Mješovita potrošnja goriva od 5,2 do 5,7 l/100 km. Mješovita emisija CO₂ od 124 do 133 g/km. Do 10 godina jamstva uz Toyota Relax: 3 godine tvorničkog jamstva + do 7 godina ili 185.000km (što prije nastupi) dodatnog jamstva koje se aktivira obavljanjem redovitih servisa kod ovlaštenog Toyota partnera prema uputi proizvođača. Za detalje vezane uz Toyota Relax, posjetite www.toyota.hr ili kontaktirajte ovlaštenog Toyota partnera. Slika je simbolična.
ZA NAKLADNIKA
Siniša Krajač Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb
GLAVNA UREDNICA Ninna Lara Vidaković
IZVRŠNI UREDNIK Ante Drpić
UREDNICA PRILOGA POVIJEST HRVATSKOG SPORTA Ana Popovčić
UREDNIŠTVO Danira Bilić, Vinko Knežević, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Gordana Gaćeša, Saša Ceraj, Radica Jurkin
PRODUKCIJA M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb
PRIJELOM Marin Stojić
TISAK Grafički zavod Hrvatske Mičevečka ul. 7 10000 Zagreb
NAKLADA 2500 primjeraka
OD OLIMPA DO OLIMPA Vrhunski sportaši u najboljem izdanju proteklih mjeseci NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ
str. 16 OLIMPIJSKE NADE Mili Poljičak: Cilj mi je seniorski Grand slam str. 18 EYOF Bljesak hrvatskih ženskih sportskih nada
NASLOVNICA
HINA / Mario Strmotić Fotografija u krugu: Gabi JUAN (EJU)
Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.
www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr
POVIJEST HRVATSKOG SPORTA Splitski
U iznimno napetoj i vrlo izjednačenoj finalnoj utakmici Europskog prvenstva u Splitu hrvatski vaterpolisti osvojili su zlatno odličje pobjedom nad Mađarima. Naše reprezentativce do trijumfa je predvodio fantastični Marko Bijač na vratima, ali obol pobjedi velikom je borbenošću dala cijela momčad, nošena sjajnom publikom u ispunjenoj Spaladium Areni. Uspjeh protiv favoriziranih Mađara u finalu EP-a dodatno veseli jer je Hrvatska prije splitskog finala u 12 utakmica s Mađarima na europskim prvenstvima izgubila čak 10, tek jednu “remizirala” i samo jednom slavila pobjedu. Hrvatskoj reprezentaciji ovo je peta medalja s europskih prvenstava i drugo zlato, dok srebrne kolajne imaju iz 1999. i 2003., a broncu iz 2018. Prvi naslov europskih prvaka osvojen je 2010. godine, također na domaćinskom EP-u, u Zagrebu. U prilog činjenici da se najbolji vaterpolo igra u Europi govori i podatak da su hrvatski vaterpolisti više uspjeha imali na svjetskim nego na europskim prvenstvima. Sa svjetskih smotri donijeli su sedam medalja, od kojih su dvije zlatne.
Nevjerojatna 15-godišnja Jana Pavalić ispisala je povijest hrvatskog i svjetskog plivanja osvojivši zlato na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Limi u Peruu. Pavalić je zlato osvojila u disciplini 50 metara leptir s vremenom 26.38 (u finalu je bila brža od Brazilke Bezerra) što je ujedno i novi hrvatski rekord u toj disciplini. Naime, Jana je na Europskom olimpijskom festivalu mladih u Banskoj Bystrici održanom krajem srpnja ove godine osvojila dvije medalje, zlato na 50 m i srebro na 100 m slobodno. Mjesec dana ranije mlada Stubičanka, članica zabočkog kluba Olimp, osvojila je i brončanu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu održanom u Rumunjskoj. Hrvatski olimpijski odbor uočio je Janin talent i uvrstio je na listu korisnika Programa hrvatskih olimpijskih nada za 2022.
Moramo spomenuti i sjajnog Jeru Hribara (18), iz splitskog Grdelina, koji je osvojio brončanu medalju u disciplini 50 m slobodno (22.55). Nakon toga Hribar je osvojio i srebro na 100 m slobodno, isplivavši 49.13. Brži od njega bio je jedino svjetski rekorder, najbolji i u seniorskoj konkurenciji, Rumunj David Popovici.
Plivačica Dina Levačić preplivala je Sjeverni kanal i tako stavila kvačicu na šesti od sedam svjetskih maratona u kojima planira sudjelovati i tako ući u povijest plivačkog sporta - u društvo 21 maratonca kojima je to uspjelo. Sjeverni kanal joj je do sada bio najveći izazov, kako zbog dužine plivanja, tako i zbog ekstremne hladnoće.
Na desetom Hanžekovićevom memorijalu, naša najbolja atletičarka Sandra Perković u posljednjim je trenucima, u svom gradu, pred svojim navijačima i po lošem vremenu, bacila fantastični hitac. Bacila je 68,46 u ključnom trenutku i nadmašila najveću konkurenticu, Amerikanku Valarie Allman, olimpijsku pobjednicu iz Tokija. Allman je bacila također izvrsnih 67,55, ali to joj je bilo dovoljno samo za drugo mjesto. Sandra je tako ostvarila svoju jubilarnu 10. pobjedu u bacanju diska na međunarodnom mitingu u Zagrebu održanom na stadionu Mladosti uz Savu. Nekoliko dana ranije Sandra je zauzela drugo mjesto u bacanju diska na finalu Dijamantne lige u Zürichu. Aktualna europska prvakinja i svjetska doprvakinja u Zürichu je ostvarila rezultat od 67.31 metara, 46 centimetara manje od glavne suparnice Allman.
Na Europskom veslačkom prvenstvu za mlađe seniore (U-23) u belgijskom Hazewinkelu, hrvatski reprezentativci Patrik i Anton Lončarić zauzeli su treće mjesto u finalnoj utrci dvojaca bez kormilara. Osječki blizanci su vrhom čamca dotaknuli ciljnu ravninu s vremenom 6:44.50. Zlatna medalja otišla je u Litvu, a srebrna u Rumunjsku. Unatoč teškim uvjetima, mladi hrvatski veslači nastavili su nizati trofeje s jakih međunarodnih natjecanja.
Hrvatska reprezentativka u boćanju Carrolina Bajrić postala je prvakinja Europe u pojedinačnoj konkurenciji, klasičnim načinom, na kontinentalnoj smotri boćanja za žene održanom u Ljubljani. Naše boćarice na istom su se natjecanju pet puta uspele na pobjedničko postolje. U finalnom ogledu pojedinačnog klasičnog natjecanja Bajrić je pobijedila predstavnicu boćarske velesile Francuske. Bajrić se natjecala u još dvije discipline i osvojila dvije brončane medalje - pojedinačnu u preciznom izbijanju te skupa s Rijom Vojković u štafetnom izbijanju. Nives Jelovica se u disciplini bližanje i izbijanje u krug okitila srebrnom medaljom, a u paru s Nikol Marelja-Bošnjak osvojila je broncu u disciplini ženskih parova klasičnim načinom.
Nakon jednogodišnje pauze zbog ozljede i operacije ramena, Borna Ćorić vratio se u velikom stilu ispisavši dio teniske povijesti pobjedom u finalu ATP Masters 1000 turnira u Cincinnatiju nad sedmim tenisačem svijeta, Grkom Stefanosom Tsitsipasom. Tako je, kao 152. na ATP ljestvici, postao najniže rangirani igrač koji je osvojio turnir iz serije Masters 1000 koji se valorizira od 1990. godine. Nakon što je nanizao pobjede nad zvučnim imenima svjetskog tenisa, Ćorić je tjedan iz snova završio trećom pobjedom nad igračem iz Top 10 društva i postao četvrti hrvatski tenisač s Masters 1000 naslovom. Prije njega su te naslove osvajali Goran Ivanišević (Stockholm 1992., Pariz 1993.), Ivan Ljubičić (Indian Wells 2010.) i Marin Čilić (Cincinnati 2016.). Ćoriću je to bio drugi nastup u finalu turnira Masters 1000, nakon 2018. godine kada je u Šangaju bolji od njega bio Novak Đoković. Pobjeda je 25-godišnjem Zagrepčaninu donijela treći, najveći naslov u profesionalnoj karijeri, pomak od 123 mjesta na pojedinačnoj ATP ljestvici - krajem kolovoza postao je 29. tenisač svijeta!
Na Svjetskom je prvenstvu u ronjenju na dah u turskom Kasu Petar Klovar postavio novi svjetski rekord, zaronivši na 132 metra dubine u jednom dahu i to u najtežoj disciplini - zaron bez peraja. Na istom je prvenstvu Vitomir Maričić odličnim zaronom u istoj disciplini FIM na 110 metara osvojio srebrnu medalju te je sada jedini Hrvat i treći ronilac u svijetu koji drži medalje sa svih najprestižnijih bazenskih i dubinskih turnira.
Sanda Delija je s nacionalnim rekordom od 81 metra osvojila brončanu medalju u ženskoj konkurenciji.
Klovarov je rekord s ovog prvenstva za pet metara dublji od starog rekorda koji je postavio samo mjesec dana ranije (u rujnu) na međunarodnom natjecanju u dubinskom ronjenju Adriatic Depth Tropy.
Hrvatska muška reprezentacija u rukometu na pijesku osvojila je zlato na Svjetskim igrama u američkom Birminghamu. U finalu su pobijedili Katar osvojivši prvo zlato na Svjetskim igrama (s prethodnih natjecanja seniori imaju tri bronce - Njemačka 2005., Tajvan 2009., Kolumbija 2013. i jedno srebro - Poljska 2017.). To im je ukupno 33. medalja na velikim natjecanjima. Ni mjesec dana ranije osvojili su naslov svjetskih prvaka na SP-u u Heraklionu (Grčka) gdje su u finalnoj utakmici bili bolji od Danske. Bilo je to još jedno sjajno izdanje naših rukometnih “pjeskaša” kada je, među ostalim, Lucian Bura uvršten u najbolju postavu SP-a. Naime, proglašen je najboljim desnim krilom, a uz to je ponio i naslov najboljeg strijelca prvenstva.
Mlada boksačica iz
Münchena Mariela Šteko (16) koja se od ove godine natječe za Hrvatsku (BK Petar Zrinski, do 63 kg) je, u odlučnoj borbi za zlato i europski tron, uvjerljivo, jednoglasnom odlukom sudaca 5:0, pobijedila Turkinju. Brončane medalje za Hrvatsku na juniorskom EP-u u Montesilvanu još su osvojile Lana Paljušić (BK Kutina, do 54 kg) i Nika Lopac (BK Senj, do 80 kg)! Mariela i njezina sestra Valerija su prvakinje Hrvatske i Njemačke u juniorskoj i kadetskoj kategoriji, obje su na prvenstvu Njemačke proglašene i najboljim boksačicama u svom uzrastu, a na međunarodnoj sceni odlučile su braniti boje Hrvatske. Nastupale su i u Hrvatskoj boksačkoj ligi mladih. Obje su u svojim kategorijama bile već i svjetske prvakinje u kickboxingu.
Po povratku s Mediteranskih igara u Oranu gdje su se okitili zlatom, na red su došle kvalifikacije za EP 2023. na kojima su odbojkaši odigrali tri utakmice pred domaćom publikom u Osijeku te osigurali plasman na Euro. Nakon 7. mjesta na MI u Oranu odbojkašice su popravile dojam na domaćem terenu u Zadru osvojivši prvo mjesto prestižnog FIVB Challenger kupa i time osigurale ulazak u svjetsku Ligu nacija (VNL) dogodine, među svjetsku kremu odbojke. U kolovozu su zaigrale tri od šest kvalifikacijskih utakmica za Euro 2023. te su se drugim mjestom u skupini A plasirale na smotru najboljih ekipa Starog kontinenta iduće godine.
Najbolja hrvatska džudašica, 27-godišnja Barbara Matić, obranila je naslov svjetske prvakinje u kategoriji do 70 kg, nakon što je u finalu SP-a u Taškentu (Uzbekistan) pobijedila 21-godišnju Laru Cvjetko. Na najvažnijem događaju godine za džudaše iz cijelog svijeta, Hrvatska je u finalu SP-a kategorije do 70 kg imala dvije predstavnice (prvi put u povijesti), a finalna borba je bila gotova za nešto više od minute - Matić je polugom na ruci svoje suparnice stigla do pobjede. O konkurenciji u spomenutoj kategoriji govori činjenica da su u eliminacijskim borbama izgubile srebrna s OI-ja u Tokiju, Austrijanka Michaela Polleres, brončana s OI-ja Nizozemka Van Dijke te zlatna sa SP-a 2019. Marie-Eve Gahie. Za Barbaru Matić ovo je drugo svjetsko zlato nakon što je pobijedila prošle godine u Budimpešti. Podsjećamo da je dva puta bila i juniorska svjetska prvakinja (2013. i 2014.), dva puta je bila treća na europskim prvenstvima (2014. i 2017.) te također treća - na Europskim igrama u Minsku (2019). Lari Cvjetko ovo je najveći uspjeh u karijeri. Prije dvije godine je postala europska prvakinja za uzrast mlađih seniora (do 23 godine). Do sada je osvojila i srebrnu medalju na juniorskom Europskom prvenstvu 2021. i srebro na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Olbiji.
Hrvatska jedriličarska posada Tonči Stipanović i Tudor Bilić osvojili su srebrno odličje na Svjetskom prvenstvu klase Zvijezda u Marbleheadu (SAD). Premda su u finalni dan ušli kao četvrtoplasirani, dvostruki olimpijski doprvak Stipanović i Trogiranin Tudor Bilić u posljednjem su plovu bili drugi, što im je donijelo i ukupno drugo mjesto - odnosno drugo svjetsko srebro. U ovoj drevnoj klasi (Stella ili Star), čije je prvo Svjetsko prvenstvo održano prije točno 100 godina, također u Marbleheadu, Stipanović i Bilić prošle su godine u Kielu (Njemačka) postali svjetski doprvaci, a ove godine i europski prvaci u Kopenhagenu (Danska).
Hrvatski olimpijci, braća Mihovil i Šime Fantela, osvojili su brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu jedriličarske klase 49er u kanadskom Halifaxu. Do velikog uspjeha Zadrani su stigli nakon uzbudljivog posljednjeg dana prvenstva u Kanadi. Šimi i Mihovilu Fanteli ovo je druga svjetska medalja nakon što su uzeli naslov svjetskih prvaka prije četiri godine u danskom Aarhusu.
Skijašica Zrinka Ljutić i tenisač Mili Poljičak najbolji su hrvatski mladi sportaši, a koju godinu prije proglašeni su i najvećim nadama hrvatskog sporta. Takav kontinuitet uspješnosti očekuje se i od ovogodišnjih „najvećih nada“ - Jane Koščak i Mateja Nevešćanina
Hrvatski olimpijski odbor na najljepši je mogući način obilježio 31. rođendan, uz „festival“ sporta i tjelovježbe diljem Lijepe Naše, inspiriran Hrvatskim olimpijskim danom (10. rujna) i obogaćen sudionicima od vrtićke do tzv. treće dobi. Ipak, vrhunac proslave bilo je tradicionalno uručenje nagrada najboljim mladim sportaši(ca)ma u prošlih 365 dana.
Šesnaesto izdanje HOO-ove Nagrade Dražen Petrović, sa završnom svečanosti u istoimenom Muzejsko-memorijalnom centru na istoimenom trgu u Zagrebu, ove je godine imalo posebnu atraktivnost. Prvi put su i sportaš i sportašica proglašeni najuspješnijima u izboru, bivši laureati Draženove nagrade kao najveće nade hrvatskog sporta. Skijašica Zrinka Ljutić ponijela je taj
epitet prošle godine, a tenisač Mili Poljičak u rujnu 2018. Priznanje koje se dodjeljuje uspješnim mladim sportaši(ca)ma do 16 godina oboje su očito shvatili obvezujućim, pa su se u nastavku svojih karijera vinuli do novih sportskih visina, iz kojih su se ovoga rujna tek nakratko trebali ponovno spustiti na pozornicu Draženova muzeja.
Konkurencija im je bila uistinu respektabilna, a posebno veseli podatak da je u kategoriji za najuspješniju sportašicu (u kojoj su u posljednjih šest izbora najboljima proglašavane predstavnice borilačkih sportova), ove godine bilo deset sportašica iz osam sportova. Svjetsko juniorsko zlato u slalomu i bronca u veleslalomu donijeli su prevagu Zrinki Ljutić ispred ostalih, ponajprije ispred pobjednice juniorskog Australian Opena, tenisačice Petre Marčinko, ali i europske seniorske prvakinje u taekwondou Lene Stojković.
Pripreme i nastupi učinili su svoje pa dvoje ovogodišnjih pojedinačnih laureata nije moglo osobno primiti zaslužene nagrade. U njihovo ime učinili su to Martina Cvjetko Ljutić (Zrinkina mama) i Robert Križanović (bliski prijatelj obitelji Poljičak).
U zahvalnoj poruci, točnije - pismu, skijaška uzdanica Zrinka Ljutić je, uz mamino posredovanje, iskazala divljenje Draženu Petroviću, a zahvalom, također uz posredovanje, „reternirao“ je i najuspješniji hrvatski mladi sportaš.
- Zahvaljujem HTS-u na nominaciji i HOO-u na izboru za ovu nagradu. Iznimno sam sretan što sam još jednom dobitnik nagrade koja nosi ime po velikom Draženu Petroviću - kratka je poruka senzacionalnog pobjednika ovogodišnjeg juniorskog Wimbledona Milija Poljička, koji je ubrzo doživio još jedno veliko priznanje - poziv u hrvatsku tenisku reprezentaciju za natjecanje u Davisovu kupu.
