Olimp 73.

Godina izlaženja: XX. ISSN 1331-9523

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

Broj 73 / Prosinac 2019.

TOYOTA C-HR HYBRID

2.0

NOVI

HIBRIDNI POGON 135 KW (184 KS)

Ponoseći se svojim novim snažnim hibridnim sustavom, Toyota C-HR pruža novu razinu hibridnih performansi, u skladu s njenim upečatljivim dizajnom.

Uz vrhunsku kvalitetu unutrašnjosti i najveći niz mogućnosti spajanja nadohvat ruke, vidjet ćete da ništa na Toyoti C-HR Hybrid nije sasvim obično.

TOYOTA.HR OSIJEK: INTEGRA-DUNDOVIĆ, J. Huttlera 31, (031) 54 04 44; POREČ: AUTO WILL, Buići 13C, (052) 63 95 63; VIŠKOVO - RIJEKA: ARK-MIHELIĆ, Furićevo 64, (051) 44 08 00; SPLIT: AUTO ČONDIĆ, Put Tršćenice 6, (021) 24 66 00; VARAŽDIN: FUTURA AUTO, Optujska 169a, (042) 33 29 99; ZADAR: TROFEJ AUTO, Zagrebačka 92, (023) 34 33 00; ZAGREB: TOYOTA CENTAR ZAGREB, Velikopoljska 1, (01) 63 70 910; Avenija Dubrava 126, (01) 59 99 591; ROTUS NOVOSEL, Kovinska 6, (01) 54 95 151.

Mješovita potrošnja goriva vozila Toyota C-HR Hybrid: od 3,8 do 4,0 l/100 km. Mješovita emisija CO2 od 86 do 92g/km. Slika je simbolična.

3 Službeni prijevoznik olimpijaca

croatiaairlines.hr

Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu.

KAZALO

Godina izlaženja: XX.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

Broj 73 / Prosinac 2019.

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Snimila: LANA SLIVAR DOMINIĆ (HINA)

14

Za nakladnika: Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

18

Glavni urednik: Ante Drpić Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Nenad Ivanković, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Vjesnik d.d.

Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

22

6

26

A sada prema suncu...

Medijska pismenost

Veliki dan hrvatskog sporta

14

29

Aleksandar Petrović

Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

OLIMP ■ 4 ■

Prilog

18

42

Vuković & Borković

Institut za bolju budućnost

Olimpijske nade Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

Žene i šport

Znanost i šport

22

46

Transrodni športaši i njihov status

U susret "tehnološkim" Igrama

Društvo i šport

MOO

Dragi čitatelji, 42

46

50

Nastanak modernog športa

Curling

56

Internet

Karate savez

58

Publicistika

"Hrvački as iz Like"

60

Od Olimpa do Olimpa

Kampanja "Prema suncu"

pred vama je novi, a ujedno i posljednji ovogodišnji broj časopisa Olimp, koji već po tradiciji u prosincu na naslovnici i u glavnoj temi slikom i riječju donosi izvješće o proslavi Velikog dana hrvatskog športa, događaju s kojim Hrvatski olimpijski odbor zaključuje predolimpijsku i ulazi u novu olimpijsku 2020. godinu.

Prigoda je to da se još jednom prisjetimo sjajnih uspjeha naših atletičarki, veslača, gimnastičara, taekwondaša, karataša i ostalih hrvatskih športašica i športaša koji su u 2019. godini na velikim športskim natjecanjima osvojili ukupno 384 odličja (od toga 119 zlatnih, 101 srebrnih i 164 brončanih odličja) Svi smo, naravno, ponosni na njihove rezultate i zato smo i ovaj put onim najuspješnijim u pojedinačnim i ekipnim konkurencijama dodijelili priznanja za njihova iznimna dostignuća. Nismo zaboravili nagraditi ni najistaknutije među tisućama športskih Glavni tajnik Hrvatskog djelatnika, trenera, liječnika, fizioterapeuta i volontera, među olimpijskog odbora kojima su i ovogodišnji dobitnici nagrade “Matija Ljubek”, jer bez Secretary General njihovog angažmana, sasvim sigurno, ne bi bilo ni vrhunskih of the Croatian ostvarenja naših športaša.

Osim toga, u ovom broju, u rubrici “ Olimpijske legende”, predOlympic Committee stavljen je naš poznati košarkaš i trener Aleksandar Petrović koji je osvojio brončanu medalju na OI u Los Angelesu 1984. godine.

Josip Čop, dipl. oec.

Aco je točno 84. nositelj medalje koji je predstavljen u “Olimpu” u kojem su prije njega “svoju promociju” imali svi živi hrvatski osvajači olimpijskih odličja od Igara u Londonu 1949. godine.

Pod egidom “Olimpijske nade” čeka vas dvojac bez kormilara. Veslači splitskog „Gusara“ Karlo Borković i Ivan Vuković 67. i 68. su mladi športaš u ovoj rado čitanoj rubrici koju je otvorila Janica Kostelić...

Na 15. obljetnicu pisanja „Olimpova“ uvodnika (od prosinca 2004. godine), uz svoje istinsko zadovoljstvo i sreću, želim također, u ime predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i moje osobno, uputiti iskrene čestitke svim autorima, grafičkim urednicima i suradnicima ovog časopisa za 20. godišnjicu izlaženja časopisa. Isto tako, glavnom uredniku i mom prijatelju Anti Drpiću želim da ovu sjajnu ekipu suradnika i autora “održi na okupu” i u novom olimpijskom ciklusu.

Ovim brojem ujedno i završava proslava dvadesete obljetnice izlaženja „Olimpa“, koji će već u ožujskom broju na naslovnici imati novi slogan -”Prema suncu”. Njime HOO najavljuje nastup naših športaša na OI u Tokiju od 24. srpnja do 9. kolovoza.

Svim hrvatskim olimpijcima, kao i ostalim športašima, želim puno uspjeha na športskim borilištima, a njima i vama poštovani čitatelji, želim da vam nova godina donese puno zdravlja, sreće i zadovoljstva.

Dear readers,

you are looking at the new, and at the same time, the latest edition of this year’s magazine Olimp, whose December’s cover page and main topic – as always – bring you, featured with both images and words, the report on the celebration of the Great Day of Croatian Sport, the event with which the Croatian Olympic Committee concludes the pre-Olympic and enters the new Olympic year 2020.

It is an occasion to remember once again the great successes of our athletes, rowers, gymnasts, taekwondokas, karatekas and other Croatian athletes who won a total of 384 medals in 2019 at major sports competitions (of which 119 gold, 101 silver and 164 bronze medals) Of course, we are all proud of their results, and that is why this time we have awarded the most successful in individual and team competitions for their outstanding achievements. At the same time, we have not forgotten to award the most prominent among the thousands of sports professionals, coaches, doctors, physiotherapists and volunteers, including this year’s winner of the Matija Ljubek Award, because without their engagement there would certainly be no top achievements of our athletes.

In addition, in this edition’s section “Olympic Legends”, we presented our famous basketball player and coach Aleksandar Petrović, winner of bronze medal at the Los Angeles Olympics 1984. Until the present day “Olimp” presented all living Croatian Olympic medal winners since the London Olympics 1949 and Aco is the 84th..

The article “Olympic Hopes” features Coxless Pairs. Rowers of Split’s club “Gusar” Karlo Borković and Ivan Vuković are 67th and 68th young athletes in this joyfully read section opened by Janica Kostelić ...

On the 15th anniversary of the “Olimp” editorial (since December 2004) I would like to express, on behalf of the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and myself, sincere congratulations with true pleasure and happiness, for the 20th anniversary of the magazine to all the authors, graphic editors and contributors of this magazine. Also, I wish the Editor-in-Chief and my friend Ante Drpić to keep this great team of contributors and authors together in the new Olympic cycle as well.

This edition also rounds up the celebration of the 20th anniversary of the release of “Olimp”, which will have a new slogan “Towards the Sun” already in the March edition, wherein the Croatian Olympic Committee announces the performance of our athletes at the Tokyo Olympics from July 24th to August 9th.

I wish all Croatian Olympians, as well as other athletes, a lot of success in sports venues. Dear readers, I also wish them and you the New Year to bring you a lot of health, happiness and pleasure.

■ 5 ■ OLIMP

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Piše: ROBERT ŠALINOVIĆ Fotografije: LANA SLIVAR DOMINIĆ (HINA)

Iako je predolimpijska godina u pravilu godina “zatišja pred buru”, u kojoj su najbolji športaši u planovima i mislima na norme i kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju, medalja, uspjeha i velikih rezultata nije nedostajalo te se hrvatski šport i opet ima čime pohvaliti

OLIMP ■ 6 ■

■ 7 ■ OLIMP

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

T

radicionalno, u predbožićno vrijeme, Hrvatski olimpijski odbor uprličio je svoj Veliki dan u zagrebačkome hotelu Westin, a tom su prilikom dodijeljene nagrade i priznanja najuspješnijima u 2019. godini. Iako je predolimpijska godina u pravilu godina “zatišja pred buru”, u kojoj su najbolji športaši u planovima i mislima na norme i kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju, medalja, uspjeha i velikih rezultata nije nedostajalo te se hrvatski šport i opet ima čime pohvaliti.

- Do 10. prosinca 2019. godine hrvatski športaši i športašice nastupili su na 138 svjetskih prvenstava, 185 europskih prvenstava, 111 svjetskih te 59 europskih kupova. Nacionalnim športskim savezima pokriveni su troškovi nastupa športaša na još drugih 238 međunarodnih natjecanja, od kojih je 12 održano u Hrvatskoj. Na gore spomenutim

Valent Sinković, Martin Sinković (najbolja posada, par ili štafeta) Nikola Bralić (najbolji hrvatski trener)

OLIMP ■ 8 ■

međunarodnim natjecanjima naši su predstavnici osvojili ukupno 384 medalje, od kojih 119 zlatnih, 101 srebrnu i 164 brončane. Osim toga, u istom razdoblju, ostvarili su i 291 plasman od 4. do 8. mjesta, a u razvojnim programima HOO-a bilo je više od 500 športaša i športašica, uz 94 trenera – opisao je u brojkama 2019. godinu glavni tajnik HOO-a Josip Čop, najavivši potom i laureate za 2019. godinu.

Atletičarka Sandra Perković i gimnastičar Tin Srbić proglašeni su za najbolje športaše Hrvatske po izboru HOO-a, dok su već sedmi put zaredom veslači Martin i Valent Sinković proglašeni za najbolju posadu, par ili štafetu.

Tin Srbić je ponovio lanjski naslov najboljeg hrvatskog športaša, a ujedno i najavio da s pravom konkurira za odličje u Tokiju sljedeće godine.

Srbić je 2019. osvojio naslov svjet-

skog doprvaka na preči u njemačkom Stuttgartu, s time da je svjetski prvak iz Montreala 2017. zbog ozljede zapešća morao vježbati s nižom početnom ocjenom. Unatoč tome, vrlo preciznom izvedbom zaradio je ukupnu ocjenu 14,666 bodova i stigao do srebra, osiguravši time i plasman na Olimpijske igre. Šest mjeseci ranije, Tin je na europskom prvenstvu u Szczecinu također osvojio srebrnu medalju. U svom prvom europskom finalu u karijeri, s odličnom ocjenom 14,900 došao je do sjajnog uspjeha…

- Iskreno, kada sam prije godinu dana prvi put primio ovu nagradu, nisam shvaćao koliko je to velika stvar. Sada sam puno svjesniji što sam sve napravio proteklih godina, kakve rezultate sam postigao i uistinu sam iznimno sretan. Biti najbolji u zemlji koja ima tako velike športaše, predobar je osjećaj. Odmah od siječnja kreće žestok ritam - treninzi dva puta dnevno i nadam se da će se što prije vratiti osjećaj u ruci kao prije. Budući da će na Igrama u Tokiju biti japanska preča koju do sada nikada nismo vidjeli, sada nam je cilj nekako doći do takve preče da se na njoj pripremam.

Sve, baš sve će od sada biti podređeno Tokiju - kazao je najbolji športaš Hrvatske.

Iza Srbića su ostali tekwondaš Ivan Šapina, brončani sa SP-a u kategoriji do do 87 kg i veslač Damir Martin, drugoplasirani u disiciplini samac u Svjetskom kupu.

Sandra Perković je osmi put u nizu najbolja na ovom izboru, što dosad nije uspjelo dosad nikome u hrvatskome športu. Istina, Sandra nije uspjela obraniti naslov svjetske prvakinje u bacanju diska osvojen prije dvije godine u Londonu, ali je na stadionu Khalifa u Dohi upotpunila kolekciju odličja sa svjetskih prvenstava osvojivši brončanu medalju hicem od 66,72 metara ostvarenim u prvoj seriji finala.

Dvostruka svjetska prvakinja na dan finala nije znala hoće li uopće i nastupiti, no smogla je snage i u prvom hicu osigurala četvrto odličje sa svjetskih prvenstava. Iako je ostala bez svjetskog zlata i naslova pobjednice Dijamantne lige, Sandri neće nedostajati motiva za “osvetu” kubanskim diskašicama u Tokiju:

Tin Srbić (najuspješniji hrvatski športaš)

Sandra Perković (najuspješnija hrvatska športašica)

Hrvatska kuglačka reprezentacija (najuspješnija ženska ekipa)

■ 9 ■ OLIMP

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Nagrada za najboljega sportskog promicatelja Hrvatske u svijetu pripala je Luki Modriću, a nagradu je primio njegov otac Stipe

- U zadnje vrijeme mi baš ne ide, ali slijede Olimpijske igre, najveća svjetska priredba. Počela sam s pripremama jače nego prošlih godina, a nakon Londona i Rija imam tajne želje koje želim ispuniti u Tokiju. Samo da bude zdravlja… Hrvatska je u Riju napravila čudo; osvojili smo deset medalja, a ja mislim da u Tokiju hrvatski športaši čak mogu osvojiti još i poneku više.

Iza Sandre u poretku su ostale čak četiri taekwondašice - Kristina Tomić, Doris Pole, Bruna Vuletić i Marija Štetić.

Braća Valent i Martin Sinković pobijedili su sedmi put zaredom u konkurenciji najboljih športskih parova, posada ili štafeta. Godina 2019. zaista je protekla u dominaciji braće Sinković koji u dvojcu bez kormilara nisu dopustili iznenađenja, pobjednički su odradili sve važne utrke i s pravom su veliki favoriti za zlato na Olimpijskim igrama.

Sinkovići su početkom lipnja osvojili zlatnu medalju na europskom prvenstvu u švicarskom Luzernu - na dominantan način obranili su naslov prvaka i time najavili da kreću i po zlato na svjetskoj smotri u Linzu krajem kolovoza. Valent i Martin su u finalu SP-a dominirali od prvog do posljednjeg zaveslaja i ciljem prošli sa 3,19 sekundi prednosti ispred drugoplasiranih Novozelanđana.

Za braću Sinković bilo je to šesto zlato sa svjetskih prvenstava: dvaput su bili najbolji u četvercu na pariće s Davidom Šainom i Damirom Martinom (2010., 2013.), dvaput u dvojcu na pariće (2014., 2015.) i dvaput u dvojcu bez (2018., 2019.). Uz to, imaju i srebro iz dvojca OLIMP ■ 10 ■

bez 2017. i broncu iz četverca na pariće iz 2011. Krajem godine apsolutnu dominaciju Sinkovića potvrdio je Međunarodni veslački savez (FISA), koji ih je proglasio najboljom muškom posadom godine.

Sinkovići su ovu nagradu prvi put dobili prije tri godine, nakon osvojenog olimpijskog zlata u dvojcu na pariće.

- Treniramo, nema ozljeda i spremni smo za Tokio, a osjećamo se spremni i za Olimpijske igre u Parizu za pet godina.

Trener Bralić je nedavno ugradio novi kuk, pa će i on biti spreman za Pariz.

Prijelaz u novu disciplinu se pokazao odličnim i namjeravamo uzeti zlato u Tokiju - kazao je Martin Sinković.

Uspjeh braće Sinković upotpunio je njihov trener Nikola Bralić, koji je ponio titulu najboljega hrvatskog trenera.

Bralić je prije četiri godine bio najbolji trener na svijetu, a ovo mu je četvrti put da je najuspješniji hrvatski trener. On je slavio u konkurenciji Lucijana Krce (gimnastika), Edisa Elkasevića (atletika) i Ivice Tucka (vaterpolo).

Najuspješnija momčad u 2019. godini je hrvatska vaterpolska reprezentacija koja je osvojila broncu na Svjetskom prventsvu u Gwangjuu, te srebro na završnom turniru Eurokupa i Svjetske lige.

Marko Bijač, Marko Macan, Loren Fatović, Luka Lončar, Maro Joković, Hrvoje Benić, Ante Vukičević, Andro Bušlje, Lovre Miloš, Josip Vrlić, Anđelo Šetka, Javier Garcia Gadea i Ivan Marcelić, uz vodstvo Ivice Tucka i u Južnoj Koreji su nastavili niz odličja s velikih natjecanja.

Sjajno su igrali hrvatski reprezentativci sve do polufinalne utakmice u kojoj su poraženi od Španjolske s 5-6, a u utakmici za brončano odličje svladali su Mađarsku s 10-7. Vaterpolisti su se na dan održavanja ove priredbe nalazili na pripremama u Australiji, pa su nagradu primili ozlijeđeni Anđelo Šetka i Ivan Krapić te predsjednik saveza Mladen Drnasin.

Najbolja ženska ekipa je hrvatska kuglačka reprezentacija, koja se je okitila naslovom svjetskih prvakinja na prvenstvu u češkom Rokycaniju. Ana Jambrović, Klara Sedlar, Ines Maričić, Mirna Bosak, Milana Pavlic, Marijana Liović, Valentina Gal, Ana Bacan Schneider, Tihana Čavlović i Nataša Ravnić. Kuglašice su u velikom finalu bile bolje od Mađarica s 3-1, srušivši 94 čunja više od protivnica. U tom finalu je Ines Maričić srušila i vlastiti svjetski rekord s 687 čunjeva.

Nagrada za najboljega športskog pro-

KOŠARKAŠKI KLUB DOŠK DRNIŠ Utemeljen je prije 55 godina, a prvu utakmicu (te 1964. godine) odigrao je pod imenom grada - KK Drniš. Desetljeće i pol početnog djelovanja klub nije imao dvoranu, igralo se na otvorenom, na drniškoj “Podvornici”.

Sportski zanesenjaci, poput Dragana Županovića, Joška Novaka i drugi, pomagali su klub i brinuli se za njegov opstanak.

Izgradnjom športske dvorane u sklopu osnovne škole, stekli su se uvjeti za novi uzlet, pa se razdoblje do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća naziva i “zlatnim dobom” drniške košarke.

U Domovinskom ratu grad i dvorana su devastirani, ali je ubrzo nakon oslobođenja i povratka Drnišana u svoj grad, obnovljen i rad kluba. Danas KK DOŠK DRNIŠ okuplja više od 150 članova, što je vrlo respektabilna brojka za gradić od 2000 stanovnika. Klub se natječe u A-2 ligi jug i nositelj je kvalitete na svome području.

A upravo to područje podarilo nam je košarkaške velikane kao što su Stojko Vranković, Mihovil Nakić, Veljko Petranović, Ivan Sunara, Joško Vukičević…

Tradicionalne nagrade HOO-a za životno djelo "Matija Ljubek" pripale su Rukometnom klubu Lokomotiva (Ana Marija Bujas Čelan), Hrvatskom veslačkom savezu (Branimir Bašić), Teniskom klubu Osijek (Dean Liović), Vinku Dobriću te Košarkaškom klubu DOŠK iz Drniša ( Dario Lapić)

VINKO DOBRIĆ Rođen je 6. srpnja 1951. u Trogiru. Bivši je uspješni odbojkaš, a kasnije trener i športski djelatnik. Karijeru je započeo kao 12-godišnjak u Kaštel Novom, a dolaskom na studij u Zagreb, prešao je u redove HAOK Mladost. Kao član zagrebačke Mladosti Dobrić je osvojio četiri naslova državnog prvaka i četiri naslova pobjednika Kupa. U dresu reprezentacije bivše države nastupio je 120 puta te osvojio dvije europske bronce i tri mediteranska zlata. Bio je dugogodišnji član veteranske momčadi HAOK Mladost, a od umirovljenja, 2016. godine, predavač je i savjetnik, uvijek na raspolaganju hrvatskoj odbojci.

Ukupno gledano, povezanost Vinka Dobrića sa Zagrebačkim odbojkaškim savezom (ZOS) traje već 48 godina, a djelovanje u hrvatskoj odbojci - više od pola stoljeća.

TENISKI KLUB OSIJEK Osnovan je 1919. godine i u ožujku ove godine obilježio je stoljeće postojanja. Godine 1924. klub je sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog teniskog saveza u Zagrebu, kao jedan od sedam suosnivača. Iste godine Osječani su pokrenuli Otvoreno prvenstvo Slavonije, turnir koji je doživio čak 72 izdanja, a na njemu su pobjeđivale i teniske legende, poput Josipa Palade i Dragutina Mitića. Članovi ovog osječkog kluba redovito i uspješno nastupaju na državnim natjecanjima, a njihov dom sa osam terena u Perivoju kralja Tomislava danas je dio Teniskog centra Osijek, najveće teniske oaze u gradu na Dravi. Brojna su velika imena prošla kroz TK Osijek, a najviše ga je proslavila Donna Vekić, trenutačno 20. igračica svjetske (WTA) ljestvice.

HRVATSKI VESLAČKI SAVEZ (HVS) Od utemeljenja 1939. godine HVS je krovna udruga veslačkog sporta, a veslanje jedan od športova s najduljom tradicijom u Hrvatskoj.

Prvo državno prvenstvo HVS je organizirao 1940. godine na Savi u Zagrebu, kao prvenstvo Banovine Hrvatske, a to natjecanje pod ingerencijom HVS-a danas se održava na zagrebačkom RŠC Jarun.

Hrvatski veslači ostavili su dubok trag u nastupima za bivšu državu, a od državne samostalnosti pod vlastitom su trobojnicom sudjelovali na svim Olimpijskim igrama te svjetskim i europskim prvenstvima.

U trofejnoj kolekciji dominiraju olimpijsko zlato, tri srebra i bronca, 17 svjetskih odličja, od kojih sedam zlatnih, te brojne druge medalje i priznanja hrvatskih veslača i veslačica s prestižnih svjetskih regata.

RK LOKOMOTIVA Osnovan je 1949. godine i u veljači ove godine proslavio 70. obljetnicu djelovanja. U trofejnoj klupskoj povijesti rukometašice Lokomotive su 11 puta bile prvakinje bivše države, a osam puta su osvojile Kup. Naslov hrvatskih prvakinja osvojile su tri puta, a pet puta su bile najuspješnije u Kupu. U najtežim godinama klupskog djelovanja, ratne 1991., RK Lokomotiva je trijumfirala u Kupu IHF-a. Godine 2017. u klub je stigao još jedan međunarodni trofej - EHF Challenge kup.

Trenutačno je u klubu 135 rukometašica svih uzrasta, 300 djevojčica je u školi rukometa, a klupske ekipe nastupaju u 15 različitih ligaških natjecanja. S ukupno osam angažiranih rukometnih trenera klub danas radi na čak 18 lokacija u gradu Zagrebu.

Lokomotiva je dala brojne velike igračice (četrdesetak hrvatskih reprezentativki) od Nade Vučković-Šmucike do Klaudije Bubalo i novih sjajnih naraštaja.

■ 11 ■ OLIMP

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Posebna nagrada HOO-a za fair play otišla je Valentini Pereglin, članici hrvatske reprezentacije u samostrelu (desno) Ivan Krapić, Anđelo Šetka, Mladen Drnasin (najuspješnija hrvatska muška ekipa, vaterpolo reprezentacija)

micatelja Hrvatske u svijetu pripala je Luki Modriću, a nagradu je primio njegov otac Stipe. Nakon prošlogodišnje sezone iz snova, kada je s “vatrenima” osvojio svjetsko srebro te slavio u svim mogućim izborima za najboljega nogometaša svijeta, Modrić je ove godine kao kapetan odveo Hrvatsku na EURO 2020, već jedanaesto veliko natjecanje na koje se plasirala hrvatska nogometna reprezentacija.

Posebna nagrada HOO-a za fair play otišla je Valentini Pereglin. Drugog natjecateljskog dana svjetskog prvenstva u ruskom Uljanovsku, u disciplini gađanje samostrelom na 50 metara, u kojoj su se dijelile medalje, Valentina Pereglin je pogreškom suca nepravedno dobila dva pogođena kruga više od suparnica. No, ako je to odmah prijavila sucima, oni to nisu prihvatili te je Valentina završila natjecanje kao druga u toj disciplini, umjesto četvrtoplasirana. Odmah nakon proglašenja pobjednica, Valentina je predala srebrnu medalju njemačkoj natjecateljici Ini Schmidt, koja je pak svoju medalju za treće mjesto predala sljedećoj iza sebe, također Njemici Melanie Ebend…

Istog dana navečer, Izvršni odbor Međunarodne samostrelske federacije (IAU) raspravio je o Valentininom zahtjevu za korekcijom bodova

Posebno priznanje za promicanje sporta pripalo je Sportskoj televiziji OLIMP ■ 12 ■

i vraćanjem srebrne medalje, te je prihvatio njezine navode i obrazloženje. Za ovaj čin, Valentina Pereglin je nagrađena Plaketom za fair play Međunarodne samostrelske federacije za 2019. godinu.

Posebno priznanje za promicanje športa pripalo Sportskoj televiziji (SPTV), a nagradu su primili direktor Petar Čavlović i glavni urednik Jura Ozmec. Sportska televizija nastala je krajem 2010. godine uz potporu nacionalnih športskih saveza, Nacionalnog vijeća za sport, Hrvatskog kluba olimpijaca i cijele športske zajednice.

Sportska televizija je specijalizirani nacionalni športski kanal koji emitira 24 sata dnevno, a u prošlih je gotovo devet godina predstavila 122 športske grane i discipline, ugostila gotovo 4000 športaša i športskih djelatnika, te osigurala oko 3150 prijenosa, polovicu od toga s domaćih terena.

