Olimp 76. by Hrvatski olimpijski odbor

Godina izlaženja: XXI. ISSN 1331-9523

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

INTERVJU

Kolinda Grabar -Kitarović

Broj 76 / Rujan 2020.

otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna priča Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.

photo by ivo biočina

photo by zoran jelača

KAZALO

6 Godina izlaženja: XXI.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

Broj 76 / Rujan 2020.

INTERVJU

Kolinda Grabar -Kitarović

Naslovnica: Kolinda Grabar-Kitarović i Luka Modrić Snimio: Damir Senčar (HINA)

Za nakladnika: Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Glavni urednik: Ante Drpić

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Nenad Ivanković, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

Kolinda Grabar-Kitarović

Povijest hrvatskog športa

Intervju

Izbor najuspješnijih mladih športaša

Mlade turopoljske nogometašice

Nagrada Dražen Petrović

Žene i šport

Mislav Bezmalinović

Turizam&šport

Olimpijske legende

Društvo i šport

Športom protiv depresije

Antonio Samaranch

Znanost i šport

OLIMP ■ 4 ■

Prilog

MOO

Dragi čitatelji, 42

Nastanak modernog športa

Trčanje

Internet

Medijska platforma Sportska Hrvatska

Publicistika

"Sportski gen"

Od Olimpa do Olimpa

Hrvatski olimpijski dan

pred vama je novi broj Olimpa čije je kontinuirano izlaženje samo jedan od brojnih dokaza da je život, a time i šport kao njegov važan dio, jači od svih kriza i pandemija. Istina, odgoda brojnih međunarodnih natjecanja umnogome su suzili i ovogodišnji izbor najuspješnijih mladih športašica i športaša koje po tradiciji HOO bira svake godine na obljetnicu svog utemeljenja (10. rujna 1991.). Ove su godine valorizirani rezultati od 1. rujna 2019. do 1. rujna 2020. godine, a u tom je razdoblju bilo tek šest mjeseci nesmetanog održavanja natjecanja. Unatoč tome, HOO je, uz strogo pridržavanje svih protupandemijskih mjera, obilježio svoj Olimpijski dan dodjelama tradicionalnih Nagrada Dražen Petrović mladim športašicama i športašima Glavni tajnik Hrvatskog koji su najbolji dokaz da je šport neuništiv. U tom kontekstu treba olimpijskog odbora istaknuti da je HOO od prvog dana pandemije u svakodnevnoj koordinaciji s Nacionalnim stožerom. Bili smo predvodnici pridržavanja Secretary General epidemoloških mjera, branik i zaštita športašima u očuvanju zdravof the Croatian lja i svakodnevna smo veza za obavezna testiranja pred odlazak na Olympic Committee natjecanja odnosno druge športske aktivnosti. Središnje mjesto ovoga broja posvećeno je razgovoru s novom Josip Čop, dipl. oec. članicom MOO-a Kolindom Grabar-Kitarović, koju je u mjesecu lipnju za članstvo predložio predsjednik MOO-a Thomas Bach. Uz još jednu čestitku gospođi GrabarKitarović podsjećam da je ona prva žena iz Hrvatske koja je izabrana za članicu MOO-a (prije nje na toj časnoj dužnosti bili su „otac našeg olimpizma“ Franjo Bučar, pa Boris Bakrač te prvi predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak). U rubrici “Olimpijske legende” predstavljen je legendarni vaterpolist Mislav Bezmalinović koji je bio olimpijski pobjednik (Seul ‘88.), svjetski prvak, ali i dvostruki klupski prvak Europe u svom športu, a danas je iznimno uspješan poduzetnik. Od naših stalnih rubrika izdvojio bih “Društvo i šport” koja pod naslovom „Turizam i šport ruku pod ruku“ iznosi tezu da kada se gleda kako predstaviti Hrvatsku u svjetskim okvirima, tu su uvijek - športaši. Po njima smo najpoznatiji i od toga ne treba bježati. Stoga vjerujemo da će ovo novo pozicioniranje športa u državnom ustroju Republike Hrvatske, kroz Ministarstvo turizma i sporta, biti i te kako korisna odluka.

Dear readers,

you are reading the new edition of Olimp whose continuous publication is just one of many proofs that life, and thus sports as an important part of the same, is stronger than all crises and pandemics. True, the postponement of numerous international competitions has greatly narrowed this year’s selection of the most successful young female and male athletes, traditionally selected by the Croatian Olympic Committee every year on the anniversary of its founding (10 September 1991). This year, the results from 1 September 2019 to 1 September 2020 were taken in the account, and in that period there were only six months of uninterrupted competitions. Nevertheless, the Croatian Olympic Committee, in strict compliance with all anti-pandemic measures, marked its Olympic Day by awarding traditional Dražen Petrović Awards to young female and male athletes who are the best proof that sport is indestructible. And this year’s laureates got a well-deserved space with pictures and articles on the pages of theirs and our Olimp. Nevertheless, this edition’s main topic is dedicated to conversation with International Olympic Committee’s new member Kolinda Grabar-Kitarović, who was proposed for IOC membership in June this year by the President of the International Olympic Committee Thomas Bach. In addition to another congratulation to Ms. Grabar-Kitarović, let me remind you that she is the first woman from Croatia to be elected a member of the International Olympic Committee, the honorable position taken previously only by the “father of our Olympism” Franjo Bučar, Boris Bakrač and the first President of the Croatian Olympic Committee Antun Vrdoljak. Regarding our regular columns, I would like to draw your attention to the column “Society and Sports”, presenting under the heading “Tourism and Sports going hand in hand” the thesis that when looking at how to present Croatia in the world, there are always - the athletes. We are best known for them and we should not fight that. Therefore, this new positioning of sports in the organization of the Croatian government i.e. the Ministry of Tourism and Sports, can be a very useful decision. The column “Olympic Legends” presents the legendary water polo player Mislav Bezmalinović, not only the Olympic winner (Seoul 1988) and World Champion, but also a two-time European Club Champion in his sport, who is today an extremely successful businessman. I highlighted only some of the headings in which the Editorial Board seeks to follow current developments in domestic and international sports. Furthermore, I can already announce that in the December edition you will be extensively informed on the selection of the Croatian Olympic Committee’s best athletes and you will be able to read the report from the Croatian Olympic Committee’s Electoral Assembly, which will be held in early October. ■ 5 ■ OLIMP

INTERVJU: KOLINDA GRABAR–KITAROVIĆ

Prva Hrvatica članica MOO-a Piše: TAJANA OBRADOVIĆ Fotografije: HINA & privatni album

Nakon Franje Bučara, Borisa Bakrača i Antuna Vrdoljaka, Kolinda Grabar-Kitarović četvrti je član MOO-a iz Hrvatske, prva žena iz naše zemlje koja se našla na toj visokoj i uglednoj poziciji

olinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske u razdoblju od 2015. do 2020., na 136. sesiji MOO-a, održanoj 17. srpnja ove godine, u povijest se olimpizma ubilježila kao prva Hrvatica izabrana u članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora. Članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru doživotno je i veliko priznanje ponajprije za gospođu Grabar-Kitarović i njezin dosadašnji angažman u domeni međunarodnih odnosa, diplomacije i političkog djelovanja, a potom i za Republiku Hrvatsku, hrvatsku olimpijsku obitelj i hrvatski sport. Kolinda Grabar–Kitarović četvrti je član MOO-a iz Hrvatske. Tu dužnost, u razdoblju od 1919. do 1927., obnašao je Franjo Bučar „otac hrvatskog olimpizma“, a potom i negdašnji predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog komiteta Boris Bakrač (od 1961. do 1987.) te prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, od 1995. do 2012. On je od 2012. i počasni član krovne svjetske olimpijske organizacije. Značaj članstva Kolinde GrabarKitarović u MOO-u treba sagledati i u povijesnom kontekstu olimpizma koji danas percipiramo kao područje društvenog djelovanja koje intenzivno promiče rodnu ravnopravnost i participaciju žena u svim segmentima sporta, iako to još do prije nekoliko desetljeća nije bilo tako. OLIMP ■ 6 ■

Nesumnjivo je da je barun Pierre de Coubertin, utemeljitelj modernih Olimpijskih igara, za moderan olimpijski pokret učinio mnogo. No, manje je poznata činjenica da je u Olympic Reviewu 1912. godine Olimpijske igre definirao kao „svečano i povremeno uzdizanje muškog sporta s internacionalizmom kao bazom, odanošću kao sredstvom, umjetnošću kao oružjem te ženskim pljeskom kao nagradom.“ Sudjelovanje žena na Olimpijskim igrama vidio je, sukladno prethodnom stavu i tadašnjem duhu vremena, kao „nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno“. Ove navode prate i činjenice da na prvim Igrama 1896. u Ateni, žene nisu uopće sudjelovale, četiri godine kasnije nastupale su u tenisu i golfu, a na sljedećim Igrama u Parizu 1904. tim dvama sportovima pridodano je i streličarstvo… Od početka 20. stoljeća žene su u sportu - toj djelatnosti još od antičkog doba rezerviranoj dominantno za muškarce - polako rezultatima i angažmanom osvajale prostor, a tek su 1981., dakle, gotovo stotinu godina poslije prvih Igara, Flor Isava-Fonseca i Pirjo Haeggman postale prvim članicama MOO-a. Devet godina kasnije, 1990. sportašica, sportska novinarka i dužnosnica, Flor Isava-Fonseca postaje prvom ženom izabranom u Izvršni odbor MOO-a.

Imajući na umu ovaj povijesni kontekst participiranja žena u modernom olimpizmu, uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović koja je magistrirala u području međunarodnih odnosa u kojima je izgradila iznimno uspješnu diplomatsku karijeru potvrđenu neposrednim demokratskim izborom građana Hrvatske na funkciju hrvatske predsjednice, još je značajniji i zaslužuje, da parafraziramo Coubertina, naš pljesak kao nagradu. S Kolindom Grabar-Kitarović, ženom koja je u svojoj poslovnoj karijeri otvarala mnoga vrata do tada rezervirana za muškarce, razgovarali smo o tome kako je došlo do njezina angažmana u Međunarodnom olimpijskom odboru, koja je uloga i koje su dužnosti članova MOO-a te koje su njezine osobne sportske preferencije. Javnost zapravo ne zna što u praktičnom smislu znači obnašanje funkcije člana MOO-a. Možete li ukratko ponoviti kako je došlo do vaše kandidature i reći koje su vaše dužnosti kao članice? - Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, gospodin Thomas Bach nazvao me je nedugo nakon odlaska s predsjedničke dužnosti početkom godine i pitao što mislim o njegovu prijedlogu da se pridružim članovima MOO-a. Zahvalila sam mu, oduševljena tom idejom.

■ 7 ■ OLIMP

INTERVJU: KOLINDA GRABAR–KITAROVIĆ

Predsjednika Bacha upoznala sam kad je u Zagreb došao na skupštinu Europskih olimpijskih odbora,  a slučajno se poklopilo da sam upravo tog vikenda pripremila Dane otvorenih vrata na Pantovčaku s porukom zagovaranja svih sportskih aktivnosti u različitim razdobljima života, a pogotovo u djetinjstvu i mladosti. Tada je plato ispred zgrade Ureda PRH bio pretvoren u veliko igralište, gdje su stručnjaci s Kineziološkog fakulteta, a najviše školski klubovi, djeca i mladi igrali košar-

Virtualne igre svakako mogu biti sredstvo kojima ćemo mlade privlačiti sportu, ali ideja da ih se uvrsti u popis olimpijskih sportova potpuno je u suprotnosti sa samom biti sporta ku, odbojku, nogomet i prezentirali atletičarske vježbe. To je oduševilo Thomasa Bacha i od tada, gdje god bismo se susreli na međunarodnim sportskim ili političkim forumima, uvijek smo razgovarali o temama koje su ključne za razvoj sporta i njegovu popularizaciju i dostupnost pogotovo među djecom i mladima. Moje je djetinjstvo bilo ispunjeno rekreativnim aktivnostima svih vrsta i bila sam zdrava, vižljasta, fokusirana i iznimno kompetitivna. Na žalost, roditelji su radili od jutra do mraka, a u blizini mojega mjesta nije bilo mogućnosti za sustavnije bavljenje sportskim aktivnostima. I danas mi je žao zbog toga jer kao mala silno sam željela na plivanje, gimnastiku. Stoga danas želim sport učiniti što je moguće više dostupnim svim generacijama, a posebno mladima. Sport je iznimno važan segment odgoja moje djece. Vjerujem da im je bavljenje sportom uvelike pomoglo i u postizanju akademskih rezultata. OLIMP ■ 8 ■

Thomas Bach i ja upravo u tim segmentima dijelimo ista mišljenja. Meni je uvijek bilo posebno zadovoljstvo sastati se s njime, pa čak i na marginama Opće skupštine UN-a. I uvijek sam posebno cijenila što je s iznimnim zanimanjem pratio i sportske uspjehe moje djece. Uvijek mi je to bilo tako ljudski, tako neposredno i tako prijateljski. Ljudi često pogrešno percipiraju ulogu neovisnog člana MOO. Mnogi misle da sam ja predstavnica Hrvatske u MOO-u. Upravo suprotno. Prema Olimpijskoj povelji, temelj mnogih dužnosti svih članova MOO-a jest predstavljati i promovirati interese olimpijskog pokreta i MOO-a u svijetu i u svojim državama, kao  i u organizacijama olimpijskog pokreta u kojima služe, kao što sam na primjer ja imenovana članicom odbora za određivanje budućih domaćina Olimpijskih igara. Upravo ovih dana imamo i uvodni seminar – na žalost samo online – tijekom kojeg će nas, nove članove, kolege iz Lausanne detaljnije upoznati s našim pravima i dužnostima, ali i mogućnostima u promociji sporta i aktivnog životnog stila u našim državama i diljem svijeta. Uostalom, otac modernih Olimpijskih igara,utemeljitelj MOO i njegov drugi predsjednik Pierre de Coubertin bavio se poviješću i obrazovanjem, s posebnim naglaskom na važnosti sporta u formiranju karaktera i "moralne i društvene snage", iako se sportom bavio samo rekreativno. Zanimljivo je da je dobio zlatnu medalju za književnost na Olimpijskim igrama 1912., za pjesmu Ode to Sport koju je napisao pod pseudonimom.   U javnosti je bilo prijepora mora li član MOO-a imati sportsko ili barem sportsko-dužnosničko iskustvo, no evidentno je iz pregleda članstva MOO-a da ono nije nužno. Koliko je po vašem mišljenju u vođenju velikih svjetskih organizacija presudno prethodno djelovanje u sportu, a koliko diplomatsko iskustvo, i na njemu stvorena poznanstva i osobni kontakti te već uspostavljene veze s međunarodnom političkom i diplomatskom zajednicom?

- U pravu ste, sportsko ili sportsko-dužnosničko iskustvo nije nužno i to dokazuju profesionalni profili članova. Spomenuli smo Thomasa Bacha koji je osvojio zlatnu  medalju u mačevanju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine i uspješno odradio nekoliko sportsko-dužnosničkih pozicija, a na 136. sjednici na kojoj sam izabrana u članstvo MOO-a potvrđena je i kandidatura legendarnog britanskog atletičara Sebastiana Coea prema njegovoj službenoj dužnosti predsjednika Svjetskog atletskog saveza. No, postoji reciprocitet bivših sportaša ili aktualnih sportskih dužnosnika i političara, diplomata, bankara, odvjetnika, poduzetnika, inženjera, sportskih komentatora i urednika... Članovi su i princeze i prinčevi poput sestre britanske kraljice, princeze Nore od Lichtensteina ili princa Alberta od Monaka, kao i saudijske princeze Reeme Bandar Al-Saud koja je izabrana u članstvo također na posljednjoj sjednici. To dokazuje kako je za članstvo nužan jedan širi društveni angažman, prodiranje u sva područja u kojima stručnjaci i uglednici učinkovito mogu širiti zagovaranje humanističkih ideja olimpizma te utjecati na osnaživanje mnogih prednosti i vrijednosti sporta koji je olimpijskim pokretom dobio puno šire političke i socijalne razmjere od samog organiziranja međunarodnih susreta i natjecanja. A za to je potrebno političko i diplomatsko iskustvo, ne samo pregovaranja, zagovaranja i uvjeravanja, nego i poznavanja geopolitike, kao i prepoznavanja, pa čak i predviđanja mogućih sociopolitičkih promjena, poznavanja kulturoloških aspekata pa čak i elemenata međunarodnog prava, posebno kad je riječ o ljudskim i građanskim pravima i slobodama.   Mislite li da je vaša nazočnost na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva pridonijela izboru za članicu MOO-a? - Sigurno je da sam na svjetskoj sceni prepoznata po nazočnosti ne samo na finalu, nego i na ostalim utakmicama Svjetskog nogomet-

nog prvenstva u Rusiji, no to sigurno ne bi bila dovoljna ulaznica za članstvo MOO-a. Presudno je moje diplomatsko i političko iskustvo -  od veleposlanice, preko ministrice vanjskih poslova do predsjednice države, a iznad svega uporno zagovaranje sporta i dobrobiti sportaša u cijelome svijetu, ali i hrvatskoga sporta, jer sam u posljednjih pet godina kontinuirano pratila ne samo njegove uspjehe, nego i  probleme i jako dobro poznajem sportsku infrastrukturu koja se može poboljšati, zbog čega sam uvijek zagovarala veća ulaganja u sport.   Kako ste se osjećali kada ste vidjeli da ste u užem izboru s velikanom svjetske atletike olimpijcem Sebastianom Coeom? - Bila sam iznimno ponosna biti u društvu sportske legende, kao što sam počašćena i samim izborom u članstvo MOO-a.   Za koje svoje osobine i prethodna iskustva mislite da su bile pre-

sudne za vaš izbor, odnosno koje od njih vidite kao one kojima možete pridonijeti radu MOOa, a onda i boljitku cjelokupnog sporta? - Već sam spomenula svoja politička i diplomatska iskustva koja su bila presudna za moj izbor. Na međunarodnoj sceni, na mnogim platformama poput Opće skupštine UN-a, uvijek sam isticala važnost sportske i olimpijske diplomacije te promicanje olimpijskih vrijednosti i njihove kompatibilnosti s ciljevima održivog razvoja UN-a, gdje je sport uključen kao jedan od važnih čimbenika provedbe u nizu ciljeva. Ništa manje nije bitna uloga sporta u nadilaženju govora mržnje i približavanju raznih kultura, vjera, načina života... i uopće u promicanju mirotvorstva, razumijevanja, tolerancije. Sigurno je da ću nastaviti raditi na onome što sam cijeli život zastupala, a kao predsjednica zdušno zagovarala, a to je prije svega promicanje  dostupnosti i jednake mogućnosti za svu djecu za bavljenje

individualnim i kolektivnim sportovima, bilo to iz natjecateljskih pobuda ili iz čistog zadovoljstva. I dalje ću zagovarati veća ulaganja u sportske aktivnosti za mlade i omogućavanje masovnog pristupa sportskim aktivnostima od najranijeg djetinjstva. Premda u Hrvatskoj sigurno još ima mjesta za poboljšanje u sportskoj infrastrukturi, činjenica je da je hrvatski sport među razvijenijima i uspješnijima u svijetu i sigurno je kako može biti model mnogima, čak i onim državama koje nemaju ni približno takve uspjehe, a da pri tome nisu ni nerazvijenije ni siromašnije od Hrvatske.   Gospodin Vrdoljak član je odbora MOO-a za televiziju i radio te za kulturu. Nedavno ste imenovani u prestižni odbor MOO-a za izbor grada domaćina Olimpijskih igara - jeste li već počeli s aktivnom, radnom konzumacijom tog mandata i imate li saznanja hoćete li biti uključeni u rad još kojeg odbora? ■ 9 ■ OLIMP

INTERVJU: KOLINDA GRABAR–KITAROVIĆ

- O prvim konkretnim zadacima za nove članove nije bilo riječi na ovoj 136. sjednici na kojoj su članovi MOO prvi put razgovarali okupljeni na video-konferenciji i na kojoj je jedna od glavnih tema bilo suočavanje cijele svjetske sportske javnosti s pandemijom COVID-19, jedinstvenim izazovom koji je promijenio život posljednjih mjeseci i prema kojem se moramo znati postaviti i u budućnosti. Da nema tolikih restrikcija putovanja, otputovala bih odmah u Lausannu na brifinge s ljudima koji rade u sjedištu MOO-a. Za očekivati je i kako će se zadaci novih članova vezati uz zdravstveno-sigurnosne mjere, a sigurno se neće zaboraviti ni one teme koje su do sada bile aktualne na stolu MOO-a, kao što je borba protiv dopinga i drugo. Glasalo se o odgađanju Olimpijskih igara mladih u Senegalu s 2020. na 2026. godinu, razmatrale su se financijske i sponzorske posljedice eventualnog otkazivanja OI u Tokiju, tako da će se na tragu tih tema i događaja nastaviti raditi i dalje. Držim da će, prije svega, OI u Tokiju biti u središtu aktivnosti.

Od konkretnih aktivnosti za nove članove, još je ranije najavljen već spomenuti Uvodni seminar za nove članove u rujnu te seminar koji će se održati u studenome. Obje aktivnosti održat će se online. Što se tiče Odbora za izbor domaćina budućih Olimpijskih igara, mislim da će ova epidemija utjecati i na kandidature te da će uskoro i sami kandidati početi razmatrati svoje kandidature u novom svjetlu gospodarskih mogućnosti te će se cijeli proces početi odvijati od nekog novog početka. Kad je riječ o drugim odborima, ima još vremena za razmisliti o tome. Olimpijska ideja i povelja predviđaju djelovanje u smjeru mira u svijetu, no za razliku od svog antičkog ideala kada su Igre osiguravale primirje među zaraćenim stranama, u 20. stoljeću u tome nisu uspjele – Igre nisu održane u razdoblju Prvog i Drugog svjetskog rata, 1972. na Igrama se dogodio teroristički napad koji je odnio 15 života, a od idućih igara 1976. u Montrealu, pa do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća Igre su obilježili

Kolinda Grabar–Kitarović i hrvatska Davis Cup reprezentacija

OLIMP ■ 10 ■

bojkoti država uključenih u hladnoratovske blokove. Mogu li Olimpijske igre u 21. stoljeću dostići antički ideal i koliko vodstvo i članovi MOO-a svojim diplomatskim iskustvom i sposobnostima mogu tome uopće pridonijeti?   - Kada smo govorili o profilu, stručnosti, iskustvu i političkom utjecaju članova MOO-a, spomenula sam koliko je važno diplomatsko iskustvo, ne samo poznavanje nego i predviđanje geopolitičke situacije u svijetu. Sigurno je da s mandata bivše predsjednice države, tijekom kojeg sam uspostavila brojne kontakte i upoznala specifične probleme pojedinih država, mogu pridonijeti diplomatskom rješavanju nekih nesporazuma. Premda apsolutno svi težimo antičkom idealu mirotvorstva kakvog su mogli uspostaviti grčki gradovi-državice, teško je za očekivati da ćemo tako, baš u cijelome svijetu uspjeti osigurati primirje zaraćenih strana, jer ni predsjednik, ni članovi MOO-a nemaju ovlasti ni moć kakvu imaju primjerice dužnosnici UN-a koji mogu pregovarati sa zaraćenim stranama.

Međutim, ipak bih istaknula jedan sjajan diplomatski uspjeh olimpijskog pokreta i predsjednika MOO-a Bacha osobno u novije doba, a to je „ujedinjenje“ dviju Koreja pod zajedničkom zastavom na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu. To je nešto što klasična diplomacija ne uspijeva postići. No, bez obzira na ovlasti, svaka je diplomatska aktivnost dobro došla i može pridonijeti miru u svijetu. Ideja pokreta olimpizma jest zapravo temelj na kojem se gradi pomirenje, jer pravedna i korektna igra sportske borbe, ustrajnost i optimizam sportskog duha, analiziranje i razumijevanje strategije sportskog protivnika, sigurno su dobrodošle sposobnosti koje mogu pridonijeti u diplomatskim pregovaranjima i rješavanju  sukoba.   Držić je rekao da se vremenu treba akomodavat', čini se da se svjetski sport akomodirao na spektakularizaciju, komercijalizaciju i glamurizaciju – koliko je to pozitivno a koliko negativno za olimpijski sport? - Prilagođavati se vremenu, druš-

tvu, trendovima sigurno je jedna od jednostavnijih metoda opstanka, no kada govorimo o jednom od tadašnjih najvećih svjetskih komediografa Marinu Držiću, ili konkretno njegovom snalažljivom Pometu, preko kojeg nam daje taj recept za preživljavanje, onda imamo primjer likova koji se uporno bore za tu „neuhvatljivu“ Fortunu, ali žele sami iskrojiti svoju sreću i sudbinu. Držić govori o prilagođavanju, Pomet je sigurno jedan od najvećih „diplomata“ dramske književnosti, ali nemamo dojam da se u Dundu Maroju baš svi njegovi likovi ponizno pokoravaju sudbini. Držić je pravi renesansni čovjek sa snažnim humanističkim antropocentrizmom, koji shvaća da čovjek može kormilariti svojom sudbinom i srećom. Ukratko, ništa se po tom pitanju nije promijenilo ni danas, humanistička načela slobode i prava čovjeka nepromjenjiva su, a sve one prividne stvari, kao što je spektakularizacija i komercijalizacija svega, ne samo sporta, koje ne možemo izbjeći, shvaćamo kao formu, a ne sadržaj. Važno je da to razlikujemo i da shvaćamo vrijednost sadržaja, a ne opterećujemo se formom. Svako vrijeme ima svoj duh – svoj Zeitgeist. Danas je to brzina komunikacije, tehnologije, dostupnosti informacija… a od ove godine i karantene, distance, izolacije, desocijalizacije… dakle opet se moramo „akomodavat“ – odnosno, prilagođavati. Rad, trud, ustrajnost, upornost, fair play, rezultati… sve one bitne sastavnice sporta neće se nikada promijeniti. Sve ostalo je forma koja se mijenja s vremenom i na nju utječu mnogi izvanjski čimbenici koje na žalost ne možemo do kraja izmijeniti, ali ne moramo ih prihvaćati niti dopustiti da promijene naše osnovne humanističke vrijednosti. Zanima nas vaše viđenje kako će se generacije koje su okrenute virtualnom svijetu i virtualnim igricama uklopiti u svijet Olimpijskih igara? Je li uvođenje virtualnih igrica kao olimpijskog sporta budućnost olimpizma?