Kadetska košarkaška reprezentacija do 16 godina toliko je friško „iskovala“ europsku broncu da nije stigla biti ni službeno nominirana, ali potpuno zasluženo ponijela je epitet najuspješnije ženske ekipe mlađih dobnih kategorija. Njihov kolovoški pothvat s EP-a u Portugalu prva je medalja nakon 12 godina, kada je isti reprezentativni uzrast dohvatio kontinentalno postolje i - Draženovu nagradu.
Također jednoglasno, za najbolju momčad izabrana je reprezentacija u rukometu na pijesku koja je „pozlatila“ nastup na SP-u u grčkom Heraklionu. Dečki su jednostavno „pomeli“ konkurenciju i - kako je ustvrdio jedan novinarski kolega - njihov pothvat
REPREZENTACIJA U RUKOMETU NA PIJESKU „POZLATILA“ JE NASTUP NA SP-U U GRČKOM HERAKLIONU. DEČKI SU „POMELI“ KONKURENCIJU, A NJIHOV POTHVAT IMA I DODATNU TEŽINU JER SU SE IZ PIJESKA, A NE S ČVRSTE PODLOGE, USPINJALI NA NAJVIŠU STUBU POBJEDNIČKOG POSTOLJA…
ima i dodatnu težinu jer su se iz pijeska, a ne s čvrste podloge, uspinjali na najvišu stubu pobjedničkog postolja… S čvrstim ili pjeskovitom tlom pod nogama, od obiju reprezentacija očekujemo rezultatski kontinuitet, a nadu u to nakon uručenja nagrada izrazile su i dvije ponosne majke koje su u svoje vrijeme žarile i
palile europskim parketima - Danira Bilić (kći Lena je košarkašica) i Klaudija Bubalo (sin Borna je rukometaš).
Veslači i veslačice kao da su se „pretplatili“ na status laureata u kategoriji Najuspješniji sportski par, štafeta ili posada. Na juniorskom EP-u u Münchenu, članovi dvojca na pariće Roko Bošković i Davor Poljančić osvojili su brončano odličje. Tako je po četvrti put u posljednjih šest godina ova prestižna nagrada završila u veslačkom sportu.
Najavili su da će im ona biti vrlo poticajna u nastavku karijere, štoviše i „vjetar u leđa“, a budući da veslači leđima ulaze u cilj, neka im bude samo vjetar - u okvirima dopuštene jačine na veslačkoj stazi. Oni su pomalo i fenomeni suvremenog hrvatskog veslanja. Zamislite, uspješan dvojac, a nisu braća!
U izboru najvećih nada hrvatskog sporta nepodijeljeno mišljenje članova izbornog povjerenstva dobila je atletičarka Jana Koščak (između sedam kandidatkinja u ženskoj konkurenciji), a laureat je postao i zadarski skakač u vodu Matej Nevešćanin.
Koščak je na mlađejuniorskom EP-u u Jeruzalemu briljirala u sedmoboju, ostvarivši i pet osobnih rekorda. Nakon tog zlatnog odličja, trijumfirala je i
Najuspješnija SPORTAŠICA mlađih dobnih kategorija: Zrinka Ljutić (rođ. 26.1.2004.) - skijanje
Najuspješniji SPORTAŠ mlađih dobnih kategorija: Mili Poljičak (rođ. 13.7.2004.) - tenis
Najuspješnija ŽENSKA EKIPA mlađih dobnih kategorija: kadetska košarkaška reprezentacija do 16 godina (Petra Božan, Tonka Jakšić, Ella Majstorović, Josipa Milković, Gina Nikola Pirjak, Viktoria Rogić, Andrea Stanković, Jelena Brkičić, Zara Valčić, Lena Bilić, Hana Arnautović i Hana Budimir)
Najuspješnija MUŠKA EKIPA mlađih dobnih kategorija: juniorska reprezentacija u rukometu na pijesku (Gabriel Botić, Borna Bubalo, Fran Cvjetićanin, Antonio Fabek, Roko Filipović, Luka Glavendekić, Matija Jurasović, Vigo Konforta, Antonio Kranjčević i Josip Tomić)
Najuspješniji SPORTSKI PAR, ŠTAFETA ili POSADA mlađih dobnih kategorija: juniorski dvojac na pariće Roko Bošković (rođ.19.5.2003.) i Davor Poljančić (rođ. 12.3.2003.) - veslanje
SPORTAŠICA - najveća nada hrvatskog sporta: Jana Koščak (rođ. 19.5.2006.) - atletika
SPORTAŠ - najveća nada hrvatskog sporta: Matej Nevešćanin (rođ. 5.12.2006.) - skokovi u vodu
u skoku u vis na ljetnom Europskom olimpijskom festivalu mladih u Banskoj Bystrici. O njezinim dometima i „visinama“ definitivno će se govoriti u budućnosti.
- Doista mi je velika čast da su od toliko dobrih sportašica i sportaša upravo mene odabrali za dobitnicu ove prestižne nagrade, stoga zahvaljujem Hrvatskom olimpijskom odboru. Bit će mi velik poticaj za daljnje bavljenje atletikom - poruka je sjajne Jane Koščak.
Matej Nevešćanin zaslužio je ovaj laskavi naslov osvajanjem bronce u skoku s daske na visini od jednog metra na juniorskom SP-u u Kijevu te četvrtim mjestom na istom natjecanju u disciplini skok s daske na visini od tri metra. Uz to, u kolekciji ima i
„košarkaškog Mozarta“, kratko je poručila:
- Dražen bi bio sretan da vidi koliko je mladih sportaša koji idu naprijed. Njegova poruka svima, a koju mogu prenijeti kao njegova mama, glasila bi - rad, rad i samo rad…
Svi laureati HOO-ove Nagrade Dražen Petrović dobili su plakete, novčani dio nagrade i poklon pakete tvrtke Toyota.
Kao dodatnu nagradu, Biserka Petrović priuštila im je susret s fascinantnom voštanom figurom Dražena Petrovića u prirodnoj veličini koja će uskoro zasigurno postati velika atrakcija njegova Muzejsko-memorijalnog centra.
1. Juniorska reprezentacija u rukometu na pijesku 2. Veslački dvojac na pariće Roko Bošković i Davor Poljančić 3. Kadetska košarkaška reprezentacija do 16 godina 4. Tenisač Mili Poljičaknajuspješniji sportaš mlađih dobnih kategorija 5. Atletičarka Jana Koščak - najveća ž. nada hrvatskog sporta u društvu Biserke Petrović i Zlatka Mateše 6. Skakač u vodu Matej Nevešćanin - najveća m. nada hrvatskog sporta 7. Skijašica Zrinka Ljutić - najuspješnija sportašica mlađih dobnih kategorija (nagradu je preuzela mama Martina)
- Drago mi je
su moji rezultati prepoznati, o čemu svjedoči i ova vrijedna nagrada. Ona je potvrda da sam na pravom putu i velika motivacija za nastavak karijere. Zahvaljujem svima!
Nema dvojbe da bi se najveće sportske nade, baš poput Zrinke i Milija, uskoro mogle i vratiti na pozornicu Draženova muzeja kao laureati glavnih nagrada jer - kako je kazao predsjednik HOO-a Zlatko Mateša„u vašim sportskim karijerama ova nagrada nije kraj nego tek početak.“ Domaćin svečanosti dodao je i ovu zanimljivost: “U analizama koje smo radili o bivšim dobitnicima ove nagrade, utvrdili smo da postoji kontinuitet uspješnosti, odnosno da su gotovo svi kasnije osvajali vrijedne medalja - na Olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim prvenstvima. U tom smislu računamo i na vas”, kazao je predsjednik HOO-a.
Tradicionalno, za kraj, Biserka Petrović, majka
PISMO ZRINKE LJUTIĆ: Dražen je trajno nadahnuće!
Žao mi je što danas nisam tu sa svima vama i što ne mogu osjetiti, sigurna sam, predivnu atmosferu. Čast mi je primiti ovu nagradu. Hvala svima koji stoje iza nje i koji su zaslužni za prepoznavanje i poticanje mladih sportaša. Veliko hvala Draženu i njegovoj majci što održava i promiče Draženovu ostavštinu koja nadahnjuje tolike naraštaje mladih, pa tako i mene. Željela bih s vama podijeliti meni najdražu Draženovu izjavu koja, po meni, najbolje opisuje njegov duh, goruću ljubav prema košarci i njegovu samodisciplinu. A ona glasi: ‘Ima nešto jače od mene. Najsretniji sam kada radim. Kada stojimpropadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani’.
O Draženu, njegovim neponovljivim uspjesima i radnim navikama slušam odmalena. Sve što je postigao, iznimni žar s kojim je igrao, itekako je još prisutan i danas.
Popričali smo s jedinim hrvatskim tenisačem s juniorskim Grand Slam naslovom u pojedinačnoj konkurenciji i u konkurenciji parova. Ove je godine najprije osvojio Roland Garros u paru, a potom je uslijedio i trijumf na Wimbledonu
Ja sam wimbledonski pobjednik i to mi nitko ne može oduzeti - objavio je to 18-godišnji Splićanin Mili Poljičak na Instagramu nakon što je pobijedio Amerikanca Zhenga i postao prvi hrvatski tenisač s osvojenim juniorskim naslovom na najvećem svjetskom teniskom turniru. Bio je to vrhunac, ujedno i kraj njegove juniorske karijere. Mjesec dana prije toga osvojio je Roland Garros u paru s Litavcem Butvilasom te se tako može pohvaliti da je jedini hrvatski tenisač s juniorskim Grand Slam naslovom u pojedinačnoj i konkurenciji parova.
SVE JE POČELO na terenima ŠRC Bačvice ili u kvartu Baterijelo odnosno na Baterijama, kako kažu Splićani. Tenis nije bio dio obiteljske teniske tradicije, ali je mnogo drugih okolnosti vodilo k tome da Mili završi s reketom u ruci. “Tereni su na 30-40 metara zračne linije od naše kuće, pa sam tu kao mali počeo dolaziti i ‘lupati’ u zid. Tu sam vidio Matu Pavića i njegovu sestru Nađu kako treniraju s ocem Jakovom. Tako sam i ja počeo s njim trenirati, tim više jer smo bili kućni prijatelji. Njihova majka Snježana mi je bila teta u vrtiću”, prisjetio se Mili.
Bez lažne skromnosti će reći da ima “Božji dar za razumijevanje tenisa”, ali će Jakovu Paviću pripisati velike zasluge za svoje igračke vrline: “Spajao me da igram s rekreativcima, sa starijima od mene, a ako je netko snažniji od tebe moraš pronaći način kako da ga dobiješ. Tu sam dobro razvio umijeće kako graditi poen, kako naći rješenje”, objasnio je.
Bilo je i onih koji su sumnjali u njegov talent na što Mili samo odmahuje rukom: “Nije bitno što se govori nego tko govori. Moraš se znati nositi s tim, ne obazirati se na te komentare. Ja sam ih već dovoljno puta pobio svojim rezultatima.”
Otac Ante i mama Nilija bili su dobro upoznati s rizicima koje donosi financiranje karijere tenisača, no pružili su mu potporu.“Bili smo svjesni da su to veliki troškovi, odricanja. Evo, to se polako isplaćuje, iako nisam ni blizu da mogu početi zarađivati od tenisa. No, kad si dobar junior, dolaze neki sponzori, pomogne Savez...”, iskren je Mili.
Inače, Mili je i višegodišnji korisnik sredstava iz razvojnih programa Hrvatskog olimpijskog odbora, a njegov je talent dobio potvrdu i kroz Nagradu Dražen Petrović koju je 2018. dobio kao najveća nada, a ove godine i u kategoriji najboljeg mladog sportaša. “Svakako i to pomaže i drago mi je zbog toga. Nije bitno ni koliki su iznosi. U ovoj fazi karijere svaka je pomoć dobrodošla”, kaže zahvalno mladi sportaš.
TRIJUMF U WIMBLEDONU nije ga dignuo u oblake, već mu je samo motivacija za daljnji rad: Nije mi cilj osvojiti juniorski nego seniorski Grand Slam naslov.”
Pred njim je najveći skok u karijeri, prijelaz iz juniora u surovi svijet teniskog profesionalizma, no nije zabrinut. “Ako imaš kvalitetu, probit ćeš se, kad-tad. Važno je biti miran, vjerovati u sebe i davati sve na treninzima”, istaknuo je.
Probojem do finala na zagrebačkom Challengeru i odličnim nastupom u debiju na ATP Touru protiv Marca Cecchinata na umaškom Croatia Openu naznačio je da bi tu tranziciju mogao napraviti relativno brzo.
“U Umagu sam bio još u naletu od Wimbledona, bio
sam opušten, igrao doista na visokoj razini. Lakše mi je igrati na ATP turnirima, gdje su uvjeti puno bolji. No, nisam sad očekivao da ću osvojiti pet Futuresa zaredom. To nije realno, pogotovo zato jer nisam odigrao još nijednu pravu, punu profesionalnu sezonu. Moglo je i bolje, ali nisam razočaran”, priznaje.
MNOGI TENISKI STRUČNJACI smatraju da se Poljičak razvija na ispravan način, a dodatno ohrabruje Milijevo realno sagledavanje trenutačne situacije: “Što si iskreniji prema sebi, lakše si možeš ukazati na neki problem, ako ga ima.”
Zadovoljan je svojim igračkim napretkom o čemu kaže: “Mislim da sam se u zadnje vrijeme dosta popravio u svim segmentima. Dobro igram i dobro radim s Jozom Dumanićem. Na fizičkom dijelu moram još malo smršaviti i ojačati, biti fleksbilniji kako bih lakše mogao izvoditi neke udarce.”
STRANE, KAD SU UDARCI U PITANJU, POLJIČAK ĆE KAO SVOJE NAJJAČE ORUŽJE ISTAKNUTI FORHEND, SERVIS I OSJEĆAJ ZA LOPTU
Nešto poput Carlosa Alcaraza, koji je samo godinu dana stariji, a došao je do broja 1 na svijetu. “Odličan je momak i tenisač. Kad je fizički došao na višu razinu, probio se i napravio nevjerojatne rezultate. Ima toliko tenisača protiv kojih moraš ostaviti sve na terenu da bi ih pobijedio, a on je u takvoj konkurenciji dominantan sa 19 godina”, pohvalio je kolegu Mili. A kako udaraju ti najbolji, prisjeća se, osjetio je uoči finala Wimbledona, kad je trenirao s Novakom Đokovićem...
RITUALE, ali Mili nije jedan od tih. “Nekad poslušam glazbu ili radim nešto drugo, nemam nešto striktno.” Mobitel mu je pun glazbe: “Ima tu svega - Oliver, Dino Dvornik, Doris Dragović, Dalmatino, latino glazba, engleska... Glazbu slušam prema raspoloženju”, otkriva. Što se izgleda na terenu tiče, tu raspoloženje nije presudno: “Kad imaš ugovor za opremu, onda imaš komplete u kojima moraš igrati. Uvijek su dvije, tri opcije, pa što dođe prvo na red.”
Izvan terena ima malo drugačiji pristup, pa priznaje da se voli srediti kad ide negdje s prijateljima. Za izlaske još uvijek mora tražiti “vozača”, iako je proslavio 18. rođendan. No, uskoro će upisati autoškolu i to riješiti. Dok ne položi, “vozat” će samo suparnike po terenu. Za to je već odavno stekao sve vještine.
Ljetni EYOF 2022. (24.-30. srpnja) imao je prilično turbulentnu uvertiru koja je dovela u pitanje i njegovo održavanje: najprije ga je „ugrozila“ pandemija koronavirusa (odgoda s 2021. na 2022.), a potom i organizacijski problemi s političkom pozadinom.
Nakon što je odustao „originalni“ domaćin - Košice, Slovački olimpijski odbor je tražio rješenje da XVI. ljetni EYOF (najveći višesportski događaj ikad organiziran u Slovačkoj), ipak ostane na njihovu tlu. Zamjenski je „uskočila“ Banská Bystrica, a za grad s 80-ak tisuća stanovnika u središnjem dijelu države potporu su dala još četiri suorganizatora iz susjedstva - Zvolen, Slovenská Ľupča, Detva i Badín. Upornost slovačkih domaćina urodila je plodom jer priredili su sjajan sportski događaj za oko 6000 akreditiranih osoba, a za tu prigodu angažirali su i oko 1300 volontera.
Hrvatska se na EYOF-u predstavila s 44 sportaša i 32 sportašice u osam sportova (atletika, badminton, biciklizam, gimnastika, džudo, košarka, plivanje i rukomet) koji su, sukladno sloganu EYOF-a Ready to Shine, u pravom trenutku bili spremni zasjati. S devet osvojenih kolajni (pet zlatnih i četiri srebrne) dodatno su utjecali na prepoznatljivost i sportsko brendiranje Hrvatske.
Zlatne medalje osvojile su atletičarke Jana Koščak (skok u vis), Lara Jurčić (200 m) i Mia Wild (100 m prepone) te plivačice Lucijana Lukšić (200 m slobodnim načinom) i Jana Pavalić (50 m slobodnim načinom). Pavalić je kao dvostruka medaljašica bila i hrvatska junakinja Igara jer je, osim zlata, osvojila i srebro na 100 m slobodnim načinom. Za nagradu je nosila hrvatsku zastavu na svečanosti zatvaranja EYOF-a.