U programu SPTV-a jasna je težnja za sustavnim praćenjem hrvatskog športa - od vrhunskog do lokalnog, dječjeg i ostalih medijima manje zanimljivih športova - kao i bilježenje uspjeha hrvatskih športaša na inozemnim natjecanjima. Sportska televizija služi promociji športa i olimpijskog duha, a može se besplatno gledati na teritoriju cijele Hrvatske.

Tradicionalne nagrade HOO-a “Matija Ljubek” za životno djelo pripale su Vinku Dobriću, Teniskom klubu Osijek, Hrvatskom veslačkom savezu, rukometnom klubu Lokomotiva Zagreb i Košarkaškom klubu DOŠK Drniš.

Ova je godina bila izrazito uspješna, a slijedi nam uzbudljiva športska 2020., olimpijska godina s Igrama u Tokiju, godina europskih prvenstava u rukometu, vaterpolu i nogometu...

Iduće godine bit će čak 1060 nastupa hrvatskih športaša na međunarodnoj sceni, što je doista iznimno velik broj.

- Hrvatska je športska velesila, do današnjeg dana imamo 125 športaša olimpijskih kandidata, a to nije konačna brojka i zasigurno ćemo u Tokio, po nove uspjehe, ići s puno naših športaša - kazao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša.

Svečanosti u zagrebačkome hotelu Westin nazočili su brojni uglednici iz športskog i društvenog života Hrvatske, a kao posebne gošće japanska i kineska veleposlanica u RH Misako Kaji i Xu Erwen.

Great Day of Croatian Sports Traditionally, in the pre-Christmas time, the Croatian Olympic Committee staged its event Great Day of Croatian Sports, and on that occasion presented the awards and recognitions to the most successful in 2019.

Although the pre-Olympic year is generally a year of “calm before the storm”, in which the best athletes are making plans and thinking about the standards and qualifications for the Tokyo Olympics, medals, successes and great results were not lacking, and Croatian sports again has much to boast with.

The Croatian Olympic Committee selected the athlete Sandra Perković (bronze medal in Discus Throw at the World Athletics Championships) and gymnast Tin Srbić (silver medals in Horizontal Bar at the World Artistic Gymnastics Championships and European World Gymnastics Championships) as the Best Athletes in 2019, while the rowers Martin and Valent Sinković (gold medals in Coxless Pairs at the European Rowing Championships and World Rowing Championships) were proclaimed - for the seventh time in a row - the best in the competition of crews, couples and relays.

The Most Successful Team in 2019 is the Croatian Water Polo Team that won bronze at the World Championships, and women’s bowling team bearing proudly the title of World Champions was proclaimed the Best Team.

Robert Šalinović

SeRvInG HaPpInEsS 24/7 poreč • umag • rijeka plavalaguna.com

OLIMPIJSKE LEGENDE: ALEKSANDAR PETROVIĆ

Aco, Aco, hej, hej, hej!

Piše: GORDAN GABROVEC

U Cibonu je stigao kao 17-godišnjak iz rodnog Šibenika i pod patronatom Mirka Novosela, nakon što je dobio bitku s teškom bolešću, iskoristio priliku za razvoj svog neospornog igračkog talenta. Danas je izbornik Brazila s kojim će u lipnju u Splitu, preko naših košarkaša, pokušati ostvariti plasman na Igre u Tokiju

K

Reprezentacija Jugoslavije, Los Angeles (1984)

ad je 1. rujna ove godine doveo reprezentaciju Brazila do prve pobjede na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Kini, Aleksandar Petrović (60) je postao tek drugi čovjek, uz donedavnog izbornika srpske reprezentacije Aleksandra Đorđevića, koji je kao igrač i trener sudjelovao na svim najvećim košarkaškim natjecanjima - Olimpijskim igrama, svjetskim i kontinentalnim prvenstvima.

U nekakvom idealnom životnom scenariju Petrovićeva kolekcija

OLIMP ■ 14 ■

odličja s tih natjecanja bila bi bogatija i obojana ponekim sjajnijim metalima, ali četiri igračke bronce (OI 1984., SP 1982. i 1986., EP 1987.), srebro s Igara 1992. u Barceloni u svojstvu pomoćnog trenera te bronca s EP-a 1995. godine kao izbornika (što je i dalje posljednje odličje hrvatske reprezentacije s velikog natjecanja), prilično su impresivno ostvarenje za čovjeka kojem je kao tinejdžeru dijagnosticirana reumatska groznica i kome je obećavajuća karijera visila o koncu. Ako tome dodate i sve trofeje koje je osvajao

igrajući za Cibonu, a kasnije i kao trener kluba kojeg je uvijek doživljavao kao svoj drugi dom, dojam je još impresivniji.

U Cibonu je stigao kao 17-godišnjak iz rodnog Šibenika i pod patronatom Mirka Novosela, nakon što je dobio bitku s teškom bolešću, iskoristio priliku za razvoj svog neospornog igračkog talenta.

U današnjim uvjetima, jedan od četvorice hrvatskih stanovnika Košarkaške kuće slavnih (uz Novosela, u njoj su još Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Dino Rađa), teško bi dulje preživio na klupi, a i pitanje je u kojem bi smjeru otišla Acina karijera, čega je i sam svjestan.

- Danas nedostaje strpljenja u radu s mladim igračima, u jurnjavi za rezultatima treneri nemaju slobodu davati priliku mladima, budući da moraju misliti i o svojoj egzistenciji - kaže Petrović detektirajući glavni uzrok zašto Hrvatska muku muči s proizvodnjom igrača na poziciji razigravača na kojoj je i sam igrao.

Novoselovo strpljenje i vjera u mladog Šibenčanina isplatili su se s kamatama 1982. godine, kad je Cibona, predvođena veteranom Krešimirom Ćosićem, prvi put osvojila naslov državnog prvaka pobijedivši u finalu doigravanja beogradski Partizan. „Vukovi“ su prethodno osvojili i domaći Kup, a u finalu Kupa kupova protiv Real Madrida, odigranom u Bruxellesu, Aco Petrović postigao je pobjednički koš u produžetku.

Bio je ljubimac navijača koji su mu iz utakmice u utakmicu skandirali “Aco, Aco, hej, hej, hej!“...

Te je godine Aco otišao i na Svjetsko prvenstvo u Kolumbiju, gdje je reprezentacija Jugoslavije osvojila brončanu medalju. Dvije godine poslije, Cibona je ponovno osvojila naslov državnog prvaka, a Mirko Novosel je u svojstvu izbornika na Olimpijske igre u Los Angelesu odveo rekonstruiranu reprezentaciju u kojoj su se po prvi put zajedno u istoj momčadi našli Aco i Dražen koji je baš tog ljeta odlučio krenuti stopama starijeg brata te Šibenkin dres s brojem 4 zamijeniti Ciboninom “desetkom”.

- Zatvorenih se očiju moglo

predvidjeti da će se za odličja boriti Jugoslavija, SAD, Španjolska, Italija i još neka od reprezentacija poput Brazila. Sjećam se da smo igrali dvije ili tri pripremne utakmice s Talijanima, koji su tada imali mega momčad, s Meneghinom i Rivom na čelu. Sve smo utakmice igrali na njihovom terenu i sve ih izgubili. Sjećam se da je Mirko govorio da im ni u jednom trenutku nećemo igrati zonu, jer se znalo da bi se mogli s njima sresti u utakmici gdje će se odlučivati o medalji. Te izgubljene pripremne utakmice su došle na naplatu kad smo protiv Talijana igrali zadnju utakmicu u skupini za prvo mjesto i izbjegavanje Amerikanaca u polufinalu. Samo smo prvu obranu, na samom početku, igrali „čovjeka“, a nakon toga 39 i pol minuta „zonu“.

Izbjegli smo tako Amerikance predvođene Michaelom Jordanom, ali smo u polufinalu zasluženo izgubili od Španjolaca koji su bili na vrhuncu - prisjeća se Petrović.

Olimpijske igre u Los Angelesu ostavile su dubok dojam na Acu: - Turnir je igran u Forumu, legendarnoj dvorani u Inglewoodu, u kojoj su igrali Los Angeles Lakersi. Sam ulazak u tu dvoranu je za nas bio nešto posebno, a onda se još dogodi da se u gledalištu nađe Pat Reily. Za nas je to tada bilo nešto fantastično, jedan drugi svijet...

Iz sjećanja je potom izvukao i anegdotu vezanu za Brazil, zemlju čiju će reprezentaciju sljedeće godine pokušati odvesti na olimpijski turnir u Tokiju: - Gostujući u televizijskoj emisiji koju vodi Oscar Schmidt evocirali smo uspomene na Los Angeles. Sve reprezentacije su bile smještene u sklopu sveučilišta UCLA u kojem su nam na raspolaganju bili svi najmoderniji sadržaji u tom trenutku. Mi smo dobro započeli turnir, uvjerljivo došli do prve tri pobjede i na dan utakmice s Brazilom (koji je dotad doživio dva poraza), Mirko nam je dao slobodno jutro koje smo proveli na bazenu. I dok smo se mi tako kupali, stiže brazilska reprezentacija koja ide na trening. Viknuo sam Oscaru nešto u stilu: “Samo vi trenirajte, ionako se zna kako će utakmica završiti”. I prilično glatko smo ih pobijedili...

■ 15 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE LEGENDE: ALEKSANDAR PETROVIĆ

Povratkom iz Los Angelesa za Acu je započela nova era: - Ta 1984. mi je još po nečemu ostala u sjećanju, po nečemu što će kasnije obilježiti i Cibonu, i moju i Draženovu karijeru. Nakon Olimpijskih igara uvedena su nova pravila uvedena je trica. Šutevi s udaljenosti sada više nisu vrijedila dva, nego tri poena, a ja sam i prije šutirao s tih udaljenosti.

Braća Petrović postali su jedan od najubojitijih pucačkih parova, a Draženova napadačka kreativnost i genijalnost otvarala je prostor svima iz Cibonine momčadi koja je pokorila Europu u pohodu na dva uzastopna naslova europskog prvaka (1985. i 1986.). Šokantan poraz u majstorici finala doigravanja za prvaka Jugoslavije od Zadra onemogućio je Cibonu da se po treći put pokuša domoći naslova europskog prvaka, pa su 1987. godine “Vukovi s Tuškanca” po drugi put osvojili Kup kupova svladavši u finalu odigranom u Novom Sadu talijanski Scavolini, budući klub Aleksandra Petrovića.

- Odigrao sam sjajnu sezonu, napadački možda najbolju u karijeri, ali sam na kraju doživio i veliko razočaranje. Trener je bio Valerio Bianchini koji me vidio samo kao šutera, a u obrani sam se morao nositi s fizički snažnijim igračima.

Tada su momčadi mogle imati tek dva stranca, a uz mene je bio Amerikanac Greg Ballard. U posljednjoj utakmici za Scavolini ubacio sam 45 poena.

Svi su mislili da je Bianchini odlučio promijeniti Ballarda, a on se iz SAD-a vratio s Darwinom Cookom i - otpisao mene. Kasnije je mijenjao i Ballarda, a pokazalo se da je bio u

pravu, jer je Scavolini prvi put u povijesti osvojio naslov prvaka Italije.

Aco se potom na jednu sezonu vratio u Cibonu, s kojom je dogurao do polufinala Kupa kupova, u kojem je zagrebačka momčad u dvije utakmice poražena od Reala predvođenog Draženom. Bila su to posljednja dva bratska sraza na terenu...

Put se braći ponovno spojio u hrvatskoj reprezentaciji koja je zahvaljujući lobiranju Mirka Novosela ugurana na olimpijske kvalifikacije za Igre u Barceloni. Uslijedilo je nezaboravno ljeto ‘92: Aco je bio pomoćnik izborniku Petru Skansiju u hrvatskoj “momčadi snova” koja je stala nasuprot originalnom američkom “Dream Teamu” u finalu olimpijskog turnira.

- Uz malo problema uspjeli smo se kvalificirati za OI, a sve ostalo je povijest. U rezultatskom smislu je na kraju ispalo fantastično, ali nije sve bilo baš tako besprijekorno. Kvalifikacije smo otvorili porazom od NjeObljetnica u Ciboni: 30 godišnjica osvajanja Kupa prvaka

OLIMP ■ 16 ■

mačke i nismo više imali pravo na kiks. Iako su to bili sve redom klasni igrači, ipak je to bila po prvi put oformljena reprezentacija Hrvatske koja je morala funkcionirati. Dražen je, recimo, morao mijenjati svoj način igranja u odnosu na NBA, jer je opet bio onaj koji je dobio loptu u ruke i praktično igrao „playa“, pogotovo kad je bilo stani-pani. No, bilo je to nešto nedoživljeno, emocije su bile neviđene.

Bilo je to posljednje veliko natjecanje na kojem je Dražen Petrović nosio kapetansku vrpcu na dresu reprezentacije. Deset mjeseci poslije, Aco je ostao bez voljenog brata, a hrvatska košarka bez vođe kojeg su svi bili spremni bespogovorno slijediti. Baš kao što je Aco, prema vlastitom priznanju, odlučio slijediti svog brata u izboru športa kojim će se baviti...

Bez Dražena hrvatska reprezentacija više nikada nije dospjela do finala na velikim natjecanjima. Osvojene su još dvije europske bronce, u Njemačkoj 1993. i Grčkoj 1995. godine te na Svjetskom prvenstvu u Kanadi 1994. Posljednja medalja nosi trenerski potpis Ace Petrovića.

Nakon te 1995. utakmice nokaut faze postale su enigma koju nijedan izbornik, nijedna postava nije znala riješiti, s iznimkom Eurobasketa 2013. u Sloveniji, kad je Hrvatska pod vodstvom Jasmina Repeše preko Ukrajine došla do polufinala, ali su joj medalju uskra-

„Danas nedostaje strpljenja u radu s mladim igračima, u jurnjavi za rezultatima treneri nemaju slobodu davati priliku mladima, budući da moraju misliti i o svojoj egzistenciji“

tili uvjerljivi porazi od Litve i Španjolske.

Na tom istom prvenstvu Aco Petrović je vodio reprezentaciju Bosne i Hercegovine i na nevjerojatan način ostao bez plasmana u drugi krug osvojivši četvrto mjesto u kolopletu četiri reprezentacije (Srbija, Litva, Latvija, BiH) s učinkom 3-2, a samo su tri išle dalje. U zadnjoj utakmici je mogao izbaciti Litvu, ali pobjeda od 78-72 nije bila dovoljna.

Kad je 2014. godine dobio poziv za povratak u Cibonu, na vodeću funkciju u klupskoj upravi, kad je klub trebalo spašavati od mogućeg gašenja, Aco nije mogao reći - ne. I njemu se činilo da je u tom trenutku stavio točku na svoj trenerski opus.

- Činilo mi se logično nastaviti se baviti košarkom na takav način – govori danas.

Cibona je u njegovom upravljačkom mandatom, činilo se, zaplovila prema mirnim, stabilnim vodama, s jasnim planom za izlazak iz krize.

No, 2016. godine je opet stigao poziv koji Aco nije mogao odbiti: nakon što je nekoliko trenera procijenilo da Hrvatska nema šanse napraviti bilo što na olimpijskim kvalifikacijama, postao je iznova izbornik: - Mene su doslovno molili da preuzmem reprezentaciju govoreći kako sam već poginuo tisuću puta, pa da mogu i tisuću prvi...

Trijumf u Torinu, pobjede nad favoriziranim Grcima i Talijanima, izborena viza za Rio, opet su potpa-

lili optimizam kod hrvatskih košarkaških fanova, a pogotovo ono što je uslijedilo na olimpijskom turniru.

- To što se događalo to ljeto bilo je fantastično. U zadnjoj utakmici morali smo pobijediti Litvu kako bismo izbjegli Amerikance i u tome smo uspjeli, ali se druga skupina rasplela tako da smo u četvrtfinalu morali na Srbiju. Završilo je kako je završilo, ali po meni je to ljeto bilo fantastično, jer vratilo nam je svima vjeru.

Bojan Bogdanović je odigrao sjajno, a bilo je i dosta drugih igrača koji su odigrali jako dobar turnir.

Iako je uoči Rija rekao da tu završava put, Aco je zaradio mandat i za europsko prvenstvo 2017.

Međutim, euforija iz Brazila nije izdržala, a ni momčad nije bila na okupu.

Nakon dobrih 4-1 u skupini, put je završio uvjerljivim porazom od Rusije u osmini finala. Bio je to još jedan poraz u Istanbulu, poput onog u četvrtfinalu EP-a 2001. od Turske...

Aco je vjerovao je da će Hrvatsku voditi i na svjetskom prvenstvu u Kini ove godine. I bio je tamo, ali s Brazilom.

- Ponuda koja se na prvi pogled činila egzotičnom bila je vrlo kvalitetna, od odnosa do igračkog potencijala.

Bio je u elementu kad je srušio Grčku na čelu s aktualnim dobitnikom nagrade za najkorisnijeg igrača NBA lige. Poručio je Giannisu Antetokounmpou da je “dobio po guzici od najstarijeg igrača na terenu”, 39-godišnjeg Alexa Garcije. U Kini nije stigao do četvrtfinala, a sad ima priliku odvesti još jednu reprezentaciju na Olimpijske igre. Ždrijeb je Brazilu dodijelio ono što nije želio borbu protiv Hrvatske u Splitu.

- Nisam želio Hrvatsku, jer je tu previše emocijau igri. Naravno, kao pravi profesionalac, učinit ću sve da Brazil odvedem u Tokio. Kao domaćin turnira Hrvatska je u puno drugačijem položaju nego što je bila u Torinu 2016. Mi smo tada prošli ispod radara, a sada će biti pod velikim psihološkim pritiskom.

Samo će pobjednik turnira u Spaladium Areni vidjeti Tokio. Ako u finalu ne bude Brazil, a bude Hrvatska, Aco Petrović će opet imati za koga navijati.

Excellent player, great coach Aleksandar Petrović was born on February 16, 1959 in Šibenik, from where he went to Cibona Zagreb as a 17-year-old. Under the leadership of Mirko Novosel, he became an indispensable member of the team that won several major trophies – 2 FIBA European Champions Cups in the period from 1980 to 1987 (1985 and 1986) and 2 Cup Winners’’ Cup (1982 and 1987), followed by victories at the national level 3 Yugoslav League Championships ( 1982, 1984 and 1985) and six Yugoslav Cups (1980-83, 1985-86).

His younger brother Dražen joined him in Cibona in 1984 and they played together for the first time in the Yugoslavian national team that summer, winning the bronze medal at the Los Angeles Olympics. The Petrović brothers were one of the most lethal pairs of shooting guards in Europe in the mid-1980s. Aco has won four bronze medals representing Yugoslavia at major competitions during his playing career: at the World Championships in 1982 and 1986, at the 1984 Olympics and at the European Championships in 1987.

He ended his playing career at the age of 30 and quickly became one of the best Croatian coaches. As Petar Skansi’s assistant he participated in winning the unforgettable silver medal at the Barcelona Olympics in 1992. He led the Croatian National Team to bronze medal at the European Basketball Championship in Athens in 1995, which is the last national team’s medal won at the major competitions.

As Brazil’s Head Coach he won participation at the World Cup in China in 2019, becoming the second person to participate in all major basketball tournaments (Olympic Games, FIBA World Cup and European championships) as both player and coach.

Gordan Gabrovec

- Gledajući kroz prizmu Bojana Bogdanovića, jednog igrača koji se uvijek bezrezervno davao reprezentaciji, za hrvatsku košarku je ovaj kvalifikacijski turnir fundamentalan, jer tko zna što će biti za četiri godine. Teško je očekivati da Babo održava tu razinu i da bude „unutra“ sa 34-35 godina, iako je fascinatno kako iz godine u godinu napreduje. Zbog Bogdanovića, kao jednog sjajnog frontmena, bilo bi sjajno da Hrvatska završi u Tokiju...

■ 17 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE NADE: IVAN VUKOVIĆ & KARLO BORKOVIĆ

Veslački dvojac na zacrtanom putu Piše: JADRAN STANIĆ

Za dlaku su Ivan Vuković i Karlo Borković ostali bez bronce na svjetskom juniorskom prvenstvu u Tokiju. No, to mlade splitske veslače nije nimalo obeshrabrilo na zacrtanom putu do seniorskih uspjeha

I

van Vuković i Karlo Borković velike su nade hrvatskog športa. Potvrdio je to i Hrvatski olimpijski odbor koji je mladim veslačima splitskog „Gusara“ dodijelio Nagradu Dražen Petrović za iznimna postignuća u 2019. godini.

Ovaj dvojac ima sjajnu perspektivu – Ivan i Karlo osvojili su četvrto mjesto u dvojcu bez kormilara na svjetskom juniorskom prvenstvu u Tokiju, u disciplini kojom vladaju braća Sinković.

- Veslali smo na stazi na kojoj će se održati i veslačka utrka Olimpijskih igara. Bilo je 38 stupnjeva Celzijusa, prava sauna na otvorenome.

I danas mi je žao što nam je pobjegla medalja, jer smo imali broncu u džepu sve do sto metara prije cilja...

- s primjesom tuge u glasu kazat će 18-godišnji Karlo Borković.

OLIMP ■ 18 ■

Ivan je godinu mlađi, ali i viši - ima čak 195 centimetara u 17-godišnjem Splićaninu. Ivan dolazi iz poznate športske obitelji. Da je išao očevim stopama bio bi danas stoper na pragu prve momčadi Hajduka.

- Prva očeva želja bila je nogomet, pa sam četiri i pol godine trenirao „balun“. Ne, nisam bio u Hajduku, nego u nogometnoj školi na Spinutu. Ali, tu sam i zavolio veslanje.

Naime, nogometni teren kojeg drži nekadašnji igrač „Hajduka“ Goran Milanko nalazi se odmah pokraj veslačkog kluba „Gusar“.

Tko zna, da je negdje drugdje trenirao, možda bi u konačnici izabrao nogomet, baš kao njegov otac koji je ponikao i potom igrao u generaciji Stipe Pletikose.

- Najpoznatiji tatin gol je onaj Dinamu za 1-1 u Maksimiru kada

Ivan Vuković, trener Denis Boban i Karlo Borković

je pred 20 godina Pletikosa sjajno branio – ponosno će kazati Ivan.

Danas se njegov otac bavi turizmom, daleko je od nogometa, puno bliži veslanju.

- Bio je u Tokiju, uživo gledao našu finalnu utrku, podržava me otac u veslanju...

Ivan je, eto, krenuo s nogometom, a Karlo?

- Probao sam više športova - atletiku, gimnastiku, taekwondo... Sve dok nisam sa 12 godina došao u veslanje. Zašto? Gledao sam jednom na TV-u i učnilo mi se zanimljivim.

Godinu i pol su Ivan i Karlo zajedno u brodu. Zanimalo nas je kako se uopće spajaju veslači za dvojac bez kormilara.

- Testovima pojedinačnih sposob-

nosti spajamo veslače. Kod Ivana i Karla brzo smo došli do spoznaje da je njihovo mjesto u dvojcu bez kormilara – objasnit će Denis Boban, trener „Gusarovih“ talenata.

Rano su Karlo i Ivan spoznali da nema rezultata bez velikog rada.

Ne živi se od talenta, mora se svaki dan veslati sa sjeverne strane Marjana.

- Nisi svaki dan na maksimumu svojih mogućnosti, ali znaš da moraš trenirati. Teško je, ponekad jedva čekaš da završiš. Ali, rad je sve. Talent je samo u početku, a onda na red dolazi upornost – kaže Karlo i pojašnjava kako mu prolazi uobičajeni radni dan.

- Nije nimalo jednostavno za-

jedno „složiti“ školu i trening.

Događa se da je trening ujutro u šest sati, pa iza treninga dođem pomalo umoran u školu. Onda me u školi moje kolege pitaju što smo sve radili na treningu, pa koliko je točno trajao... Nemam volje odgovarati na takva pitanja. Općenito ne volim puno i detaljno pričati o onome što radim.

Karlo je maturant 4. razreda Srednje građevinske škole. Što će jednog dana biti u životu, još nije odlučio. Ivan je također maturant koji se posvetio grafičkom dizajnu.

- Uživam u školovanju za dizajnera. Bitno mi je samo da ne budem uredski čovjek. Volim imati svoju slobodu, pa da mogu uz veslanje raditi i ovaj posao. Ako ne ■ 19 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE NADE: IVAN VUKOVIĆ & KARLO BORKOVIĆ

ZAGREB A CITY OF MANY FACES

bude velikih promjena, grafički dizajn je moja budućnost.

Uz veslanje, naravno!

Koji im je glavni cilj u veslanju?

- Biti još bolji od braće Sinković – bez ustručavanja će ispaliti Ivan, a Karlo dodaje: - Volio bih da smo se utrkivali s njima na Peruči prošlog ljeta. Pa da vidimo gdje smo.

Mladenačka ambicioznost krasi splitski tandem iz broda „Bačvice“.

- Uvijek brodu dajemo ime po splitskim kvartovima i morskim uvalama – kažu uglas.

Sljedeće godine bit će razdvojeni, jer Ivan još ostaje junior, a Karlo ulazi u seniorske vode. Međutim, u 2021. ponovno ulaze zajedno u seniorski brod - Na Olimpijskim igrama 2024. čak i ne očekujem njihov nastup, ali četiri godine kasnije u Los Angelesu bit će zreli za pravi rezultat. Ljudi se veslanjem počnu ozbiljno baviti sa 18 godina i onda sa 25-26 krenu uzimati medalje. Vrijeme je njihov saveznik, jer Ivan i Karlo su najveća perspektiva „Gusara“, ali i veliki aduti za budućnost hrvatskog veslanja – optimistično je zaključio trener Boban.

Perspective Split rowing duo Karlo Borković and Ivan Vuković are rowers of the Split’s rowing club Gusar and members of the Croatian National Team in Coxless Pairs who finished fourth at the World Rowing Junior Championships that took place the last summer in Tokyo. Until the last 100 meters before the finish they had bronze medal in their pocket...

In the selection of the Croatian Olympic Committee, they also earned the distinguished recognition “Dražen Petrović”, awarded each year to the most promising Croatian athletes They were both born in Split - Karlo Borković on April 9, 2001 and Ivan Vuković on March 19, 2002. They have been rowing for six years, and for the last season and a half they have been rowing together in a boat called “Bačvice”, named after Split’s most famous beach.

Ivan is the son of the former notable player of the football club Hajduk Hrvoje Vuković who played in the generation of famous Croatian representatives Stipe Pletikosa and Dario Srna.