„Članstvo u MOO-u dodatan mi je izazov i platforma za zagovaranje što većih mogućnosti za žene, za njihovo bavljenje sportom u svim razdobljima života“ Može li virtualno istisnuti „fizičko“ bavljenje sportom u budućnosti? - Iskreno se nadam i vjerujem da virtualno nikada neće istisnuti „fizičko“ bavljenje sportom. Uvijek se prilikom novih tehnološkomedijskih inovacija predviđalo istiskivanje npr. knjige, pa ih opet, premda imamo Kindle i pametne telefone, i dalje čitamo u tiskanom izdanju, kao što ni televizija nije istisnula projekcije filmova u kino dvoranama. Virtualni svijet nudi bezbroj mogućnosti, i nastavljajući se na prethodni odgovor, iznimno je važno da tehnologiju, njezin stalni napredak, shvaćamo i koristimo kao sredstvo, a ne kao cilj. Virtualne igre svakako mogu biti sredstvo kojima ćemo mlade privlačiti sportu, ali ideja da ih se uvrsti u popis olimpijskih sportova potpuno je u suprotnosti sa samom biti sporta kao tjelesne aktivnosti i ljudske interakcije. U tom svjetlu, kako gledate na ideju koja se počela pojavljivati, da bi doping u sportu trebalo dopustiti i na taj način sport učiniti još atraktivnijim u smislu borbe do krajnjih granica ljudske snage, izdržljivosti…? - Tome ću se uvijek oštro usprotiviti, jer se to kosi i s mojim svjetonazorom, humanističkim idejama olimpizma. Čovjek ima svoje tjelesne, biološke granice i svako dodatno „dopingiranje“ riskira zdravlje, jer ne može se sa sigurnošću znati koliko su mnogi sastojci dopinga štetni za pojedini organizam. ■ 11 ■ OLIMP

INTERVJU: KOLINDA GRABAR–KITAROVIĆ

„Nije floskula da su sportaši naši veleposlanici u svijetu, tome sam mnogo puta svjedočila razgovarajući sa svojim kolegama, predsjednicima država koji su svi redom spominjali i divili se uspjesima hrvatskog sporta“ Osim toga, za mene je doping sušta suprotnost fair-playu. Preferirate li kolektivne ili pojedinačne sportove i koje? - Nemam preferencija, doista volim mnogo sportova - od ekipnih do pojedinačnih, od atletike do streljaštva… Ne želim ih nabrajati jer bih u nabrajanju sigurno neki zaboravila, i to nije diplomatska floskula, nego iskren odgovor, jer me mnogi sportovi doista zanimaju i volim ih pratiti. Smatrate li da je ženski sport u drugom planu u odnosu na muški? - Dobro pitanje. Koliko god bih voljela reći da nije u drugom planu, sigurno je da djevojčicama, djevojkama i ženama nije jednako lako doći do rezultata, proći sve etape bavljenja sportom kao i muškarcima. Osim toga, na žalost i zanimanje publike, a time i sponzora, značajno je manje. Poznato je kako sam s obzirom na svoje osobno iskustvo, uvijek snažno zagovarala osnaživanje žena od najranije dobi, da se odluče za ona, tradicionalno prozvana „muška“ zanimanja, pogotovo u znanosti, odnosno STEM području. Premda se ravnopravnost ne dovodi u pitanje, nevjerojatno je koliko se i danas, nakon stoljeća borbe za ravnopravnost, još uvijek suočaOLIMP ■ 12 ■

vamo s predrasudama i na svakom koraku nailazimo na zapreke i još moramo probijati staklene stropove. Pa tako i u sportu. Stoga mi je i ovo članstvo u MOO dodatan izazov i platforma za zagovaranje što većih mogućnosti za žene, za njihovo bavljenje sportom u svim razdobljima života: od najranijeg djetinjstva, pa i onda kada nam biološki sat počne diktirati razna ograničenja koja moramo nadići mentalno i fizički. S obzirom na vaše iskustvo školovanja u SAD-u, gdje vam sada studira i kći, uspješna klizačica, kako gledate na položaj sporta u našim školama? Vjerujemo da nam "iz prve ruke" možete objasniti kako se u SAD-u odnose prema školskom i sveučilišnom, a onda i prema profesionalnom sportu te kako se kod njih njeguje uspomena na zaslužne sportaše?  - Još puno prostora ima za unapređenje sporta u Hrvatskoj. Općenito, počevši od sportske infrastrukture, povećanja standarda i općih uvjeta, veće dostupnosti različitih sportova svoj djeci i mladima, zatim poboljšanja upravljačkih modela klubova, da ne nabrajam dalje… A iznad svega treba raditi na povećanju aktivnosti opće populacije. Nedovoljna sportska aktivnost jest javno-zdravstveni problem i ta tema se aktualizira pogotovo u ovo doba pandemije. Što se tiče škola, premali je broj djece uključen u redovito bavljenje sportom kroz školske aktivnosti. Tjelesni odgoj se po meni ne bi trebao ocjenjivati, nego poticati svako dijete i njegovati ljubav prema sportu i potrebu za sportskim aktivnostima, bez obzira na fizičke i druge predispozicije djeteta. A posebnu pozornost treba posvetiti djeci iz obitelji nižeg socijalno-materijalnog statusa, kako bi se i njima omogućilo redovito bavljenje sportom. Znajući i prateći napore i treninge svoje kćeri koja se bavi klizanjem i svoga sina koji trenira karate, uvijek sam zagovarala sve sportove i upozoravala koliko je važno ulagati u sportske aktivnosti

u školama, klubovima, poticati i vrednovati rad trenera koji svojim entuzijazmom vode mlade i odgajaju ih u zdrave i integrirane ličnosti. Potrebno je zato dostojno platiti njihov rad, a djeci i mladima, u svim sportovima omogućiti jednaku dostupnost bavljenja sportom u svim krajevima Hrvatske. Kad je riječ o SAD-u, tu je moje mišljenje podvojeno. S jedne strane, poticanje fizičke aktivnosti daleko je više ukorijenjeno u društvo te školski i državni sustav no što je to kod nas. Zanimljivo je da kad sam kao srednjoškolka došla u SAD u četvrtom srednje, imala sam dovoljno odslušanih sati propisanih predmeta da bih mogla već tada maturirati, s izuzetkom engleskog jezika i – tjelesnog odgoja! Stoga sam upisala predmet Life time sports te sam godinu dana, sedmi sat na kraju nastave imala sat vremena tjelesnih aktivnosti koje nisu bile samo iznimno korisne za moje zdravlje i fizičku spremu, već su bile i iznimno zabavne. Tako smo, ovisno o dobu godine, igrali nogomet, softball (ležernija verzija baseballa), hokej na parketu, košarku, odbojku, klizanje na ledu, streličarstvo, kuglanje… I svi smo dobili petice – za trud, a ne za sportske uspjehe. S druge pak strane, ako se u Americi želite malo ozbiljnije baviti sportom, to je tako skupo da ako nemate sreće dobiti neku sportsku stipendiju, te ako vaša obitelj nije boljeg socioekonomskog statusa, teško da ćete moći ispuniti svoje želje. No, opet, sportske su stipendije relativno dostupne, te pokrivaju sve sportske, životne i akademske troškove. Smatrate li da se Hrvatska na adekvatan način odnosi prema svojim sportskim velikanima ili bi mogla učiniti više? - Generacijama naših sportaša treba odati posebno priznanje jer su uspijevali i danas uspijevaju nadići sve probleme, ustraju i treniraju, unatoč bilo kojoj nepogodi. Ukratko rečeno, njihov sportski duh - kako se nikada ne posustaje i kako se uvijek daje sve od sebe za

U društvu Sare Kolak i Damira Martina

dobar rezultat - treba biti uzor svima nama, od politike do poduzetništva. Uvijek se može učiniti više za takve velikane, od kojih su neki doista fenomeni svjetskog sporta. Hrvatski sport ima vrhunske rezultate, i upravo sam nakon uspjeha naše reprezentacije u Rusiji potaknula rad na brendiranju Hrvatske kroz sve one pozitivne elemente i potencijale koje posjedujemo u svim područjima. Nije floskula da su sportaši naši veleposlanici u svijetu, tome sam mnogo puta svjedočila razgovarajući sa svojim kolegama, predsjednicima država koji su svi redom spominjali i divili se uspjesima hrvatskog sporta. Upravo zato naše sportaše treba podupirati i osigurati im jednake mogućnosti bavljenja sportom kao što to imaju svi ostali njihovi kolege u svijetu. First Croatian female member of the IOC Kolinda Grabar-Kitarović, President of the Republic of Croatia in the period from 2015 to 2020, marked - at the International Olympic Committee’s 136th session held on 17 July this year - the history of Olympism as the first Croatian woman to be elected a member of the International Olympic Committee. Membership in the International Olympic Committee is a lifelong and great recognition, first of all for Ms. Grabar-Kitarović and her previous engagement in the field of international relations, diplomacy and political activity, and then for the Republic of Croatia, the Croatian Olympic family and Croatian sports. Kolinda Grabar-Kitarović is the fourth International Olympic Committee’s member from Croatia. In the period from 1919 to 1927 this duty was held by Franjo Bučar, the “father of Croatian Olympism”, then by the former President of the Yugoslav Olympic Committee Boris Bakrač (from 1961 to 1987) and then from 1995 to 2012 by the first President of the Croatian Olympic Committee Antun Vrdoljak (since 2012 Honorary Member of this umbrella world Olympic organization. The importance of Kolinda Grabar-Kitarović’s membership in the International Olympic Committee should be also considered in the historical context of Olympism, which we perceive today as an area of social activities that intensively promote gender equality and women’s participation in all segments of sports, although this was not in the picture until only a couple of decades ago. Tajana Obradović

14. NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Ništa ne može zaustaviti šport Tekst: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: DAMIR SENČAR (HINA)

Ovogodišnji laureati su taekwondašica Nika Petanjek i karataš Renato Rešetar, ženska karate reprezentacija u katama i športski par u boćanju Šaban - Gašpar. Najveće nade su skijašica Zrinka Ljutić i tenisač Dino Prižmić

radicionalna HOO-ova Nagrada Dražen Petrović, koja se dodjeljuje mladim športašicama i športašima uz obljetnicu utemeljenja Hrvatskog olimpijskog odbora (10. rujna 1991.), ove se godine u mnogočemu razlikovala od dosadašnjih trinaest izdanja. To se ponajprije manifestiralo u bitno reduciranoj konkurenciji, jer je u uvijek pedantnoj evidenciji glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa upisano čak 125 otkazanih ovogodišnjih športskih natjecanja, zbog i danas aktualne pandemije Covid-19, a potom i u samom glasovanju - online načinom. Budući da smo od 1. rujna prošle godine do 1. ožujka 2020. imali normalno funkcioniranje sustava športa, uključujući i inozemna natjecanja, moglo bi se ustvrditi da je 14. izbor najuspješnijih hrvatskih mladih športaša vremenski OLIMP ■ 14 ■

■ 15 ■ OLIMP

14. NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Prvi put izbor online načinom

laureatima je online načinom odlučivao trinaestoročlani Odbor za dodjelu Nagrade Dražen Petrović 2020., sastavljen od tri predstavnika Vijeća HOO-a (predsjednik Odbora Damir Martin, Morana Paliković Gruden i Boris Mesarić), tri predstavnika Hrvatskog kluba olimpijaca (Martina Zubčić Dušak, Marija Anzulović i Dubravko Šimenc), tri predstavnika HOO-ove Komisije športaša (Snježana Pejčić, Vedrana Malec i Šime Fantela), tri predstavnika Hrvatskog zbora športskih novinara (Ivana Lukačić, Nikola Lipovac i Vinko Knežević) te od predstavnika Športskih novosti (glavni urednik Robert Šola). zapravo bio „polovičan“, odnosno utemeljen na njihovim postignućima iz šestomjesečnog razdoblja. I, ruku na srce, valorizirani su uglavnom rezultati iz športova koji su imali natjecanja u tom razdoblju, dok su pravu „ekspanziju“ trebali donijeti proljeće i ljeto ove godine. Kad je to već izostalo, razmišljalo se čak i o otkazivanju događaja… No, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša bio je itekako svjestan koliki je psihološki ulog „u igri“, uključujući i činjenicu da ne smije biti uzmaka pred pošasti koja i zaslužnoj hrvatskoj športskoj mladosti želi nametnuti svoj ritam i pravila ponašanja. To je Mateša i izrekao u pozdravnoj riječi, otvarajući događaj na platou ispred Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović. - Unatoč protupandemijskim mjerama koje nazivamo novo normalno, a zapravo potpuno nenormalno, i ovu svečanost održavamo s ciljem dokazivanja da je šport neuništiv, da je jači od svega. Unatoč svemu što se događa, ovi mladi športaši i športašice izvrsno rade i postižu svjetske rezultate. Oni su

Luka Gašpar & Karlo Šaban

OLIMP ■ 16 ■

jamstvo opstojnosti našeg športa i dokaz da nema te pandemije koja može zaustaviti šport i njegov napredak - kazao je Mateša. Pojedinačni laureati ovogodišnjeg izbora bili su iz borilačkih športova, jedinih koji su, uz zimske športove, u spomenutih „zdravih“ šest mjeseci valoriziranog razdoblja imali natjecanja u kontinentalnoj i planetarnoj konkurenciji. Nagrade su zaslužili Nika Petanjek iz taekwondoa (zlatno odličje na juniorskom EP-u i bronca na EP-u mlađih seniora) i Renato Rešetar iz karatea (brončana medalja na EP-u do 21 godine u veljači ove godine). - Ova nagrada je dokaz da se trud isplati i bit će mi poticaj da u budućnosti budem još bolja. Iduće godine prelazim u seniorke i najvažnije je da nastavim trenirati na istoj razini kao dosad jer me očekuju iskušenja u puno jačoj konkurenciji. Od dugoročnih ciljeva, željala bih otići na Olimpijske igre i tamo ostvariti što bolji rezultat - poruka je taekwondašice Nike Petanjek, članice TK Dubrava, u čijoj se dosadašnjoj karijeri sjaji i europska kadetska bronca.

Puno prije početka svečanosti Nika je s velikom pozornošću posjetila Draženov muzej u društvu roditelja i trenera Tomislava Karaule... Slične dojmove o Draženu i nagradi izrekao je i najuspješniji mladi športaš, riječki karataš Renato Rešetar, koji također uskoro prelazi u seniorsku konkurenciju: - Nagrada Dražen Petrović ogromna je motivacija za daljnju karijeru. Uskoro prelazim u seniore, a to je klasa više i trebat će puno više rada i odricanja za postizanje ovakvih rezultata… U karateu je završila i nagrada za najuspješniju žensku ekipu, a dobile su je članice juniorske karate reprezentacije u katama: Stela Horvat, Inga Grgić i Sabina Petković. Muških im kolega, laureata u kategoriji najuspješnijih mladih momčadi ove godine nije bilo. Praktični razlog je nedostatak kandidatura, a stvarni - nedostatak međunarodnih natjecanja u kojima bi mladi športaši pokazali vrijednost. Objektivno gledano, u dosadašnjim izborima, laureati te kategorije najčešće su dolazili iz rukometa, vaterpola i košarke, momčadskih športova koji velika natjecanja u mlađim dobnim uzrastima imaju uglavnom u ljetnim mjesecima. Ove godine, iz poznatih razloga, ta su natjecanja odgođena, pa je i rubrika najuspješnije momčadi za Nagradu Dražen Petrović ostala upražnjena. Ipak, može se ustvrditi da je momčadski uspjeh nagrađen u drugoj izbornoj kategoriji. Mladi boćari Karlo Šaban i Luka Gašpar primili su nagradu kao najuspješniji športski par. U konkurenciji puno starijih suparnika na mlađeseniorskom

Nika Petanjek & Renato Rešetar

„Ovi mladi športaši jamstvo su opstojnosti našeg športa i dokaz da nema te pandemije koja može zaustaviti šport i njegov napredak“, rekao je Mateša

Juniorska reprezentacija u katama: Sabina Petković, Inga Grgić i Stela Horvat

Svi dobitnici Nagrade Dražen Petrović 2020. NAJUSPJEŠNIJA ŠPORTAŠICA: Nika Petanjek (taekwondo) NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTAŠ: Renato Rešetar ( karate) NAJUSPJEŠNIJA ŽENSKA EKIPA: Juniorska reprezentacija u katama ( karate) NAJUSPJEŠNIJA MUŠKA MOMČAD: nije izabrana NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTSKI PAR, ŠTAFETA ILI POSADA: Karlo Šaban i Luka Gašpar ( boćanje) ŠPORTAŠICA NAJVEĆA NADA HRVATSKOG ŠPORTA Zrinka Ljutić (skijanje) ŠPORTAŠ NAJVEĆA NADA HRVATSKOG ŠPORTA: Dino Prižmić (tenis)

14. NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Dino Marcan, zastupnjik Dine Prižmića

Martina Cvjetko Ljutić, majka Zrinke Ljutić

Toyota darivala laureate

sim plaketa s likom Dražena Petrovića i znakom Hrvatskog olimpijskog odbora, svi laureati dobivaju i novčane nagrade (u bruto iznosu): pojedinačni 20 000 kuna, ekipni 2000 kuna svaka članica ekipe, športski par 7000 kuna svaki član te najveće nade hrvatskog športa - 15 000 kuna. Ali to nije bilo sve. Prigodnim darovima sve pobjednike nagradila je i tvrtka Toyota, partner Međunarodnog olimpijskog odbora i Hrvatskog olimpijskog odbora za mobilnost te vjerni pratitelj hrvatskih olimpijaca.

Svjetskom prvenstvu (do 23 godine), Šaban i Gašpar su osvojili brončanu medalju i iznova potvrdili pripadnost Hrvatske boćarskim velesilama. Nakon dva osvojena zlatna odličja 16-godišnje Zrinke Ljutić - u slalomu i veleslalomu na Alpecimbra FIS kupu za mlađe uzraste, što je neslužbeni SP mlađih dobnih kategorija - nije bilo dvojbe oko izbora športašice najveće nade hrvatskog športa. No, zbog boravka „nove Janice“, kako su je prozvali novinari, na pripremama s reprezentacijom u Austriji, nagradu je primila mama Martina Cvjetko Ljutić. - Zrinki ova nagrada puno znači jer nosi ime velikana o kojem je puno toga čula i pročitala i kojeg na temelju toga iznimno cijeni. Nagrada koja nosi Draženovo ime odražava ono što priželjkuje svaka mama jer predstavlja velik korak ka ostvarenju djetetovih želja - kazala je mama Ljutić. Ni športaš najveća nada hrvatskog športa, tenisač Dino Prižmić,

pobjednik europskog Masters turnira u Italiji, nije osobno primio nagradu; zbog natjecateljskih obveza na turniru u Mostaru, u Prižmićevo ime nagradu je preuzeo njegov zastupnik Dino Marcan. - Ne mogu vam opisati njegovu frustraciju što nije mogao osobno nazočiti i primiti ovu nagradu jer je jako dobro upućen u lik i djelo Dražena Petrovića i želio bi biti upravo takav športaš. Znajući to, trudimo se da Dino živi i igra tenis onako kako je Dražen promovirao svoj šport tijekom karijere, da bude velik radnik i borac, a da pritom ostane i skroman - kazao je Marcan, pojasnivši da iza Prižmićeve teniske karijere stoji agencija LJ Sports Group proslavljenog hrvatskog tenisača Ivana Ljubičića. U završnoj riječi laureatima, najveća čuvarica uspomene na Draženov lik i djelo, njegova majka Biserka Petrović, uputila je podsjetnik na glavni postulat kojeg se pridržavao „košarkaški Mozart“: - Drago mi je da mladi ljudi žive

14th Award Dražen Petrović The traditional ceremony of awarding the Croatian Olympic Committee’s award Dražen Petrović, intended for the Most Successful young male and female athletes up to 20 years of age, was held on the plateau in front of the Dražen Petrović Museum-Memorial Center in Zagreb due to prescribed epidemiological measures. This year’s laureates are taekwondoka Nika Petanjek and karateka Renato Rešetar, women’s Croatian National Olympic Team in Kata and sports pair in bowling Šaban - Gašpar. The Greatest Hopes of Croatian Sports are skier Zrinka Ljutić and tennis player Dino Prižmić. Congratulating the award winners, the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša said that this ceremony was also a proof that, despite the COVID-19 pandemic, sports is indestructible and unstoppable in its progress. Vinko Knežević

Biserka Petrović

s tim da uvijek ima nade i da bez rada nema ničega. Rad, rad i rad, to je osnova svega. Ako do rezultata ne dođe tog časa, doći će na kraju. Evo, to je moja poruka svim mladim športašima koje su dobili ili dobivaju Draženovu nagradu i drago mi je da se to ne prekida… ■ 19 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE LEGENDE: MISLAV BEZMALINOVIĆ

Vrhunski poduzetnik s vaterpolskim pedigreom G

rčka, postojbina antičkog olimpizma, ali i država u kojoj su održane prve Olimpijske igre modernog doba, do današnjih dana njeguje na vrlo istančan i osobit način poštovanje prema svakom sudioniku Igara. Dodatno, svaka športašica i športaš koji na Igrama zauzmu do šestog mjesta, u Grčkoj se oslovljavaju s - "olimpionik". Ondje nije potreban više ni jedan daljnji opis, riječ, epitet. Kada se nekoga oslovi s "olimpionik", to je jasan znamen postignuća i športske vrijednosti. Na drugoj strani svijeta, u SADu, jednako je vrednovanje svakog tko se samo kvalificirao za Igre. Oni pak koji osvoje medalju, a posebno onu zlatnu, nerijetko rješavaju pitanje životne egzistencije. To se zove izgrađen sustav društvenih vrijednosti, pa i normi ponašanja. Mi u Hrvatskoj ipak nismo još dosegnuli tu razinu poimanja športaša-olimpijca, premda ne možemo reći da ne slijedimo takav obrazac. Od materijalnog, pa i općedruštvenog vrednovanja svakog pojedinca koji se izborio za nastup na najvećem športskom natjecanju, s naglaskom na one koji su osvojili i kolajnu. U Hrvatskoj imamo bogatstvo pojedinaca koji su svoj uzvišeni OLIMP ■ 20 ■

Piše: DEAN BAUER

Olimpijski pobjednik i svjetski prvak, nakon športske karijere odličja osvaja i u poslovnom svijetu, a nakon dugo godina izbivanja vratio se i matičnom vaterpolskom jatu

položaj olimpijskog pobjednika, "športskih besmrtnika", nastavili dokazivati godinama, čak desetljećima nakon završetka športske karijere. Vaterpolist Mislav Bezmalinović možda je ponajbolji dokaz tomu. Čovjek koji je bio olimpijski pobjednik (Seul, 1988.), svjetski prvak, dvostruki europski klupski prvak Europe u svom športu, kapetan prve hrvatske momčadi na kontinentalnom tronu nakon osamostaljenja (Jadran 1992.), već je najmanje dva desetljeća jedan od naših najuspješnijih gospodarstve-

nika Tvrtka za preradu ribe "Sardina" iz Postira na otoku Braču čiji je Bezmalinović predsjednik uprave, jedan je od naših najvećih izvoznika, imaju 326 zaposlenika, u svojim uzgajalištima godišnje proizvode do 2000 tona ribe, a izvoze ne samo diljem EU, već i na udaljena tržišta poput Rusije, Kine, SAD-a. Godine 2013. u Postirama su izgradili i najmoderniju tvornicu za preradu ribe u Europi, a o kakvoj se razini kvalitete radi dostatno govori i podatak da je sama američka vojska iskazala zanimanje za opskrbljivanje proizvodima iz Postira.

Iz prebogate vaterpolske karijere Mislava Bezmalinovića, trofejima i medaljama optočene, dobro su poznati mnogi detalji osim možda jednog: Mislav je igračku karijeru okončao 1995. u dobi od samo 28 godina. Kako danas, tako i tada, puno prerano. Zašto? - Vaterpolo nije šport u kojem možete zaraditi silan novac i kasnije ne raditi više ništa, poput tenisa ili nogometa. Ja sam u početku karijere upisao Ekonomski fakultet, te sam 1995. morao što žurnije završiti fakultet jer me čekalo radno mjesto. Procijenio sam stoga da mi

je ipak bolje što prije diplomirati i početi raditi kako bi uhvatio korak u poslu s mojom generacijom koja je već uvelike bila zaposlena - veli naš sugovornik. Međutim, ma koliko u početku možda kasnio za svojom generacijom koja nije bila u športu, te je već radila, Bezmalinović je, s druge strane, imao i jednu komparativnu prednost. Življenjem, radom u jednom momčadskom športu, timski mu rad nije bio stran, a iskazivao je i evidentne liderske osobine, evidentno iskazane u onom Jadranu koji je 1992. drugi put uzastopno Splitu i samostalnoj Hrvatskoj

priskrbio naslov prvaka Europe. Bezmalinović je u toj momčadi koju su činili veliki pojedinci poput Posinkovića, Kržića, Krekovića, Savičevića, nažalost sada pokojnog Vrbičića, pa pojačanja iz Mladosti Bukića i Šimenca bio kapetan, istinski vođa! - To je životna škola. Šport donosi nešto što niti jedna druga škola ne daje. Šport vas nauči da se morate boriti, ničega nema bez rada, muke, ništa vam ne pada s neba. Kada sam nakon 20 godina igračke karijere došao do menadžerske pozicije, bio sam u situaciji ■ 21 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE LEGENDE: MISLAV BEZMALINOVIĆ

„Šport donosi nešto što niti jedna druga škola ne daje. Šport vas nauči da se morate boriti, ničega nema bez rada, muke, ništa vam ne pada s neba“

voditi ljude donekle na sličan način kao i kada sam bio kapetan. No, imao sam i jednu prednost - u poslovnom kontaktu s ljudima kojima je moje ime bilo poznato, osjećali su kao da me poznaju, pa je to „probijanje leda“, taj prvi kontakt uvijek bio lakši – govori Bezmalinović. Ovo je, eto, najbolja potvrda kako taj prelazak športaša po okončanju igračke karijere u svakodnevni život, ne mora nužno biti traumatičan, težak. - Šport vas nauči radu, obvezama. To znatno olakšava kasniji poslovni život – decidiran je Mislav. Nakon igračke karijere odlučno je okrenuo novu stranicu u životu. U toj mjeri da dva desetljeća nije bio ni blizu bazena, udaljio se od vaterpola, u potpunosti posvetio vođenju tvrtke. No, prije pet godina ipak se vratio svojoj športskoj ljubavi; član je Uprave VK Jadran koji ove godine slavi 100 godina postojanja. Vrlo je stoga zanimljiva Bezmalinovićeva ocjena vaterpola iz doba kada je on bio igrač i ovog danas: - U moje je doba bio puno profesionalniji, ma koliko vam to čudno zazvučalo. Ja sam pripadao generaciji igrača koja je vrlo dobro financijska stajala, silno smo puno trenirali, bili smo zaista stopostot-

