnijih ostvarenja što je kod ljubitelja športa u cjelini sve snažnije stvaralo nostalgiju za pothvatima iz šezdesetih godina, za velikim boksačima koji su dugo trenirali u skučenoj, neuvjetnoj prostoriji nadomak korza (današnje Kapucinske ulice), a onda dizali na noge više tisuća oduševljenih navijača u Radničkom domu. To vrijeme, neprijeporno, duboko je utisnuto u povijest ne samo osječkog športa u cjelini, nego i hrvatskog, a nekad jugoslavenskog boksa. Matkovićeva vizija Usprkos pokušajima da se boksu vrati nekadašnji sjaj (pa su u nekoliko navrata u „Mladosti“, u raznim razdobljima do i nakon Domovinskog rata, započinjale radom boksačke škole), Osječani su se, u pravom smislu te riječi, opet počeli ponositi svojim majstorima „čarobnog četverokuta“ nakon osnutka Boksačkog kluba „Osijek“, 2008. godine. Istina, „Mladost“ još i danas egzistira, te povremenom pojavom ponekog darovitog mladića (kakav je, primjerice, Luka Pratljačić, sada član Boksačkog kluba Sesvete, nap.a.) sve do današnjih dana čuva dugogodišnju, nekad slavnu tradiciju te podsjeća na neponovljive šezdesete i nezaboravne mečeve u međuvremenu srušenom „Radnjaku“.

Pokretač osnutka BK „Osijek“ bio je Matej Matković, državni prvak i reprezentativac koji je, nakon osječke „Mladosti“ ('96/'98), branio cijelo desetljeće boje tada vrlo jake i kompaktne „Posavina Kune“ iz Slavonskog Broda, da bi svoju viziju vraćanja ugleda osječkom boksu vrlo brzo uspio sprovesti u djelo. Naime, nakon početnih „dječjih bolesti“ (zbog čega su članovi novog kluba, na čelu s prvim predsjednikom Krešimirom Musom, bili primorani trenirati u športskoj dvorani MUP-a Osijek), uz osnutak vlastite Škole boksa i okupljanja sve većeg broja zainteresiranih dječaka i mladića, prekretnica je stigla 2010. kada je predsjednik postao general HV-a Mladen Mikolčević. Njegov je autoritet bitno pridonio prepoznavanju vrijednosti koncepta osnivanja tog kluba u gradskim strukturama, pa su natjecatelji, „školarci“ i veterani dobili komfornu i opremljenu vlastitu dvoranu za treninge u tek izgrađenom kompleksu Gradskog vrta nadomak istoimenog stadiona. Nedugo nakon toga, uspjesi su se počeli nizati kao na filmskoj traci… Osnivač kluba, najistaknutiji osječki boksač otkako je samostalne Hrvatske, Matej Matković, uvjeren je da će BK „Osijek“, doista ponoviti sve pothvate svojih prethodnika iz „Mladosti“ i „Slavonije“ ostvarene u nekom sasvim drugom vremenu i okolnostima. Sveukupno, zbog karijere, ali i želje da osječki boksači opet postanu ljubimci sredine u kojoj djeluju, Matkovića s pravom treba svrstati u plejadu najvrsnijih promotora „plemenite vještine“ uopće.

S jednog od posljednjih okupljanja veterana osječkog boksa u Royalu

Vinko Kukić, Ivan Sabo, autor ovog teksta Dragutin Kerže i legenda Erich Köhler, u razgovoru prije nekoliko godina u hotelu Royal u Osijeku

IN MEMORIAM

DRAGUTIN ŠURBEK (Zagreb, 8. kolovoza 1946. - Zagreb, 15. srpnja 2018.)

tišao je jedan od najvećih - u noći 15. srpnja 2018., preminuo je proslavljeni hrvatski stolnotenisač i olimpijac Dragutin Šurbek. Rođen je 8. kolovoza 1946. godine u Zagrebu, na Trnju. Stolni tenis počeo je igrati još u osnovnoj školi na Ribnjaku, da bi nastavio u Stolnoteniskom klubu Poštar. Kada smo kod klubova, recimo da je Šurba, kako su ga zvali prijatelji, još nastupao za zagrebačke stolnoteniske klubove Grafičar, Vjesnik, Večernji list, Industrogradnja, Signotehna i Mašinocommerc. U Hrvatskoj je igrao i za Vodovod iz Osijeka, a Njemačkoj za Calw, Saarbrücken, Esslingen, Frankfurt, Hamburger, Tus Glunde. Dva puta postao je svjetski prvak. Oba puta u parovima - 1979., u Pjongjangu u Kini i 1983. u Tokiju u Japanu. Na krovu Europe Šurbek je bio čak pet puta. Prvak Europe prvi put je postao pojedinačno 1968., u francuskom gradu Lyonu, potom je zlatni bio u parovima 1970. u Moskvi, 1976. momčadski u Čehoslovačkoj, 1982. momčadski u Budimpešti, te u igri parova 1984. u Moskvi. Ukupno je osvojio 36 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima (14 na svjetskim, 22 na europskim prvenstvima). Vrijedi istaknuti da je Šurbek na Mediteranskim igrama 1979., u Splitu osvojio čak tri medalje: zlatnu pojedinačnu i ekipnu, te srebrnu u igri parova. Na prvim Mediteranskim igrama u povijesti pod hrvatskom zastavom, 1993. godine u francuskom Languedoc - Roussilonu, u igri parova sa Zoranom Primorcem osvojio je srebno odličje Na prvim ljetnim Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom u Barceloni 1992., nastupio je u paru sa Zoranom Primorcem gdje su osvojili deveto mjesto, a Šurbek je bio najstariji sudionik. Neslužbeni je svjetski rekorder u broju nastupa za jednu reprezentaciju - za Jugoslaviju je odigrao čak 503 susreta, dok je za Hrvatsku nastupio petnaestak puta. Kao nezamjenjivi član zagrebačkog Vjesnika dao je ogroman doprinos kada su zagrebački stolnotenisači postali prvaci Europe (1973., 1974. i 1976.), te osvajači Kupa velesajamskih gradova 1970. i 1972. Isti uspjeh postigao je i u Njemačkoj 1982. sa Saarbrückenom. Nastupio je Šurbek i za reprezentaciju Europe u susretu s Japanom 1969. Nakon završetka igračke karijere dosta je bio aktivan i na veteranskim turnirima gdje je isto tako postizao odlične rezultate. Godine 2015. Šurbek je primljen u Kuću slavnih europskih stolnotenisača i stolnotenisačica.

Potrebno je istaknuti nesvakidašnji rekord koji drži Vjesnikova slavna momčad Šurbek, Čordaš i Stipančić sa trenerom Vukušićem. Od lipnja 1971. do svibnja 1975. nisu izgubili niti jedan službeni susret, kako na međunarodnom, tako i na domaćem planu. Zabilježili su navjerojatne 122 uzastopne pobjede! Dragutin Šurbek bio je stolnotenisač koji se uzdigao svojim igračkim kvalitetama, rezultatima, pojavom i osobnošću u besmrtne zvijezde hrvatskog športa. Obogatio je i oplemenio hrvatski i svjetski stolni tenis. Imao je urođen stolnoteniski talenat, koji je brusio upornim treniranjem. Bio je istinski fanatik svog športskog usavršavanja. Može se reći da je bio opsjednut stolnim tenisom, ali nikako i nikada nije živio u oblacima. Bio je realan do krajnjih granica, i zato je u športu ostvario ono što je rezervirano samo za odabrane. Jedan jedinstveni, veliki i neponovljivi otišao je u vječnost, ali njegovo ime trajno će ostati zapisano zlatnim slovima u analima hrvatskog olimpizma i športa općenito. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

ZVONKO BEGO (Split, 19. prosinca 1940. - Krapinske Toplice, 13. kolovoza 2018.)

akon kratke bolesti preminuo je legendarni nogometaš Hajduka, reprezentativac i zlatni olimpijac Zvonko Bego. Biti član momčadi koja je postala olimpijski pobjednik najviše je što se u športu može postići, pred olimpijskom naslovom padaju svi svjetski i europski naslovi. Zvonko Bego je imao čast da bude član momčadi pobjednika na Olimpijskim igrama. Kao Splićanin "od kolina", Zvonko Bego je rođen u gradu pod Marjanom 19. prosinca 1940. godine. Bio je lijevokrilni napadač, jugoslavenski nogometni reprezentativac. Od tri brata Bego (Boran, Ivo i Zvonko), svi nogometaši Hajduka, najmlađi je Zvonko imao najviše uspjeha. Za mlađe uzraste „bilih“ nastupao je još prije vremena, s posebnim specijalističkim pregledima i dozvolama. Malo je poznato da je Zvonko Bego u Hajduk došao kao vratar, međutim, kada je barba Luka Kaliterna vidio kako Zvonko lijevom nogom vraća balun, rekao je: "Ajde ti mali igrat!" Rano je ušao i u Hajdukovu seniorsku momčad 1957. godine na utakmici u Zagrebu protiv Lokomotive za Kup, kad je Hajduk pobijedio s 3-1. Zvonko je uvijek rado isticao taj svoj debi u bijelom dresu: "Moj životni san da igram u velikoj momčadi u kojoj su sve do tada briljirali najslavniji poslijeratni Hajdukovi asovi, iznenada se ostvario. Kako je igra odmicala, treme je sve više nestajalo. Borio sam se svojski i postigao jedan zgoditak. Frane Matošić je, na moje ogromno zadovoljstvo, poslije utakmice rekao da sam igrao dobro. Bila je to za mene najveća i najdraža nagrada jer priznanje jednog velikog nogometaša i stručnjaka kakav je Frane Matošić, zaista mi je tada mnogo vrijedilo." Bego se rado sjećao i svog prvog prvenstvenog gola protiv Vojvodine u Splitu 9. ožujka 1958. kad je za pobjedu od 1-0 postigao najdraži gol u karijeri. Jole Vidošević je oštro centrirao, a Zvonko se bacio zrakom za loptom i glavom je ubacio u mrežu. Od navedene 1957. pa do 1967. kada je napustio Split, Zvonko je za Hajduk odigrao 375 utakmica i postigao 173 zgoditka. U sezoni 1966./67., u kojoj je Hajduk osvojio prvi Kup Jugoslavije, Zvonko Bego je nastupao u prvom dijelu sezone. Potom u Njemačkoj nastupa u minhenskom Bayernu, zatim u nizozemskom Twenteu. Nastavio je u Bayeru iz Lewerkussena, pa u Austriji iz Salzburga, da bi se vratio kući 1971. i pojačava Junak iz Sinja. Igračku karijeru završava u Uskoku iz Klisa, gdje je branio i bivši „hajdukovac" Ante Jurić, pa su njih dvojica zajedno malo igrali, a malo trenirali kliške mladiće. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je šest puta i postigao dva zgoditka. Debitirao je u Zagrebu 19. studenog 1961. u prijateljskoj utakmici protiv Austrije (2-1), a od državne se izabrane vrste oprostio u Tel Avivu 14. pro-

sinca 1961. u prijateljskoj utakmici protiv Izraela (2-0). Uz nastup Zvonka Bege na Olimpijadi u Rimu 1960., kada je jugoslavenska reprezentacija osvojila zlatno odličje, vezana je i jedna zanimljivost: samo dva tjedna prije početka igara saznao je da je u sastavu koji ide na Igre, a koji dan prije kupio je televizor (u to vrijeme pravu atrakciju) kako bi mogao gledati prijenos iz Rima. Inače, uz Begu, u reprezentaciji su u Rimu nastupila još trojica igrača Hajduka - Kozlina, Anković i Žanetić. U razdoblju kad je splitski klub doživljavao najteže godine od osnutka i kad je prijetnja ispadanja u niži rang natjecanja nekoliko godina visjela nad glavama Hajdukovih igrača, Zvonko Bego je u nekoliko navrata dobijao ponude ondašnjih vodećih jugoslavenskih klubova za prelazak u njihove redove. Najuporniji je bio beogradski Partizan, međutim, ljubav prema Hajduku i rodnom Splitu bila je Zvonku Begi, kao i ostaloj braći, važnija od svih milijuna. Tek kada se Hajduk rezultatski oporavio i došao na prag osvajanja prvog Kupa u povijesti, Zvonko Bego je otišao nogometnim trbuhom za kruhom. Ali ne u konkurentski klub, već u inozemstvo. Nosilac Zlatne Hajdukove kapetanske trake sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

Ekipa snova Erste banka s velikim entuzijazmom podržava sportske manifestacije i udruge u kojima mladi odrastaju na zdravom i zabavnom terenu. Zahvaljujući uspješnim suradnjama i projektima, poput Erste Plave Lige i Erste rukometne lige Dalmacije, vjerujemo da će naša djeca i mladi kroz igru i sportske aktivnosti postati zadovoljni i uspješni ljudi.