Their coach Denis Boban sees great possibilities in them, which he believes they should show at the L.A. Olympics 2028.

Jadran Stanić

www.infozagreb.hr

20%

popu web sta u shop u

Budite sigurni i na skliskom terenu.

SKI putno

Planirate odlazak na skijanje? Neovisno o tome putujete li sami ili s obitelji, izbjegnite neplanirane troškove i ugovorite putno turističko osiguranje putem web shopa po promotivnoj cijeni uz 20% popusta. Osim osnovnih pokrića osiguranja, što uključuje zdravstvenu njegu i troškove liječenja, moguće je ugovoriti i dodatnu zaštitu, a vrijedi u svim zemljama EU, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Osigurajte se i krenite na zimovanje opušteni!

www.crosig.hr

DRUŠTVO I ŠPORT

Transrodni športaši i njihov status P

Piše: GORAN VOJKOVIĆ Ilustracija: HENRIETTA ROLLINS

ostoje osobe koje osjećaju da su “rođene u pogrešnom tijelu” te imaju stalnu i duboku želju biti pripadnik drugog spola. U pitanju je sindrom koji je nazvan rodna disforija, odnosno poremećaj rodnog identiteta.

Ukratko, osoba rođena kao muškarac, od mladosti osjeća da s njegovim spolom nešto nije kako treba i želi biti žena. I obratno. To nije neka privremena maštarija, već dubok i stalan osjećaj i nezadovoljstvo svojim zadanim spolom.

Kako se javlja čak i u ranom djetinjstvu, stručnjaci smatraju da ima neke veze s genetikom, pa i s hormonalnim razinama dok se dijete razvija u maternici, no točan uzrok još nije poznat. Dodatno, takve osobe radi samog simptoma i često slabog razumijevanja okoline pate od anksioznosti i raznih nesigurnosti.

Zadnjih nekoliko desetljeća razvijene su tehnologije kojima se takvim osobama omogućava djelomična ili potpuna promjena spola - hormonalnim terapijama i kirurški.

Transrodne osobe time dobivaju osjećaj potpunosti, sigurnosti i

Maxine Blythin

OLIMP ■ 22 ■

mogu se posvetiti svojim životnim aktivnostima. Većina živi uobičajenim životom i u njihovoj okolini često se ni ne zna da su prošle dugačak i vrlo težak proces djelomične ili potpune promjene spola.

Problem se pojavio tamo gdje se oko fizičke aktivnosti vrte veliki novci – a to je vrhunski šport.

Transrodne osobe se pravno smatraju osobom drugog, novog, spola te imaju pravo na dokumente u kojima se navodi novi spol (uključivo i u Hrvatskoj). No, žene i muškarci su fizički različiti; tako bivši muškarci imaju više mišićnog tkiva. I tu se pojavio problem.

Oni koji su rođeni kao žene i promjenom postali muškarci te se natječu u muškim kategorijama nisu nikome upitni, jer imaju nedostatak mišićne mase u odnosu na druge natjecatelje. Pitanja su se počela postavljati kod onih koji su promjenom spola kao nekadašanji muškarci ušli u ženske kategorije.

U Velikoj Britaniji vodilo se je dosta rasprava oko ovogodišnjeg uspjeha Maxine Blythin u kriketu.

Maxine se identificira kao žena, no kako je naglašeno od strane organizacije „Fair Play For Women“, rođena je i prošla pubertet kao muškarac, što joj daje prednost pred ostalim natjecateljicama, rođenim ženama. Slične podijeljene reakcije izazvala je Kelly Morgan, članica ženskog ragbi sastava Porth Harlequins...

Rasprava oko bivših muškaraca koji su sada žene postala je dosta žestoka, uključila se i bivša teniska prvakinja Martina Navratilova koja

Transrodne osobe treba svakako zaštiti i pomoći im jer im u životu nije lako, ali istovremeno treba pozorno pratiti da li promjena spola športaša može dovesti do neravnopravnosti u vrhunskom ženskom športu

je na Twitteru napisala: “Ne možete se samo proglasiti ženom i biti u mogućnosti natjecati se protiv žena.”

Pitanje je na internetu postalo vrlo vruće – pa je Martinin govor od nekih označen kao “govor mržnje”, a drugi koji su se uhvatili ovog pitanja i bili kritički raspoloženi označeni su kao transfobi, odnosno mrzitelji transrodnih osoba, unatoč tomu što su izričito napisali kako nemaju ništa protiv transrodnih osoba, ali da je jednostavno stvar u fizičkim prednostima koje imaju one športašice koje su rođeni kao muškarci.

Drugi opet naglašavaju kako osobe koje su promijenile spol prolaze vrlo opsežne hormonalne terapije.

U slučaju kada postaju žene, tu su snažne doze ženskih hormona i blokatori muških što među ostalog reducira i mišićnu masu. A ni psihička strana te transformacije nije laka...

Cijela priča je došla naravno i do Međunarodnog olimpijskog odbora

DRUŠTVO I ŠPORT

koji je od 2004. dopustio nastupanje transrodnim osobama. Po postojećim pravilima transrodna osoba može se natjecati kao žena ako nije prošla potpunu kiruršku transformaciju i ako ima niske razine muškog hormona, testosterona. Točne raKelly Morgan zine su određene smjernicama iz 2015., a za Tokio 2020. stručnjaci su razrađivali nove smjernice. Neki su predlagali još niže razine testosterona (ispod granice koju zdrav muškarac može imati), a drugi su pak smatrali kako to nije bitno budući da je osoba već odrastanjem kao muškarac ionako stekla određene prednosti mišićne mase.

Naravno, u sve se uplela i činjenica da u današnjem svijetu malo treba da vas proglase mrziteljem ili da se stvore dvije zaraćene online grupe, jer pitanje je osjetljivo i etički i politički i na sve načine. Mnogi se stoga i klone javne rasprave, a Međunarodni olimpijski odbor je valjda zadnji koji želi biti upleten u takve borbe.

No, odgovor će se morati naći. Problem je naravno u mogućim zloporabama, pa kako se mnogi lijekovi, važni i potrebni mogu iskoristiti kao doping, tako se netko može povrgnuti kemijskoj promjeni spola ne zato što ima problema s “pogrešnim tijelom”, već zato što želi lakše do medalja i svega što uz njih ide.

Transrodne osobe treba svakako zaštiti i pomoći im jer im u životu nije lako, ali istovremeno treba pozorno pratiti da li promjena spola športaša može dovesti do neravnopravnosti u vrhunskom ženskom športu. Naravno da i takvim športašima treba omogućiti natjecanje, ali pitanje je koji je najbolji i najpravedniji način?

Svi se slažu da će trebati nova znanstvena istraživanja na ovu temu. Iako je transrodnih športaša u vrhunskom športu malo, nadležni će morati dati odgovore o sudjelovanju na vrhunskim natjecanjima, posebno u disciplinama gdje je pitanje čiste fizičke snage bitno.

Dakako, ima i športova u kojima mišićna masa ne igra ključnu ulogu, pa se ni pitanje transrodnih športaša ne postavlja. U svakom slučaju, rasprava se nastavlja, a mogućnih odgovora je puno.

Transgender athletes and their status Transgender people need to be protected and assisted because life doesn’t treat them well, but at the same time it should be monitored whether changing gender in athletes from male to female can lead to inequality in female top sports.

There has been a lot of discussions in the UK about this year’s success of Maxine Blythin in cricket. Maxine declares as a woman, but as emphasized by the organization “Fair Play For Women”, she was born and went through the teens as a male, which gives her an advantage over other female-born competitors. Kelly Morgan, a member of female rugby team Porth Harlequins, caused similar split reactions...

In any case, everyone agrees that new scientific research on this topic will be needed. Although there are few transgender athletes in top sports, the competent bodies - primarily the International Olympic Committee - will have to provide answers on the participation in top competitions of persons who have hormonally or physically altered their gender.

Goran Vojković OLIMP ■ 24 ■

S Vama na svakom putovanju!

Benzinskih postaja u Hrvatskoj

Najkvalitetnije gorivo u Hrvatskoj!

www.petrol.hr

Energija za Ĺživot

ŽENE I ŠPORT

Medijska U pismenost i internetski „mjehurići“

Zagrebu je početkom prosinca - u suorganizaciji Komisije za ravnopravnost spolova u sportu, Hrvatskog olimpijskog odbora, Ureda za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske, Središnjeg državnog ureda za šport i Agencije za elektroničke medije - organiziran X. seminar za koordinatorice za ravnopravnost spolova u športu. Glavna tema seminara održanog pod nazivom „Glas žena u sportu“ bila je žene u športu i mediji.

Ova se tema, pod različitim naslovima, stalno provlači kroz djelovanje same Komisije, ali i kroz ovu rubriku. To, naravno, nimalo ne čudi jer je šport medijski izrazito atraktivna tema, a kao takav nužno odražava i čitav spektar stereotipa, predrasuda, klišeja... o čemu je, uostalom, progovorilo gotovo svako od izlaganja na seminaru.

Piše: RATKO CVETNIĆ

Na X. seminaru za koordinatorice za ravnopravnost spolova u športu održanog pod nazivom „Glas žena u sportu“, glavna tema bila je žene u športu i mediji. U sklopu seminara, autor ovih redaka održao je izlaganje naslovljeno „Medijska pismenost“

OLIMP ■ 26 ■

Na spomenutom seminaru autor ovih redaka održao je izlaganje naslovljeno „Medijska pismenost“. Izraz se posljednjih godina veoma često sreće; Wikipedia ga određuje kao „mogućnost pristupa, analize, kritičkog vrednovanja i stvaranja novog medijskog sadržaja“. Dakle, sposobnost u osnovi slična onome što zovemo funkcionalnom pismenošću: pročitati neki tekst i biti u stanju pisanim putem reproducirati osnovni sadržaj. U čemu su, međutim, specifičnosti?

Naime, mi, ostatci gutenbergovske galaksije, rođeni pedesetih, šezdesetih... pa sve do pretkraj prošlog tisućljeća, dobili smo internet kao nagradu za to što smo se u međuvremenu opismenili. Uz bilježnice, olovku i kredu, naučili smo čitati, pisati, računati, iskoristili smo to svoje znanje da pročitamo neke knjige i da akumuliramo ne samo podatke, nego i odnose među njima i tako uspostavimo – neki više, neki manje - ono što bi se moglo nazvati aktivnim znanjem.

Potom smo uvidjeli da internet drastično skraćuje put prema podatku, neovisno o tome da li podatak tražimo ili ga proizvodimo. To je svakako stvorilo jedan praktični ustupak životu suvremenog čovjeka, međutim u tom skraćenju

Pariser je svojim prijateljima dao da u osobna računala utipkaju riječ „Egipat“ i jave rezultate. Jedan je naišao na turističke ponude, drugi na priče o faraonima i piramidama, treći na informacije o Arapskom proljeću, četvrti... Zbog čega je bilo tako? Zbog toga što je algoritam, automatski program koji prati korisnike, uočio preferencije u interesima i prilagodio informacije koje će servirati. To je ono što Pariser naziva „filterom za mjehuriće“.

izostaje nešto što je veoma važno – a to je učenje kao proces. Pojednostavljeno rečeno, već prvi „kompjuteri“, s kojima smo se susretali sedamdesetih – popularni „digitroni“, odnosno džepni kalkulatori – među našim su nastavnicima uzrokovali bojazan da uz to čudo đaci nikad neće naučiti tablicu množenja. Bojazan je bila opravdana premda šteta ( još) nije mogla biti velika.

No, što je s onima rođenima u ovom tisućljeću, onima koji ikonice nekog „touch screena“ prepoznaju i nauče koristiti godinama prije nego što će pročitati svoju prvu slikovnicu? Kako ih uključiti u traženje podataka i veza među njima, a da to učenje bude interaktivni proces, a ne puko gomilanje svedostupnih podataka (i „podataka“) s interneta? Kako ih, dakle, opismeniti?

Medijsko okružje u kojem danas živimo zadano je internetom kao medijem svih medija. Određena komocija koju smo dobili s tim medijem skriva u sebi opasnost na koju upozorava američki internetski aktivist Eli Pariser, rođen 1980. godine, autor knjige „The Filter Bubble: What the Internet Is Hiding from You“ (2011.). Naime, naše svakodnevno „guglanje“ provodi se kroz složeni softver koji registrira naše interese, navike, pa čak i svjetonazor, i na taj način skraćuje i onako kratki put do informacije koju tražimo.

Treba objasniti i pojam „mjehurića“. Naime, reducirane informacije prilagođene korisniku, zatvaraju ga u balončić stvarajući kod njega dojam da su njegovi vlastiti interesi i gledišta jedini ili dominantni u čitavom društvenom kontekstu. Filter zatvara prilaze za sva drugačija gledišta, svjetonazore, ideje. To je bitna razlika između starog kioska i interneta: na kiosku imamo svijest o tome da se tu prodaje sva moguća medijska roba, vidimo je u izlogu premda možda cijeli život kupujemo samo jedne novine.

Ali kad utipkamo neki pojam u tražilicu mi očekujemo da ćemo iz nepreglednog oceana međumrežja dobiti reprezentativan uzorak informacija. I tu počinje opasnost složeni softver koji nas prati poput lovačkog psa servirat će nam informacije iz samo jednih novina, doduše nama najdražih, zapakiranih na način da to izgleda kao cjelina. „U takvom svijetu“ - navodi Pariser – „nema više ničega što bi se moglo naučiti. Izloženi smo nevidljivoj propagandi koja nas indoktrinira našim vlastitim idejama“. Želimo samo one informacije koje su nam po volji, i to smo onda skloni nazvati „znanjem“, ili „istinom“.

Izvrstan primjer za takvu situaciju Pariser nalazi u američkim predsjedničkim izborima iz 2016.

Iako su mediji pokazali 90-postotnu naklonost kandidatu demokrata, pobijedio je kandidat republikanaca. Unutar glasačkog tijela SAD (koje je tradicionalno vrlo uravnoteženo) elita demokrata i njihovih navijača zatvorila se u mjehuriće u kojima su im sasvim promakle informacije o velikom

Media literacy and internet “bubbles” Media literacy in the age of the Internet as “media of all media” implies an awareness that the devices we constantly use - such as cell phones and PCs - are provided with specific software that, based on our preferences, tailors the information that it will offer to us.

This can close us into “bubbles” that protect us from information that does not agree with our views, thus isolating ourselves into our own cultural or ideological cocoon. Although many people and social groups are victims of media stereotypes and prejudices, this phenomenon does not need to respond by new stereotypes because between such, closed bubbles, the communication necessary to develop the democratic values of society will disappear.

Where is the place for media literacy here? Obviously, in developing a critical consciousness that will have to fight with the medium it itself uses. With your own cell phone and PC. At this moment, we see no recipe other than one that has existed for centuries: the education that teaches us how to learn; i.e. opposing the theses as old Hegel and even older Plato referred us to.

It’s the only way to deal with stereotypes and prejudices - both of other people and social groups, and of our own.

Ratko Cvetnić

nezadovoljstvu srednje, radničke klase, koje će potom presuditi izbore.

Gdje je tu mjesto za medijsku pismenost? Očito, u razvijanju kritičke svijesti koja će se morati boriti sa samim medijem koji koristi.

S vlastitim mobitelom i osobnim računalom.

U ovom času ne vidimo ni jedan drugi recept osim onoga koji postoji već stoljećima: obrazovanje koje nas uči kako učiti; dakle suprotstavljajući teze na način kako su nas upućivali stari Hegel i još stariji Platon.

To je jedini način da se obračunamo sa stereotipima i predrasudama – kako onima drugih ljudi i društvenih skupina, tako i našim vlastitima. Uz malo karikiranja moglo bi se reći da nam je za medijsko opismenjavanje nužno da se dokopamo neistomišljenika.

A internet, što zna svaki vlasnik profila na Facebooku, to nam lako može priuštiti.

■ 27 ■ OLIMP

Povijest hrvatskog športa GODINA 49 • BROJ 191 • PROSINAC 2019.

MIS - 40 godina poslije

Prvi uzlet balonom u Zagrebu

Stoljeće od osnivanja JOO-a

Obljetnice:

In Memoriam:

Stjepan Grgac

Dubravko Mataković

> str. 2 <

> str. 6 <

> str. 8 <

> str. 10 <

> str. 12 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

MEDITERANSKE IGRE U SPLITU (1979. – 2019.)

na predstava - svečano otvaranje VIII. Mediteranskih igara. Na zelenoj površini novog budućeg igrališta „bilih“, mornari i učenice splitskih škola tijelima su stvorili živu sliku, tri bijela kruga koji simboliziraju Europu, Aziju i Afriku i ispisali „Split 79“. Fanfare su najavile početak defilea športaša zemalja sudionica. Prvi su se, po ustaljenoj tradiciji, pojavili reprezentativci Grčke, postojbine drevnih olimpijskih igara, a domaćini su stigli posljednji. Između njih, redom su dolazili športaši Alžira, Egipta, Francuske, Italije, Libanona, Malte, Maroka, Monaka, Sirije, Španjolske, Turske i Tunisa.

D

ošao je napokon i taj dugo očekivani dan, 15. rujna 1979. godine. Split se probudio okupan kasnoljetnim suncem uz temperaturu od 25 stupnjeva. Grad je bio prepun športaša, naših i stranaca. Besprijekorno čist, ušminkan, nikada ljepši, okićen zastavama svih sudionika Mediteranskih igara (14), pun cvijeća i neke neobične radosti, živo je iščekivao kada će sat otkucati četiri sata popodne, a svečane fanfare najaviti ceremonijal otvaranja najvećih igara u višestoljetnoj povijesti grada Splita, Hrvatske i bivše države.

San grupe entuzijasta iz splitskog Saveza fizičke kulture (SFK) vođen makijavelističkom filozofijom „sredstvo opravdava cilj“ i velikom željom da Split dobije i športske objekte kojih do tada nije imao, konačno je ostvaren.

Da je bilo više sluha i suradnje u pripremnom razdoblju, šport u Splitu mogao je dobiti još više toga jer je raspoloženje u tadašnjoj državi bilo vrlo pozitivno glede sustava financiranja izgradnje objekata s društveno-političkog značaja organizacije Igara.

Poljud, gradski stadion. Rijeke ljudi slijevaju se prema mjestu gdje će u 16,00 sati početi velika i dugo iščekiva2

Kad su fanfare utihnule Ante Skataretiko,

predsjednik Izvršnog komiteta VIII. Mediteranskih igara uputio je pozdravni govor. Slijedio je govor predsjednika Međunarodnog komiteta mediteranskih igara šeika Gabrijela Gemayela, koji je na kraju pozvao pokrovitelja Mediteranskih igara u Splitu da Igre proglasi otvorenim.

Prigodnim govorom pred pedeset i pet tisuća razdraganih gledatelja, iz svečane se lože u društvu lorda Michaela Killanina, predsjednika Međunarodnoga olimpijskoga komiteta, Gabrijela Gemayela i ostalih visokih uzvanika, obratio predsjednik tadašnje države Josip Broz Tito i proglasio Igre otvorenim. Iz grla pedeset pet tisuća ljudi orilo se „Marjane, Marjane ča barjak ne viješ ….“ U tom trenutku sasvim sigurno bio je to najveći zbor na svijetu.

Protokol se nastavio unošenjem velike zastave Igara koju je nosilo osam vrhunskih športaša. Ispred zastave koračali su Đurđica Bjedov, Miroslav Cerar i Stipe Božić koji su zastavu podigli na počasni jarbol. Nošenje zastave pratila je glazba Igora Kuljerića uz tekst pristupnog pjeva Jure Kaštelana. „Svjetlosti, koja nad nama svićeš

Povijest hrvatskog športa > broj 191 <

MIS - četrdeset godina poslije Piše: ROBERT KUČIĆ

Vrijeme neumitno prolazi, ali vrijednosti ostaju u srcima i pamćenju svih onih koji su na bilo koji način doprinijeli da se ostvare zacrtani ciljevi VIII. Mediteranske igre u Splitu još će dugo služiti kao primjer u svakom pogledu Vatro, što oduvijek goriš Uznesi naše misli Obasjaj naša čela Uzdigni naša jedra More, zipko života, kolijevko krilata sna Među čudesima svijeta najveće čudo je čovjek Zemlja je zvjezdani brod O vjetre posvudašnji, usadi po svoj zemlji Životno sjeme bratstva Agon slobode i mira. I mira“.

Visoko ponosno podignuta zastava na „poljudskoj ljepotici“ vijorila se punih petnaest dana. Potom je u živopisnim nošnjama nastupila folklorna skupina iz Alžira i korčulanska „Moreška“. Gradonačelnik Alžira Mustapha Kemal Medjaonij predao je predsjedniku Skupštine općine Split Vjekoslavu Viđaku zastavu Mediteranskih igara u znak tradicionalne povezanosti gradova organizatora Igara.

Ono što je uslijedilo za mnoge je bio najljepši dio programa. U „Plesu amfora“ šezdeset prekrasnih djevojaka s četrnaest amfora simbolično je izlijevalo more zemalja sudionica u Fontanu prijateljstva formirajući četrnaest mlazova u vodoskok koji je ostao za cijelo vrijeme održavanja Igara. Zaslužni za ovu sliku osim „splitskih nimfi“ bili su Tihana Škrinjarić, Igor Kuljerić (glazba), Jagoda Buić, Dubravka Maletić, Ivan Ivančan te redatelj Kosta Spaić.

U nastavku ceremonijala, veslač „Gusara“ Duško Mrduljaš dao je Svečanu obvezu u ime svih športaša o časnom športskom držanju, dok je u ime sudaca prisegao Antun Pavišić, doajen atletskih sudaca. Vježbom „Pozdrav omladine Splita svim sudionicima VIII. Mediteranskih igara“ uz iznimno atraktivnu koreogra-

fiju, svečanost otvaranja završile su učenice splitskih škola. Svakako tu treba istaknuti da su splitske osnovne i srednje škole, učenici i nastavnici, dale i te kako velik doprinos u svečanom otvaranju. Ta predivna i nezaboravna splitska noć nastavila se veličanstvenim vatrometom u splitskoj luci…

Otad se u gradu Splitu vrijeme počelo

bilježiti - prije, odnosno poslije Igara. Integralnim planom, vizure grada sasvim su se izmijenile, kao da je nastao jedan potpuno novi grad, izvan stare jezgre i zidina Dioklecijanove palače. Tih nezaboravnih dana svijet se divio arhitekturi športskih objekata na kojima će mladost Mediterana slaviti športske uspjehe i zajedništvo u športu.

Beskrajnom veselju i radosti pridružili su se i Hvar, Sinj, Supetar, Omiš, Makarska, Šibenik, Trogir i Zadar, budući da su na ovim Igrama u pojedinim športovima prvi put domaćini bili i drugi gradovi. Nije samo to bilo neobično na MIS-u - broj športova bio je veći nego na Olimpijskim igrama, tako da su neki novinari izvještavali kako su igre u Splitu svojevsrna „Mediteranska olimpijada“.

Izvanrednim dizajnom tri kruga koja izranjaju iz zajedničkog mora autora Borisa Ljubičića, Mediteranske igre dobile su jedinstveni službeni znak. Maskota igara bila je simpatična morska medvjedica Adriana, rad autora Oskara Kogoja. Izbor Adriane bio je plod visoke svijesti o zaštiti ugroženih vrsta…

Mediteranske igre u Splitu zaista su bile spektakularne. Osim športskih sadržaja, vodila se i velika briga o kulturno-zabavnom programu. Same igre – počevši od poruka s otvaranja o miru i suradnji zemalja Mediterana - bile su svojim bogatim sadržajima usmjerene na 3

MEDITERANSKE IGRE U SPLITU (1979. – 2019.)

širok krug svih onih koji su došli na MIS. U Splitu i mjestima disperzije, izvedena je tako „Smotra mediteranskoga folklora“, smotra dokumentarnog filma pod nazivom „Susret kinematografija mediteranskih zemalja“, mnoge glazbeno-scenske priredbe, izložbe; u Supetru je održan Međunarodni kongres o tjelesnom odgoju i sportu…

Posebno se vodilo računa o mjestima gdje su boravili športaši, o športskom naselju „Medena“ te hotelima „Lav“ i „Marjan“. Snimljeno je i dosta reklamnog materijala o gradovima-organizatorima izvan Splita („TV razglednica“), a 15-minutni film u režiji Antuna Vrdoljaka prikazivan je u zemlji i inozemstvu.

Mediteranske igre u Splitu dobile su status manifestacije od posebnog društvenog interesa, što je, kako smo već spomenuli, za Split bilo osobito značajno radi športskih objekata. Split je dobio tri središnja objekta i niz manjih, a neki su rekonstruirani ili pak dograđivani.

Svakako da je stadion bio centralni objekt izgrađen u športsko rekreacijskoj zoni Poljud-Špinut. Odmah je dobio epitet „Poljudska ljepotica“, ne bez razloga. Zbog svoga izgleda, istaknuti riječki arhitekt prof. Boris Magaš dobio je čitav niz pohvala i priznanja iz Europe i svijeta.

Drugi značajan objekt koji je zajedno sa stadionom činio cjelinu bio je kompleks bazena. Profesor Ivan Antić, autor ovoga prekrasnog objekta u obliku vala, potpuno je izmijenio vizuru ovoga dijela Splita. U ovom kompleksu, ispod razine bazena, izgrađena je velika dvorana koja je bila isključivo namijenjena potrebama vojske iz ratne luke „Lora“. Ovaj kompleks i dvorana koja se pokretnim paravanom pretvara čak u tri, danas je žila kucavica splitskoga športa. Poslije Domovinskog rata predana je splitskom športu na korištenje, a te dvorane danas svakodnevno koriste na tisuće splitskih športaša.

Treći kapitalni objekt Velika dvorana Gripe i kompleks istoimenog športskog centra tekođer je bitno izmijenio izgled ovoga dijela Splita, u blizini stare gradske jezgre.

Ovaj kompleks djelo je tandema (prof. Živorad Janković - Slaven Rožić). Treba spomenuti da je obližnji Stobreč je dobio streljanu… Pripremna faza izgradnje objekata bila je vrlo značajna, a u njoj je tadašnji gradonačelnik Splita Jakša Miličić odigrao važnu ulogu.