Preostale tri srebrne kolajne stigle su iz atletike, a donijele su ih skakačica u dalj Anna Ćurković, sprintašica Vita Penezić (100 m) te jedini sportaš - Janko Kišak (110 m prepone) koji je tako spasio i čast hrvatskog muškog sporta u mlađim dobnim uzrastima... Zanimljivo je i to da je mladi tenisač Mili Poljičak trebao sudjelovati na EYOF‐u, međutim, dao je prednost nastupu u juniorskoj konkurenciji Wimbledona, u kojoj je postao senzacionalni pobjednik. Da je Poljičak izabrao EYOF, Kišak s kolajnom oko vrata vjerojatno ne bi bio usamljen među sjajnim hrvatskim sportašicama. No, Poljičkova odluka bila je pun pogodak jer kod tenisača se ništa ne može mjeriti sa
S pet zlatnih i četiri srebrne medalje naše su se sportske nade itekako iskazale na 16. izdanju ljetnog EYOF-a kojem je domaćin bila Banská Bystrica. Osam od devet odličja osvojile su - djevojke!Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: HOO
statusom pobjednika u All England Clubu…
U kolektivnim sportovima na EYOF-u su sudjelovale tri naše momčadi/ekipe - košarkaši te rukometaši i rukometašice, i svi su takoreći stigli u predvorje borbe za medalje. Najbliže odličju bili su mladi rukometaši: u utakmici za 3. mjesto svladali su ih vršnjaci iz Portugala (24-28). U ogledu za 5. mjesto na EYOF-u naše su rukometašice svladale Crnogorke (19-11), a košarkaši su završili nastup na 6. mjestu, porazom od Turaka (6786). Nadomak medalje bili su i četvrtoplasirani - atletičar Frane Delonga (400 m) te plivačka štafeta na 100 m slobodnim načinom (Pavalić, Hren, Lukšić, Ćosić).
Devet osvojenih medalja je i rekordni učinak hrvatskih sportaš(ic)a na dosadašnjim EYOF-ima te drugi najbolji plasman na ljestvici država. Sa spomenutih pet zlatnih i četiri srebrne medalje, Hrvatska je na ljestvici osvajača medalja na odličnom 11. mjestu, skupa sa Švedskom (ukupno 48 država). Zastave 39 država podizane su u čast osvajač(ic)a odličja, a po prvi put u povijesti EYOF-a (traje od 1991.) medalju je osvojila - Malta. Ljetni EYOF u Slovačkoj bio je i najgledaniji u povijesti (više od 700.000 pregleda). Tijekom cijelog tjedna snimke sportskih natjecanja obišle su svijet putem
HRVATSKA SE NA EYOF-U PREDSTAVILA S 44 SPORTAŠA I 32 SPORTAŠICE U OSAM SPORTOVA (ATLETIKA, BADMINTON, BICIKLIZAM, GIMNASTIKA, DŽUDO, KOŠARKA, PLIVANJE I RUKOMET) KOJI SU, SUKLADNO SLOGANU EYOF-A READY TO SHINE, U PRAVOM TRENUTKU BILI SPREMNI ZASJATI
EOO-ova streaming kanala, s više od 130.000 stalnih gledatelja koji su uživali u 93.000 sati prijenosa uživo. Najbolju ocjenu EYOF-a u Banskoj Bystrici izrekao je predsjednik Europskih olimpijskih odbora Spyros Capralos u zahvali sportašima i domaćinu: „Ne sumnjam da ću mnoge od ovih mladih zvijezda vidjeti na Olimpijskim igrama, možda čak i za dvije godine u Parizu. Ovi mladi sportaši postavili su rekorde, stvorili uspomene i sklopili prijateljstva koja će živjeti dugo u budućnosti. To je bit ovog čarobnog događaja. Počinjemo odbrojavanje do novog ljetnog EYOF-a. Vidimo se iduće godine u Sloveniji!“
Sedamnaesti ljetni EYOF održat će u Mariboru od 23. do 29. srpnja 2023. godine.
EYOF 2022. je okupio 2252 sportaša i sportašice (od 14 do 18 godina) iz 48 nacionalnih olimpijskih odbora. Natjecali su se u 10 sportova: atletici, badmintonu, biciklizmu, džudu, košarci, odbojci, plivanju, rukometu, sportskoj gimnastici i tenisu. Ravnopravnost spolova došla je do punog izražaja (1128 sportašica i 1126 sportaša).
Bilo je to i prvo izdanje EYOF-a na čijem je otvaranju svaka država imala muškog i ženskog stjegonošu (naši: Jana Koščak i Petar Šprem) u svečanom mimohodu. Prvi put se dogodila i zabrana nastupa predstavnicima dviju država - zbog ratne agresije na Ukrajinu izostali su sportaši(ce) iz Rusije i Bjelorusije.
LARA JURČIĆ - 200 m (atletika)
JANA KOŠČAK - skok u vis (atletika)
MIA WILD - 100 m prepone (atletika)
JANA PAVALIĆ - 50 m slobodno (plivanje)
LUCIJANA LUKŠIĆ - 200 m slobodno (plivanje)
ANNA ĆURKOVIĆ - skok u dalj (atletika)
JANKO KIŠAK - 110 m prepone (atletika)
JANA PAVALIĆ - 100 m slobodno (plivanje)
VITA PENEZIĆ - 100 m (atletika)
O sustavu stvaranja sportskih zvijezda, sportskoj pripremi, osobnosti sportaša, razornim utjecajima na sportsku karijeru, povezivanju teorije i prakse, radu s pojedinim sportašima, izazovima s kojima se suočava sport, formiranju Centra za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme te drugim aktualnim pitanjima vezanim uz sport porazgovarali smo s prof. dr. sc Igorom Jukićem, vrhunskim sportskim autoritetom
Razgovarala: NINNA LARA VIDAKOVIĆ
Fotografije: IVANA NOBILO / CROPIX
Uprošlom stoljeću sportaši su imali jednog trenera i eventualno menadžera. Danas iza vrhunskog sportaša stoji cijeli tim ljudi. No, povijest je iznjedrila zvijezde koje i dandanas imaju neprikosnoveni status. Tim više što su sportovi nekoć bili puno suroviji s manje fokusa na očuvanje zdravlja sportaša i produljenja njegove karijere, pa je zvjezdani status nekih sportskih legendi tim cijenjeniji. Što se najviše promijenilo u sustavu stvaranja zvijezda, koliko su promjene dobre, a koliko baš i nisu? - Svaka je povijesna faza razvoja vrhunskog sporta imala svoje posebnosti. Novi olimpizam je isprovocirao okretanje sporta prema izvrsnosti. Isprva su se vrhunski sportaši bavili sportom kao hobijem, ali im zbog činjenice da za to nisu bili značajnije plaćeni nije manjkalo entuzijazma i posvećenosti. Druga polovica prošlog stoljeća
donijela je veliki zaokret u profesionalizaciji. Iako je olimpizam toga vremena promovirao amaterizam, u vrhunskom sportu jednostavno nije mogao obitavati onaj tko sportu nije bio maksimalno posvećen. Bilo je to vrijeme kvazi-amaterskog sporta. Sportski romantizam i tada i sada prepušten je samo gledateljima. Profesionalizam je tako doveo novac u sport, a novca u sportu je sve više. Hvala nebu, taj je novac umnogome bio okidač za najviša sportska ostvarenja. Ogroman se novac počeo ulagati u poboljšanje sportskih performansi. Sportu je na vrata zakucala i znanost, a vrata su se brzo i širom otvorila. Vrhunski sport je sve bolji, brži i jači, sve popularniji. I bit će još bolji i atraktivniji. S puno optimizma gledam na vrijeme koje je pred svjetskim sportom.
U današnjem visoko kontroliranom sustavu sportske pripreme pojedinog vrhunskog sportaša, koliko utjecaja na njegov uspjeh ima njegova osobnost?
- Pođimo od uzajamnog odnosa sporta i osobnosti. Sport sasvim sigurno jača osobnost, a s druge strane, u sportu su najuspješniji oni s jakim osobnostima. Kada bi sportaše pitali s kojim se teškoćama i izazovima susreću tijekom karijere, njihovim bi odgovorima mogli napuniti podeblju knjigu. Prevladavanje poteškoća zapravo u najvećoj mjeri razlikuje najuspješnije od onih manje uspješnih. Čak i nove tendencije definiranja talenata sve veću važnost pridaju stavu sportaša, njegovoj frustracijskoj toleranciji, radnoj kulturi, samodisciplini, posvećenosti, entuzijazmu. Više čak ni u nogometu i košarci nije dovoljno progurati nekome loptu kroz noge ili dodati ‘’no-look pass’’ da bi sportaša proglasili nedvojbeno talentiranim. Istina, vještina je još uvijek na prvom mjestu, ali samo ukoliko je obojena jakom osobnosti sportaša.
Što može najrazornije djelovati na karijeru nekog sportaša (osim ozljede) i kako to spriječiti?
- Izazova i opasnosti jako je puno. Vrebaju na svakom koraku. Možda upravo zbog toga jako malo onih najboljih i najkompletnijih dolazi do samoga vrha. Iako to možda zvuči paradoksalno, najveće opasnosti za sportaše prijete od onih koji najviše provode vremena s njimadanas su velika prijetnja sportu i sportašima nestručni treneri. Ljubav trenera prema sportu ne može biti garancija uspjeha i sigurnosti sportaša. Nestručan trener može ugroziti sportaševo tjelesno i mentalno zdravlje i na kraju uzrokovati njegovo odustajanje od sporta. Zbog toga svijet vrhunskog sporta danas veliku energiju, vrijeme i resurse ulaže u školovanje i usavršavanje sportskih trenera. Naime, u trenerovim su rukama moćni alati koji se od lijeka mogu lako pretvoriti u otrov. Trenerovi su stručni potezi sudbonosni i strateški
oporavka, dobre prehrane i primjerenog životnog stila, ne može biti garancija uspjeha i zdravlja sportaša. Upravo zbog toga danas postoje sustavi sportske pripreme (high-performance systems) koji sa 360 stupnjeva okružuju sportaša i brinu se da ostane zdrav te da mu performanse budu na najvišoj razini. Pritom ne smijemo smetnuti s uma i sve one osobe u sportu koje sportašima i sportskim trenerima omogućuju uvjete za nesmetan rad i razvoj. Oni pripadaju širem području sportskog menadžmenta i glavni su oslonac za funkcioniranje sporta na ovoj razini koju ostvaruje Hrvatska.
Što je potrebno za uspješno povezivanje teorije i prakse? Koji je vaš ključ uspjeha?
- Kroz karijeru sam imao povlasticu istovremeno njegovati i znanstveni i praktični segment sporta. Prema staroj narodnoj: ‘’Praksa bez znanosti šepa, a znanost bez prakse je slijepa’’. Inače, cijeli svjetski sport je već desetljećima suočen s izazovom premošćivanja jaza između znanosti i prakse. Još nas puno posla čeka na tom putu. Ipak, važno je znati da je sportska znanost servis sportu, kao što je opća znanost servis životu. Na sportskom terenu moje prof. dr. sc. ispred imena nestaje i nastupa ponizni doprinos dobrobiti sportaša.
Fotografije: Trening hrvatske nogometne reprezentacije 2014. (lijevo, foto: HNS: Drago Sopta) i s Cro Copom 2006. godine nakon pobjede na PRIDE-u (desno)
bitni za razvoj svakog sportaša i sportske ekipe. Upravo zbog toga treneru i pripada središnje mjesto u sustavu vrhunskog sporta koji okružuje sportaše. Drugi važan izvor ugroze sportskih karijera jesu osobe najbliže sportašu. Tu pripadaju roditelji, rođaci, prijatelji, životni partneri, agenti, razni savjetnici. To je i logično, sportaš u organiziranom sportskom sustavu provodi nekoliko sati dnevno, a preostalo vrijeme okružen je ljudima i događajima koji svjesno ili nesvjesno utječu na njegovo ponašanje i životne odluke.
I na kraju, i treneri i roditelji i bliske osobe ipak su glavni generatori pozitivnih događaja za sportaše. Zbog toga svi oni trebaju djelovati u sinergiji s jednim i najvažnijim ciljem - dobrobit sportaša. Pogotovo u Hrvatskoj, jer naša država ne može si priuštiti gubitak ijednog nadarenog sportaša.
Kojim biste redoslijedom, po važnosti, poredali segmente sportske pripreme?
- Jedina hijerarhija o kojoj možemo povremeno govoriti je nadređenost vještine ostalim faktorima uspjeha. Ipak vještina bez kondicije, mentalne stabilnosti, kvalitetnog
Na koje se industrije, osim na medicinu i nutricionizam, sport najviše naslanja? Koje su pak industrije zapostavljene, a koje bi trebalo malo više uvažiti? - Visoke su tehnologije u simbiozi sa znanstvenim disciplinama sve prisutnije u vrhunskom sportu. To se posebno odnosi na sofisticirane dijagnostičke procedure (medicina, biomehanika, biokemija, fiziologija, radiologija…), praćenje stanja treniranosti (GPS i tracking mikrotehnologije, baze podataka i informatičke aplikacije…), sredstva oporavka (dodaci prehrani, barokomore, kriokomore, fizioterapijske procedure…), mentalni trening (bio feedback, psiho-simulacijske tehnologije…), sredstva komunikacije na treningu i natjecanju, trenažeri s visokom elektronikom i multimedijom… U ovom se segmentu mogu očekivati novi pomaci, ali glavni generator uspjeha, ljudski stručni um, i dalje će još dugo ostati neprikosnoven.
Na kojem ste segmentu u radu sa sportašima postigli najveći uspjeh, a kako je pak rad s pojedinim sportašima utjecao na vas? Što ste vi od njih naučili? - Poznata je teza vrhunskih sportskih trenera da su u svojim karijerama najviše naučili od sportaša. Naime, sportaši i na treningu i na natjecanju uvijek traže najbolja rješenja. Ako ih pažljivo promatramo i stručno
usmjeravamo, možemo dobiti mnoge nove spoznaje. Osobno sam imao privilegiju raditi s mnogo vrhunskih sportaša. Najviše u nogometu i košarci. Dopustio sam si da svatko od njih utječe na mene. I kroz pozitivna i negativna iskustva. Na kraju dana, kada ostanete u tami svoje kože, istina izlazi na vidjelo i shvatite da ste bogatiji za novo iskustvo i nova znanja. Dva sportaša od posebnog utjecaja na moj stručni i osobni razvoj su Ivica Olić i Mirko Filipović. Posvećenost, ustrajnost,
moramo biti pametniji i posvećeniji da bi ih pobjeđivali. A pobjeđujemo ih!
Pretpostavljamo da je upravo na tim osnovama formiran i Centar za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme (CIRSP) pri Hrvatskom olimpijskom odboru?
- CIRSP je novi doprinos HOO-a razvoju vrhunskog sporta u Hrvatskoj. Vodstvo HOO-a na čelu s predsjednikom Matešom i glavnim tajnikom Krajačem osluhnulo je glas stručne javnosti i prepoznalo ideju koja već neko vrijeme tinja među hrvatskim sportskim izvrsnicima. Temeljna svrha CIRSP-a je osiguravanje stručne, znanstvene, informatičke i tehnološke potpore hrvatskim stručnjacima koji pripremaju naše najbolje sportaše za najvažnija međunarodna natjecanja.
nepokolebljivost u teškim trenucima, radni kapacitet, želja za usavršavanjem… Sve su to osobine, ali i poruke koje mogu odjekivati u svakom društvenom eteru. Poruke kojima svatko može raditi na boljoj verziji sebe.
Što smatrate najvećim izazovom za sport u budućnosti?
- Jedno od važnijih pitanja za budućnost sporta bit će zaštita tjelesnog i mentalnog zdravlja sportaša. Naime, kalendari sportskih natjecanja sve su više zgusnuti, a njihova distribucija u vremenu nerijetko je potpuno nelogična. Razlog su različiti komercijalni interesi. Zbog toga je sve više putovanja, a sve manje vremena za trening i oporavak. Drugim riječima, u većem broju ekipnih sportova, a to je u Hrvatskoj oko 75 % od ukupnog broja sportaša, nema dovoljno vremena ni za pripremu ni za oporavak. Rješenja se nalaze u preciznoj personalizaciji treninga i u novim rješenjima koja će sportska znanost i visoke tehnologije ponuditi u prostoru oporavka. Naravno, idealno bi bilo da komercijalni protagonisti osvijeste pogibelj trenutne situacije i odluče više skrbiti o dobrobitima sportaša. I njima bi se na kraju takav pristup više isplatio.
Što bi se (ili će se) u sustavu sporta mijenjati velikom brzinom, a što nikada neće ili ne bi trebalo?
- I u budućnosti će se mijenjati trendovi i brendovi, a bezvremenska će vrijednost ostati znanje. Ono znanje koje je pohranjeno u umovima stručnjaka. Da, stručnjaci će imati potporu novih tehnologija, ali će odluke i dalje donositi na temelju svog ekspertnog znanja.
U odnosu na druge zemlje s naprednim pristupom sustavu sporta, koje su mane našeg pristupa, a što nam je jača strana?
- Hrvatska svojim geografskim, demografskim i ekonomskim parametrima ne može konkurirati razvijenim sportskim zemljama. A ipak ostvarujemo vrhunske sportske uspjehe. Stvar je vrlo jednostavna. Moramo se pouzdati u talentirane sportaše i stručnjake i u njihov mudar i naporan rad. Naime, da bi uopće bili konkurentni s njima, moramo raditi pametnije i više. Zamislite koliko
Kako je zamišljen i organiziran rad CIRSP-a?
- CIRSP je centar znanja koji će imati svoje regionalne centre i bit će mobilan i agilan te prisutan tamo gdje je potreban hrvatskim stručnjacima i sportašima. Za sada je CIRSP dio Ured za programe nacionalnih sportskih saveza i razvojne programe koji uspješno vodi Neven Šavora, a u perspektivi se očekuje da postane i samostalna ustanova. Pojednostavljeno, CIRSP je servis sportskoj struci koja će naručivati znanje i usluge potrebne za svakodnevnu pripremu naših vrhunskih sportaša i ekipa. Područje djelovanja CIRSP-a pokriva sva područja sportske pripreme, uključivo dijagnostiku, kondicijski pripremu, zdravstvenu skrb, oporavak, prehranu, životni stil, psihološku potporu i sportsku analitiku. Usko surađujemo i s Karijernim centrom za sportaše koji vodi naša proslavljena olimpijka Snježana Pejčić.