#vjerujusebe

MeÄ&#x2018;unarodni olimpijski pokret

Jednakost spolova u ĹĄportu Olimp 42

organizirao cijeli niz mjera kako bi se uspostavila jednakost spolova i omogućio bolji, odnosno jednaki položaj žena u športu u odnosu na muškarce. Prvi dio 2018. godine obilježio je cijeli niz različitih akcija na polju jednakosti u športu koje pokreće Međunarodni olimpijski odbor, šaljući time poruku kako je navedeno pitanje vrlo važno za olimpijsku obitelj diljem svijeta. Krovna olimpijska udruga želi na jasan način upozoriti na trenutno realno stanje, ali i predložiti mjere za njegovo rješavanje te biti primjer drugima. Jedan od važnijih događaja organiziran je - ne slučajno - u sklopu 62. sjednice Ujedinjenih naroda gdje je MOO s partnerima priredio poseban skup pod nazivom Racing Toward Gender Equality: The medias portrayal of women athletes and its effects on women’s participation in sports koji je, uz Ujedinjene narode i UNESCO, okupio športaše te razne stručnjake iz privatno-javnog sektora i medija kako bi jasno naznačili važnost jednakosti spolova u športu. Iako razgovori o navedenoj temi traju već duže vrijeme, sudionici su iskazali snažnu potrebu za ubrzanim rješavanjem problema i značajnijim pomacima u skorije vrijeme, te predložili donošenje provedbenih mjera i programa koji će na efikasniji način mijenjati današnje stanje. Cilj navedenog pristupa bio bi Planet 50-50 ili drugim riječima potpuna spolna jednakost u športu do 2030. godine, što je i rok za provedbu Programa održivog razvoja Ujedinjenih naroda, a u kojem se nalazi akcijski plan za globalni napredak i prosperitet planeta i čovječanstva.

Piše: SAŠA CERAJ

Prema i provedenim analizama samo je četiri posto medijskih sadržaja i 12 posto vijesti u športu posvećeno ženama što predstavlja poprilično zabrinjavajuću činjenicu

limpijski moto „Brže, više, jače“ moguće je primijeniti jedino u slučaju jednako pruženih prilika što, nažalost, još uvijek u športu nije slučaj, posebice kada je u pitanju status žena u športu. Kako bi se trenutno stanje poboljšalo, Međunarodni olimpijski odbor poduzeo je cijeli niz mjera koje uistinu daju rezultate, a pomaci - iako vidljivi - trebali bi biti znatno bolji. Štoviše, MOO se na području jednakosti u športu prometnuo u aktivnog pokretača promjena, pa je u skladu s tim, zajedno s partnerima,

U Programu održivog razvoja istaknuta je ključna uloga športa u ostvarivanju razvoja i mira, promicanja tolerancije i poštovanja kao univerzalnih ljudskih vrijednosti. Ponovno, kao i u navedenom Programu održivog razvoja, šport je prepoznat kao ključno sredstvo koje na najlakši način omogućuje rješavanje problema u društvu, a posebice jednakosti spolova i statusa žena u športu, ali i šire. Potreba za promjenom itekako je vidljiva, jer prema određenim pokazateljima i provedenim analizama samo je četiri posto medijskih sadržaja i 12 posto vijesti u športu posvećeno ženama što predstavlja poprilično zabrinjavajuću činjenicu, posebice kada 43 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret se u obzir uzme značaj športskih medijskih sadržaja u stvaranju stereotipa i stavova javnog mijenja o određenim pitanjima u društvu, pa tako i o ženama u športu. S obzirom na snažan utjecaj medija o navedenim i drugim temama, upravo su mediji jedan od važnih elemenata u postizanju jednakosti spolova u športu, posebice putem davanja više prostora u športskim prijenosima u kojema se natječu žene. Svjestan navedenih problema, Međunarodni olimpijski odbor postavio je jednakost spolova u športu u središte svog interesa i djelovanja, što je i vidljivo iz niza akcija, ali i jasnih statističkih podataka. Nepobitna je činjenica kako se iz godine u godinu prati rast zastupljenosti žena

Na XXIII. Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. godine nastupile su rekordne 1242 športašice čineći tako 42 posto od svih natjecatelja na Igrama na Olimpijskim igrama što je danas evidentno i lako provjerljiva činjenica. Primjera radi, na Prvim zimskim olimpijskim igrama u Chamonixu 1924. godine nastupilo je svega 13 žena i to sve u disciplini klizanja. Međutim, gotovo stoljeće kasnije situacija se dramatično promijenila, pa su na XXIII. Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. godine nastupile rekordne 1242 športašice čineći tako 42 posto od svih natjecatelja na Igrama. Želeći dati daljnji doprinos jednakosti spolova u športu, Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog odbora odobrio je Projekt 25 mjera koji putem holističkog pristupa želi pridonijeti jednakom položaju žena u športu i to od razine natjecateljica, pa do obnašanja dužnosti u donošenju odluka. Navedenih 25 preporuka pozicioniraju žene u športu na zaslužena mjesta, međutim potrebno je znati da navedene preporuke neće donijeti promjene, već da ih je potrebno uspješno implementirati i nadzirati njihovu provedbu u praksi. Međunarodni olimpijski odbor putem Olimp 44

navedenih preporuka dotaknuo je pet važnih područja - šport, predstavljanje, financiranje, vođenje i komunikacije, za koja smatra da su od posebne važnosti za jednakost spolova u športu. Svako se od navedenih područje grana na niz mjera i preporuka koje bi u zadanom roku trebale iznjedriti značajno bolji status i dovesti do potpune jednakosti žena u športu. U skladu s navedenim preporukama, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach ističe i predstavlja šport i olimpijski pokret kao najsnažniju platformu za promoviranje jednakosti spolova u športu i osnaživanje njihova statusa - što je na kraju i obveza koja proizlazi iz Olimpijske povelje te dio Olimpijskog programa 2020 (Olympic Agenda 2020). Nit vodilja je stvoriti uvjete i omogućiti ženama u športu jednaku priliku i uvjete, posebice na športskim terenima, ali jednako tako i izvan njih, na mjestima u športskim organizacijama gdje se donose odluke. Predsjednik

Bach ističe kako je evidentno da MOO aktivno povećava sudjelovanje žena i njihovu geografsku zastupljenost na svim razinama u olimpijskom pokretu čime dovodi univerzalnost u središte olimpijske obitelji, predstavljajući time snagu putem raznolikosti koja ujedinjuje. Ravnopravnost spolova je pitanje koje se tiče sviju u športu i olimpijskom pokretu te predstavlja ljudsko pravo koje je uključeno u ciljeve Održivog razvoja Ujedinjenih naroda, predstavljajući time globalnu temu koja se tiče svih zemalja članica. Na taj način šalje se suptilna poruka kako je za uspjeh potrebno zajedništvo - športskim rječnikom rečeno timski rad - o čemu na poseban način govore još svježa sjećanja iz hrvatske športske povijesti, a koja jasno pokazuju kako je zajedničkim naporima doista moguće ostvariti i ono na prvi pogled neostvarivo.  LITERATURA: www.olympic.org

Gender Equality in Sports The Olympic motto “Faster, higher, stronger” can only be applied if equal opportunities are offered to all. Unfortunately, it is still not the case in sports, especially when it comes to women in sports. In order to improve the current situation, the International Olympic Committee has undertaken a series of measures that really give results, that is, the shifts - although they may and should be much better - that are visible. Moreover, the International Olympic Committee turned - in terms of equality in sports - into an active driver of changes and, accordingly, along with its partners, organized a whole range of measures to establish gender equality and enable a better or equal position of women in sports compared to men. One of the most important events was organized - not by accident - within the United Nations’ 62nd Session where the International Olympic Committee and its partners organized a special meeting named Racing Toward Gender Equality: The media portrayal of women athletes and its effects on women’s participation in sports that gathered, besides the United Nations and UNESCO, the athletes as well as various experts from the private-public sector and the media to clearly indicate the importance of gender equality in sports. In accordance with the above recommendations, the IOC President Thomas Bach emphasizes sports and Olympic movement as the most powerful platform for promoting gender equality in sports and empowering their status - which is ultimately the obligation deriving from the Olympic Charter and the Olympic Agenda 2020. President Bach points out that it is evident that the International Olympic Committee actively increases the participation of women and their geographical representation at all levels in the Olympic Movement - bringing thus universality into the center of the Olympic family and representing thus the strength through united in diversity. (Saša Ceraj)

Žene i šport

Športašice među „500 hrvatskih žena“

Katarina Matanović Kulenović

Ivana Hirschmann

Piše: RATKO CVETNIĆ

U leksikonu u kojem su izdvojene one žene koje su svojim javnim prinosom ostavile trajni trag u Hrvatskoj, odnosno kao Hrvatice takav trag ostavile u nekom drugom etničkom ili državnom prostoru, velik je broj športašica

Olimp 46

Ivana Tomljenović Meller

Zulejka Tućan Stefanini

udeći prema povijesnim prikazima, žene nisu uopće sudjelovale u povijesti niti su pridonijele napretku čovječanstva. Ovom uvodnom napomenom Žarko Ivković, urednik leksikona pod naslovom „500 hrvatskih žena“, kojeg je naša ugledna novinska kuća izdala početkom ljeta, ocrtao je glavni problem s kojim se autor knjige, Tomislav Ćorić, morao suočiti kad si je stavio u zadatak da pobroji „poznate i zaslužne žene u hrvatskoj povijesti“. Naravno, izbori ovakvoga tipa uvijek su podložni kritičkim zanovijetanjima. Pomalo podsjećaju na vječiti problem rođendanskih proslava: pozove li čovjek samo troje najbližih, još barem petorica će se naći uvrijeđenima; pozove li i tu petoricu, uvrijedit će se pola grada. Svaki bi selektor, naravno, napravio svoj izbor, s većim i manjim preklapanjima, ali Ćorićevu knjigu već pri površnom čitanju čini relevantnom to što se nije predao ni ideološkim ni socijalnim ni etničkim isključivostima, već je za cilj imao izdvojiti one žene koje su svojim javnim prinosom ostavile trajni trag u Hrvatskoj, odnosno kao Hrvatice takav trag ostavile u nekom drugom etničkom ili državnom prostoru. Jedina ograda na koju se autor očekivano naslonio jest da u obzir