U mjestima disperzije, Zadru, Šibeniku (Zaton), Trogiru, Omišu, Supetru, Makarskoj, Sinju, Hvaru, također su obavljeni građevinski zahvati ovisno o potrebama športa koji se održavao u tom mjestu. Građevinska operativa i izvođači radova uz velike su napore izvršili pravodobno sve svoje obveze, iako se kasnilo u samom početku. Neki 4

radovi, koji nisu znatnije remetili odvijanje Igara, dovršavani su i poslije završetka MIS-a. Jedna zanimljivost: službe pojedinih športova, poput gimnastike, obavljale su obuku i pripremu svojih timova na „maketama“...

Kako su Igre u Splitu bile prestižne u svakom pogledu, procijenjeno je da grad domaćin mora imati i neke druge sadržaje potrebne za afirmaciju osim onih športskih.

Tako je takozvanim Integralnim planom MIS-a obuhvaćena pristanišna zgrada na aerodromu, pomorsko-putnički terminal, trgovačko-transportni terminal, RTV Centar, zajednički elektronsko-računski centar, razna parkirališta, nove ulice, probijen je tunel kroz Marjan, izvršen je ukop željezničke pruge, otvoreni su ili dograđivani novi hotelski kapaciteti (Marjan, Bellevue, Medena), obnovljena je zgrada HNK Split izgorjela u požaru… Bilo je još dosta toga što je Split tih dana zaista učinilo središtem Mediterana a Splićane vrlo ponosnim na svoj grad.

U svakom slučaju, utrošena su ogromna sredstva u biser Jadrana i nisu bila uzaludna. Splitski športaši to su dokazali u nizu godina kasnije, donoseći brojne medalje i postižući velike uspjehe na velikim natjecanjima, europskim i svjetskim prvenstavima i Olimpijskim igrama.

Zavjesa na veličanstvenu športsku pozornicu u Splitu spustila se navečer 29. rujna. Odmah nakon odigrane završnice u nogometu i svečanog proglašenja pobjednika, ulaskom na zelenu površinu „Poljudske ljepotice“ nastu-

Povijest hrvatskog športa > broj 191 <

pilo je 2000 splitskih djevojčica i djevojaka iz 30 škola te 600 mornara u bijelim odorama. Igrom tijela izveli su veličanstvenu sliku čarolije pojavljivanja tri kruga, simbola Mediteranskih igara, koji izvire iz zajedničkog mora koje spaja mlade.

Ante Skataretiko, predsjednik Izvršnog komiteta VIII. Mediteranskih igara, u prigodnom govoru uputio je zahvalu svim sudionicima u organizaciji ovih do tada najvećih igara u bivšoj državi, Hrvatskoj i Splitu. Svečanost je završila folklorom u koreografiji poznatog splitskog i hrvatskog koreografa Branka Šegovića. Igre su svečano zatvorene velikim vatrometom. Zastava Mediteranskih igara je spuštena, mlazovi mora iz fontane prijateljstva prestali su. Zavjesa na ogromnoj športskoj pozornici se spustila, uz poziv mladima na Devete mediteranske igre u Casablanci 1983. godine, kojeg je uputio predsjednik Međunarodnog komiteta Mediteranskih igara šeik Gabriel Gemayel.

Ono što se tih 15 dana događalo u Splitu ostat će zabilježeno u povijesti ovih Igara kao nešto što je bilo izvanredan primjer organizacije, s ciljem doprinosa miru i razumijevanju mladih Mediterana. Velika većina sudionika, od kojih su neki bili vidno uzbuđeni, s oduševljenjem su govorili o splitskoj publici koja je u velikom broju pratila sva i natjecanja, pa čak i u onim športovima koji u Dalmaciji nemaju nikakvu tradiciju (hokej na travi).

Inače, problem publike na prethodnim je igrama bio lako uočljiv, neki športovi su se odvijali gotovo bez publike, a Split je, eto, to promijenio. Također, i žene su nastupile u značajnom broju (399). Športski učinak ženske i muške reprezentacije bivše države izgledao je ovako: osvojeno je 56 zlatnih medalja, 38 srebrenih i 33 brončane. Sveukupno 127. U konačnici osvojili smo treće mjesto po broju odličja, ispred nas su bili samo Francuska 129 i Italija 159. Ostali su se poredali ovako: Španjolska 67, Grčka 31, Turska 24, Egipat 22, Alžir 16, Tunis 12, Libanon 2, Sirija 1, Maroko 5, Malta 0, Monako 0 medalja.

U to vrijeme Split je bio i domaćin brojnim športskim delegacijama od kojih valja izdvojiti Moskvu, grad domaćin Olimpijskih igara sljedeće 1980. godine. Tom prigodom predstavili su izložbom u Dioklecijanovim podrumima taj predstojeći veliki športski događaj. Stigla je i športska delegacija iz Narodne republike Kine.... Sve ovo govori koliki je Međunarodni olimpijski komitet davao značaj Igrama u Splitu.

Dugo su još po završetku Igara u Splitu neke službe Direkcije radile, pripremajući materijale za završni izvještaj. Svi koordinatori športova koji su u pripremi Igara u suradnji s drugim službama izradili operativne planove (svaki za svoj šport po kojima su se i odvijala natjecanja) morali su predati izvještaje o provedbi natjecanja. Po prikupljenim materijalima sačinjen je dokument „Izvještaj o pripremama, organizaciji i održavanju VIII. Mediteranskih igara“, koji je završen i tiskan u siječnju 1980. godine. Na temelju gornjih dokumenata godine 1983. tiskana je i bogato opremljena monografija o Igrama.

U spomenutom izvještaju možemo tako naći statističke podatke o impozantnim brojevima od kojih izdvajamo broj akreditiranih osoba - ukupno 13 607.

Natjecatelja i pratnje bilo je 3226, akreditiranih gostiju 1319, međunarodnih i domaćih sudaca 819, predstavnika

sredstava informiranja 1299, marketing program činile su 425 osobe, međunarodnih i domaćih funkcionara Igara 682 te organizatora 5837.

Na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine kao novina nabavljena je najsuvremenija računalna oprema, tada najbolja na svijetu - bila su to dva velika računala predviđena kasnije za potrebe Brodogradilišta Split i Splitske banke. Na njima se obavljala obrada podataka takovom brzinom da je i sam predsjednik MOO-a (i mnogi drugi) odao posebno priznanje službi. Tehničku osnovu sustava činila su dva velika centralna računala te više od 100 terminala instaliranih na svim borilištima i drugim mjestima gdje su se izdavale informacije.

Projektiranje i izvedbu sustava izveli su na uređajima elektronskog računskog centra udružene splitske privrede i Investicijsko-komercijalne banke djelatnici Sveučilišnog računskog centra Zagreb i njegovih kooperanata iz Ljubljane, zastupnika poznate firme IBM. Velika uloga u ovom dijelu organizacije pripala je Borisu Sakaču.

Za veliki interes koji je vladao u vrhu svjetskog i europskog športa prema Mediteranskim igrama u Splitu zaslužan je Međunarodni olimpijski odbor, koji je na sastanku u Montevideu 4. travnja 1979. godine potvrdio preuzimanje starateljstva nad Igrama u Splitu. Uz predsjednika MOO-a Igre je posjetilo još devet članova MOO-a.

Vremenski odmak od 40 godina daje nam za pravo zaključiti kako sve događaje i ljude treba gledati u kontekstu vremena. Vrijeme neumitno prolazi, ali vrijednosti ostaju u srcima i pamćenju svih onih koji su na bilo koji način doprinijeli da se ostvare zacrtani ciljevi - VIII. Mediteranske igre u Splitu još će dugo služiti kao primjer u svakom pogledu.

Tih nezaboravnih dana na ulicama razdraganog Splita gotovo na svakom koraku čula se pjesma Zdenka Runjića i glas Olivera Dragojevića: „Cili je Split rascvala grana, sunčani lipi cvit mediterana“. Bila je to istinska himna Mediteranskih igara te sad već daleke 1979. godine...

IZVORI: Almanah Jugoslovenskog sporta 1979., Beograd, 1979.

Mediterapress Izvještaj o pripremama, organizaciji i održavanju VIII mediteranskih igara, Split 1980.

VIII mediteranske igre Split 1979, Split/Zagreb, 1983.

Fotografije, Esad Čičić, Petar Dabac, Feđa Klarić, Ante Verzotti, Pero Dragičević

5

BALONSTVO U HRVATSKOJ

Prvi uzleti balonom u Zagrebu Piše: DAMIR ŠKARPA

Nakon uspješnih letova u Europi, Krsto Mazarović je odlučio svoja letačka umijeća prikazati i u Hrvatskoj. Početkom prosinca 1789. uputio je tadašnjem hrvatskom banu Franji Ballaszu (1785. – 1790.) molbu da mu se dopusti prirediti dva uzleta balonom u Zagrebu…

B

Balon "Turul" neposredno pred let 1905. s Mažuranićevog trga

prionuo je pripremama te odabrao i najpogodnije mjesto razilac Bartolomeu di Gusmao prvi je pokušao leza uzlet svojom senzacionalnom napravom. tjeti balonom na topli zrak 8. kolovoza 1709. godiPrvi let balonom u Hrvatskoj Karlo Mazarović izveo ne. U tome je i uspio unatoč mnogim problemima je 15. prosinca 1789. godine s prostrane livade iza stare i kratkoći leta. Najraniji konstruktori balona punjenih katedrale Sv. Stjepana u nadbiskupskom parku, na potoplim zrakom bili su Francuzi, braća Joseph i Etienne četku današnje Novakove ulice. Ovaj jedinstven pothvat Montgolfier, koji su 1783. napravili prvu letjelicu. Prvi pozorno je praćen u europskim tiskovinama. Za Zagreb pilot takvih balona bio je također Francuz (Jean Pierre to je bio upravo senzacionalan događaj. Demonstracija Blanchard), no njegov je uzlet zamalo završio kobno s leta bila je prva izvedena na slavenskom jugu, uključuobzirom na to da se iz zapaljenog balona spašavao padobranom. Nedugo potom, prvi športski let zapisan je uz jući i Bugarsku. Europa se prilično zainteresirala za ovaj imena markiza D’Arlandea i Pilatrea de Rozierea koji su uzlet balona, pa se tad mali Zagreb pojavio u mnogim se znatno uspješnije uzdigli iz Pariza… europskim novinama.

Najraniji pokus leta balonom u Ugarskoj (Pešti) Balon je bio izgrađen od čvrstog papira visok 30 stopa izvodio je 1784. rođeni Zagrepčanin, velikan hrvatske i promjera 20 stopa vezanog za mreže od konopa oko znanosti i isusovac Josip Franjo Domin (1754. – 1819.). balona. Ispod njega nalazila se košara privezana jakim Samo pet godina potom, bilježimo i prvi let balonom iz i čvrstim užetima u kojem je bio smješten zrakoplovac.

Zagreba. Uspjelo je to Krsti Mazaroviću rođenom u PeGradsko poglavarstvo osiguralo je čuvare reda, pandure, rastu u Boki Kotorskoj. Mazarović je potjecao iz imućne jer se velika masa znatiželjnih građana nije smjela prihrvatske obitelji koja je dala mnoge ugledne svjetovne bližiti balonu. Prodavale su se i ulaznice, a gledatelji su i crkvene uglednike te pomorske kapetane. Stoga mu s uzbuđenjem i s pristojne udaljenosti promatrali cijeli nije bilo teško nabaviti prvi balon i to u Francuskoj. S događaj… njime je letio u većim gradovima tadašnjeg Pilot je ispod balona postavio specijalno loHabsburškog Carstva, u Pragu i Budimpešti te žište kojeg je činila velika tava s vlažnom sladrugim mjestima u Češkoj, Slovačkoj, Bavarmom čije je izgaranje proizvelo topli dim. Isti skoj i Austriji. je postupno punio i nadimao balon tako da je Nakon uspješnih letova u Europi, Mazarodobio oblik velike lopte. Balon nije imao nivić je odlučio svoja letačka umijeća prikazati i kakvo kormilo nego je bio prepušten zračnoj u Hrvatskoj. Početkom prosinca 1789. uputio struji vjetra. Uzdizanje je uspjelo na veliko je tadašnjem hrvatskom banu Franji Ballaszu čuđenje prisutnih Zagrepčana. Prolomili su molbu da mu se dopusti prirediti dva uzleta se uzvici oduševljenja: „Živio, živio!“ Mahali balonom u Zagrebu. Pritom je naveo iskusu mu i bacali šešire u zrak od razdraganosti. stvo u pilotiranju koje je stekao izvevši više Mazarović im je otpozdravljao uzdizući se David Schwartz uspješnih letova u Europi. Dobivši odobrenje, iznad krovova grada. Mladi i djeca potrčali su 6

Povijest hrvatskog športa > broj 191 <

Vlaškom ulicom motreći balon koji se još više uspinjao.

Tijekom ovog premijernog leta iznad Zagreba, Mazarović je izvršio meteorološka mjerenja tlaka i vlažnosti zraka čime je opet postao prvi koji je to učinio. Nakon približno pola sata leta, kad se topli zrak u balonu rashladio pilot se spustio na livadu blizu rijeke Save.

Početkom 1790. godine ponovno se uspješno uzdigao, i opet je let trajao pola sata. Ovime je dokazao svoju vještinu spretnog zrakoplovca.

Zanimljivo je kako je Mazarović četvrtinu prihoda od ulaznica morao predati tadašnjem direktoru njemačkog kazališta u Zagrebu Johannu Weilhammeru. Dotični je, naime, držao monopol na takve priredbe, budući je tadašnja gradska fiskalna politika aeronautiku stavljala u istu poziciju s kazalištem!

Zahvaljujući ovim uspješnim letovima Mazarović je postao carski letač Habsburške Monarhije i odlikovan je nizom priznanja. Bio je prvi aeronautičar-zrakoplovac u Hrvatskoj i općenito Južnih Slavena.

Prve letove francuskih zrakoplovaca i našeg Mazarovića s pozornošću je pratio znameniti Dubrovčanin, matematičar, fizičar i astronom Ruđer Bošković. On je krajem 1780-ih boravio u Francuskoj i ponudio čak neka rješenja za upravljanje balonom. Tako je za zakretanje balona u prostoru predložio uporabu velike magnetizirane poluge koja bi djelovala na načelu igle kompasa.

S istog mjesta uzletjeli su kasnije i drugi zrakoplovci, poput Bečanina Josepha Wimbergera u svibnju 1825.

On se u zraku zadržao više od pola sata na velikoj visini i potom se spustio na čuđenje domaćeg puka u Gornjoj Lomnici. U odranskoj kuriji počašćen je kao gost velmožnog gospodina Nikole pl. Zdenčaja, zagrebačkog podžupana. Uzletište kod zagrebačke katedrale Sv. Stjepana na poljani Sv. Roka bilo je prvo zagrebačko i hrvatsko uzletište balona i avijacije općenito.

Izuzetno smjelim i pomalo vratolomnim letovima isticao se Giacomo Merighi koji je nekoliko puta gostovao u Hrvatskoj, pa tako i Zagrebu u drugoj polovici XIX stoljeća Njegovi su nastupi bili vrlo atraktivni jer balon nije imao košaru već kupolu o koju je bio obješen trapez. Na njemu je Merighi izvodio čudesne akrobacije na divljenje prisutnog gledateljstva. Prilikom jedne takve predstave u rujnu 1889. zapalila mu se kupola i izbio je požar na balonu, ali se spretni Merighi uspio spasiti. Zagrebačka vlast nabavila mu je novi balon (prema jednim izvorima nabavljen u inozemstvu, a prema drugim sašile su mu ga zagrebačke švelje). Neustrašive zrakoplovne akrobacije potaknule su mlade Zagrepčane na izrade malih balona s malim ložištima koje su grijale zrak u kupoli. Tako su se ujesen 1894. iznad grada pojavili bezbrojni mali leteći baloni. Gradske su vlasti na žalost mladih zabranili takve konstrukcije zbog opasnosti od požara, jer je većina zgrada u Zagrebu imala krovove prekrivene slamom. Zagrepčanin David Schwarz konstruktor je prvoga balona na kruti pogon, a nacrte njegova izuma od Schwarzove supruge otkupit će potom Ferdinand Zeppelin i 1900. uspješno realizirati Schwarzov izum.

Početkom XX. stoljeća Zagreb je prvi put snimljen iz zraka, iz balona uvezenog iz Budimpešte i prozvanog „Turul“ koji je bio punjen toplim plinom iz gradske plinare. Let je održan 2. travnja 1905. godine, a balon se uzdigao s Mažuranićevog trga pred više od 5000 građana. Nakon šest sati i 180 km plovidbe zrakom te uspona na 3200 m visine, balon se spustio kod mađarskog grada

Visont-Goergeteha. Bio je to tada hrvatski rekord u prevaljenoj razdaljini kojeg je ostvarila posada Mannsbrath, Kral i Kafka.

Dva tjedna kasnije u posadi drugog leta „Turula“ bili su poznati Zagrepčani toga doba, biciklist Mirko Bothe, avanturist i automobilist Ferdinand Budicki te Muki Mannsbarth. No, odmah po uzdizanju balon je uletio u oluju te je preletjevši Medvednicu uz velike teškoće prisilno sletio u Gornju Stubicu. Treći pokušaj leta „Turula“ zbio se 23. travnja 1905. s istom posadom točno u ponoć. Niti ovoga puta posada nije imala puno sreće: iako su poletjeli prema sjeveru, snažan vjetar odnio ih je u suprotnom smjeru pa su cijelu noć lebdjeli iznad Velike Gorice i vidno iscrpljeni spustili su se u sedam ujutro u Mraclinu.

Uzlet balona Mazarovića u prosincu 1789. s nadbiskupske poljane „Uhodana“ posada Turula krenula je 9. lipnja 1906. na posljednju pustolovinu čak do Baške na otoku Krku.

Tom prigodom svestrani je Budicki iz balona bacao razglednice sa zagrebačkim motivima.

Tijekom narednih godina sve je manje entuzijazma letenja balonom, novine su tek 1910. zabilježile dva uzdizanja balonom „Excelsior“ s Mažuranićeva trga. Nakon letova prvih aviona, te se godine prestalo s letovima balona.

U Hrvatskoj je tek koncem 20. stoljeća balonstvo obnovljeno najprije kao dio turističke ponude (u Zagrebu s tadašnjeg Trga Republike 1989.), a potom i kao športska grana (1996. – Balon klub Zagreb). Hrvatski piloti balonstva bilježe i prve uspjehe na međunarodnim natjecanjima, pa tako Igor Mikloušić bilježi pobjedu na Svjetskom kupu 2009. održanom u New Mexicu (SAD) u disciplini Fly Inn, uz izvrsno sedmo mjesto u ukupnom plasmanu.

LITERATURA: Z. Jajčević: 225 godina sporta u Hrvatskoj, Streljački savez Osječko-baranjske županije, Osijek 2010.

Hrvatski zrakoplovni savez, Zagreb Balon klub Zagreb, Zagreb Jutarnji list, dnevne novine, 1938. Zagreb www.povijest.hr B. Puhlovski: Razvoj hrvatskog zrakoplovstva u Zagrebu, 1984., Zagreb

7

OBLJETNICE: STO GODINA OD OSNUTKA JUGOSLAVENSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA

Franjo Bučar Piše: JURICA GIZDIĆ

Osnivačka sjednica Jugoslavenskog olimpijskog odbora održana je 14. prosinca 1919. u Zagrebu u Gundulićevoj 29. Za prvog predsjednika izabran je Franjo Bučar

N

Stevan Hadži

Stoljeće od osnivanja JOO-a

akon Prvog svjetskog rata Hrvatska je, u području tjelovježbe i športa bila najrazvijeniji dio novoformirane Kraljevine SHS. Na inicijativu dr. Franje Bučara i Hrvatskog športskog saveza, osnovanog 1909. godine (kojemu se pridružio i Srpski olimpijski klub osnovan 1910. godine), 14. prosinca 1919. u Zagrebu je osnovan Jugoslavenski olimpijski odbor, a Hrvatski športski savez je svoje djelovanje prenio na novoformirani Jugoslavenski olimpijski odbor. Iz sekcija Hrvatskog športskog saveza formirani su brojni športski savezi, sa sjedištima u Zagrebu.

Na sjednici Hrvatskog športskog saveza, održanoj 16. rujna 1919., zaključeno je da se učine sve predradnje za osnivanje olimpijskog odbora. Predsjednik i tajnik Hrvatskog športskog saveza Franjo Bučar i Ante Jakovac bili su zaduženi da na osnovi pravila Čehoslovačkog i Međunarodnog olimpijskog odbora napišu prijedlog novih pravila za Jugoslavenski olimpijski odbor.

Osnivačka sjednica Jugoslavenskog olimpijskog odbora održana je 14. prosinca 1919. u Zagrebu u Gundulićevoj 29. Nazočni delegati prihvatili su predložena pravila Jugoslavenskog olimpijskog odbora i pravila Centralnog športskog saveza, ustvari poslovnog odbora JOO-a.

Zaključeno je da sve sekcije Hrvatskog športskog saveza 8

Boris Bakrač

proširuju svoj djelokrug na čitav teritorij Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca to jest proglašavaju se jugoslavenskim savezima za pojedine športove. Do konstituiranja će se poslovi Jugoslavenskog centralnog sportskog saveza voditi prema prihvaćenim pravilima Hrvatskog športskog saveza.

U Jugoslavenski olimpijski odbor izabrani su: Franjo Bučar (predsjednik – Zagreb), Svetomir Đukić (potpredsjednik – Beograd, na službi u Zagrebu do 1923.), Ćiril Žižek (potpredsjednik - Ljubljana), Bogdan Malec (potpredsjednik – Zagreb), Ante Jakovac (prvi tajnik – Zagreb), Ante Pandaković (drugi tajnik – Zagreb), Ferdinand Budicki i Željko Berger (blagajnici – Zagreb), Pavao Kauders (zapisničar – Zagreb), Vladimir Očić (perovođa – Zagreb).

Za odbornike su izabrani: Bogumir Doležal (Split), Pavao Berce (Ljubljana), Milan Dečak (Zagreb), Franjo Halla (Zagreb), Feodor Lukač (Mostar), Stjepan Krasnik (Zagreb), Ivo Lipovščak (Zagreb), Milan Meniga (Zagreb), Laza Popović (Zagreb), Josip Reberski (Zagreb), Ivo Spevec (Zagreb), Milorad Stražnicky (Zagreb), Đuro Subotić (Beograd), Fran Šuklje (Zagreb), Lujo Thaller (Zagreb), Veljko Ugrinić (Zagreb), Miloš Vidaković (Beograd), Hinko Wurth (Zagreb), Momčilo Živanović

Povijest hrvatskog športa > broj 191 <

PREDSJEDNICI I TAJNICI JOO-A IZ HRVATSKE Povijesti radi donosimo popis predsjednika i tajnika Jugoslavenskog olimpijskog odbora iz Hrvatske od početka do kraja djelovanja, odnosno od 1919. do 1991. godine.

PREDSJEDNICI Franjo Bučar 1919. - 1927.

Stevan Hadži 1931. – 1941.

Boris Bakrač 1952. – 1960.

Ivan Mecanović 1986. – 1989.

Ivan Mecanović

Ante Pandaković

Miroslav Kreačić

TAJNICI Ante Jakovac, prvi tajnik 1919. – 1927.

Ante Pandaković, drugi tajnik 1919. – 1927.

Hrvoje Macanović, 1930. – 1931.

Miroslav Dobrin 1931. – 1941.

Zdravko Frančić, drugi tajnik 1939. – 1941.

Miroslav Kreačić, 1947. – 1949.

Marijan Kraljević, 1973. – 1978..

Hrvoje Macanović

Marijan Kraljević

(Beograd), Milan Miodragović (Beograd), Branko Popović (Beograd), Joso Gorec (Ljubljana), Stanko Bloudek (Ljubljana).

U Nadzorni odbor izabrani su Ivan Krajač (Zagreb) i Stevan Sava Ulmansky (Zagreb).

Kako nisu postojali jugoslavenski športski savezi osim sokolskog, nogometnog i biciklističkog, izabrani su pročelnici sekcija Jugoslavenskog olimpijskog odbora, za pojedine grane športa i športske saveze u fazi osnivanja.

Miroslav Dobrin

Ante Jakovac

Zdravko Frančić

Za atletiku Miroslav Dobrin (Zagreb), gimnastiku Stjepan Krasnik (Zagreb), konjički šport Miloš Vidaković (Beograd), mačevanje Milan Šenk (Zagreb), biciklizam Milan Meniga (Zagreb), nogomet Veljko Ugrinić (Zagreb), streljaštvo Đuro Subotić (Beograd), plivanje Đuro Kulčar (Varaždin) i tenis Stevan Hadži (Zagreb).

Vrlo brzo, početkom 1920., kooptirani su i novi članovi Jugoslavenskog olimpijskog odbora i to iz Hrvatske: Fabjan Kaliterna (Split), Hinko Rosenberg – Rožić, Mario Rieger Vinodolski, Josip Bombelles, Kazimir Krenedić, Mihajlo Joanović (do smrti 1925.), Petar Knoll, Vasilije Belošević, Dragutin Mašek, Franjo Erben, Rudolf Lubynski, Milan Graf, Milan Mayer-Marić (svi Zagreb).

Isto tako 1920., godine u Splitu se osniva olimpijski podobor, a predsjednik postaje Vjekoslav Lavš.

Sljedećih se godina nastavlja izbor i kooptiranje novih članova Jugoslavenskog olimpijskog odbora, a do 1927. i preseljenja sjedišta u Beograd, članovi Jugoslavenog olimpijskog odbora iz Hrvatske postali su 1923. Maksimilijan Petanjek i Milovan Zoričić (Zagreb), Dušan Simović (Beograd – na službi u Zagrebu, do 1925.), 1924.

Vladimir Šuput (Zagreb).

Godine 1931., sjedište Jugoslavenskog olimpijskog odbora ponovno se vraća u Zagreb, do 1941., a nakon obnove Jugoslavenskog olimpijskog odbora 5. kolovoza 1947., do raspada bivše države 1991., sjedište je bilo u Beogradu.

9

OBLJETNICE: STJEPAN GRGAC (1909. – 1960.)