Na kraju, koja je glavna poruka i smisao CIRSP-a? - Vrhunska sportska postignuća hrvatskih sportaša predstavljaju važnu nacionalnu baštinu. Hrvatska je temeljem vrhunskih sportskih ostvarenja naših sportaša stekla golemi ugled i popularnost u svijetu. Zbog toga natjecateljski uspjesi hrvatskih sportaša pripadaju području visokog nacionalnog interesa, a skrb o sportašima treba biti visoki nacionalni prioritet.
Prof. dr. sc. Igor Jukić je redoviti profesor u trajnom zvanju na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu čiji je bio dekan u razdoblju 2009. - 2013. Objavio je više od 200 znanstvenih i stručnih radova, te je autor, koautor i suradnik u 13 knjiga. Osnivač je i glavni tajnik Europske i Hrvatske udruge kondicijskih trenera, a iza njega je 30 godina rada s vrhunskim sportašima (Ivica Olić, Mirko Filipović), nacionalnim sastavima (hrvatska košarkaška i nogometna reprezentacija) i sportskim klubovima (Saski Baskonia, Deportivo Alaves, CSKA Moskva). Ravnatelj je novoformiranog Centra za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme pri Hrvatskom olimpijskom odboru.
sklopu
Na startu regate u splitskom akvatoriju pojavilo se i šest ACI-jevih jedrilica tipa ClubSwan 36, a u ulozi skipera bili su trofejni hrvatski jedriličari Tonči Stipanović, Šime i Mihovil Fantela, Filip Jurišić te ponajveća mlada uzdanica - Palma Čargo, sve uz svesrdnu podršku Ivana Kljakovića Gašpića. Među skiperima je bio i naš najuspješniji zimski olimpijac, ACIjev ambasador Ivica Kostelić, kojem je jedrenje postalo najveći sportski izazov nakon sjajne skijaške karijere. Da bi humanitarna akcija, s prihodom namijenjenim Zakladi hrvatskih športaša, imala i dodatni simbolični pečat vrhunskog sporta, pobrinuli su se ostali trofejni sudionici: veslač Tomislav Smoljanović, streljašica Snježana Pejčić, džudašica Barbara Matić te karataši Ivan i Anđelo Kvesić. Oni su, zajedno s predstavnicima sponzora, bili raspoređeni na šest jedrilica. Podršku su im, prije utrke, došli izraziti i košarkašica Antonija Sandrić (djev. Mišura) i taekwondoašica Ana Zaninović
SJAJNI DOJMOVI PROSLAVLJENIH SPORTAŠA
Zbog humanitarnog karaktera natjecanja, rezultati su ostali u drugom planu. Sjajne dojmove proslavljenih sportaš(ic)a i svih ostalih sudionika najbolje je dočarala najmlađa osoba na poziciji skiperaPalma Čargo: - Drago mi je što sam bila skiperica jedrilice i bilo mi je odlično iskustvo jedriti s potpuno ženskom ekipom iz Hrvatskog olimpijskog odbora na ACI-jevu brodu ClubSwan 36. Vjetar je bio idealan za jedrenje, čak smo na prvoj bovi bili drugoplasirani. Nadam se da ćemo iduće godine ponoviti regatu.
Najbolja hrvatska džudašica Barbara Matić sa sličnom se porukom osvrnula na regatu: - Sve je bilo super. Bilo mi je ovo prvo jedriličarsko iskustvo i zahvaljujem svima koji su mi omogućili da budem dijelom regate čiji prihod ide za Zakladu hrvatskih sportaša. Nadam se da se vidimo i iduće godine… Predsjednik Zaklade hrvatskih športaša Dubravko
U
91. izdanja kultne Mrdujske regate krstaša održano je i humanitarno jedriličarsko natjecanje pod geslom “Jedrite uz Rotary za Zakladu hrvatskih športaša”
“Ovo treba postati tradicija!”
Šimenc nije krio zadovoljstvo uspjehom premijerne humanitarne regate:
- Ova akcija imala je za cilj skupiti novčana sredstva za Zakladu hrvatskih športaša i u tome je postigla cilj. Kada imaš priliku jedriti na prekrasnim ACI-jevim jedrilicama tipa ClubSwan 36 i kada su skiperi naši vrhunski jedriličari i veliki Ivica Kostelić, možeš biti sretan da postoje ljudi koji na taj način promoviraju i jedrenje kao sport, i 91. regatu Mrduju, i grad Split.
ORGANZACIJA NA VRHUNSKOJ RAZINI
koda
kratki video s regate, proširenu galeriju fotki
Šimenc je posebnu zahvalu uputio sponzorima humanitarne regate: - Velika hvala svim sudionicima, a posebnu zahvalu zaslužuju sponzori: Amelicor Klimaoprema, OTP banka, Orbico, Europosredovanje, Hrvatska turistička zajednica, Fond za zaštitu okoliša, Viva i naša krovna sportska udruga - Hrvatski olimpijski odbor s brendom 4F koji nas je obukao za ovu akciju. Potporu nam je dao i Hrvatski klub olimpijaca, a sve ovo ne bi bilo moguće bez Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, već spomenutog ACI-ja i Jedriličarskog kluba Labud. Kada si dio događaja u njihovoj organizaciji, kao što je bio ovaj, pogreške ili nezadovoljstva nije ni moglo biti. Vrijeme nas je poslužilo, uživali smo u regati i ovo je definitivno iskustvo koje trebamo ponoviti. Medijski pokrovitelji bili
sredstva za pomoć potrebitima u našem društvu. Posebno nas raduje da će ovaj put to biti naši vrhunski sportaši koji su se nakon svoje uspješne sportske karijere zatekli u potrebi, tj. bez mogućnosti da vlastitim sredstvima ostvare osnovne uvjete egzistencije. Humanitarnu regatu “Jedrite uz Rotary za Zakladu hrvatskih športaša” medijski su promovirali Sportske Novosti i Sportska televizija, a opći je zaključak da ovaj događaj, koji je inicirao sedmerostruki stolnoteniski olimpijac Zoran Primorac, treba dobiti i nova izdanja u godinama koje dolaze.
su Hanza Media i Sportske novosti HUMANITARNOST NA DJELU Damir Markučič, koordinator ovoga projekta u Rotary klubu Zagreb Medvedgrad istaknuo je: - Naš klub već godinama uspješno provodi humanitarne projekte i organizira evente pomoću kojih prikupljamo
Kakav je samo to bio kolovoz za naš sport! Stizalo je odličje za odličjem – Marin Ranteš, braća Sinković, Matea Parlov Koštro, Filip Mihaljević, Sandra Perković, Vanesa Tot i Ana Marija Govorčinović
Piše: VINKO KNEŽEVIĆ
Fotografije: FaH/EPA, CROPIX
München je grad bogate sportske tradicije i važnih povijesnih događaja, grad nadaleko poznatog Oktoberfesta, a ove godine bio je i grad u kojem se kreirala hrvatska sportska povijest u svojevrsnom hrvatskom „Kolovozfestu“. Kao uvertiru u povratnički Oktoberfest nakon dvogodišnjeg pandemijskog posta, za okupljanje velikog broja ljudi u dobru raspoloženju, bavarskoj prijestolnici poslužilo je kolovoško drugo izdanje višesportskog Europskog prvenstva, događaja u devet sportova koji je uspješnu premijeru imao 2018. godine, kada su
ga ugostili Berlin i Glasgow. Zanimljivo je pojasniti da europska prvenstva u pojedinim sportovima koja se održavaju svake godine, poput veslačkog i gimnastičkog, ili svake druge (kao u slučaju atletike i vodenih sportova), nisu u nikakvoj vezi s ovom kontinentalnom smotrom. Za podudarnost tih događaja služe Europske igre, čija su natjecanja u brojnim sportovima ujedno i europska prvenstva, pa oni najuspješniji dobivaju čak i dvije medalje.
A medalje su se ovog kolovoza jednostavno lijepile za hrvatske sportaše. Kronološki gledano, „berbu odličja“ na višesportskom EP-u otvorio je biciklist Marin Ranteš osvajanjem brončane medalje u disciplini BMX slobodnim načinom. Za svoju bolju izvedbu 27-godišnji Varaždinac u finalu je ocijenjen s 88,80 bodova, što je bila i najbolja ocjena u prvoj skupini finalista. Ipak, u drugom finalnom sekstetu bila su dvojica biciklista s boljim ocjenama, a to u konačnici znači i sa sjajnijim kolajnama oko vrata. Nekako u isto vrijeme, ali na bitno drugačijoj stazi od Rantešove, braća Valent i Martin Sinković vratili su naslov veslačkih europskih prvaka u dvojcu na pariće (iz Brandenburga 2016.), bez kojeg su ostali prešavši u disciplinu dvojac bez kormilara nakon olimpijskog zlata iz Rio de Janeira 2016. godine. Na stazi Olimpijskog regatnog centra Oberschleissheim pored Münchena, najtrofejniji hrvatski veslači osvojili su zlato (6:35.93 ), svoju 19. medalju s velikih međunarodnih natjecanja. Ako nas je naš sjajni BMX-ovac ugodno iznenadio, veslači razveselili - atletičari su nas potpuno razgalili. Velebno zdanje münchenskog Olimpijskog stadiona, izgrađenog za potrebe OI 1972. godine, bilo je iznimno inspirativno hrvatskim predstavnicima. Kada spominjemo velike domete u atletici, prva asocijacija su bacačke discipline.
medalje za Hrvatsku. Zasad; dok se iznova ne probude olimpijski snovi... Naime, na prošlogodišnjim Igrama u Tokiju Matea Parlov Koštro skrenula je na sebe pozornost hrvatske sportske javnosti 21. mjestom u vrlo zahtjevnom maratonu u Sapporu. Među 88 suparnica iz cijelog svijeta naša je maratonka nastupila s prijavljenim tek 72. rezultatom. Dakle, od nje bi nam u budućnosti moglo stići još puno lijepih vijesti… Dok je u atletskim krugovima još trajala euforija zbog ovog povijesnog srebra, za sjajnu večer hrvatske atletike pobrinuo se hrvatski rekorder u bacanju kugle Filip Mihaljević. Dakako, i on se „drznuo“ mijenjati povijest! Rezultatom sezone (21.88 m) na briljantan je način osvojio naslov europskog prvaka jer je čak pet puta njegova kugla letjela preko granice od 21 metra. Nakon što je osigurao zlato, u opuštenoj izvedbi posljednjeg hica novi europski prvak približio se i najboljem osobnom i hrvatskom ostvarenju (21.94 m) iz prošle godine. Odličnu ovosezonsku formu korpulentni Livnjak iz splitskog ASK-a najavio je na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu, na kojem je bio najbolji Europljanin u „kugli“. Ni mjesec dana kasnije Filip Mihaljević kreirao je povijesni pothvat, osvojivši prvu europsku zlatnu medalju u bacanju kugle za samostalnu RH. Povijesni epitet privezala je uz svoje ime i „kraljica diska“ Sandra Perković koja je šesti put zaredom osvojila naslov europske prvakinje (67.95 m). Ni jedna druga atletičarka u povijesti nema više od četiri europska zlata u jednoj disciplini, a Perković je vlastiti niz produljila na šest. Naša najbolja atletičarka u dramatičnom je finalu EP-a za osam centimetara nadmašila srebrnu Nijemicu Kristin Pudenz. To je 13. Sandrina medalja s velikih natjecanja, a nakon što je dvanaestu osvojila nekoliko tjedana ranije (srebro na srpanjskom SP-u u Eugeneu/SAD), iznova je istaknula i kandidaturu za hrvatsku sportašicu godine. A i na tom tronu dugo je bila nedodirljiva, kao što je sadana europskom…
I one su uistinu za nas bile spektakularne, međutim, prvo „prekrajanje“ ili dopunu hrvatske sportske povijesti kreirala je fantastična maratonka Matea Parlov Koštro. Nakon što je prvog dana kolovoza postavila novi hrvatski rekord u trčanju na 10 km (31:54), najbolja hrvatska maratonka donijela je Hrvatskoj prvu medalju iz maratona s velikih natjecanja. Do povijesnog maratonskog srebra za hrvatsku atletiku Parlov Koštro je stigla s vremenom 2:28.42, šest sekundi slabijim od pobjednice. München je u imotskoj sportskoj lozi Parlov i dosad imao uzvišeno mjesto. Točno pola stoljeća prije Mateina srebrnog pothvata, njezin rođak i imenjak, legendarni boksač Mate Parlov, osvojio je u Münchenu olimpijsko zlato, tada ostvarenje njegova sportskog sna. A Mateino ostvarenje sportskog sna dogodilo se osvajanjem prve maratonske
I dok su atletičari polako podvlačili crtu ispod „Kolovozfesta“, ostatak naših predstavnika vratio se - na vodu. Za nastavak „berbe odličja“ pobrinula se kanuistica Vanesa Tot, osvojivši dvije brončane medalje na natjecanju najboljih europskih mirnovodašica. Nakon što je bila trećeplasirana u finalu kanua jednokleka (C-1) na 500 metara, isti je domet ponovila i u sprint utrci na 200 metara.
Posljednjeg dana natjecanja bili smo blizu još jednog odličja: u finalu kajaka jednosjeda na 1000 metara Ana Marija Govorčinović je bila četvrtoplasirana, premda je u većem dijelu utrke imala u rukama jednu od medalja. Našoj jedinoj olimpijskoj kajakašici kao utjeha može poslužiti činjenica da je početkom kolovoza postala svjetska doprvakinja na 500 metara, a budući da je osvojila i broncu na 1000 metara, ostvarila je povijesni uspjeh za svoj sport. Nije se, istina, dogodio u Münchenu, nego u kanadskom Halifaxu, ali svakako se može uvrstiti u sjajni hrvatski „Kolovozfest“, prepun dojmljivih nastupa i povijesnih dometa.
Đurđica Bjedov prva je sportašica na ovim prostorima koja je osvojila olimpijsku medalju i najbolja je hrvatska sportašica 20. stoljeća Jedina je žena kojoj je klicalo sto tisuća ljudi na splitskoj Rivi. Imali su i zašto!
Velike stvari znaju doći sasvim slučajno, onako na mala vrata. Tako je i Đuke, kako je mnogi odmilja zovu, osvojila dvije medalje na Olimpijskim igrama u Meksiku, a da njezin odlazak na Igre uopće nije bio planiran. Naime, Plivački savez Jugoslavije dugo se dvoumio treba li te jeseni 1968. na Igre poslati 21-godišnju plivačicu PK Mornar da popuni „štafetu snova”.
- Tada je neprikosnovena bila Mirjana Šegrt, toliko važna da su novine pisale o „Mirjani i još tri u štafeti”. No, u Mexico City trebao je putovati i predsjednik Plivačkog saveza, pa se vagalo ima li uopće mjesta za štafetu, da bi na kraju odlučili da ipak odemo nas četiri za utrku na 4x100 mješovito – ispričala je Đurđica kako je došlo do presudnog trenutka njezine karijere.
Štafeta je u konačnici, zbog slabog rezultata, postala nebitna, a Đurđicu su, kad je već ušla u štafetu (zajedno s Mirjanom Šegrt, Anom Boban i Zdenkom Gašparac), prijavili i za discipline 100 i 200 metara prsno.
- Nitko nije ništa očekivao od mene. Samo su dva novinara došla na moju finalnu utrku na 100 metara. Svi ostali bili su na košarci. Računalo se da će košarka pokriti veliko razočaranje nakon ispadanja Vere Nikolić –prisjeća se Đurđica.
Naime, dvadesetogodišnja svjetska rekorderka na 800 metara, na Igre je stigla kao najveća zvijezda jugoslavenskog sporta. Tri mjeseca prije Igara postavila je u Londonu svjetski rekord, a u svom portfelju imala je i naslov europske prvakinje. Međutim, Vera je šokantno odustala nakon 300-tinjak metara svoje finalne utrke.
- Oko Vere se vrtio cijeli svijet, očekivalo se zlato. Novinari, fotografi... svi su čekali da se pojavi u
Olimpijskom selu. Nakon neuspjeha atmosfera je bila grozna, sve je krenulo naopako. Verino odustajanje bio je šok ravan nacionalnoj žalosti. Ona i Mirjana Šegrt bile su zvijezde, mi ostale bile smo gotovo anonimne – rekla je Đurđica koja je u finale na 100 m prsno ušla petoplasirana.
- Nitko me nije doživljavao. Prije starta sjedimo nas osam u jednoj prostoriji, tresu mi se ruke, Olimpijske ige su, veliko finale... Jedna šapuće, druga se masira, svi rade nešto. U jednom trenutku, kažem si: „Slušaj Đuke, i one idu u zahod kao i ti, sve isto rade u životu. Nisu ništa posebnije.“ Gledam ima li neka peraje na nogama. Nema. Ima li šest prstiju? Nema. A ja imam dišpet i gušt! I s tom idejom sam ušla u utrku.
Što je dalje bilo u bazenu, prešlo je u legendu. Scena u kojoj, nakon ulaska u cilj, začuđena Đuke iz bazena gestukulira prema Mladenu Deliću.
- Vidim Mladena koji mi pokazuje da sam prva, a ja mu uzvraćam -„Ja?! Nema šanse.“ Međutim, pogledam semafor na kojem svijetli crvena lampica. Znala sam što to znači, ali mislila sam da je greška. U sebi sam se molila da se ne ugasi... – prepričala je Đurđica napete trenutke.
