Olimp 57 - prosinac 2015. by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 57 / prosinac 2015. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Valentina Gustin

Veliki dan hrvatskog športa

DRUŠTVO I ŠPORT Genetski poboljšani športaši

OLIMPIJSKE LEGENDE: Luko Vezilić

ŽENE I ŠPORT: Istanbulska konvencija

Brže, više, jače

uz Crodux MaxPower. Najbolji biraju najbolje.

www.crodux-derivati.hr

Sadržaj

Sandra Perković i Giovanni Cernogoraz Fotografija: Damir Senčar

Veliki dan hrvatskog športa Pogled prema Riju

Prilog Povijest hrvatskog športa

Olimpijske nade Valentina Gustin

Društvo i šport Genetski poboljšani sportaši

Olimpijske legende Luko Vezilić

Znanost i šport Sinergija športa i zdravstva

MOO Izbor domaćina za OI

Nastanak modernog športa Biatlon

Športska terminologija Od goalballa do bacanja čunja

Broj 57 / prosinac 2015. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Valentina Gustin

DRUŠTVO I ŠPORT Genetski poboljšani športaši

OLIMPIJSKE LEGENDE: Luko Vezilić

Veliki dan hrvatskog športa

Olimp 4

ŽENE I ŠPORT: Istanbulska konvencija

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

i šport 54 Žene Istanbulska konvencija

56 Internet Športska medicina 60 Publicistika Hrvatske športašice na Olimpijskim igrama Olimpa do Olimpa 62 Od Međunarodna izložba športske fotografije

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Denona d.o.o. Marina Getaldića 1 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

kao i obično, kraj godine rezerviran je za podvlačenje crte, svođenje računa i zaključaka. Kad se to radi s hrvatskim športom, svaki put iznova prepuni smo razloga za zadovoljstvo. Pa je tako bilo i na izmaku 2015. godine. Brojke često puno toga govore, pa ih nikako ne treba preskočiti. Naši su športaši tijekom 2015. na 671 održanom natjecanju (svjetska i europska prvenstva, svjetski i europski kupovi, Europske igre i druga službena međunarodna natjecanja) osvojili čak 382 medalje – 116 zlata, 128 srebra i 138 bronci te zabilježili još 390 plasmana od četvrtog do osmog mjesta. Brinuli smo se o sto olimpijaca u Projektu OI Rio (40 evidentnih), o njih sedamnaest u Projektu Pjongčang gdje će se 2018. održati Zimske olimpijske igre, o 266 športaša u Razvojnim programima te o 59 trenera u Razvojnim programima za trenere, što sve zajedno čini brigu o gotovo 450 športaša i trenera. Realizirali smo 22 programa Aktivne zajednice, te 24 programa „Od športske škole do Olimpijskih igara“. Održali smo 14. Olimpijski festival dječjih vrtića u 47 gradova uz prisustvo Glavni tajnik Hrvatskog 15.823 djece koja se, eto, uče sportu već u toj dobi, susrećući se olimpijskog odbora tako prvi put s nazivima kao što su olimpijac, Olimpijske igre, Secretary General of the olimpijske vrijednosti… Croatian Olympic Committee Na zadnjim Igrama u Londonu osvojili smo rekordnih šest odličja (tri zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu). Na Igrama Josip Čop, dipl. oec. u Riju koje su pred vratima prognoziraju nam još veći broj medalja. Bilo bi to, naravno, izvanredno, ali osobno bih bio sretan da ponovimo londonski broj medaljaša... Nadam se da će u dolazećoj godini biti više razumijevanja za šport, što znači i više novaca, jer bjelodano je da se radi o djelatnosti koja najviše i najbolje promovira Republiku Hrvatsku. Nužno je da našim športašima omogućimo uvjete rada barem približne onima kakve imaju športaši u većini zemalja u okruženju. U ime stručnih službi HOO-a, športašima, trenerima i svima ostalima koji vole šport, kao i svim čitateljima Olimpa, želim sretnu i uspješnu 2016. godinu.

As usual, the end of the year is booked for drawing the line, reckoning and conclusions. When this is applied to Croatian sports, once and again we have many reasons to be satisfied. Therefore, the same happened at the end of 2015. The figures often speak a lot, and they cannot be skipped. During 2015, our athletes have participated at 671 competitions (European and World Championships, World and European Cups, European games and other official international competitions), they have won even 382 medals - 116 gold, 128 silver and 138 bronze medals and achieved more than 390 placements in positions from fourth to eighth place. We were taking care of hundred Olympians in the Rio Olympics Project (40 evident), seventeen of them in the Pyeongchang Project, the place where the Winter Olympics shall take place in 2018, of 266 athletes in the Development programs and of 59 coaches in the Development programs for coaches – altogether of almost 450 athletes and coaches. We have realized 22 Active community programs and 24 programs “From sports school up to the Olympics”. We have held the 14th Kindergarten Olympic Festival in 47 cities in the presence of 15,823 children who are practicing sports already at that age, providing them thus the first touch with terms such as Olympic, Olympics, Olympic values... At the last Games in London, we have won a record six medals (three gold, two silver and one bronze medal). Concerning the Olympics in Rio that are ahead of us, people predict us an even larger number of medals. Of course, it would be excellent, but I would be very, very happy to repeat the number of medalist from London… I hope that in the upcoming year there will be more understanding for sports, which means more money, because it is clear that this is an activity that promotes Croatia the most and in the best way. It is essential to provide to our athletes the working conditions at least similar to those that the athletes in most countries around us have. On behalf of the professional services of the Croatian Olympic Committee, I wish all the athletes, coaches and everyone who loves sports, as well as all the readers of Olimp, a happy and successful 2016. Olimp 5

Veliki dan hrvatskog športa

Sandra Perković četvrti put, Giovanni Cernogoraz drugi P

redolimpijska 2015. godina bila je iznimno uspješna za hrvatski šport i to u teškim okolnostima financijske neimaštine, no pravi izazovi čekaju u olimpijskoj 2016. kada će u dalekom i lijepom Rio de Janeiru na kušnji biti rekordnih šest medalja iz Londona. U tom svjetlu, Hrvatski olimpijski odbor proslavio je na svečanosti u zagrebačkome hotelu Westin svoj Veliki dan, a već po tradiciji, dodijeljene su i nagrade za najuspješnije športaše, ekipu, momčad, posadu, par ili štafetu, za najboljega trenera i promicatelja Hrvatske u svijetu, te godišnje nagrade za životno djelo “Matija Ljubek”, Nagrada za fair-play i Trofej MOO-a. - Ovo je bila uspješna godina u kojoj su hrvatski športaši zabilježili uistinu izvrsne rezultate koje nas čine ponosnim. No, sljedeće godine, olimpijske, sve vas športaše, trenere i dužnosnike očekuje čak 765 nastupa na velikim međunarodnim natjecanjima. Eto, već u siječnju su na programu europska prvenstva u rukometu i vaterpolu, pa olimpijske kvalifikacije za naše odbojkašice, u lipnju je nogometni Euro i još puno natjecanja. Naravno, špica su OI u Brazilu, a ja svakako očekujem da broj od sadašnjih 100 evidentnih olimpijskih kandidata za Rio dodatno naraste. Rio je vaš i naš zajednički cilj - rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša. Glavni tajnik HOO-a Josip Čop osvrnuo se na proteklu godinu u kojoj su Olimp 6

Sandra Perković i Giovanni Cernogoraz

Piše: ROBERT ŠALINOVIĆ Snimio: DAMIR SENČAR (HINA)

Predolimpijska godina bila je i te kako uspješna, naši su športaši blistali širom svijeta, pa je Veliki dan hrvatskog športa sve ispunio ponosom. No, vremena za slavlje nema puno – već se odbrojavaju dani do Rija...