Dragica Palaversa

uzme samo osobe koje više nisu među živima; no naglasio je da je tek XIX. i XX. stoljeće donijelo pravi ulazak žena u javni prostor. Stoga ne bi bilo loše napraviti usporedbu Ćorićevog leksikona s legendarnim izdanjem „Znamenitih i zaslužnih Hrvata“ urednika Emilija Laszowskog, posvećenog tisućljetnici hrvatskog kraljevstva, 1925. godine. S takvom polaznom postavkom Tomislav Ćorić u svoj je popis uvrstio i Tugu i Bugu i Milku Planinc; zaslužne časne sestre, ali i sestre Baković; predstavnice umjetničkog svijeta, znanosti, politike, crkvenog života, medija… Naravno, nas ovdje prije svega zanimaju športašice, a potvrdu da se autor oslonio na vjerodostojne izvore nalazimo i u popisu literature u kojem bilježimo dva naslova vrijednoga povjesničara našeg športa Jurice Gizdića, u izdanju Hrvatskog olimpijskog odbora. Iz velikog broja športašica (a ovdje napominjemo da su dvije od njih - Ivana Tomljenović Meller i Milka Milinović - bile predstavljene i u sklopu ove rubrike), autor je posebnu pozornost poklonio onima koje su po njegovom mišljenju osobito zaslužne. Među deset posebnih srećemo imena poput Ružice Meglaj, Dragice Palaverse, Nade Vučković…, ali ovdje izdvajamo prve tri hrvatske olimpijke

Prva ekipa hazenašica ASK 1928. Slijeva na desno: Ivana Tomljenović, Zdenka Radović, Zulejka Tućan, Vjera Neferović, Maša Baranyai, Ružica Janović i Franciska Šojat

(danas, priznajmo si to, već pomalo zaboravljene), predstavnice našega športa u Berlinu 1936. godine. Najstarija od njih je atletičarka Vjera Neferović (1907.-1989.), koja je bila i sudionica prve javne ženske košarkaške utakmice, odigrane 1929. godine u Zagrebu. Zulejka Tućan Stefanini (1912.-2005.), najpoznatija u toj trojci, prava je HAŠK-ovska allround športašica, s uspješnom karijerom u desetak različitih disciplina - od atletike i plivanja do skijanja i gađanja lukom i strijelom. Vera Romanić (1914.-1993.) bila je gimnastičarka i atletičarka, potom športska dužnosnica i publicistkinja… Zanimljivo da jedina od ovih pionirki hrvatskoga športa koja ima svoju ulicu u Zagrebu jest Zulejka Tućan Stefanini. S druge strane, stanovitom Vladi Ranogajcu bilo je dovoljno da provede nekoliko godina kao športski funkcionar (što ga je kao vojnog suca iz vremena komunističkih čistki ionako sljedovalo samo po sebi), pa da dobije svoju ulicu na Jarunu... Ovoj elitnoj skupini mogli bismo pribrojiti Ivanu Hirschmann (1866.-1943.), prvu Bučarovu učenicu, športsku publicistkinju i prvu nastavnicu tjelesnoga odgoja u Hrvatskoj, ubijenu u Auschwitzu, te Katarinu Matanović Kulenović (1913.-

2003.), prvu hrvatsku pilotkinju i padobranku. Obje su, da ne bi bilo zabune, zastupljene u Ćorićevoj knjizi. Nije dakako isključeno da se i druge zaboravljene zasluge i neobične sudbine kriju u autorovom popisu, ali i negdje izvan njega: upravo stoga ova je knjiga dobrodošao orijentir u pokušaju da se rekonstruira „nevidljiva povijest“ Hrvatske. Na tome tragu je i pogovor što ga je pod naslovom „Žene i povijest“ priložila recenzentica knjige, ugledna politologinja prof. dr. sc. Smiljana Leinert Novosel koja vrijednost ovih petsto primjera vidi upravo u tome što se radi o ženama koje su premostile objektivne prepreke vremena u kojem su djelovale. Budu li žene i ubuduće bile prisiljene birati između obitelji i karijere, dakle ako ne dođe do kvalitetne promjene u organizaciji obiteljskog života, to će se - naglašava recenzentica, ujedno majka četvero djece - brzo osjetiti u demografskoj slici društva. I na kraju bilješka o piscu ove vrijedne i zanimljive knjige: Tomislav Ćorić (1953.) rođen je u Proslapu, BiH, Franjevačku gimnaziju pohađao je u Splitu, a studirao u Sarajevu, Zagrebu i Varaždinu. Radio je kao profesor povijesti i latinskoga te kao kustos, a njegov publicistički rad usmjeren je na monografije povijesne tematike. 

Female athletes in the lexicon of “500 Croatian Women“ In the lexicon “500 Croatian Women”, under the subtitle “Famous and Deserving Women in the Croatian Vera Romanić History”, by the author Tomislav Ćorić, there is also a large number of the most significant female Vjera Neferović Croatian athletes. Particularly interesting are the fates of those who were an example of how their own abilities could overcome the social obstacles of their time. This book also reminds us of the slightly forgotten three first Croatian Olympics - Vjera Neferović, Zulejka Tućan Stefanini and Vera Romanić - who performed at the Berlin Olympics in 1936. (Ratko Cvetnić)

Nastanak modernog ĹĄporta: vaterpolo

Olimp 48

Kako je ragbi u vodi postao

vaterpolo K

ada čovjek razmišlja o nastanku vaterpola, nekako bi za očekivati bilo da je taj šport nastao negdje gdje se većinu godine može plivati i uživati u vodi na otvorenom (naravno da nijedan vodeni šport nije nastao u bazenu, već prvo u prirodnim vodama) - možda Mediteran, ili neko slično, čak i toplije područje. No ta pretpostavka i opet nije točna, jer je čak i vaterpolo, kao i gotovo svi moderni športovi, nastao u - Velikoj Britaniji! Broj športova koje su izmislili i pokrenuli Englezi upravo je nevjerojatan - postoji i šala da su pokretali novi šport čim bi počeli gubiti u nekom postojećem... U svakom slučaju stih It's coming home („Vraća se kući“) iz engleske nogometne navijačke pjesme koji je postao masovno upotrebljavan od Engleza za vrijeme nedavnog svjetskog

nogometnog prvenstva u Rusiji, a onda i „zloupotrebljavan“, odnosno upotrebljavan za duhovite komentare nakon ispadanja Engleske sa turnira - taj stih mogao bi se primijeniti na čitavo mnoštvo športova, pa tako, eto, i na vaterpolo. Počeci vaterpola vežu se dakle uz Englesku i Škotsku, gdje su u drugoj polovici 19. stoljeća plivačka natjecanja bila sastavni dio lokalnih sajmova i festivala. U pokušaju da se u ta natjecanja unese malo živosti, osmišljena je igra (u principu varijacija ragbija koji se igrao u jezerima i rijekama) koju su nazvali foot-ball in the water (nogomet u vodi) i, možda još i preciznije - water rugby (ragbi u vodi) i konačno - water polo, odnosno vaterpolo. Današnji vaterpolo ima više poveznica s rukometom nego ragbijem, ali u

prošlosti su igrane razne varijante, pa čak i ona u kojoj igrači jašu na bačvama i udaraju loptu palicom, slično polu, zbog čega je riječ polo i ušla u naziv vaterpola. Prve utakmice igrane su bez vrata/ gola, s po tri igrača u svakoj momčadi, a cilj je bio s dvije ruke položiti loptu na splav, platformu ili čamac. Inače, bez obzira koliko vaterpolo danas glasi za težak i grub šport, u svojim počecima bio je još brutalniji. Rane varijante igre dopuštale su grubu snagu, hrvanje i držanje protivnika ispod površine vode, a golman je stajao izvan igrališta/plivališta, na splavi, i uskakao na suparničke igrače koji su pokušavali položiti loptu na splav. Utakmice, koje su bile demonstracija snage i plivačkih sposobnosti odmah su pobudile veliki interes publike. Prva pravila vaterpola sastavio je Piše: ANA POPOVČIĆ

Vaterpolo je, mnogi će se iznenaditi, rođen u Velikoj Britaniji. Broj športova koje su izmislili i pokrenuli Englezi upravo je nevjerojatna postoji i šala da su pokretali novi šport čim bi počeli gubiti u nekom postojećem...

49 Olimp

Nastanak modernog športa: vaterpolo

Vaterpolo spada u skupinu najstarijih olimpijskih momčadskih športova: uz kriket, nogomet, ragbi, polo, veslanje i povlačenje užeta, uvršten je na program II. OI u Parizu (na I. OI momčadskih športova uopće nije bilo) Škot William Wilson, novinar, plivački trener i pionir vodenih športova. Izdana su 1876. u Glasgowu, a prva utakmica prema tim pravilima (kada su po prvi put označene granice igrališta), odigrana je iduće godine na rijeci Dee. Ubrzo su pravila nadopunjena, pa se tako propisuju vrata, nalaže se da se igrači ne smiju odgurivati od dna, hvatati ni bacati loptu s dvije ruke te nositi loptu pod vodom. U pravilima je zatim stajalo i to da se pogodak priznaje samo kada lopta čitavim obujmom uđe u gol, da vratar ne smije baciti loptu preko sredine igrališta itd. S obzirom na to da su pravila bila neujednačena i da su konstantno mijenjana, 1888. osnovana je London Water Polo League (Londonska vaterpolo liga) koja se bavila pravilima i formirala temelje današnje igre. Kanada je bila jedna od prvih zemalja izvan Velike Britanije u kojoj se igrao vaterpolo, a između 1890. i 1900. taj šport se proširio i u europske države Njemačku, Austriju, Francusku, Belgiju, Mađarsku i Italiju, koje su sve koristile Olimp 50

britanska pravila. U SAD-u se pak igrala drugačija inačica igre, a nju je karakterizirao još grublji pristup - držanje ispod vode, ronjenje i mekana, poluispuhana lopta koja se lako mogla čvrsto držati u jednoj ruci i nositi ispod vode. Ukratko, ta američka verzija vaterpola bila je grublja i sporija. Do 1914. godine većina američkih momčadi ipak je prihvatila britanska pravila. Međunarodna komisija za vaterpolo osnovana je 1929. od američkih predstavnika i predstavnika Međunarodnog plivačkog saveza (FINAFédération internationale de natation). Godine 1930. sastavljena su pravila za međunarodne susrete i otada je Međunarodni plivački savez i službeno krovna organizacija vaterpolo športa. Važan skok u razvoju vaterpola dogodio se zahvaljujući mađarskom vaterpolo treneru Béli Komjádiju, koji je 1928. godine uveo u igru dodavanja zvana „air pass“ ili „dry pass“. To je dodavanje kad igrač svom suigraču dodaje loptu zrakom, bez da je lopta dodirnula površinu vode, dok se prije toga dodavalo na način da se lopta

prvo pustila da padne u vodu, te je onda igrač hvatao i igrao dalje. Novi način dodavanja ubrzao je vaterpolo igru koja je postala znatno dinamičnija, a bio je i uvelike zaslužan za mađarsku dominaciju vaterpolom koja je trajala punih šest desetljeća. Između 1928. i 1980. Mađari su osvajali odličja na svim Olimpijskim igrama, a između 1932. i 1976. osvojili su šest od mogućih deset zlatnih olimpijskih medalja!