OSOBNA ISKAZNICA Rođen: 11. svibnja 1967. u Splitu Klubovi: 1977. - 1994. Jadran Split; 1994. - 1995. Pescara Reprezentativni trofeji: • zlato na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. • zlato na Svjetskom prvenstvu u Perthu 1991. • srebro na Europskom prvenstvu u Strasbourgu 1987. • srebro na Europskom prvenstvu u Bonnu 1989. • srebro na Mediteranskim igrama u Ateni 1991. Klupski trofeji: • prvak Europe: 1991. i 1992. (Jadran) • prvak Jugoslavije: 1991. (Jadran) OLIMP ■ 22 ■

ni profesionalci potpuno posvećeni treninzima i utakmicama. Primanja su tada bila puno veća. Tada je, općenito, bilo puno više novca u cijelom športu nego što je to danas – tvrdi. Javnost u pravilu gleda samo na one izdvojene pojedince, zvijezde koje imaju odlična primanja, pa se zato nerijetko stvara privid sjajnog stanja. - Pogrešno. Ne treba tako gledati, nego prosjek. Vaterpolo je danas po primanjima u nas na samom dnu, dosta ispod košarke i rukometa. Međutim, s druge strane,vaterpolo je zadržao status akademskog športa. Danas u Jadranu, mi u upravi, nemamo ništa protiv da nam igrači studiraju, dapače - mi ih i potičemo na to, što je donekle ponekad čak i u koliziji s vrhunskim športom. Mislim da je u Hrvatskoj osim vaterpola takav status zadržalo još samo veslanje… Pitamo ga je li mu žao što nije nastupio na OI u Atlanti 1996., na kojima je Hrvatska igrala finale, a on je samo godinu dana ranije „objesio kapicu o klin“… - Je, žao mi je, ali je mojoj generaciji najviše žao Barcelone '92. Za razliku od košarke, mi nismo uspjeli dobiti mogućnost boriti

se za nastup na tim za Hrvatsku prvim Igrama. To je bilo pitanje dužnosnika u hrvatskom vaterpolu. U košarci smo to imali, od Mirka Novosela pa nadalje. A da smo se mi vaterpolisti mogli pojaviti u Barceloni imali bi, mislim, čist put do zlata. Uistinu smo bili moćna reprezentacija.. To je na neki način doprinijelo skorašnjem završetku karijere i prelasku u poslovne vode. Pojačanje za hrvatsko gospodarstvo… - Nije baš ni jednostavno raditi na otoku, ali mi smo uspjeli i to je silan uspjeh. Mi smo najveći otočki poslodavac uopće u Hrvatskoj. Meni je sve skupa tim draže budući da su i moji korijeni s Brača. Kažemo mu da smo negdje pročitali da su Mislavovi preci bili najbolji ribari u povijesti SAD-a… - Brat mojega djeda bio je pokretač ribolova na losose na Aljasci. Zvao se Nikola Bezmalinović, a kada je postao američki državljanin skratio je ime i prezime u Nick Bez. Bio je vlasnik velike ribarske flote, ali imao je i zrakoplovnu tvrtku, pa udjele u rudnicima zlata; stekao je uglavnom veliko bogatstvo. U športskom životu postoji osoba s kojom je Bezmalinović na osobit način povezan. Riječ je o Ratku Ru-

diću. On ga je kao trener uvrstio u momčad za Olimpijske igre u Seulu 1988., a na svojevrstan je način zaokružio priču 2012. kada ga je službeno uveo u Kuću slave splitskog športa. - On ima posebno mjesto u mojoj karijeri. Kako tada '80-ih, tako i četvrt stoljeća kasnije kada mije bio „kum“ pri ulasku u Kuću slave. I koju godinu kasnije životi su nam se opet isprepleli - Ratko je ušao kao savjetnik u vaterpolski klub Jadran i dandanas je član izvršnog odbora. Dugo godina Mislava nije bilo među „jadranašima“… - Ali kada sam se vratio, osjećaj je bio kao da sam se ponovno rodio. Družim se sa svojim starim prijateljima i radim nešto dobro za tu djecu. Jadran danas, s plivanjem i vaterpolom, ima gotovo 400 djece. To je velik pogon i nedvojbeno krasna priča. Za kraj ga pitamo kada možemo očekivati opet onako veliki, vrhunski Jadran kakav je bio u njegovo igračko doba? - S velikom investicijom hrvatske vlade, bazenom na Zvončacu, imamo šansu za nekoliko godina postići to što ste pitali; Zvončac je ključ. Jadran je, po meni, zajedno s Hajdukom, Gusarom, Labudom i košarkašima Splita, jedan od pet športskih stupova grada Splita - zaključuje Mislav Bezmalinović u čijem domu, kako priznaje, sva četiri „kantuna“ drži supruga Monika. A da će Bezmalinovića biti još u hrvatskom športu daju naslutiti sinovi Danijel (14) koji trenira vaterpolo (u Jadranu naravno!), dok je Duje (10) u nogometu…

Businessman with a water polo pedigree Water polo player Mislav Bezmalinović was an Olympic winner (Seoul, 1988), World Champion, two-time European Club Champion, captain of the first Croatian team on the continental throne after the Croatian independence (VK Jadran, 1992), and for at least two decades one of the most successful Croatian businessmen. He ended his playing career in 1995 at the age of only 28. Then he decided to graduate from the Faculty of Economics and get a job. The water polo days, he says, helped him a lot in his business career: “It’s a school of life. Sport brings something that no other school provides. Sport teaches you that you have to fight, that there is nothing without work, pain, nothing falls from the sky. When, after 20 years of active career, I reached the managerial position, I was in a situation to lead people in a somewhat similar way as when I was a captain in the swimming pool “, says Bezmalinović. Dean Bauer

ZNANOST I ŠPORT

Kulturom športa protiv depresije Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Fotografije: DAMIR SENČAR (Hina), FreePix

Promjene u raspoloženju, sumorne i depresivne misli, pojačano umaranje, neadekvatno reagiranje među prvima će uočiti športski trener, koji dijete ili odraslog športaša svakodnevno prati u uvjetima pojačanog emocionalnog i fiziološkog opterećenja i s njim ima prisan odnos ispunjen povjerenjem i međusobnom podrškom

emu depresije ili depresivnog ponašanja moguće je promatrati iz različitih kutova. Vješto odglumljene epizode depresivnog ponašanja mogu biti dio personalnog imidža, odnosno performansa koji se - najjednostavnije rečeno - svodi na pridobivanje pažnje i emocionalne energije okoline u neprestanoj borbi za veliki resurs današnjice, a to je društveni značaj. Iako je depresivni poremećaj vrlo ozbiljna bolest, distinkciju između stvarne i odglumljene depresije jednako je teško utvrditi kao i razdvojiti ono kako se osjećaju bolesni ljudi u zdravom okruženju od toga kako se osjećaju zdravi u bolesnom okruženju. Društvena uloga depresivca, patOLIMP ■ 24 ■

nika i žrtve uz ostalo ima uporište i u kulturi u kojoj živimo. Tako jedan dio glazbene i filmske industrije profit ostvaruje zahvaljujući naglašavanju ljudske sreće kao jedine ili najveće vrijednosti u životu, pa se gubitak te sreće tumači kao prestanak svakog smisla i svrhe života. Veličanje i doslovno klanjanje današnjeg čovjeka ljudskoj sreći i nesreći tema je ljubavnih balada uz koje su odrasle generacije, raznih televizijskih sapunica za one zrelije dobi, ali i dio svakodnevne retorike medijski eksponiranih umjetnika, športaša, političara, raznih stručnjaka ovog ili onog tipa te brojnih drugih aktualnih zvijezda iz javnog života. Aktere raznih depresivnih scenarija

■ 25 ■ OLIMP

ZNANOST I ŠPORT

pronalazimo u svim domenama društva, između ostalog i u športu. Nerijetko tako nailazimo na razne predsjednike športskih udruga, članove upravnih i nadzornih odbora, članove raznih komisija i povjerenstva te druge športske volontere (na prvi pogled karizmatične filantrope koji svoje dragocjeno vrijeme otimaju vlastitim obiteljima i daju ga športu), koji svakodnevno ponavljaju kako u športu nemaju apsolutno nikakav interes. Međutim, u trenutku kad se dogodi nešto što nije u suglasju s njihovom koncepcijom, kada športsko i društveno okruženje ne uspijevaju podrediti svojoj ideji športa i života, kreće obračun na osobnoj razini uz jednu od formulaciju tipa: „To je sad stvar principa i ja ne odustajem - sad idem do kraja“. U takvim scenarijima najbolji glumci uzimaju najveći dio kolača, mediji dobivaju poslasticu i ostvaruju dobar poslovni rezultat, a svakodnevni čovjek svoju prijeko potrebnu dnevnu dozu iluzije. Stoga i ne čudi da toliko ljudi s lakoćom naučenu bespomoćnost prihvaćaju kao poželjni obrazac ponašanja i životnu filozofiju, a identitet žrtve i patnika kao strategiju preživljavanja u viziji svijeta gdje se bespomoćne ne dira, već sažalijeva. Iako bi neki od takvih i sličnih scenarija bili čak i smiješni da nisu tužni, navedeni oblici društveno prihvaćenog ponašanja, koji po mnogo čemu nalikuju ili čak vode prema depresiji, na neki su način ljudima zatvorili oči prema puno većem problemu, prema stvarnoj bolesti od koje se u ovom trenutku u svijetu liječi više od 150 milijuna ljudi, a za koju Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će do 2030. godine najviše od svih bolesti teretiti zdravstvene i socijalne sustave. Riječ je o pravoj depresiji. Često neprepoznatljiva i neadekvatno liječena, depresija je danas jedan od vodećih uzroka invaliditeta. Depresija je stanje niskog raspoloženja i averzije prema aktivnostima što može dovesti do negativnih efekata na misli, ponašanje, emocije, pogled na svijet te tjelesno stanje osobe. Depresivne osobe se mogu osjećati tužno, tjesOLIMP ■ 26 ■

kobno, prazno, bez nade, zabrinuto, bezvrijedno, iritabilno, povrijeđeno ili nemirno. Budući da depresija umanjuje misaone funkcije, kod depresivnih osoba dolazi do poremećaja koncentracije, smetnji u pamćenju, takvi ljudi su zaokupljeni sumornim i pesimističkim pogledima na bu-

Tema športa i depresije, naročito u svjetlu trenutne pandemije, čini se itekako zanimljivom, a teza da je ulaganje u šport izravno rasterećenje troškova zdravstva postaje očiglednija možda više nego ikad

dućnost, idejama gubitka, krivnje, samooptuživanja, bezvrijednosti, ali i suicidalnim idejama i mislima. Uzroci depresije mogu biti razna neurološka stanja i bolesti, infektivne bolesti, metabolički i endokrini poremećaji, ali jednako tako, depresija može biti važan čimbenik u nastajanju raznih bolesti. Budući da upravo šport, naročito ciljano programirana, individualizirana i zdravstveno usmjerena tjelesna aktivnost može imati itekako važnu ulogu u sprječavanju, ranoj dijagnostici, ublažavanju simptoma, čak i u pomoći u liječenju depresivnih poremećaja, tema športa i depresije, naročito u svjetlu trenutne globalne krize uzrokovane pandemijom COVID-19, čini se itekako zanimljivom, a teza da je ulaganje u šport izravno rasterećenje troškova zdravstva postaje očiglednija možda više nego ikad u čovjekovoj povijesti. Iako su uzroci, liječenje i istraživanje depresivnog poremećaja tema medicinske znanosti, na umu valja imati da se simptomi ove

bolesti često razvijaju tiho i neprimjetno, baš kao i kod brojnih drugih sistemskih bolesti, primjerice dijabetesa. Zbog već navedenog njegovanja kulture depresivnog ponašanja, samoinicijativnog uzimanja lijekova za smirenje, predrasuda prema psihičkim bolestima te brojnih drugih razloga, osoba često ne odlazi liječniku vjerujući da se radi o kratkotrajnoj epizodi koja će nestati sama od sebe. Zašto je u svemu tome važan šport? Kao prvo, promjene u raspoloženju, sumorne i depresivne misli, pojačano umaranje, neadekvatno reagiranje među prvima će uočiti športski trener, koji dijete ili odraslog športaša svakodnevno prati u uvjetima pojačanog emocionalnog i fiziološkog opterećenja i s njim ima prisan odnos ispunjen povjerenjem i međusobnom podrškom. Dakako, to podrazumijeva da športski trener ima adekvatnu stručnu spremu iz kineziologije i određenu razinu edukacije iz područja medicine, kako bi na vrijeme mogao prepoznati rane simptome depresije, odnosno prepoznati trenutak u kojem treba konzultirati liječničku struku. Suradnja sustava športa i zdravlja važna je i u fazi zajedničke strategije liječenja športaša s depresivnim poremećajem, njegove adaptacije na svakodnevni život, izgradnje treniranosti, športske forme i rezultatske efikasnosti, pomoći u obrazovanju i izgradnji karijere nakon športa, itd. Šport i tjelesno vježbanje, ne samo da ublažavaju ili uklanjaju depresivne tegobe, nego sprječavaju povratak depresije, djeluju protiv anksioznosti i kronične boli, povisuju otpornost na stres i omogućuju čovjeku da se lakše nosi sa životnim izazovima. Nadalje, znanstvena zajednica itekako je prepoznala učinak športa i tjelesne aktivnosti na čitav niz pozitivnih promjena u kemiji mozga - od pojačanog lučenja hormona koji potiču dobro raspoloženje: endorfin, serotonin, dopamin i noradrenalin, do razgradnje hormona stresa, kortizola. Postoji nešto na što bih se posebno želio osvrnuti u ovom tekstu.

Naime, ako odemo još dublje u prostor uzročno-posljedičnih veza, na razinu još dubljih psiholoških tendencija i elementarnih ljudskih vjerovanja, uočit ćemo jednu naoko bezopasnu, ali itekako važnu pojavu. Riječ je o svakodnevnom i vrlo naglašenom poticanju kulture straha i neizvjesnosti, koja osnovnu ideju ima u poticanju svojevrsnog, usudio bih se reći nezdravog odnosa prema elementarnim egzistencijalnim pitanjima, a to su - siguran obrok, krov nad glavom i radno mjesto. Iako je više nego jasno da bi bez zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba život teško bio ostvariv, odgovornost oko zadovoljavanja tih potreba i idolopoklonički odnos prema korici kruha čini ogromnu razliku. Dok će u prvom slučaju čovjek uporište pronaći u unutarnjim psihološkim resursima poput kreativnosti, motivacije i mudrosti, u drugom će slučaju prekinuti tok spomenutih unutarnjih impulsa te će umjesto stremljenja uspjehu u fokus staviti na strah od neuspjeha, postepeno se otuđiti, napraviti odmak od realnosti i zakoračiti u jednosmjernu ulicu, u zonu depresije. Razliku između pobjednika i gubitnika najbolje poznaju športaši. Naime, na putu izgradnje športske karijere športaš mora - osim specifičnih motoričkih i funkcionalnih sposobnosti - razvijati svoju kreativnost i intuiciju, čuvati svoju izvornost i originalnost, poboljšavati vještinu brzog pronalaženja najboljih rješenja u novim i zahtjevnim okolnostima, prepoznati i njegovati svoje unutarnje psihološke impulse koji ga čine sretnim, ispunjenim, usmjerenim prema uspjehu i prije svega mentalno zdravim. O tome hoće li se kod ljudi poticati pobjednički misaoni postav ili graditi kultura naučene bespomoćnosti, na način da bolesnike progla-

With culture of sports against depression The growing appearance of depression as a very serious disease raised concerns of the World Health Organization, according to which it is estimated that by 2030, of all other diseases, exactly this disease will cause the most health systems’ costs and burdens. Sports, perhaps more than any other activity, offers a whole range of possibilities: from early recognition of symptoms of this disease, alleviation of symptoms, support to the medical profession in treatment of depressive disorder, up to adaptation of such people to everyday life. Daily contact of a sports coach with an athlete, their close relationship intertwined with mutual trust and support, allows the coach to be among the first to notice changes in athlete’s mood, reacting differently to emotional and physiological effort. Sports and exercise not only alleviate or eliminate the symptoms of depression but also prevent the return of depression, act against anxiety and chronic pain, increase resistance to stress and allow a person to cope more easily with life’s challenges. Effect of sports and physical activity on a number of positive changes in brain chemistry is also known, from increased secretion of hormones that stimulate good mood up to the breakdown of stress hormones. Most important of all is that one’s involvement in sports and striving to achieve sports dreams and goals requires constant work on himself, on one’s inner psychological forces such as creativity, initiative, wisdom, intuition, etc. Through sports we develop a winner’s mindset and positive state of mind and, perhaps more than in any other aspect of human life, still offer the version of life’s reality opposite from one that increasingly resembles the increasingly socially accepted learned helplessness. Miroslav Hrženjak

simo zdravima, zdrave bolesnima, gubitnike pobjednicima i tomu slično, ovisit će tretman športa u određenom društvu, ali, po svemu sudeći, i statistika oboljelih od depresivnog poremećaja. LITERATURA 1. Karlović, D. (2017). Depresija: klinička obilježja i dijagnoza. Medicus, Vol. 26, No. 2 Psihijatrija danas.

■ 27 ■ OLIMP

Hrvatska olimpijska akademija Hrvatsku olimpijsku akademiju osnovao je Hrvatski olimpijski odbor 27. lipnja 1996. godine prema

odredbama Olimpijske povelje, Međunarodnog olimpijskog odbora te predstavlja integralni dio olimpizma i športa na međunarodnoj i svjetskoj razini. Hrvatska olimpijska akademija jedna je od 150 nacionalnih olimpijskih akademija u svijetu i članica je Međunarodne olimpijske akademije sa sjedištem u Olimpiji, Grčka i Europske olimpijske akademije u Frankfurtu, Njemačka.

Cilj i zadaća Hrvatske olimpijske akademije je promicanje olimpijskih vrijednosti, poput:

izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja i olimpijskog obrazovanja te upoznavanje društva s temeljnim načelima olimpizma kao životne filozofije utemeljene na dobrom primjeru i povezivanju športa s obrazovanjem, kulturom i umjetnošću.

Hrvatska olimpijska akademija provodi i programe obrazovanja i školovanja trenera u športu

putem formalnih obrazovnih programa: osposobljavanja i usavršavanja te neformalnih, poput: stručnih skupova i seminara za športske djelatnike, športaše i športske organizacije.

Hrvatska olimpijska akademija  Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb  hoa@hoo.hr  01/3650535

Povijest hrvatskog športa

godina

GODINA 50 • BROJ 194 • RUJAN 2020.

Herkul zlatnog srca

Ponziana u jugoslavenskoj ligi

Splitski olimpijski pododbor

In memoriam

Piše: Ivan Došen

Piše: Davor Kovačić

Piše: Robert Kučić

Piše: Jurica Gizdić

> str. 2 <

> str. 5 <

> str. 8 <

> str. 10 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

Nada Birko Kustec Boško Marinko Srećko Štiglić

MARIJAN MATIJEVIĆ

Herkul zlatnog srca Piše: IVAN DOŠEN

Ličanin Marijan Matijević bio je doista čovjek nevjerojatne snage (1878. – 1951.) kojem su pljeskale tisuće gledatelja širom svijeta. I u čudu se pitali što li taj čovjek ima u sebi?

vjetski slavni hrvatski športaš Marijan Matijević rođen je prije 140 godina u Dubokom Dolu na Velebitu, kakvih desetak kilometara udaljenom od Gračaca u Lici. Marijanov otac Filip bio je šumski radnik, a majka mu se zvala Ika, djevojački Krpan. Kad je Marijanu bilo desetak godina, preselili su se u Grab u predio Mrtve bare (nedaleko Cerovačkih pećina) i tu mu je otac držao gostionicu. Filipov brat Mile (Joso) odselio se je iz Dubokog Dola u Vrtoče kod Bosanskog Petrovca gdje su također držali gostionicu. Marijan Matijević za roditelje je kupio kuću u središtu Gračaca nedaleko crkve Svetog Jurja, a ta kuća postoji i danas. I u Dubokom Dolu i u Grabu, a dakako i u Gračacu, živjelo je pomiješano hrvatsko i srpsko stanovništvo. Iz roditeljske kuće Marijan Matijević otišao je kad mu je bilo šesnaest godina kao sin siromašnog Ličanina iz brojne obitelji. Radio je najteže fizičke poslove u tunelima, na prugama i u kanalima u „Prajskoj“, kako su tada nazivali Njemačku. Na svim radilištima Matijević je bio najbolji radnik, a mogao je raditi za šestoricu. A da se je radilo o nevjerojatnoj snazi pokazuje i njegov prvi neslužbeni nastup u Njemačkoj o kojem je govorio sam Matijević: “Kada sam došao na rad u Njemačku, posao sam dobio na kopanju kanala Kaiser Wilhelm kod Berlina. Zanimala su me športska natjecanja na koja sam redovito odlazio 2

poslije rada. Tako sam jednom prilikom navratio i u najveći njemački cirkus u kojem je nastupao i tada poznati hrvač Hugo Weber. Pričekao sam da vidim toga diva, a nakon nekoliko cirkuskih točaka pojavio se je i on. Svoje vještine izvodio je pred gotovo podivljalom publikom, a onda je upitao ima li koga u gledalištu tko se smije pohrvati s njim. Pogledao je oko sebe, ali nitko se ne miče sa svoga mjesta. U tom trenutku jedna skupina mojih Ličana poče me nagovarati da se javim na taj izazov. Dugo sam se nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe. Tada ja skidoh ličku kapu i radničku bluzu te se uputih između redova do pozornice. Gledatelji se počeše smijati i dobacivati šale na moj račun.

Odlazak u Berlin

Uhvatio sam se s Weberom u koštac i poslije nekoliko minuta hrvanja pomislih u sebi: Ma može li to biti da me ovaj žutokljunac pobijedi?! U sedmoj minuti sam ga stegao i bacio na pod da mu je pjena udarila na usta. Pri izlasku iz arene dočekao me je veliki broj novinara s bilježnicama i blicevima.” Marijan Matijević oko 1900. godine dospio je u Berlin, gdje je zbog svoje tjelesne snage dobio angažman u jednom cirkusu. Uskoro se osamostalio i postao poznat, te počeo putovati po svijetu. Četiri puta bio je u Sjevernoj i Južnoj Americi, zatim u svim europskim zemljama, Kini, Japanu, Indiji i na Bliskom Istoku, bio je svugdje osim u Australiji. Novac od tih turneja slao je u svoju domovinu: Crvenom križu, invalidskim udruženjima, bolnicama, siromašnoj djeci, a najviše je pomogao nastradalima u velikoj poplavi 1926. godine. Na svim tim putovanjima diljem svijeta natjecao se kao hrvač i nigdje nije imao

Povijest hrvatskog športa > broj 194<

premca. Pobijedio je sve najpoznatije hrvače svog vremena: Tiberija, Webera, Nikolova, Josefa i sve druge koji su mu pokušali osporiti nadmoć. Godine 1904. došao je do najvišeg odličja turske carevine, Otomanske zvijezde. Na neslužbenom prvenstvu svijeta u hrvanju u Ankari to odličje mu je kao pobjedniku, osobno uručio sultan Abdul Hamid V. Baš to najviše odličje turske carevine, jedina je sačuvana medalja, od mnogih koje je osvojio širom svijeta u hrvačkim i drugim teškoatletskim disciplinama. On je, naime, sve svoje zlatne medalje prodao i novac darovao Županji za elektrifikaciju. Nakon smrti oca Marijana, Otomansku zvijezdu čuvala je njegova kćerka Ljubica Matijević, udana Teterin, koja je bila najstarija od osmero djece Junaka iz Like.

Io Soy Croato

Ona je čuvanje odličja povjerila Stjepanu Tomiću autoru knjige „S Herkulom zlatna srca - Marijan Matijević: junak iz Like“, te autoru brojnih članaka o Matijeviću objavljenim u mnogobrojnim časopisima i listovima diljem bivše države. Kao razlog ustupanja navela je zahvalnost za doprinos u popularizaciji i sjećanju na proslavljenog sina kršne Like. Ti napisi pridonijeli su da se posljednje počivalište „Junaka iz Like“ na županjskom groblju obilježi primjerenim spomenikom, izgrađenim sredstvima tadašnje Skupštine općine Županja 1966. godine. Stjepan Tomić je prije smrti, čuvanje Otomanske zvijezde povjerio svom prijatelju Idrizu Bešiću imamu u Gunji. Inicijativom autora ovog članka i u organizaciji tadašnjeg dožupana Ličko-senjske županije Ivice Matajije, imam Bešić ju je donio u Gospić gdje se čuva u Muzeju Like i danas. Jednu od mnogobrojnih priredbi Matijević je imao u Orašju 1905. godine, a najpogodnije mjesto bila je velika dvorana hotela “Kej”, vlasništvo Alberta Kohna. Matijevićev pomoćnik Vinko Petranović rekao mu je da kći vlasnika hotela lijepo svira na klaviru, te mu predložio da ga ona prati svojom glazbom. Trebalo je dobiti za to i dopuštenje Alberta Kohna koji je konačno popustio, pa je Irena svirala na klaviru Matijevićevu omiljenu koračnicu “Junak iz Like”. Rezultat je bila obostrana simpatija i ljubav te je Marijan od njezinog oca zamolio Ireninu ruku. Bio je odbijen uz objašnjenje da je on katolik, a ona Židovka. Prvi samostalni nastup kršnog Ličanina vezan je za američku pozornicu, a na svojim javnim nastupima na glavi je nosio ličku crvenu kapu. Bilo je to u vrijeme kada se odlučio za profesionalno hrvanje i još nije dobro znao engleski jezik. Pred početak nastupa u Clevelandu (SAD), 1907. godine, menedžer je Matijevića predstavio kao Austrijanca. Čuvši najavu, Matijević je prišao rubu pozornice i rekao: ”Ne, ja sam Hrvat!”. “Hrvatska sloga”, list mnogobrojnih hrvatskih iseljenika u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, u povodu gostovanja Marijana Matijevića pred Uskrs 1928. godine piše:

„On se šeće sa svojim čudnovatim, teškim željeznim štapom vrteći ga između prstiju. Radoznali svijet se okuplja oko njega i ne da mu proći. Sve je na našem Marijanu drugačije nego kod drugih, običnih ljudi. Postao je senzacija buenos-aireške Avenije de Mayo. Noge, ruke, pleća, sve je nekako veće i šire, pa se ističe između svih, naročito onih sitnih Kalabreza kojih toliko ima u Buenos Airesu. Njegova crvena lička kapa koju nosi na glavi, postala je atrakcija kavanskog svijeta koji je na pojavu tog orijaša nagađao: Je li Alemano (Nijemac) ili Francuz? Nagađanje svjetine prekinuo je Marijan svojim jakim i respektabilnim glasom: ”No, io soy Croato!”. Slavni željezni štap težak 11 kilograma, a kojeg je na svojim šetnjama u ruci vrtio kao da je šiba, nalazi se u Gradskom muzeju u Vinkovcima. Za to je zaslužan dr. Mato Medvedović, nadsavjetnik u miru, a čija je zbirka godine 1946. bila temelj u osnivanju Gradskog muzeja Vinkovci. Na faksimilu Matijevićeva pisma Mati Medvedoviću koji mu je dostavio uz željezni štap piše: „Gospodine Medvedoviću! Današnjim danom poklanjam vam moj željezni štap u težini od 10,70 kilograma, kojim sam putovao po svijetu prigodom mojih produkcija. U Županji 19.12.1935. Marijan Matijević Junak iz Like.“ Po izlasku iz vojske Matijević je nastupio u Crikvenici i Crikveničani mu predložiše da ode na hrvačko takmičenje u tadašnju Fijumu, a na kojem će nastupiti najslavniji talijanski hrvači. Parobrodom „Velebit“ Marijan je otputovao u Rijeku i odmah se prijavio na natjecanje koje je reklamirano velikim oglasima. Iz njih se moglo razabrati da će onaj tko pobijedi talijanske hrvače dobiti veliku nagradu i naslov prvaka svijeta. Vidjevši s kim imaju posla, Talijani su Matijeviću nudili novac povećavajući iznose samo da podlegne u borbi s njihovim hrvačima, a što je ovaj odbio tražeći časnu i poštenu borbu. Shvativši da se Ličanin ne može podmititi, organizatorima nije preostalo drugo nego tiskati nove plakate s najavom: “Neviđene borbe talijanskih šampiona s Junakom iz Like na Svesokolskom sletu u Fijumi 1907. godine.