Avangarda hrvatskog biciklizma N

ajbolji biciklist u razdoblju Kraljevine Jugoslavije i jedan od najboljih hrvatskih biciklista svih vremena Stjepan Grgac rođen je prije 110 godina. Grgac je po svojim sportskim ostvarenjima bio uzor i nadahnuće za mnoge mlađe naraštaje biciklista između dva svjetska rata i u tim godinama je pomicao granice i rušio rekorde te utirao put biciklizma ne samo u Hrvatskoj.

Stjepan Grgac rođen je 17. rujna 1909. u mjestu Novaki Bistranski, nedaleko Zaprešića, u zemljoradničkoj mnogočlanoj obitelji, kao drugo od sedmoro djece, od oca Nikole i majke Marije rođ. Kučas. Pučku školu završio je u mjestu Poljanica Bistranska, a potom je nastavio školovanje u Zagrebu učeći trgovački zanat.

U Zagrebu se kao srednjoškolac počeo zanimati za biciklizam pa se učlanio u Hrvatski klub biciklista Sokol 1887.

Ubrzo se, nakon samo dvije godine intenzivnog treniranja, probio u samu plejadu hrvatskog, odnosno jugoslavenskog biciklizma.

Međutim, bila su to vremena kada iza njega nije sustavno stajao stručni stožer, već je nerijetko bio prepušten sebi, svojoj čeličnoj volji, nesalomljivoj upornosti, svakodnevnom odricanju i spartanskim treninzima. Sve kako bi po-

10

Piše: STJEPAN ZDENKO BREZARIĆ

Rezultati koje je neponovljiv i legendarni Stjepan Grgac ostvario u fascinantnoj dvanaestogodišnjoj karijeri te njima doprinio velikoj afirmaciji biciklističkog športa u Hrvatskoj između dva svjetska rata, svrstavaju ga nedvojbeno u velikane hrvatskog športa

lučio iznadprosječne rezultate i vinuo se u vrh jugoslavenskog biciklizma, ali i stvorio renome i ugled i u europskim okvirima.

Trenirao je i tako što je prilikom odlaska biciklom na posao stavio u ruksak kamenje kako bi imao dodatno opterećenje na svom putu te je na taj način ojačao svoje treninge.

Uglavnom, formu je stjecao kroz usamljeničke vožnje, bez neke velike pomoći trenera i servisera.

Iznimna športska karijera

Športska karijera Stjepana Grgca trajala je od 1927. do 1939. i cijelo vrijeme bio je član matičnog kluba. U tom razdoblju bio je standardni i najbolji član reprezentacije ondašnje Kraljevine Jugoslavije te je osvojio sljedeće naslove: četverostruki prvak Jugoslavije (1930., 1932., 1933. i 1939.), prvak Hrvatske šest puta, prvak Zagrebačkog podsaveza sedam puta uzastopno (1929. -1935.), osam puta za redom prvak Zagreba (1928. – 1935.).

Osim toga, osvojio je prvo mjesto na prvenstvu Jugoslavije po olimpijskom sistemu (Maribor, 1934.), 1. mjesto na brdskoj utrci Graz – Semmering - Graz (1929.), 1. mjesto na 4-etapnoj utrci „Kroz Bugarsku“ (Sofija – Varna, 1935.), 1.

Povijest hrvatskog športa > broj 191 <

mjesto na utrci u spomen Franje Gregla (1935.), 1. mjesto na utrci povodom 50-godišnjice HKB Sokol -Zagreb 1887.

(1937.), 1. mjesto na utrci “Oko Zagreba” (85 km), 1. mjesto uz rekord utrke grada Zagreba na 50 i 100 km, 2. mjesto na utrci „Rund um den Hochshwab“ (Graz, 1933.), 2. mjesto na prvoj utrci „Kroz Hrvatsku i Sloveniju“ (1937.), 2. mjesto na utrci „Oko Rumunjske“ (1936.), 2. mjesto na utrci „Trka oko Srbije“ (1939.), a ostvario je i niz drugih uspjeha.

Godine 1936., prvi put je momčad iz Jugoslavije (sastavljena od trojice Hrvata Stjepan Grgac, Rudolf Fiket i Stjepan Ljubić te jednog Slovenca Franc Abulnar), nastupila na najvećoj svjetskoj biciklističkoj utrci. Bio je to 30. Tour de France.

Jugoslavenska momčad bila je prijavljena kao independants („neovisnici“), jer je to bio jedini način da se registriraju za nastup, budući da su bili amateri. Bez prave logističke podrške to je rezultiralo njihovim brzim odustajanjima. Fiket je već s prvom etapom završio natjecanje, s drugom i Ljubić, dok se Abulnar dovezao do kraja osme dionice utrke. Posebno mjesto u karijeri Stjepana Grgca predstavlja upravo taj nastup u Francuskoj. Naime, prije nego što je morao odustati zbog tzv. „vremenske rampe“ (vremensko ograničenje), odvezao je 14 najtežih etapa utrke i tako postigao rezultat kojeg desetljećima nije dostigao ni jedan hrvatski biciklist. Koliki je to bio uspjeh svjedoči činjenica da ga je tek nakon 67 godina netko iz Hrvatske ponovio - 2003. Vladimir Miholjević. Četvoricu biciklista dočekala je dvogodišnja suspenzija jer su „izdali” duh amaterizma sudjelujući na profesionalnoj utrci. To je razočaranog Grgca nagnalo na prekid karijere, koju je objavio u listopadu 1937., ali se ipak kasnije vratio, da bi definitivno 1939. rekao zbogom vrhunskom športskom putu.

Od 1927. Stjepan Grgac bio je zaposlen u Gradskoj električnoj centrali u Zagrebu, kasnije „Elektri“. Po završetku športske karijere, 1944., sklopio je brak s Zlatom rođ.

Ludvaić i u Ivanić-Gradu zasnovao obitelj te tamo proveo ostatak života. Sin Krešimir i kći Zlatica naslijedili su očevu strast prema biciklizmu i bili su 1971. glavni inicijatori za osnivanjem Biciklističkog kluba Ivanić.

Stjepan Grgac preminuo je nesretnim slučajem 15. prosinca 1960. u Sesvetama.

Spomen obilježja

BK Ivanić od 1971. neprekidno organizira Memorijal Stjepan Grgac, cestovnu međunarodnu biciklističku utrku za Kup Hrvatske, uz pomoć Ivanić-Grada i mnogih drugih

zaljubljenika u biciklizam. Grad Ivanić-Grad izuzetno je ponosan na športska dostignuća i ostavštinu Stjepana Grgca, pa je po njemu na inicijativu BK Ivanić imenovana 2014. jedna ulica u Ivanić-Gradu.

Na obiteljskoj kući Grgac, u starom dijelu Ivanić-Grada, 2015. postavljena je spomen ploča koja prolaznicima ukazuje kakva je sportska veličina tu živjela. U njoj se nalazi „muzejski prostor“ prepun medalja, pehara, priznanja, fotografija, novinskih članaka te druge razne športske memorabilije o kojima skrbe njegova djeca i brižno godinama čuvaju uspomene.

Ni u rodnom zavičaju nije ostao zaboravljen, pa se spominje kao znamenita osoba bistranskog kraja. BK Ivanić i Općina Bistra organizirali su Međunarodnu biciklističku utrku za veliku nagradu općine Bistra u povodu njegove 100. obljetnice rođenja i 800 godina prvog spomena Bistre.

Nedaleko od njegove rodne kuće u Novakima Bistranskim 2010. podignuta je bista uz potporu Mjesnog odbora Novaki Bistranski i Općine Bistra.

Autor biste je akademski kipar Dragutin Grgas Beli iz Zaprešića. O Stjepanu Grgacu je 2014. snimljen i dokumentarni film „Zabilježen u zvijezdama – Stjepan Grgac“ redatelja Hrvoja Bučara. To je film o iznimnoj športskoj karijeri, ali ujedno i o povijesti biciklizma u Hrvatskoj.

Biciklistički klub Ivanić i Hrvatsko društvo olimpijske filatelije i memorabilije iz Zagreba 17. rujna 2019. su u poštanskom uredu Ivanić-Grad organizirali promociju prigodnog poštanskog žiga u povodu obilježavanju 110. obljetnice rođenja Stjepana Grgca, koji je tako zasluženo postao dijelom hrvatske filatelije. Tom prigodom tiskane su i prigodne dopisnice u nakladi od 150 komada, koje će pronaći svoje mjesto u filatelističkim i kolekcionarskim zbirkama i koje su odaslane na mnoge adrese diljem Hrvatske i svijeta promičući ime znamenitog hrvatskog biciklista. Športski rezultati koje je neponovljiv i legendarni Stjepan Grgac ostvario u fascinantnoj dvanaestogodišnjoj karijeri te njima doprinio velikoj afirmaciji biciklizma u Hrvatskoj između dva svjetska rata, svrstavaju ga nedvojbeno u velikane hrvatskog športa koji je probio domaće okvire i stekao ugled i divljenje u međunarodnim razmjerima.

LITERATURA Dubravko Sušec, Zaboravljeni hrvatski biciklistički as koji je trenirao s kamenjem u ruksaku, Telesport, 21. travnja 2017., Zaboravljeni hrvatski biciklistički as koji je trenirao s... https://telesport.telegram.hr › price › zaboravljeni-hrvatski-biciklisticki-as-...

Igor Matijašić, Memorijal Stjepana Grgca, Hrvatski glas Berlin, 14.08.2017, MEMORIJAL STJEPANA GRGCA - Hrvatski Glas Berlin www.hrvatskiglas-berlin.com › ...

Predrag Žukina, Tour de doping, Jutarnji list, 29.07.2007. Tour de doping – Jutarnji list https://www.jutarnji.hr › arhiva › tour-de-doping STJEPAN GRGAC | Prijatelji baštine – Amici hereditatis https://www.prijatelji-bastine.hr › znamenite-osobe-ivanica › stjepan-grgac Otvorena izložba „Stjepan Grgac – ponos hrvatskog biciklizma, zgprsten, 22.08.2016., Otvorena izložba “Stjepan Grgac – ponos hrvatskog biciklizma ... www.zgprsten.hr › dogadanja › otvorena-izlozba-stjepan-grgac-ponos-hrv...

O klubu – Biciklistički klub Ivanić https://www.bk-ivanić.hr› o-klubu

11

IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 191 <

Dubravko Mataković (Karlovac, 18. siječnja 1941. – Zagreb, 15. listopada 2019.)

U

Zagrebu je 15. listopada 2019. nakon duge i teške bolesti u 79. godini života preminuo proslavljeni hrvatski olimpijac, ikona hrvatskog kajakaštva Dubravko Mataković.

Rođen je 18. siječnja 1941. u Karlovcu. Završio je Prirodoslovno-matematički fakultet, stekavši zvanje diplomiranog inženjera fizike. Bio je zaposlen u sektoru informatike Hrvatskih željeznica. Godine 1956. postao je član „Porječana“, skupine mladića i djevojaka od 12-15 godina, koji su kao dio Pomorskobrodarskog društva „Vir“ iz Zagreba obilazili rijeke i planine.

U sklopu Narodne tehnike prolazi u klubu tečajeve samogradnje za popravke i izradu plovila od stakloplastike. Izrađivao je kalupe za samogradnju kajaka i kanua. Za sebe i druge natjecatelje gradio je športske kajake i kanue za spust i slalom, podučavajući športaše kako mogu napraviti plovila.

Tijekom 40 godina aktivnog natjecateljskog staža uspio je u okviru programa samogradnje, vezano uz Narodnu tehniku, izraditi oko 300 kajaka, kalupa, kanua i vesala.

Afirmirao se u zagrebačkoj Slaviji, a od 1966., član je Kanu kluba Končar, također iz Zagreba. Od 1964. godine natjecatelj je na svim državnim i međunarodnim natjecanjima u slalomu i spustu, u kajaku jednosjedu i kanuu dvosjedu. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je pune 22 godine, što je predstavljalo rekord u hrvatskom kajakaštvu.

Prvi je hrvatski kajakaš na divljim vodama koji je nastupio na Olimpijskim igrama 1972. u Munchenu, kada je bio 25. u K-1. Sudjelovao je na svjetskim prvenstvima u slalomu i spustu od 1965. do 1987. Najbolje rezultate ostvario je na Svjetskim prvenstvima u spustu 1971. u Meranu - 3 x K-1 (7. mjesto), 1985. u Garmisch-Partenkirchenu - C-2 (9. mjesto), i 1987. u Buorgu St. Mauriceu - 3 x C-2 (6. mjesto), u slalomu 1965. u Spittalu: K-1 (20. mjesto), 3x K-a (9. mjesto) te 1971. u Meranu 3 x K-1 (7. mjesto) Na prvenstvima Jugoslavije i SR Hrvatske osvajao je naslove u slalomu i spustu od 1964. do 1990. Bio je prvak Jugoslavije u slalomu u K-1 1975.; 3 x K-1 1977. i 1982; 3 x C-2 1984. i u spustu C-2 1966, 1984, 1985. i 1988; 3 x K-1 1964. i 3 x C-2 1978, 1983, 1987, 1988, 1989. i 1990. Zadnji naslov prvaka države osvojio je sa 48 godina!

U KK Končaru 1986., izradio je plan te potom i proveo program pod nazivom „Kako do svjetskog prvaka“. Plan se počeo ostvarivati 1990., kada je

12

Tomislav Crnković postao svjetski juniorski prvak u spustu C-1.

Bio je selektor Jugoslavije u spustu od 1989. do 1991. i trener Hrvatske u spustu od 1992. do 1998.

Kao klupski i reprezentativni trener odgojio je generaciju istaknutih kajakaša među kojima su Tomislav Crnković, Željko Petrić, Tomislav Hohnjec, Tomislav Lepan, Goran Čokor i Emil Milihram.

U razdoblju od 1990. – 1997., osvojio je kao izbornik i trener sedam zlatnih medalja na seniorskim i juniorskim svjetskim i europskim prvenstvima.

Dobitnik je Nagrade Fair Play Sportskih novosti 1977. i Nagrade Tehničke kulture „Zlatna krila“ 1989.

Bio je kao član Hrvatskog kajakaškog saveza, član prve utemeljiteljske Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora, koji je osnovan 10. rujna 1991. Dubravkova (za prijatelje Čiči) sportska karijera trajala je preko 30 godina, odgajao je prvake, ali i ljude.

Sahranjen je na krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.

Jurica Gizdić

ZNANOST I ŠPORT

Institut za bolju budućnost OLIMP ■ 42 ■

Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Ilustracija: HENRIETTA ROLLINS

Da promatranje športa izvan ukupnog društvenog konteksta dovodi do stagnacije ili čak degradacije športa uvidjele su brojne države svijeta, a rješenje svih navedenih problema pronašle su u osnivanju nacionalnog instituta za šport

kodnevno vidimo i osjećamo, a tiče se športske i šire društvene stvarnosti, standardna podjela protagonista na pobjednike i gubitnike ne čini se toliko bitna ili precizna kao podjela na one koji konflikt rješavaju na razini problema, uvažavajući pojedinca ili grupu ljudi koji imaju drugačiji stav i na one kod kojih se sukob prije ili kasnije spušta na osobnu razinu, kod kojih se želja za rješavanje problema zamjenjuje željom da se osudi i eliminira svatko tko se ne uklapa u njihovu sliku svijeta.

Iako politička ili športsko-politička arena nije tema ovog članka, već šport u jednom užem smislu, čini se da je vještina prevladavanja stresa ili konflikta polazna osnova za osvjetljavanje brojnih pitanja, počevši od onih: „Zašto neki športaši nakon športske karijere uspješno nastave neku drugu profesionalnu karijeru, za razliku od drugih?“ ili „Zašto neka društva koriste šport u cilju promicanja širokog spektra zdravstvenih, obrazovnih, kulturnih, psiholoških, moralnih, ekonomskih i drugih vrijednosti, dok druga vrlo malo koriste te vrijedne alate športa?“

O

sim brojnih zanimljivih, ali i vrlo ozbiljnih tvrdnji utemeljenih na životnom i športskom iskustvu nekih od najistaknutijih ljudi hrvatskog i međunarodnog športa koji su sudjelovali na Godišnjem kongresu trenera Hrvatskog olimpijskog odbora, u jednoj panel diskusiji istaknuta je činjenica kako Hrvatska, iako na samom dnu zemalja Europske unije po postotku državnog proračuna koji se ulaže u šport, spada među prepoznatljivije športske sile u svijetu.

Dok neki taj fenomen tumače kroz genetiku, talent, zdravu hranu, nepostojanje ozbiljnije industrije i

čisti zrak, drugi smatraju kako se na prostoru jugoistočne Europe sudaraju različiti filozofski, kulturni, vjerski i drugi koncepti, stvarajući okruženje konflikta, koji će, ovisno o svjetonazoru i dubljoj percepciji svijeta, neke ljude pretvoriti u svojevrsne predatore, kod drugih - tihih i uglađenih kritičara prostora i vremena u kojemu žive - generirati osjećaj trajne melankolije, naučene bespomoćnosti, dok će treći ovladati vještinom prevladavanja konflikta i na taj način otvoriti vrata prema neslućenim visinama, kako onih u području znanosti i umjetnosti, tako i onih u športu.

Sudeći po svemu onome što sva-

Ako bi ovaj problem postavili pred športske saveze ili klubove, oni bi jasno odgovorili kako se klubovi financiraju – neovisno o tome radi li se o proračunskom ili sponzorskom novcu – isključivo radi športskog rezultata, kategorizacije, interesa medija i tomu slično, kako je jedan širi i sveobuhvatni pristup športu koristan i zanimljiv, ali je športska i životna realnost ipak nešto ozbiljnije – ako nisi na vrhu nestaješ i na tvoje mjesto dolazi onaj gladniji medalje i športskog uspjeha.

Sveučilište, naročito one sastavnice koje se tiču obrazovanja kadrova za potrebe športa – Kineziološki fakultet - vrlo dobro akceptira ovaj problem, međutim, nema naročito značajan utjecaj na donošenje ključnih odluka o tome treba li društvo šport promatrati kroz športski rezultat ili kroz mogućnost ostvarivanja brojnih društvenih, već navedenih dobrobiti.

Slična ili vrlo slična situacija je i kod drugih športskih institucija, ■ 43 ■ OLIMP

ZNANOST I ŠPORT

onih vladinih, ali i nevladinih. Iz tog razloga, iako se danas čini da je većina stvari znanstveno objašnjiva te da je potrebno samo primjenjivati te spoznaje u praksi, brojna pitanja u športu institucionalno još nisu riješena.

Dok su neka od njih vezana za darovite športaše, njihovu ranu selekciju, sustavnu skrb tijekom čitave njihove športske karijere i njihovu integraciju u društvo, druga su vezana uz nacionalnu strategiju zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja, izobrazbu kadrova za organizaciju i upravljanje športskim sustavima, međuinstitucionalno povezivanje sustava športa sa sustavom obrazovanja, zdravstva, vojske i policije, vjerskih organizacija, turizma, gospodarskih institucija i brojnih drugih.

Razlog neriješenih pitanja hrvatskog športa nikako nije nedostatak ljudskih resursa, financijskih sredstava ili nečeg sličnog, već jednostavno činjenica da se svijet mijenja, razvija, preslaže postojeće paradigme i traži nova i kvalitetnija rješenja za dobrobit društva u cjelini, ali i športa kao jedne bitne sastavnice.

Da promatranje športa izvan ukupnog društvenog konteksta dovodi do stagnacije ili čak degradacije športa, uvidjele su brojne države svijeta, a rješenje svih na-

Kineziološki fakultet nema naročito značajan utjecaj na donošenje ključnih odluka o tome treba li društvo šport promatrati kroz športski rezultat ili kroz mogućnost ostvarivanja brojnih društvenih dobrobiti vedenih problema pronašle su u osnivanju nacionalnog instituta za šport. Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija, Italija, Danska, Francuska, Austrija, Singapur, Hong Kong, Italija, Irska, Engleska, Kina, Japan i brojne druge države Europe i svijeta imaju nacionalne i regionalne institute za šport koji surađuju sa drugim športskim organizacijama, domaćim i međunarodnim - savezima, klubovima, sveučilištima, zdravstvenim i svim drugim institucijama, s kojima rade na stvaranju zajedničkih baza znanstvenih radova i svega onoga što može doprinijeti boljem standardu športaša svih razina kvalitete, starosti, afiniteta i sl.

Iako se djelokrug nacionalnih športskih instituta razlikuje po budžetima, broju zaposlenih, viziji i misiji, većina njih bavi se tematikom športskog treninga, športske medicine, športske psihologije, psihoterapije, farmakologije, razvojem novih informatičkih aplikacija,

tehnologija, unaprjeđenju zakonodavnih okvira vezanih uz šport, modela kvalitetnijeg financijskog upravljanja športskim sustavima, edukaciji trenera i administrativnih športskih stručnjaka, organizatora športskih priredbi, rukovoditelja športskih objekata, športskih novinara i tako dalje.

Budući da se radi o institucijama koje nisu vezane niti uz jedan šport posebno, već uz cjelokupni šport i sve njegove segmente, takvi instituti redovito ugošćuju najbolje stručnjake iz cijelog svijeta s ciljem da svoje znanje prenesu trenerima i drugim stručnjacima svih športova.

Pitanja športske etike, socijalne uključenosti, međusobne suradnje športaša različitih športova, ali i brojna pitanja vezana uz talentiranu djecu, prepoznavanje njihovog kreativnog potencijala, stvaralačkog zanosa, ljubavi prema športu i odgovornosti prema cjelokupnoj zajednici, pa čak i razvoj duhovnosti uz pomoć športa (što je slučaj kod Instituta za šport, duhovnost i razvoj koji djeluje u sklopu Sveučilišta Neumann u Philadelphiji), tek su neka od područja interesa nacionalnih športskih instituta.

Osim što športašima nastoji omogućiti da na dispoziciji imaju svu potrebnu materijalnu i stručnu pomoć, jedan od, usudio bih se reći, najorganiziranijih nacionalnih športskih instituta, AIS (Australski institut za šport), itekako vodi računa ne samo o uvjetima treninga i potrebama športaša visokih performansi, već i o njihovim obvezama prema društvenoj zajednici.

Primjerice, elitni športaši prije pojavljivanja u medijima prolaze tečaj gdje nauče kako poruke i spoznaje do kojih su došli kroz šport, mogu uz pomoć medija najkvalitetnije prenijeti u javnost. Uz brojne društveno koriste aktivnosti

OLIMP ■ 44 ■

kojima rukovodi AIS, kroz program Lifeline („Linija života“), bivši i aktualni vrhunski športaši skrbe o socijalno ugroženim kategorijama, mentalno bolesnim građanima, potiču senzibilitet javnosti prema ugroženim kategorijama ljudi, umanjuju stigme oko mentalnih i brojnih drugih bolesti.

Neovisno o tome, djeluju li instituti športa ili zavodi u sklopu Sveučilišta i visokoškolskih obrazovnih institucija, kao što je to primjer u Hrvatskoj, ili djeluju samostalno, a kroz suradnju s obrazovnim i drugim institucijama generiraju novu vrijednost, sigurno je da će daljnja evolucija športa biti vezana uz brzinu i kvalitetu povezivanja sustava športa sa drugim institucijama društva u zemlji i inozemstvu.

Jednako tako, usudio bih se zaključiti, ako doista uz pomoć športa želimo stvoriti zdravo i prosperitetno društvo, prepoznavanje, selekcija i priprema športaša neće samo biti odgajanje budućih športskih prvaka, već i odgajanje kvalitetnih ljudi koji će sreću i životno ispunjenje pronalaziti u tome da dio svog vremena, znanja, karizme i vizije prenesu na buduće generacije.

Na djecu koja tek trebaju prepoznati svoje potencijale, postati najbolja verzija sebe, ali i na ostale, pomalo zaboravljene pripadnike društva, kojima susret sa bivšom športskom zvijezdom pomaže da u njima oživi duh pobjednika, da ne posustaju u svakodnevnoj borbi koja se zove život.

National Sports Institutes In their wish to reach a compromise between individual and collective interests, between current successes and long-term effects, numerous countries of the world established the national sports institutes. Although their scope varies by budget, number of employees, vision, mission, most sports institutes deal with the topic of sports training, linking the sports system with numerous other national and international institutions, collecting scientific papers from around the world, integration of athletes into social life, training of coaches and sports staff, exploring new technologies, etc.

As national sports institutes do not advocate the interest of one sport or group of sports, but of sports as a whole, they are not influenced by local sports and other policies, they generate enough knowledge, time and energy to produce quality studies and come up with numerous answers related to gifted athletes, athletes’ dual career, development of sports in terms of improving the legislative, financial, psychological, social and other frameworks.

Besides one of the most organized national sports institutes - the Australian Institute of Sport, there are also high quality institutes that operate in the United States, Canada, China, Italy, Denmark, Hong Kong, China, England, Ireland, Austria and many other countries in Europe and in the world.

Miroslav Hrženjak ■ 45 ■ OLIMP

Piše: SAŠA CERAJ

Jednako kao i prije 56 godina, Japan će od Olimpijskih igara ponovo učiniti „tehnološke igre“ koje će utjecati na razvoj japanskog društva, na buduće domaćine Olimpijskih igara, na športska natjecanja, ali i svijet i njegov tehnološki napredak u cjelini

OLIMP ■ 46 ■

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

U susret „tehnološkim“ Igrama N ešto više od pola godine dijeli nas od početka Olimpijskih igara u Tokiju 2020.; Igara koje će kao i one prethodne u istom gradu, održane 1964. godine, drastično promijeniti Japan kao državu.

Prema najavi Organizacijskog odbora Igara XXXII. Olimpijade, Olimpijske igre 2020. biti će najinovativnije do sada, a oslanjat će se na tri temeljna načela koja će izmijeniti svijet: stremljenje k višim ciljevima i postizanje najboljeg osobnog dosega, jedinstvo i prihvaćanje različitosti te stvaranje ostavštine za budućnost.

Iako ova načela naoko izgledaju kao dobro zvučeći politički metajezik, kada se radi o Japanu ne treba ih olako shvatiti. Naime, iza navedenih popularnih slogana pretvorenih u formu, skriva se – još zasad – bombastični sadržaj koji će 2020. revolucionirati Igre, Japan, te „pogurnuti“ Svijet u novom smjeru, posebice onom tehnološkom.