Dubrovnik 1925.

Daljnji napredak dogodio se nakon što je James R. Smith, američki autor nekoliko knjiga o vaterpolu, 1936. kreirao gumenu loptu sa zračnim ventilom. Prijašnje lopte bile su kožne i brzo bi upijale vodu te bi postajale teške tijekom igre. Budući da na prvim modernim Olimpijskim igrama u Ateni 1986. uopće nije bilo momčadskih športova (po uzoru na stare Grke koji su se samo individualno natjecali), vaterpolo spada u malu skupinu najstarijih olimpijskih momčadskih športova - uz kriket, nogomet, ragbi, polo, veslanje i povlačenje užeta, uvršten je na program II. OI u Parizu 1900. Na idućim OI 1904. u St. Louisu u SAD-

Ervin Zádor u, vaterpolo nije bio na programu, no zato je bio na svim sljedećim Igrama. Najpoznatija vaterpolo utakmica svih vremena odigrana je između reprezentacija SSSR-a i Mađarske, u polufinalu OI u Melbourneu, 6. prosinca 1956., neposredno nakon Mađarske revolucije koja je izbila krajem listopada iste godine. Socijalistički režim u Mađarskoj nije imao nikakvog uporišta u narodu, već samo u komunističkoj partiji i Crvenoj armiji koja se nalazila u toj državi, pa je nezadovoljstvo stanovništva kulminiralo ustankom protiv sovjetske prevlasti i za liberalizaciju društva od komunizma. Revolucija je brutalno ugušena ulaskom sovjetske armije u Budimpeštu i potpuno je jasno koliko je tenzija vladalo pred utakmicu koja je održana niti mjesec dana nakon toga. Dodatno, između dviju vaterpolo reprezentacija već je otprije postojalo neprijateljstvo budući da su Sovjeti iskoristili svoju političku kontrolu za kopiranje trenažnog sustava višestrukih olimpijskih pobjednika Mađara. Na dan susreta mađarski vaterpolisti

namjerno su provocirali Ruse i utakmica je od starta započela s grubim udarcima. Pred kraj, Mađari su vodili sa 4-0, u bazenu se „igralo na nož“, a u jednom trenutku ruski vaterpolist Valentin Prokopov šakom je udario Mađara Ervina Zádora koji je počeo jako krvariti, nakon čega je publika (koja je već otprije kompletno bila na mađarskoj strani) potpuno izgubila kontrolu. . Brojni bijesni gledatelji spustili su se do samog bazena, stiskali šake, derali se, vrijeđali i pljuvali po Rusima. Utakmica je prekinuta minutu prije kraja, a policija je naposljetku izvela gomilu s bazena. Mađarska je, s obzirom na vodstvo, proglašena pobjednikom polufinala i kasnije je u finalu pobijedila Jugoslaviju sa 2-1 za još jedan u nizu olimpijskih naslova, a dio mađarskih vaterpolista je nakon tog olimpijskog turnira zatražio azil i ostao živjeti na Zapadu. Fotografije Zádorove krvave glave obišle su svijet, a (ne)slavna polufinalna utakmica dobila je naziv Blood in the Water (Krv u vodi). Kasnije se prepričavalo i da je cijeli bazen bio crven od krvi (što je naravno bilo pretjerivanje), no događaj je svakako ušao ne samo u športsku, već i u popularnu povijest. Poznati američki redatelj Quentin Tarantino za tu vaterpolo utakmicu rekao je da je „najbolja neispričana priča ikad“. Za neke športove je teško shvatiti razlog zašto se žene nisu bavile njime kroz povijest, no kod vaterpola to nije slučaj. S obzirom na to da se radi o zahtjevnom i grubom športu (posebno grubom u svojim počecima), jasno je da je u prošlosti, sa viktorijanskim i sličnim shvaćanjima o ženama i njihovim sposobnostima, bilo nezamislivo da one igraju vaterpolo. To se, srećom, također promijenilo, pa se i broj ženskih vaterpolo sastava u svijetu danas sve više povećava. Na Olimpijske igre ženski turnir u vaterpolu uvršten je u program 2000. u Sydneyu.  LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. Mladen Hraste, Povijest i pravila vaterpola, pronađeno na internetskoj stranici:https://www.bing.com/sea rch?q=povijest+vaterpola&form=EDGEAR&qs=PF&cv id=112f1eebc8d1466b9a76098031271dbb&cc=HR &setlang=en-US&PC=DCTS https://www.athleticscholarships.net/history-ofwater-polo.htm

The Origins of Water Polo The history of water polo began in late 19th century in England and Scotland, where water sports and swimming racing exhibitions were a feature of county fairs and festivals. Attempting to bring a bit of life into competitions, a game was created (basically a variation of rugby played in lakes and rivers), which was called foot-ball in the water, and perhaps more precisely - water rugby, and finally - water polo. There were variations of water polo at the beginning, even where players were riding on the drums hittin the ball with a stick, similar to the polo sport - which is why the word polo entered in the name of the water polo. The first rules of water polo were developed by the Scotch William Wilson, a journalist, a swimming trainer and a pioneer of water sports. They were published in 1876 in Glasgow, and the first water polo match according to these rules (when the game area dimensions were marked for the first time) was played next year on the River Dee. Canada was one of the first countries outside of Great Britain where water polo was played, and between 1890 and 1900 this sport spread to European countries - Germany, Austria, France, Belgium, Hungary and Italy. Since at the first modern Olympics in Athens in 1986 there were no team sports (in line with the ancient Greeks who competed only individually), the water polo was part of a small group of the oldest Olympic team sports. Namely, in addition to cricket, soccer, rugby, polo, rowing and tug of war, water polo was included in the program of the Second OG in Paris 1900. At the next OG 1904 in St. Louise in the USA, water polo was not on the program, but it was included in all the Games thereafter. (Ana Popovčić)

https://www.olympic.org/water-polo-equipmentand-history

51 Olimp

Šport na internetu: triatlon.hr

Triatlonski

spoj ideja, znanja i volje Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Kao što nogomet nije kombinacija udaranja lopte nogom i trčanja, niti je vaterpolo kombinacija rukometa i plivanja, tako ni triatlon nije kombinacija triju disciplina, nego šport za sebe, kaže Nataša Preis-Bedenik, glavna tajnica Hrvatskog triatlon saveza koja je prije pet godina osmislila i realizirala, a danas vodi i uređuje mrežne stranice Saveza

vadeset godina nakon olimpijske premijere, 2020. u Tokiju uvodi se mješovita štafetna triatlonska utrka: dvije športašice i dvojica športaša plivat će 300 metara, voziti bicikl osam kilometra i trčati dva. Standardni olimpijski triatlon, prvi put na programu u Sydneyu, podrazumijeva 1500 metara plivačke dionice, 40 kilometara bicikliranja i 10 trčanja. Zvuči silno naporno, kao šport rezerviran za iznimno snažne, što sugerira i naziv najmasovnije svjetske triatlonske utrke na svijetu, Ironman, koju je triput zaredom ugostila naša Pula, a prvi je put održana na Havajima 1978. Kako je riječ o relativno mladom športu, u svijetu broj profesionalaca i rekreativaca stalno raste. Zanimalo nas je stoga koliko se u nas zna o triatlonu i kako ga najbolje predstaviti široj javnosti koja ga često percipira kao tešku kombinaciju triju športova. Sugovornica nam je glavna tajnica Hrvatskog tiatlon saveza (HTS), Nataša Preis-Bedenik. — Kada čuje „triatlon“, većina ljudi najčešće pomisli na beskrajno dugo i naporno plivanje, vožnju bicikla i trčanje, no to je samo mrvica u bogatstvu kojim obiluje naš šport. Sustav ima sedam multišportskih grana i 25 disciplina, što je poprilična brojka. Česta Olimp 52

Sve što želite znati o triatlonu i još ponešto

je definicija triatlona kao kombinacije triju športova, no kao što nogomet nije kombinacija udaranja lopte nogom i trčanja, niti je vaterpolo kombinacija rukometa i plivanja, tako je i triatlon šport za sebe. Željeli bismo osvijestiti činjenicu da postoje različite razine športa i voljeli bismo se riješiti fame o triatlonu kao ekstremnom i nesavladivom, rezerviranom samo za profesionalce i zagriženike — kaže glavna tajnica. Triatlon je, prema njezinim riječima, toliko bogat distancama i disciplinama da se njime može baviti baš svatko, od sedam do 77 godina: natjecanja traju od 20 minuta do nekoliko sati, uključuju sve moguće kombinacije različitih disciplina, mogu se organizirati na svim terenima, u svim godišnjim dobima, 365 dana godišnje. Krovna organizacija ovog športa u nas relativno je mlada kao i sam šport. Osnovan 1994., Savez ima više od 30 klubova, dvije županijske zajednice klubova, brojne trenere i suce međunarodne i nacionalne razine te, dakako, ono najvažnije — više od 1000 licenciranih natjecateljica i natjecatelja. Taj podatak Nataša Preis-Bedenik smatra dokazom da nije riječ o „malom“ športu: — Ono što pokazuju interne brojke zapravo je realizacija potencijala rasta koju imaju svi atraktivni športovi

prilagođeni svim dobnim skupinama. Statistički, broj naših športaša povećao se 50 posto 2017. u odnosu na 2016., a ove godine ponovo rušimo rekorde i već smo u travnju prešli čarobnu brojku 1000. Vjerujemo da je broj onih koji se bave triatlonom možda i dvostruko veći, ali iz različitih razloga ljudi nemaju potrebe sudjelovati na natjecanjima najviše razine. Budućnost vidimo u širenju baze mladih natjecatelja i medijskoj popularizaciji športa, a zadali smo si i konkretan cilj — do olimpijske 2020. i nove discipline, timskog štafetnog triatlona, biti dijelom olimpijske obitelji i imati 2020 licenciranih natjecatelja. Savez, čiji je predsjednik Dorijan Pavliša, trenutno ima jednu zaposlenu osobu, našu sugovornicu, i jednog trenera za razvoj športa, Ivana Ivezića. U radu međunarodnog i europskog triatlonskog saveza (ITU i ETU) sudjeluje dopredsjednik Željko Bijuk, ujedno i koordinator razvojnog odjela ETU-a. Također, ITU je odabrao Natašu PreisBedenik kao jednu od 10 mladih sudaca do 35 godina koji će sudjelovati na listopadskim Olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu. U odnosu na relativno malu bazu natjecatelja, Nataša Preis-Bedenik kaže da se možemo pohvaliti odličnim rezultatima. Upravo je zbog ograniče-

nosti budžeta, uvjeta rada u klubovima te financijskih i organizacijskih zahtjeva koje seniorima nameće sustav natjecanja najvišeg ranga — svjetske serije, svjetski kupovi i prvenstva — natjecateljski fokus prebačen na juniorski uzrast i već se lani to pokazalo kao dobra odluka: — Prošlu natjecateljsku sezonu Hrvatska je završila kao šesta u Europi prema rezultatima u juniorskom uzrastu, upravo onome kojem se Savez najviše financijski i organizacijski posvetio. U 2018. osvojena je i prva triatlonska juniorska medalja na Europskom kupu u povijesti Saveza, a sve su bolji međunarodni rezultati i naših natjecateljica. Osnivanje klubova u novim sredinama kao što su Vinkovci, Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Šibenik… povuklo je i organizaciju promotivnih natjecanja koja su važna za širenje ideje uključivosti u duh našeg športa. Imamo i nekoliko jakih međunarodnih utrka u različitim regijama, brojčano i organizacijski najjače su u Zadru, Poreču i Zagrebu koji je postao prijestolnica juniorskog triatlona i može se pohvaliti maksimalnim dopuštenim brojem natjecatelja u muškoj, ali i u ženskoj kategoriji. U popularizaciji triatlona svakako pomažu i mrežne stranice Saveza kao i profili na društvenim mrežama. Službene stranice HTS-a triatlon.hr prije pet je godina osmislila, programski realizirala te ih vodi i uređuje Nataša Preis-Bedenik: — Web od početka doživljava promjene i dopune, ove su godine dodane nove stranice vezane uz reprezentativce koje će se još uređivati, a u skladu sa zahtjevima športaša moderniziran je i kalendar natjecanja. Bit će još novosti, ali u svim medijskim aktivnostima u