Napad dvjestotinjak Talijana

Za protivnike je dobio glasovite talijanske hrvače Ettora, Tiberija, Zavattija, Attilija, Cortija i Fernanda Duvarija. Pobijedio ih je sve od reda, a borba protiv 160 kg teškog Duvarija - tijekom koje su oba hrvača u klinču pet puta padala s pozornice u parter - trajala je 47 minuta. Tada se u dvorani prolomiše pljesak i ovacije kojima dugo nije bilo kraja, a veselili su se, dakako, Hrvati. Nakon ove velike pobjede Matijevića je napalo približno dvjestotinjak Talijana, te su mu prebili desnu ruku i zadali nekoliko uboda nožem. Sutradan, nakon tog događaja, riječki “Novi list” Frana Supila, donio je opširno izvješće o tom incidentu, pišući kako je fijumanska bagaža, razjarena zbog poraza svojih idola, mučki dočekala Matijevića i izmrcvarila ga ni kriva ni dužna. Ogorčeni na takvu podmuklost Talijana, građani Rijeke i Ličani iz 79. regimente dogovoriše se da udare po talijanskoj fukari. Zamjenivši vojničke odore civilnom odjećom, Li3

MARIJAN MATIJEVIĆ čani su zajedno s ostalom subraćom jurnuli na Talijane. Razvila se neopisiva tučnjava koju je raščistila brzojavno pozvana vojska i mornarica iz ratne flote. To je rezultiralo uvođenjem opsadnog stanja u gradu koje je trajalo čitava dva mjeseca. Matijević je prevezen na liječenje u Budimpeštu, gdje je proveo osam mjeseci, a ime snažnog Ličanina nije silazilo sa stranica svjetskih listova. O događaju u Rijeci spjevana je i tiskana pjesma kako je Matijević od Talijana preoteo svesokolski barjak, a popraćena njegovom slavnom fotografijom u 21. godini života s lentom preko grudi i dvadesetak odličja. Nakon oporavka vratio se je u Hrvatsku nastupajući u nekoliko gradova. U izvođenju programa na predstavama često je Matijević svojim snažnim rukama iznad glave držao drveni podij s orkestrom od šest članova koji su mu svirali omiljenu pjesmu „Junak sam iz Like“. Tu točku - podizanja cijelog podija i ples s njima, prvi put je izveo u Orašju početkom lipnja 1914, godine. Tada je Matijevićevu pjesmu, uz klavirsku pratnju, pjevala Irena Kohn.

"Drugi Herkul i moderni Samson"

U proljeće 1914. godine oženio se Irenom Kohn, kćerkom Alberta Kohna, vlasnika hotela u Orašju na Savi, neposredno nakon priredbe koju je davao u dobrotvorne svrhe. Protivno volji njenih roditelja, Irena je pobjegla od kuće s Marijanom. Imali su osmero djece, od kojih je preživjelo šestoro, četiri kćeri i dva sina Marko i Nikica. Iza toga započeo je novu turneju po SAD-u. Doznavši za velike uspjehe Marijana Matijevića u američkom gradu Clevelandu na susret ga je izazvao poznati atlet Komoros, tada nadaleko poznat po svojoj snazi. Borba je trajala 17 minuta, a tisak je nakon toga na naslovnim stranicama donio senzacionalnu vijest o pobjedi Hrvata kojeg su nazvali ”drugim Herkulom i modernim

Samsonom”. Tako je „NewYork Times“ pod naslovom na četiri stupca napisao: ”Da je Matijević, europski Herkules, živio u doba starih Helena, on bi bez sumnje bio pobjednik Olimpijade”. “Taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebna ogromna snaga”- pisalo je u listu „Il Dario“, koji je u Santiagu u Čileu izlazio 1929. godine (prigodom Marijanovog gostovanja u tom gradu). Uza sve to, na predstavi u San Pedru, Likota je ponovio igru s buradima od 50 litara piva, držeći jedno u zubima, a drugim razbijajući ono prvo - dok se ne razbije, a pivo u mlazovima ne isteče iz njih. I u toj prigodi novinari „San Pedro News Pilota“ ne mogaše se načuditi golemoj Matijevićevoj snazi. - Ja to ne vidjeh u mojih pedeset godina pisanja! uzviknuo je najstariji među njima.

Veliki hrvatski dobrotvor

Bio je to doista čovjek nevjerojatne snage kojem su pljeskale tisuće gledatelja širom svijeta. I u čudu se pitali što li taj čovjek ima u sebi? Sam Matijević često je govorio da se sva njegova snaga nalazi u rukama. Nakon nastupa u Chicagu 1912. godine, zamoliše Matijevića da im objasni otkud mu tolika snaga. - Evo pogledajte! - odgovorio im je i pokazao rendgenske snimke svojih ruku na kojima su se vidjele dvostruke kosti u podlakticama. Marijan Matijević nastupao je do pred kraj života kada se razbolio i umro u Zagrebu, a dva dana kasnije 23. prosinca 1951. godine pokopan je na županjskom groblju. Osim što je bio svjetski slavan kao vjerojatno najjači čovjek u povijesti, imao je još jednu iznimnu vrlinu - bio je uistinu i veliki hrvatski dobrotvor i to tijekom čitavoga života. Samo Hrvatskom crvenom križu donirao je velike svote novaca, a isto je to radio prema svim potrebitima u obje Jugoslavije, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Bilo bi logično da takav velikan ima spomenike po Hrvatskoj, kao i nazive ulica i trgova od Zagreba, Zadra, Gospića, Gračaca, Županje, ali i u ostalim državama bivše Jugoslavije. Stoga je i kod obilježavanja 140. godišnjice Hrvatskog crvenog križa trebalo spomenuti njihovoga možda najvećega dobrotvora u povijesti, svjetski slavnoga Marijana Matijevića, a u Dubokom Dolu ili u Gračacu urediti spomen kuću Marijana Matijevića "Junaka iz Like". IZVORI I LITERATURA: · Ostavština Marijana Matijevića koja se čuva u muzejima u Vinkovcima, Županji, Gospiću i Beogradu · Svjedočanstva suvremenika · Stjepan Tomić, S Herkulom zlatna srca - Marijan Matijević: Junak iz Like, Zagreb, 2003.

Povijest hrvatskog športa > broj 194<

POVIJEST NOGOMETA

„Ponziana“ u jugoslavenskoj nogometnoj ligi

Ponziana 1948./49. Piše: DAVOR KOVAČIĆ

Jugoslavenske komunističke vlasti ponudile su igračima Ponziane visoke plaće (30 000 lira) i financiranje kluba, ako budu nastupali u prvoj sezoni jugoslavenske nogometne lige 1946./1947.

dmah poslije završetka Drugoga svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji počinju se osnivati nogometni klubovi koji su igrali utakmice s vojnim garnizonima. Prvo nogometno prvenstvo u komunističkoj Jugoslaviji igralo se tjedan dana, od 3. do 9. rujna 1945. Svaka savezna jedinica u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji (DFJ) sastavila je svoju izabranu nogometnu momčad. Natjecalo se šest republika, Autonomna pokrajina (AP) Vojvodina i sastav koji je predstavljao Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), dok AP Kosovo nije imalo svog predstavnika. Prvenstvo je igrano po kup sustavu, a prvo mjesto osvojila je reprezentacija NR Srbije, druga je bila momčad JNA koja je bila sastavljena pretežno od hrvatskih igrača, a treća reprezentacija NR Hrvatske. Krajem 1945. u gradovima s većim brojem osnovanih klubova organizirana su kvalifikacijska natje-

POVIJEST NOGOMETA

Bijeg na Zapad

ostovanja jugoslavenskih nogometnih klubova u Trstu bila su i prilika za igrače koji su odlučili pobjeći iz socijalističke Jugoslavije da se domognu Zapada. Tako je igrač Crvene zvezde Aleksandar Aranđelović prilikom gostovanja beogradskog kluba kod Ponziane u Trstu 16. ožujka 1947. zatražio politički azil. Prema kazivanju Aranđelovića, trener Crvene zvezde Svetislav Glišović htio je da se formira reprezentacija Jugoslavije u emigraciji te je prije kretanja u Trst dogovoreno da u Trstu ostanu Rajko Mitić, Branko Stanković, Mile Petrović, Jovan Jezerkić i Aleksandar Aranđelović. Na kraju, svi su se predomislili, jedini je ostao Aleksandar Aranđelović. Vratar zagrebačkog Dinama Zvonimir Monsider, nekadašnji član Concordije, emigrirao je na sličan način otprilike godinu dana kasnije, krajem ožujka 1948. Naime, Monsider koji je zadnjih mjeseci NDH bio u časničkoj školi Ustaške vojnice, povlačio se nakon sloma NDH prema Bleiburgu gdje su skupinu u kojoj se nalazio Britanci izručili jugoslavenskim komunističkim vlastima. Monsidera je u jugoslavenskom komunističkom logoru u Mariboru kao vrsnog vratara zagrebačke Concordije prepoznao jedan partizan te je branio za sastav 11. dalmatinske brigade i tako si spasio život. Inače, prilikom putovanja u Trst nogometni klubovi su imali vođe puta, članove uprave koji su podnosili Ozni detaljne izvještaje o putu i boravku igrača u Trstu. Tako je vođa puta zagrebačkog kluba izvijestio da je u Trst sa zagrebačkog Glavnog kolodvora 26. ožujka 1948. otputovalo trinaest igrača, trener i četvorica vođa puta na kolektivnu putnicu i 160 000 lira otkupljenih kod Narodne banke Hrvatske za podmirenje troškova momčadi. U izvještaju o bijegu Monsidera navedeno je da je on posljedica njegove velike gramzivosti za novcem i lagodnim životom, ali da bijeg ima i političku pozadinu „jer je on ustaški zastavnik koji je prešao u ustaše u travnju 1945. kada je već svima bilo jasno da je s NDH svršeno“. U Italiji je Monsider pristupio rimskom Laziju i čekao dozvolu NSJ koja je stigla tek 18 mjeseci kasnije. Poslije je Monsider nastupao za Hungariju, internacionalnu momčad za koju su igrali poznati nogometaši emigranti iz istočnog bloka, primjerice Ladislav Kubala iz Mađarske, spomenuti Aranđelović iz Jugoslavije i drugi istaknuti nogometaši. Prilikom gostovanja zagrebačkog kluba u ožujku 1948. uz Monsidera u Trstu je ostao još jedan igrač Dinama - rezervni vratar Josip Babić. Za razliku od Monsidera on se ipak vratio u Zagreb i ponovno pristupio Dinamu… Vođa puta nogometaša Dinama u izvještaju Ozni naveo je i da su pojedini igrači negodovali što se u Trstu može najesti čokolade Nestle i napiti Coca Cole, a u Jugoslaviji toga nije bilo. Tada je bilo i uobičajeno da nogometaši koji su imali povlasticu odlaska na Zapad, u Jugoslaviju švercaju deficitarnu robu. Na povratku iz inozemstva na granici bi ih dočekivali predstavnici klubova (koji su većinom bili visoki partijski dužnosnici), pa su carinici nogometaše propuštali bez pregledavanja „osobne prtljage“…

Zvonimir Monsider canja za formiranje skupina i razreda po kvaliteti te organizacije gradskih natjecanja. Zemaljski fiskulturni odbor Hrvatske osnovao je 4. prosinca 1945. Stručni odbor za nogomet koji je početkom sljedeće godine raspisao kvalifikacijska natjecanja za osnivanje Hrvatske nogometne lige i organizaciju prvenstva Hrvatske. U prvenstvu Hrvatske poredak klubova bio je sljedeći: 1. Hajduk Split, 2. Dinamo Zagreb, 3. Lokomotiva Zagreb, 4. Tekstilac Varaždin, 5. Proleter Belišće, 6. Metalac Zagreb, 7. Jedinstvo Sušak, 8. Split. U daljnje natjecanje za državno prvenstvo Jugoslavije kvalificirala su se prva tri kluba - Hajduk, Dinamo i Lokomotiva.

14 klubova u prvom prvenstvu

U prvom klupskom poslijeratnom prvenstvu jugoslavenske nogometne lige 1946/47 igralo se po liga sustavu i natjecalo se 14 klubova: FK Željezničar (Sarajevo), prvak prvenstva NR BiH, FK Budućnost (Titograd), prvak prvenstva NR Crne Gore, NK Hajduk (Split), prvak prvenstva NR Hrvatske, NK Dinamo (Zagreb), doprvak prvenstva NR Hrvatske, FK Pobeda (Skoplje), prvak u prvenstvu NR Makedonije, NK Kvarner (Rijeka), prvak prvenstva dijela Hrvatske oslobođene od talijanske okupacije, NK Ponziana (Trst), uvrštena odlukom Fiskulturnog saveza Jugoslavije (FISAJ) izravno bez kvalifikacija, NK Nafta (Donja Lendava), prvak prvenstva NR Slovenije, FK Crvena zvezda (Beograd), prvak prvenstva NR Srbije, FK 14. oktobar, (Niš), finalist prvenstva

Povijest hrvatskog športa > broj 194<

NR Srbije, Spartak (Subotica) prvak prvenstva Vojvodine, FK Partizan (Beograd) predstavnik JNA. Dodatnim kvalifikacijama još su se plasirali u Saveznu ligu FK Metalac (Beograd), pobjednik dodatnih kvalifikacija (3. u prvenstvu NR Srbije) i NK Lokomotiva (Zagreb) finalist dodatnih kvalifikacija (3. u prvenstvu NR Hrvatske). Ponziana je bila jedini klub u prvoj jugoslavenskoj ligi koji nije bio unutar njezinog državnog teritorija. Naime, na temelju preporuke vijeća ministara pobjedničkih država u Drugom svjetskom ratu - SAD-a, Velike Britanije, Francuske i SSSR-a - potpisan je 10. veljače 1947. u Parizu ugovor o miru između Jugoslavije i Italije. Jugoslavija je tako proširila svoje granice na veći dio područja okruga Gorica, na područje oko Pule te čitavo područje Rijeke i Zadra i na dio pokrajine Trsta. Od spornog područja osnovana je samostalna tampon državica Slobodni Teritorij Trsta (STT), koji je privremeno bio podijeljen na vojnu Zonu A (koja je uključivala Trst i neposrednu okolicu i imala je anglo-američku vojnu upravu) te na Zonu B (s pretežno slovenskim i hrvatskim stanovništvom i koja je prepuštena na upravljanje vojnoj upravi socijalističke Jugoslavije).

Prva utakmica protiv Lokomotive

Triestina, klub koji nikad nije ispadao iz talijanske prve lige, sudjelovao je i u obnovljenoj Seriji A 1946. godine. U takvim političkim uvjetima Triestina je smatrana talijanskim državnim projektom, pa je jedino na njezinim utakmicama puštana talijanska himna, a igrači su dobivali veliku plaću za igranje u klubu koji do tada nije imao većih uspjeha u Seriji A. Istodobno, u prvom poslijeratnom prvenstvu socijalističke Jugoslavije komunističke vlasti su s obzirom na to da je najveći klub iz Trsta otišao u talijansku ligu, kontaktirali trećeligaški amaterski klub iz tršćanskog predgrađa Ponzianu, čiji su navijači uglavnom poticali iz radničke klase i bili bliski komunističkoj ideji. Jugoslavenske komunističke vlasti ponudile su igračima Ponziane visoke plaće (30 000 lira) i financiranje kluba ako budu nastupali u jugoslavenskoj nogometnoj ligi. Prije pristanka igranja, čelnici tršćanskog kluba su tražili da Ponziana bude primljena u novoosnovanu Seriju A, navodeći to kao odštetu za nezakonito spajanje Edere i Ponziane od strane fašističkih vlasti. Naime, do spajanja s Ederom došlo je zbog toga jer su fašističke

Utakmica Ponziana - Partizan vlasti Ponzianu smatrale komunističkim klubom. Talijanske vlasti su odbile taj zahtjev čelnika Ponziane i zaprijetile da će rukovodstvu i igračima koji budu nastupali u jugoslavenskoj ligi biti trajno zabranjeno natjecanje u talijanskom nogometu. Čelni ljudi Ponziane su se oglušili na ove prijetnje i klub iz Trsta je pristupio novoosnovanoj Prvoj nogometnoj ligi Jugoslavije koja je započela u kolovozu i već trajala tri mjeseca. Prvu utakmicu Ponziana je odigrala u Zagrebu protiv Lokomotive 30. listopada 1946. koja je završila rezultatom 2-2. Na gostujućim utakmicama Ponziane domaći navijači su često uzvikivali političke slogane: „Trst je naš“ i „Volimo našu Goricu i Istru, k’o žedni putnik vodicu bistru“. U prvoj sezoni nogometnog prvenstva Jugoslavije Ponziana je zauzela jedanaesto mjesto od četrnaest klubova i trebala je ispasti jer je šest ekipa napuštalo Prvu ligu. Od 26 odigranih utakmica klub iz Trsta je pobijedio u devet, dvije je odigrao neodlučeno, a 15 puta je doživio poraz. Zbog političkih razloga, odnosno dokaza prisutnosti Jugoslavije prema spornom području, Ponziana je političkim ukazom ostala u elitnom jugoslavenskom nogometnom natjecanju. Istodobno je Triestina završila na posljednjem mjestu u talijanskom prvenstvu, ali je opstala u ligi na isti način kao i Ponziana. Sljedeće sezone Ponziana je zauzela sedmo mjesto između deset klubova, i jedva se spasila ispadanja. U 18 dvoboja Ponziana je pobijedila šest puta uz četiri neodlučene utakmice i osam poraza. S druge strane, Triestina je postigla najveći uspjeh u povijesti kluba osvojivši drugo mjesto u Seriji A, iza Torina, s jednakim brojem bodova kao Milan i Juventus. U ljeto 1948., uslijed sukoba sa Staljinom, Titov režim se počeo približavati zapadnim saveznicima i propaganda o pripadnosti Trsta je slabila. U novim političkim uvjetima Ponziana je izgubila financijsku i političku podršku, i u prvenstvu 1948./49. završila na posljednjem mjestu te ispala iz lige. U toj posljednjoj sezoni u nogometnom prvenstvu Jugoslavije Ponziana je od 18 odigranih utakmica pobijedila u tri susreta, četiri je puta odigrala neodlučeno, a 11 susreta je izgubila. Nogometaši koji su igrali za Ponzianu u jugoslavenskoj nogometnoj ligi, poslije povratka u Italiju kažnjeni su sa šest mjeseci zabrane igranja. IZVORI I LITERATURA: Davor Kovačić, Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala, Zagreb, 2019. Davor Kovačić, Intervju s Perom Zlatarom, Zagreb, 14. V. 2016. (neobjavljeno). Nikola Radosavljević, Kad je Trst bio naš, www.sportske.net/blog/

OBLJETNICE

Sto godina Splitskog Piše: ROBERT KUČIĆ

Kako bi se provodile temeljne zadaće JOO-a, u većim gradovima nove države osnivaju se olimpijski pododbori sastavljeni od predstavnika svih športskih grana na određenom području. Prvi olimpijski pododbor osnovan je u Splitu 25. lipnja 1920. godine

Bogumir Doležal

rije sto godina u Splitu je utemeljen Olimpijski pododbor; bilo je to dvije godine nakon završetka Prvog svjetskog rata. U splitskoj luci bila je usidrena saveznička flota, a posada ratnog brodovlja u slobodnom vremenu bavila se športom i surađivala s mjesnim športskim društvima i klubovima koji se silno trude da ožive šport i tako bar donekle ublaže ratne posljedice. Zahvaljujući ovoj suradnji mladi Splićani susreću se i sa dotad njima nepoznatim športovima. U tim teškim vremenima šport se pokazao kao najmoćnije „odgojno“ sredstvo, posebno u okupljanju mladeži. Hrvatska i Split izlaskom iz Austro-Ugarske Monarhije nalaze se u sastavu nove države SHS. Neumorni „otac“ hrvatskoga športa dr. Franjo Bučar, predsjednik Hrvatskoga športskog saveza izgarao je u želji da odmah, čim je rat završio, hrvatski športaši sudjeluju na VII. Olimpijskim igrama u belgijskom Antwerpenu (1920.). Dogovori su trajali nekoliko mjeseci između predstavnika Hrvatskog športskog saveza (osnovanog još 5. listopada 1909. godine u Zagrebu) i Srpskog olimpijskog komiteta. Konačno, delegati Hrvatske, Slovenije i Srbije održali su u Zagrebu osnivačku sjednicu Jugoslavenskog olimpijskog odbora 14. prosinca 1919. godine. Dogovoreno je da mu sjedište bude u Zagrebu, a Franjo Bučar izabran je za prvog predsjednika. Među izabranim odbornicima prvog sastava bio je i Bogumir Doležal iz Splita. Naknadno je 1920. godine kooptiran i inž. Fabjan Kaliterna „otac splitskoga športa“. Ovaj odbor bio je prvo zajedničko svešportsko tijelo na području tadašnje države. Donesenim pravilima ograničeni su poslovi isključivo na one olimpijske, odnosno na skrb oko organizacije priprema, izbora i nastupanja športaša Jugoslavije na Olimpijskim igrama. Ostale poslove iz domene športa trebao je voditi Jugoslavenski centralni sportski savez također osnovan 14. prosinca 1919. godine u Zagrebu. Kako bi se provodile temeljne zadaće JOO-a, u većim gradovima nove države osnivaju se olimpijski pododbori sastavljeni od predstavnika svih športskih grana na određenom području. Tako je prvi olimpijski pododbor osnovan u Splitu 25. 8

Franjo Bučar

lipnja 1920. godine. Odbor je trebao djelovati na području Dalmacije i Crne Gore. U Hrvatskom domu sokolskog društva uvodni referat podnio je Bogumir Doležal, odbornik Jugoslavenskog olimpijskog odbora. U Splitski olimpijski pododbor izabrani su predsjednik dr. Vjekoslav Lavš, potpredsjednik Bogumir Doležal, prvi tajnik prof. Ivo Oblak, drugi tajnik prof. Josip Namar, blagajnik Jakov Čulić i zamjenik blagajnika Marijan Petrošić. Pojedine športske grane zastupali su Milan Alačević (veslanje), Frano Bettini (plivanje), Ante Danilo (jedrenje), dr. Ivo Gjino Karaman (tenis), Ante Katunarić (biciklizam), inž. Egidij Marchi (automobilizam), dr. Jakša Račić (lov), Ivan Tudor (bejzbol), Šime Vučić Djaković (mačevanje), inž. Fabjan Kaliterna (nogomet). Gimnastiku je zastupao član Sokolskog društva, jahanje i streljaštvo predstavnik vojske, dok atletika privremeno nije imala svog predstavnika.

Olimpijski dan

U cilju propagiranja športa Splitski olimpijski pododbor organizira športske priredbe kao „Pučka natjecanja“. Tako se kao prvo natjecanje spominje ono u plivanju 22. kolovoza 1920. godine na splitskim Bačvicama. Tom prilikom postavljene su skakaonice na maloj „Kavali“ i rtu Sustipan. Skokovi u more tih su godina bili vrlo popularni kod splitske mladeži. Suci koji su vrednovali postignute rezultate bili su prof. Ivo Oblak, inž. Josip Kodl, inž. Mirko Poletti, inž. Frane Bettini i Marijan Petrošić. Ova plivačko-skakačka priredba po svoj je prilici bila poticaj za osnivanje prvih organiziranih splitskih plivačkih klubova jer je već 23. rujna 1920. osnovan PŠK „Baluni“ (iz kojega je kasnije nastao „Jadran“), a 13. listopada iste godine PŠK „Firule“ (preteča POŠK-a). Splitski olimpijski pododbor nije se zaustavio samo na organizaciji sportskih natjecanja već je u cilju poticanja što većeg interesa mladeži za šport pokrenuo i športski list pod nazivom „Jadranski sport“. Prvi broj tiskan je 16. listopada 1920., a posljednji nažalost zbog nerazumijevanja vlasti 12. travnja 1923. godine. Urednik je bio

Povijest hrvatskog športa > broj 194<

olimpijskog pododbora

Fabjan Kaliterna

NK Hajduk 1948./49.

Bogumir Doležal. Državni olimpijski odbor 1922. godine pokrenuo je veliku športsku akciju Olimpijski dan, kojoj je cilj bio prikupljanje novčanih sredstava za odlazak jugoslavenskih športaša na Olimpijske igre. U Splitu je naravno organizaciju provodio Olimpijski pododbor. Prvi Olimpijski dan u Splitu održan je 15. listopada 1922. godine, a natjecanja su održana u atletici, biciklizmu i nogometu. Osim športskih priredbi, pododbor je znao organizirati i druge oblike prikupljanja sredstava. Tako je, recimo, 12. ožujka 1921. godine u foajeu splitskog kazališta organizirao vrlo uspjeli ples. Svi splitski klubovi i prijatelji športa rado su sudjelovali u ovim godišnjim akcijama i pomagali njihovo održavanje. Program Olimpijskog dana bio je raznovrstan, a sudjelovali su klubovi „Gusar“, „Hajduk“, „Baluni“, „Borac“, „Split“, Adria“, „Firule“, „Uskok“, „Amater“ i „Aurora“. Natjecalo se u biciklizmu, nogometu, gradskoj štafeti, plivanju, potezanju konopa. Čak je održano i natjecanje utrkivanja u vrećama… Drugi Olimpijski dan održan je 16. rujna 1923. godine. Nepovoljni vremenski uvjeti samo su djelomično dopustili provedbu programa. „Gusar“ je uspio održati svoje klupsko natjecanje, biciklisti svoju trku ,a u gradskoj štafeti samo su nastupili „Hajduk“ i „Baluni“. Na Placu se poslijepodne odigrala nogometna utakmica između „Hajduka“ i mješovite momčadi „Splita“ i „Borca“.

Ostala samo Marjanska štafeta

VIII. Olimpijske igre u Parizu 1924. godine izazvale su veliko zanimanje Splićana te je uoči njihova održavanja, 14. travnja te godine, zabilježen popriličan posjet športskim natjecanjima, a prikupljenim novčanim sredstvima Split je pomogao u odlasku športaša na Igre. Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina XX. stoljeća kriza je zahvatila rukovođenje športom i nastupila je - „olimpijska kriza“. Iz tog razloga 23. prosinca 1929. godine osnovan je Savez sportskih saveza Kraljevine Jugoslavije kojemu je sjedište bilo u Zagrebu. Zadatak ovog Saveza sastojao se u skrbi za sve zajedničke športske poslove osim olimpijskih. O tome je skrbio Jugoslavenski

olimpijski odbor sa sjedištem u Beogradu. Radi neaktivnosti, 1933. godine sjedište Olimpijskog odbora ponovo se vraća u Zagreb. Dotadašnji olimpijski pododbori uz neke organizacijske promjene nastavljaju djelovati pod nazivom Mjesni olimpijski odbori. Predsjednikom Splitskog odbora imenovan je dr. Ivo Stalio višegodišnji predsjednik „Gusara“ i Jugoslavenskog veslačkog saveza. Povratak sjedišta Saveza u Zagreb bio je pun pogodak. Vrlo aktivno se prikupljao novac radi što masovnijeg odlaska jugoslavenskih športaša na XI. Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine. Ovaj olimpijski odbor uputio je zamolbu nogometnom savezu Jugoslavije koja je rado prihvaćena, te su se tako u sklopu organizacije Olimpijskog dana u cijeloj državi priredile nogometne utakmice s kojih je sav prihod išao u korist fonda Olimpijskih igara. U Splitu je mjesni olimpijski odbor 16. srpnja 1933. organizirao Olimpijski dan s tri odigrane utakmice. Splitski sokolaši u poluvremenima utakmica natjecali su se u štafetnim trčanjima, a odigrala se i odbojkaška utakmica. Sljedeće 1934. godine, uz nogometne utakmice na Olimpijskom danu organizirana su i plivačko-vaterpolska natjecanja. Olimpijski dan godine 1935. bio je vrlo sadržajan: na Hajdukovu igralištu osim nogometa priređena su atletska natjecanja, biciklistička trka, a Olimpijski dan završio je nastupom splitskih mačevalaca kluba „Vitez“. Mjesni olimpijski odbor Split 1936. godine izabrao je novu upravu. Za predsjednika je izabran prof. Josip Gattin, prvi potpredsjednik kap. A. Lenarčić, drugi potpredsjednik Fran Lhotsky, prvi tajnik Veljko Poduje, drugi tajnik Milivoj Sredojević, prvi blagajnik Ljubo Benčić, drugi blagajnik Petar Pjerin Šerić. Kao novina prodavale su se prigodne značke s likom atletičara. Kupnjom značke stjecalo se pravo besplatnog gledanja svih priredaba Olimpijskog dana. Od ove lijepo i korisno zamišljene akcije, do današnjih se dana jedino zadržala Marjanska štafeta. U međuvremenu postala je tradicionalna zahvaljujući Splitskom savezu školskih športskih društava. 9

IN MEMORIAM

Nada Birko Kustec (Mrkopalj, 2. siječnja 1931. – Zagreb, 1. rujna 2020.)