Ono što je posebno zanimljivo je to što će će Tokio tehnološki zamah bazirati na postojećim športskim borilištima izgrađenima za Igre 1964., poput Nippon Budokkana za džudo, parka Baji Koen za konjičke športove i nacionalne gimnazije Yoyogi za rukomet. A tokijski nacionalni stadion - na kojem će se održavati ceremonija otvaranja i zatvaranja te atletska natjecanja - bit će u potpunosti preuređen i zamijenjen novom arenom.

Japan je prva država koja je organizirala i predstavila Olimpijske

igre Aziji, organiziravši Igre 1964. (ljetne Tokio), 1972. (zimske Sapporo), 1998. (zimske Nagano) i sad, eto, 2020. (ljetne, ponovno Tokio).

Upravo ljetne Olimpijske igre održane u Tokiju 1964. godine predstavljale su snažan tehnološki napredak uvevši cijeli niz revolucionarnih ideja koje su sve redom uspješno provedene te predstavljaju ostavštinu i podlogu za Igre nakon 56 godina.

Noviteti uvedeni za Igre 1964. bili su satelitski TV prijenos, nova motka od staklenih vlakana (fiberglasa) u disciplini skok s motkom, dodirne ploče za mjerenje vremena smještene u bazenima za plivanje i nova podloga za trčanje u atletici – predstavljajući time odskočnu dasku za nove Igre koje su i dočekane 2020. godine.

U jeku hladnoga rata između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država i na samom početku

„ratova zvijezda“ započetih 1957.

Sputnikom (umjetnim satelitom lansiranim u Zemljinu orbitu koji je otvorio mogućnost korištenja satelita u komunikacijske svrhe) te samo godinu dana prije početka Olimpijskih igara u Tokiju 1964., lansiran je i američki komunikacijski satelit Syncom II. Uloga navedenog satelita bila je omogućiti telefonsku komunikaciju diljem svijeta - što nije prošlo neopaženo od Organizacijskog odbora Igara 1964. - te je Tokio kontaktirao s Wasingtonom s upitom može li se provesti prijenos TV signala putem satelita i na taj način omogućiti, po prvi puta u povijesti, simultano TV praćenje Olimpijskih igara na više kontinenata.

Nakon premještanja i testiranja satelita Syncom II s pozicije iznad ■ 47 ■ OLIMP

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Atlantika nad Pacifik, te prilagodbe potrebnih radio frekvencija, lansiran je Synocm III koji je po prvi puta omogućio gledateljima od SAD-a, preko Kanade, Europe pa sve do Azije, uživo praćenje Olimpijskih igara na malim ekranima. Ono što se danas podrazumijeva, prije 56 godina predstavljalo je revoluciju u komunikacijskom smislu i novi iskorak u tehnologiji čije plodove svijet i u 21. stoljeću i dalje koristi.

Motka od staklenih vlakana (fiberglasa) u disciplini skok s motkom, prošla je dalek put u pogledu materijala i primjene. Kao disciplina uvedena je u drugoj polovici 19. st. u SAD-u i Europi. U početku je korištena kao drvena ili bambus motka, dok istinski kuriozitet predstavlja vizionarski pristup Pierrea de Coubertina koji je skok s motkom uvrstio u program prvih modernih Olimpijskih igara održanih u Ateni 1896. godine.

Od predstavljanja na prvim Igrama, skok s motkom započeo se snažnije razvijati te je od bambusa, pa preko metalnih motki i različitih vrsta doskočišta, na kraju - zahvaljujući upravo NASA-inom razvoju svemirske tehnologije - došao do motke od staklenih vlakana (fiberglasa).

Revolucionarnost materijala ogledala se prvenstveno u povećanoj fleksibilnosti, a samim time i oslobađanju veće količine kinetičke energije od one kod bambusa i metala, omogućivši savijanje motke od 45 stupnjeva na novih 90 stupnjeva što je pak rezultiralo dosezanjem visina iznad pet metara (posebice športašima poput Freda Hansena, zlatnom olimpijcu koji je postavio novi svjetski rekord od 5,28 metara, a koji je danas povećan za gotovo jedan metar djelomično zahvaljujući i materijalima uvedenim 1964.).

S druge strane, Olimpijske igre u Rimu 1960. godine upozorile su na delikatnost sustava i mogućnost ljudske pogreške u procesu mjerenja, pa su na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. po prvi puta predstavljene ploče za mjerenje vremena u plivanju, a koje su postavljene u modificirane bazene za tu namjenu, svjedočeći još jednom izraziti tehnoOLIMP ■ 48 ■

loški napredak koji su Igre u Tokiju te godine omogućile.

Uz navedene izmjene Igre su predstavile i iskorak na području podloge za trčanje koja će s vremenom osigurati i izmjene na području športske obuće (šprinterice s kraćim čepovima), a samim time biti i dobrim dijelom odgovorne za spuštanje ispod čarobne brojke od 10 sekundi u trčanju na 100 metara (Meksiko 1968.; Jim Hines 9.95 sekundi na tartanskoj podlozi, čime je srušen rekord star 15 godina).

Danas kroz više najava znamo kako će Igre 2020., putem revolucionarnih

U skladu s umjetnom inteligencijom, možda najočekivaniji trenutak biti će predstavljanje futurističkih robota koji će pomagati gledateljima, športašima i službenom osoblju.

Međutim, uz pružanje pomoći ljudima, roboti će također moći prenositi zvuk i sliku sa športskih borilišta na udaljene lokacije te time omogućiti gledateljima iskustvo gledanja „s terena“.

Robotizirane će biti i maskote Igara 2020., Miraitowa i Someity, čiji razvoj potpisuje Toyota, a zadatak im je dočekat športaše i posjetitelje pri čemu će reagirati ljudskim pokretima, poput rukovanja, mahanja te raznih izraza, mimike i ekspresija

tehnologija, donijeti inovacije na širokom rasponu područja - počevši od 5G platforme koja otvara put razvoju gigabajtne internetske povezanosti i propusnosti, novih mobilnih rješenja i umjetne inteligencije (AI), te inovativnih rješenja za imersivno-virtualne medije, pametne gradske aplikacije i napredne usluge emitiranja.

lica. Sve navedeno, uključujući i prepoznavanje ljudi, robotima će omogućiti posebne kamere postavljene na njihovim čelima, ali potrebno je reći kako maskote Igara nisu jedini roboti koji će „raditi“ na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Robot T-HR3 dolazi iz obitelji humanoidnih robota koji će odašiljati zvuk i sliku sa športskih borilišta robotima na udaljenim lokacijama koji će pak, ne samo prenositi iskustvo „prisutnosti uz teren“ gledateljima – već čak i oponašati kretnje robota uz teren.

Treći model robota biti će T-TR1 koji dolazi iz obitelji robota virtualne mobilne stvarnosti, a razvio ga je Toyotin institut iz SAD-a. Ovaj model biti će opremljen kamerom i

Značajan iskorak uvesti će se putem 3D praćenja športaša (3DAT) tehnologije kojom će se omogućiti potpuno novo iskustvo povezanosti navijača i športaša, zasnovanog na tzv. kompjuterskom vidu i umjetnoj inteligenciji što će gledateljima omogućiti napredno iskustvo praćenja športskih natjecanja u realnom vremenu.

velikim ekranom te će na taj način omogućiti gledateljima koji neće moći biti prisutni uz teren, osjećaj prisutnosti i gotovo identičnog, ali virtualnog osjećaja sudjelovanja na Igrama i to posebno putem mogućnosti vođenja konverzacije, odnosno razgovora između dviju lokacija. Četvrti model robota koji će „služiti“ na Igrama biti će FSR (Field Suport Robot) čiji će zadatak biti samostalno prikupljanje rekvizita u atletskim bacačkim disciplinama poput koplja, kugle, diska i kladiva.

FSR je opremljen takvim programom koji mu omogućuje izračunavanje optimalnog puta sakupljanja

Prednosti koje tehnologija donosi svakako su značajne i potrebite, međutim, vrlo je važno ne ispustiti iz vida činjenicu da je svaki napredak dobar dokle se nalazi u službi čovjeka i njegova općeg dobra i prijenosa rekvizita, pri čemu će moći izbjegavati prepreke i znatno skratiti vrijeme donošenja bacačkih rekvizita, a što je prije bila zadaća povjerena ljudima. Kako bi na Igrama roboti bili na „visini zadatka“, organizatori namjeravaju provesti 56 različitih testnih športskih natjecanja do mjeseca svibnja 2020. s ciljem otklanjanja bilo kakve moguće pogreške.

Jednako kao i prije 56 godina, Japan će od Olimpijskih igara ponovo učiniti „tehnološke igre“ koje će utjecati na razvoj japanskog društva, buduće domaćine Olimpijskih igara, športska natjecanja, ali i svijet i njegov tehnološki napredak u cjelini.

Korištenje sto posto obnovljivih

izvora energije, zatim male količine plemenitih kovina zlata, srebra i bronce prikupljenih s mobilnih telefona koje će se ugrađivati u 5000 medalja, recikliranje 99 posto materijala koji će se koristiti na Igrama, pružanje usluga taksi vožnje bez i sa vozačem koji će koristiti pametne telefone za otključavanje vrata vozila i plaćanje putovanja, široka prisutnost robota i robotizacija Igara – samo su neki od noviteta koji će dočekati kako gledatelje odnosno navijače, tako i športaše i njihovu pratnju, kao i sve druge sudionike.

Kao što je svaka tehnološka revolucija bila nezaustavljiva – počevši od prve 1784. godine koja je započela inovacijom parnog stroja, preko druge 1870. koja je donijela novu podjelu rada, električnu energiju i masovnu proizvodnju, zatim treće 1969. koja je donijela razvoj elektronike, informatizacijske tehnologije i automatizirane proizvodnje, do četvrte koja je definitivno uvjetovana digitalnom revolucijom i donijet će virtualno-tjelesno povezivanje poznatije pod nazivom umjetna inteligencija (koja se već obilato koristi u raznim oblicima, poput ovih na Igrama 2020. do onih, skrivenijih od očiju javnosti s punom izraženijim terminirajućim učincima), tako će i napredak na polju robotizacije ljudske svakodnevice predstavljati još jedan „automatizam“.

Prednosti koje tehnologija donosi svakako su značajne i potrebite, međutim, vrlo je važno ne ispustiti iz vida činjenicu da je svaki napredak dobar dokle se nalazi u službi čovjeka i njegova općeg dobra.

Da postoje bojazni od negativnog zamaha na području umjetne inteligencije ponajprije je vidljivo iz izjava svjetskih autoriteta na tom polju pa se u skladu s tim možemo samo nadati da nije „prekasno“ i da je Elon Musk u krivu, baš kao i u ožujku 2018. preminuli britanski eminentni znanstvenik i profesor Stephen Hawking koji je smatrao da bi punina razvoja umjetne inteligencije mogla značiti kraj ljudske rase.

LITERATURA: www.olympic.org

Technological Olympics Games Tokyo Olympics are getting closer and these Games, like the previous ones held in 1964, will dramatically change Japan as a state. According to the announcement of the Organizing Committee of the Olympic Games, these will be the most innovative Olympic Games so far, and will rely on three fundamental principles that will change the world: striving for higher goals and achieving the best personal reach, unity and embracing diversity, as well as creating a legacy for the future.

Olympic Games held in Tokyo in 1964 represented a powerful technological advance, introducing a whole series of revolutionary ideas that were successfully implemented and represent the legacy and foundation for these Games that will be held 56 years later.

The innovations introduced for the Tokyo Olympics 1964 were satellite TV transmission, a new fiberglass pole for pole vault, time-measuring touch screen panels placed in the pools, and new athletics pad, all of which represented a foundation for the new 2020 Olympics.

Today we know that 2020 Olympics will, through revolutionary technologies, bring a wide range of innovations in many areas - starting with a 5G platform that paves the way for the development of gigabyte internet connectivity and bandwidth, new mobile solutions and artificial intelligence (AI), as well as innovative immersive virtual media solutions, smart city applications and advanced broadcasting services.

Just like 56 years ago, Japan will turn the Olympic Games into “Technological Games”, which will influence the development of Japanese society, the future hosts of the Olympic Games, sports competitions, but also the world and its technological progress as a whole.

Use of 100% of energy from renewable sources, then small quantities of precious metals gold, silver and bronze collected from mobile phones to be installed in 5,000 medals, then recycling 99% of materials to be used at the Games, providing taxi services without and with a driver that will use smartphones for unlocking vehicle doors and paying for the drive, widespread presence of robots and the robotization of the Olympic Games - are just some of the novelties that will welcome the spectators, athletes and all other participants of the Games.

Saša Ceraj ■ 49 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: CURLING

Piše: ANA POPOVČIĆ

Curling ne samo da je ozbiljan natjecateljski šport koji mnogi igrači vani profesionalno treniraju, te jedan od najpopularnijih športova u Kanadi, već uz svoje ime nosi i pridjev koji mnogi športovi silno žele, a to je – olimpijski šport

OLIMP ■ 50 ■

C

urling je jedan od onih športova koji u Hrvatskoj nemaju neku tradiciju, pa među našim ljudima njegovo spominjanje najčešće izaziva podizanje obrve i pitanje „Kakav je to uopće šport?“.

Još kad tome pridodamo da je jedan od rekvizita u igri i metla, jasno je da svima neupućenima ta aktivnost ne djeluje previše atraktivno ili zahtjevno. No, curling ne samo da je ozbiljan natjecateljski šport koji mnogi igrači vani profesionalno treniraju, te jedan od najpopularnijih športova u Kanadi, već uz svoje ime nosi i pridjev koji mnogi športovi silno žele, a to je – olimpijski šport.

Krenimo od početka. Domovina curlinga po svemu sudeći je Škotska (makar se otprilike u isto vri-

jeme igra javlja i u Nizozemskoj), a razdoblje u koje smještamo njegov nastanak je 16. stoljeće. Naime, između 1500. i 1800. godine, prosječne temperature na sjeveru Europe bile su znatno niže nego u prethodnim razdobljima, a najhladnija faza (takozvano „malo ledeno doba“) trajala je od 1550. do 1700. godine.

Znamo da su u tom razdoblju mnogi ljudi na sjeveru svoje slobodno vrijeme provodili u aktivnostima na ledu - klizanju, sanjkanju, plesanju, šetnji i različitim igrama.

Jedna od tih igara bio je i curling, koji danas kao definirani šport izgleda tako da dvije četveročlane momčadi nastoje uz pomoć četki ili metli smjestiti po osam granitnih kamena što bliže cilju označenom na ledenoj površini. Nadimak za

ovu igru preciznosti i strategije je „šah na ledu“, iako bi nama bliža usporedba bila – boćanje na ledu.

Najraniji, no dijelom osporavani, dokaz o postojanju curlinga je kamen za curling iz 1511. godine koji je slučajno pronađen u Škotskoj prilikom isušivanja jednog jezerca.

Postoje neke naznake da je natpis na kamenu nastao dosta kasnije, ali taj se kamen - kao najstariji dokaz o curlingu - danas čuva u muzeju u Stirlingu. Zanimljivo je da se u istom muzeju čuva i navodno najstarija nogometna lopta (iz 1540.)...

Prvi pisani tragovi o curlingu također dolaze iz Škotske, a odnose se na zapis Johna McQuhina koji je u veljači 1540. godine zabilježio jedan ondašnji dvoboj na ledu. Konačno, dvije slike slavnog flamanskog slikara iz 16. stoljeća Pietera

Bruegela mlađeg, Drugi naziv za igru, koji također sadrže prise još uvijek i danas pokaze igre curling, no nekad koristi, je - “the bez metli. Bruegeroaring game”, zbog love slike prikazuju zvuka koji proizvodi igranje curlinga u kretanje kamena po Nizozemskoj, koja zaleđenim kapljicama je već spomenuta u vode na površini jezera kontekstu nastanka (roar na engleskom Najstariji kamen za ove igre. Naime, u znači - bučiti, rikati). curling na svijetu navedenom razdoblju (a i ranije), Nizozemska i ŠkotNajstarijim curling klubom ska gajile su posebno bliske odnose smatra se škotski Kilsyth Curling kroz trgovinu i kulturnu razmjenu; Club, koji je osnovan 1716., a pripimnogi su se Nizozemci doselili u suje mu se i izgradnja najstarijeg Škotsku, što je između ostalog vidumjetnog jezerca izgrađenog poljivo i kroz povijest nizozemskog sebno za curling. Ipak, povijesno i škotskog jezika, ali i, primjerice, najvažniji klub je, također škotski, kroz povijest golfa.

Royal Caledonian Curling Club koji Naziv curling prvi se put spomije (prema Međunarodnom olimpijnje u pjesmi Henryja Adamsona iz skom odboru) definirao prva služ1620. godine, također u Škotskoj. bena pravila športa.

Olimpijski šport s metlom

Curling u Chamonixu (1924.)

■ 51 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: CURLING

U početku je za igru korišteno obično kamenje koje je na jednoj strani donekle ravno – naravno, bez ručke, različitih veličina, oblika i glatkoće. Neki rani primjerci imali su rupe za prste i palac – slično kuglama za bowling. U svakom slučaju, igrači su imali prilično ograničenu kontrolu nad tim kamenjem te je puno veću ulogu u svemu imala čista sreća. U škotskom Darvelu tkalci su u slobodno vrijeme igrali curling koristeći kamene utege s tkalačkog stana na koje bi stavljali ručku, a u nekim drugim krajevima eksperimentiralo se i s drvetom ili metalnim posudama ispunjenima ledom.

Od 16. do 19. stoljeća curling je bio vrlo popularan u Škotskoj, jer se igrao vani a klimatski uvjeti zimi bili su vrlo odgovarajući (što danas više nisu). Prvi zatvoreni prostori za igranje curlinga spominju se već u drugoj polovici 19. stoljeća u Manchesteru i Southportu, dok je u OLIMP ■ 52 ■

Škotskoj prvi takav prostor sagrađen 1907. u Glasgowu.

Iz Škotske se igra do kraja 19. stoljeća proširila na Švedsku i Švicarsku, a škotski emigranti donijeli su je i u Kanadu gdje je danas curling najrazvijeniji, premda se sada već igra u cijelom svijetu - od Brazila do Novog Zelanda.

Prvi curling klub u Kanadi, Royal Montreal Curling Club, osnovan je 1807., a postoji i danas. U škotskom Perthu nalazi se i Svjetski curling savez (World Curling Federaton), a zanimljivo je da je svoje djelovanje taj svjetski savez započeo kao komisija već spomenutog Royal Caledonian Curling kluba koji je definirao prva pravila.

Prvo svjetsko prvenstvo (Scotch Cup) održano je 1959. godine u Škotskoj, u Falkirku i Edinburghu, a pobijedila je kanadska momčad iz Regine (savezna država Saskatchewan).

Curling je na Olimpijskim igrama zapravo od samog početka, no vrlo sramežljivo. Na prvim ZOI 1924. u Chamonixu rezultati u curlingu nisu bili zavedeni u službeni izvještaj sve do 2008. Naime, sve do tada, to se prvo natjecanje tretiralo kao demonstracijski, odnosno pokazni olimpijski šport.

Demonstracijski olimpijski športovi službeno su na Olimpijske igre uvedeni 1912. i postojali su do 1992.

Najraniji, no dijelom osporavani dokaz o postojanju curlinga je kamen za curling iz 1511. godine koji je slučajno pronađen u Škotskoj prilikom isušivanja jednog jezerca

tenkirchenu) i vrlo blizu Bavarske (1964. u Innsbrucku).

Nezanemariv je broj športova (među njima je i curling), koji su od demonstracijskih postali službeni olimpijski športovi (odbojka, judo, taekwondo, badminton), a možda najneobičniji je slučaj tenisa. Naime, tenis je od početka modernih olimpijskih igara (1896. Atena) bio službeni šport, onda je 1928. maknut sa službenog programa (radi problema oko amaterskog/profesionalnog statusa), pa je 1968. i 1984. bio demonstracijski šport, da bi se 1988. ponovno vratio u službeni program. godine. To su športovi u kojima su natjecanja na Igrama organizirana u svrhu promocije određenog športa koji nije na službenom programu. Medalje s tog natjecanja nisu službene medalje niti se tretiraju kao olimpijske, no najčešće izgledaju jednako - samo manjih dimenzija. Većina demonstracijskih športova su neobični i manje poznati športovi koji su se na OI pojavili samo jednom u tom neslužbenom obliku (npr. puštanje zmajeva, letenje balonom, ribolov, spašavanje, utrkivanje golubova, polo na biciklima, dvoboji pištoljima, skijanje na vodi, sanjkanje sa psima, zrakoplovstvo, kabaddi, pelota, itd.).

Na ovom mjestu svakako treba spomenuti i srodan šport vrlo sličan olimpijskom curlingu - bavarski curling (Eisstockschießen ili ice stock sport), koji je također u dva navrata bio demonstracijski šport na ZOI – iz razumljivih razloga bilo je to onda kada su Igre održane u Bavarskoj (1936. u Garmisch-Par-

Na sličan način je curling (sada kada je prvo natjecanje 1924. priznato za službeno) na prvim ZOI bio na programu, već na sljedećim Igrama maknut je s programa, da bi nakon toga 1932. u Lake Placidu, 1988. u Calgaryju i 1992. u Albertvilleu bio demonstracijski šport.

Konačno od 1998. i OI u Naganu postaje službeni zimski olimpijski šport.

Od (ponovnog) uvođenja curlinga na olimpijski program 1998., najuspješnija država u tom športu je Kanada. Također od 1998. postoje natjecanja u muškoj i ženskoj konkurenciji, a mješovita, muškoženska kategorija uvedena je 2018. na ZOI u Pyeongchangu.

LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. https://www.scottishcurling.org/curling-history/ history-of-the-game/ https://en.wikipedia.org/wiki/Curling http://flemish.wp.st-andrews. ac.uk/2016/02/15/613/ https://curling.hr/hrvatski-curling-savez/

Olympic sport with a broom Curling is one of those sports that do not have a tradition in Croatia, which is why among our people its mentioning most often raises an eyebrow and a question: “What kind of sport is it anyway?”

Furthermore, when we add that one of the game props is a broom, it is clear that to all those unfamiliar with this sport this activity does not seem too attractive or demanding. But curling is not only a serious competitive sport that many players abroad train professionally and one of the most popular sports in Canada, but also carries with its name the adjective that many sports strongly want, and that is - Olympic sport.

Homeland of curling is by all accounts Scotland (though at about the same time the game emerged in the Netherlands), and the period in which we locate the emergence of the sport is the 16th century. Specifically, between the years 1500 and 1800, average temperatures in northern Europe were much lower than in the previous periods, and we know that during the mentioned period many people in the north spent their free time in activities on ice - ice-skating, sledding, dancing, walking and various games. One of those ice games is curling.

From Scotland, the game spread to Sweden and Switzerland by the end of the 19th century, and Scottish emigrants brought it to Canada, where curling is most developed today, even though it is now being played all over the world - from Brazil to New Zealand.

Curling competition at the first Winter Olympic Games in 1924 was recognized as official. Curling was removed from the program at the next Games and afterwards – at the Lake Placed Olympics in 1932, Calgary Olympics in 1988 and Albertville Olympics in 1992 - it was a demonstration sport. Finally, since 1998 and the Olympics in Nagano curling became the official winter Olympic sport.

Ana Popovčić ■ 53 ■ OLIMP

Istra, Hrvatska

Sve je spremno za vaše treninge u blizini mora.

Pripreme profesionalnih sportaša i rekreativaca | Četiri sportska centra | Zatvorena i otvorena igrališta, teniski tereni | Hotelski smještaj i prehrana prilagođeni sportašima | Biciklističke staze

www.myporec.com

ŠPORT NA INTERNETU › karate.hr‹

Aplikacija Hrvatski karate savez svakim danom ima sve više korisnika

Uz mrežne stranice te profile na Facebooku i Instagramu, Hrvatski karate savez napravio je korak dalje aplikacijom HKS. Pod pretpostavkom da će za pet godina aplikacija biti instalirana na oko 25 000 pametnih telefona, riječ je o vrlo moćnom mediju kojim se karate i aktivnosti Saveza dodatno predstavljaju javnosti

Pregledno i informativno: internetske stranice Hrvatskog karate saveza Nitko više ne može zanemariti društvene mreže: profil na Facebooku OLIMP ■ 56 ■

G

odine 2020. karate će prvi put biti i olimpijski šport – vraća se u Japan, ali na tome zasad i ostaje. Naime, nakon Tokija, u Parizu 2024. više ga nema u olimpijskoj obitelji. Šteta, jer riječ je o drevnom športu koji je vrlo raširen, a biti dijelom olimpijske obitelji svakako znači i dodatnu popularnost. No, Međunarodni olimpijski odbor zasad je nepopustljiv.

Karate je i u nas vrlo popularan i rasprostranjen — s više od 10 000 aktivnih športašica i športaša u 183 kluba, 400 trenera i 130 sudaca, Hrvatski karate savez (HKS) jedan je od najbrojnijih domaćih nacionalnih športskih saveza, a karate je zastupljen u cijeloj Hrvatskoj: klubovi, županijski i gradski savezi aktivno djeluju od Vukovara do Dubrovnika, s ponosom ističe predsjednik Saveza Davor Cipek.

Procjenjuje da još dosta mladih aktivno trenira karate u našim klubovima, ali nisu registrirani kao natjecatelji. To će se uskoro promijeniti jer HKS-a od 1. siječnja 2020. uvodi obvezu da članice Saveza moraju registrirati sve svoje članove, pa će se sadašnja brojka vjerojatno znatno povećati. A time i gužva u dvoranama, koja nikome ne smeta.

Naime, na domaćim turnirima u prosjeku sudjeluje oko 500 natjecatelja pa se često događa da se dvije domaće priredbe iz službenog kalendara održavaju isti vikend — primjerice jedan turnir u Dalmaciji, a drugi istodobno u Slavoniji. Tada na borilištima u športskim dvoranama ima i više od 1000 mladih natjecatelja.

— Ne umanjujući vrijednosti ostalih športova, na temelju ovih brojki i zahtjevnog sustava koji uspješno odrađujemo, svrstavamo se u popularnije i organiziranije nacionalne saveze — veli Cipek.