Ozbiljan, službeni profil na Instagramu…

triatlonu smo svi volonteri, od prvog do zadnjeg, pa treba nešto više vremena... U edukativnoj rubrici Kutak za trenere i sportaše ima korisnih sadržaja o treningu, prehrani te o psihologiji, u suradnji s tvrtkom koja je okrenuta baš mentalnoj pripremi športaša. Ideju za stvaranje obrazovnog kutka još je u prošlom sazivu Upravnog odbora dao i realizirao Jure Šango: pozvao je trenere i suradnike da pošalju radove i kao stručnjak kontrolirao njihovu kvalitetu. — Danas kada su ideje i baze podataka doista dostupne i znanje se čini lako dohvatljivim, smatrali smo da je važno selektirati stručne tekstove i ponuditi trenerima nešto specifično. Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu u sklopu stručnih studija ove je godine pokrenut izborni predmet „Triatlon“ pod vodstvom prof. Marija Kasovića i vjerujem da ćemo u kratkom vremenu imati još više stručnih članaka o planiranju i programiranju trenažnog procesa. Uvijek bismo željeli više, ali dan ima samo 24 sata. Na stranicama HTS-a je i podcast s vrlo zanimljivim intervjuima (soundcloud.com/hrvatskitriatlonsavez). Formu sve popularniju i u nas — ukratko, digitalnu datoteku koja sadrži zapis, audio ili audiovideo, a sluša se putem interneta kad god to kome odgovara — realizirao je Zlatko Tomšić, ljubitelj te forme koji je i sve ostale „zarazio“: — Misao vodilja iza svakog medijskog projekta je da populariziramo šport koji volimo, a izazov je da ga realiziramo uz što manji trošak — uz smijeh kaže glavna tajnica Saveza. Savez je u prošle dvije godine u suradnji s Mladenom Cetinjom i Sportskom televizijom (sptv.hr/) realizirao i

…i šaljivi, zasad tajni, čijim se objavama u Savezu unaprijed vesele

Društveni život Saveza: na Facebooku 1800 lajkova, na Instagramu 250, a na Twitteru 200 pratitelja

polusatne emisije o triatlonskim natjecanjima. Reakcije su bile pozitivne, a Savez kao trajnu vrijednost ima dokumentirane medijske zapise o najvećim triatlonskim utrkama prošlih sezona. Nataša Preis-Bedenik posebno izdvaja projekt Sportska Hrvatska (sportskahrvatska.hr). Naime, taj nacionalni servis vijesti članica Hrvatskog olimpijskog odbora od svibnja je vidljiv i na portalu Sportskih novosti: — Biti u Sportskim novostima velik je korak za nas. Zapravo, s kim smo god surađivali imamo dobra i pozitivna iskustva. Imati profil na Facebooku dugo već nije pitanje prestiža nego nužnost. Ima ga, naravno, i HTS (Hrvatski triatlonsavez): — Medijska je prezentacija na društvenim mrežama nezaobilazna i vjerujem da se uloženi trud uvijek vrati. S jedne strane imamo projekte koje smo realizirali, s druge povećanje broja športaša — vjerujem da je sve to povezano. HTS prati medijske projekte Europskog triatlonskog saveza, a kad smo prije nekoliko godina u Parizu primali nagradu za najbolju europsku zemlju u razvoju, prvu te vrste koja je dodijeljena u Europi, za prezentaciju triatlona u Hrvatskoj, Viktor Sarić i ja napravili smo prvi video. Kad smo ga već imali, stavili smo ga na Youtube, pa HTS ima i svoj kanal. Od tada se svake godine objavljuju kratki isječci s utrka Europskog juniorskog kupa, jedna akcija povlači drugu pa mnoge naše utrke angažiraju profesionalce ili amatere i rade vizualne prezentacije i izvještaje sa svojih utrka. U društvene mreže zasad se ne ulaže novac, vizuale i tekstove osmišljava i izrađuje naša sugovornica: 53 Olimp

Šport na internetu: triatlon.hr

— Uz sveprisutni Facebook otvoreni su i profili na Twitteru i Instagramu, triatlon.hr, kojem se ne uspijevam dovoljno posvetiti jer je medijska prezentacija nacionalnog saveza drukčija od privatnih profila, treba uložiti vremena u učenje i realiziranje profesionalnijeg pristupa. Na Instagramu smo otkrili i privatni profil koji na šaljiv način, izradom popularnih „meme“ vizuala, komentira aktualna događanja, utrke i športaše HTS-a. Možda bi se neki naljutili, ali nama je drago vidjeti da si je netko dao truda kvalitetno se našaliti na račun zabavnih trenutaka u športskom životu. Novca nikad nema dovoljno, ali planova i ideja HTS-u ne manjka. Sa svakim novim projektom rađaju se i razvijaju nove ideje. U 2018. mali se tim povećao na dvoje volontera — Nataši PreisBedenik pridružio se Zlatko Tomšić, pa je u idejama i realizaciji i više elana. — U idejnim je povojima projekt planiran za 2019. čiji je cilj edukacija o pravilima triatlona, prezentacija vještina, a ujedno i naših juniora koji bi ga i realizirali. Ideja je dobra, za realizaciju nam je potrebna tehnička oprema koju će skupštinari Saveza, nadamo se, uvrstiti u financijski plan za 2019. Vjerujem da će nakon podcasta i kalendara te stalnih izmjena na webu i proračun za promociju biti povećan. Današnje su medijske mogućnosti prezentacije toliko dostupne, a tehnologija toliko napredna, da je za realizaciju različitih prezentacija u audiovizualnom obliku potrebno računalo, mikrofon i kamera. Ono što mnogi nemaju je kombinacija ideje i znanja odnosno volje da se nešto nauči. Na znanju treba stalno raditi, ulagati energiju i vrijeme pa će i bolji rezultati doći — optimistična je Nataša Preis-Bedenik. 

The steady growth of popularity of triathlon Established in 1994, the Croatian Triathlon Federation has more than 1,000 licensed athletes, more than 30 clubs, two county club associations and numerous international and national coaches and judges. Until the Olympic year 2020 and new disciplines, Triathlon Mixed Relay, the Federation wishes to become a part of the Olympic family and to have 2020 licensed competitors, which should feasible due to the steady growth of the popularity of triathlon in Croatia. The Federation’s official website triatlon.hr exist for five years and it was designed, implemented and edited by the Federation’s Secretary-General Nataša Preis-Bedenik. This year new pages have been related to the representatives, a calendar of competitions has been modernized and in the educational section the Corner for Coaches and Athletes has some very useful contents on coaching, nutrition and psychology that will be constantly updated. HTS website offers also a subcast with very interesting interviews (soundcloud.com/hrvatskitriatlonsavez). With profiles on social networks Facebook, Twitter and Instagram and YouTube channel, In 2019 a project is planned aimed at training on triathlon rules, presentation skills with participation of the Croatian junior athletes who will realize it. (Marijana Mikašinović)

Barcelona

već od

Lisbon već od

Cijene se odnose na aviokarte za direktne povratne letove iz Zagreba za Barcelonu i Lisabon. Letovi za Barcelonu su do 13.1.2019. četvrtkom i nedjeljom te za Lisabon do 14.1.2019. ponedjeljkom i petkom. U cijenu su uključene pristojbe zračnih luka i naknada za izdavanje zrakoplovne karte (TSC) za kupnju na www.croatiaairlines.hr i m.croatiaairlines.hr.

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA ABECEDA TRČANJA Autori: Pavao Vlahek i Ladislav Havaš Recenzenti: doc. dr. sc. Valntina Matijević, doc. dr. sc. Milan Milošević, doc. dr. sc. Maroje Sorić Godina i mjesto izdavanja: 2016, Gornji Hrašćan Stranica: 320 Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Izdavač: LUMBALIS j.d.o.o., Gornji Hrašćan Oblikovanje i priprema za tisak: Karmen Fodrek i Radek Perši Tisak: Letis d.o.o., Nedelišće Dostupnost: knjižnice diljem RH ; http://shop.run-trek.hr Cijena: 160,00 kn

avao Vlahek i Ladislav Havaš, dugogodišnji su trkači, sudionici brojnih polumaratona, maratona, ultramaratona, triatlona…, a ujedno i autori knjige „Cestovno trčanje“ objavljene 2006. godine, koju „Abeceda trčanja“ nadograđuje desetljeće bogatijim trkačkim i stručnim iskustvom i znanjem. Prvi dio knjige kroz cjeline Kako početi trčati - pribor za prvu pomoć; Anatomija trčanja; Ljudsko tijelo i trčanje; Genetika i trčanje; Prehrana u trčanju; Žene i trčanje; Preventivne vježbe za trkače; Meteorološke prilike i trčanje te Trčanje u svakodnevnom životu, čitatelja uvodi u osnovne postulate pripreme za aktivan način života, upoznaje ga s promjenama koje se u tijelu događaju prilikom trčanja te bez tabua odgovara na mnoga pitanja i rješava mnoge dileme pred kojima se trkači početnici nađu. Tako će autori (Pavao Vlahek je liječnik - specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije) stručno i ponekad duhovito objasniti temeljne fiziološke procese vezane uz trčanje, ali i dati odgovore na pitanje što činiti u slučaju tegoba kao što su primjerice promjene u srčanom tlaku, pojava žgaravice, proljeva, krvi u stolici…, ozljeda ili preforsiranja mišićnokoštanog sustava, ukazati na znakove tegoba te metode samopomoći, upoznati s prevencijom ozljeda, ali navesti i koje su najučestalije ozlijede, razriješiti dilemu oko trčanja za vrijeme bolesti i pod utjecajem različitih meteoroloških (ne)prilika, ukazati na sindrom pretreniranosti… Posebne cjeline posvećene su ženama. One obrađuju temu trčanja u odnosu na menstrualni ciklus, trudnoću, razdoblje nakon poroda te trijas športašica (stanje koje karakterizira poremećaj prehrane, amenoreja i osteoporoza); donose preventivne vježbe namijenjene športašicama, a govore i o seksualnosti trkača te trčanju u svakodnevnom životu (s bebom u kolicima, na posao, po stepenicama...) Drugi dio knjige kroz Uvod u teoriju treninga sažima teoriju trkačkog treninga te čitatelja upućuje u osnovne principe treninga, optimizaciju treninga određivanjem aerobnog kapaciteta i neizostavne elemente programa za pripreme trkača, otkrivajući tajne različitih vrsta testova za određivanje aerobnog kapaciteta budućeg trkača, ali i principe dugoprugaškog trčanja, potrebu i važnost fartleka, intervalnog i super set treninga, brdskog trčanja, podizanja praga mliječne kiseline...; olakšava odabir optimalnog treninga i upućuje u temu periodizacije te donosi cjelovite programe priprema za popularne trkačke discipline - Milju, Peticu, Desetku, Polumaraton, Maraton i Ultramaraton. Odgovarajući na pitanje „Koliko kilometara je dovoljno“? autori ukazuju na nužnost odabira optimalnog volumena treninga i tempa trčanja utrka, na volumen i rezultate iz perspektive trenera, ali i što na tu temu kažu znanstvena istraživanja… Olimp 56