90. godini života preminula je najstarija hrvatska olimpijka Nada Birko Kustec. Bila je prva Hrvatica koja je nastupila na Zimskim olimpijskim igrama. Rođena je Mrkoplju, u srcu Gorskog kotara, i u rodnom mjestu, gdje je provela djetinjstvo, poput svojih vršnjaka napravila je prve skijaške korake. Bio je to začetak jedne velike i impresivne karijere. Bila je članica skijaških klubova Bijele strijele iz Mrkoplja i Goranin iz Delnica. Najuspješnija je skijašica Gorskog kotara svih vremena. Bila je stalna članica državne i olimpijske reprezentacije Jugoslavije. Njezin prvi veliki uspjeh bio je naslov omladinske prvakinje Jugoslavije 1948. u skijaškom trčanju na četiri kilometra. Od pobjede na izbornom natjecanju na Planici 1949. preuzela je vodeće mjesto u Jugoslaviji u disciplini skijaškog trčanja i zadržala ga sve do kraja sezone 1954. godine. Dvostruka je prvakinja 1950. i 1954. godine na seniorskom prvenstvu države u trčanju na 10 kilometara i članica pobjedničke štafete 3 x 5 kilometara. Na Zimskim olimpijskim igrama 1952. u Oslu, kao članica SK Bijele strijele iz Mrkoplja, osvojila je 14. mjesto u utrci na 10 kilometara, a na natjecanju za Kup Kurikala 1954. deseto mjesto. Za Skijaški klub Goranin iz Delnica nastupa od 1955. godine. Bila je višegodišnja republička i državna prvakinja u skijaškim utkama za omladinke i članice. Čak osam puta bila je prvakinja Jugoslavije u svojoj disciplini.

Jugoslavenskom skijaškom savezu 1952. godine prvi put je stigao poziv da sudjeluje na nekom natjecanju u Švicarskoj. U Grindelwaldu je domaći Schweizer Damen Skiklub, organizirao natjecanje u skijaškom trčanju za žene. Na natjecanje je krenula mala ekipa u kojoj su bile Slovenka Angela Kordež i Hrvatica Nada Birko.

Na Igrama 1956. u Cortini d’ Ampezzo u trčanju na deset kilometara bila je 35., a u štafeti 3 x 5 kilometara zajedno s Blaženkom Vodenlić i Amalijom Belaj osvojila je deveto mjesto, što je tada predstavljalo veliki uspjeh. Natjecala se sve do 1963. godine.

„Po dolasku u Grindelwald nismo imali ni trenutka predaha. Odmah sljedeće jutro su nas doveli ravno do staze. Bila sam deseta. Imala sam tada 21 godinu...“, sjećala se kasnije Nada Birko Kustec.

Ali od svih rezultata, po riječima same Nade, najdraža joj je bila pobjeda na državnom prvenstvu održanom 1954. u Mrkoplju, gdje su hrvatske skijašice pobijedila svoje najveće suparnice Slovenke.

Konkurencija je bila vrlo jaka jer su na natjecanju sudjelovale i Ruskinje i Skandinavke. Tamo su bile i Talijanke, koje su ih pozvale da na povratku skrenu na natjecanje u Tarvisio, gdje su se Angela i Nada iznova iskazale.

Nakon pobjede na 10 kilometara, u štafeti 3 x 5 kilometara vodila se ogorčena borba između momčadi Slovenije i Hrvatske. U drugoj izmjeni Slovenke su prešle u vodstvo, ali u posljednjoj dionici Nada Birko je osigurala Hrvatskoj uvjerljivu pobjedu. Uslijedi10

lo je čestitanje oduševljenih Mrkopljanaca i veliko slavlje...

Nada Birko Kustec sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

Povijest hrvatskog športa > broj 194<

Boško Marinko (Koljani, Vrlika, 11. kolovoza 1939. – Subotica, 15. srpnja 2020. )

Subotici je u u 81. godini života preminuo proslavljeni hrvač olimpijac Boško Marinko, koji je hrvatskom športu pripadao po

rođenju, a koji je kao dijete nakon Drugog svjetskog rata napustio rodni kraj i tadašnjom kolonizacijom otišao u Vojvodinu. Rođen je 1939. u Koljanima kod Vrlike, a hrvanjem se počeo baviti 1956. godine u Partizanu iz Subotice, da bi kasnije prešao u Hrvački klub Spartak. Naslov državnog prvaka osvajao je osam puta, a za reprezentaciju Jugoslavije nastupa od 1962. do 1972. U više navrata bio je kapetan Hrvačkog kluba Spartak i državne reprezentacije. Nakon završetka karijere bio je i istaknuti trener. Dobitnik je brojnih športskih i društvenih priznanja. U plejadi športaša koji su u hrvanju grčko-rimskim stilom nešto postigli na području bivše države, ime Boška Marinka jako puno znači. Do toga je došao upornim radom, sustavnim treningom, velikim srcem, svakodnevnim odricanjima i velikom

osvojio je dvije bronce - pojedinačnu i ekipnu.

upornošću po kojoj je bio poznat na strunjačama

Zlatni je i na Mediteranskim igrama 1971. u Izmiru

diljem bivše države, ali i na mnogim međunarod-

u Turskoj. Nastupio je i na OI 1968. u Meksiku

nim borilištima.

(ispao u 3. kolu) te na OI 1972. u Münchenu gdje je u kategoriji do 52 kilograma osvojio deveto mjesto.

Momčad Spartaka i državna reprezentacija cijelo jedno desetljeće nije se mogla zamisliti bez ovog

Nakon prestanka s aktivnim natjecanjem Ma-

vrsnog športaša koji nije ni znao za poraze u ka-

rinko ne sudjeluje u radu svog Spartaka u kome

tegoriji od 52 kg. Bio je vrlo fer športaš, omiljen i

je stekao punu afirmaciju. Međutim, poput većine

uvažavan od suparnika, športskih djelatnika i svih

vrhunskih športaša, ni on nije odolio izazovu te se

ljubitelja hrvanja.

ubrzo ponovo uključio u rad i život kluba – najprije kao trener, a potom i kao športski dužnosnik.

U puna dva desetljeća, koliko se bavio hrvanjem, Boško Marinko je, uz mnoštvo osvojenih prvih mje-

Kada sam radio monografiju svih hrvatskih olim-

sta u Jugoslaviji, ostvario i zapažene rezultate na

pijaca, kontaktirao sam i pokojnog Marinka, pošto

međunarodnom planu. U Ljubljani 1966. viceprvak

je rođen u Hrvatskoj. Kada sam ga nazvao u prvi

je na Balkanskom prvenstvu, iste godine u nje-

mah nije mogao vjerovati da ga netko zove u ime

mačkom Essenu osvaja drugo mjesto na prvenstvu

hrvatskog športa, da bi naš razgovor, završio kroz

Europe, 1969. u Modeni u Italiji postaje europski

suze rekavši: „Sada mogu umrijeti sretan jer mene

prvak (uz to je i dio momčadi koja osvaja brončanu

moja rodna Hrvatska nije zaboravila“.

medalju), da bi 1970. u Istočnom Berlinu, također na prvenstvu Europe, osvojio drugo mjesto, pojedinačno i ekipno. Na svjetskom prvenstvu u Kanadi, također 1970.,

Boško Marinko sahranjen je na groblju u Subotici. (Jurica Gizdić ) 11

IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 194<

Srećko Štiglić (Zagreb, 1. lipnja 1943. – Zagreb, 9. rujna 2020.)

Zagrebu je 9. rujna, u 78. godini života, umro istakmuti hrvatski atletičar u bacanju kladiva i olimpijac Srećko Štiglić.

Rođen je 11. lipnja 1943. godine u Zagrebu, a

tijekom karijere bio je član zagrebačkih atletskih klubova - Dinama od 1957., a potom i Mladosti. Veći je trag ipak ostavio u Dinamu u kojem je stekao status jednog od najuspješnijih Dinamovih atletičara svih vremena. Srećko Štiglić bio je višegodišnji hrvatski rekorder u bacanju kladiva, a hicem od 71,36 metara četvrti je na listi svih vremena u Hrvatskoj. Bio je prvi hrvatski bacač kladiva koji je, 1972. godine, prebacio daljinu od 70 metara. Sudionik je Olimpijskih igara 1972. u Münchenu, gdje je zauzeo 14 mjesto, dok je na Mediteranskim igrama osvojio tri medalje i to brončanu u Izmiru 1971., zlatnu 1975. u Alžiru te brončanu na MI u 1979. godine u Splitu. Odlične rezultate Štiglić je postizao i na balkanskim prvenstvima, a sudjelovao je i na europskim

ogromna volja, na kraju su donijeli sjajne rezultate.

prvenstvima te 68 puta nastupio za atletsku reprezentaciju Jugoslavije.

Bio je jedan od rijetkih športaša koji je znao samo za uspjehe, a kao čovjek bio je krajnje dobro-

Bio je proglašen najboljim atletičarem Hrvatske

ćudan, svakome bi rado pomogao, što je poseb-

1971. i 1972. godine, dok je na prvom prvenstvu

no došlo da izražaja kada je dugi niz godina bio

samostalne Hrvatske 1992. osvojio naslov prvaka u

uspješni privatni poduzetnik.

bacanju kladiva. Nakon završetka aktivne atletske karijere uspjeMalo je poznato da je Štiglić atletsku karijeru

šan je bio i u natjecanjima veterana.

započeo kao sprinter, da bi se u bacača kladiva „prekvalificirao“ u sedamnaestoj godini. Njegov prvi hitac iznosio je svega 46 metara,

Sahranjen je u utorak 15. 9. u krematoriju na zagrebačkom groblju Mirogoj.

što nije nagovješćivalo rađanje atletske zvijezde u bacanju kladiva. Ali upornost, višegodišnji rad i

(Jurica Gizdić)

POZIV AUTORIMA Pozivamo sve povjesničare sporta, istraživače, kroničare i autore koji se bave povijesti športa, i zainteresirani su da im članak bude objavljen u podlisku Povijest hrvatskog športa, da svoje radove pošalju na e-mail adresu: ana.popovcic@hoo.hr.

ŽENE I ŠPORT

Mlade turopoljske O

ve godine navršava se stotinu godina od prvoga pokušaja da se osnuje Seljačka sloga. Pokušaj je, zbog velikosrpske dvorske represije koja nije mogla progutati republikanske ideje Radićeve stranke, bio neuspješan (ostvarit će se tek u kompromisaškoj epizodi 1925. godine), ali je kao datum ipak ostao zabilježen, pa je i u ovim pandemijskim okolnostima komemoriran u nekoliko institucionalnih situacija. Iako je percepcija Seljačke sloge u prvom redu vezana uz prosvjetno i kulturno-umjetničko djelovanje na selu, koje je u mnogim ograncima opstalo do današnjih dana, nikako se ne smije zanemariti napor što ga je u tadašnjoj, gotovo polufeudalnoj Hrvatskoj Piše: RATKO CVETNIĆ Fotografije: JOSIP KOS

Svi su u Turopolju zaista presretni kada cure igraju nogomet i ne može se čuti ni jedan loš komentar ni od roditelja, ni od gledatelja sa strane. Svi kažu da ih je lijepo vidjeti na terenu…

OLIMP ■ 42 ■

- u kojoj seljaštvo čini veliku većinu stanovništva - Seljačka sloga poduzela na uključivanju žena u društveni, dakle javni, život svoga vremena.

Ta inicijativa dovela je, između ostalog, do održavanja Prvog ženskog seljačkog kongresa 1937. godine te do izbora pučke spisateljice Mare Matočec u Upravni odbor SS-a. No, ovaj duboko prosvjetiteljski rad Hrvatske seljačke stranke bit će prekinut nastupajućim ratnim i poratnim nasiljem, u kojem nestaje i sama stranka. U to isto doba, početkom tridesetih, skupina školaraca iz mjesta Mraclin - u srcu velikog Radićevog uporišta, Turopolja - donosi iz Zagreba prvu nogometnu loptu u svoje selo. Nije teško zamisliti kakvu

je senzaciju ta nova zabava unijela u dotadašnji život sela, pa su ti mladići sa susjedima iz općinskog središta, Vukovine, ubrzo osnovali klub, NK Jelačić, a u obližnjem mraclinskom šumarku iskrčeno je i uređeno prvo nogometno igralište. Priča se više nije dala zaustaviti: tijekom desetljeća klub mijenja imena i lokacije igrališta, ali strast ne jenjava. Danas, devedeset godina od trenutka u kojem su ti mladići izašli “z cuga” s prvom nogometom loptom, njihovi praunuci igraju na jednom od najboljih i najuređenijih terena u Zagrebačkoj županiji. Ali, kako je čitatelj već uočio, ne igraju samo praunuci nego i praunuke. I to zajedno! Naime, podmladački pogon NK Mraclin

nogometašice uključuje zajednički rad dječaka i djevojčica, a kako se vidi na ovim fotografijama Josipa Kosa, to nimalo ne utječe na natjecateljski žar: igra se bez popusta, na samom rubu fair-playa, kao da je u pitanju finale Lige prvaka. Uostalom, mali športaši - i športašice - ni ne znaju drugačije. Kako je uopće došlo do te mješovite selekcije, zapitali smo Gorana Vukašinca, mladog predsjednika kluba koji je lani bio gostoljubiv domaćin proslave 20. obljetnice časopisa Olimp:

- NK Mraclin je u proljeće 2017. osnovao početničke dječje selekcije. Roditelje je zainteresirala ideja da djeca već od pete godine krenu s određenim športskim aktivnostima i odmah su prihvatili

našu inicijativu. No, uz velik broj dječaka, treninzima su pristupile i djevojčice, ne samo mraclinske deklice, nego i jedna iz obližnjeg Okuja… - kaže naš sugovornik. A Okujci oduvijek pojačavaju mraclinske redove (pa ni Marcelo Brozović nije bio iznimka), a ni konkurenti iz Buševca ne zaostaju. Naravno, Mraclinci već po prezimenima prepoznaju da su sve to cure iz „starih“ nogometaških familija. I, kako ide malim nogometašicama, pitamo predsjednika? - Cure su se zaista sjajno snašle u nogometnoj igri, ništa se ne boje, u duelu su čak i jače od nekih svojih vršnjaka, tehnika im je zaista vrhunska i na većini utakmica su bile ponajbolji igrači u sastavu. Sreća je za budućnost turopoljskog ženskog nogometa što osim u Mraclinu, velika većina ekipa u Turopolju ima poneku curu u sastavu najmlađih selekcija. Roditelji su zaista presretni kada cure igraju nogomet i nisam čuo ni jedan loš komentar ni od roditelja, ni od gledatelja sa strane. Svi kažu da ih je lijepo vidjeti na terenu, a zadovoljan je s njima i naš trener Marko Novaković. Ova je pojava prije dvije godine ponukala HNK Goricu, sve uvjerljivijeg hrvatskog prvoligaša, da krene u osnivanje ženskih selekcija, pa su na sve strane razaslani pozivi da se djevojčice okupe u jednu cjelinu, pod kapom goričkog kluba. U pravo vrijeme, jer mješovita konkurencija za djevojke je otvorena samo do njihove 15. godine, pa se postavlja pitanje gdje će one koje su se u međuvremenu zagrijale za ozbiljni nogomet, nastaviti svoj natjecateljski put. Uostalom, o problemima ženskog nogometa u zemlji muških svjetskih doprvaka u ovoj smo rubrici već više puta pisali. Prema tome, kad bi se negdašnji školarci danas digli iz svoga vukovinskog počivališta teško da bi ostali ravnodušni: zajedno s njihovim praunucima igraju i praunuke,

Ever growing number of girls playing football in Zagreb surroundings In local football clubs in the vicinity of Zagreb (Turopolje), it is more and more common for beginner selections to include joint work of both boys and girls. This is a significant novelty in relation to the football tradition of the Turopolje region, but it has been well received from the very beginning. Moreover, HNK Gorica, the first league team from Velika Gorica, is currently in the process of forming a women’s youth team that would bring together the best girls from the wider area. Ratko Cvetnić

s dečkima i puce!? A u klupskom lobiju uz muške, rame uz rame, sjede i bolje polovice, komentiraju tehniku i taktiku, ljute se na suce (ali i sutkinje!). Što bi oni kibici iz prošloga stoljeća - koji su smatrali da ženski mozak jednostavno nije u stanju shvatiti „kaj je to opsajd“ - rekli na sve to? Poznavajući turopoljsku racionalnost, koja zna pronaći način da poveže tradiciju s novotarijama, vjerojatno bi se brzo pridružili ovom zadovoljnom koru roditelja koji svoje sinove i kćeri prati na ligaškim utakmicama diljem Plemenite opčine turopoljske. Uzgred napomenimo da je ovih dana promoviran Leksikon velikogoričkoga sporta, autora Davora Štubana, Mraclinca i dugogodišnjeg tajnika krovne goričke sportske zajednice. Slike s mraclinskih terena govore da se u povijesti nogometa u Turopolju okreće novi list. ■ 43 ■ OLIMP

DRUŠTVO I ŠPORT

Turizam i šport ruku pod ruku V aš autor se tamo negdje prošlog Božića, dakle malo prije nego što je 2020. godina promijenila svijet, našao na kraćem odmoru u Zelenortskoj Republici, ili na portugalskom - República de Cabo Verde. Otočje ispred Afrike, nešto preko četiri sata leta od Lisabona, iznimno je zanimljivo za vidjeti i za odmor, no dragi domaćini apsolutno nemaju pojma gdje se uopće nalazi Hrvatska. Jasno je, mala zemlja od četiri milijuna stanovnika rijetko se pojavljuje na vijestima; male zemlje dolaze na naslovnice uglavnom kada je nešto loše, rat ili tako neko drugo zlo. Ali postoji ipak jedan izuzetak, a to je - šport. Ako imate uspješnih

športaša, svi će za vas znati. Tako ako i na tom otočju spomenete Luku Modrića, sugovornici se odmah sjete hrvatske reprezentacije, utakmica, hrvatskog dresa. I tako je to u manje-više cijelom svijetu, osim možda Indiji i još nekoliko država gdje nogomet nije prvi nacionalni šport.

Naša percepcija o tome kako nas vide stranci okrenuta je uglavnom na naše bliske turiste. Talijanima smo preko puta, pola obale barem nešto govori i talijanski jezik. Česima, Slovacima i Mađarima smo čak i povijesno “domaće more” - ići na odmor, na more, ako niste nešto posebno naglasili, tamo obično znači ići na hrvatski Jadran.

Piše: GORAN VOJKOVIĆ Fotografije : HTZ, TZ SPLIT, TZ ISTRA

Ovo novo pozicioniranje športa u državnom ustroju Republike Hrvatske, kroz Ministarstvo turizma i sporta, može biti dosta zanimljiva i korisna odluka

OLIMP ■ 44 ■

Austrijanci i Nijemci nas također relativno dobro poznaju. No, gdje smo globalno? Plavo more? Plavo more ima jako puno država. Lijepe obale? Naša je iznimna, ali ne treba misliti ni da su drugi loši. Plitvice? Jesu jedinstvene, ali da biste znali gdje su trebate znati nešto zemljopisa. Naša tipična turistička reklama vrijedi u našem okružju, ali globalno, kada se maknemo od zemalja srednje Europe gdje nas poznaju – samo su športaši ti koji odmah, bez priče, bez dodatnih objašnjavanja promoviraju Hrvatsku. Realno, uz površinu i broj stanovnika koji imamo, teško da ćemo ikada biti nadaleko poznati po nekom proizvođaču automobila ili nečem takvom. Kada se gleda kako predstaviti Hrvatsku u svjetskim okvirima, tu su uvijek športaši. Po njima smo najpoznatiji i od toga ne treba bježati. Stoga ovo novo pozicioniranje športa u državnom ustroju Republike Hrvatske, kroz Ministarstvo turizma i sporta, može biti dosta zanimljiva i korisna odluka. Realno, šport možemo unutar državne administracije posložiti na tri mjesta (osim kroz posebno ministarstvo, što bi teško bilo administrativno opravdano). Prvo je posložiti ga uz obrazovanje, po starom modelu, gdje uz školu ide i tjelovježba. Međutim, tu se javlja jedan operativni problem: šport se veže za ionako ogromno ministarstvo koje se u Hrvatskoj (davno smo napustili posebno Ministarstvo znanosti i tehnologije) bavi kompletnim školstvom - od osnovnog do visokog, te znanošću. U pitanju su ogromni resori prepuni problema, osnovne škole, srednje škole, sustavi veleu-

■ 45 ■ OLIMP

DRUŠTVO I ŠPORT

čilišta i sveučilišta… Pitanje je koliko se tu ministar i njegova ekipa uopće stignu baviti športom osim u onom protokolarnom dijelu. U stvarnosti, športom se u takvom sustavu bavi pomoćnik ministra. Drugi model je samostalni državni ured – šport je izdvojen, ali na nižoj političkoj razini od ministarstva što otežava povezivanje s drugima. Dodatno, u tom slučaju

OLIMP ■ 46 ■

politika može imenovanjem popularnog športaša za čelnika skrivati svoje političke promašaje iza njegovih športskih uspjeha. Pomalo podla taktika, no politika je takva. Uvijek će iskoristi tuđe uspjehe i zakloniti svoje neuspjehe iza tuđeg znoja i rada. Treće, ono što smo, eto, sada dobili je povezivanje športa i turizma. Ako bolje razmislimo, ovo Ministarstvo turizma i sporta bi

moglo biti i najbolje rješenje. Kao prvo, športaši su, kako smo rekli, ljudi koji najbolje promoviraju Hrvatsku. Dok standardna turistička reklama Jadrana tek imenom govori o kojoj zemlji se radi (realno govoreći lijepe obale i stare gradove imaju mnogi), promocija koja uključuje hrvatske nogometaše, ali i druge naše svjetski uspješne športaše, najlakše će na globalnom turistič-

Vrijeme će pokazati hoće li Hrvatska uspjeti povezati ove dvije djelatnosti, turizam i šport, promovirati turizam kroz šport, ali i turizmu omogućiti bolju zaradu upravo kroz športska nadmetanja

kom tržištu izdvojiti Hrvatsku od stotina drugih destinacija. Dodatno, povezivanje športa i turizma ima i svoju komercijalnu stranu. Športaši, posebno profesionalni, moraju se naviknuti da će porezni obveznici sve više propitivati koliko i zašto se troši državni novac. Jedno je školski šport i športske aktivnosti djece i mladih, drugo je rekreativni, treće profesionalni. U demokratskom društvu sva su pitanja legitimna - od toga tko financira stadion, pa do toga moraju li zaista porezni obveznici plaćati stotine policajaca nedjeljom popodne na utakmicama “visokog rizika”. No, ako se športska natjecanja povežu s turizmom, ako na utakmice, turnire i druga natjecanja dolaze tisuće ljudi koji ovdje spavaju, troše, pa i kupe koji suvenir, onda se ponuda športskih događaja može vezati s ukupnom turističkom ponudom. Tada šport postaje nešto što puni kafiće, restorane, hotele i donosi zaradu prijevoznicima. Tada je on dio veće ne samo športske, već i turističke priče. Naravno, sada je za vidjeti, posebno kada se situacija u svijetu počne normalizirati, hoće li Hrvatska uspjeti povezati ove dvije djelatnosti, turizam i šport, promovirati turizam kroz šport, ali i turizmu omogućiti bolju zaradu upravo kroz športska nadmetanja. Ako se pravilno poveže – može biti koristi za sve. Sports and tourism going hand in hand With the new organization of ministries, Croatia has connected tourism and sports into one joint ministry. This is a new solution compared to the existing ones in which sports was either usually tied to education or existed as an independent central state office. Given that athletes are by far the most famous and best promoters of Croatia, sports events should be seen as part of the tourist offer. Basically, the new combination could be mutually beneficial, both for sports and tourism. Time will tell how this will play out in the future. Goran Vojković

FRANCESCA & GRASECCO Pjenušavo vino

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Stoljeće od Samaranchova rođenja Piše: SAŠA CERAJ

Prije sto godina u Barceloni se rodio Juan Antonio Samaranch, predsjednik MOO-a od 1980. do 2001. godine, iznimna osoba čija je ostavština i danas aktualna za olimpijski pokret

vrijeme kada se svijet nalazi u krajnje izazovnim trenutcima i šport poput cijelog niza aktivnosti živi svoju neizvjesnost, Međunarodni olimpijski odbor nije se zaboravio prisjetiti i obilježiti stotu obljetnicu rođenja Juan Antonia Samarancha (1920. – 2010.), predsjednika MOO-a od 1980. do 2001. godine, čija je ostavština i danas aktualna za olimpijski pokret. Zanimljivo je da se ove 2020. godine, uz spomenutu obljetnicu rođenja, također obilježava i deset godina od njegove smrti, čineći tako potrebitim odati počast osobi koja je izrazito puno pridonijela i utjecala na razvoj Međunarodnog olimpijskog odbora i olimpijskog pokreta u svijetu kakvog poznajemo danas. Važna postignuća određenih osoba uvijek je zanimljivo analizirati, međutim, ono što je posebno značajno je definirati pozadinu odnosno one momente i iskustva koja su oblikovala navedenu osobu i na taj način indirektno utjecali na OLIMP ■ 48 ■

odluke koje su omogućile izražene, vidljive i snažne promjene. Navedeno je posebno zanimljivo promatrati kod Samarancha, osebujne osobe, doživotnog počasnog predsjednika MOO-a i često nazivanog „reformator međunarodnog športa“ koji se kao tadašnji novoizabrani predsjednik susreo s kolapsom MOO-a. Upravo je Samaranch cijelim nizom pronicljivih i strateški mudrih odluka uspio stvoriti od MOO-a i Olimpijskih igara snažnu organizaciju te najveći i najprestižniji športski događaj u svijetu. Vodeći se starogrčkim primjerom, objedinjenog u snažnoj krilatici: „Kriza je prilika“, učinio je izrazito puno izvanrednom vizijom, putem koje je u potpunosti transformirao olimpijski pokret u XX. stoljeću. No, zanimljivo je zapitati se kako je to učinio i na čemu je temeljio odluke koje su omogućile aktualne rezultate, a na kojima se MOO i dandanas temelji. Potrebno je nakratko vratiti se u pedesete godine prošlog stoljeća kada je Samaranch – nakon bavljenja različitim športovima i zavr-