naši sportaši nastupili na 153 svjetska te 165 europskih prvenstava, na 109 svjetskih i 53 europska kupa, na Europskim igrama, te na još 191 natjecanju u zemlji i inozemstvu. Brojevi o uspjesima su egzaktni: - U 2015. godini hrvatski športaši su osvojili 117 zlatnih, 128 srebrnih i 138 brončanih odličja na velikim športskim natjecanjima. U razvojnim programima imali smo 266 športaša, od čega 98 športaša u projektu za Olimpijske igre u Riju, pri čemu je 40 njih već osiguralo nastup, te još 18 športaša u programu za Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu 2018. Ponosni smo na brojku od 439 korisnika naših razvojnih programa, a nadamo se da ćemo u sljedećoj godini, uz pomoć državnih institucija, koja je ove godine izostala, omogućiti našim športašima optimalne uvjete da se konkuretno bore za što bolje rezultate. Uz nadu da ćemo u Riju ostvariti barem šest medalja, koliko smo osvojili na zadnjim Igrama u Londonu - kazao je Čop . Sandra Perković je četvrti put zaredom proglašena najuspješnijom športašicom po izboru HOO-a, pa su sad ispred nje samo legendarna Janica Kostelić (koja je sedam puta bila najbolja), te Blanka Vlašić s pet naslova. Nagradu je Sandra zaslužila osvajanjem srebrnog odličja na Svjetskom atletskom prvenstvu u Pekingu, te ukupnom pobjedom u poretku Dijamantne lige gdje je doslovce “pomela” konkurentice sa šest pobjeda i jednim drugim mjestom. Disk je opet letio preko 70 metara, a godina bi za 25-godišnju Za7 Olimp

Veliki dan hrvatskog športa

NAGRADE MATIJA LJUBEK IVAN KRALJ Bivši športaš i vrsni športski dužnosnik hokeja na travi

Perica Bukić i Ivan Blažičko

van Kralj rodio se 22. rujna 1929. u Svetom Ivanu Zelini. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Vrsni je športski dužnosnik i međunarodni sudac u hokeju na travi. Jedan je od utemeljitelja Hokej kluba Zelina 1955. godine, čiji je danas počasni predsjednik. Osnivanjem kluba kao sekcije unutar Društva za tjelesni odgoj Partizan iz Zeline, otvorio je put brojnim mladim športašima za bavljenje ovim športom i sam osobno igrajući za klub kao vratar sve do 1975. kada preuzima dužnost klupskog tajnika. Tu je dužnost obnašao gotovo dvadeset godina, od 1975. do 1993., marljivo skupljajući i čuvajući arhivsku građu Kluba koji danas ima važnu ulogu u promicanju hrvatskog športa. Godine 2005. Klub ga bira za doživotnog počasnog predsjednika. U uspješnoj dužnosničkoj karijeri, Ivan Kralj obnašao je dužnost tajnika Saveza za fizičku kulturu Općine Zelina, člana Izvršnog odbora Hokejskog saveza Hrvatske, te člana Izvršnog odbora i potpredsjednika Hokejskog saveza Jugoslavije. Uz to bio je i član Izvršnog odbora Hrvatskog saveza sportova. Ivan Kralj bio je i savezni sudac ondašnje države u hokeju na travi (od 1979. do 1991. godine). Poseban doprinos dao je organizaciji i uspjehu VIII. mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, gdje je obnašao dužnost zamjenika predsjednika Odbora za hokej na travi. Vrsni športski dužnosnik Ivan Kralj, ostavio je veliki trag i u publicističkom radu. Bilježio je i sačuvao, od samog osnutka Kluba 1955. godine, sve podatke o svim utakmicama, službenim natjecanjima, turnirima, stvarajući tako vrlo značajnu dokumentaciju, što je bila podloga za izradu klupske monografije u listopadu 2015. godine. Kao vanjski suradnik surađivao je s dnevnim listom „Sportske novosti“ i drugim periodičkim i tjednim tiskovinama. Osim hokeja na travi, Ivan Kralj dao je veliki obol osnivanju teniskog i kuglačkog kluba u Svetom Ivanu Zelini i njihovom uspješnom razvoju do danas. Ivan Kralj odlikovan je 1980. godine Ordenom Republike s brončanim vijencem za zasluge u sportu.

Edis Elkasević i Nikola Bralić

GRAĐANSKI NOGOMETNI KLUB DINAMO - Nogometna škola

grepčanku bila savršena da se u Pekingu nije pojavila Kubanka Denia Caballero, koja je jedina imala dulji hitac od Sandre. Priliku za uzvrat naša će diskašica imati sljedeće godine na Olimpijskim igrama u Riju gdje brani zlato iz Londona. ast i je a etvrtu o inu zaredom dobivam nagradu HOO-a. Sljedeće godine su Olimpijske igre i tamo idem braniti zlato. Sebi samo želim da ostanem zdrava, a nadam se da će i ostali hrvatski športaši u Riju oboriti rekorde u broju nastupa i medaljama kazala je vrlo elegantna Sandra Perković, zablistavši na ovoj tradicionalnoj dodjeli priznanja. Giovanni Cernogoraz po drugi je put laureat HOO-a u kategoriji najboljeg športaša, a prvi put je nagrađen nakon osvajanja olimpijskog zlata u trapu u Londonu 2012. godine. Cernogoraz je ostao među najboljima na svijetu u zahtjevnoj streljačkoj disciplini, pobijedivši ove godine na finalu Svjetskog kupa u Nikoziji i to nakon raspucavanja, a u kolovozu je osigurao i olimpijsku vizu za Rio. Strijelac iz Novigrada ove je godine imao veliku konkurenciju, s obzirom na to da su naslove europskih prvaka osvajali gimnastičar Marijo Možnik, boksač Filip Hrgović, jedriličar Ivan Kljaković-Gašpić i veslač Damir Martin. Olimp 8

ogometna škola GNK Dinamo ustrojena je u prosincu 1957. godine. Osnovni zadatak joj je razvoj mladih darovitih nogometaša što potvrđuju vrhunska imena svjetskog nogometa kao što su reprezentativci Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Luka Modrić, Mateo Kovačić i mnogi drugi. Nogometna škola imala je ključnu ulogu u razvoju velikih Dinamovih momčadi u osamdesetima i 2000-ima, a od osnutka svakodnevno se radi kontinuirano sa više stotina djece pod paskom uspješnih trenera i nekadašnjih reprezentativaca među kojima su ugledna imena hrvatskog nogometa - Milan Antolković, Marijan Vlak, Mirko Bazić, Stjepan Lamza, Krasnodar Rora, Ilija Lončarević, Marko Mlinarić i drugi. Kroz nogometu školu GNK Dinamo prošli su mnogi značajni reprezentativci Jugoslavije/Hrvatske: Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Josip Kuže, Marijan Vlak, Niko Kranjčar, Luka Modrić, Mateo Kovačić, Dejan Lovren, Vedran Ćorluka, Eduardo de Silva, Tin Jedvaj, Alen Halilović... Kvalitetan stručni rad s mladima stvarao je igrače velikih dometa. Od izvanrednog rezultata kao što je osvajanje Svjetskog prvenstva mladih reprezentacija u Čileu 1987. hodine, stvorena je osnova za velike uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije poput brončane medalje na SP 1998. u Francuskoj. Juniori proizašli iz ove škole nogometa bili su pet puta prvaci Jugoslavije i dva puta pobjednici Kupa uz nebrojeno puno uspjeha svih uzrasta u prvenstvima Hrvatske. Godine 2013. osvojen je međunarodni Nike Premier Cup (neslužbeno klupsko Svjetsko prvenstvo) uz pobjedu na Old Traffordu, nad Milanom. Novo poglavlje u radu škole započinje 2008. godine, kada voditelj postaje dr. Romeo Jozak, kineziolog, danas instruktor UEFE i član Komisije za omladinski i amaterski nogomet, a koji donosi najveća dostignuća iz znanstvene i stručne prakse u radu s mladima. Škola inače organizira i međunarodni nogometni turnir „Mladen Ramljak“ za igrače mlađe od 18 godina, na kojem sudjeluju brojni europski klubovi, a organizira i trening kampove za mlade igrače izvan Hrvatske. Danas nogometna škola GNK Dinamo ima 11 momčadi u stalnim natjecanjima više uzrasnih kategorija. U školi trenira 220 registriranih igrača te 200 članova otvorene škole u kojoj su djeca od 5 do 12 godina. S darovitim mladim nogometašima i djecom radi 37 trenera različite specijalizacije. Škola nogometa GNK Dinamo nastavlja u kontinuitetu potvrđivati svoja visoka dostignuća. Tako je juniorska momčad dobila priliku igrati u novoutemeljenoj europskoj Ligi prvaka za mlade momčadi, a dosadašnji uspjesi u igri s vršnjacima iz najkvalitetnijih klubova Europe pokazuju njihove velike potencijale. Odluku o dobitnicima donio je Ocjenjivački sud u sastavu: predsjednica Tamara Boroš, te članovi Klaudija Klikovac-Bubalo, Danira Bilić, Igor Jukić, Slobodan Gračaković, Danko Radić, Boško Lozica te zamjenici članova Branko Zorko i Suzana Skoko.