RAZOTKRIVANJE - autobiografija Andre Agassija Autor: Andre Agassi Godina i mjesto izdavanja: 2018., Zagreb Stranica: 444 Format: 16 x 23 cm Uvez: meki Izdavač: Iris Illyrica, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Irina Steiger; Petra Kljaić Tisak: Kerschoffset, Zagreb Dostupnost: knjižnice i knjižare diljem RH Cijena: 149,00 kn

ako u nekim svjetskim medijima najavljivana senzacionalistički, autobiografija slavnog tenisača otvoren je i realan prikaz života vrhunskog športaša. Posebnost Agassijeva teniskog puta jest ostvarena velika karijera i prvo mjesto na ATP ljestvici usprkos činjenici da je cijele karijere tenis - mrzio. Ovu knjigu prstenaste strukture, rado će i sa zanimanjem pročitati i športaši, športski znalci, ali i ljubitelji autobiografija. Nekome će ona možda i urušiti New Age viziju života prema kojoj je uspjeh rezultat ljubavi prema onome što radiš. Na 444 stranice Agassi višekratno ruši tu tezu pretpostavivši joj upornost, ambiciju, cilj i motiv, uz potpuni izostanak ljubavi prema poslu kojim se bavio, kao imperative uspjeha u surovom svijetu profesionalnog športa. Ova stilski, fabularno i faktički vješto napisana knjiga, započinje krajem Agassijeve karijere obilježenim izraženom fizičkom boli podnošljivom tek pod injekcijama, pa se vraća na njegove teniske početke koje je, pak, obilježila emotivna bol zbog nemogućnosti izbora odnosno nametnutog izbora športa kojim će se dječak Andre baviti, odnosno cjelokupne vizije života, a završava posljednjim Agasijevim mečem i životom poslije športske karijere. U „Razotkrivanju“ Andre ne skriva činjenicu da je tvorac njegove karijere otac koji se nije brinuo o emocijama, potrebama i željama svog djeteta, već je ostvarivao vlastitu ambiciju, a čitatelju nudi i potpuni uvid u svoju turbulentnu tenisku karijeru, nezadovoljstva, pitanja, trenutke sreće i razočarenja. Kroz stranice knjige čitatelj će živjeti i disati uz Agassija te obići teniske terene svijeta, minorne i najveće svjetske turnire, pripreme i mečeve, saznat će razloge Agassijevih športskih padova i motiv za ponovno vraćanje u svjetski teniski vrh te spoznati osamljenost i bol s kojima vrhunski športaši nerijetko žive na relaciji trening-kuća-avion-hotel-športski teren-hotel-avion… Prisjetit će se i drugih velikana svjetskog tenisa te saznati okolnosti Aggasijeva prvog braka s glumicom Brooke Shields i drugog s tenisačicom Steffi Graf s kojom ima dvoje djece. Strukturno, knjiga se sastoji od tek dvije cjeline - Kraj i Početak. Kraj kroz 29 poglavlja obuhvaća veći dio knjige - cjelokupan Agassijev život od prvih sjećanja do okončanja športske karijere, a Početak tek 9 stranica posvećenih humanitarnom radu Agassija - njegovoj školi za siromašnu djecu u Las Vegasu koja je prerasla u obrazovni kompleks od 2500 m2 s 500 upisanih i 800 učenika na listi čekanja - i humanitarnoj zakladi Steffi Graf. Ponekom čitatelju, Agassi će možda razbiti iluziju spektakularnog života vrhunskih športaša, iluziju u kojoj caruju luksuz i zabava te ga podsjetiti da iza svakog vrhunskog i trajnog uspjeha ipak stoji vremenski ulog, upornost, ambicija i rad.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

ZLATNO DESETLJEĆE HRVATSKOG VATERPOLA 2007. - 2017.

STRATEGIJA RAZVOJA SPORTA PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE 2016.- 2020.

Autor teksta: Dean Bauer Godina i mjesto izdavanja: 2018., Zagreb Stranica: 210 Format:23,5 x 34 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski vaterpolski savez i Školska knjiga d.d. Oblikovanje i priprema za tisak: Dean Žilić; Grafički-likovna redakcija Školske knjige Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Dostupnost: knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora, knjižnice i knjižare diljem RH Cijena: 259,00 kn

Autori: Darko Ivošević, Valerij jurešić, Barbara Kušenić, Sandra Stojković Hinić Recenzenti: Sandra Čorak, Siniša Krajač Godina i mjesto izdavanja: 2016., Rijeka Stranica: 138 Format: 20,5 x 28 cm Uvez: meki Izdavač: Zajednica sportova Primorsko-goranske županije i Primorsko-goranska županija Cijena: prigodno izdanje

d 2007.do 2017. godine hrvatska seniorska vaterpolska vrsta osvojila je 17 medalja, uključujući najveće - olimpijsko zlato i srebro, dva svjetska i jedno europsko zlato. Hrvatska je jedina država na svijetu koja je medalje osvojila na čak šest uzastopnih svjetskih prvenstava, a uspjehu su u tom razdoblju pridonijele i mlađe reprezentativne kategorije s 14 osvojenih medalja. Hrvati su triput u tom razdoblju birani za najbolje igrače u Europi (Bošković 2007. i 2012. te Bijač 2017.), a jedan je igrač proglašen najboljim na svijetu (Pavić 2012.). Imala je hrvatska u tih deset godina i jednog najboljeg trenera na svijetu (Tucak 2017.) te najbolju momčad na svijetu (2017.). U navedenom razdoblju petorica su Hrvata primljena u Kuću slavnih u SAD-u - Rudić, Bukić, Bebić, Ježić i Trumbić. U klupskoj je pak konkurenciji Hrvatska imala jednom i prvaka Europe (Jug CO 2016.), a doprvaka Starog kontinenta čak šest puta - rezime je ovo deset najtrofejnijih godina 110-godišnje povijesti hrvatskog vaterpola, desetljeća obuhvaćenog, bogato opremljenom i ilustriranom, rezultatima predanog rada bogatom knjigom „Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola 2007.- 2017“. Knjiga iz pera hrvatskog športskog kroničara i zaljubljenika u vaterpolo, novinara Deana Bauera, svojevrsni je nastavak knjige „Stoljeće hrvatskog vaterpola“, no „Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola“ ne govori o povijesti već o šampionskoj sadašnjosti, o kojoj na početku knjige progovaraju i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza Predrag Sloboda te predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza u razdoblju od 2004. - 2010. godine i sadašnji dopredsjednik i izvršni direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza Perica Bukić. Kroz poglavlje Stoljeće uzdizanja velesile, knjiga podsjeća na hrvatsku vaterpolsku povijest, pa riječima i slikama zaboravu otima velikane hrvatskog vaterpola, a onda čitatelja još jednom, godinu za godinom, provodi kroz najveće uspjehe hrvatskog vaterpola na reprezentativnoj i klupskoj sceni, ne zapostavljajući ni graditelje tih uspjeha i donoseći biografije „mudraca vaterpola“ Ratka Rudića i svih hrvatskih reprezentativaca tog razdoblja te Pogled iznutra, prof. dr. sc. Borisa Labara, liječnika hrvatske vaterpolske reprezentacije. Zaboravljene nisu ni dame hrvatskog vaterpola koje su 2016. izborile prvi reprezentativni nastup na europskom prvenstvu u Beogradu, kao ni pregled Jadranske lige i popisi svih osvojenih medalja hrvatske seniorske reprezentacije i mlađih reprezentativnih kategorija, vaterpolista s najviše trofeja i uspjeha hrvatskih klubova u europskim kup natjecanjima. Nisu izostavljeni ni članovi tijela Hrvatskog vaterpolskog saveza, sponzori i svi drugi koji su Hrvatskom vaterpolskom savezu potpora na putu uspjeha.

trategija razvoja sporta Primorsko-goranske županije 2016. - 2020. prvi je dokument na području Hrvatske izrađen po temeljem principima izrade strategije razvoja športa. Riječ je o sveobuhvatnom dokumentu koji uključuje sve aspekte športa i športskog života ove županije, iako autori, uslijed nepostojanja nacionalne strategije razvoja športa koja treba dati ključne smjernice za strategiju športa na nižim razinama, kao i zbog nepostojanja prethodnih dokumenata vezanih uz strategiju športa na razini Županije, nisu imali lak zadatak. Strategija razvoja sporta Primorsko-goranske županije 2016. - 2020. podijeljena je u 18 cjelina. Nakon uvodnih riječi predsjednika Zajednice športova Primorskogoranske županije profesora Slobodana Gračakovića te župana Zlatka Komadine, kao istaknutih predstavnika naručitelja Strategije, autori čitatelja upućuju u metodološki pristup ukazujući na potrebu donošenja Strategije i strateškog okvira, na temeljne principe pri izradi Strategije i njezina uporišta. Kroz SWOT analizu razmatraju ključne odrednice Strategije - snage, slabosti, prilike i prijetnje športu Županije, ukazujući na vrijednosti športa kao društvene aktivnosti s izrazitom odgojnom i obrazovnom ulogom. U drugoj cjelini O županiji - čitatelj dobiva uvid u teritorijalni ustroj, prirodno-geografska i klimatska obilježja, demografsku strukturu odnosno dobnu i dobno-spolnu strukturu i prirodno kretanje stanovništva Primorsko-goranske županije. Treća cjelina prezentira ustroj športa i zakonodavstveni okvir Republike Hrvatske u športu, a četvrta utvrđuje nositelji športske djelatnosti. Peta cjelina nudi pregled športaša i športskih natjecanja - vrste športova i natjecanja te broj registriranih športaša po športovima, šesta čini isto s kategoriziranim športašima, sedma s predškolskim, školskim i akademskim športom, osma sa športom invalida, deveta sa športskom rekreacijom, ukazujući pritom na razvojne probleme i potrebe, razlučujući ciljeve, očekivane rezultate te predlažući mjere i aktivnosti. Deseto i jedanaesto poglavlje, po istom principu, razrađuju zdravstvenu skrb športaša odnosno stručnih kadrova u športu. Dvanaesto nudi pregled i strategiju razvoja športske infrastrukture Županije i projekata od posebnog značaja za Županiju, a trinaesto pregled i strategiju financiranja športa. Četrnaesta je cjelina posvećena športskim manifestacijama, a petnaesta volonterstvu, sprečavanju nasilja u športu, informacijskom sustavu športa, športskom turizmu i znanstvenoj i nakladničkoj djelatnosti u športu. Šesnaesto i sedamnaesto poglavlje posvećeni su zaključcima i prijedlozima, pregledu pokazatelja, ciljeva, mjera i aktivnosti te početnog stanja i očekivanog rezultata Strategije, dok završno donosi popis korištene literature, tablica i ilustracija. 57 Olimp