šenog poslovnog studija – započeo karijeru u državnoj upravi, ali tijesno povezanu sa športom i športskom administracijom. Uspješnost Samarancha na ovom području ogledala se u njegovu imenovanju u španjolski parlament, gdje je ponovno bio tijesno vezan uz funkciju nacionalnog delegata za tjelesnu kulturu. Uspjeh u politici popraćen je napredovanjem na poziciju predsjednika pokrajinskog vijeća Barcelone, te imenovanjem od kralja Juana Carlosa I. za veleposlanika Španjolske u tadašnjem Sovjetskom Savezu i Mongoliji sa zadatkom nastavka i izgradnje diplomatskih odnosa dvaju zemalja. Značajno iskustvo koje će kasnije bitno utjecati na Samaranchovo donošenje odluka i promjenu smjera razvoja olimpijskog pokreta u cijelosti, jest njegovo izvještavanje s Olimpijskih igara u Helsinkiju kada je radio za „La Prensu“, te pokrivao i vodeće nogometne utakmice u španjolskoj ligi. Obogaćen tim iskustvom, koje mu je pružilo

dublji uvid u šport, Samarancha je dovelo do zaključka kako bez medija, šport i olimpijski pokret neće biti u stanju ostvariti razvoj kakav zaslužuju, a samim time i utjecati na društvene promjene. S druge strane, prelomnicu u Samaranchovoj karijeri predstavljat će Olimpijske igre u Helsinkiju koje su upravo onaj trenutak na temelju kojega će se odlučiti posvetiti sljedećih 50 godina života športu i olimpijskom pokretu. Uslijedio je cijeli niz visokih funkcija: potpredsjednik Odbora za Mediteranske igre, zatim MI u Barceloni 1955., šef misije na Zimskim olimpijskim igrama 1956. u Cortini d’Ampezzo, te na OI u Rimu 1960. i u Tokiju 1964. godine. Za člana Španjolskog olimpijskog odbora izabran je 1956. godine, obnašavši dužnost predsjednika NOO-a od 1967. do 1970. Za člana Međunarodnog olimpijskog odbora izabran je 1966., a dvije godine kasnije, tadašnji predsjednik MOO-a Avery Brundage imenovao ga je predsjednikom protokola (1968. – 1975. i 1979. – 1980.). Također je obavljao dužnost člana Izvršnog odbora (1970. – 1978. i 1979. – 1980.) te potpredsjednika MOO-a od 1974. do 1978. godine. Kruna njegove karijere je izbor za predsjednika MOO-a 16. srpnja 1980. na 83. zasjedanju MOO-a u Moskvi. Imenovanje za predsjednika MOO-a nije prošlo bez izazova te je Samaranch prilikom predsjedanja zatekao olimpijski pokret u vrlo napetom trenutku utjecaja politike na Igre, poput bojkota SAD-a Igara u Moskvi 1980. u znak protesta protiv sovjetske invazije na Afganistan što je rezultiralo sudjelovanjem samo 80 nacionalnih olimpijskih odbora na OI. Sljedeće Igre 1984. godine dodijeljene su Los Angelesu i postojala je bojazan od ponovljenog bojkota kao svojevrsnog sovjetskog reciprociteta, čime bi se Igre suočile s izrazitom degradacijom u vremenskom razdoblju od osam godina što bi značajno utjecalo na razvoj olimpijskog pokreta i njegovu financijsku stabilnost. Naime, MOO je u to vrijeme bio suočen s nagla■ 49 ■ OLIMP

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

šenim financijskim izazovima, posjedujući imovinu od svega dva milijuna dolara i raspolažući s 200 000 dolara. Istodobno, Olimpijske igre suočile su se s jakom konkurencijom svjetskih prvenstava drugih športskih priredaba, kako u pogledu gledanosti, tako i po pitanju prihoda. Sve navedeno tražilo je brzo adresiranje i rješavanje navedenih problema što je Samaranch i učinio: preselio se u Lausannu i preuzeo ulogu izvršnog predsjednika MOO-a čime je bio u poziciji obavljanja bržih promjena, za razliku od prijašnjih predsjednika koji su MOO vodili iz matičnih zemalja. Uz navedene izazove, Samaranchovi prvi zahvati i promjene obuhvatile su ravnopravnost spolova u olimpijskom pokretu, započevši s imenovanjem dvije žene u MOO. Na kraju njegova predsjedanja ta brojka dosegnula je 17 žena, a danas su trećina članica MOO-a upravo žene od kojih je jedna i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Samaranch je smatrao kako ženama treba veće priznanje u športu te je u skladu s navedenim uvjerenjem 1995. godine osnovao Odbor za žene i šport kao savjetodavno tijelo Izvršnog odbora MOO-a. Sljedeći deficit u olimpijskom pokretu – koji je Samaranch primijetio i odmah reagirao – bio je nedostatan utjecaj samih športaša te je u skladu s tim 1981. godine uputio poziv grupi športaša za sudjelovanje na Olimpijskom kongresu u Baden-Badenu, što je rezultiralo formiranjem Odbora športaša i odlukom o imenovanju aktivnih natjecatelja kao članova MOO-a - što se nastavilo do danas kada je športašima omogućen snažan glas unutar olimpijskog pokreta. Daljnje Samaranchove promjene zahvatile su i utjecale na značajan broj zastupljenosti novih športova i događaja na Igrama koji je za njegova mandata znatno porastao. Ukupni broj športova/disciplina porastao je sa 221 na Ljetnim olimpijskim igrama 1984. na 300 u 2000. godini, dok je rast zimskih porastao sa 39 u 1984. na 68 u 1998. godini. Također, tijekom mandata OLIMP ■ 50 ■

Juan Antonio Samaranch i Antun Vrdoljak

Kada je svojevoljno napustio mjesto predsjednika 2001. godine, MOO je ostavio u stabilnom položaju i Olimpijske igre s prefiksom globalne priredbe visokog interesa Samarancha, točnije 1994. godine, donesena je i važna odluka o razdvajanju Zimskih i Ljetnih olimpijskih igara. Navedena odluka nije imala negativan utjecaj, već upravo suprotno, te se istodobno broj nacionalnih olimpijskih odbora koji sudjeluju na Igrama povećao na 199 za vrijeme Olimpijskih igara u Sydneyu 2000. i na 72 na Zimskim olimpijskim igrama 1998. godine. Svjestan značaja nacionalnih olimpijskih odbora u svijetu, Samaranch se osobno sastao sa svim članovima NOO-a i do kraja mandata posjetio sve članice MOO, točnije svih 199 NOO-ova! Samaranch je upravo putem diplomatskih vještina uspio osigurati cijeli niz pozitivnih promjena na Olimpijskim igrama, poput one da Igre 1984. ne dožive bojkot, zatim je, po prvi put, osiguran nastup Kine i Kineskog Taipeia na Igrama te ponovno primanje Južne Afrike u olimpijsku obitelj nakon aparhteida. Daljnji niz „diplomatsko-poli-

tičkog“ uspjeha, Samaranch je osigurao okupljanjem 12 država bivših članica Sovjetskog Saveza u tzv. Zajedničku ekipu (Unified Team) na Olimpijskim igrama u Barceloni, uz dopuštenje da svaka država na ceremoniji dodjele medalja koristi vlastitu zastavu. Za vrijeme Samaranchovog predsjedanja MOO-om, oformljen je i Sud športske arbitraže (CAS) u Lausanni koji i danas rješava važna sporna pitanja u športu i u čijem radu sudjeluje i Hrvatska s vlastitom predstavnicom. Posebno značajna ostavština ovog Katalonca prepoznaje se i u formiranju Svjetske antidoping agencije (WADA) 1999. godine, te Olimpijske solidarnosti (osnovane 1981.), izrazito važnog tijela s ciljem pružanja podrške športu i nacionalnim olimpijskim odborima. Danas – jednako kao i prije četrdesetak godina – Olimpijska solidarnost nastavlja biti ključan faktor financijske i razvojne pomoći, posebice za one zemlje s velikim potrebama, što se

može i prepoznati u proračunu koji za trogodišnji period 2017. – 2020. iznosi 500 milijuna dolara. S kulturne i povijesne strane izrazito važan Samaranchov pothvat je premještanje Olimpijskog muzeja (osnovanog 1982. godine), s privremene lokacije i izgradnja novog na adresi Ouchy, Lausanne, otvorenog 23. lipnja 1993. godine, upravo na Olimpijski dan. Olimpijski muzej važna je kulturna, obrazovna i povijesna institucija koja čuva građu i nasljeđe olimpijskog pokreta, uz Olimpijski studijski centar koji omogućuje znanstvena istraživanja na polju olimpizma. Značaj ove institucije ogleda se u činjenici da je Olimpijski muzej u 2019. godini prihvatio 319 000 posjetitelja, a u izgradnju i osuvremenjenje investiralo je čak 40 kompanija i 22 privatna donatora te je upravo navedeni spoj poslovnog sektora i televizijskih prava osigurao olimpijskom pokretu financijsku stabilnost do današnjeg dana. Doista, televizijska prava predstavljaju prekretnicu olimpijskog pokreta, a financijski pokazatelji to najbolje dočaravaju: Zimske olimpijske igre u Lake Placidu na taj su način osigurale ukupno 20,7 milijuna, Olimpijske igre u Moskvi 88 milijuna, što je 1998. godine povećano na 513,5 milijuna, a 2000. godine na vrtoglavih 1, 331 milijardi američkih dolara! S druge strane, Samaranch je često isticao kako financijska sredstva nisu predstavljala ultimativni faktor kod dodjeljivanja televizijskih prava, već se rukovodilo kriterijima optimalne pokrivenosti i prijenosa športova na Olimpijskim igrama te se time davao poticaj njihovu daljnjem razvoju. Za vrijeme Samaranchova predsjedanja pokrenut je i The Olympic Partner Programme (TOP) s ciljem osiguravanja različitih vidova sponzorstava. Program je započeo 1985. godine s proračunom od 96 milijuna dolara, za daljnji period 2001. – 2004. osigurano je 663 milijuna, dok je za 2013. – 2016. godinu proračun porastao na milijardu dolara koju danas omogućava 15 svjetskih kompanija. Kao i svako ljudsko djelo, niti Sa-

maranchovo nije bilo savršeno, ali ni bez velikih izazova. Prisjetimo se samo nekih od problema, poput afere u kasnim 1990.-ima kada je deset članova Izvršnog odbora MOO-a moralo podnijeti ostavku radi izbora Salt Lake Cityja za domaćina Zimskih olimpijskih igara. Samaranch je uspio riješiti različite izazove na koje je nailazio u karijeri, što je rezultiralo njegovim izborom za predsjednika MOO-a u dva nova mandata, čineći ga time – nakon Coubertina – predsjednikom s najdužim stažom. Kada je svojevoljno napustio mjesto predsjednika, 2001. godine, ostavio je MOO u stabilnom položaju i Olimpijske igre s prefiksom globalne priredbe visokog interesa. Samaranchov utjecaj možda je ponajbolje opisao današnji predsjednik MOO-a Thomas Bach kada je odajući počast svom prethodniku izjavio: „Juan Antonio Samaranch preuzeo je dužnost predsjedatelja MOO-a u vrijeme kada se olimpijski pokret suočavao s propašću. Temeljito je modernizirao Olimpijske igre koje su tako postale uistinu globalni događaj, a zahvaljujući njegovoj predanosti, gotovo čitav svijet danas nastupa na Olimpijskim igrama. Upravo zahvaljujući Samaranchovom uspjehu, olimpijski se ideal proširio diljem svijeta putem športaša i programa koje provodi 206 nacionalnih olimpijskih odbora. Ovaj izvanredan učinak čini Samarancha predsjednikom MOO-a koji je učinio najviše za oblikovanje olimpijskog pokreta, ostavivši nam vrijednu ostavštinu i veliku odgovornost.“ Na kraju, potrebno se prisjetiti da je Samaranch učinio izrazito puno za Hrvatsku koju je posjetio čak 11 puta, osigurao primitak Hrvatskog olimpijskog odbora u olimpijsku obitelj, te dopustio postavljanje skulpture Dražena Petroviću u Olimpijskom parku u Lausanni, odajući time posebnu čast našem proslavljenom košarkašu i Hrvatskoj. LITERATURA: www.olympic.org

One hundred years since the birth of Juan Antonio Samaranch At a time when the world is facing challenges and sports along with a whole range of activities is living its uncertainty, the International Olympic Committee has not forgotten to mark the 100th anniversary of the birth of Juan Antonio Samaranch (1920-2010), IOC President from 1980 to 2001, whose legacy for the Olympic movement is still relevant today. it is interesting that in this year 2020 we are not only marking the anniversary of his hundredth birthday but also the tenth anniversary of his death. Samaranch has immensely contributed and influenced the development of the International Olympic Committee and the Olympic Movement in the world as we know it today. The lifelong Honorary President of the IOC, often referred to as the “Reformer of International Sports”, experienced – during his presidency the collapse of the IOC and undertook a series of strategically wise decisions aimed at making the International Olympic Committee and the Olympics a strong organization and the largest and most prestigious sports event in the world. Guided by the ancient Greek example, united in a strong motto: “Crisis is an opportunity”, with his extraordinary vision he did a lot and completely transformed the Olympic movement in the twentieth century. It should be noted that Samaranch did a lot for Croatia (which he visited as many as 11 times) by ensuring the admission of the Croatian Olympic Committee into the Olympic family. Samaranch also allowed placement of Dražen Petrović’s statue in the Olympic Park in Lausanne, thus paying a special tribute to the celebrated basketball player and Croatia. Saša Ceraj ■ 51 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: TRČANJE

Trčanje staro koliko i čovječanstvo T rčanje je najrašireniji oblik tjelovježbe na svijetu. Prisutno je u trenažnom procesu vjerojatno svih športova i sigurno najčešći oblik rekreacije. Osim toga, to je i najjednostavniji način da se organizira nadmetanje: razlika u rezultatima koje sudionici postižu tako je jasna, očigledna i savršeno proporcionalna s uspjehom, da spontano nalaže ideju rivalstva, usporedbu fizičke sposobnosti bez ikakve praktične svrhe odnosno - ideju atletskog natjecanja. Samo je po sebi razumljivo da su oblici trkačkih natjecanja (i spontani i organizirani) stari valjda koliko i čovječanstvo, no trčanje je u staroj Grčkoj imalo posebnu važnost. Brzina trčanja smatrana je glavnom fizičkom osobinom, pa iz tog razloga, na primjer, Homer opisuje Ahileja kao brzonogog, a Gortinski zakonik (najpotpuniji sačuvani epigrafski

izvor starogrčkog prava) građane dijeli temeljem njihove sposobnosti trčanja na dromeis (trkače) i apodromoi (one koji su premladi ili prestari da trče).

Prvih pedesetak godina na antičkim Olimpijskim igrama postojalo je samo jedno natjecanje, jedna jedina utrka pod imenom - stádion. Stadij je inače bila oznaka za dužinu, iznosila je 600 antičkih stopa (192,27 metara) i definirala je dužinu trkališta. Ako bi utrka bila duža, sudionici su trčali dužinu i natrag ili više krugova. Naravno, kao što se lako da zaključiti, iz grčke riječi stádion nastala je moderna riječ koja se koristi u mnogim jezicima. Na program antičkih OI postupno su uvedene i ostale discipline i športovi, no ova najstarija utrka na jedan stadij ostala je zauvijek glavni, najprestižniji događaj u Olimpiji. Osim stádiona, na programu an-

Olimpijske igre 1896. godine

Piše: ANA POPOVČIĆ

Samo je po sebi razumljivo da su oblici trkačkih natjecanja (i spontani i organizirani) stari valjda koliko i čovječanstvo, no trčanje je u staroj Grčkoj imalo posebnu važnost

tičkih OI bile su još 3 utrke: díaulos (utrka na dva stadija, dvije dužine stadiona), dólikhos (utrka na duge pruge, od 7 do 24 stadija) te utrka u vojnoj opremi (2 do 4 stadija). Osim njih, u antici su postojale i druge ■ 53 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: TRČANJE

utrke, a spomenut ćemo dvije. Lampadedromia je utrka u kojoj se baklja štafetno prenosila do cilja, imala je izrazito religijsko značenje (to je zapravo vjerski ritual), a inspirirala je kasniju utrku štafete i ceremonijalno paljenje olimpijske baklje na otvaranju modernih OI. Heraia je bila serija utrka za djevojčice i djevojke koja je svake 4 godine organizirana u Olimpiji u čast božice Here. Treba reći da heraia nije bila jedino trkačko natjecanje za žene u antici, već su takve utrke postojale i na drugim mjestima, no ova u Olimpiji je najpoznatija. Što se tiče trkačkih rezultata u antici, o njima ne znamo gotovo ništa s obzirom na to da je starim Grcima jedino važno bilo ustanoviti tko je

Ima još sličnih događaja koji su zapisani i svjedoče u prvom redu o izdržljivosti spomenutih junaka. Jednostavne trkačke utrke ne zahtijevaju nikakvu posebnu organizaciju, troškove ili opremu, i kroz povijest su, iz tog razloga, bile iznimno popularne vjerojatno svuda u svijetu. Ipak, korijene moderne atletske discipline kako danas poznajemo trčanje, nalazimo – kao što je slučaj i za većinu športova i disciplina - ponovno u Engleskoj. Neobična ljubav prema okladama, način života i općenito društvena klima u Velikoj Britaniji, doveli su do velike popularnosti trkačkih utrka u 17. stoljeću. U to vrijeme gotovo svaki plemić imao je posebnog slugu, footmana,

pobjednik. Ipak, kada bi se dogodio neki izniman slučaj, zapisivali bi ga, tako da postoje podaci o posebno impresivnim trkačima i događajima.

zaduženog za prenošenje poruka u što kraćem roku. Takvi specijalizirani sluge postali su, zapravo neplanirano, profesionalni trkači - stalno u treningu, naučeni da kontroliraju ritam, prilagode brzinu udaljenosti

Ageas, pobjednik utrke dólikhos na Igrama 113. olimpijade (328. g pr. Kr.) odmah nakon utrke otrčao je u svoj grad Argos kako bi javio o svojoj velikoj pobjedi. Prema zapisanom, zajedno sa dužinom utrke u jednom danu, otrčao je dakle oko 110 km. Glasnik Fidipid otrčao je pak od Atene do Sparte (oko 230 km) za samo dva dana kako bi zatražio pomoć Spartanaca za Atenjane u Perzijskom ratu. Grupni pothvat koji je uslijedio nakon što su se Spartanci odazvali, još je impresivniji - 2000 Spartanaca u punoj ratnoj opremi tu je istu udaljenost (230 km) prešlo u samo tri dana! OLIMP ■ 54 ■

Neobična ljubav prema okladama, način života i općenito društvena klima u Velikoj Britaniji, doveli su do velike popularnosti trkačkih utrka u 17. stoljeću

koju moraju preći i raspoređuju snagu. Godine 1663. cijeli London pričao je o utrci između Leeja, footmana vojvode od Richmonda, i Tylera, krovopokrivača i poznatog trkača. Lee je, na veliko iznenađenje pobijedio - usprkos činjenici da su se čak i kralj i vojvoda od Yorka kladili 3:1 i 4:1 u korist Tylera. U idućem stoljeću sve više bogatih ljudi zapošljavalo je brze trkače, a oklade su postajale sve veće i brojnije. Mnoge su se utrke odigravale pod nemogućim uvjetima, pa su tako natjecatelji trčali noseći razne terete, ili čak sa drugim čovjekom kao jahačem na leđima. Postoje zapisi o utrci između mladića sa džokejom na leđima i starijeg čovjeka bez tereta, ili pak o čovjeku na štulama koji je pobijedio običnog trkača. U svakom slučaju, težilo se što neobičnijim uvjetima. Zanimljivo je da se u početku nije mjerilo vrijeme utrke, već se navodila udaljenost za koju je jedan natjecatelj pretekao drugoga: 1, 20, 100 ili 200 jardi. S vremenom, kako su utrke postajale popularnije, pojavila se potreba za kvalifikacijama na veća natjecanja, pa su uvedeni vremenski rezultati. Uspješni trkači postajali su miljenici gledatelja i svojevrsne športske zvijezde onoga vremena. Posebno se izdvaja izvjesni mornarički kapetan Robert Barclay Allardice, koji je 1809. godine za okladu savladao 1000 milja za 1000 sati (oko 1609 kilometara za 41 dan i 16 sati). Pravi izazov nije se nalazio u zadanoj udaljenosti, već u činjenici da je Barclay tu udaljenost trebao svladati na način da svaki sat prijeđe po jednu milju, tako da je zapravo jedva spavao u ta 42 dana. S obzirom na to da je u pitanju bila ogromna količina novaca (prvotna oklada bila je na 1000 gvineja, ali se u konačnici iznos popeo na brojku koja bi danas odgovarala svoti od 5 milijuna funti), Barclay je kod sebe u svakom trenutku imao par pištolja, a unajmio je i proslavljenog boksača Velikog Johna Gullya da ga prati tijekom noći. U svakom slučaju, kapetan Barclay postao je nacionalni junak, a njegov pothvat potaknuo je i pisanje prve knjige o atletici autora Toma Waltera 1819. godine. Knjiga je, iz današnje

Running as old as humanity

Kathrine Switzer

perspektive, potpuno neobična, a na trenutke i smiješna. Autor, primjerice, navodi da je prije utrke obavezno - dobro se najesti! Godine 1838. šest studenata medicine sa sveučilišta u Brightonu organiziralo je natjecanje u trčanju preko polja, koristeći pritom lažna imena. Činjenica da su se služili lažnim imenima dovoljno govori sama za sebe. Trčanje je u to vrijeme bilo profesionalna aktivnost sumnjive reputacije, usko vezana uz klađenje i različite polulegalne transakcije koje su se redovito odvijale po lokalnim gostionicama. Ipak, nakon samo nekoliko godina, otpor je popustio, i niz javnih škola i fakulteta organizirao je trkačka natjecanja. Sredinom 19. stoljeća osnovani su atletski klubovi na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu. Uskoro su klubovi nicali po cijeloj zemlji, a 1880. formiran je i Amaterski atletski savez – Amateur Athletic Association (AAA)– organizacija koja je služila kao uzor svim kasnijim športskim udruženjima u Britaniji i diljem svijeta uključujući i Međunarodni olimpijski odbor. Trčanje je na programu modernih OI od samog početka - to je samo po sebi jasno. Na prvim modernim igrama 1896. u Ateni na programu ne samo da je bilo šest utrka (100 m, 400 m, 800 m 1500 m, 110 m s preponama i maraton), već je jedna disciplina izmišljena posebno za te Igre. Radi se naravno o maratonu koji je osmišljen i uveden kao referenca na antičku Grčku. Inspiracija za utrku bila je legenda o starogrčkom vojniku, ranije već spomenutom Fidipidu,

koji je, kako priča kaže, pretrčao oko 40 km od polja Maratona do Atene da bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima. Prema legendi, Fidipid je neposredno nakon što je stigao u Atenu od napora preminuo… Onoliko koliko su trkačke discipline samorazumljive na programu OI, toliko je žensko sudjelovanje na istima bilo teško za izboriti. Iz već poznatih medicinskih predrasuda ( jer su slabe, nježne i krhke, a športski napori uzrokuju neplodnost), ženama nije bilo dopušteno sudjelovati u trkačkim disciplinama na OI sve do 1928. i Igara u Amsterdamu gdje su organizirane ženske utrke na 100 m, 800 m i štafeta 4x100 m. Ipak, već na sljedećim OI 1932. utrka 800 m za žene skinuta je sa programa iz „medicinskih razloga“. Mali korak naprijed dogodio se 1960. na OI u Rimu gdje je navedena utka ponovno vraćena na program, no za usporedbu, na tim Igrama žene su se natjecale u pet utrka dok je za muškarce bilo organizirano njih 16. S vremenom su barijere polako padale, no najveći otpor, očekivano, ticao se maratona za koji su se trkačice vrlo teško izborile i to samo zahvaljujući izuzetno predanim i hrabrim ženama. Jedna od njih, možda najpoznatija, je Kathrine Switzer, prva žena koja je 1967. otrčala bostonski maraton kao službena sudionica. Jedan od organizatora utrke pokušao ju je u tome čak fizički spriječiti, čemu svjedoče, iz današnje perspektive potpuno nadrealne fotografije. Nakon tog incidenta (bez obzira na činjenicu da je Switzer bez problema dovršila utr-

Running is the most widespread form of exercise in the world, present in training process of probably all sports and certainly the most common form of recreation. Forms of racing competitions (both spontaneous and organized) are certainly as old as humanity, but in ancient Greece running was of particular importance. Running speed was considered the main physical feature and for that reason, for example, Homer describes Achilles as “swift-footed”, and the Gortyn Code (the most complete preserved piece of Greek extant epigraphy containing ancient Greek law) classifies citizens based on their running ability into dromeis (runners) and apodromoi (those who are too young or too old to run). The roots of running as modern athletic discipline we know can be found – as it is with most sports and disciplines - in England. In 17th century, almost every nobleman had a special servant, footman, in charge of conveying messages as soon as possible. Such specialized servants became, quite unplanned, professional runners - constantly in training, taught to control the rhythm, adjust the speed to the distance they have to cover and distribute the strength. Footman races became extremely popular, with numerous bets, and successful runners became spectators’ favorites and a kind of sports stars of that time. Running is included in the program of modern Olympics from the very beginning. At the first modern Olympics in 1896 in Athens, not only were there six races in the program (100 m, 400 m, 800 m, 1500 m, 110 m with hurdles and marathon), but one discipline was invented especially for those Games. It is, of course, marathon that was designed and introduced as a reference to the ancient Greece. Ana Popovčić

ku), američka federacija AAU (Amateur Athletic Union) izdaje zabranu ženama da sudjeluju na utrkama sa muškarcima. Početkom 70-ih organiziraju se prvi zasebni ženski maratoni, a 1984. u Los Angelesu napokon je i na olimpijski program uveden maraton za žene. LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. AA. VV. The Olympic Games in Ancient Greece, ur. Iris Douskou, Ekdotike Athenon, Atena, 1982. Richard Holt, Šport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992.