ERNA HAWELKA RAĐENOVIĆ Olimpijka, vrhunska hrvatska športašica i športska dužnosnica

ROMANO BAJLO Olimpijac, vrhunski hrvatski veslač i trener

rna Hawelka Rađenović rodila se u Zagrebu 19. rujna 1944. godine. Diplomirala je na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek biologija, te 1968. stekla zvanje diplomiranog inženjera biologije. Godine 1989. diplomirala je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu sa specijalizacijom ženske športske gimnastike pod mentorstvom prof.dr.sc. Tatjane Šadura. Sve do 2007. godine bila je stalni vanjski suradnik ovog Fakulteta kao predavač na katedri športske gimnastike. Erna se aktivno bavila i skijanjem sudjelujući u Hrvatskom zboru trenera i učitelja skijanja, koreografijom kazališnih predstava, osobito opera, te novinarstvom pišući kao vanjski suradnik za dnevni list Sportske novosti. Za vrijeme školovanja bavila se športskom gimnastikom i vrlo brzo je, kao članica Gimnastičkog kluba Zagreb, postizala odlične rezultate postavši prvakinjom Hrvatske. Godine 1963. godine prvi put je nastupila za reprezentaciju Jugoslavije te je do 1974. godine bila stalni član državne izabrane reprezentacije s ukupno 48 nastupa. Punih deset godina na seniorskim prvenstvima tadašnje države od 1963. do 1973. osvaja jedno od odličja u višeboju. Erna Hawelka Rađenović sudionica je svjetskih prvenstava u gimnastici 1966. u Dortmundu i 1970. u Ljubljani, sa 68. i 50. mjestom u sveukupnoj konkurenciji. Sudionica je tri europska prvenstva - 1965. godine u Sofiji gdje je bila 11. na tlu, 1967. godine u Amsterdamu kada je bila 12. na ručama te u Minsku 1971. Godine 1971. nastupila je na Svjetskom kupu prvaka u Miami Beachu gdje je osvojila brončanu medalju na ručama. Iste godine sudjeluje na Mediteranskim igrama u turskom Izmiru i osvaja dvije srebrne medalje, a bila je u finalima na sve četiri sprave. Godine 1972. nastupila je na Olimpijskim igrama u Münchenu i osvojila 52. mjesto u sveukupnoj konkurenciji. Nastupala je i na brojnim drugim međunarodnim turnirima pretežito osvajajući zlatna odličja u višeboju. Od 1974. godine Erna radi sa ženskim mlađim kategorijama u Gimnastičkom društvu Zagreb koje su već 1975. godine postigle značajan uspjeh. Početkom 1980. godine, osniva Gimnastički klub „Novi Zagreb“, u kojemu radi i danas s početnim i mlađim dobnim kategorijama, a od 2002. obnaša i dužnost predsjednice Kluba. Osim toga, Erna je bila i član Ženske tehničke komisije Hrvatskog gimnastičkog saveza. Obnašala je i dužnost nacionalnog gimnastičkog suca, a do 1994. bila je i međunarodna gimnastička sutkinja. Bila je i članica Izvršnog odbora Zagrebačkog gimnastičkog saveza i predsjednica od 2003. do 2007. godine, a od 2011. godine članica je Nadzornog odbora Hrvatskog gimnastičkog saveza. Erna Havelka Rađenović bila je članica Organizacijskog odbora VIII. mediteranskih igara u Splitu 1979., ujedno i koreograf jedne od točaka svečanosti otvaranja ove značajne športske manifestacije kojoj je Hrvatska bila domaćin. Svoje organizacijsko iskustvo i darovitost iskazala je i kao članica organizacijskih odbora Svjetskog gimnastičkog kupa 1982. godine u Zagrebu te Univerzijade 1987. u Zagrebu. Za 25 godina aktivnog rada u gimnastičkom športu, 1989. godine dobila je Nagradu grada Zagreba. Erna Hawelka Rađenović je 2009. godine dobila godišnju Državnu nagradu za šport „Franjo Bučar“, a 2013. i Nagradu „Franjo Bučar“ za životno djelo.

omano Bajlo rodio se 16. ožujka 1946. godine u Zadru. U Rijeci je 1979. godine diplomirao na Pedagoškoj akademiji gdje je stekao zvanje nastavnika tjelesne kulture, a na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, zvanje trenera. Član Veslačkog kluba Jadran iz Zadra postao je u travnju 1964. godine. Bajlo je bio šest puta prvak Jugoslavije i četiri puta viceprvak. Sudionik je i Olimpijskih igara 1972. godine u Münchenu, a nastupio je na više svjetskih prvenstava u veslanju. Tijekom karijere jedno vrijeme je veslao i za Veslački klub Mornar iz Splita. Romano Bajlo 1975. prestaje s aktivnim veslanjem i započinje s trenerskim radom koji traje sve do 2011. godine, kada odlazi u mirovinu. Bio je trener u Veslačkom savezu Jugoslavije, a potom i u Hrvatskom veslačkom savezu. Na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni obnašao je dužnost direktora hrvatske veslačke reprezentacije. Veslači koji su stasali pod trenerskim vodstvom Romana Bajle osvojili su brojne medalje na svjetskim i europskim prvenstvima, mediteranskim igrama, kao što je olimpijac Branimir Vujević, brončani iz osmerca u Sydneyu 2000. godine. Na prvenstvima Jugoslavije i Hrvatske, veslači Jadrana predvođeni trenerom Romanom Bajlom, njih preko 400, osvojili su 174 naslova prvaka u raznim kategorijama i disciplinama, od kadeta do seniora. Kada je 1975. počeo raditi kao trener, pokrenuo je gotovo masovni dolazak zadarske djece u Veslački klub Jadran, pa je tako kroz klupsku školu veslanja prošlo preko 6000 zadarske djece. Za svoj rad u športu dobio je brojna priznanja od kojih izdvajamo Grb Grada Zadra 1993., Nagradu Grada Zadra 1968. i 1996., Nagradu za životno djelo Grada Zadra 2012. te druga brojna priznanja u hrvatskom veslanju.