Trebam poštovati moje protivnike na isti način kao što bih i ja osobno želio biti tretiran (Međunarodni fair play odbor)

ZA ŠPORTAŠE Izbjegavam prepirke i tučnjavu

ZA TRENERE

” ”

Radim tako da djetetovo doživljavanje športa bude pozitivno i ne pretjerujem s natjecateljskim zahtjevima

ZA RODITELJE

” ”

Učim dijete da pobjeda nije sve. Jednako treba cijeniti i sudjelovanje i uložen trud

ZA ORGANIZATORE Brinem se za primjerenost i sigurnost športskog terena

OD OLIMPA DO OLIMPA Dino Rađa primljen u Košarkašku kuću slavnih

egendarni hrvatski košarkaš, trostruki hrvatski olimpijac, Dino Rađa, od 8. rujna ove godine član je Košarkaške kuće slavnih u američkom Springfieldu i četvrti je Hrvat primljen u Kuću slav-

nih nakon Krešimira Ćosića (1996.), Dražena Petrovića (2002.) i Mirka Novosela (2007.). Rađa, sudionik triju Olimpijskih igara i nositelj dviju srebrnih medalja (Seul 1988. i Barcelona 1992.) u svojoj bogatoj karijeri igrao je za Jugoplastiku (Split), Il Messaggero (Italija), Boston Celtics (SAD), Panathinaikos (Grčka), Zadar, Cibonu (Zagreb) i Olympiacios (Grčka). Osvajač je brončanog odličja sa Svjetskog prvenstva (1994.) i pet odličja sa europ-

skih prvenstava (1987.,1989., 1991., 1993. i 1995.) Nositelj je brojnih priznanja najboljeg od najboljih - 1989. proglašen je najboljim košarkašem u državi u anketama Sportskih novosti i Nedjeljne Dalmacije, a bio je izabran i u prvu petorku Europskog prvenstva 1993. godine u Münchenu te Svjetskog prvenstva 1994. godine u Torontu. Dobitnik je Državne nagrade za šport Franjo Bučar kao član reprezentacije 1992. i

pojedinačno 2003. godine, odlikovan je državnim odličjem Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, a od 2010. godine počasnik je Kuće slave splitskog športa. Povodom pola stoljeća djelovanja Eurolige, najjačeg europskog klupskog košarkaškog natjecanja, uvršten je u Top 50 najboljih igrača u Europi, a među 15 najboljih europskih košarkaša svih vremena uvrstio ga je 2015. specijalizirani grčki košarkaški portal Eurohoops.

Žig s likom Vladimira Beare Povodom 90. obljetnice rođenja srebrnog olimpijca, legendarnog vratara Hajduka Vladimira Beare, Hrvatska pošta i HNK Hajduk u suradnji s Hrvatskim društvom olimpijske filatelije i memorabilije te Filatelističkim društvom Split, izdali su prigodnu dopisnicu i poštanski žig s Bearinim likom. Vladimir Beara bio je jedan od najboljih vratara svijeta koji je branio na čak tri svjetska prvenstva te bio golman nogometne reprezentacije Jugoslavije za koju je nastupio 60 puta i s kojom je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju osvojio srebrenu medalju. S Hajdukom je osvojio tri naslova prvaka tadašnje države. Na svečanoj prezentaciji 25. kolovoza u Splitskoj pošti, nazočili su u ime Hajduka nekadašnji vratar i trener Ivan Katalinić, Bearin suigrač i jedini živi nogometaš iz pobjedničke reprezentacije 1955. godine Bogdan Kragić te kroničar Hajduka i danas najveći autoritet među hrvatskim povjesničarima športa Jurica Gizdić, koji je autor 72 knjige sa športskom tematikom (najveći broj tih naslova, čak 18 posvećeno je Hajduku, dok je pet knjiga posvetio hrvatskom športskom i olimpijskom pokretu). Prvi žig s Bearinim likom na prigodnu dopisnicu zajednički su otisnuli supruga pokojnog Vladimira, Jadranka Beara te Bearin učenik, proslavljeni Hajdukov vratar i trener Ivan Katalinić.

Potpisan četverogodišnji sporazum s tvrtkom Uniline Hrvatski olimpijski odbor (HOO) i jedna od vodećih putničkih agencija u Hrvatskoj - Uniline, potpisali su četverogodišnji ugovor o poslovnoj suradnji. Osim što Uniline postaje službena agencija u poslovima prijevoza te time i pouzdana potpora vrhunskim hrvatskim športašima i olimpijcima u putovanjima na međunarodna i domaća natjecanja, agencija će, kako najavljuju supotpisnici, inovativnim projektima usmjeriti svoje poslovanje na svjetsku promidžbu Hrvatske kao športske destinacije.

Olimp 60

Da je riječ o jedinstvenom programu aktivnosti potvrdio je i predsjednik uprave Unilinea Boris Žgomba: „Ponosni smo što postajemo članom hrvatske olimpijske obitelji. Suradnjom s HOO-om osnažujemo naše dosadašnje poslovne aktivnosti na području športskog turizma i najavljujemo novi iskorak u fokusu dosadašnje suradnje s nizom športskih saveza i klubova te sudjelovanja u organizaciji značajnih športskih događanja.“ Čestitajući na članstvu u športskoj obitelji, predsjednik HOOa Zlatko Mateša naglasio je važnost sporazumijevanja u ovom području: „Šport i turizam idealna su hrvatska kombinacija i vjerujem da će ova suradnja tek dobiti na cijeni uspjesima naših olimpijaca za dvije godine na Igrama u Tokiju. Kompaniji Uniline želim dobrodošlicu u hrvatsku olimpijsku obitelj, u kojoj će uz istinske poslovne partnere i prijatelje, imati i vrhunsku promociju kroz šport.“ Ugovor su u nazočnosti čelnika, potpisali članica uprave Unilinea Sandra Gobin i pomoćnik glavnog tajnika za marketing HOO-a Ranko Ćetković. Svečanom potpisivanju ugovora između Unilinea sa sjedištem u Puli i HOO-a, prisustvovali su i župan Istarske županije Valter Flego i gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Sjećanja na doprinos naših olimpijaca Prije dvije godine, točnije 21. rujna 2016., u Novinarskom domu u Zagrebu je u nazočnosti brojnih športaša i športskih djelatnika te čelnika HOO-a predstavljeno kapitalno djelo hrvatske športske publicistike "Hrvatski olimpijci i odličnici" autora Jurice Gizdića. U njoj je naš najplodonosniji pisac knjiga sa športskom tema-

Piše: RADICA JURKIN

International Olympic Committee IOC increased the participation of women in their leading activities

tikom obradio 933 hrvatska športaša koji su od Pariza 1990. do Rio de Janeira 2016. nastupili na Olimpijskim igrama. Na žalost, u posljednje dvije godine preminulo je deset olimpijaca iz šest športova čije su vrhunski rezultati uz fotografije objavljeni u knjizi. To su: Ivan Čaklec (gimnastika), Željko Čajkovski, Zvonko Bego i Željko Perušić (nogomet), Albin Vidović (rukomet), Dragutin Šurbek (stolni tenis), Zdravko Hebel i Renato Vrbičić (vaterpolo) te Miroslav Dubravčić i Ivo Despot (veslanje). Osim knjige o hrvatskim olimpijcima, HOO obilježava njihove uspjehe te biografske podatke u posebnom prilogu Olimpa Povijest hrvatskog športa i web rubrici In memoriam članova hrvatske olimpijske obitelji, njegujući na taj način sjećanje na njihov izvanredni doprinos hrvatskom športu i olimpizmu.

MOO povećao sudjelovanje žena u svojim vodećim aktivnostima Međunarodni olimpijski odbor (MOO) je za čak 98 posto povećao sudjelovanje žena u svojim vodećim aktivnostima u odnosu na stanje od prije pet godina, dok to povećanje u usporedbi sa 2017. godinom iznosi 16,8 posto. Po planovima MOO-a žene će zauzimati još 30 mjesta u MOO-ovim odborima, što praktički znači da će 42,7 posto mjesta u 26 odbora MOO-a imati športske dužnosnice ili stručnjakinje. Poboljšanje ravnopravnosti spolova na svim razinama, među strateški je važnim preporukama olimpijskog programa Agenda 2020, prihvaćenog na 127. sjednici MOO-a u prosincu 2014. godine u Monaku. Svoje zadovoljstvo povećanjem žena u vodećim aktivnostima MOO -a nije krio ni predsjednik MOO-a Thomas Bach koji ustrajno radi upravo na ovoj smjernici: "Ostvarili smo značajan napredak i taj će se trend nastaviti. MOO nastavlja povećavati postotak sudjelovanja žena u svojem radu, kao i zemljopisnu zastupljenost na svim razinama olimpijskog pokreta. Univerzalnost je u središtu olimpijskog pokreta, to je snaga koja nas kroz raznolikost sve ujedinjuje“. Na nacionalnim olimpijskim odborima i drugim institucijama svjetskog olimpijskog pokreta je da ih slijede.

Hrvatske športašice obilježile športsko ljeto Osim očekivanog zlatnog odličja dvostruke olimpijske pobjednice u bacanju diska Sandre Perković na Europskom

The International Olympic Committee has increased the participation of women in leading IOC’s activities by as much as 98 percent compared to the previous five years, i.e. 16.8 percent compared to 2017. According to the IOC’s plans, women will occupy 30 more places in the IOC’s committees, which actually means that 42.7 percent of the seats in the IOC’s 26 committees will be held by females officials or experts. Improving the gender equality at all levels is among the strategically important recommendations of the Agenda 2020 Olympic Agenda, accepted at the IOC’s 127th Session held in December 2014 in Monaco. The IOC’s President Thomas Bach, who is persistently following this guideline, also presented his pleasure due to the increased number of women in the leading activities of the IOC,: “We have made significant progress and this trend will continue, as well as geographic representation at all levels of the Olympic Movement. Universality is at the heart of the Olympic Movement, a power that unites us through diversity. “

Historical Success of the Croatian Football After the world bronze exactly 20 years ago (World Championships in 1998 in France), the Croatian National Football Team won a silver medal at the World Championships in Russia in July 2018 and thus achieved the historical success of our football. The leadership of the Croatian Olympic Committee President Zlatko Mateša and Secretary General Josip Čop congratulated the Croatian footballers, the coach Zlatko Dalić and HNS (Croatian Football Federation) officials on this success with a note wherein they emphasized on behalf of the Croatian Olympic Family that the sports family was impressed by their magnificent results. “Dear our Blazers it will take a long time to understand the true greatness of your venture at World Championships in Russia. On behalf of the whole Croatian Olympic Family, we cordially congratulate you on this golden success of our sports and we thank you for making the Croatian people the proudest people in the world in the past month! “ The leaders of the Croatian Olympic Committee sent a greeting card to the captain of the Croatian National Football Team Luka Modrić, who was awarded the Golden Ball as the Best World Championships’ Player in Russia, and in August this year - in UEFA’s selection - he was named the Best European Player in the 2017/2018 season. “Our dear captain, after the historical success with the ‘Blazers’ and award for the Best Player at the World Championships in Russia, you deserve collecting new personal recognitions for your “dream season”. We cordially congratulate you on the title of the Best European Player, 

61 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA atletskom prvenstvu u Berlinu (u kojem je Sandra postala prva osoba u povijesti s pet uzastopnih naslova europske prvakinje u istoj pojedinačnoj disciplini), još je nekoliko hrvatskih športašica obilježilo športsko ljeto 2018. godine. To se prije svega odnosi na športskoj javnosti malo poznatu Nikolinu Čačić koja je na Svjetskom boksačkom prvenstvu za mlađe seniore i seniorke u Budimpešti osvojila srebrnu medalju, koja je ujedno i prvo hrvatsko odličje u povijesti ženskog boksa. Ovim uspjehom 17-godišnja članica BK „Omega“ iz Zagreba izborila je i nastup na Olimpijskim igrama mladih koje će se u listopadu održati u OIM Buenos Airesu (6. - 18. listopada). Iznimno uspješno športsko ljeto hrvatskih športašica obilježila je potkraj kolovoza mlada Splićanka, daljinska plivačica Dina Levačić (22), koja je u havajskom akvatoriju po iznimno visokim valovima i nepovoljnim vremenskim prilikama preplivala dionicu od otoka Molokai do otoka O'ahu u dužini od 42 kilometra za što joj je trebalo 12 sati. Inače, Dina je 2017. osvojila Trostruku krunu - preplivavanje kruga oko Manhattana (46 km), preplivavanje kanala Catalina (34 km) i La Manchea (45 km) - postavši tako tek šesta osoba u svijetu koja je taj pothvat napravila u 90 dana. Za taj rezultat HOO joj je dodijelio Priznanje HOO-a za športski pothvat 2017. godine.