■ 55 ■ OLIMP

ŠPORT NA INTERNETU sportska hrvatska

Servis Sportska Hrvatska već osam godina daje jednaku priliku svim članicama HOO-a i ostalim športskim dionicima da 24 sata dnevno i bez uredničkih intervencija predstave svoj rad i ono što im je važno na jednom mjestu. Vrijeme je za novu razvojnu etapu

rije gotovo osam godina u ovoj smo rubrici prvi put predstavili projekt Sportska Hrvatska, nacionalni olimpijski servis članstva Hrvatskog olimpijskog odbora. Zamišljen kao modernija inačica Vijesti članstva na portalu HOO-a, servis je postao platforma na kojoj svi nacionalni savezi olimpijskih i neolimpijskih športova, županijske i gradske športske zajednice, udru-

ge, ustanove te ostali dionici mogu izvješćivati o onome što rade, a da to nije vidljivo samo na njihovim internetskim stranicama i samo njihovom članstvu. Ideja je bila u skladu s preporukama XIII. Olimpijskog kongresa 2009. u Kopenhagenu, „Uloga olimpijskog pokreta u društvu“, koji se bavio i digitalnom revolucijom, a sve su sjednice uživo prenošene na internetu da bi i šira javnost bila upoznata s raspravama i sudjelovala u njima. Bio je to prvi virtualni Olimpijski kongres. Ono što se tada zvalo revolucijom, danas je svakidašnjica brža nego što se tada moglo i pojmiti — živimo u dobu u kojem događaji obilaze globus u trenutku kad se zbivaju i olimpijski pokret ne može ostati po strani. Tako Sportska Hrvatska već osam godina daje jednaku priliku svim članicama HOO-a da, 24 sata dnevno, bez uredničkih intervencija (preuzimanje i obrada „posao“ su aplikacije, a nadzor minimalan), predstave svoj rad i ono što im je važno na jednom mjestu. Trebaju samo svoj (ažurni) internetski izvor, web ili blog, s kanalom RSS.

— Ciljevi servisa su unaprjeđenje medijske prezentacije športa neovisno o razini djelovanja, promicanje uloge športašica i športaša u društvu, poštivanje načela ravnopravnosti svakog od njih kao i športa, neovisno o komercijalnom i medijskom značenju ili o rezultatskom dosegu — kaže Željko Erceg, dipl. inž. i marketinški stručnjak iz Splita, idejni začetnik Sportske Hrvatske (i urednik nacionalnog servisa vijesti lokalne samouprave, Lokalna Hrvatska). Potencijal njegove ideje prepoznala je Radica Jurkin, tadašnja voditeljica Odjela za komunikaciju i multimedije HOO-a, pa je dogovoreno da se servis prilagodi HOO-u. Kao suautori servisa Radica Jurkin i Željko Erceg dobili su 2013. godine i Posebno priznanje Hrvatskog zbora sportskih novinara. Početak je, kao i svaki, bio težak, ali broj „autora“ stalno raste, kako je vidljivo i iz analize „Osam godina projekta Sportska Hrvatska i dvije godine brojčanog analiziranja“. Tako je krajem srpnja ove godine i dvije godine od početka statističkog praćenja, u bazi Sportske Hrvatske 133 sudionika koji

Broj prikupljenih i prenesenih vijesti unutar Sportske Hrvatske* Od početka brojenja 2018. (16. lipnja 2018. - 30. lipnja 2020.)

br. vijesti

Savezi olimpijskih sportova

11.647

65 %

Savezi neolimpijskih sportova

1591

9 %

Županijske sportske zajednice

552

3 %

Odbor za lokalni sport

2955

16 %

Udruge i ustanove

337

2 %

0,44

Ostali dionici SH-a

860

5 %

1,13

17.942

100 %

Ukupno

po danu

*Kako bismo dobili što realniji uvid u brojenju vijesti, nismo uvrstili sve sudionike koji su u promatranom razdoblju objavili samo tri ili manje vijesti. Izvor: Analiza Osam godina projekta Sportska Hrvatska i dvije godine brojčanog analiziranja

OLIMP ■ 56 ■

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Krajem srpnja u bazi Sportske Hrvatske bilo je 133 sudionika koji imaju webstranicu U suradnji s Hrvatskim zborom sportskih novinara HOO je organizirao komunikacijske seminare da bi športski dionici usvojili nova znanja i vještine (slika dolje)

imaju web-stranicu, a od toga 124 sudionika ima RSS kanal (osnova za preuzimanje vijesti). Od 119 članica HOO-a Sportska Hrvatska preuzima 94 RSS-a, što čini vijesti 79 posto članstva. U prvih šest mjeseci ove godine, savezi olimpijskih sportova objavili su ukupno 2481 vijest (14 dnevno) ili 62 posto svih vijesti koje je preuzela Sportska Hrvatska. Čak i u vrijeme koronakrize, kad su športske aktivnosti gotovo zamrle, broj vijesti minimalno je pao. Sportsku Hrvatsku danas prenose Sportska televizija, Dalmacijadanas.hr, Glas-Slavonije.hr, MetkovicNet.com, KASonline.eu, Novo.hr, Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski zbor sportskih novinara, Kineziološki fakultet Zagreb, Sportska zajednica Istarske županije, Športska zajednica Grada Zadra, Športska zajednica Zadarske županije, Zajednica sportskih udruga i saveza Međimurske županije te Plivački klub Mornar. Naravno, u tih je osam godina utkano puno rada i suradnje, dijelu članstva trebalo je pomoći s novim tehnologijama jer nisu svi jednako opremljeni ni obučeni za sve, a neke je trebalo i motivirati, pa je HOO u suradnji s Hrvatskim zborom sportskih novinara organizirao komunikacijske seminare da bi športski dionici usvojili nova znanja i vještine, još bolje shvatili

kako se predstaviti u digitalno doba. Internet i popratni društveni mediji (mreže) moćan su alat koji je šteta ne iskoristiti zbog straha ili nedovoljnog poznavanja. Taj alat, naravno, nije svemoguć, u središtu svega i dalje su športaši, treneri i športski radnici koji omogućuju da sustav funkcionira, ali svakako može pridonijeti većoj medijskoj pojavnosti i popularizaciji športa. Posebno onih „malih“ koje mediji ne prate uopće ili ne prate dovoljno. Čim je pokrenut ovaj mrežni medij, predsjednik Komisije za informiranje i izdavaštvo HOO-a te Hrvatskog zbora sportskih novinara (ujedno i glavni urednik Sportske televizije) Jura Ozmec, ocijenio ga je odličnim jer su i Komisija i Zbor godinama pokušavali objediniti športske informacije tako da budu dostupne i športašima i športskim djelatnicima, potom medijima, a onda i sponzorima. „Sportskoj Hrvatskoj palac gore“, rekao je tada Ozmec. Nakon osam godina, sve boljeg odziva i zavidnih brojki, vrijeme je i za novu razvojnu etapu.

Croatian Olympic Committee’s service „Sportska Hrvatska“ hit the launch button eight years ago Sportska Hrvatska, the COC members’ national Olympic service - launched almost eight years ago and conceived as modern version of the Membership News on the Croatian Olympic Committee’s web portal - became a platform on which all national federations of Olympic and non-Olympic sports, county and city sports associations, communities, institutions and other stakeholders can report on their activities without it being visible only on their website and only to their members. The idea was in line with the recommendations of XIII Olympic Congress “The Olympic Movement in Society” held in 2009 in Copenhagen that dealt with digital revolution as well. According to the analysis “Eight years of the Sportska Hrvatska project and two years of numerical analysis” performed at the end of July this year and two years since the beginning of statistical monitoring, the database of Sportska Hrvatska counts 133 participants, where 124 of them have an RSS channel (basis for downloading the news). Out of 119 members of the Croatian Olympic Committee, Sportska Hrvatska takes over 94 RSS, resulting in 79 percent of members’ news. In the first six months of this year, the Olympic sports federations published a total of 2,481 news (14 per day) or 62 percent of all news taken over by Sportska Hrvatska. Even at the time of COVID-19 crisis, when sports activities have almost stopped, the number of news dropped minimally. Those eight years comprise a lot of work and cooperation, certain members needed help with new technologies because not everyone is equally equipped or trained for everything, and some needed to be motivated. Therefore, the Croatian Olympic Committee organized - in cooperation with the Croatian Sports Journalists Association - communication seminaries to help sports stakeholders adopt new knowledge and skills, and even better understand how to present themselves in the digital age. Marijana Mikašinović ■ 57 ■ OLIMP

HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

Digitalizacija građe HŠM-a H Piše: LUKA MARIN VUCO

Trideset povijesno vrijednih naslova športske literature dano je na digitaliziranje te će ubrzo biti dostupni i u elektroničkom izdanju

OLIMP ■ 58 ■

rvatski športski muzej ušao je u realizaciju projekta digitalizacije dijela knjižnične građe. Naime, 30 povijesno vrijednih naslova športske literature dano je na digitaliziranje te će ubrzo biti dostupni i u elektroničkom izdanju. Digitalizacija knjižnične građe donosi brojne koristi poput povećane dostupnosti, povećane funkcionalnosti, mogućnosti pohrane na drugim medijima, lakše identifikacije i selekcije građe, a u aktualnom kontekstu elementarnih nepogoda koje su pogodile Zagreb posebno

treba naglasiti povećanu sigurnost, odnosno očuvanje građe. Digitalizacija doprinosi očuvanju izvornika, a zbog vremenske potrošnosti materijala kao što je papir, ona dugoročno postaje jedinom metodom za očuvanje rijetke krhke građe za buduće naraštaje. Osim toga, digitalizacija je i način proširenja pristupa zbirkama koji omogućuje njihovu široku upotrebu za potrebe znanstvenih istraživanja, obrazovanja i u druge svrhe. Budući da je sveobuhvatna digitalizacija vrlo skup proces, Hrvatski

športski muzej provodit će selektivnu digitalizaciju svake godine. Glavni kriteriji u ovogodišnjem odabiru bili su fizičko stanje građe, rijetkost, datacija te kvaliteta/povijesna vrijednost sadržaja. Ktome je uzeto u obzir da bude zastupljeno što više športskih grana. Od trideset odabranih publikacija, čak njih deset je autor Franjo Bučar, što je posve razumljivo budući da se Bučara smatra ocem hrvatskog športa. Ranije su Knjižnice Grada Zagreba napravile digitalizaciju jednog dijela Bučarova opusa, stoga su u ovoj selekciji primat dobili njegovi drugi uradci: Igre za društva i škole (1925.), Klizanje (1901.), Obuka u plivanju (1896.), Olimpijske igre u Stockholmu (1913.), Povijest gimnastike (1908.), Spomenspis Zagrebačkog klizačkog društva 1877-1931 (1931.), Spomenspis 1. Hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu (1906.), kao i tri godišnja izdanja Hrvatskog sokola (1908., 1909. i 1910.), časopisa kojem je Bučar bio glavni urednik. Od časopisa su u izbor uvrštena i prva tri broja Hrvatske atletike iz 1939. Taj je časopis bio kratkog vijeka, ali je od iznimne povijesne važnosti jer donosi prikaz športskog stanja u Hrvatskoj i Europi neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata. Nadalje, od izabranih djela izdvaja se Zakon od 14. listopada 1874. ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. Taj povijesno-pravni dokument ima važnost radi ustroja nastave tjelesnog odgoja koja je postala temelj za masovnije bavljenje športskim aktivnostima, a u istom kontekstu važan je i rad Franje Hochmana Tjelovježba u pučkoj školi, objavljen 1884. Za digitalizaciju su odabrana i tri pravilnika: atletski iz 1930., biciklistički iz 1911. te nogometni iz 1919. U odabiru je zastupljeno i razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, tako će HŠM u elektroničkom izdanju dobiti i priručnik Cross-country trčanje autora Miroslava Dobrina (1945.); Skijaški leksikon autora Artura Škutelja (1950.); 20 olimpijada od Atene 1896. do Münchena 1972. autora Ive Dečaka, kao i autobiogra-

HŠM je ovom digitalizacijom građe pokazao da je spreman odgovoriti na zahtjeve koje iziskuje modernizacija

fiju proslavljenog tenisača Nikole Pilića I na bijeloj stazi trnje (1970.). Među odabranom građom našli su se i radovi koji se bave odnosom žena i športa: Tjelovježba i športovi za ženskinje sa zdravstvenog stajališta (1909.) autora Frana GundrumOriovčanina te Djevojačka gimnastika (1906.) Ivane Hirchmann, a od potonje autorice u odabir je uvršten i Kratki izvadak iz historije gimnastike (1913.). Ovim projektom Hrvatski športski muzej nastoji se držati u koraku s vremenom i europskim trendovima u bibliotekarstvu – Europska komisija je, naime, prije 10 godina objavila Digitalni plan za Europu u kojem se, između ostalog, najavljuje i stvaranje europske digitalne knjižnice koja bi osigurala dostupnost svoj baštini pohranjenoj u knjižnicama država Europske unije. HŠM je ovom digitalizacijom građe pokazao da je spreman odgovoriti na zahtjeve koje iziskuje modernizacija.

Digitization of sports literature The Croatian Sports Museum launched the project on digitization of one part of the library collection. Namely, 30 historically valuable titles of sports literature have been digitized and since this fall they will be available in electronic form as well. Digitization of library collection brings numerous benefits such as increased availability of collections, increased functionality, possibility of storage on other media, easier identification and selection of collections, with special emphasis put on increased security and preservation of materials. From 30 selected publications, there are as many as ten of them written by Franjo Bučar, which is completely understandable since Bučar is considered the father of Croatian sports. Among the selected collections, there are also works dealing with the relationship between women and sports, Exercise and sports for women from a health standpoint (1909) by Fran Gundrum-Oriovčanin and Girls’ Gymnastics (1906) by Ivana Hirchmann. With this project, the Croatian Sports Museum has shown that it can keep up with the times and European trends in librarianship. Luka Marin Vuco ■ 59 ■ OLIMP

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

SPORTSKI GEN: Uvod u znanost o izvanrednim sportskim postignućima

JEDNA RUŽA NA TRNJU: Kronika šezdeset godina sportske rekreacije na Trnju 1958. - 2018.

Autor: David Epstein Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 338 Format: 15,5 x 23 cm Uvez: meki Nakladnik: MATE d.o.o., Zagreb Tisak: Grafotisak, Zagreb Dostupnost i info: Knjižnice i knjižare diljem RH; https://www.mate.hr/product/2242/ sportski-gen Cijena: 262,50 kuna

Autor: Milan Ilić Godina i mjesto izdavanja: 2018., Zagreb Stranica: 56 Format: 16,5 x 23,5 cm Uvez: meki Nakladnik: Društvo za športsku rekreaciju „Trnje“ Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Robert Gnand Tisak: Printera, Zagreb Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Knjižnice

„J

esu li zvijezde poput Usaina Bolta, Michaela Phelpsa i Serene Williams genetski čudaci poslani na Zemlju da dominiraju u svojim sportovima? Ili su oni samo normalni ljudi koji su nadišli svoja biološka ograničenja čistom snagom volje i opsesivnim treniranjem? Istina je mnogo zapetljanija od jednostavne dihotomije prirode i odgoja.“ Knjiga nagrađivanog športskog novinara kroz priče iz svijeta športa prati znanstvena istraživanja koja proučavaju šport i suvremenu genetiku. Upoznavši svjetske i olimpijske prvake, došavši u dodir sa životinjama i ljudima s rijetkim mutacijama gena ili iznimnim tjelesnim sposobnostima, autor je naučio da mnoge osobine za koje je pretpostavljao da su naučene, primjerice volja za treniranjem, podrazumijevaju značajne genetske sastavnice, ali i da one za koje je smatrao da su uglavnom urođene, npr. munjevita reakcije udarača u bejzbolu, zapravo to nisu. Na temelju tih spoznaja donosi 16 intrigantnih i istinitih priča isprepletenih sa znanstvenim činjenicama poput priče Kad te porazi cura bacanjem ispod ruke koja govori o Jennie Finch, osvajačici zlatne medalje na Olimpijskim igrama 2004. i prezentacije „testa otkrivanja signala“ Janet Starkes, koje je pokazalo da je “jedna od ključnih razlika između profesionalnih športaša i šsportaša početnika način na koji su oni naučili gledati utakmicu, umjesto sirove sposobnosti brzog reagiranja“ te pravilo „umijeće 10.000 sati“, K. Andresa Ericssona, koje je razlog ranog uključivanja djece u trenažni proces. Slijedi Priča o dva skakača uvis koja prati istraživanje „umijeća 10 000 sati“ na igračima šaha. Ono je pokazalo da je prosječna razina majstora bila cca 11 000 sati, ali i to da je taj prosjek „skrivao“ sasvim drukčije brojke postizanja razine majstora kada se prosjek pretoči u raspon. Tada „pravilo 3000 sati jednog igrača postaje pravilo 25 000 sati i više nekog drugog igrača“. To istraživanje otvorilo je put „leptirovom učinku umijeća“ koje kazuje da ako dva športaša imaju male startne razlike to može dovesti do značajno različitih ishoda ili do značajno različitog obima vježbanja koje bi dovelo do sličnog ishoda. Tu u priču ulaze visaši Šveđanin Stefan Holm i Donald Thomas s Bahama… U istom, publicistički zanimljivom tonu nižu se priče poput: Zašto muškarci imaju bradavice; Vitruvijev igrač NBA lige; Svi smo mi crnci (na neki način); Teorija o ratniku-robu jamajačkog sprinta; Malarija i mišićna vlakna; Može li svaki Kenijac trčati?; Vučni psi, ultramaratonci i geni za lijenost; Gen slomljenog srca… OLIMP ■ 60 ■

grada Zagreba; Društvo za športsku rekreaciju Trnje, Ulica grada Vukovara 236e, Zagreb, e-mail: dsrt@zg.t-com.hr; web stranica: www.dsr-trnje.hr; Facebook stranica: Šrc Trnje Cijena: prigodno izdanje

edna ruža na Trnju: Kronika šezdeset godina sportske rekreacije na Trnju 1958. – 2018. opsegom je omanja, no duhom nekih minulih vremena, činjenicama i podatcima vrlo bogata knjiga. Kao uvod u rekreativnu storiju jednog od starih zagrebačkih kvartova, autor na prvim stranicama podsjeća da se Trnje prvi put spominje, kao prostor na južnoj granici Zagreba tada pod administrativnim ustrojem Gradeca, 1242. u Zlatnoj buli. Više od pola stoljeća poslije, Trnje je slabo naseljeno područje pa 1853. broji tek 152 žitelja. Tek industrijalizacijom Trnje doživljava svoj procvat i postaje izrazito radnička četvrt. Povijest športske rekreacije Zagreba i Hrvatske uglavnom je poznata. Počinje osnivanjem Hrvatskog sokola. Novi zamašnjak i šport i rekreacija doživljavaju nakon Drugog svjetskog rata kada je „u eri obnove i izgradnje posebna pozornost usmjerena i na oblikovanje, kulturu i fiskulturu’“, a „osnovni moto tog fiskulturnog pokreta brojnost je i svestranost.“ Prvi fiskulturni slet Hrvatske održan je u kolovozu 1945. u Zagrebu, a u njegovom sklopu održana su i republička natjecanja u 11 športskih grana. Značajna godina hrvatske i zagrebačke rekreacije jest 1951., kada Gimnastički savez Jugoslavije ime mijenja u „Partizan“ – Savez za tjelesni odgoj Jugoslavije, čime se otvaraju vrata masovnom bavljenju športom. Razvojem privrede pedesetih godina prošlog stoljeća Zagreb postaje kolijevkom Republičkih sportskih igara (RSI) koje čvrst organizacijski oblik dobivaju osnivanjem Centralnog odbora RSI Zagreb 1954. godine. Odbor 1956. mijenja ime u Radnička sportska djelatnost, što je bila ne samo formalna već i suštinska promjena koja je dovela do ideje o izgradnji većeg športskog objekta za potrebe radnika na Trnju. Ideja je oživotvorena 1958., kada s radom počinje Športsko-rekreacijski centar “Trnje”. Smješten u srcu današnjeg Zagreba, na površini od 25 000 m2 jedan je od najvećih športsko-rekreacijskih centara u Zagrebu. Iako je u početku bio neugledna izgleda, vodstvo i članovi Društva svojim su ga entuzijazmom, angažmanom, kreativnošću i usklađenošću s vremenom i trendovima u rekreacijskom bavljenju športom, učinili mjestom na koje Zagrepčani rado dolaze i vraćaju se. Programima inkluzivan ne samo za najmlađe ili rano sposobne sugrađane već i za trudnice i veterane, Centar je više od 60 godina mjesto susreta generacija, a ponešto o njima i okolnostima koje su obilježile pojedine etape razvoja Društva ostat će zabilježeno u ovoj vrijednoj zbirci dokumenta športske rekreacije na Trnju.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

RUKOMET U VIDOVCU Autor: Kristijan Skočibušić Godina i mjesto izdavanja: 2020., Vidovec Stranica: 224 Format: 21,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: Terra vox, Vidovec Priprema za tisak i tisak: Tiskara Zelina, Sv. Ivan Zelina Dostupnost i info:

Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora; Terra vox, Vidovec, Trg sv. Vida 22, 42 205 Vidovec, e-mail: udruga.terravox@gmail.com, mob: +385 (0)91 6300 166 Cijena: prigodno izdanje

ukomet u Vidovcu, prigodna je knjiga sjećanja, objavljena u spomen na učitelja Vladimira Gržina te povodom 60 godina igranja rukometa u Vidovcu.

Rukomet nikako nije jedino što je športu dao vidovečki kraj. Športska povijest Vidovca bilježi niz sjajnih nogometaša, biciklistica i biciklista, šest naslova prvaka bivše države u hrvanju Božidara Pozdera, naslov prvaka Hrvatske u maratonu Roberta Prešnjaka te naslov svjetskog juniorskog prvaka u streličarstvu Alena Remara iz 2016. Ipak, „po rezultatima, kontinuitetu i vremenu trajanja najveća vidovečka sportska priča i ljubav“ jest - rukomet. Za tu ljubav ali i niz uspjeha koji vidovečka rukometna povijest sadrži, najzaslužniji je čovjek kojemu je posvećena ova knjiga – Sinjanin Vladimir Gržin, učitelj tjelesne i zdravstvene kulture. S Gržinom započinje proces klupskog organiziranja športa u Vidovcu. Osim što je odmah po dolasku u Vidovec 1955. osnovao Nogometni klub Budućnost, imao je viziju kako približiti Vidovčanima najrazličitije športove i rekreaciju, pa 1958. s desetak istomišljenika „po uzoru na stotine sličnih društava osnovanih pedesetih godina (prošlog stoljeća, op. a.) na području Jugoslavije“ osniva Društvo za tjelesni odgoj Partizan. Ubrzo se osnivaju nogometna i rukometna sekcija, a „zadružni dom se adaptira u dvoranu za tjelesni odgoj koju koriste učenici i rekreativci“. Vladimir Gržin, čovjek koji nije prihvaćao športsku prosječnost, tako u Vidovec dovodi rukomet i u sklopu kluba, organiziravši Školsko sportsko društvo, generacijama svojih učenika usađuje ljubav prema tom sportu. Samoinicijativom i vlastitim radom na zemljištu osnovne škole sagrađeno je rukometno igralište, a s njega su naraštaji mladih rukometaša kretali u seniorske uspjehe i pisali tradiciju vidovečkog rukometa koja je kulminirala kada je RK Vidovec BIOS dosegao premijerligaški status. Do tada, klub je dva puta bio prvak Treće lige – Sjever, dva puta prvak Druge hrvatske rukometne lige – Sjever i prvak Prve hrvatske rukometne lige. U najvišem rangu, Premijer rukometnoj ligi zauzeo je šesto mjesto, za plasman među četiri najbolje momčadi nedostajala su mu dva boda… Klub je triput bio četvrtfinalist Hrvatskog rukometnog kupa. Iza svih tih uspjeha, kriju se imena naraštaja rukometaša, rukometnih trenera i entuzijasta čija su imena, uz Gržinovo, upisana između korica ove knjige. No, osim povijesti i uspjeha zabilježenih u ovoj knjizi, vidovečeki rukomet obilježilo je zapažanje „da se rukomet nigdje u Hrvatskoj tako iskreno ne voli i ne živi kao u Vidovcu.

SPORTSKI GODIŠNJAK GRADA OSIJEKA 2019. Autor: Alan Kerže Godina i mjesto izdavanja: 2020., Osijek Stranica: 260 Format: 23 x 16 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: Zajednica športskih udruga grada Osijeka Oblikovanje i priprema za tisak: Gradska tiskara d.d., Osijek Tisak: Gradska tiskara d.d., Osijek Dostupnost i info: Zajednica športskih udruga grada Osijeka, A.

Reisnera 46/a (SD “Zrinjevac”), 31 000 Osijek, tel.: +385 (0)31 227 500; e-mail: sport@zsugos.hr | zsugos@zsugos.hr Cijena: prigodno izdanje

rugi dio kalendarske godine razdoblje je u kojem športske institucije objavljuju prikupljene i statistički obrađene podatke iz prethodne godine. Prva takva ovogodišnja publikacija koju predstavljamo je Sportski godišnjak grada Osijeka 2019., a on na značaju dobiva i činjenicom da je ova, 2020., pokazala koliko je siromašniji i tjeskobniji svijet bez športa. Ovogodišnje, deseto po redu izdanje prvi put donosi podatke vezane samo uz osječki šport, dok su njegove prethodnice obuhvaćale i podatke o ostvarenjima pojedinaca i športskih kolektiva i zajednica iz Osječko-baranjske županije.

Sportski godišnjak grada Osijeka 2019. sistematizirani je prikaz športskih dosega športašica, športaša, športskih ekipa i momčadi s područja Osijeka u prošloj godini. Potkrijepljen je evidencijsko-statističkim podatcima i bogato ilustriran atraktivnim fotografijama kako najuspješnijih pojedinaca i momčadi osječkog športa, tako i gotovo svih natjecanja održanih u gradu na Dravi. Iako donosi isključivo rezultate osječkog športa, ovaj Godišnjak je koncipiran na tragu idejnog i izvedbenog rješenja svojih prethodnika. Prvo poglavlje čitatelju prezentira sva športska događanja, rezultate i uspjehe članova gradskih športskih saveza, ističući najznačajnija ostvarenja osječkih športaša i športašica u 2019. Drugo prati uspjehe osječkih športskih klubova, a slijedi pregled najznačajnijih športskih događanja u Osijeku tijekom 2019. godine. U športsku povijest na stranicama Godišnjaka tako trajno ostaju upisani rezultati i sudionici Osječkog Ferivi polumaratona, biciklističke utrke CRO race, boksačkog natjecanja Osijek boxing Open 2019, gimnastičkog turnira Dobro World Challenge Cup 2019, ritmičko-gimnastičkog natjecanja Rondo kup 2019, džudaškog Memorijala Josipa Potneka te međunarodnih natjecanja u nogometu, košarci, mačevanju, rukometu, stolnom tenisu i streljaštvu, kao i već globalno etabliranog Pannonian Chalenge XX, natjecanja u BMX freestyleu, skatebordingu i koturaljkanju. Značajan prostor Godišnjak posvećuje završnoj svečanosti 62. izbora najuspješnijih športaša grada Osijeka i Osječko-baranjske županije, no ne zaboravlja obilježiti ni značajne prošlogodišnje jubileje - stogodišnjicu Teniskog kluba Osijek, sedamdesetu godišnjicu Kuglačkog kluba Kandit i šezdesetu Konjičkog kluba Osijek. Iako je riječ o prigodnom izdanju i publikaciji namijenjenoj ponajprije športskim institucijama, klubovima i zajednicama, vrijedan je izvor statističkih podataka i činjenica o športu Osijeka u 2019. za istraživače športa. ■ 61 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

Prvi sastanak ministrice Nikoline Brnjac i čelnika krovnih športskih udruga Na poziv prve ministrice novoosnovanog Ministarstva turizma i sporta Nikoline Brnjac, u sjedištu Ministarstva sastali su se 30. srpnja čelnici svih pet krovnih športskih udruga u Republici Hrvatskoj. Smatrajući spajanje ovih dvaju resora novom prigodom za razvoj hrvatskog športa, ministrica je izrazila podršku udrugama i pozvala na dodatni iskorak da bi se potrebama hrvatskog športa udovoljilo u mogućnostima koje nude novi Instrument za oporavak EU-a, ali i višegodišnji financijski okvir EU-a za razdoblje 2021. – 2027. Smatrajući da sinergija turizma i športa donosi novi zamah i više mogućnosti, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, koji je i osobno zastupao spajanje ovih dvaju resora, naglasio je važnost organizacije različitih zajedničkih aktivnosti i velikih športskih priredbi u Hrvatskoj te iskorištavanje fondova EU-a za područje športa. Osim predsjednika HOO-a, prvom u nizu zajedničkih sastanaka, kako je najavila ministrica, nazočili su predsjednik i tajnik Hrvatskog paraolimpijskog odbora Ratko Kovačić i Ticijan Komparić, predsjednik Hrvatskog akademskog sportskog saveza (HASS) Zrinko Čustonja, predsjednik i tajnik Hrvatskog školskog sportskog saveza (HŠSS) Nikica Perković i Ivan Dujić te predsjednik i počasni predsjednik Hrvatskog sportskog saveza gluhih (HSSG) Oliver i Mario Lušić. Na sastanku su bili i državni tajnik za šport Tomislav Družak, glavna savjetnica ministrice Barbara Mesić te posebni savjetnik predsjednika Vlade Zvonimir Savić.