ANTE NAKIĆ Vrhunski vaterpolski trener

nte Nakić rodio se 8. siječnja 1942. u Šibeniku. Diplomirao je na Pravnom fakultetu 1966. godine, a na Fakultetu za fizičku kulturu, danas Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1977. stekao zvanje vaterpolskog trenera. Vrhunski je vaterpolski trener pune 44 godine velikog međunarodnog ugleda. Poliglot je i iznimni zaljubljenik u ovaj šport u kojem je kao vaterpolist igrao samo za matični VK Šibenik i to od 1957. do 1966. godine. Trenersku karijeru započeo je 1966. kao trener Vaterpolskog kluba Šibenik, koja je trajala sve do 2010. Nakon rada u Šibeniku (do 1977.), od 1978. do 1980. trener je Olympiacosa u Grčkoj. Iste 1980. trenira vaterpoliste Biograda. Potom je 1981. trener omladinske reprezentacije Jugoslavije i Brodograditelja iz Betine. Nakon toga postaje izbornik reprezentacije Jugoslavije koju vodi od 1982. do 1984. godine. Od 1984. do 1999. ponovno je u Grčkoj, najprije kao trener Hiosa, a od 1985. do 1990. Glyfada. Godine 1990. Grci ga biraju za izbornika reprezentacije koju vodi do 1994. Od 1995. do 1998. ponovno je trener Olympiacosa, a od 1998. do 1999. preuzima Halkide. Nakon odlaska iz Grčke, od 2000. do 2002. izbornik je reprezentacije Irana, a potom je 2003. u Saudijskoj Arabiji gdje vodi momčad Quadisa. Od 2004. do

2005. godine ponovno je izbornik iranske reprezentacije, a od 2007. do 2009. izbornik je slovačke reprezentacije, da bi ponovno u Saudijskoj Arabiji preuzeo momčad Quadisa Al Khobar. Kao trener vodio je reprezentaciju Grčke na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. S reprezentacijama nastupao je na više svjetskih i europskih prvenstava, mediteranskim igrama, FINA kupu, svjetskom i europskom juniorskom prvenstvu, Azijskim, Islamskim i Balkanskim igrama, kao i na više natjecanja klupskog Kupa europskih prvaka, Kupa kupova i Mediteranskom kupu. Kao trener Glyada i Olympiacosa osvojio je šest prvenstava i četiri kupa Grčke. Na Mediteranskim igrama u Casablanci osvojio je zlatnu, a u Ateni brončanu medalju. U Saudijskoj Arabiji s Quadiom osvojio je prvenstvo države. Sudjelovao je na brojnim seminarima diljem svijeta, a na nekoliko njih bio je i predavač. Hrvatski olimpijski odbor 1991. godine imenovao ga je jednim od 59 poklisara mlade hrvatske države, hrvatskog športa i Hrvatskog olimpijskog odbora.

9 Olimp

Veliki dan hrvatskog športa

Antun Vrdoljak i Sandra Čorak

Janko Goleš i Boško Lozica

Cernogoraz se s dva naslova najuspješnijeg pridružio Goranu Ivaniševiću, Zoranu Primorcu, Milošu Miloševiću i Duji Draganji, dok je Ivica Kostelić najnagrađivaniji s pet godišnjih nagrada. - U Riju ću dati sve od sebe, ali puno teže je braniti nego osvojiti. Ova nagrada će mi biti dodatni poticaj - kazao je Cernogoraz. Naslov najbolje o a i pripao je hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji koja se u 2015. godini može pohvaliti naslovom svjetskih doprvaka i drugim mjestom u Svjetskoj ligi. Vaterpolisti su na Svjetskom prvenstvu u ruskom Kazanju u finalu poraženi od Srbije, kojoj mogu uzvratiti na predstojećim Olimpijskim igrama u Riju, gdje naši brane naslov olimpijskih pobjednika. Najuspješnija ženska športska ekipa u protekloj godini je kuglačka reprezentacija u sastavu Ana Bacan, Milana Pavlic, Ines Hasić, Ana Jambrović, Nataša Ravnić-Gašparini, Ines Maričić, Marija Zver, Ljiljana Peroš, Snježana Kramar i Katarina Zajec, koja je osvojila na Svjetskom kuglačkom prvenstvu u Njemačkoj osvojile zlatno odličje. Naše kuglašice su u polufinalu sa 6-2 bile bolje od Čehinja, da bi u finalu srušile 3624 čunja, 132 više od Nijemica, te s dominantnih 7-1 stigle do naslova. Nagrada u kategoriji najbolje štafete, para ili posade, očekivano je otišla Olimp 10

veslačima Martinu i Valentu Sinkoviću, svjetskim prvacima i apsolutnim svjetskim vladarima discipline dvojac na pariće. Braća Sinković su na francuskom jezeru d’Aiguelebelette suvereno došli do naslova svjetskih prvaka, ukupni su pobjednici Svjetskog kupa osvojivši prestižne regate u Vareseu i Luzernu. Valenta (27) i Martina (26) sljedeće godine očekuje lov na olimpijsko zlato, a svi inozemni športski stručnjaci smatraju ih najvećim favoritima za pobjedu u Riju. Spre a o se za Rio svjesni smo svoje kvalitete i forme, a to potvrđuju i naša dva zlata na svjetskim prvenstvima. U zadnje dvije godine nismo izgubili utrku i znamo da smo svima već dosadni, ali neka se iz te dosade rodi zlato u Riju - rekao je Martin Sinković. Nagrada za najboljega hrvatskoga trenera pripala je veslačkom stručnjaku Nikoli Braliću i atletskom treneru Edisu Elkaseviću. Elkasević je zaslužan za uspjehe Sandre Perković i pokazao se pravim nasljednikom preminule legende Ivana Ivančića, dok je Bralić za svoj rad s braćom Sinković proglašen i za najboljega trenera u izboru Međunarodnog veslačkog saveza. a najveće pro icatelja Hrvatske u svijetu izabrana je hrvatska nogometna reprezentacija, čiji članovi nastupaju u najvećim europskim klubovima, a nagradu je primio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker. Posebno priznanje HOO-a pripalo je „Sportskim novostima“, jedinom hrvatskom dnevnom športskom listu koji je ove godine proslavio 70 godina kontinuiranog izlaženja, a nagradu je primio direktor lista Janko Goleš. Zvonimir Đurkinjak, član badmintonskog kluba Medvedgrad, dobio je Nagradu za fair-play. On je u finalu međunarodnog prvenstva Češke u Brnu športski priznao poen protivniku i tim časnim potezom zaslužio priznanje. Trofej Međunarodnog olimpijskog odbora za inovativnost u športu pripao je Hrvatskom judo savezu za projekt “Judo u školama”, a nagradu je uručio počasni predsjednik HOO-a i počasni član MOO-a Antun Vrdoljak. Nagrade za životno djelo “Matija Ljubek” pripale su Romanu Bajli, Erni Hawelki Rađenović, Ivanu Kralju, Anti Nakiću i Nogometnoj školi GNK Dinamo. 