Hrvatski karate savez bio je jedna od prvih članica Europske karate federacije koja je još krajem 90-ih imala svoje mrežne stranice. No, priznaje Cipek, s vremenom su se sve manje koncentrirali na važnost internetskih stranica te su one u jednom razdoblju bile dosta

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

godina instalirati na oko 25 000 pametnih telefona.

Time se karate i sve aktivnosti Saveza približavaju većem broju ljudi, što je odlična promocija u široj javnosti.

Dosadašnjim statistikama o praćenju društvenih mreža, posebno u posljednjih godinu dana, u Savezu su vrlo zadovoljni te u tom smjeru razvijaju dostupnost i izgled i mreža i aplikaciju.

I Instagram je dio medijskog paketa HKS-a

manjkave i neažurirane. Danas se redovito dopunjuju važnim obavijestima, najposjećenije su rubrike novosti i rezultati, a tu su i profili na Instagramu (karate.hr) i Facebooku (Hrvatski karate savez — Croatian Karate Union). Iako novca nikad nema dosta za sve, osigurano ga je dovoljno da internetske stranice izgledaju moderno, da se proširuju i da svi posjetitelji mogu pronaći ono što ih zanima.

Osim društvenih mreža, HKS je sa svojim partnerom razvio aplikaciju za pametne telefone — HKS — koja je dostupna svim članovima Saveza, ali i onima koji su zainteresirani za karate, a još nisu izravno uključeni u rad Saveza ili nekog kluba.

— Silno smo ponosni na taj projekt i svaki dan bilježimo sve veći broj instaliranih aplikacija na pametnim telefonima — govori Davor Cipek.

Pribroji li se registriranim članovima, kojih je 10 000, sve one koji su neizravno uključeni u karate dok prate svoje najmlađe članove na natjecanjima (ponajprije se tu misli na roditelje, braću i sestre te ostale članove obitelji i prijatelje), u Savezu zaključuju, a to je i cilj, da će se aplikacija u idućih dvije do pet

Karate kao olimpijski, a onda opet neolimpijski šport bio je svojedobno velika medijska tema. Što Cipek misli o tome?

— Olimpijske igre u Tokiju ostvarenje su sna mnogih generacija karataša, no mnogi od nas u prvim trenucima slavlja i radosti nisu bili svjesni što to donosi. Naime, karate se preko noći počeo profesionalizirati, u čemu su prednjačile znatno veće zemlje i bogatiji nacionalni savezi.

Kvalifikacijski sustav natjecanja športašicama i športašima vrlo je naporan, a nacionalnim savezima i vrlo skup jer se natjecanja održavaju svih 12 mjeseci godišnje na svim kontinentima.

HKS je, dodaje naš sugovornik, na vrijeme počeo rješavati brojne preduvjete kako bi se naše najbolje seniorke i seniori kvalificirali za Tokio. Pritom naglašava izniman odnos i suradnju s Hrvatskim olimpijskim odborom i njegovim stručnim službama, kojima u ime karate obitelji iskreno zahvaljuje.

Već je sam status olimpijskog športa pridonio povećanju zanimanja mladih za treniranje, a Cipek vjeruje da će pravu popularnost dodatno dobiti ako se netko od naših športašica i športaša kvalificira za Tokio i postigne rezultat kojem se u Savezu nadaju i za koji vjeruju da je ostvariv.

— Mislim da bi to bio najljepši dar svim članovima HKS-a koji će 2020. obilježiti i proslaviti uspješnih 50 godina rada i postojanja — kaže predsjednik Saveza.

Rezultati s velikih međunarodnih natjecanja, koji se poprate u sve brojnijim medijima svih vrsta, uvijek utječu na povećanje zani-

Karate smartphone app Karate is very popular and widespread in Croatia with more than 10,000 active female and male athletes in 183 clubs, 400 coaches and 130 judges the Croatian Karate Federation (HKS) is one of the largest Croatian national sports federations.

As one of the first members of the European Karate Federation, the Croatian Karate Federation has its own website karate.hr - regularly updated with important announcements (the most visited sections are news and results) - since late 90’s, as well as profiles on Instagram (karate.hr) and Facebook (Croatian Karate Union).

In addition to the enhanced social networking activities, the Croatian Karate Federation has developed a smartphone application - HKS - available to all the members of the Federation, as well as those who are interested in karate and are not yet directly involved in the work of the Federation or a certain club. The number of app users grows every day, and assuming that it will be installed on about 25,000 smartphones in five years, it is a very powerful medium for further presentation of karate (Olympic sports at the Tokyo Olympics 2020) and Federation activities to the public.

Marijana Mikašinović

manja djece za neki šport, pa tako i karate. Primjerice, nakon osvajanja zlatnog odličja Ivana Kvesića na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Madridu 2018. godine, HKS je naručio statističko izvješće da bi se doznalo koliko je medijski, i Savez i šport, bio zastupljen u javnom prostoru u tom razdoblju. Rezultati su bili iznimno pozitivni i većina je članica HKS-a registrirala više novih natjecatelja nego je to uobičajeno.

Svim svojim aktivnostima, pa tako i mrežnim, Savez ujedno popularizira karate, taj bazični šport koji razvija samopouzdanje, disciplinu, kontrolu svijesti, razvija sve motoričke i funkcionalne sposobnosti. Strategiju daljnjeg razvoja ima, ima i visokoobrazovane, stručne i marljive ljude s idejama, tvrtke koje mu pomažu u radu… Nastup u Tokiju bio bi lijepa nadogradnja svemu tome.

■ 57 ■ OLIMP

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

PEDESET GODINA KARATEA U KARLOVCU: od Feitla do Povrženića Autor: Marijan Bakić Recenzenti: Želimir Feitl,s Dario Keča, Ivan Puklavec Godina i mjesto izdavanja: 2019., Karlovac Stranica: 136 Format: 22,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: Karate klub Karlovac 1969 Tisak: Tiskara Pečarić - Radočaj, Karlovac Dostupnost i info: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Gradska

knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, Karlovac, knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora Cijena: prigodno izdanje

D

ok naslov ove knjige jednoznačno otkriva njen sadržaj, podnaslov laicima postavlja enigmu. Srećom, autor je razrješava već u predgovoru objašnjenjem da se željelo povezati „one koji su povijesno najvažnija karika u lancu postojanja jedne sportske udruge…“, pa su na koricama istaknuti prvi i posljednji najuspješniji pojedinac kluba.

Dino Povrženić aktualno je prvo ime Karate kluba Karlovac, a Želimir Žiga Feitl osim što je to bio prvih godina postojanja Kluba, bio je i mnogo više od toga.

Iako u to vrijeme odličan rukometaš kojemu se smiješila prvoligaška karijera u zagrebačkom Medveščaku, Feitl je bio taj koji je 1969. potaknuo osnivanje Karate kluba Karlovac. Bio je i prvi karlovački reprezentativac Jugoslavije u karateu, a od sredine ‘70. godina prošlog stoljeća i vanjski suradnik tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je i izbornik i trener reprezentacije Jugoslavije te direktor Hrvatske karate reprezentacije…

Kako autor navodi, ovo je peta knjiga o povijesti Karate kluba Karlovac, pa se nastojalo izbjeći ponavljanje a obogatiti je većim brojem fotografija koje su za potrebe ove knjige izašle iz privatnih, fotoreporterskih i inih arhiva kako bi ostale ovjekovječene između korica.

Iako donosi i kratak pregled karatea u svijetu i Hrvatskoj, monografija je prvenstveno podsjetnik na djelovanje Kluba, razvojni put karatea u Karlovcu te na sve one koji su u karlovačkom karateu ostavili trag. „Nemamo dvoranu, nemamo sredstva ali imamo volju i ideje.“, zapisao je Zdravko Lipošćak u svojim sjećanjima na prve dane stvaranja Kluba. U tim sjećanjima ostaje i podatak da u početku zanimanje za karate u Karlovcu i nije bilo veliko. Ipak, ujesen 1969. klub je brojio 80 članova među kojima i šest djevojčica.Ženska sekcija počela je organizirano djelovati 1973. a okupljala je više od 30 djevojaka.

Osim državnog reprezentativca Želimira Feitla, sedamdesete su iznjedrile i nekoliko republičkih odnosno reprezentativaca Hrvatske iz redova Karlovčana.

U svom povijesnom dijelu monografija prati ligaška natjecanja, uspjeh na turniru u Grčkoj krajem 1985., upoznaje čitatelja s čelništvom i trenerima karlovačkog kluba, podsjeća na činjenicu da su se članovi kluba među prvima odazvali pozivu u Domovinski rat…

Ratne i poratne godine donose novu generaciju i nove uspjehe karlovačkih karataša. Vjesnik novog vala, Mladen Vulović, osvaja broncu na kadetskom europskom prvenstvu 1994., a monografija kronološki bilježi sve uspjehe, imena i crtice o istaknutim članovima kao i činjenicu da karate dolazi na listu prioritetnih sportova Grada.

Iako je mijenjao ime, Karate klub Karlovac vrijednim ostvarenjima i iznimnim pojedincima ostao je prepoznatljiv simbol grada tijekom polustoljetnog trajanja.

OLIMP ■ 58 ■

DOMAĆI TEREN: Sociokulturno istraživanje hrvatskog sporta Autor: Ozren Biti Recenzenti: dr. sc. Ivan Đorđević, dr. sc. Marko Mustapić Godina i mjesto izdavanja: 2018., Zagreb Stranica: 278 Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: meki Nakladnik: Institut za etnologiju i folkloristiku Oblikovanje i priprema za tisak: Vesna Beader Tisak: Denona Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveu-

čilišne, gradske i narodne knjižnice u RH, Knjižara Dominović, Zagreb Cijena: 100,00 kn

O

va se knjiga bavi hrvatskim športom u razdoblju od osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. godine pa sve do današnjih dana. U deset poglavlja raspravljaju se raznovrsni fenomeni koji su tvorbeni elementi cjeline imenovane „hrvatskim sportom“. To uključuje športove, športske događaje i aktere športa, ali isto tako i razne prakse, pa i probleme karakteristične za šport u hrvatskom podneblju.

Raspravu o športu u hrvatskom kontekstu otvara poglavlje „Sport, politika i ideologizirana znanost“. Ono donosi promišljanja znanstvenika iz Hrvatske i njezina okruženja koji problematiziraju ulogu športa u društvu i formiranju/očuvanju nacionalnog identiteta.

U sljedećem poglavlju autor testira uvide hrvatske sociologije športa na podlozi teorije Pierra Bourdieua, dok u trećem, pričom o držanju ruke na srcu, u knjigu uvodi primjere iz hrvatskog suvremenog športa. Akteri ovog poglavlja, koje tematizira nacionalne identifikacije i rituale u sportu, uz teoretičare nacije postaju i vrhunski hrvatski treneri - Ćiro Blažević i Lino Červar. Četvrto poglavlje propitkuje kategorije nacionalnog športa putem kategorije športske nacije kao njezina svojevrsnog kontrapunkta, pri čemu autor analizira „slovenski skijaški fenomen u kasnosocijalističkoj Jugoslaviji“, a u poglavlje – „Muška retorika i ženska motorika: Očevi i kćeri hrvatskog postsocijalističkog sporta“ – čitateljevu pažnju usmjerava na rodne i dobne identitete, analizirajući primjere športskih postignuća Janice Kostelić i Blanke Vlašić, koji su upozorili da uspjesi nužno ne moraju „biti plod sustava“.

Propitujući politizaciju domaćeg nogometa kroz regionalna trvenja, autor na primjeru transfera Nike Kranjčara iz zagrebačkog Dinama u splitski Hajduk ujedno analizira „ritual dočeka sportaša“.

Prožimanje športa i popularne kulture predmet je sedmog poglavlja, dok osmim aktualizira temu športskih objekata „kao fizičkih prostora u kojima se odvija igra“ te njihovo odvajanje od te prvotne namjene, čime otvara za 21. stoljeće vrlo zanimljivu temu – „kako se i gdje danas najviše prati, odnosno konzumira sport“, stvarajući odličan uvod u propitivanje fenomena „brzorastuće reklamne industrije koja koristi sport kao atraktivan sadržaj“.

U devetom poglavlju na red dolaze pitanja – „zašto baš pivo dolazi uz nogomet i otkada je tomu tako“? ili zašto muškarci u reklamama „prate nogomet s kauča u dnevnom boravku ne bitno rjeđe no što to čine na stadionu ili u kafiću“?...

Ovu zanimljivu i širokoobuhvatnu studiju športa autor zaključuje otvaranjem još jednog fenomena – sportskog klađenja - pa zaključuje da se ono „približava radu i poduzetništvu u širem smislu“ a „predstavlja i specifičnu reakciju na izazove društveno-političkog i gospodarskog trenutka“.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

HRVATSKI NOGOMET U DOBA CARA, KRALJA, POGLAVNIKA I MARŠALA

JOSIP ČORAK: Hrvački as iz Like

Autor: Davor Kovačić Recenzenti: dr. sc. Mario Jareb, dr. sc. Ivica Šute Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 384 Format: 20 x 26 cm Uvez: meki, s klapnama Nakladnici: AGM i Hrvatski institut za povijest Oblikovanje i priprema za tisak: AGM Tisak: Vjesnik, Zagreb Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveučiliš-

Autor: Eduard Hemar Godina i mjesto izdavanja: 2018., Zagreb Stranica: 208 Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi Nakladnici: Libera Editio i Hrvački klub Lika Oblikovanje i priprema za tisak: Alan Čaplar – Urednik d.o.o.

Tisak: OG grafika d.o.o.

Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu,

O

K

ne, narodne i gradske knjižnice te knjižare u RH Cijena: 240,00 kn

va monografija donosi prikaz razvoja nogometa, od obične plebejske igre (…) do „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. Osim razvoja nogometne igre na hrvatskim prostorima, prikazan je i utjecaj raznih političkih i društvenih događaja koji su se odrazili i na odnose u nogometu - ističu nakladnici, pa dodaju: „Nogomet se u Hrvatskoj pojavio za Austro-Ugarske Monarhije krajem 19. stoljeća i počeo se razvijati početkom 20. (…) kada se ova državna tvorevina počinje raspadati.“, a upravo to razdoblje obuhvaća prvo poglavlje.

Drugo poglavlje vodi nas u Kraljevinu SHS odnosno Jugoslaviju od 1918. do 1941., u osnivanje i premještanje Jugoslavenskog nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, u položaj nogometa i igrača te prvenstva Kraljevine Jugoslavije u ozračju političkih sukoba Hrvata i Srba.

Razdoblje je to začetaka ženskog nogometa i prvog radijskog prijenosa…

Prikaz prilika u nogometu po osnivanju Nezavisne države Hrvatske, zalaganje za amaterizam i ukidanje profesionalizma, tematizira treće poglavlje u kojem pratimo Nogometnu ligu NDH, međunarodne susrete, sukobe i represivne mjere prema igračima i nogometnim dužnosnicima kao i okolnosti u kojima se Hajduk našao između aspiracija Italije, NDH i partizana.

U četvrtom smo poglavlju uz hrvatski nogomet u razdoblju od kraja II. svjetskog rata do kraja ’50. godina 20. stoljeća. Pratimo osnivanje i djelovanje Nogometnog saveza Jugoslavije, novih klubova i poslijeratna prvenstva, svjedočimo novim zalaganjima za amaterizam te pratimo dovođenje i prelaske igrača iz kluba u klub i u inozemne klubove kao i nepravilnosti u jugoslavenskom nogometu tog razdoblja.

Peto poglavlje odnosi se na razdoblje ‘60. godina prošlog stoljeća i uvođenje profesionalizacije u jugoslavenski nogomet, dok su šesto i sedmo rezervirani za pojavu tehnomenadžera i pokušaj reorganizacije jugoslavenskog nogometa na temelju Zakona o udruženom radu te borbu za ravnopravne odnose u nogometu u ozračju liberalnih i nacionalnih strujanja sedamdesetih. Tu je i pregled razdoblja jugoslavenskog nogometa poslije Tita, prikaz nepravilnosti koje su dovele do kontrole Službe državnog knjigovodstva i afere Šajber, koja je baš kao i navijački incidenti obilježila osamdesete.

Osamdesete donose i medicinski i psihološki profil jugoslavenskog nogometaša te prikaz ženskih nogometnih prvenstava.

Epilog je rezerviran za „Prikaz klupskih nogometnih prvenstava u socijalističkoj Jugoslaviji s posebnim osvrtom na rezultate „velike četvorke“, a da nogomet nije „samo sport“ i da nije „samo igra“ potvrđuje i posljednja rečenica zaključka: „U svim političkim sustavima i društvima u kojima se Hrvatska nalazila u 20. stoljeću nogomet se nije smatrao samo igrom i razonodom, nego često i zamjenom za rat.“

sveučilišne, narodne i gradske knjižnice Cijena: 150,00 kn

ad je o biografiji Josipa Čorka riječ možda je najbolje krenuti od kraja, od sukusa koji bi glasio: osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu, trećeplasiran s reprezentacijom Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1970. u Edmontonu, europski prvak i osvajač trećeg mjesta momčadski s europskog prvenstva u Modeni 1969. te dva treća mjesta, pojedinačno i momčadski, s EP 1970.; nositelj bronce s Balkanskih igara 1966., dva srebra (u grčko-rimskom i slobodnom stilu) s Mediteranskih igara u Tunisu 1967. te zlatne medalje s Igara u Izmiru 1971. Osvajač je Trofeja šampiona 1970. i 1971. i najuspješniji hrvatski hrvač na pojedinačnim prvenstvima Jugoslavije prema broju osvojenih seniorskih naslova u oba stila.

No, time su iscrpljena tek najviša postignuća u njegovoj seniorskoj karijeri. Veteranska riznica sadrži 22 medalje sa svjetskih (16), europskih (1) i balkanskih (5) prvenstava u hrvanju, džudu i atletici, a može se pohvaliti i činjenicom da je bio najuspješniji svjetski hrvač-veteran i dobio niz prestižnih športskih nagrada.

Sukus je to koji ne daje naslutiti životni start Josipa Čorka rođenog 1943. u Rastoki kraj Smiljana te odraslog u neimaštini bez oca Pave koji je u trenutku Josina rođenja već mrtav. Josip je bio peto i najmlađe dijete. Poslije je dobio još dva polubrata i polusestru, a majka mu je drugi put ostala udovicom 1950., u selu bez struje i u poraću u kojem se mnogo više oskudijevalo no što se imalo.

Stranice knjige prate Josipovo preseljenje rođaku u Gospić, školovanje za soboslikara i početke treniranja hrvanja, prvu priliku za afirmaciju 1961. i prvu pobjedu. Potom, i prvu medalju, brončanu, s juniorskog prvenstva Jugoslavije 1962. Zatim, ponudu za prelazak u Karlovac i splet okolnosti kojim je „promašio“ Karlovac i stigao u Zagreb.

U Zagrebu je naišao na kolegu koji mu je pronašao posao, privremeni smještaj i preporučio ga u Hrvački klub Lokomotiva. Uslijedilo je odsluženje vojnog roka koji je njegovoj, tad još nepostojećoj karijeri, dao zamašnjak, priliku koju je ovaj snalažljiv i uporan čovjek iskoristio, pa je, kako autor kaže, u vojsku otišao kao anonimac, a vratio se kao afirmirani sportaš. Često su okolnosti bile te koje su usmjerile Čorkov put, a početkom 1968. padom na skijanju i viješću da više nikada neće - ne hrvati nego čak ni hodati, gotovo su mu oduzele sve. Gotovo. Jer uz lički inat i osobnu upornost u lipnju 1969. postaje prvakom Europe.

Knjiga prati i Čorkov humanitarni i politički angažman, poslovni i dužnosnički put. Više zanimanja i karijera za koje se uvijek i educirao, da bi u 62. godini života, završetkom međunarodnog menadžerskog studija, okončao formalno obrazovanje. Knjiga govori i o njegovu privatnom životu dajući čitatelju uvid u osobnost i duh proslavljenog olimpijca.

■ 59 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

Braći Sinković FISA-in naslov posade godine

Svjetski i europski prvaci u dvojcu bez kormilara Martin i Valent Sinković, proglašeni su najboljom muškom veslačkom posadom 2019. godine u izboru Međunarodne veslačke federacije (FISA).

Najtrofejniji hrvatski veslači koji su isti naslov osvojili i 2016. (nakon zlatnog odličja s Olimpijskih igara u Riju), u predolimpijskoj 2019. godini osvojili su zlatna odličja na europskom prvenstvu u Luzernu i svjetskom prvenstvu u Linzu te osigurali put na Olimpijske igre u Tokio.

Priznanje im je uručeno na FISA-inoj svečanosti u Londonu u studenom ove godine.

Kampanja „Prema suncu“

Svjetlosnom projekcijom poruke “300 dana do Tokija” 27. rujna nad zagrebačkim fontanama, a u aranžmanu Hrvatskog olimpijskog odbora i u suradnji sa zagrebačkim Gradskim poglavarstvom, označen je početak HOO-ove kampanje „Prema suncu“ posvećenoj promociji Olimpijskih igara koje će se održati od 24. srpnja do 9. kolovoza 2020. godine u Tokiju.

Atraktivnom događaju nazočili su ambasador i ambasadorica kampanje, 16-godišnji plivač Franko Grgić iz Splita i 24-godišnja taekwondašica Kristina Tomić iz Zagreba, koji su u međuvremenu potvrdili svoj nastup na Igrama.

Tim je povodom glavni tajnik HOO-a Josip Čop na prigodnoj press-konferenciji u sjedištu HOO-a izrazio očekivanja da će Hrvatsku u Tokiju predstavljati više od 100 športaša. Pozdravljajući početak kampanje, naglasio je da će se njome, osim potpore olimpijskim kandidatima na njihovu putu do OI, promovirati hrvatski šport, pogotovo novi olimpijski športovi, te dodao da će se u suradnji s partnerima, u Hrvatsku unijeti i dašak Japana, njegov kulturološki izričaj te poveznice dviju država i njihovih nacionalnih tradicija.

Bogata aktivnostima, HOO-ova kampanja „Prema suncu“, u kojoj glavnu ulogu imaju kandidati i evidentni putnici na Igre, trajat će do završetka Olimpijskih igara u Tokiju, odnosno sve do rujna 2020. godine.

Edukacija lokalnih športskih zajednica o korištenju fondova

U nizu programskih aktivnosti posljednjeg kvartala 2019. godine, Ured za programe sporta na lokalnoj razini Hrvatskog olimpijskog odbora, u zajedništvu sa Središnjim državnim uredom za šport (SDUŠ) posvetio je pozornost edukaciji predstavnika lokalnih športskih zajednica o korištenju fondova za sufinanciranje športskih programa poticanja lokalnog športa i športskih natjecanja.

Da je ovakav oblik educiranja poželjan, govori podatak da je skupu, organiziranom u Kninu u studenome ove godine, nazočilo više od 70 predstavnika lokalnih športskih zajednica iz članstva HOO-a, uz nazočnost pomoćnika glavnog tajnika HOO-a za programe športa na lokalnoj razini Siniše Krajača (u ime suorganizatora).

U Gradskoj vijećnici, uz domaćina, Zajednicu športova grada Knina, uz potporu Gradskog poglavarstva i gradonačelnika Marka Jelića, radionicu za prijavitelje na natječaj za sufinanciranje vodila je SDUŠ-ova načelnica Sektora za potporu sustavu športa Martina Jeričević.

Edukativnom skupu prethodilo je izlaganje tehničkog urednika HOO-ova servisa vijesti Sportska Hrvatska Željka Ercega, koji je nazočne upoznao s uređivačkim konceptom ovog servisa u kojima lokalne športske zajednice sudjeluju s dvadesetak posto vijesti i predstavljaju odličan potencijal za bolje razumijevanje potreba športa na lokalnoj razini.

Dopisnica i žig s likom Ante Žanetića

U povodu pet godina od smrti legendarnog nogometaša „Hajduka“ Ante Žanetića, osvajača zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1960. godine u Rimu te srebrne medalje iste godine na europskom prvenstvu u Francuskoj, HNK „Hajduk“ je s Hrvatskom poštom i Hrvatskim društvom olimpijske filatelije i memorabilije izdao prigodnu dopisnicu s portretom i biografijom legendarnog nogometaša, kao i prigodni žig s likom Ante Žanetića.

Hajduk je više puta bio na prigodnim poštanskim žigovima jer su njima obilježene 60., 75., 85., i naravno 100. obljetnica djelovanja, obljetnica obnove na Visu, osvajanje prvenstva 1971., i Kupa 2010. godine.

Od pojedinačnih žigova pojavljivali su se Luka Kaliterna, Bernard Vukas, Tomislav Ivić, Leo Lemešić, Ratko Kacian, Andrija Anković, Vladimir Beara, Frane Matošić, Aleksandar Kozlina te sada Ante Žanetić.

Dobitnici Nagrade Franjo Bučar 2019.

Na prigodnoj svečanosti u Maloj vijećnici Hrvatskog sabora, u Zagrebu su 25. studenoga (na dan rođenja Franje Bučara) uručene Državne nagrade za šport “Franjo Bučar” za iznimna postignuća i doprinos u razvoju športa u 2019. godini.

Nagradu za životno djelo dobili su Zdenko Kobeščak (nogometaš i trener, legenda GNK Dinamo), Zdravko Malić (bivši rukometaš i trener) te posmrtno Duško Antunović (vaterpolist, trener i prvi izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije)

OLIMP ■ 60 ■

Piše: RADICA JURKIN

Franko Grgić second in the selection for the Piotr Nurowski Award 2019

Godišnje nagrade dobilo je 12 eminentnih imena hrvatskog športa: Darko Berljak (planinar i promotor alpinizma), Vlaho - Mišo Asić i Zoran Roje (velikani vaterpolskog športa), Miran Martinac (liječnik, predsjednik Zdravstvene komisije HOO-a), Zdravko Reić (športski novinar), Laura Štefanac (europska prvakinja u bacanju koplja za gluhe osobe), Tomislav Krističević (dekan Kineziološkog fakulteta u Zagrebu), Klaudija Bubalo (vrhunska hrvatska rukometašica), Filip Grgić (olimpijac i trener taekwonda), Enrico Marotti (vrhunski jedriličar na dasci), Nikola Plećaš (vrhunski košarkaš) te hrvatska muška teniska reprezentacija (pobjednici Davisova kupa 2018.).

Franko Grgić drugi u izboru za Nagradu Piotr Nurowski 2019.