Lampica se nije ugasila - vrijeme 1:15.80, olimpijsko zlato i olimpijski rekord na 100 prsno!
- Svi u šoku, ja onako u čudu odlazim na dopinšku kontrolu. Nitko me dotad nije pratio na bazenu, međutim vijest se brzo proširila i sve se odjednom promijenilo.
DATUM I MJESTO ROĐENJA: 5. travnja 1947.,
NAJVEĆI USPJESI: 1968. – zlatna medalja na 100 metara prsno i srebrna medalja na 200 metara prsno na Olimpijskim igrama u Meksiku
KLUBOVI: 1953. - 1962. POŠK 1962. - 1971. Mornar
TROFEJI I PRIZNANJA:
Nagrada grada Splita (1968.) Najbolja sportašica Jugoslavije (1968.) Hall of Fame – Florida, SAD (1987.)
Medalja grada Splita (2003.)
Trofej Splitskog saveza sportova Fabjan Kaliterna (2009.)
Državna nagrada za sport Franjo Bučar (2013.)
Nagrada Franjo Bučar za životno djelo (2015.)
Kada sam išla dati urin, svi su izvana žestoko navijali„Ajde Đuke!”. Pa mi lupaju na vrata, a ja ne mogu. Ni kad sam rađala nije bilo tako. U Meksiku sam tako najjače navijanje doživjela na dopinškoj kontroli (smijeh).
No, nije tu bio kraj meksičkoj priči. Trebalo je plivati još i 200 metara prsno.
- Ne mogu spavati, skrivam medalju. Spavam s njom, nikome je ne dam. Nakon tri dana evo i utrke na 200 metara. Dođem na finalnu utrku i osjetim opet neki dišpet. Kažem si - nisam spavala od sreće, ali onda druga do mene nije spavala od muke. Ja sam tu u prednosti. I mislim si, samo plivaj, jer u sportu nema kamate. Ako si osvojila zlato, u sljedećoj utrci počinješ opet od nule i završavaš kad dotakneš zid.
Stiglo je srebro! Sa zlatom i srebrom na Igrama Đurđica Bjedov u 21. godini postala je najbolja prsašica svijeta i najbolja sportašica Jugoslavije.
- Na postolju Jugoslavija, Rusija i Amerika. Amerikanci nisu ni znali odakle sam. Kada su počeli tražiti Europu rekla sam im - “Pronađite Split, oko njega je Europa”. Za uspomenu si je kupila sombrero, ali nestao joj je s glave još u Ljubljani gdje su prvo sletjeli. Onda su još išli u Beograd, pa je povratak u Split morao pričekati... Susret s roditeljima po povratku bio je poseban. Majka Ana i otac Đuro bili su ključne osobe u njezinoj karijeri.
- Otac je na vijestima čuo da sam osvojila zlato. Nije naravno bilo interneta, a svoju ulogu imala je i vremenska razlika. Mnogi su mislili da živim samo s ocem, jer majka je bila u sjeni, ona je sve pripremala u kući. S ocem sam ujutro u šest išla na trening, on mi je donosio marendu u školu. Otac mi je bio i prvi trener. Bio je strog, ali kada sam postala trenerica svojoj djeci, shvatila sam da sam ista kao on. Jednom sam svojoj kćeri u nastupu ljutnje na treningu rekla - „Dovedi mi majku, želim razgovarati s njom”. Isto kao što je govorio i moj tata. Sjećam se kada sam zagrlila oca i majku; kada sam vidjela očeve suze naježila sam se od sreće. Bila sam sretna što sam mu priuštila tu radost. Taj susret i dolazak na Rivu, to su dva posebno emotivna trenutka.
Prva je sportašica koju je dočekala ispunjena Riva. Naime, Hajduk je tek početkom 70-ih počeo sa slavljima na Rivi. Đurđica je u listopadu 1968. bila preteča svih kasnijih fešti.
- Koji je to osjećaj bio kad smo se približili Rivi i vidjeli
sve one brodice. Sve je bilo puno. Čudesno...
Nakon Olimpijskih igara stigla je lavina darova.
- Meni je bilo drago dobiti pet pari najlonki. To me oduševilo. Među darovima je bila i zlatna narukvica Hajduka, ali jedan je dar bio poseban, taman za moju majku - perilica rublja.
Bila je Đurđica na prijamu i kod predsjednika države Josipa Broza Tita.
- Da je Vera osvojila zlato, moja medalja sigurno ne bi imala takav odjek. Držao je Tito govor, dobili smo sat za uspomenu, a Jovanka mi je, kao ženi osvajačici medalje, uručila i zlatni broš s koraljem. Svi su ga htjeli vidjeti, pa su se naguravali oko mene, a u jednom sam trenu nekome rekla - „Ma daj pusti me sad i ti”. Okrenem se i vidim, Tito. Bilo mi je poprilično neugodno...
Nakon tih Igara Đurđica je još plivala, natjecala se, ali nije otišla na sljedeće Igre u Münchenu. Iz Splita se preselila u Beograd, kasnije se vratila u Split, da bi krajem 80-ih s obitelji otišla u švicarski Locarno. U to doba njezina kći Anamarija Petričević nastupila je na OI u Seulu, no ostavila se plivanja kad nije otišla na Igre u Barceloni 1992. godine.
- Sa četvero djece smo se 1989. preselili u Švicarsku. Međutim, nije bilo lako biti roditelj i trener. Vrhunskog sportaša danas stvara cijeli tim.
Iz Švicarske se Đurđica sa suprugom vratila nakon više od dva desetljeća. Kada je stigla na 60. obljetnicu Mornara zaplakala je na bazenu u Poljudu.
- Puno je uspomena, puno sjećanja. Otac mi prvi padne napamet. Kao da ga i sada vidim kako u bijeloj košulji sa štopericom u ruci prati trening. Otac je izmislio tri treninga dnevno, sve je bilo pod njegovim nadzorom.
Nije pretenciozno kazati da je otac Đuro bio avangarda svog doba, da je napravio ono što su kasnije radili Kostelići ili Vlašići.
- Nakon medalja na Igrama rekao mi je: „Vidiš da i otac može biti uspješan trener svog djeteta“.
„Đuke nacionale“ danas živi u Splitu. Baš onako kako je i zamišljala kada je planirala povratak iz tuđine govorivši: “Kada se vratim, ne želim ovisiti o nikome. Treba mi samo malo za preživjeti. Imam iskustva i znanja, puno sam naučila, a mlađi mogu naučiti nešto od starijih. Meni ne treba puno. Samo miris mog grada, more, sport i obitelj”.
Nakon što je u suradnji s partnerima godinama provodio projekte o dvojnoj (dual) karijeri u sportu, Hrvatski olimpijski odbor je 2022. godine osnovao Karijerni centar za sportaše koji je svoja vrata otvorio 1. travnja. To je mjesto koje će učiniti dostupnim informacije o uvjetima obrazovanja, stipendijama, informacijama o zapošljavanju i o samom planiranju karijere nakon sportske karijere
K ada je optimalno vrijeme da sportaš ili sportašica počnu razmišljati o „karijeri nakon karijere“? Je li za uspješnost u drugoj karijeri nužno steći fakultetsku diplomu? Kako uskladiti sportske i obrazovne obveze? Kako se postaviti u situaciji izbora: sport ili škola?
To su pitanja koja iziskuju odgovore široke baze sportaša i sportašica, međutim, i da ih se skupljalo anketnim načinom teško bi ih se moglo unificirati jer iskustva se u najvećoj mjeri svode na specifičnosti pojedinih sportova, status sportaša i njihovih sportova u samom sustavu, vrijeme i okolnosti bavljenja sportom, osobne sklonosti i afinitete… Dakle, ukratko - individualnost u pristupu čini se nezaobilaznom.
problema kod mladih sportaša kako se ne bi našli u situaciji da se pitaju “A što sad?”, već da imaju pripremljen plan B, pa čak i plan C, baš kao i dok se natječu. Fakultet nije nužan, ali dobro dođe, lakše se zaposliti s fakultetom, nego bez njega. Bolje imati viška, nego da fali. Pri dvojbi - sport ili škola, zdrav razum je za izbor obrazovanja, ali kako racionalno objasniti djetetu da je obrazovanje važnije od sporta. Sve je to dosta kompleksno, individualno i ovisi o vrsti sporta kojim se netko bavi.
Voditeljica HOO-ova Karijernog centra za sportaše Snježana Pejčić, donedavno i sama vrhunska sportašica (osvajačica prve hrvatske ženske olimpijske medalje na ljetnim Igrama), izrekla je stavove na temelju iskustava iz vlastite karijere: - O karijeri nakon sportske karijere sportaši ne razmišljaju dovoljno rano misleći kako još imaju vremena. Činjenica je da je završetak karijere svakog sportaša neminovan i da je samo 10 % sportaša nakon sportske karijere financijski osigurano. Potrebno je raditi na osvještavanju ovog
O programskim aktivnostima na temu „karijera nakon karijere“ i budućim ciljevima, voditeljica Karijernog centra te ambasadorica i članica Komisije za dualnu karijeru HOO-a kaže: - Do sada smo, u prethodnim projektima, povezivali sport i obrazovanje s naglaskom na visoko obrazovanje te u manjem broju aktivnosti srednjoškolskog obrazovanja (projekt Sinergija sportske kulture, olimpijskih vrijednosti i dualne karijere u sportu). Sada nam je cilj, prema dobrim primjerima prakse ostalih europskih država, povezati sportaše i sve koji skrbe o sportašima u njihovu okruženju, s gospodarstvenicima koji prepoznaju kompetencije koje sportaši stječu tijekom karijere. To su sposobnost ostvarivanja ciljeva, samodisciplina u postizanju ciljeva u različitim životnim područjima i vještine upravljanja stresnim situacijama, a sve to vrlo je važno pri zapošljavanju. Brojni su sportaši koji su shvatili važnost visokog
obrazovanja, odnosno - fakultetske diplome, za onu drugu karijeru, pa su, uz dodatna odricanja, uspješno usklađivali sportske i obrazovne obveze. A da se do statusa u akademskoj zajednici može i nakon sportske karijere pokazali su i neki legendarni hrvatski sportaši, poput Ivice Kostelića i Zvonimira Bobana. Naravno, primjera takve upornosti i uspješnosti imamo i među sportašicama. Trostruka skijaška olimpijka Nika Fleiss, trenutačno tajnica Samoborskog sportskog saveza, s itekako vrijednim iskustvom privatne poduzetnice, rezolutna je u stavu da je fakultetska diploma itekako poželjna, točnijepotrebna.
- Razmišljanje o onoj drugoj karijeri, nakon sportske, nije isto iz pozicije sportaša i sportašice. Ja bih to razdvojila jer muškarcima je lakše budući da ne moraju razmišljati o majčinstvu, dok neke sportašice čak i ranije završavaju svoje karijere zbog želje da se ostvare i kao majke. Ja se nisam opterećivala time kad treba početi misliti o drugoj karijeri, više sam razmišljala što ću biti nakon sportske karijere, kakav sam karakter i što mi u tom pogledu odgovara. Znala sam da mi leže komunikacije, novinarstvo i da volim pisanje. Dakle, puno bitnije je znati što dalje i imati ideju ili plan. Sportaši se za vrijeme karijere trebaju baviti sportom i usmjeriti glavu na to, iako je školovanje važno koliko i bavljenje sportom. Ja sam cijelu srednju školu pohađala dopisno, ali na fakultet nisam mogla do završetka skijaške karijere. Bavila sam se sportom u kojem sam 260 ili 280 dana godišnje bila odsutna od kuće. Predugo bi trajalo da sam pokušala i jedno i drugo istovremeno - pojasnila je nekad ponajbolja hrvatska skijašica.
ŠTO U SITUACIJI IZBORASPORT ILI OBRAZOVANJE?
Proslavljeni rukometaš Goran Šprem, koji u trofejnoj kolekciji ima i olimpijsko i svjetsko zlato, danas je zaposlenik tvrtke Uniline, vodeće destinacijske menadžment kompanije u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.
O “karijeri nakon karijere“ kaže: - Ne postoji pravo vrijeme za sportaša da bi razmišljao o tome, ali što prije počne s tim - bolje je za njega. Obično se događa da svi o tome razmišljaju kad se približi kraj karijere, ali dogodi se i da život na to natjera, kao što je bio moj slučaj. Ozlijeđen sam s 29 godina, klub je bio u lošoj financijskoj situaciji, iščekivala se prinova u obitelji... No, što se mene tiče, ja sam se s 18 godina odlučio za visoko obrazovanje i upisao sam Kineziološki fakultet.
Istina, nakon prve godine imao sam problema s usklađivanjem sportskih i studentskih obveza pa sam se prebacio na “višu”. Fakultetska diploma načelno ne mora biti nužna za uspješnost u drugoj karijeri, ali daje širinu i ulaznica je za sve. Znači, nije nužno potrebna, ali svakako je poželjna. Dobro je imati bilo kakvu naobrazbu
koja se može steći u skladu sa sportskim obvezama. Drugačije je to ostvariti tenisaču, drugačije rukometašu, pojedinačni i momčadski sportovi imaju svoje posebnosti, drugačije režime priprema i natjecateljske kalendare, a to usklađivanje obveza ovisi o načinu, vrsti i mogućnosti fleksibilnosti treninga. U situaciji izbora: sport ili obrazovanje, a i osobno sam ponekad morao birati trening ili predavanje, roditelji su tu da usmjere sportaša, ali ipak svaki sportaš o tome mora sam odlučivati.
Iznimno zanimljiva su i iskustva dvojakog hrvatskog olimpijca Igora Boraske, koji je nakon olimpijske bronce u veslačkom osmercu, ostvario i status zimskog olimpijca, nastupom u posadi boba.
Boraska je u svojoj natjecateljskoj dugovječnosti, kao vrhunski primjer nesalomljivosti sportskog duha, ostvario nastupe na veslačkom PH i u šestom desetljeću života. Uz to, kroz ambicije u drugoj inačici veslanja (tzv. obalno veslanje) demonstrirao je i usklađivanje poslovne karijere s „neugaslim“ sportskim ambicijama.
- Teško je sportašu razmišljati o karijeri nakon karijere dok je na „top performanceu“. To najčešće dolazi pri kraju sportske karijere, ali svejedno opet ovisi o pojedincu. Ako se okvirno zna kada će uslijediti kraj sportske karijere, barem 4 ili 5 godina prije tog čina trebalo bi razmišljati što će biti dalje. Ja sam za tako nešto bio nepouzdan jer sam više puta najavljivao kraj karijere, a onda se ona protegnula do 38. godine, ali neki drugi sportaši to mogu znati. Neki sportaši su, uz bavljenje vrhunskim sportom, uspjeli završiti i fakultete. Sada su druga vremena te zbog volumena treninga i zahtjevnosti današnjeg sporta, to je teže ostvariti. Upravljanjem svojim vremenom je najvažniji faktor u tome. Tijekom studija i ja sam imao dva treninga dnevno, predavanja, ispite, pa sam uspijevao sve uskladiti. Najbolji primjer za to su moji nekadašnji suveslači dr. Skelin i dr. Smoljanović koji su završavali vrlo zahtjevni studij medicine u vrijeme najvećih veslačkih uspjeha. Sve se može uz dobru volju i veliku osobnu žrtvu. Ako mene pitate za dvojbu: sport ili škola - uvijek sam smatrao da se može i jedno i drugo.
FAKULTETSKA DIPLOMA NAČELNO NE MORA BITI NUŽNA ZA USPJEŠNOST U DRUGOJ KARIJERI, ALI DAJE ŠIRINU I ULAZNICA JE ZA SVE. ZNAČI, NIJE NUŽNO POTREBNA, ALI SVAKAKO JE POŽELJNA. DOBRO JE IMATI BILO KAKVU NAOBRAZBU KOJA SE MOŽE STEĆI U SKLADU SA SPORTSKIM OBVEZAMA (ŠPREM)
Budući da je uspješno spojio veslanje i studij u SAD-u (Sveučilište Brown), Boraska se osvrnuo i na pozitivnu praksu zapošljavanja vrhunskih sportaša u SAD-u:
- Imamo primjere uspješnosti sportaša u njihovim novim karijerama i na temelju dobrih veza u sportskom svijetu koje su se reflektirale i na poslovni. Na Zapadu se sportaši najnormalnije uključuju u poslovni svijet jer njihova naviknutost na sportski režim mnogim je tvrtkama vrlo prihvatljiva. Najbolji primjer za to je jedna američka investicijska banka sa 60-ak zaposlenika, od kojih je velik broj vrhunskih sportaša, upravo zbog kvaliteta stečenih za vrijeme sportske karijere, a jedna od tih je i sklonost timskom radu. Među njima su i naši olimpijci - tenisač Mario Ančić i veslač Ante Kušurin, kao i moj prijatelj, Amerikanac Jamie Koven, bivši svjetski prvak u skifu. Na stranicama Olimpa svojedobno je objavljen tekst jednog od njegovih dugovječnijih autora - Gorana Vojkovića. Za izdvojiti je poruka: „Sportom, a ne vojskom - do discipliniranosti mladih ljudi, pa i one za buduće poslodavce! Bavljenje sportom kod mladih gradi upravo one vrijednosti koje im trebaju da se razviju u zdrave, duhovno i tjelesno zrele pojedince, sutra vrijedne članove svoje zajednice koji će razvijati i sebe i obitelj i cijelu državu“. Nešto slično o tome, a izravno usmjereno na temu zapošljavanja sportaša izjavio je nedavno i glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač: - Poslodavcima bi trebalo biti u interesu zapošljavati sportaše nakon aktivne sportske karijere jer radi se o izgrađenim i discipliniranim osobama s vrlo izraženim radnim navikama. Dok se svijest u upravama naših tvrtki o poželjnosti bivših sportaša i sportašica kao zaposlenika ne probudi u velikoj mjeri, njima za pitanja i savjete o „karijeri nakon karijere“ kao oslonac ostaje HOO-ov Karijerni centar za sportaše u Zagrebu, na Trgu Krešimira Ćosića 11.