Awards to the best by choice of the Croatian Olympic Committee The pre-Olympic year 2015 has been extremely successful for the Croatian sports, even in these times of a difficult financial situation, but the Olympic year 2016 is preparing true challenges when the record of six medals won at the London Olympic will be tested. In this sense, the Croatian Olympic Committee has celebrated its Great Day at the ceremony held in the hotel Westin in Zagreb. In accordance with the tradition, the ceremony comprised presentation of awards for the best athletes, male and female team, crew, couple or baton, the best coach, the promoters of Croatia in the world and annual awards for lifetime achievement, "Matija Ljubek" Fair Play Award and Award of the International Olympic Committee. The Croatian Olympic Committee proclaimed discus thrower Sandra Perković the most successful athlete, fourth time in a row. Now only the legendary Janica Kostelić (seven times the best), and Blanka Vlašić (five times the best) are ahead of Sandra. Sandra has earned this award by winning the silver medal at the World Championships in Beijing and by the overall victory in the Diamond League ranking. In the competition of male athletes, the shooter Giovanni Cernogoraz has had a great competition because the gymnast Mario Možnik, boxer Filip Hrgović, sailor Ivan Kljaković-Gašpić and rower Damir Martin have won the titles of European champions as well, but the award still went to Giovanni. The award for the best male team went to the Croatian national water-polo team, which can boast in 2015 with the title of world vice-champions and with second place in the World League, while the award for the best female team went to the national bowling team that has convincingly won the title of the world champions. As expected, the award for best relay teams, pairs or crew went to the rowers Martin and Valent Sinković, world champions and absolute world rulers in the discipline double sculls. The award for the greatest promoter of Croatia in the world went to the Croatian national football team, which is expected to give its best at the European Championships to be played in France in 2016.

(Robert Šalinović)

Olimpijske nade: Valentina Gustin

e morate vidjeti metu da biste je pogodili - rekla mi je uz zarazan, široki osmijeh Valentina Gustin, 19-godišnja studentica kineziologije i članica Streljačkog kluba “Kustošija”, pred kraj našeg razgovora u streljani u kojoj je izrasla u jednu od najboljih hrvatskih streljačica, nakon što sam pristojno odbio ponudu njezinog trenera Tomislava Lazića da oprobam svoju preciznost zračnom puškom, pravdajući se kako zbog kratkovidnosti ne bih vjerojatno ni vidio taj iscrtani komadić kartona koji bih trebao pogoditi. Slušajući Valentinine riječi, koje izgovara zapanjujućom mirnoćom, i imajući u vidu minijaturne dimenzije cilja kojem je podređena njezina cijela športska karijera, shvatite da čovjek mora biti u zen stanju, stopljen sa svojim oružjem i s tim kružićima, kako bi metak pogodio „desetku“, po mogućnosti s još kojom decimalom više, a idealno - 10,9. To je nerijetko pogodak koji dijeli

Olimp 12

Za rukomet prespora,

za pušku idealna

Piše: GORDAN GABROVEC

Zasad je još uvijek možemo uvrstiti među olimpijske nade. No, možda će se već nakon OI u Riju, zagrebačka streljačica preseliti u kategoriju osvajača olimpijskih odličja...

osvajače odličja od onih koji im gledaju u leđa, a nisu ništa lošiji, nego, eto, taj dan baš nisu imali sreće da njihov metak završi koju desetinku milimetra bliže čistom centru. Da, takva je konkurencija onih koji su u svjetskom vrhu. Brutalna, ako se nađeš ispod crte, izvan onih osam koji pucaju u finalu... I Valentina je to osjetila više puta. No, na Svjetskom kupu u Münchenu 28. svibnja 2015. godine, tamo gdje je kao juniorka zablistala u seniorskoj konkurenciji, te su joj desetinke milimetra bile naklonjene. a kru a bila sa bolja od Snježane Pejčić koja je ostala deveta i tako sam ušla u finale. U finalu su bile jake cure, velika konkurencija, rezultati su bili visoki. Nekako nisam očekivala da ću uzeti kvotu za Olimpijske igre. Ušla sam odraditi najbolje što mogu i to sam napravila. U finalu je vodila ravnopravnu borbu s olimpijskom pobjednicom iz Londona i svjetskom prvakinjom iz 2010. godine Kineskinjom Siling Yi. Jedina je od Europljanki ostala u igri za odličja protiv tri kineske reprezentativke. Samo je olimpijskoj pobjednici morala priznati da je bila bolja, a iza sebe je ostavila Dongqi Chen koja je istog dana u osnovnom meču (40 hitaca) postavila svjetski rekord (422,9 krugova).

Brončanoj hrvatskoj olimpijki iz Pekinga 2008., Riječanki Snježani Pejčić nije smetalo što je tog dana ostala prva ispod crte. Bila je u gledalištu i svjedočila sjajnom Valentininom finalnom nastupu. - Snježani je naravno bilo drago što je dobila društvo za Rio... Valentini Gustin šest je godina trebalo da se od radoznale djevojčice koju je prijateljica odvela na streljanu u Kustošiji vine do svjetskog vrha. Kad je majci rekla da bi se bavila streljaštvom, ona joj je rekla: “Pitaj tatu”. - Kako tata radi u Hrvatskoj vojsci rekao je: “Normalno da možeš.“ Mama je bila začuđena što sam izabrala streljaštvo. Roditelji su, inače, oduvijek željeli da se bavim nekim športom. Probala sam u školi rukomet i gimnastiku, ali nije to za mene. U rukometu trebaš biti brz, aktivan, a ja sam malo usporena... - priznat će Valentina. Za šport koji je izabrala - idealna karakteristika. No, to nije jedino što je idealno kod Valentine, ako pitate njezinog trenera. - Skromna je, tiha, povučena, od malo riječi, ali zato djela govore kakva je ona. Nevjerojatno je vrijedna, fantastičan borac i mnogi je doživljavaju neustrašivom. Divota je koliko može kontrolirati svoje ponašanje, svoje emocije i svoju izvedbu onoga što uvježba na treningu. To je ona - teh-

ničko, taktički i fizički potkovan športaš - reći će diplomirani kineziolog Tomislav Lazić o djevojci u kojoj je vrlo rano prepoznao potencijal pobjednice. Kao i svi po etnici prve je metke ispalila iz serijske zračne puške, koju će danas nazvati “drvenom puškicom na preklapanje”, a koja je i dalje u svakodnevnoj uporabi, ali s nečijim drugim imenom na kundaku. Kad je postala ozbiljna natjecateljica počela je pucati standardnom junior puškom, koju također nasljeđuju novi, daroviti strijelci iz Kustošije. Puška s kojom danas puca ima drugačiji status od prijašnjih. - Moju pušku diraju samo određene osobe i to samo ako baš moraju! kaže uz smijeh. Valentinina puška ima i svoje ime, ali nam ga nije željela otkriti. Nije nam mogla reći ni kako izgleda uobičajeni trening, jer u njezinom slučaju takav ne postoji. Ponekad puca, ponekad ne. Odijelo ne navlači svaki dan, ne smetaju joj “suhi treninzi” koji uključuju nišanjenje, ali bez okidanja. Dva do tri puta tjedno je u teretani, a i kod kuće održava muskulaturu. Vježbe disanja su ono bez čega joj ne prođe dan. - Rezultati nikad ne dolaze odmah. Morala sam dugo i naporno trenirati da bi počeli dolaziti i neki rezultati 13 Olimp

Olimpijske nade: Valentina Gustin

Among the world’s best at only 19

Streljaštvo je šport u kojem se može trajati dugo, jako dugo, a Valentina je toga itekako svjesna i željna

kaže Valentina i ističe trenerovu ulogu u izgradnji njezine sportske karijere. - Trener mi je stalno govorio da mogu, a i ja sam po treninzima vidjela da mogu. Samo sam čekala kad će doći taj trenutak da to stvarno i pokažem. U potrazi za svojim prvim velikim rezultatom, Valentina će se vratiti u 2012. godinu, kad je hrvatska reprezentacija u Europskoj ligi mladih osvojila brončanu medalju. Prijelomnim trenutkom u karijeri označit će osvajanje pojedinačnog brončanog odličja u ožujku 2015. na europskom juniorskom prvenstvu u nizozemskom Arnhemu. - To je bio pokretač svih ostalih uspjeha. Nekako sam bila puno opuštenija poslije toga. Pri a Valentine Gustin okazuje da se snovi ponekad pretvaraju u stvarnost, ako se na istom mjestu okupi dovoljno entuzijasta koji znaju što rade. Predsjednik Streljačkog kluba “Kustošija” Ivica Lazić začetnik je ideje o olimpijskom kandidatu iz streljane koju nećete lako pronaći, ako vam netko ne da precizne upute. Njegov sin Tomislav i trenerica Kristina Mohr jamstvo su stručnosti u radu s mladim strijelcima, i pripadaju im neosporne zasluge što će Valentina u kolovozu 2016. godine pokušati u javu pretvoriti san o olimpijskoj medalji. Medicinski maseri Darko Bakić i