U finalnom izboru Nagrade Piotr Nurowski 2019. koju dodjeljuju Europski olimpijski odbori (EOO) najuspješnijim mladim športaši(ca)ma, drugo mjesto osvojio je najperspektivniji hrvatski športaš, 16-godišnji plivač Franko Grgić.

Osim što je osigurao put na Olimpijske igre u Tokio 2020., ovaj je daroviti plivač u 2019.

Franko Grgić godini osvojio naslove svjetskog & Jaroslava Mahučik juniorskog prvaka na 800 metara i na 1500 metara slobodnim stilom, disciplini u kojoj je postavio i novi svjetski juniorski rekord. Dva zlata donio je i s ljetnog Olimpijskog festivala europske mladeži u Bakuu na 400 i 1500 metara.

Pobjednica izbora za Nagradu Piotr Nurowski za 2019. je 18-godišnja ukrajinska skakačica u vis Jaroslava Mahučik, koja je osvojila srebrnu medalju na svjetskom atletskom prvenstvu (204 centimetra), postavivši novi svjetski juniorski rekord.

“Sva lica športa”

U nazočnosti brojnih uglednika športa i hrvatskog gospodarstva, u Zagrebu je prosincu u organizaciji Hrvatske gospodarske komore (HGK) i suorganizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora održana konferencija pod nazivom “Sva lica športa”.

In the final selection of the Piotr Nurowski Award 2019 presented by the European Olympic Committees (EOCs) to the most successful athletes, the most promising young Croatian athlete, 16-year-old swimmer Franko Grgić, won the second place.

In addition to securing his ticket to the Tokyo Olympics 2020, in 2019 this young talented swimmer won the World Junior Champion titles in 800 M and 1500 M Freestyle, a discipline in which he also set a new world junior record. He also brought two golds from the European Youth Summer Olympic Festival in Baku in 400 M and 1500 M Freestyle.

The winner of the Piotr Nurowski Award 2019 is 18-year-old Ukrainian high jumper Yaroslava Mahuchikh, who won a silver medal at the 2019 IAAF World Athletics Championships (204cm), setting a new world junior record.

Presentation of the Croatian Olympic Committee’s Almanac “Doping in Top Sports” In December, the Croatian Olympic Committee and its Medical Commission presented the Almanac “Doping in Top Sports” at the Westin hotel in Zagreb.

The almanac was created as a result of a series of symposiums held by the Medical Commission over the past two years in Zagreb, Split, Osijek and Opatija and it contains a collection of responses and reflections on doping and the harms it brings, not only to individuals and sports, but also to society as a whole.

Co-authors of this brilliant edition are world-renowned scientists such as Prof. PhD Boris Labar, one of the leading international scientists in the field of hematology, who offered his views on the use of doping in the topic “Anemic Hypoxia in Sports”; Head of the Croatian Olympic Committee’s Medical Commission Miran Martinac, MD emphasized in his thesis “The Importance of Constant Fight Against Doping” the importance of preserving the health of athletes and constant battle against doping, while the editor of the Almanac Mimi Vurdelja, Mag. Pharm. in the article entitled “Allowed Substances of Supplemental Nutrition”, advocates appropriate strictly individual nutrition, highlighting at the same time that there are numerous possibilities of using the permitted supplements in athletes’ diet.

Doc. PhD. Dinko Pivalica elaborated in his thesis “Doping Control Procedure and Therapeutic Exemptions” the methodology of doping control, while legal aspect of fight against doping in the article “Certain Legal Doubts Regarding Doping” was presented by legal experts Hrvoje and Blanka Kačer who explained the problem of doping and fight against doping from a legal point of view - from subjective to objective guilt.

Specialist in Physical Medicine and Rehabilitation Vlasta Brozičević, MD wrote a thesis entitled “Doping, Anti-Doping and Mindsetbody by Reconditioning” dealing with the motives for use of doping and difference between the impact of doping on the future of athlete and top athlete.

Chief Physician Zoran Manojlović and Damir Jemendžić, MD presented a list of prohibited substances on which the World Anti-Doping Code is based and the harmonization of fight against doping, as well as the role of the Croatian Institute for Toxicology and Antidoping and the World Anti-Doping Agency in the fight against doping.

Athletes gave a special mark to the Almanac by emphasizing the importance of cleanliness of both spirit and body through their statements on doping - Blanka Vlašić, Sara Kolak (athletics), Filip Hrgović (boxing), Barbara Matić (judo) Kaja Ileš (handball), Josip Pavić (water polo), Josip Glasnović (shooting), Igor Boraska (rowing) and others.

Besides the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša, Head of the Medical Commission Miran Martinac and other distinguished medical names, the event was attended by numerous top athletes led by the Golden Olympians from Rio - the Sinković brothers, Josip Glasnović, and gymnast Tin Srbić, the current World Vice Champion.

■ 61 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA Okupljeni na temu športa kao ekonomske kategorije - što je prema riječima predsjednika HOO-a Zlatka Mateše povijesni iskorak u promišljanju i pogledu na šport - u radu konferencije sudjelovali su, uz predsjednika HOO-a, aktualni ministar financija Vlade RH Zdravko Marić, državni tajnik Ministarstva turizma RH Tonči Glavina, dopredsjednica Hrvatske gospodarske komore Mirjana Čagalj, gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara, domaćin skupa, predsjednik HGK-a Luka Burilović i brojni govornici na panel raspravama.

Zlatko Mateša, zagovornik većeg izdvajanja za šport, istaknuo je da je šport u gradnji imidža Hrvatske u svijetu odmah nakon prirodnih ljepota i da se pristup izdvajanja za šport treba promijeniti. Prema tumačenju ministra Marića unatoč udvostručenom izdvajanju za šport aktualne vlade, Hrvatska je i dalje među onima koji najmanje izdvajaju. Razlog više, najavio je ministar, da se već u olimpijskoj 2020. godini poveća izdvajanje za športsku infrastrukturu u lokalnim sredinama koje su ne samo ključ ulaska u vrhunski šport, nego i uvjet bavljenja građana športskim aktivnostima i kreiranju turističkih ponuda i učinaka.

Državni tajnik Ministarstva turizma RH Tonči Glavina istaknuo je sinergiju koju čine uspjesi športaša i aktivnosti Hrvatske turističke zajednice što je danas jedan od razloga da je Hrvatska na ulasku u Top 20 najvećih svjetskih turističkih destinacija.

U sklopu Konferencije održano je i nekoliko panela. Na panelu o utjecaju športa na ekonomiju sudjelovali su profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Tomislav Globan, direktor HGK Zvonimir Savić, profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku Ivan Herak i predsjednica uprave Zagrebačkog holdinga Ana Stojić Deban.

Na panelu posvećenom vezama športa, turizma i zdravlja sudjelovali su savjetnik u Uredu predsjednice RH Tomislav Madžar, ravnatelj Medicinske grupa d.o.o. Miljenko Bura, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Mato Bartoluci i glavni ravnatelj Termi Sv. Martin Igor Nekić, dok su u završnom panelu sudjelovali organizator biciklističke utrke CRO Race Vladimir Miholjević, predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza i član Vijeća HOO-a Miho Glavić, PR stručnjak i ravnatelj tvrtke Vajt iz Splita Jerko Trogrlić i trofejni vaterpolist Dubravko Šimenc kao predstavnik Hrvatske turističke zajednice.

Konferenciji su nazočila, ali i sudjelovala u panel diskusijama, i velika imena hrvatskog i svjetskog športa - Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Franjo Arapović, Valent Sinković, Jelena Kostanić te aktualni izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić.

Iznimno uspješan HOO-ov Kongres trenera

U organizaciji nadležnog odjela za razvojne programe Hrvatskog olimpijskog odbora u zagrebačkom hotelu Westin (3. i 4. prosinca) održan je Kongres trenera.

U nazočnosti više od sto trenera, među kojima su bila vrhunska i vrsna imena s liste čiji je rad subvencioniran iz fonda razvojnih programa HOO-a, te gostiju iz nacionalnih športskih saveza, treneri i stručnjaci obradili su niz tema o planiranju i provedbi treninga u svrhu ostvarenja vrhunskog rezultata.

OLIMP ■ 62 ■

Uvod u Godišnji kongres trenera, koji je obilovao radionicama i panel diskusijama, bilo je vrlo zanimljivo predavanje slovenskog stručnjaka džuda Marjana Fabjana o individualnim primjerima vođenja trenažnih procesa vrhunskih športaša.

Najposjećenija radionica bila je ona iz ekipnih sportova čiji je prezenter bio trener GNK Dinamo Nenad Bjelica na temu integralnog pristupa pripremi nogometaša za natjecanja. Vrlo atraktivnu radionicu odradio je i proslavljeni tenisač i olimpijac, danas teniski trener, Goran Ivanišević koji je govorio o planiranju i vođenju treninga vrhunskih tenisača.

Na temu selekcijskih kriterija i procesa, radionice su održali bivša uspješna atletičarka Ljiljana Ćulibrk ("Selekcija i trening darovite djece") i talijanski odbojkaški

stručnjak Emanuele Zanini, trenutačno na klupi hrvatskih odbojkaških seniora ("Selekcijski kriteriji kod igrača u ekipnim sportovima").

Redovni profesor Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Hrvoje Sertić održao je radionicu borilačkih športova na temu Društvena prihvaćenost i korisnost borilačkih športova. Radionicu o borilačkim športovima pod naslovom "Pretvarajući trening od treninga snage do natjecateljske efikasnosti", odradio je i uvodničar Marjan Fabjan, podijelivši vrlo korisna iskustva s Olimpijskih igara, od Atene 2004. do Rija 2016. godine.

U panel formama, veliku pozornost privukla je ona s raspravama na temu "Od talenta do olimpijca", u kojoj su vrlo dojmljivo i iskreno (svakako, i poučno) o odnosima s trenerima govorili vrhunski športaši Šime Fantela, Snježana Pejčić, Tin Srbić te Ivan Kvesić.

Trojica doktora znanosti - prof. emeritus Dragan Milanović i Dario Škegro (s KIF-a), te Miroslav Hrženjak iz Sportskog saveza Grada Zagreba - odradili su zanimljiv panel o standardima, normativima i planiranju rada športskih trenera.

Dragocjena iskustva iz svojih športova dali su čelnici matičnih organizacija na panelu "Organizacija i upravljanje sportskim sustavima": Sanda Čorak (džudo), Perica Bukić (vaterpolo), Tomislav Grahovac (rukomet), Ante Baković (odbojka), Stevica Tkalčec (gimnastika) i Branimir Bašić (veslanje). Fokus su stavili na problematiku financiranja športa u Hrvatskoj.

Dotaknuvši se financiranja športa u završnoj riječi istog panela, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša je, uz čestitke

Piše: RADICA JURKIN

prezenterima i Odjelu za razvojne programe HOO-a za organizaciju, istaknuo potrebu da šport u Hrvatskoj za koji se izdvaja samo 13 eura po stanovniku unatoč izvanrednim športskim rezultatima, ima pravo inzistirati na prosjeku Europske unije od 100 eura. Samo u tom slučaju može se računati na kontinuitet u kvalitetnom rastu i razvoju športa, zaključio je predsjednik Mateša.

Sadržaj Kongresa trenera, koji je uživo prenosila Sportska televizija (SPTV), dostupan je na YouTube kanalu HOO-a i na mrežnim stranicama HOO-a (www.hoo.hr), a bit će objavljen i u zborniku.

HOA-ovih 25 novih trener(ica)a športskog penjanja

Svečanom podjelom diploma trenerima športskog penjanja, u zagrebačkom hotelu Sheraton Hrvatska olimpijska akademija (HOA) u suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom (HPS) zaokružila je stručno osposobljavanje još jedne generacije trenera ovog sve atraktivnijeg športa.

Diplome je dobilo njih 25: Sunčica Hrašćanec, Ana Sušić, Enna Peroš, Lucija Jedrejčić, Tomislav Rajčević, Ivana Hajdinić, Dolores Hribar, Ivan Ljubičić, Marko Perković, Irena Naranđa, Andrija Ljubičić, Zoran Bartolić, Borna Čujić, Gorana Škare, Krešimir Radeljić, Bojan Petrunić, Maja Bubalo, Vanja Ilisić, Marjan Lonjak, Neven Kmetić, Tamara Vuković, Luka Kivela, Filip Zec, Roni Nikolić i Tomislav Mor. Među njima je 11 žena, što je skladu s težnjama Međunarodnog olimpijskog odbora za uspostavom ravnopravnosti u zastupljenosti muškaraca i žena u olimpijskim programima. „Diplomu trenera športskog penjanja u Hrvatskoj danas ima 48 osoba što je dobar temelj za još jači zamah ovog sve popularnijeg športa“, naglasio je ravnatelj HOA-e Saša Ceraj, dodavši da je“ cilj stručnog osposobljavanja primjena stečenih znanja i vještina u praksi kako bi športsko penjanje koje je uvršteno u program olimpijskih športova, u Hrvatskoj doživjelo još jači zamah.“ Svečanosti su nazočili i članovi Upravnog Vijeća Hrvatske olimpijske akademije Jasenka Wolf-Cvitak i Marijan Klanac, glavni tajnik HPS-a Alan Čatlar, izaslanik Središnjeg državnog ureda za šport Branko Radičević te koordinator programa osposobljavanja Nenad Jović koji se tom prigodom zahvalio i Nacionalnom parku Paklenica na infrastrukturi za praktično osposobljavanje polaznika.

HOO i Klinička bolnica Merkur potpisali ugovor o suradnji

U nazočnosti brojnih vrhunskih športaša, uglednih trenerskih imena i liječnika, Hrvatski olimpijski odbor i Klinička bolnica Merkur potpisali su u Zagrebu, u studenom ove godine, ugovor o suradnji o zdravstvenoj brizi o vrhunskim športašima.

Ugovor kojeg je inicirao pročelnik KB-a Merkur, ujedno i predsjednik HOO-ove Zdravstvene komisije, doc. dr. Miran Martinac, trebao bi biti garancija vrhunskim športašima za pristupačnije i učinkovitije liječenje u hrvatskom zdravstvenom sustavu.

Coordinators’ seminary “The Voice of Women in Sport” In the co-organization of the Croatian Olympic Committee’s Gender Equality in Sport Commission, Croatian Gender Equality Office, Central State Office for Sports (SDUŠ) and Electronic Media Agency (AEM), the 10th Seminary for Coordinators for Gender Equality in Sport “The Voice of Women in Sport ”was held in Zagreb The Seminary was attended by more than 50 participants from national sports federations, county sports communities and associations from the coordinators’ network, joined by two female guests from the Republic of Kosovo and one female guest from Bosnia and Herzegovina. The crushing results of media coverage of women in sports, based on the analysis of publications issued by seven media companies, show that women’s voice must be presented more. Of total of 370 analyzed publications, only 14 of them (3.76%) deal with women’s sports.

Head of the Croatian Olympic Committee’s Gender Equality in Sport Commission and Croatian Olympic Committee’s Vice President Morana Paliković Gruden announced that she will use the allotted funds received as IOC’s Award – the Women and Sport Trophy – for organizing seminaries, workshops, an international conference (2021), publishing projects, filming documentaries. She also read the Council of Europe’s recommendations to the governments of European countries on combating sexism.

The President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša gave full support to the activities in service of greater media visibility of female athletes and emphasized in his opening speech the intentions and practice of the international Olympic movement on this topic. The event was also supported by Marija Crnković, Head of the Department of International Cooperation and EU Funds of the Central State Office for Sports.

Croatian Olympic Committee’s Vice President Sanda Čorak reported on the international project under the motto “Lead the Change - Be the Change”, in which everyone is invited to act instead of talking and informed on International Olympic Committee’s recommendation to create a registry of potential candidates for management positions in sports.

Contributors to this thought were the discussants, including Vanja Gavran of the Electronic Media Agency, who presented the campaign “One Hundred Percent Passion - One Hundred Percent Pride”, planned to produce 20 half-minute-long films about Croatian candidates who will perform at the Olympic and Paralympic Games in Tokyo.

Sport journalist and editor on the portal Index.hr Dea Redžić (also its co-author along with her colleagues Romana Eibl and Marin Šarec) explained the Recommendations for Better Coverage of Women’s Sports in Electronic Media, which were announced and published on www.hoo.hr.

Ratko Cvetnić, member of the Croatian Olympic Committee’s Gender Equality in Sport Commission, talked about media literacy in the context of the Seminary’s main topic and former top rower Mirjana Rajle Brođanac gave a presentation on the topic of the EU project Towards Gender Equality in Sport.

Dražen Gorjanski (Croatian Karate Federation) presented data on American cases of violence against female athletes and their protection. Journalist and editor of the Croatian radio Tea Svedrović Rožman talked about the current status of women in sports journalism and the secretary of the Croatian Olympic Committee’s Commission Gordana Borko talked about COC’s sports membership, providing also information that however represent an appropriate step in this apparently discriminatory situation.

According to the results of a poll conducted by the Commission among national sports federations, Sport Television contributes to a more equal status of women’s sports, with 76.4% of polled federations, followed by the Croatian Olympic Committee’s news service Sports Croatia with 58%.

■ 63 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA Zahvalivši se u ime hrvatske olimpijske obitelji na angažmanu KB-a, predsjednik Zlatko Mateša istaknuo je brigu o zdravlju športaša kao primarnu zadaću HOO-a koja uz stalni angažman brojnih športskih i drugih liječnika u nacionalnim reprezentacijama ima veliki utjecaj i doprinos razvoju vrhunskih rezultata, o čemu je govorio u ime domaćina doc. dr. Mario Starešinić, koji je s glavnim tajnikom HOO-a Josipom Čopom i potpisao ugovor.

Među uglednicima hrvatskog športa koji su nazočili svečanom činu potpisivanja ugovora bili su Ćiro Blažević, predsjednik Dinama Mirko Barišić, čelnici hrvatske košarke - Stojko Vranković i Dino Rađa, nekadašnji europski gimnastički prvak Mario Možnik i drugi.

Seminar koordinatorica „Glas žena u športu“

U suorganizaciji HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova u športu, Ureda za ravnopravnost spolova RH, Središnjeg državnog ureda za šport (SDUŠ) i Agencije za elektroničke medije (AEM), u Zagrebu je održan X. seminar za koordinatorice za ravnopravnost spolova u športu „Glas žena u športu“ Sudjelovalo je više od 50 sudionica iz nacionalnih športskih saveza, županijskih športskih zajednica i udruga iz mreže koordinatorica, a njima su se pridružile i dvije gošće iz Republike Kosovo te gošća iz Bosne i Hercegovine. Da je glasnost žena poželjna, govore porazni podaci o medijskom praćenju žena u športu utemeljenog na analizi objava sedam medijskih kuća. Od ukupno 370 analiziranih samo je 14 priloga (3,76 posto) iz ženskog športa. Čelnica HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova u športu i dopredsjednica HOO-a Morana Paliković Gruden najavila je da će se namjenskim novcem od dodijeljene joj nagrade MOO-a "Trofej - žene i šport", organizirati seminari, radionice, međunarodna konferencija (2021.), odraditi izdavački projekti, snimiti dokumentarni filmovi. Pročitala je također i preporuke Vijeća Europe vladama europskih država o borbi protiv seksizma.

Puno potporu aktivnostima koje su u službi veće medijske vidljivosti športašica dao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša koji je u uvodnoj riječi istaknuo namjere i praksu međunarodnog olimpijskog pokreta na ovu temu. Prigodnim izlaganjem potporu je dala i voditeljica Službe za međunarodnu suradnju i EU fondove u SDUŠ-u Marija Crnković.

Dopredsjednica HOO-a Sanda Čorak izvijestila je o međunarodnom projektu od sloganom „Lead the change - be

the change“ (Provodi promjene, budi promjena), u kojem su svi pozvani da s riječi prijeđu na djela te izvjestila o preporuci Međunarodnog olimpijskog odbora o izradi registra potencijalnih kandidatkinja za upravljačke pozicije u športu.

Prilog promišljanju kako dalje, dali su diskutanti među kojima Vanja Gavran iz Agencije za elektroničke medije koji je prezentirao kampanju „Sto posto strasti - sto posto ponosa“, u kojoj se planira izrada 20 polaminutnih filmova o hrvatskim kandidatkinjama koje će nastupiti na OI i POI u Tokiju.

Novinarka i urednica športa na portalu Index.hr Dea Redžić (koja je uz kolege Romanu Eibl i Marina Šareca suautorica), pojasnila je Preporuke za bolje praćenje ženskog športa u elektroničkim medijima, koje su publicirane i objavljenje na www.hoo.hr O medijskoj pismenosti u kontekstu glavne teme seminara govorio je član HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova u športu Ratko Cvetnić, a na temu EU-projekta "Ususret ravnopravnosti spolova u športu", prezentaciju je održala bivša vrhunska veslačica Mirna Rajle Brođanac.

Dražen Gorjanski (Hrvatski karate savez) predočio je podatke o američkim slučajevima nasilja nad športašicama i njihovoj zaštiti.

Aktualni status žena u športskom novinarstvu sudionicama je približila novinarka i urednica na Hrvatskom radiju Tea Svedrović Rožman, a o športskom članstvu HOO-a tajnica Komisije Gordana Borko koja je iznijela i podatke koji su ipak odgovarajući iskorak u ovom evidentno diskriminirajućem stanju.

Prema rezultatima koje je provela Komisija među nacionalnim športskim savezima, ravnopravnijem statusu ženskog športa pridonosi Sportska televizija, kojoj je glas dalo 76,4 posto anketiranih saveza, a slijedi HOO-ov informativni servis Sportska Hrvatska sa 58 posto.

HOA školovala prvih 18 trener(ic)a cheerleadinga

U suradnji s Hrvatskim cheerleading savezom (HCS), Hrvatska olimpijska akademija (HOA) provela je osposobljavanje 21 trenera/icu cheerleadinga. U prosincu ove godine, njih 17 prvi su dobili uvjerenje o trenerskom statusu: Tiha Bogdanović, Marin Donkov, Slavica Donkov, Danijela Licitar, Gabrijela Matić, Lucija Ninčević, Martina Osmanović, Bruna Pezzi, Gordana Lovnički Puhmajer, Ana Puljas, Valerija Šaban, Ivana Šaškor, Petra Tomić, Ivana Španjić, Marijana Vrdoljak, Dora Vukušić, Deni Vuleta i Radmila Đuračić.

Svečanoj dodjeli organiziranoj u prostorijama Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu nazočio je domaćin, prodekan Fakulteta Nikola Marangunić i voditelj Odsjeka za sport u gradu Splitu Igor Maretić i ravnatelj Hrvatske olimpijske akademije sa suradnicama Marinom Uremović i Velinkom Katić.

Predsjednica HCS-a Slavica Donkov izrazila je zadovoljstvo činjenicom da se u cheerleadingu kao kolektivnom športu razvija novi kadrovski potencijal kako bi svoje znanje i vještine stavili u funkciju obuke djece i mladeži koja pokazuju sve veći interes za ovaj šport.

Piše: RADICA JURKIN

Predstavljen HOO-ov zbornik „Doping u vrhunskom športu“

Hrvatski olimpijski odbor i njegova Zdravstvena komisija predstavili su u prosincu u zagrebačkom hotelu „Westin“ zbornik radova “Doping u vrhunskom sportu”.

Zbornik je nastao kao rezultat niza simpozija koje je Zdravstvena komisija održala u prethodne dvije godine u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Opatiji te u njemu je sadržan zbir odgovora i promišljanja o dopingu te štetama koje donosi, ne samo pojedincu i športu, već društvu u cijelosti.

Suautori ovog sjajnog izdanja su svjetski priznati znanstvenici poput prof.dr.sc. Borisa Labara, jedan od vodećih međunarodnih znanstvenika u području hematologije, koji je ponudio svoje viđenje upotrebe dopinga u temi “Anemična hipoksija u sportu”; čelnik Zdravstvene komisije HOO-a. dr. med. Miran Martinac koji je u svom radu “Važnost stalne borbe protiv dopinga” ukazao na važnost očuvanja zdravlja športaša i stalne bitke protiv dopinga, dok se urednica Zbornika magistra farmacije Mimi Vurdelja u prilogu pod naslovom “Dozvoljena sredstva dopunske prehrane” zalaže za odgovarajuću strogo individualnu prehranu ukazujući pritom na brojne mogućnosti korištenja dopuštenih dodataka u prehrani športaša.

Doc.dr.sc. Dinko Pivalica u svom radu “Postupak doping kontrole i terapijska izuzeća” temeljito je predstavio metodologiju kontrole dopinga, a pravni aspekt borbe protiv dopinga u prilogu “Poneke pravne dvojbe u svezi dopinga” iznijeli su pravni stručnjaci Hrvoje i Blanka Kačer koji su problem dopinga i bitke protiv njega rasvijetlili s pravnog aspekta - od subjektivne do objektivne krivnje.

Specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije dr. med.

Vlasta Brozičević napisala je rad “Doping, antidoping i mindsetbody rekondicioniranjem“ koji govori o pobudama za korištenje dopinga te o razlici utjecaja dopinga na budućnost športaša i vrhunskog športaša.

Primarijus Zoran Manojlović i dr. med. Damir Jemendžić predstavili su popis zabranjenih sredstava na kojem se temelji Svjetski antidopinški kodeks i harmonizacija borbe protiv dopinga, te ulogu Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping i Svjetske antidopinške agencije u bitkama protiv dopinga.

Poseban pečat Zborniku dali su športaši, koji su izjavama o dopingu naglasili važnost čistoće i duha i tijela - Blanka Vlašić, Sara Kolak (atletika), Filip Hrgović (boks), Barbara Matić ( judo) Kaja Ileš (rukomet), Josip Pavić (vaterpolo), Josip Glasnović (streljaštvo), Igor Boraska (veslanje) i drugi.

Događaju su, uz predsjednika HOO-a Zlatka Matešu, čelnika Zdravstvene komisije Mirana Martinca, te drugih uglednih liječničkih imena, nazočili brojni vrhunski športaši predvođeni zlatnim olimpijcima iz Rija - braćom Sinković i Josipom Glasnovićem, te gimnastičarom Tinom Srbićem, aktualnim svjetskim viceprvakom.

FRANCESCA & GRASECCO Pjenušavo vino

” ”

” ”

otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna avantura Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.

photo by ivan čorić

photo by zoran jelača