Podrška u zapošljavanju sportaša na regionalnoj i lokalnoj razini: organizacija okruglih stolova i panela s gospodarstvenicima i sportašima u Rijeci, Virovitici, Osijeku, Zagrebu, Splitu i Poreču.
Iz HOO-ova Nacionalnog programa razvoja karijere nakon sportske karijere (2014.): „Tranzicijski proces sportaša manje je stresan ako je osigurana stručna pomoć u segmentu planiranja prestanka sportske karijere dok je sportaš još aktivan, samostalnoj i dobrovoljnoj odluci sportaša te učinkovitoj podršci okoline i pravovremenom planiranju nastavka školovanja i/ili mogućnosti zapošljavanja sukladno interesu sportaša“.
Projekt Sustav podrške sportašima u zapošljavanju na regionalnoj i lokalnoj razini, financiran iz sredstava Olimpijske solidarnosti, a kojeg zajedno s ostalim aktivnostima provodi Karijerni centar za sportaše HOO-a pod zajedničkim nazivom „Zajedno u karijeri“, završio je s pripremnom fazom u kojoj su uspješno provedeni konzultativni sastanci s predstavnicima 6 županijskih sportskih zajednica koje su iskazale interes za sudjelovanjem u ovom projektu. Nakon uspješno realiziranih razgovora s predstavnicima Sportske zajednice Virovitičkopodravske županije, Zajednice sportova Primorsko-goranske županije i Sportskog saveza Grada Zagreba, održani su sastanci s predstavnicima Športske zajednice Osječkobaranjske županije u Osijeku (Dubravko Ižaković i Mirna Rajle Brođanac), Zajednice športskih saveza i udruga Splitsko-dalmatinske županije u Splitu, 29. rujna 2022. (Goran Kursar, Dino Belošević, Boris Vujević i Miro Opačak) i u Zagrebu, 3. listopada, s Matijom Červeni, tajnikom Sportske zajednice Istarske županije. Od studenog 2022. godine do veljače 2023. godine organizirat će se 6 okruglih stolova na kojima će na poziv domaćina sudjelovati gospodarstvenici, zainteresirani sportaši, predstavnici iz sportskih organizacija te zainteresirane srednjoškolske i visokoškolske obrazovne ustanove. Cilj je raspraviti o problemima i mogućnostima zapošljavanja sportaša, kao i mogućnostima usvajanja praktičnih vještina tijekom sportske karijere potrebnih za zapošljavanje nakon sportske karijere. Zainteresirani gospodarstvenici postali bi regionalnim sustavom podrške zapošljavanja sportaša i dio mreže dual karijere koje će uspostaviti županijska sportska zajednica u suradnji s Karijernim centrom za sportaše HOO-a. U sklopu projekta utvrdit će se interes sponzora HOO-a za zapošljavanje kao i stjecanje praktičnih vještina sportaša. U provedbi predloženih aktivnosti sudjelovat će predstavnici Ministarstva gospodarstva i predstavnici Ministarstva turizma i sporta. (Romana Caput Jogunica, predsjednica HOO-ove Komisije za dual karijeru sportaša)
Već više od pola stoljeća na ovim stranicama podsjećamo na bogatu povijest hrvatskog sporta. Činit ćemo to i dalje, iz broja u broj, s jasnim ciljem da otmemo zaboravu mnoštvo imena i događaja koji su dio naše duge sportske tradicije
POZIV AUTORIMA! Pozivamo sve povjesničare sporta, istraživače, kroničare i autore koji se bave povijesti sporta, a zainteresirani su da im članak bude objavljen u podlistku Povijest hrvatskog sporta, da svoje radove pošalju na e-mail adresu: ana.popovcic@hoo.hr.
MLADEN CUKROV
Jedna od najljepših i najsjajnijih priča iz bogate prošlosti Veslačkog kluba Gusar svakako je zlatna medalja četverca bez, na Olimpijskim igrama u Helsinkiju prije sedam desetljeća. Priča je to o četvorici mladića iz istog razreda Realne gimnazije koji su velikim odricanjem, entuzijazmom, željom i borbenošću ostvarili ovaj sjajni uspjeh hrvatskog veslanja. Zasluge za trijumf svakako ima i trener Davor Jelaska koji je u ovim devetnaestogodišnjacima prepoznao izraziti veslački talent. Nadarenost četvorice mladih veslača došao je do izražaja već 1949. kada su u Rijeci, na državnom prvenstvu, osvojili prva mjesta u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji. Iste godine na Bledu zamalo su izgubili prvo mjesto. Vrijedno je spomenuti i regatu Lago di Como u Italiji gdje su izgubili od veslača Moto Guzzija, prvaka Europe i
olimpijskih pobjednika. No, sljedeće dvije godine više nisu znali za poraz na regatama na kojima su sudjelovali. Klub im je dao čamac da ga koriste po vlastitom nahođenju, ovisno o obavezama koje su imali kao maturanti. Smjestili su se u staru drvenu baraku u Poljudu kako bi stalno bili na okupu. Sami su si organizirali svakodnevnicu vezano za učenje, veslanje i slobodno vrijeme, a majke su im donosile hranu i sve ostale potrepštine koje bi im zatrebale. Kad bi bila bonaca i lijepo vrijeme odmah bi izlazili na more, i danju i noću. Osmerac splitskog Mornara bio je najozbiljniji kandidat za Olimpijske igre u Helsinkiju. Bio je to vrstan i jako dobro uvježbani osmerac sastavljen od kombinirane momčadi Splićana, Šibenčana i veslača zagrebačke Mladosti. Od ostalih kandidata za nastup na Igrama spominjao
Piše:se Gusarov četverac bez, kao i četverac zagrebačke Mladosti. O svemu je trebala odlučivati izlučna regata na Bledu.
Gusarov četverac pokazao je izvrsnu formu i pobjedom na Bledu osigurao odlazak na Olimpijske igre. No, nakon regate uslijedile su silne rasprave u Jugoslavenskom olimpijskom komitetu (JOK): jedan je dio članova, naime, bio za to da u Helsinki putuje samo osmerac! Nakon duge i mučne rasprave dogovoreno je da od tog Gusarevog četverca dvojica veslača putuje i to samo kao rezerve osmerca. Ipak, iskusni veslački djelatnik Dalibor Parać uspio je nekako privoljeti članove JOK-a da pošalju Gusarov četverac u punom sastavu... U konkurenciji četveraca bez, na OI je sudjelovalo 18 posada, među kojima i Italija, pobjednik Olimpijskih igra u Londonu 1948. (ekipa Moto Guzzi), te Belgija, europski prvak iz 1951. Već prve eliminacijske utrke dale su naslutiti da naš četverac može daleko dogurati. Tog 23. srpnja, na veslačkoj stazi Meilahti, održalo se sedam finalnih disciplina. Jugoslavenski osmerac - u kojeg se najviše vjerovaloispao je dan ranije, tako da je ostala jedina šansa da četverac bez osvijetli obraz bivše države na Olimpijskim igrama. Finalne utrke dokopali su se još Poljaci, Finci, Francuzi i Englezi.
Svečani doček olimpijskih pobjednika na splitskoj rivi
Točno u 18 sati glavni sudac dao je znak za početak utrke. Nakon minute, službeni spiker je dao obavijest o poretku čamaca: čamac Finske bio je na čelu, a iza su se poredali Francuska, Engleska, Jugoslavija i Poljska. U publici je vladalo veliko uzbuđenje, pogotovo kod naših olimpijaca koji su došli promatrati utrku. Između ostalih, tu su bili olimpijci iz Splita, nogometaši Bernard Vukas i Vladimir Beara kao i vaterpolisti Veljko Bakašun i Marko Brainović. Ni nakon 1000 metara poredak se nije promijenio. Tek u finišu, zadnjih 500 m, četvorica Splićana započela su ludu utrku. Proradio je dalmatinski dišpet i želja da svom treneru Davoru Jelaski donesu zlatnu medalju. U ludoj završnici prošli su prvi kroz cilj, ispred Francuza i Finaca, u vremenu 7 minuta i 16 sekundi! Četverac bez - u sastavu Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić - odveslao je svoje utrke briljantno i zasluženo osvojio prvo mjesto. Ovo je bilo prvo zlatno odličje na Olimpijskim igrama za novu Jugoslaviji stvorenu 1945. Medalje je sretnim i ponosnim veslačima podijelio predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Sigfrid Edström. Tijekom narednih desetljeća zlatni četverac iz Helsinkija primio je čitav niz priznanja za ovaj svoj sportski uspjeh, a grad Split odao im je posebno priznanje uvrstivši ih u prvu postavu počasnika u Kući slave splitskog sporta prigodom otvorenja 2007.
LITERATURA:
Arhiv Muzeja sporta Split (u osnivanju) „Nedjeljna
Piše: DAMIR ŠKARPA
Jezikoslovac, slavist, gimnazijski učitelj i sportaš Vjekoslav Rutzner - Radmilović rođen je u Sisku 1868. gdje je pohađao pučku školu. Srednjoškolsko školovanje nastavio je u Zagrebu gdje je potom završio Filozofski fakultet. Riječ je o zaslužnoj osobi koja je oplemenila hrvatsku filologiju, a veliki trag u tom kontekstu ostavila je u hrvatskom sportu.
O njemu ne postoje podrobni podaci, dokumentacija je opskurna, stoga nova saznanja potkrepljuju njegova iznimna djela. Gdjekad se u napisima i među kasnijim izvorima spominje pod imenom Slavko, no dokazi u Sisačkom matičnom uredu i nacionalu zagrebačkog Filozofskog fakulteta kažu da mu je ime bilo Vjekoslav. Nakon što se Franjo Bučar u ljeto 1893. vratio sa studija na Središnjem gimnastičkom zavodu u Stockholmu i donio nogometnu loptu, Zagrebom su se momci sve više počeli naganjati s njom po parkovima, ali i po ulicama, odnosno svuda gdje je bilo moguće. Tako je bilo i u jesen i ranu zimu navedene godine, a studenti su se najčešće popodne okupljali na Mažuranićevu trgu iza zgrade „Kola“ i ovdje trčali za loptom. Igru su nazivali football prema engleskom izvorniku. Među tim mladićima bio je i Bučar, a sve je to sa strane pozorno promatrao student slavistike, budući profesor i predani „sokolaš“ Vjekoslav Rutzner - Radmilović.
Sjedio bi na klupi i nešto bilježio u svoju bilježnicu, povremeno je ustajao i prilazio bliže, pa kad je pogledao trenutak igre vratio bi se do klupe i opet nastavio pisati. Mladići na čelu s Bučarom koji su igrali football zamoliše Vjekoslava da, kao slavist i jezikoslovac, stručno preimenuje ovaj za Hrvate nezgrapan naziv – football. On je uz kratko razmišljanje pristao. Pozorno je stoga promatrao igru, njezinu posebnost i svrhu.
Promatravši i istraživavši igru, primijetio je da igrači obiju momčadi teže ka meti - okviru gola za postizanje pogotka. Primijetio je da to čine isključivo nogom, jer rukom se, naravno, nije smjelo igrati. Premda je ball izvedenica za svako igranje s tijelom u obliku kugle, Rutzner u imenu zanemaruje „loptu“ i slaže kovanicu prema riječi puškomet (puška + meta) oslanjajući se na staroslavenske sufikse u riječima – met. Zaključio je da je idealna hrvatska zamjena za englesku riječ football – noga + met, odnosno nogomet, s obzirom na to da obje momčadi
nogom tjeraju loptu prema cilju (meti, golu) pokušavajući zabiti pogodak.
Tako je prvi put u Hrvatskoj, početkom 1894., igrana igra kod obitelji pl. Jelačića u Jankomiru pokraj Stenjevca, a nazivana je nogometom. U njoj su sudjelovali i Franjo Bučar i Vjekoslav Rutzner - Radmilović, koji je kod Jelačićevih radio kao informator.
Ubrzo je izraz nogomet po prvi puta osvanuo u časopisu „Gimnastika“. U rujanskom broju iz 1894. godine na 144. stranici stoji: „Nogomet igra se odnedavno u zagrebačkom Sokolu na sokolskom igralištu koje će se doskora urediti osobito za lawn Tennis.“
Tako je Rutzner - Radmilović zaslužan za izraz koji i danas koristimo kada je riječ o sportu s loptom koji se igra nogom...
Osim ove riječi, Rutzner-Radmilović zaslužan je i za kovanje hrvatskog izraza riječi za sport handball. Po istom kriteriju kao i za nogomet smislio je riječ – rukomet (ruka + meta), a Rutznerovi prijevodi bili su inspiracija početkom 1930-ih i Milanu Kobaliju da preinači riječ basketball u košarka.
Rutzner je bio aktivni član Hrvatskog sokola, a po osnivanju HAŠK-a 1903. prelazi u taj znameniti klub i postaje članom nogometne sekcije. Bio je poznavatelj i ljubitelj šaha, zaslužan je i za objavu prve šahovske početnice u Hrvatskoj „Šah – opis i pravila“ koja je izlazila u nastavcima u časopisu „Pobratim“ 1893. godine. No, najveći dio života proveo je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu. Zalagao se za razumni izbor knjižnog štiva primjeren za mladež. Inzistirao je na izdavanju većeg broja naslova na hrvatskom jeziku s obzirom na dominantni njemački. Zatražio je osnivanje Hrvatske učeničke knjižnice koja bi omogućila razvitak sustava u izdavaštvu i odabiru knjiga za mladež. Prikupio je popis svih srednjih škola u Austro-Ugarskoj, u zemljama s hrvatskim materinjskim jezikom. U tom pogledu od iznimnog značaja su njegovi radovi „O uređenju učeničkih knjižnica“ (1894.) te „O uređenju učeničkih knjižnica u hrvatskim srednjim školama“ (1916.).
Vjekoslav Rutzner - Radmilović preminuo je početkom 1928. godine ostavivši iza sebe značajno nasljeđe u lingvistici i pedagogiji, ali i u sportu.
Obzor, dnevni list Zagreb, 1893., 1894., 1896.
I. Marković: O počecima hrvatskoga nogometa, Nova Croatica, Zagreb 2012.
Filozofski fakultet u Zagrebu: Nacional studenata slušača, 1889.- 1896.
Športski list, tjednik, Zagreb 1928. br.1.
Večernji list, dnevne novine, 1969.
V. Rutzner: O uređenju učeničkih knjižnica u hrvatskim srednjim školama, Kraljevska zemaljska tiskara, Zagreb, 1916.
Krajem kolovoza u Zagrebu je u 91. godini preminula professor emerita Sonja Antić Bašić, veliko ime hrvatskog skijanja, ali prije svega našeg akademskog života. Radni vijek provela je na Filozofskom fakultetu, na katedrama za anglistiku i amerikanistiku (kojoj je suosnivač), sudjelujući - sve dok je dugotrajna bolest nije odvojila od intelektualnog miljea - u matici hrvatskog jezikoslovnog, književnog i sveučilišnog života. Skijaši njene generacije, poput Stanka Markulina, Joje Modrića, pa i onih mlađih, bili su jedinstveni u ocjeni da bolje alpinke od nje Hrvatska nije imala sve do pojave Janice Kostelić.
ZVJEZDANI TRENUCI ISPOD RADARAČinjenica jest da je sportska priča ove „mladostašice“ otišla malo ispod radara, prvenstveno stoga što se našla u generaciji s legendarnom Slovenkom Slavom Zupančič, koja je 50-ih pobjeđivala ne samo na skijaškim natjecanjima, nego i u izboru za najbolju jugoslavensku sportašicu (dakle, ne samo skijašicu). Svoje zvjezdane trenutke Sonja je doživjela 1955. godine. Na Svjetskom studentskom prvenstvu najbolja je od svih jugoslavenskih predstavnika – osvaja treće mjesto, ostavlja iza sebe čak i favoriziranu Švicarku Reneé Colliard, koja će sljedeće godine u Cortini d’Ampezzo postati olimpijskom slalomskom pobjednicom. Bila je tada u životnoj formi, kvalificirala se i na te Igre, ali nažalost do Cortine neće stići - težak lom noge na treningu u Kranjskoj Gori, drugi u sportskoj karijeri, zapečatio je njezine olimpijske i natjecateljske perspektive. Slijedom okolnosti sportski zenit rođene Primorke, stasale u liberalnoj građanskoj obitelji, na neki se način poklopio s obnovom određenih civilnih oblika života u Zagrebu, koji se 50-ih pomalo oporavlja od ideoloških i ratnih trauma. Vidimo to i na
Zagrebački tisak 50-ih godina nije bio osobito široke ruke prema zimskim sportovima i njihovim vedetama, no bilo je i onih (iako rijetkih) kojima je sportski uspjeh bio tek jedna od stepenica na putu prema iznimnom profesionalnom dostignuću
stranicama ondašnjeg tiska, koji inače nije bio osobito široke ruke prema zimskim sportovima i njihovim vedetama.
Sonja Antić u karikaturi tada mladog novinara i crtača, kasnije karikaturista svjetskoga glasa, Davora Štambuka
Naime, više od njezinih skijaških uspjeha štampi je bila zanimljivija veza Sonje Antić s glumačkom zvijezdom u usponu Reljom Bašićem - budućim suprugom - što je bila uistinu rijetka prilika da se na skijaške prvake naiđe izvan granica sportskih rubrika. Određena nemilost tiska prema njezinom sportskom profilu nije je mimoišla do kraja: i dalje se u nekim memorijalnim tekstovima njezina sportska karijera spominje uz dosta površnosti...