Olimp 14

Marinko Smolčić pobrinut će se da Valentina u Riju bude u optimalnom fizičkom stanju, a športska psihologinja docentica Renata Barić s Kineziološkog fakulteta, već godinu dana dovodi ju u stanje svijesti koje je potrebno da bi se mogla ravnopravno nositi s najboljima na svijetu. Uvjeti u koji a Valentina trenira daleko su od idealnih. Nedavno je njezin klub ostao bez elektronskih meta koje su bile u vlasništvu Zagrebačkog streljačkog saveza koji je završio u stečaju. Valentini to ne smeta, jer na streljani u Kustošiji ima ono što mnogi drugi nemaju - tamo se osjeća kao kod kuće. Tu je njezina druga obitelj, ljudi koji su joj pomogli u ostvarenju snova, ljudi kojih će se sjetiti kad stane na vatrenu crtu u Riju. - Sjetit ću se koliko sam puno truda uložila u to i smatrat ću to svojom nagradom. I znam da ću dati sve od sebe. Valentini će u Riju biti među najmlađim natjecateljicama. Streljaštvo je šport u kojem se može trajati dugo, jako dugo, a Valentina je toga itekako svjesna i željna. Rio je, dakle, tek jedno poglavlje u ovoj velikoj priči. Priči koja je počela sasvim slučajno, kad je 12-godišnja djevojčica pratila svoju prijateljicu i došla na streljanu u Kustošiji... 

In May 2015, Valetina Gustin made her dreams and dreams of a few leading men from her club SK Kustošija from Zagreb come true. Namely, at the World Cup in Munich, Valentina has won- as a 19-year-old junior in the strongest senior competition at the World Cup in Munich - a silver medal in air rifle, which has also brought her the right to compete at the Olympic Games in Rio de Janeiro. Valentina started practicing shooting quite unintentionally as a 12-year-old, she was walking a friend of hers to the shooting range. The coach Tomislav Lazić recognized very early Valentina’s potential as a winner and began forming a team of people that will allow her to turn her talent into superior results at major international competitions. In March 2015, Valentina Gustin won bronze at the European Junior Championships in Arnhem. “That was a trigger of all the further accomplishments. Somehow I was much more relaxed after that”, said Valentina. At the Rio Olympics, Valentina will be one of Croatia’s youngest contestants. However, she believes that she is already prepared for achieving a good result and she has made a plan with her coach to stay at the world top for many years after Rio. (Gordan Gabrovec)

CMY

Croatia Airlines - lagano do cilja!

Odaberite Croatia Airlines za svoja putovanja! Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu. Posjetite našu web stranicu i kupite kartu!

072 500 505, +385 1 6676 555

croatiaairlines.hr Službeni prijevoznik olimpijaca

Olimpijske legende: Luko Vezilić

Dubrovačko čudo od vratara

uko Vezilić branio je fantastično. Zapravo, Luko gotovo da je više bio igrač negoli vratar. Isplivavao je poput vidre, skidao protivnicima lopte s ruku, bio je, praktički, nesavladiv. A tek njegov specijalitet - banana?! Uveo je ovaj košarkaški element u vodu: protivnik pliva sam prema njemu, želi ga lobati, a Luko izleti iz vode i odbije ili čak s dvije ruke uhvati loptu! - Ne iskači toliko visoko, jer će ti zabiti gol kroz noge! - vikao je veselo uz rub plivališta Miro Ćirković, tadašnji izbornik reprezentacije. Ostala je ta rečenica zapamćena s europskog prvenstva u švedskom Jönköpingu 1977., prije gotovo četiri desetljeća, nakon kojeg je Vezilić prvi put proglašen najboljim vratarom svijeta. I tada, pa tako i danas, ako je suditi po člancima iz starih novina koje je godinama marljivo skupljala njegova supruga, Luko Vezilić ostao je isti. Luko nije imao ni dana kadetskog, a ni juniorskog staža, tek je u svom drugom desetljeću života stao među vratnice. Prije toga u Cavtatu je igrao na „divlje“, na „jedan gol“, bez ikakvog trenera i treninga. Ipak, nije prošao nezapaženo. Plivački superioran, s dugim rukama, ubrzo je postao vratar koji je napadače, kako se voli kazati, tjerao u očaj. Luko je, nema tko neće reći, zaista bio čudo od vratara. Branio je s dvije ruke i to ne samo udarce s krila ili one lopte koje su mu išle iznad glave. Sve udarce je branio s dvije ruke, poput nogometnog vratara... Svoju karijeru u prvoj o a i počeo je 1968. godine. Na vratima „Juga“ branio je tada Pero Katušić, kojem je to bila oproštajna sezona tako da je na vrata stao već na zimskom prvenstvu 1968./69. koje se igralo u Zagrebu.

Olimp 16

Piše: TONČI VLAŠIĆ

Luko Vezilić tjerao je napadače u očaj. Cijelu karijeru branio je za svoj „Jug“, osvajao je i trofeje s reprezentacijom, no teška ozljeda oka iznenada mu je prekinula karijeru...

Trofeji i priznanja Luko Vezilić rođen je 2. srpnja 1948. u Dubrovniku. U „Jug“ je stigao 1968. i cijelu igračku karijeru nosio je njegovu kapicu. Igrao je sve do teške ozljede 1980. godine. S reprezentacijom je osvojio srebro na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, broncu na Svjetskom prvenstvu 1978., na europskim prvenstvima srebro 1977. i broncu 1974., te zlato na Mediteranskim igrama 1979. S „Jugom“ je bio prvak Jugoslavije 1980., tri puta proglašen je za najboljeg športaša Dubrovnika, a 1978. godine dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika. Za „Jug“ je odigrao više od 500 utakmica, za reprezentaciju zabilježio 210 nastupa. Dvije godine je nosio laskavi naslov najboljeg svjetskog vratara. - U gostima sam branio bez problema, odnosno nisam imao neko veće opterećenje. Međutim, uoči moje prve utakmicu u Gružu, pred domaćom publikom, imao sam toliku tremu da sam jednostavno - pobjegao. Da, baš pobjegao! Svi su me tražili, ali ja sam jednostavno nestao, pa je na vrata morao Pero Katušić... Bila je to prva, zapravo trebala je to biti prva prvenstvena utakmica Luka Vezilića za „Jug“. Naslov koji je osvanuo drugi dan u novinama bio je - „Pobjegao u Čilipe!“ - U cijeloj sam karijeri zapravo imao tremu, veliku tremu pred utakmicu. Danas mogu reći kako je to bila pozitivna trema. Držala me je, bila mi motiv više, no srećom trajala je samo do skoka u bazen. - Taj je problem, čini mi se, nastao zato što nisam, kao drugi, prošao pravi