Mateša primio prvoga glavnog tajnika HOO-a Slavka Podgorelca Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša ugostio je 23. srpnja prvoga glavnog tajnika HOO-a Slavka Podgorelca, koji je tu dužnost obnašao od 16. rujna 1991. do 31. listopada 2000. godine. Mateša i Podgorelec prisjetili su se dramatičnih trenutaka osnivanja HOO-a i potvrde ulaska u olimpijsku obitelj (17. veljače 1992.). Bila je to i prigoda da se prisjete i dana ponosa i slave hrvatskog športa, koji se napokon mogao izraziti pod vlastitim stijegom 1992. na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu i Olimpijskim igrama u Barceloni, ali i porazgovaraju o trenutačnim naporima da se hrvatskom športu osigura razvitak i utjecaj u svjetskoj konkurenciji. Uvjereni da će međunarodni šport i olimpizam, koji također trpi zbog pandemije, iz nedaća izaći pobjednički, Mateša i Podgorelec razmijenili su mišljenja o stanju europskog te o mogućnostima razvoja hrvatskog športa u okvirima novog Zakona i potreba Republike Hrvatske, a na dobrobit zajednice i športaša koji su oduvijek, u čemu su se složili, bili u središtu pozornosti HOO-a. Posjet Slavka Podgorelca iskoristio je i Odjel za komunikaciju i multimedije HOO-a za prvi u nizu intervjua s olimpijcima i olimpijskim dužnosnicima, čija su iskustva veliko bogatstvo hrvatskog športa.

Proračun smanjen, olimpijci zadržali stečena prava U izvanrednim okolnostima izazvanim pandemijom, u zagrebačkom hotelu Westin održana je 8. srpnja pretposljednja ovogodišnja sjednica skupštine HOO-a, ujedno posljednja u aktualnom sazivu. OLIMP ■ 62 ■

Glavna je tema bila zaštita športaša i trenerskog kadra u uvjetima koronavirusa te financijska prilagodba HOO-ova plana za 2020. godinu. Sedamdesetak skupštinara izglasalo je umanjenje plana za 43 milijuna kuna, od planiranih 193,9 milijuna. No, odlukom skupštinara, športaši koji su u programu OI Tokio i ZOI Peking zadržavaju sva prava i stipendijske iznose do kraja planske godine. Do kraja kalendarske godine svoja prava zadržavaju i kategorizirani športaši koji u ovim okolnostima nemaju natjecanja, a time ni mogućnost potvrđivanja svoje kategorizacije. Uz promjenu Statuta HOO-a, među kojima je i ona o uvođenju elektroničkih sjednica, skupština je usuglasila odluke o pripremi i provedbi izbora u HOO-u za mandatno razdoblje 2020. – 2024. godine u listopadu ove godine. Uz Antidopinški pravilnik i Pravilnik o sprječavanju manipulacija na športskim natjecanjima, na skupštini je prihvaćen i Pravilnik o načelima i osnovnim elementima sustava športskih natjecanja u Hrvatskoj te o uvjetima sudjelovanja hrvatskih športaša i klubova na međunarodnim natjecanjima, posebice zbog fleksibilnije primjene u uvjetima pandemijske situacije koja će očito utjecati na promjene sustava natjecanja i u idućem razdoblju.

Doc. dr. sc. Krunoslav Capak postao član Zdravstvene komisije HOO-a Odlukom Vijeća HOO-a s 40. sjednice u aktualnom sazivu, Zdravstvena komisija HOO-a dobila je u srpnju novog člana ili, športskim rječnikom iskazano, vrhunsko pojačanje. Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo doc. dr. sc. Krunoslav Capak pristupio je Mimi Vurdelja, Krunoslav skupini eminentnih stručnjaka Capak i Sandra Perković koju predvodi predsjednik dr. Miran Martinac. Kako je pojasnila tajnica Zdravstvene komisije mr. Mimi Vurdelja, problemi s kojima se u vrijeme pandemije Covid-19 suočava šport iziskuju novu stručnu akviziciju, a boljeg izbora od dr. Capka, i osobno sklonog športu i športašima – teško je pronaći. Sudjelovanjem na lipanjskoj sjednici Zdravstvene komisije, u društvu svoje pomoćnice dr. Marije Bubaš, dr. Capak je i najavio mogućnost članstva u njoj. U vijesti o tom događaju, objavljenoj u „Olimpu“ br. 75 na str. 62, uz ime dr. Marije Bubaš navedena je njezina prethodna dužnost (ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu), pa se pomoćnici ravnatelja HZJZ-a ovom prigodom ispričavamo.

Olimpizam na Festivalu ZGodionica 2020. Sudjelujući na Festivalu za djecu do 14 godina — ZGodionica — organiziranom od 21. kolovoza do 6. rujna u zagrebačkom parku Ribnjak, Hrvatska olimpijska akademija pripremila je bogat program učenja o olimpizmu i olimpijskim vrijednostima. Uz boravak u prirodi koji je posebno dragocjen za djecu, zbog čega Festival ima status posebne važnosti za grad Za-

Piše: RADICA JURKIN

greb, djeca svih uzrasta mogla su, zahvaljujući športskim savezima i klubovima, zaigrati više športova, a neke i upoznati — softbol, ragbi, skvoš, mačevanje. Uz uživanje u brojnim športskim aktivnostima i kulturnim radionicama, učenju starih vještina, plesova te čitanju priča, djeca su poučena o značenju Olimpijskih igara, o fair playu, športskoj solidarnosti i prijateljstvu, što je itekako važno za skladan razvoj najmlađih članova našeg društva.

Valentini Pereglin i Nataši Muždalo godišnja priznanja Europskog fair play pokreta Vrhunska hrvatska samostreličarka Valentina Pereglin i Nataša Muždalo, zaslužna športska dužnosnica, donedavno voditeljica Službe za športski standard u Središnjem državnom uredu za šport, dobitnice su godišnjih Valentina Pereglin priznanja Europskog fair play pokreta. O tome je u kolovozu odlučilo povjerenstvo u sastavu: Katarina Ráczová (Slovačka), Biserka Vrbek (Hrvatska), Baiba Veisa (Latvija) i Kveta Peckova (Češka), pod predsjedavanjem legendarnog slovenskoga gimnastičkog olimpijca Miroslava Cerara. Valentina Pereglin nagradu je zavrijedila u kolovozu 2019. nesvakidašnjom gestom na SP-u u Rusiji, kad je sama ispravila sudački previd u bodovanju te na proglašenju pobjednica predala srebrnu medalju trećeplasiranoj suparnici iz Njemačke. Za taj potez nagrađena je Plaketom za fair play Međunarodne samostrelske federacije i Nagradom HOO-a za fair play. Priznanje Duh fair playa (Spirit of Fair Play) Nataši Muždalo dodijeljeno je za kreiranje i primjenu promotivnih materijala o fair playu u športu i svakodnevnom životu. Među njima posebno mjesto zauzima izdavački serijal bontona za predškolce i učenike, a odnedavna i za športske trenere.

Diljem Hrvatske obilježen Hrvatski olimpijski dan

U povodu obilježavanja Hrvatskog olimpijskog dana (10. rujna), kada je prije 29 godina utemeljen Hrvatski olimpijski odbor, u mnogim hrvatskim gradovima, pa i manjim sredinama, vježbalo se, trčalo, bicikliralo i igralo razne športove, a brojne aktivnosti motivirane HOD-om protegnule su se i na dane vikenda. Budući da se premalo građana u nas bavi športom i rekreacijom, ovom nacionalnom manifestacijom želi se potaknuti građane svih dobnih skupina na aktivno vježbanje i bavljenje onim športovima koji su im na raspolaganju u njihovim sredinama. Riječani su na svom Korzu priredili tradicionalno obilježavanje HOD-a, uz podizanje olimpijske zastave ispred

Valentina Pereglin and Nataša Muždalo presented European Fair Play Movement’s annual awards Top Croatian crossbow shooter Valentina Pereglin and meritorious sports official Nataša Muždalo, until recently the Head of Service for Sports Standards at the Central State Office for Sports, are the winners of European Fair Play Movement’s annual awards. This was decided in August by the EFPM Award Jury consisting of: Katarina Raczova (Slovakia), Biserka Vrbek (Croatia), Baiba Veisa (Latvia) and Kveta Peckova (Czech Republic), chaired by the legendary Slovenian gymnast, Olympian Miroslav Cerar. Valentina Pereglin earned the award in August 2019 with an unusual gesture at the World Crossbow Championships in Russia. Namely, at the announcement of winners she corrected the referee’s oversight in scoring and handed over the silver medal to the third-placed rival from Germany. For this gesture, she was presented the International Crossbow Federation’s European Fair Play Diploma and the Croatian Olympic Committee’s Fair Play Award. Nataša Muždalo was presented the EFPM “Spirt of Fair Play” for creation and application of promo materials on fair play in sports and everyday life. Among them, a special place is taken by the published series of etiquette for preschoolers and students, and since recently for sports coaches as well. IOC member Kolinda Grabar-Kitarović visited the Croatian Olympic Committee President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and his associates hosted on 30 July the newly appointed member of the International Olympic Committee Kolinda Grabar-Kitarović at the COC headquarters. The former President of the Republic of Croatia, and since July this year a senior Olympic official, was informed about the Croatian Olympic Committee’s strategic and operational tasks and its relations with the International Olympic Committee and within the international Olympic Movement. Apart from the exceptional successes of Croatian athletes, they also talked about the high achievements of the Croatian Olympic Committee and its Commissions in the field of gender equality and athletes’ careers (dual careers) and fair play under the leadership of the Croatian Fair Play Committee, as well as about fruitful cooperation on Olympic Solidarity projects, especially for athletes and their sports development. This nice meeting between Kolinda Grabar-Kitarović and Zlatko Mateša was attended by State Secretary for Sports in the former Central State Office for Sports Tomislav Družak, Croatian Olympic Committee’s Assistant Secretary General for Legal and General Matters Biserka Vrbek, Assistant Secretary General for National Sports Federations Programs Robert Gojević, Assistant Secretary General for Olympic Program Damir Šegota and Assistant Secretary General for Marketing Ranko Ćetković. Croatian Olympic Committee and Croatian Romani Union „Kali Sara“ signed the Cooperation Agreement President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and President of the Romani Union in the Republic of Croatia “Kali Sara” Suzana Krčmar, signed on July 16 - in the presence of first associates - the Agreement on Cooperation between the two national associations. According to the Heads of these two associations, the Agreement based on several models of cooperation within the program of sports at the local level will also contribute to the integration of Romani national minority into Croatian society and development of sports as a whole. Promotion of sports values and need for wise planning and construction of sports infrastructure in addition to the already existing multi-purpose ones in Romani settlements, are also a part of common interests of the two associations. “Sport is a great way to do this and I believe that with the continuation of infrastructure projects, this process will be further improved”, said Mateša, presenting a joint proposal on organizing a regular annual meeting of representatives of the Romani Union “Kali Sara” and COC in football, basketball and volleyball. The signing of the Agreement was attended by a member of the Croatian Parliament, re-elected representative of the Romani national minority Veljko Kajtazi. Expressing his satisfaction, he stated: “This is the first time a Romani community, in this case the “Kali Sara” Union, signed the Cooperation Agreement with a national Olympic Committee. I thank President Mateša for recognizing us as partners and I believe that with this Agreement we will more easily realize future projects, for which we plan to participate for support from EU funds as well.” The signing of the Agreement was met with great approval by the world Olympic family and the International Olympic Committee, with the latter broadcasting news from Croatia on its online platforms.

■ 63 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA Gradske vijećnice i bogatstvo športskih sadržaja za školarce. Ništa manje spektakularno nije bilo ni u Varaždinu, a u aktivnostima je prednjačio vrtić Dječji svijet. U Zadru su najmlađe snage AK Alojzije Stepinac zorno pokazale što im znači Hrvatski olimpijski dan. Uz šport i tjelovježbu, HOD su proslavili i školarci iz sesvetske OŠ Jelkovec. Također, mališani iz dječjih vrtića Suncokret i Zeko iz Slatine dali su si truda u različitim športskim aktivnostima, kao i članovi virovitičkog Dječjeg vrtića Cvrčak. I mala općina Križ odazvala se pozivu za obilježavanje HOD-a, a najveće zasluge pripadaju Dječjem vrtiću Križ... I brojni drugi gradovi i županijske športske zajednice poticali su građane na bavljenje športom, rekreacijom te boravkom u prirodi. Primjerice, u suradnji sa Zajednicom sportova Primorsko-goranske županije i HOO-om, Savez sportske rekreacije „Sport za sve“ šestu godinu zaredom organizirao je na Platku Festival sportske rekreacije PGŽ-a.

„Sportske novosti“ proslavile 75. obljetnicu izlaženja „Sportske novosti“, jedini hrvatski športski dnevnik, proslavile su 9. kolovoza 75. godišnjicu izlaženja. Veliku obljetnicu SN je obilježio posebnim izdanjem na 148 stranica i sa 75 vrhunskih športskih i olimpijskih priča, a u čijem je kreiranju sudjelovalo čak 68 hrvatskih športaša i trenera. Predgovor ovom izvanrednom izdanju dao je i čelnik MOO-a Thomas Bach, poručivši da „Sportske novosti“ mogu biti ponosne na posvećenost športu i strast s kojom izvještavaju o svim športskim događajima, a posebno na to kako svojim čitateljima „donose čaroliju Olimpijskih igara“. U ime hrvatske olimpijske obitelji i HOO-a, koji je sa „Sportskim novostima“ surađivao na više projekata (Olimpijske igre, Olimpijski kutak, Sportska Hrvatska, komunikacijski seminar i dr.), čestitku za dugovječnost u izlaženju kao i potporu za nastavak uspješnosti dao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, istaknuvši u svojoj poruci da su „Sportske novosti“ iskonski športski medij i pouzdan partner u promociji športa i olimpizma. „Sportske novosti“ utemeljene su kao „Ilustrirane fizkulturne novine“ 9. kolovoza 1945., nastavile su kao „Narodni sport“ u prosincu iste godine, a od 1. ožujka 1962. izlaze pod današnjim imenom.

Članica MOO-a Kolinda Grabar-Kitarović u posjetu HOO-u Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sa suradnicima, ugostio je u sjedištu HOO-a, 30. srpnja, novoimenovanu članicu MOO-a Kolindu Grabar-Kitarović. Bivšu predsjednicu Republike Hrvatske, a od srpnja ove godine visoku olimpijsku dužnosnicu, izvijestili su o strateškim i operativnim zadaćama HOO-a te o njegovim odnosima s MOO-om i unutar međunarodnog olimpijskog pokreta. Osim o iznimnim uspjesima hrvatskih športaša, razgovaralo se i o visokim dometima HOO-a i njegovih komisija u području rodne ravnopravnosti i karijere športaša (dual karijere) te fair playa pod vodstvom Hrvatskog fair play odbora, kao i plodonosnoj suradnji na projektima Olimpijske solidarnosti, osobito za športaše i njihov športski razvoj. Srdačnom susretu Kolinde Grabar-Kitarović i Zlatka Mateše nazočili su državni tajnik za šport u donedavnom SDUŠ-u Tomislav Družak, pomoćnici glavnog tajnika HOO-a: za pravne i zajedničke poslove Biserka Vrbek, za programe nacionalOLIMP ■ 64 ■

nih sportskih saveza Robert Gojević, za olimpijski program Damir Šegota te za marketing Ranko Ćetković.

HOO i Savez Roma „Kali Sara“ potpisali sporazum o suradnji Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i predsjednica Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara“ Suzana Krčmar potpisali su 16. srpnja, u nazočnosti prvih suradnika, sporazum o suradnji dviju nacionalnih udruga. Sporazum zasnovan na više modela suradnje na lokalnoj razini programa športa pridonijet će, prema mišljenju čelnika, integraciji romske nacionalne manjine u hrvatsko društvo i razvoju športa u cijelosti. Promicanje športskih vrijednosti i potreba mudrog planiranja te izgradnje športske infrastrukture uz već postojeće višenamjenske u romskim naseljima, također je dio zajedničkih interesa dviju udruga. „Šport je odličan način za to i vjerujem da će se, uz nastavak infrastrukturnih projekata, taj proces dodatno poboljšati“, naglasio je Mateša, izloživši zajednički prijedlog da se organizira redoviti godišnji susret predstavnika Saveza Roma „Kali Sara“ i HOO-a u nogometu, košarci i odbojci. Potpisivanju sporazuma Veljko Kajtazi, Suzana Krčmar nazočio je zastupnik u Hri Zlatko Mateša vatskom saboru, reizabrani predstavnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi, koji je izrazio zadovoljstvo što je prvi put jedna romska zajednica, u ovom slučaju udruga „Kali Sara“, potpisala sporazum o suradnji s nacionalnim olimpijskim odborom. „Zahvaljujem predsjedniku Mateši što nas je prepoznao kao partnere i vjerujem da ćemo ovim sporazumom lakše ostvariti buduće projekte, za koje planiramo participirati i za sredstva iz EUfondova“, rekao je Kajtazi. Potpisivanje sporazuma naišlo je na veliko odobravanje svjetske olimpijske obitelji i MOO-a, koji prenosi vijesti iz Hrvatske na svojim internetskim platformama.

HRS predlaže Zlatka Matešu Pripremajući se za izbornu skupštinu HOO-a 5. listopada i novo mandatno razdoblje od 2020. do 2024. godine, prvi nacionalni savez olimpijskog športa koji je istaknuo svojeg kandidata bio je Hrvatski rukometni savez. Njihov prijedlog je aktualni predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, koji je na čelnu dužnosti prvi put izabran 2002. godine. U obrazloženju HRS-a stoji da sadašnji predsjednik Zlatko Mateša sjajno razumije hrvatski šport, sve njegove probleme i poteškoće te ih već godinama uspješno rješava. Način na koji je Mateša dosad vodio HOO može biti primjer i uzor mnogima u svijetu, zaključio je HRS u svojem priopćenju. Od osnutka 1991. godine HOO su, osim Zlatka Mateše, vodili Antun Vrdoljak do 2000. i Zdravko Hebel do 2002. godine.

Deklaracijom obilježen prvi Svjetski dan fair playa Svjetski dan fair playa (7. rujna) športska je inicijativa osmišljena radi promicanja korektnosti i etičkih vrijednosti

Piše: RADICA JURKIN

u športu. Svi koji se bave športom ili su dio športskog sustava trebali bi toga dana posebno isticati važnost fair play ponašanja – u športu, u društvu i u svakodnevnom životu. Premijerno, ovaj je dan obilježen u Gradskoj vijećnici u Bruxellesu, u organizaciji Svjetske panathlon organizacije, neprofitne nevladine udruge koja promiče športsku etiku i fair play te se protivi diskriminaciji i politizaciji u športu. Suorganizatori su Međunarodni fair play odbor (MFPO) i Europski fair play pokret (EFPP). Ujedno je potpisana Deklaracija (manifest) o fair playu, predstavljena komunikacijska i medijska kampanja te praktični događaji – „Trenuci za fair play“ i „Fair play karton“. Članica Izvršnog odbora EFPP-a Katarína Ráczová poslala je videoizjavu u Belgiju i predstavila vodeći projekt EFPP-a pod nazivom Fair play karton (Fair Play Card) i priručnik koji je izradila u ime udruge, a u povodu Svjetskog fair play dana. „Vodič je namijenjen široj javnosti radi promicanja ideje fair play kartona na športskim događajima, ali potiče i druge institucije, športske saveze, organizatore, učitelje, trenere, prijatelje športa da uvedu fair play karton i promoviraju ideje o poštenju u športu, ali i u svakodnevnom životu. Fair play karton nezahtjevno je, ali izvrsno pedagoško sredstvo“, poručila je, među ostalim, Katarína Ráczová. Na dan kada je u Hrvatskoj počela nastava, a s njom i primjena fair play kartona u našim školama, predsjednica Hrvatskog fair playa odbora Danira Bilić čestitala je svim športašima Svjetski fair play dan i zaželjela školarcima što više fair play kartona u novoj školskoj godini.

Predsjednik SOO-a Gabrovac u posjetu HOO-u Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Izvršnog odbora Europskih olimpijskih odbora Zlatko Mateša, ugostio je 14. srpnja u Zagrebu svojeg kolegu, predsjednika Slovenskog olimpijskog odbora Bogdana Gabrovca. Ustvrdivši da su odnosi između dviju zemalja i njihovih matičnih olimpijskih odbora izvrsni, dvojica čelnika razgovarali su o prilagodbi športa i športaša u otežanim trenažnim i natjecateljskim aktivnostima te o zajedničkoj pripremi skorašnje sjednice Izvršnog odbora EOO-a, a s obzirom na novonastale okolnosti. Gost te sjednice – jedne od prvih nakon smrti predsjednika EOO-a Janeza Kocijančića, itekako zaslužnog za europski i svjetski olimpijski pokret – trebao bi biti Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora.

HOO potpisao sporazume o suradnji s četirima obrazovnim institucijama Višegodišnje uspješno partnerstvo HOO-a i Međunarodnog sveučilišta Libertas iz Zagreba u školovanju i osposobljavanju vrhunskih športaša, potvrđeno je 1. rujna novim trogodišnjim sporazumom koji je potpora nacionalnom programu skrbi o akademskim znanjima i vještinama športaša i prije isteka športske karijere. Potpisali su ga predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i rektor Sveučilišta Libertas Duško Pavlović u nazočnosti brojnih uglednika sveučilišta i športa. „Libertas je već uvelike pridonio provedbi strateškog cilja

HOO-a u dual karijeri športaša i mnogi su stekli akademsku titulu upravo na tom sveučilištu, zahvaljujući mogućnostima usklađenosti športskih i akademskih obveza“, rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša. Sveučilište Libertas dosad su završili (ili su pri kraju studija) brojne športašice i športaši, poput Sandre Paović, Zorana Primorca, Igora Vorija, Tome Šokote, Veljka Mršića, Nina Bule, Luke Bukića, Marka Arapovića, Tonija Nakića, Ivana Zebića i dr. Angažman športašica i športaša pohvalio je i rektor Sveučilišta Libertas, dodavši da su športaši na njihovom sveučilištu naviknuti na intenzivan rad i spremni uspješno voditi svoje profesionalne karijere, kao što to čini i košarkaška legenda Franjo Arapović, dvostruki srebrni olimpijac (Seul 1988. i Barcelona 1992.), koji slavi desetu obljetnicu rada na ovom Sveučilištu kao direktor za šport i izvanšportske aktivnosti. Na svečanosti su bili predsjednica HOO-ove Komisije za dual karijeru Romana Caput-Jogunica i koordinatorica te pomoćnica glavnog tajnika HOO-a za pravne poslove Biserka Vrbek, prorektor za studente, organizaciju i poslovanje Ante Samodol te Franjo Arapović. Predsjednica HOO-ove Komisije za dual karijeru Romana Caput-Jogunica i koordinatorica programa Biserka Vrbek istaknule su važnost suradnje s Rektorskim zborom (RZ) na poticanju što više hrvatskih sveučilišta da primijene Pravilnik RZ-a s potporom športašima-studentima kako bi si, sveučilišnom diplomom i znanjem, osigurali i karijeru nakon športske karijere. Nekoliko dana kasnije, 9. rujna, u dvorištu ispred Športske gimnazije u Zagrebu održan je skup na kojem je HOO potpisao sporazum o suradnji na području športa i obrazovanja s domaćinom — Športskom gimnazijom — te još jednim dugogodišnjim partnerom, Kineziološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Da bi se dodatno ojačala suradnja s obrazovnim ustanovama koje pohađaju kategorizirani športaši i korisnici razvojnih programa HOO-a, ravnatelj Odjela za istraživanje i unaprjeđenje razvojnih programa HOO-a Neven Šavora ovom je prigodom predvidio i potpisivanje sporazuma o suradnji s Privatnom ekonomskom školom i športskom gimnazijom iz Zagreba. Potpisnici su istaknuli naslonjenost krovne športske i spomenutih obrazovnih institucija jednih na druge te važnost međusobne suradnje da bi ponajprije športaši-učenici, ali i oni sa studentskim statusom, mogli što uspješnije uskladiti športske i školsko-fakultetske obveze. Osim fleksibilnosti obrazovnih ustanova zbog izostanaka športaša (putovanja na pripreme ili natjecanja), riječ je i o prilagodbi na online nastavu tijekom koronakrize. Tropartnerski sporazum potpisali su predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, ravnatelj Športske gimnazije Stipe Perišić i dekan Kineziološkog fakulteta Tomislav Krističević, u nazočnosti zamjenice pročelnika Gradskog ureda za odgoj i obrazovanje Katarine Milković, ujedno i izaslanice gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića. Potom su Zlatko Mateša i ravnateljica Privatne ekonomske škole i športske gimnazije Sanda Gale potpisali sporazum o suradnji kojim se i u toj privatnoj obrazovnoj ustanovi omogućava stjecanje srednjoškolskog obrazovanja športašima iz HOO-ova sustava, uz povoljne uvjete u obrazovanju i usklađenje obveza u školi i športu. Oba su sporazuma sklopljena na četiri godine. O uspješnosti paralelnog obrazovanja i vrhunske karijere svjedočio je dvostruki srebrni olimpijac, veslač Damir Martin, bivši učenik Športske gimnazije i student Kineziološkog fakulteta, trenutačno i dopredsjednik HOO-a. ■ 65 ■ OLIMP

”

ZA RODITELJE Znam da dijete sudjeluje u športskoj aktivnosti radi svog, a ne mog zadovoljstva.

ZA TRENERE Brinem se o tome da svi sudionici dobiju primjeren poticaj.

ZA ŠPORTAŠE Uvijek igram po pravilima.

ZA ORGANIZATORE Brinem se za primjerenost i sigurnost športskog terena.

Povezujemo vas s europskim i hrvatskim gradovima! #CTNwecare croatiaairlines.com

SluĂŚbeni prijevoznik olimpijaca