Posvetivši se struci, Sonja Antić Bašić, svoj je znanstveni profil kompletirala odlascima na prestižna sveučilišta Ivy Leaguea. U prigodnim sjećanjima u Vijencu navodi: „Ti boravci na velikim američkim sveučilištima otvorili su mi nove poglede na književnost, kulturu, znanstveni i nastavni rad.“ I ne samo njoj, dodajemo, nego i hrvatskom teatru što ga je, kao prevoditeljica, Sonja Bašić upoznala s O’Neillom, Pinterom, Simonom, Ayckbournom i drugim engleskim i američkim dramatičarima koji tada vladaju kazališnim daskama s obje strane oceana. I da ne zaboravimo: Sonja Antić Bašić bila je 1967. u časnom društvu potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Prava i dokazana sportska drskost jamačno joj je pomogla da u dobi pune zrelosti još jednom bude prva na postolju - 1992. godine, u teško ratno vrijeme, postala je dekanicom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao prva - i za sad jedina - žena na toj zahtjevnoj dužnosti.
MEMORIAM ZVONKO BEZJAK (Varaždin, 29. lipnja 1935. – Varaždin, 21. srpnja 2022.)
UVaraždinu je u 88. godini života preminuo legendarni hrvatski atletičar i olimpijac iz Rima 1960. Zvonko Bezjak, koga su još sportski prijatelji nazivali Antun. U rodnom gradu završio je Srednju tehničku školu kemijskog smjera, a u Zagrebu je 1960. godine završio prvi stupanj Ekonomskog fakulteta. Odmah nakon Drugog svjetskog rata počeo se u Varaždinu baviti mačevanjem. Od 1949. trenirao je hrvanje u klubu Službenik, a te iste godine, zajedno sa skupinom hrvača, prvi put se okušao u bacanju kugle i diska na varaždinskom atletskom stadionu.
Na nagovor Pepija Petrovića, tadašnjeg trenera Atletskog kluba Sloboda, počeo se baviti atletikom. Sa 184 cm visine i 95 kg težine imao je predispozicije za vrhunski sport. U Varaždin je 1950. za profesionalnog atletskog trenera došao Talijan Giordano Kumar, bivši trener beogradskog Partizana, koji je preuzeo brigu o Bezjaku i usmjerio ga da se bavi bacanjem kladiva. Na prvenstvu Jugoslavije za mlađe juniore 1952. u Slavonskoj Požegi i 1953. u Skoplju, osvojio je naslov prvaka u petoboju jer je, uz uspješno bacanje kladiva, bio iznimno brz u sprinterskim disciplinama: pretrčao je 100 metara za 11.3 sekunde, a 200 m za 23.2 sekunde. Kao junior bio je prvak Jugoslavije u bacanju kladiva na prvenstvima održanima 1954. u Zagrebu i 1955. u Novom Sadu. Po dolasku na studij u Zagreb postao je 1954. član Atletskog kluba Dinamo.
Bezjak je na prvenstvima Jugoslavije postao prvak 1956. u Zagrebu, 1958. u Beogradu, 1960. u Zagrebu i 1963. opet u Beogradu. Svoj prvi jugoslavenski rekord postigao je 14. VII. 1956. u Gornjem Milanovcu kada je kladivo bacio 61 m i 39 cm. Bezjak je 11. lipnja 1957. u Zagrebu bacio kladivo 63 m i 73 cm, što je u tom trenutku bio najbolji rezultat na svijetu, čak bolji od rezultata olimpijskog pobjednika Harolda Connollyja iz SAD-a! S tim je rezultatom na kraju 1957. zauzeo 4. mjesto u svijetu i 2. u Europi. Rekord Jugoslavije držao je punih 15 godina, sve do 20. srpnja 1971. Ukupno je Bezjak četiri
Prema rezultatima ostvarenima u razdoblju 1955. – 1965. bio je jedan od najuspješnijih atletičara u Jugoslaviji. Na OI 1960. u Rimu osvojio je 6. mjesto i bio najbolje plasirani jugoslavenski atletičar
puta postavljao jugoslavenski rekord. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 35 puta na 33 međunarodna natjecanja. Na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu sudjelovao je u finalu i osvojio 6. mjesto kao najbolje plasirani jugoslavenski atletičar. Na Europskom prvenstvu 1958. završio je peti, a na Svjetskim studenskim igrama 1957. u Parizu osvojio je srebrnu medalju, kao i na Svjetskom omladinskom festivalu u Moskvi te iste godine. Mediteranski prvak postao je 1963. na Igrama u Napulju, s pobjedničkim hicem 63.59. Na Balkanskim atletskim igrama desetak se godina borio za primat s Krešimirem Račićem. Zlato je osvajao 1956. u Beogradu, 1960. u Ateni, 1961. u Beogradu i 1963. u Sofiji; srebro 1959. u Bukureštu i 1964. u Bukureštu te broncu 1957. u Ateni, 1958. u Sofiji i 1962. u Ankari. S Dinamom je, na ekipnom prvenstvu tadašnje države održanom 1961. u Zagrebu osvojio drugo mjesto. Prema rezultatima ostvarenima u razdoblju 1955. – 1965. bio je jedan od najuspješnijih atletičara u Jugoslaviji. Treba posebno istaknuti i nekoliko godina nakon dolaska u Zagreb, kada se Bezjak uz atletiku nastavio baviti i dizanjem utega. Kao član zagrebačkog Metalca postavio je 1958. državni rekord dignuvši 141 kilogram. Zvonko Bezjak pokopan je na Gradskom groblju u Varaždinu.
Jurica Gizdić
Vodimo vas kroz povijest automobilističkog sporta koja je usko povezana s tehničkim razvojem automobila
Piše: ANA POPOVČIĆVeć vrlo rano u prošlosti čovjek je maštao o prijevoznom sredstvu koje će se samo pokretati, bez uporabe ljudske ili životinjske snage. Srednjovjekovni engleski filozof Roger Bacon još je u 13. stoljeću predvidio pojavu prometnog sredstva koje će se pokretati vlastitom snagom. Talijan Roberto Valturio predložio je u 15. st. izgradnju vozila koje bi iskorištavalo snagu vjetra, a samo koju godinu kasnije Leonardo da Vinci izradio je nacrt samopokretnih kola. No sve dok nisu bili otkriveni novi izvori energije, te se zamisli nisu mogle praktički ostvariti. Izum parnog stroja otvorio je nove mogućnosti. Francuz N. J. Cugnot konstrirao je 1769. prvi automobil na parni pogon - razvijao je brzinu od 5 km/h, ali se morao zaustaviti svakih 12 do 15 minuta. Početkom 19. st. u Engleskoj su učinjeni mnogobrojni pokušaji usavršavanja parnog automobila, ali osim samog tehničkog, postojao je i politički problem - vlasnici željeznica nastojali su zakočiti razvoj automobilskog prometa. Tako je na zahtjev uprave željeznica, britanski parlament donio odluku kojom se zabranjuje da parni automobil razvije brzinu veću od 6 km/h, a 1831. određeno je da ispred automobila mora ići osoba s crvenom zastavom, a noću s crvenim svjetlom. Usto, uvedene su visoke cestovne i mostovne takse. Zbog toga je u Engleskoj gotovo sasvim prestalo zanimanje za usavršavanje parnog automobila.
Uz poneke engleske entuzijaste, glavni razvoj nastavio se u Francuskoj i Njemačkoj. Osnovni problem svim tim ranim inženjerima-konstruktorima bio je pogonski stroj
i pripadno gorivo. Ideje i pokušaji bili su razni, razvoj se nadograđivao na uspješne ideje, ali tek su izumi Karla Benza i Gottlieba Daimlera napravili pravu prekretnicu – stvoren je funkcionalan automobil na benzinski pogon s električnim paljenjem, nakon čega počinje nagli razvoj ovog novog prijevoznog sredstva. Povijest automobilističkog sporta usko je povezana s tehničkim razvojem automobila, jer su automobilističke utrke od samog početka bile moćno sredstvo reklame i popularizacije.
Osim toga, inženjeri i tehničari na tim su utrkama stjecali potrebna iskustva koja su onda stavljali u službu automobilske industrije koja se najranije počela razvijati u Francuskoj (još oko 1890.), a potom i u Engleskoj, Njemačkoj, SAD-u i Italiji.
POZNATI MICHELINOV VODIČ U KOJEM SE IZMEĐU OSTALOG ZVJEZDICAMA OCJENJUJU RESTORANI, U POČETKU JE TISKAN SAMO KAKO BI INFORMIRAO VOZAČE GDJE SE MOŽE NATOČITI GORIVO ILI PRESPAVATI, SVE KAKO BI SE POTAKNULA VOŽNJA AUTOMOBILIMA, IZLETI I TROŠENJE GUMA, JER AUTI SU U POČETKU BILI PRVENSTVENO IGRAČKA ZA BOGATE.
Prva automobilistička utrka na svijetu održana je u Francuskoj, na cesti Pariz – Rouen (126 km), 22. srpnja 1894. Utrku je organizirao Pierre Giffard, urednik lista Petit Journal, koji je ideju dobio nakon što je svjedočio jednoj biciklističkoj utrci na kojoj je sudjelovao i jedan automobil.
Ova prva automobilistička utrka dobila je izvanredan publicitet i izvan Francuske. Sudjelovao je 21 automobil, a 15 ih je došlo na cilj - od toga devet s motorom Daimler, a šest s motorom na paru. Pobjedu je odnio De Dion koji je ostvario prosječnu brzinu od 20,5 km/h. Iduće godine održana je druga, puno veća utrka Pariz – Bordeaux – Pariz, a za pobjednika je bila određena nagrada od 31 500 franaka, uz uvjet da stazu od 1192 km prijeđe za manje od 100 sati. Emilu Levassoru je za to trebalo samo 48 sati i 47 minuta, ali je nagradu dobio Koechlin koji je s Peugeutom stigao šest sati kasnije –razlog je bio što je pravilnik propisivao posadu od najmanje četiri osobe, dok je Levassor uz sebe imao samo mehaničara...
PRVI KLUBOVI U ZAGREBU I SPLITUZa ovu utrku veže se još jedna zanimljivost: osim navedena dva, na cilj je u propisanom vremenu stiglo još sedam automobila, među kojima i jedan Michelinov koji je morao mijenjati gume čak 22 puta, što je vozaču oduzimalo svaki put po pola sata. Za one čitatelje koji ime Michelin povezuju samo uz restoranske zvjezdice, radi se o tvrtki koja je izumila i prva proizvodila pneumatske gume, a poznati Michelinov vodič u kojem se između ostalog zvjezdicama ocjenjuju restorani, u početku je tiskan samo kako bi informirao vozače gdje se može natočiti gorivo ili prespavati, sve kako bi se potaknula vožnja automobilima, izleti i trošenje guma, jer auti su u početku bili prvenstveno igračka za bogate. Uglavnom, komplikacija od 22 stajanja radi promjene guma na navedenoj utrci, nije baš nimalo naštetila Michelinu jer je iduće godine na utrci Pariz – Marseille – Pariz polovica prijavljenih automobila bila opremljena pneumatskim gumama. Godine 1895. osnovan je prvi automobilistički klub L’ Automobile Club de France, za kojim slijede slične organizacije u ostalim zemljama – 1896. u Belgiji, 1897. Engleskoj, 1898. Italiji, Austriji, Nizozemskoj i Švicarskoj, 1900. Mađarskoj, 1901. Danskoj, 1902. SAD-u itd. Hrvatska je tu išla prilično ukorak sa svijetom:
već u travnju 1902. kroz našu zemlju prolazi dionica automobilističke utrke Nica – Opatija, a prvi klubovi osnovani su 1906. u Zagrebu i 1907. u Splitu. U Parizu je 1904. osnovan i međunarodni savez –Association Internationale des Automobile-Clubs Reconnus, koji je nakon Drugog svjetskog rata skratio ime u FIA (Federation Internationale de l’ Automobile). Ovaj savez je tek 1924. godine uveo službenu podjelu automobila na klase, jer na prvim utrkama naime nije bilo nikakvih podjela na kategorije ili klase. Unatoč početnom nepovjerenju i ostalim zaprekama (npr. željezničarski lobi u Engleskoj), proizvodnja automobila napreduje, a zanimanje javnosti za automobilizam sve je veće. Koliko je automobilska industrija u svojim počecima bila vezana za sport, vidjet ćemo kad pogledamo imena nekih poznatih vozača. Godine 1899. na utrci Pariz-Ostende pročuo se Louis Renault koji je sam konstruirao svoj pobjednički automobil. Talijan Ettore Bugatti pobjednik je na utrci Verona – Mantova – Verona, a u Engleskoj se kao vozač proslavio Charles Stewart Rolls, kasniji konstruktor automobila koji će nositi njegovo ime.
Događaj koji je utjecao na daljnji razvoj automobilizma i na grubi način cijelu javnost osvijestio o potencijalnim opasnostima, bila je velika nesreća koja se dogodila 1903. na utrci Pariz – Madrid. Ta utrka, na kojoj je sudjelovalo 215 automobila i 57 motocikala, trebala je označavati trijumf automobila i brzine (na trenutke do blizu 100 km/h), no završila je tragično. Već pri kraju prve (od tri planirane) etape, život je izgubilo 12 vozača i njihovih suvozača i gotovo isto toliko gledatelja duž ceste, dok je 30-ak osoba ranjeno i ozlijeđeno. Inače, na utrci je sudjelovala i jedna žena, gospođa Du Gast, prva ženska vozačica na automobilskoj utrci na svijetu. Nakon nesreće, utrka je prekinuta i nekoliko godina potpuno zamire interes za cestovne utrke. No, cijeli događaj popularizirao je drugačiji tip natjecanja - utrke na sigurnijim, zatvorenim kružnim stazama. Jedna od prvih takvih utrka održana je 1902. u Ardenima, na 85 km dugoj stazi Bastogne, a vozilo se ukupno 500 km. Najznačajnija kružna utrka, prvi pravi Grand Prix, bila je utrka koju je L’ Automobile Club de France organizirao 1906. u Le Mansu, na stazi dugoj 103,18 km.
Danas je automobilizam visoko razvijeni sport koji okuplja veliki broj natjecatelja i ugrubo se dijeli u šest kategorija: Formula 1, reli, kružne utrke, brdske utrke, vožnje sposobnosti i karting.
LITERATURA: AA.VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977
• reguliraju ekspresiju mnogih gena koji kodiraju stvaranje enzima uključenih u proces stvaranja energije, izgaranje masnoća, kao i termoregulaciju
• imaju snažan učinak za prevenciju i smanjenje upala tkiva i stanica uzrokovanih intenzivnom fizičkom aktivnošću, jer organizam opskrbljuju rezolvinima (kemijske tvari koje djeluju protuupalno)
Zamislimo
• pomažu kod autoimunih bolesti kože, kroničnih upalnih stanja poput artritisa (i doprinose boljoj pokretljivosti zglobova, primjerice šake), za prevenciju depresije te smanjenje boli
• povećavaju snagu, izdržljivost i kondiciju kod sportaša, kao i brži oporavak nakon intenzivnih fizičkih napora. Naime, prvi pozitivni efekt uzimanja esencijalnih masnih kiselina je upravo povećanje energije i to već nakon nekoliko dana
• smanjuju krvni tlak opuštajući stjenku krvnih žila, normaliziraju ritam rada srca sprječavajući pojavu aritmija, smanjuju razinu fibrinogena, lipoproteina te kolesterola u serumu
Ulja bogata nezasićenim masnim kiselinama (EPA I DHA) gradivni su materijal našeg mozga, osnova građe membrana naših stanica, hormona estrogena, testosterona i kortizola, te prostaglandina koji utječe na mnoge reakcije u organizmu.
Ima ih podosta:
• čine eritrocitne membrane elastičnijim i na taj način osiguravaju kisik i druge hranjive tvari svim stanicama
• daju koži mekoću i baršunasti izgled. Naime, koža je najbolji indikator doziranja esencijalnih masnih kiselina jer upravo koža ih gubi prva, a dobiva zadnja. Stoga je koža odraz i zrcalo stanja stanica u našem organizmu • najpotrebnije su mozgu koji je centar svega i kojem trebaju za obavljanje njegovih funkcija.
Više od 60 % suhe tvari našeg mozga je mast. Veliki dio te masti nužno je potreban za električnu izolaciju živaca kako bi sačuvali vjernost poruka koje prenose i za veze (sinapse) između živaca koje omogućuju izmjenu informacija u mozgu. Za bolje pamćenje, bolju koncentraciju, mir, kreativnost i bolje savladavanje stresa (odgovornih zadaća), mozak
treba opskrbiti onim što mozak voli. A to su – kisik i dugolančane Omega 3 masne kiseline. Izbjegavati treba gubitak neuroprijenosnika, upalu i previše kortizola. Esencijalne masti su glavni gradbeni materijal mitohondrija – sasvim sićušnih organela koje se nalaze doslovce u svim stanicama. Jedna od bitnih zadaća mitohondrija je da proizvede energiju metabolizirajući hranjive sastojke iz šećera i masti koje jedemo, a uz pomoć kisika koji udišemo. Mitohondriji stalno proizvode energiju u formi energetskih molelula poznatijim pod nazivom ATP – adenozin trifosfat. Možda niste znali ali mitohondriji dnevno proizvedu i do 50 kg ATP-a. ATP možemo nazvati i „energetskom valutom“ koja pokreće apsolutno sve u našem tijelu - od rada moždanih stanica do otkucaja srca. S obzirom na to da ima 5000 mitohondrija, srce je organ s najgušće zbijenom energijom
Da bismo razumjeli poboljšanu učinkovitost sportaša uslijed dosljednih konzumiranja viših doza dugolančanih Omega 3 masnih kiselina, vrlo je važno razumjeti kako mišići slušaju mozak - možemo to nazvati i inteligencijom tijela. Naime, u tijelu postoji 236 mišića, a svaki se sastoji od brojnih snopova mišićnih stanica. Svaka je mišićna stanica živcem povezana s mozgom tako da mozak može dirigirati složenom simfonijom kontrakcija i opuštanja u cilju postizanja pokreta. Svi mi tako pomičemo mišiće, dok vrhunski sportaši rade to isto samo znatno bolje od nas. Oni posjeduju gracioznost pokreta koja je običnim ljudima jednostavno nedostižna. Njihova je tjelesna inteligencija vjerojatno genetički viša nego kod prosječnih ljudi, ali je i izbrušena neprestanim vježbanjem koji ojačava tu živčanu mrežu omogućavajući tako veličanstveno kretanje. Taj prirodni talent vrhunskih sportaša može se, konzumiranjem dugolančanih Omega 3 masnih kiselina, dovesti na još višu razinu u svrhu orkestriranja poboljšane hormonalne (dobri i loši eikosanoidi) harmonije, a koja rezultira znatno većom tjelesnom inteligencijom.