razvojni put - od kadeta, preko juniora, do seniora. Nije bilo lako odjednom doći i braniti pred dvije do tri tisuće gledatelja te čekati reakciju navijača. Imao sam dvadeset godina, prva utakmica i odmah Prva liga. Nekome to možda ne bi smetalo, a meni jest. Stvaralo je u meni golemu napetost... Dvanaest godina nakon debija odveo je “Jug” 1980. do naslova prvaka Jugoslavije. Mi s o te o ine obili „Partizan“ u Beogradu. Bila je to odlučujuća utakmica. Rezultata se više ne sjećam, ali bila je to velika pobjeda. Partizan je bio jaka, vrlo jaka momčad. Igrali su Marković, Rudić, Antunović, Stamenić, Sofijanić, dva brata Manojlovića.... Bio je kapetan, ali nastojao je izbjeći novinare. Kada je trebao pred televizijske kamere uoči te odlučujuće utakmice, otišao je u šetnju, makar je

imao dogovoren intervju. Morali su ga zamijeniti suigrači... - Nisam ja bio za priču - pravdat će se i danas. Svi oni koji su ga bolje poznavali, reći će kako mu je najdraže bilo poći s barkom na ribanje. Čak je 1976. godine umjesto da igra na Olimpijskim igrama u Montrealu bio u barci oko Cavtata. - Reprezentacija? Znate, kako sam počeo braniti za „Jug“, tako sam začas počeo i za reprezentaciju. Već 1969 bile su ljetne pripreme reprezentacije. Bile su to skupne pripreme za A i B reprezentaciju, a ja sam ušao u B reprezentaciju i putovao na Balkanske igre u Izmir. Realno, trebao sam biti u A reprezentaciji već u Münchenu 1972. Zaslužio sam biti drugi golman, rezerva Stipaniću. Ali Bato Orlić, on je bio tada izbornik, gurao je igrače „Partizana“. Već tada sam se nekako razočarao. Inače, branio sam svake godine u reprezentaciji, ali samo na prijateljskim

turnirima, sve do prvog velikog natjecanja, europskog prvenstva u Beču 1974. - Osvojili smo brončanu medalju. Počeo sam kao drugi vratar i onda sam ušao... Igrali smo protiv Rumunja, a Marković je slabo branio. Orlić me tada uveo u igru. Stigli smo Rumunje, izjednačili rezultat, a pred kraj Rumunji su dobili četverac. Pucao je Anastase, Rumunj koji je imao karakterističan udarac. Digao bi se iznad vode te onda iz skoka šutirao četverac. Obranio sam mu udarac, a lopta se odbila i ostala između nas dvojice. Prije sam došao do lopte, podvučem se pod njega, podignem se i sudac ga isključi. Mi smo s igračem više dali gol i osvojili brončanu medalju! U e u je stekao povjerenje izbornika, ali dvije godine poslije u Montreal na Olimpijske igre nije putovao... - Kako je svake godine bilo neko natjecanje, ili europsko ili svjetsko prvenstvo ili pak Olimpijske igre, išlo se vrlo

često po dvadesetak dana na pripreme. Najdraža turneja bila mi je - Kanada, SAD, Meksiko... Na završne pripreme za Montreal, Orlić je pozvao još nekoliko vratara. Kao, jača je konkurencija, nitko nije siguran za nastup u Montrealu. To me nekako pogodilo, jer bio sam, objektivno, uvjerljivo najbolji vratar. Nisam više želio ostati na pripremama, zašto bih se morao nekome dokazivati kad su svi dobro znali koliko vrijedim... Nikad se nije znalo hoće li zapravo igrati ili ne. Uvijek je bila neka borba. Tako i uoči EP-a u Joenkopingu te Olimpijskih igara u Moskvi 1980. - Kao vrhunski športaš, u to vrijeme nisam dobivao ništa. Nisam ni pitao, a poslije sam shvatio da ako ne pitaš niti ne dobiješ ono što ti pripada... Sjećam se, tada je to bilo pravilo, kad odigraš 200 utakmica u reprezentaciji možeš birati jednu umjetničku sliku bilo kojeg slikara. Kako sam ja dvjestotu utakmicu odigrao u Moskvi na Olimpijskim igra-

17 Olimp

Olimpijske legende: Luko Vezilić ma, nije bilo zgodno da se tad uručuje slika; kao Olimpijske su igre, natjecanje je još u tijeku, neće slika pobjeći... A poslije, „ni pisma ni razglednice“. Svi drugi su za dvjestoti nastup dobili sliku, ja nikada. Bio je poznat po isplivavanju. “Kradljivac lopti”, a ruka precizna. Ivica Dabrović, s kojim je u „Jugu“ zajedno igrao, zna istaknuti: „Vezilić je proslavio Veselina Đuha i Gorana Sukna“. - Đuho je uvijek bio spreman za kontru. Toliko je bio siguran u mene da je igrača čuvao u položaju koji mu je odgovarao za plivati u kontru... Na alost pri a o najbolje „Jugovom“ vrataru svih vremena završila je tamo gdje je i počela. U Zagrebu. Igrao se Kup. Bilo je to nakon osvojene srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi i prvog „Jugovog“ naslova prvaka Jugoslavije nakon 29 godina čekanja, a uoči prvog nastupa u Europi, u Kupu prvaka...

Danas pokojni Trifko Banđur, suznih se očiju 2000. prisjećao tog nemilog događaja. Banđur je bio trener, a priznao je kako je u svojoj trenerskoj karijeri najviše volio Vezilića. - Život je takav. Bio sam tad u pravoj formi, spremao se i otići u inozemstvo nešto zaraditi. Nažalost, dogodila se ta ozljeda oka. Igrali smo protiv splitskog „Jadrana“. Igralo se na otvorenom, na plivalištu „Mladosti“ uz Savu. Bilo je hladno, a kako se voda grijala, tako se iznad površine stvorila maglica. Ta utakmica nije ništa odlučivala, znalo se već da idemo dalje iz četvrtfinalne skupine. Kovačić je bio ispred mene, ja sam izletio. Pogodio me u oko... Bilo je to 17. listopada 1980. Dan uoči imendana. - Bilo je teško. Mjesec i pol dana u bolnici... Ne, nije bilo više mogućnosti za povratak. Posljedice su vidljive i danas. Da, nažalost, tako je nesretno završila moja karijera... 

Luka Vezilić’s brilliant career The water polo goalkeeper Luko Vezilić was born on July 2, 1948 in Dubrovnik. In 1968 he joined the water polo club “Jug” and during his entire playing career he wore its cap. He was the club’s goalkeeper all the time until a severe eye injury in 1980. With the national team he has won silver at the Olympic Games in Moscow in 1980, bronze at the World Cup in 1978, silver at the European Championships in 1977 and bronze in 1974 and gold at the Mediterranean Games in 1979.. With his club “Jug” he was the champion of Yugoslavia in 1980, three times proclaimed the best athlete of Dubrovnik, and in 1978 he has won the Award of the City of Dubrovnik. In the club “Jug” he has played more than 500 games, and recorded 210 performances for the national team. For two years he was the holder of the flattering title of the World’s Best goalkeeper. (Tonči Vlašić)

rirodna trava a nogo et jetna trava gradnja i opre anje sportski o jekata portska opre a i rekvi iti ortiku tura i navodnjavanje trojevi Dječji parkovi i outdoor fitness Niskogradnja i drenažni sustavi

axmar rupa .o.o. Repulčeva 6, Klinča Sela, 10450 Jastrebarsko, rvatska : + 385 1 62 88 392, : + 385 1 62 88 393 / e‐mail: info@maxmar‐sport.hr /www.maxmar‐sport.hr