Povijesni uspjeh hrvatskog nogometa Nakon svjetske bronce otprije točno 20 godina (SP 1998. u Francuskoj), hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu u Rusiji u srpnju 2018. i tako ostvarila povijesni uspjeh našeg nogometa. Na tom uspjehu hrvatskim je nogometašima, izborniku i treneru Zlatku Daliću te dužnosnicima HNS-a čestitku uputilo i vodstvo Hrvatskog olimpijskog odbora - predsjednik Zlatko Mateša i glavni tajnik Josip Čop u kojoj, u ime hrvatske olimpijske obitelji, naglašavaju kako je športska obitelj zadivljena njihovim veličanstvenim rezultatom. „Dragi naši vatreni, trebat će još puno vremena da shvatimo istinsku veličinu vašeg pothvata na Mundijalu u Rusiji. U ime cjelokupne hrvatske olimpijske obitelji od srca vam čestitamo ovaj zlatni uspjeh našeg športa i zahvaljujemo vam što ste hrvatski narod u prošlih mjesec dana učinili najponosnijim narodom na svijetu!“ Čelnici HOO-a uputili su čestitku i kapetanu hrvatske reprezentacije Luki Modriću koji je nagrađen Zlatnom loptom kao najbolji igrač SP-a u Rusiji, a u kolovozu ove godine u izboru Europske nogometne federacije (UEFA) proglašen je i najboljim europskim igračem u sezoni 2017./2018. „Dragi naš kapetane, nakon povijesnog uspjeha s 'vatrenima' i trofeja za najboljeg igrača SP u Rusiji, zasluženo ubireš nova osobna priznanja za tvoju 'sezonu iz snova'. Od srca ti čestitamo na naslovu najboljeg europskog igrača, vjerujući da te takav status čeka i u izboru najboljeg nogometaša na svjetskoj razini“

Minsk se priprema za domaćinstvo II. Europskih igara 2019. Nakon prvog, povijesnog i vrlo uspješnog izdanja Europskih igara u Bakuu 2015. godine, druge Igre održat će se od 21. do 30. Olimp 62

believing that this status is waiting for you in the selection of the Best Football Player at the world level as well”.

Croatian Female Athletes Marked the Sports Summer In addition to the expected gold medal of the two-time Olympic winner in Discus Throw Sandra Perković at the European Athletics Championships in Berlin (where Sandra became the first person in the history of five consecutive titles of European Champion in the same single discipline), a few Croatian female athletes marked the Sports Summer of 2018. This primarily refers to the sports audience little known Nikolina Čačić, the winner of silver medal at the World Boxing Championships for Younger Male and Female Seniors in Budapest, which is also the first Croatian medal in the history of women’s boxing. With this success, the 17-year-old member of the boxing club BK “Omega” from Zagreb also won a performance at the Youth Olympic Games that will be held in Buenos Aires in October. An exceptionally successful sports summer of Croatian female athletes was again confirmed at the end of August by young Split native long-distance swimmer Dina Levačić (22), who swam the 42 kilometers long route in the Hawaiian local waters- from the Molokai Island to the O’ahu Island - in spite of exceptionally high waves and adverse weather conditions and finished it in 12 hours. Last year, Dina won the Triple Crown by swimming around the Manhattan Island (46 km), the Catalina Channel (34 km) and English Channel (45 km) - becoming thus the sixth person in the world that made this venture in 90 days. For this result, the Croatian Olympic Committee presented her its recognition for the Sports Venture of 2017.

Thirty-seven Croatian Athletes at the Youth Olympics in Buenos Aires At the Youth Olympic Games, which will be held from October 6-18, 2018 in Buenos Aires, there will be 37 young Croatian female and male athletes. The Following young athletes aged 15-18 years will compete in 11 sports in which they reached the standards by end August: Ana Brkljačić (Athletics), Hermana Dermiček (Weightlifting), Palma Cargo and Martin Dolenc (Sailing), Ana Viktorija Puljiz (Judo), Nika Čulina, Lucija Šulenta, Dominik Karačić and Ognjen Marić (Swimming), Jani Zoraj (Sport Climbing), Andrea Pavlović (Table Tennis), Marijana Matea Štrbac (Shooting), Lucija Domić, Lena Stojković and Josip Tesker (Taekwondo), Aria Cvitanović, Izabela Krakić, Anton and Patrik Lončarić (Rowing) and the male and female handball team. For the first time, Croatia will have its representatives in Weightlifting, Sport Climbing and Beach Handball where the male and female teams will perform. Along with really realistic expectations of good results, the athletes with the best opportunity for medals in Rowing



Piše: RADICA JURKIN

OD OLIMPA DO OLIMPA lipnja 2019. u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije. Za nesmetanu pripremu i održavanje Igara na kojima će sudjelovati oko 4000 športaša, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko potpisao je posebnu uredbu kojom se dopušta privremeni (bez)vizni režim i boravak od 10. lipnja do 10. srpnja, za strane državljane iz 74 zemlje. Na programu Igara je 15 športova: atletika, badminton, biciklizam, boks, gimnastika, hrvanje, judo, kanu sprint, karate, košarka 3x3, nogomet na pijesku, sambo, stolni tenis, streličarstvo i streljaštvo. Deset njih su kvalifikacijski put za Olimpijske igre u Tokiju 2020., a u četiri športa Europske se igre smatraju službenim europskim prvenstvima. Hrvatski olimpijski odbor i nadležni ured za olimpijski program također užurbano rade na pripremi projekta kojim će se preciznije odrediti broj i sastav športske delegacije Igara 2019.

Trideset i sedam naših na OI mladih u Buenos Airesu Na Olimpijske igre mladih (OIM) koje će se održati od 6. do 18. listopada 2018. u Buenos Airesu, putuje 37 hrvatskih športašica i športaša. Mladi športaši u dobi između 15 i 18 godina, natjecat će se u 11 športova u kojima su do kraja kolovoza izborili norme, a to su Ana Brkljačić (atletika), Hermana Dermiček (dizanje utega), Palma Cargo i Martin Dolenc (jedrenje), Ana Viktorija Puljiz (judo), Nika Čulina, Lucija Šulenta, Dominik Karačić i Ognjen Marić (plivanje), Jani Zoraj (sportsko penjanje), Andrea Pavlović (stolni tenis), Marijana Matea Štrbac (streljaštvo), Lucija Domić, Lena Stojković i Josip Teskera (taekwondo), Aria Cvitanović, Izabela Krakić, Anton i Patrik Lončarić (veslanje) te muška i ženska ekipa u rukometu na pijesku. Po prvi put Hrvatska će imati predstavnike u dizanju utega, športskom penjanju i rukometu na pijesku u kojem će nastupiti muška i ženska reprezentacija. Uz sasvim realna očekivanja dobrih rezultata, najbolju prigodu za odličja imaju braća Lončarić u veslanju, nositelji svjetskog juniorskog zlata i bronce te najboljeg svjetskog vremena u povijesti juniorskih dvojaca bez kormilara ostvarenih ove godine. Sveukupno na OIM-u će nastupiti 4012 mladih športaša jednako zastupljenih u obje konkurencije (2006+2006) iz 206 država. Ta činjenica daje posebnost ovom trećem izdanju OIM-a, na kojima će u članstvu Misije olimpijske delegacije mladih športaša sudjelovati i donedavno aktivna športašica u mačevanju Marija Lozančić izabrana za promociji olimpijskih vrijednosti, a prema programu za mlade kreatore promjena (Young Change Maker) Međunarodnog olimpijskog odbora. Kao pobjednik nacionalnog natječaja u organizaciji HOO-a i Hrvatskog zbora sportskih novinara, na Igrama će sudjelovati i Riječanin Filip Ožbolt kao sudionik Programa za mlade novinare (Young Reporter) u organizaciji MOO-a. Filip je član četveročlanog izaslanstva izabran u europskoj selekciji trećeg izdanja MOO-ova Programa za mlade novinare što mu otvara mogućnost ulaska u Top 15 novinara s pet kontinenata i nastavak obuke na Zimskim olimpijskim igrama mladih u Lausanni 2020. godine, također o trošku MOO-a. Olimp 64

are the Lončarić brothers, winners of World Junior gold and bronze, as well as the best time in the history of junior coxless pairs achieved this year. There will be a total of 4012 young athletes from 206 countries, equally represented in both competitions (2006 + 2006). This fact gives a special feature to this, third edition of the Youth Olympics, where until recently active athlete in fencing, Marija Lozančić will participate as well - as member of the Olympic delegation mission of young athletes where she was selected for her promoting activities of the Olympic values’ in accordance with the Young Change Maker Program. As a winner of the national competition organized by the Croatian Olympic Committee and the Croatian Sports Journalists Association, the Rijeka native Filip Ožbolt will perform at the Games as a participant of the Young Reporter Program organized by the IOC. As a member of the four-member delegation - Filip was also selected in the European selection of the third edition of the IOC’s Young Reporter Press Program, which opens him the possibility to enter the Top 15 reporters from five continents and continuance of training at the Winter Youth Olympics in Lausanne in 2020, also on the expense of the International Olympic Committee.

Minsk is preparing to Host the II. European Games 2019 After the first, historical and very successful edition of the European Games in Baku in 2015, the second Games will be held from June 21 to 30, 2019 in Minsk, the capital of Belarus. For the undisturbed preparation and holding the Games, which will be attended by around 4,000 athletes, the Belarus President Aleksandar Lukashenko has signed a special decree allowing a temporary (no) visa regime and stay from June 10 to July 10 for foreign citizens from 74 countries. The program features 15 sports: Athletics, Badminton, Cycling, Boxing, Gymnastics, Wrestling, Judo, Canoe Sprint, Karate, Basketball 3x3, Beach Football, Volleyball, Table Tennis, Archery and Shooting. Ten of them are qualifying for performance at the Tokyo Olympics in 2020, and in four sports disciplines the European Games are considered to be the official European Championships. The Croatian Olympic Committee and the relevant Olympic Program Office are also working hard on a project that will more accurately determine the number and composition of the Sport Delegation of Games 2019.