Nedostatak Omega 3 masnih kiselina očituje se kod djece usporenim rastom, promjenama ponašanja, slabljenjem vida, problemima s učenjem, depresijom, hiperaktivnošću i nemogućnosti koncentracije te poteškoćama s
“VOLIM RIBU I ČESTO JE JEDEM, ALI DODATNO UZMEM I OMEGA 3 KAKO BIH ZAŠTITIO SRCE
OD VELIKOG OPTEREĆENJA, ZADRŽAO SVJEŽINU MISLI TE SNAGU I IZDRŽLJIVOST ŠTO MI JE NUŽNO POTREBNO ZA TRENING I NATJECANJE„ IVAN KRAPIĆ (kapetan hrvatske vaterpolske reprezentacije)
SPORTAŠIMA PREPORUČAM OBILATO KORIŠTENJE MASLINOVOG ULJA U PRIPREMI OBROKA, ALI I SVINJSKU MAST (SADRŽI 65 % NEZASIĆENIH MASTI I 35 % ZASIĆENIH) TE DODATNO UZIMANJE OMEGA 3 DUGOLANČANIH MASTI, UZ JUTARNJI OBROK, TAKO ĆE SMANJITI POJAVU UPALA (BOL ) I UMORA TE POVEĆATI IZDRŽLJIVOST NUŽNO POTREBNU ZA DUG NATJECATELJSKI STATUS I DOBRO ZDRAVLJE
čitanjem, oslabljenjem mišićne kontrakcije, usporenim zarastanjem rana, palećom senzacijom u mišićima ruku i nogu, inzulinskom rezistencijom, povišenim krvnim tlakom, sklonošću zgrušavanju krvi, upalama tkiva, alergijama, zadržavanjem vode i pojavom edema, sniženom energetskom razinom... Simptomi nedostatka Omega 6 masnih kiselina su: pojava ekcema i ostalih problema s kožom, gubitak kose, pretjerano znojenje i pojava izrazite žeđi, pretjerano odlaganje masti u jetri, osjetljivost na infekcije, usporeno zarastanje rana, povišeni kolesterol, problemi s kosom, kožom i noktima.
Esencijalne masti tijelo ne može sintetizirati i ako ih nismo uzeli putem obroka ribe poglavito lososa, haringe i sličnih masnih riba kojim obiluju sjeverna mora, a koje su bogat izvor Omega 3 masti. Dodatno konzumirajte: • maslinovo ulje te Omege 6 masti (GLA) kojim obiluje ulje boraža ili ulje noćnog jaglaca. Maslinovim uljem namočite komad dobrog kruha od pšeničnog kiselog tijesta i imat ćete ukusno predjelo. Ne zaboravite jaja ispeći na maslinovu ulju s dodatkom ružmarina • ribu (dva do tri puta tjedno) i dopunski konzumirajte Omega 3 esencijalne masti iz mora • za brz i učinkovit oporavak nakon iscrpljujućeg dana ili treninga iskušajte napitak od 2 šalice šumskog voća, jušne žlice tekuće Omega 3 + 1,5 žlica Protein 80% praha. Imajte na umu da su esencijalne masne kiseline vrlo osjetljive na temperaturu, lako oksidiraju u kontaktu s kisikom zbog toga ih je potrebno čuvati u zatamnjenoj staklenoj ambalaži. Treba uzeti u obzir da su Omega 3 masne kiseline, pet puta kemijski osjetljivije od Omega 6 masnih kiselina, pa zato Omega 3 moraju biti znatno više zastupljene u našoj prehrani bogatoj visoko obrađenim (rafiniranim) namirnicama.
Izbjegavajte rafinirana ulja jer su procesom rafinacije uklonjeni liposolubilni fitonutrijenti: bioflavonoidi, antioksidansi i proantocijanidini, nužno potrebni za naše zdravlje. Koristite nerafinirana, po mogućnosti hladno prešana ulja, posebice maslinovo ulje koje još zovemo tekuće zlato, a bogato je Omegom 9.
Povodom nedavnog vaterpolskog Europskog prvenstva, u Spaladium Areni mogla se razgledati izložba „Vaterpolo u Hrvatskoj – stoljetni krug od Splita do Splita“
Piše: MARIJAN SUTLOVIĆHrvatski športski muzej u suradnji s Hrvatskim vaterpolskim savezom organizirao je izložbu o počecima vaterpola, bogatoj tradiciji i najvećim uspjesima hrvatskog vaterpola, a povodom 35. Europskog vaterpolskog prvenstva koje se održalo u Splitu, u Spaladium Areni, od 27. kolovoza do 10. rujna 2022. Upravo je na splitskim Bačvicama davne 1908. odigrana prva vaterpolska utakmica u organizaciji praških studenata predvođenih legendarnim Fabjanom Kaliternom, pokretačem mnogih sportova u Splitu.
SNAGA STOLJETNE TRADICIJE KLUBOVA
Vaterpolo je u Hrvatskoj najtrofejniji momčadski sport, a njegova snaga počiva na stoljetnoj tradiciji klubova koji su davali igrače za državne reprezentacije koje su u više navrata bile na europskom, svjetskom i olimpijskom tronu. Na izložbi su predstavljeni najveći reprezentativni uspjesi Hrvatske i ranije Jugoslavije u kojoj su hrvatski igrači činili okosnicu.
Posebno su izdvojeni klubovi s najvećom tradicijom koji su osvajali naslove europskih prvaka, a to su Jug, Mladost, Jadran i POŠK. Igrači i treneri koji su obilježili pojedine generacije zasebno su predstavljeni, a na izložbi je prikazan i razvoj ženskog vaterpola u Hrvatskoj. Temelj razvoja nekog sporta je adekvatna infrastruktura, pa se na izložbi moglo vidjeti gdje se sve nekada igrao vaterpolo, u kakvim uvjetima, kako su nastajali prvi bazeni i kada se počeo igrati u zatvorenim plivalištima što je omogućilo njegov razvoj na vrhunskoj razini.
Izložba je svečano otvorena ispred splitskog HNK-a, a za vrijeme trajanja prvenstva bila je postavljena u Spaladium Areni. Izložbu su otvorili Renato Živković, glavni tajnik Hrvatskog vaterpolskog saveza i Danira Bilić, ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja, a s nekoliko riječi obratio se i jedan od naših najtrofejnijih vaterpolista Perica Bukić, direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza.
Autori izložbe su Petra Husain Pustaj i Marijan Sutlović, kustosi Hrvatskog športskog muzeja te Dean Bauer iz Sportskih novosti, a dizajner izložbe bio je Zoran Jurić. Izložba će biti trajno postavljena u prostorima Splitskog saveza športova.
U Kristalnoj dvorani hotela Hilton u Podgorici svečano je obilježena 15. obljetnica prijama Crnogorskog olimpijskog odbora/komiteta (COK) u međunarodnu olimpijsku obitelj. Dogodilo se to 2007. godine, na sjednici MOO-a u Guatemali.
Slaveći olimpijske vrijednosti, izvrsnost, prijateljstvo i poštovanje, COK je okupio predstavnike Europskih olimpijskih odbora (EOO), 20 nacionalnih odbora europskih država, ministre u Vladi Crne Gore, predstavnike diplomatskog zbora, predstavnike nacionalnih sportskih saveza, crnogorskih medija i
Pekingu 2008., do osvajanja prve medalje - crnogorske ženske rukometne reprezentacije, imali ste nevjerojatno putovanje. Ovog ljeta bili smo svjedoci velikog uspjeha vaših sportaša - sedam medalja na MI te medalja na EP u atletici. Crna Gora je 2019. godine s velikim uspjehom bila domaćin Igara malih država Europe, najvećeg višesportskog događaja u povijesti vaše zemlje. Pokazali ste europskoj olimpijskoj obitelji što se može postići kada postoji jedinstvo, suradnja i zajednička vizija! Prepoznavajući sportske zvijezde u našoj sredini i želeći im na simboličan način zahvaliti, COK je krajem prošle godine utemeljio zvanje „ambasadori crnogorskog
najveće zvijezde crnogorskog sporta, bivše i sadašnje olimpijce, kao i partnere i prijatelje krovne sportske organizacije u Crnoj Gori. Na početku svečanosti nazočnima se obratio predsjednik COK-a Dušan Simonović koji je, između ostaloga, rekao: - Naša država je bila i ostala neiscrpan izvor talenata. Uz posvećenost misiji širenja olimpijskih ideja i poruka, na nama iz COK-a je bilo i bit će da poboljšavamo uvjete da svoj dar pretvore u klasu, da ih pratimo, usmjeravamo, podržavamo... Nedavni nastupi naših sportaša na Mediteranskim igrama, Marije Vuković na Europskom atletskom prvenstvu i košarkaša na Eurobasketu, energija koju su isijavili, odlučnost, karakter, samopouzdanje, potvrda su koliko i kako možemo. Nakon predsjednika Simonovića, goste je pozdravio ministar sporta i mladih u Vladi Crne Gore Vasilije Lalošević, koji je istaknuo odličnu suradnju resornog ministarstva i nacionalnog olimpijskog odbora te najavio skoru izgradnju Olimpijske kuće i muzeja u Podgorici, kao i punu podršku svim budućim aktivnostima COK-a. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Thomas Bach videoporukom je čestitao važnu obljetnicu COK-u, istaknuvši odličnu suradnju MOO-a i COK-a i prisjetivši se i odlične organizacije Igara malih država Europe 2019. godine u Crnoj Gori, najvećeg i najznačajnijeg višeportskog događaja ikad organiziranog na crnogorskom tlu. U ime EOO-a, svečanosti su, između ostalih, nazočili i predsjednik Spyros Capralos i glavni tajnik Raffaele Pagnozzi. Predsjednik EOO-a Capralos čestitao je domaćinu 15. godišnjicu samostalnog djelovanja: - Od vašeg prvog samostalnog nastupa, na OI u
Zajednička fotografija predstavnika EOO-a (gore) i glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač predaje poklon predsjedniku COK-a Dušanu Simonoviću (desno)
sporta“ za izuzetnu promociju crnogorskog sporta u svijetu. Tu titulu prvi su ponijeli crnogorski nogometni reprezentativci Stevan Jovetić i Stefan Savić te NBA zvijezda iz Chicago Bullsa Nikola Vučević. Obilježavajući 10. godišnjicu prijama u MOO, COK je 2017. ustanovio posebno priznanje „Zlatna zvijezda crnogorskog sporta“, za ukupan odnos, rad i promociju olimpizma i njegovih vrijednosti. Ovogodišnja nagrada otišla je u ruke Zlatnih lavica, crnogorskoj ženskoj rukometnoj reprezentaciji koja je 2012. osvojila olimpijsko srebro i europsko zlato. U ime reprezentacije priznanje je primila kapetanica tog sjajnog naraštaja Maja Savić Tijekom svečanosti prikazana je i skraćena verzija dokumentarnog filma, posvećenog 15. godišnjici COK-a. Autor je istaknuti filmski režiser Nikola Vukčević I Hrvatski olimpijski odbor (HOO) pridružio se čestitkama sportskim prijateljima iz COK-a. Proslavi su nazočili čelnik HOO-a Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša Krajač te direktor Ureda za marketing Ranko Ćetković. Tom prigodom Krajač je uručio predsjedniku COK-a Dušanu Simonoviću prigodni dar HOO-a, skupa s plaketom koja predstavlja i zahvalnicu za izvrsnu suradnju dvaju nacionalnih olimpijskih odbora u prošlih 15 godina. COK je bio domaćin i drugog ovogodišnjeg sastanka neformalne skupine nacionalnih olimpijskih odbora Srednje i Jugoistočne Europe (Central and South East Europe National Olympic Committees - CSEENOC) koja okuplja predstavnike 18 država, a i na toj sjednici u Budvi sudjelovalo je hrvatsko izaslanstvo u istom sastavu. (cok/hoo)
Usklopu obilježavanja Hrvatskog olimpijskog dana (HOD), u Rijeci i na Platku održane su demonstracije u ukupno 17 sportova. Na Kantridi su tako predstavljeni vodeni i borilački sportovi, kao i gimnastika.
U Rijeci je, nakon podizanja zastave na Korzu, započeo “festival sporta i mladosti” na Bazenima Kantrida, a na Platku je u velikom stilu završen Festival sportske rekreacije 2022. HOD na Platku započeo je svečanim podizanjem olimpijske zastave te intoniranjem olimpijske himne nakon koje su prigodne riječi okupljenima uputili predsjednik Saveza sportske rekreacije “Sport za sve” PGŽ Mladen Pokrajčić, izaslanica župana Primorsko-goranske županije i tajnica Zajednice sportova PGŽ-a Katja Luketić te u ime HOO-a direktor Ureda za programe sporta na lokalnoj razini Hrvoje Balen. Okupivši veliki broj sudionika, festival je još jednom potvrdio kako je nukleus promocije i realizacije rekreacijsko-sportskih događanja na ovom području. Predvođeni voditeljskim bravurama Dražena Turine Šajete, te ritmom kojeg je tijelom cijelog događanja davao DJ Luca Montecchi, sudionici su se uključivali u programe po svom ukusu i mogućnostima. Nakon zagrijavanja pod vodstvom popularnog Mario Mlinarić, na svoje su rute krenuli nordijski hodači, planinari i biciklisti. Igrala se odbojka na pijesku, košarka, šah, rukomet, a brojni su se uključili i u atletiku te streličarstvo, okušali su se u jahanju konja, dok je posebno atraktivna bila prezentacija skijaškog trčanja. Na posebnim punktovima su se predstavili i Društvo Crvenog križa PGŽ-a, Hrvatski zavod za javno zdravstvo programom “Živjeti zdravo”, a Hrvatska olimpijska akademija je održala olimpijske radionice za djecu. GSC Platak je ponudio “Dan otvorenih vrata” pa su svi zainteresirani po promotivnim cijenama uživali u korištenju sportskih terena, vožnji bicikla i autića na pedale, skakanju na trampolinu, disk golfu i tubingu. Veliki finale bio je MM Trening Marija Mlinarića, u kojem su sudjelovali brojni vježbači svih generacija pristigli iz cijele Hrvatske, te je ovim treningom spušten zastor na ovoljetni Festival sportske rekreacije koji je privukao nekoliko tisuća sudionika, kako na morskim tako i na gorskim programima. Predsjednica Riječkog sportskog saveza Dorotea Pešić Bukovac istaknula je kako su proslavom HOD-a na Kantridi do izražaja došli i iznimno zdravi vodeni sportovi kao mamac za one najmlađe.
Europski olimpijski odbor raspisao je natječaj za prijedlog maskote Europskih igara koje će se održati 2023. u Krakovu i Malopoljskoj. U natječaju su mogla sudjelovati djeca u dobi od 5 do 15 godina, a uključili su se talentirani zagrebački “vrtićanci” DV Grigora Viteza uz pomoć odgojitelja te učenici zagrebačke srednje Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju, pod stručnim vodstvom profesora. Svi su nas oduševili trudom, talentom i maštovitošću.
... “Jedrite uz Rotary za Zakladu hrvatskih športaša” održane u sklopu 91. Mrduje. Naši top jedriličari otkrili su nam najveći izazov u jedrenju s posadama bez iskustva, a vrhunski sportaši podijelili su s nama dojmove privremenog prelaska s “kopnenih” individualnih, na vodene, ekipne sportove AMATERSKA POSADA
Moje prvo iskustvo na jedrilici tipa ClubSwan 36 bilo je sjajno! Posada mi je bila potpuno ženska ekipa bez iskustva u jedrenju, ali timski rad je bio na vrhunskom nivou, pa smo imale i super rezultat. A moram priznati da smo se i odlično zabavile, pa se nadam pozivu i nagodinu.
PALMA ČARGO, jedriličarka
Sjajna prilika za dobro djelo i druženje, ali i da brat Anđelo i ja provjerimo koliko nas motorika sa suhog, čvrstog terena služi na valovima (smijeh). Bilo je top!
BARBARA MATIĆ, džudašica
Jedrenje na krstašima (jedrilicama) sa starim prijateljima bio je baš gušt, posebno s onima koje sam imao priliku upoznati s mojim omiljenim sportom. Uz to, uvijek mi je zadovoljstvo i čast sudjelovati u nekoj humanitarnoj akciji.
Kada te netko bodri, motivacija raste. Zato smo pripremili posebnu ponudu za sve sportaše – profesionalce, rekreativce i amatere. → Provjeri više na www.allianz.hr/sport