Međunarodni olimpijski pokret

Od poziva

do izbora domaćina Olimpijskih igara

akon što je Pierre de Coubertin obnovio Olimpijske igre, izbor grada domaćina Atene nametnuo se kao logičan izbor, jasno apostrofirajući Grčku kao mjesto rođenja antičkih Olimpijskih igara. Međutim, kako su se Igre sve više etablirale i postajale prepoznatljive u društvu, tako je rastao i interes zemalja koje su željele biti domaćin Igara. Ova je težnja bila u skladu sa željom Pierrea de Coubertina da svake nove Igre budu održane u drugom gradu, za razliku od službenog grčkog stava u to vrijeme. Kako je masovnost i popularnost Piše: SAŠA CERAJ

U Olimpijskom planu 2020 prve tri od 40 mjera posvećene su upravo promjenama u postupku natjecanja za domaćinstvo Olimpijskih igara, što dovoljno govori o važnosti navedenog postupka za Međunarodni olimpijski odbor

Olimp 20

održavanja Olimpijskih igara rasla, tako se razvijala i procedura natjecanja gradova zainteresiranih za pružanje domaćinstva. Najnovija izmjena procedure za natjecanje za domaćinstvo OI usvojena je 1999. godine na 110. sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora, a prvi je put uvedena u proceduru u procesu nadmetanja za dobivanje domaćinstva Olimpijskih igara 2008. godine. Nai e ra ilo se o vostruko provjeravanju: inicijalnoj provjeri ponuda potencijalnih gradova kandidata nakon čega su, po utvrđivanju pozitivnih ponuda, ti gradovi stjecali status službenog kandidata u procesu. Ovakva procedura i danas omogućuje utvrđivanje sposobnosti gradova kandidata za održavanje Olimpijskih igara prije samog procesa izbora, što pruža dodatnu sigurnost MOO-u, s obzirom na to da oni gradovi koji nisu uspješno završili inicijalnu fazu provjere ne mogu nastaviti s drugom fazom postupka. Međutim, uz kontinuirano nadgledanje postupka natjecanja za domaćinstvo Olimpijskih igara, MOO je tijekom godina u proceduru uvodio neophodne promjene, a sve u cilju unaprjeđenja provedbe procesa dobivanja domaćinstva. U skladu s iskustvom u provedbi i utvrđenim potrebama za promjenama određenih dijelova postupka natječaja, najveće su promjene ponajprije sadržane u nedavno predstavljenom Olimpijskom planu 2020 (Olympic Agenda 2020), u kojem su dodatno osnažene odredbe procesa natječaja, posebice one koje se odnose na postupak vrednovanja ponuda, ali i samih gradova domaćina.

Osobito je istaknuta potreba smanjenja troškova procesa nadmetanja i organizacije Olimpijskih igara, što bi u konačnici postupak dobivanja domaćinstva Olimpijskih igara trebalo učiniti jednostavnijim i znatno pristupačnijim za sve buduće zainteresirane gradove. Znakovito je da su u Olimpijskom planu 2020 prve tri od 40 mjera posvećene upravo promjenama u postupku natjecanja za domaćinstvo Olimpijskih igara što dovoljno govori o važnosti navedenog postupka za Međunarodni olimpijski odbor. Putem novih preporuka sadržanih u Olimpijskom planu 2020, MOO zainteresiranim gradovima daje mogućnost predstavljanja kandidature koja najbolje odgovara njihovim športskim, ekonomskim, društveno-kulturološkim i prostornim mogućnostima čime - prema riječima Jacqueline Barrett, pomoćnice direktora za natječaje za domaćinstvo Igara u MOO-u - postupak postaje poziv na otvoreni dijalog između gradova kandidata i MOO-a, a ne puka ponuda na običnom natječaju. Pri tome je posebno naznačeno kako ne postoji isključivost jednog modela za prihvat domaćinstva, već se pruža mogućnost raznovrsnosti u postupku. Na taj se način u prvoj fazi postupka daje prilika nacionalnim olimpijskim odborima za snažnijom prisutnošću u samom procesu, a MOO će NOO-ima i gradovima kandidatima pružiti asistenciju i podršku. Ideja koja stoji iza novih preporuka MOO-a usmjerena je na pružanje mogućnosti gradovima kandidatima diljem svijeta, slijedom fleksibilnijeg pristupa u smislu specifičnosti ponuda i zemljopisnih posebnosti država, a kako bi se

stvorile prilike i mogućnosti održavanja Olimpijskih igara na različitim kutovima zemaljske kugle. Preporuke Olimpijskog plana 2020 također su usmjerene na stvaranje mogućnosti i uvjeta kako bi gradovi domaćini po završetku održavanja Igara na ekonomsko-društvenom planu ostvarili sposobnost kontinuiranog provođenja programa u novoizgrađenim športskim objektima te uspješno nastavili njihov održivi razvoj i uporabu. na aj nave eni pro jena i hitnost donošenja preporuka, posebice onih koji se odnose na proces natjecanja za domaćinstvo Olimpijskih igara, jasno je prepoznatljiv u nedavnim odustajanjima nekoliko gradova zbog

prevelikih troškova, posebice kada se u perspektivu uzme domaćinstvo Sočija koje je Rusiju stajalo ukupno 51 milijardu dolara. U skladu s vrtoglavim povećanjem proračuna svakog novog domaćina koji time želi promovirati zemlju i dodatno fascinirati cijeli svijet, negativna strana ovakvog trenda više se nego jasno očituje u odustajanjima zainteresiranih gradova, dovodeći time u opasnost samu budućnost i opstojnost Olimpijskih igara, štoviše, uvlačeći elitistički pristup koji svakako nije u suglasnosti s olimpizmom kako ga je Coubertin vidio. Kako bi se navedeni trend promijenio, MOO je uveo nove preporuke u postupak, međutim, iako se proces

natjecanja već nalazio u proceduri kada je na snagu stupio Olimpijski plan 2020, oba grada kandidata - Almati (Kazahstan) i Peking (NR Kina) uveli su navedene promjene u vlastite kandidature kako bi optimizirali, smanjili troškove i osigurali održivi razvoj za vrijeme i nakon održavanja Olimpijskih igara. Brza reakcija dvaju kandidata donijela je neizvjesnu utrku za domaćinstvom, koja je nakon odluke na 128. sjednici MOO-a u Kuala Lumpuru sa 44 glasova naspram 40 pripala Pekingu, čineći ga time prvim gradom u povijesti koji je organizirao i bio domaćin ljetnim (2008.) i zimskim (2022.) Olimpijskim igrama. Odmah nakon izbora predstavnici 21 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret

Kina se nada kako će, uz dobro planiranje, održavanje Zimskih olimpijskih igara u Pekingu popularizirati bavljenje zimskim športovima

Pekinga i predsjednik MOO-a Thomas Bach potpisali su ugovor o domaćinstvu održavanja Olimpijskih igara što je po prvi puta učinjeno pred javnošću, a rezultat je upravo novih preporuka Olimpijskog plana 2020 - paketa reformi koji je značajno modificirao izborni proces i utjecao na izbor grada domaćina 2022. godine. U skla u s preporuka a o smanjenju troškova, Peking je predstavio proračun u iznosu od 1,5 milijarde dolara koji će se utrošiti u športske građevine i infrastrukturu, a predstavlja značajno manje sredstava od prošlih Igara. Ovakav proračun također će izdašno potpomognuti i MOO s 880 milijuna dolara, međutim, već se naziru mišljenja koja smatraju da će takav proračun vrlo brzo biti probijen, posebice kada se uzme u obzir da su športska borilišta od Pekinga udaljena od 60 do 140 kilometara. Dodatna otegnuta okolnost, jednako kao i 2008. godine, športašima će predstavljati zagađeni zrak u Pekingu, kao i nedostatak snijega koji će biti nadomješten umjetnim putem. S druge strane, Kina se nada kako će, uz dobro planiranje, održavanje Zimskih olimpijskih igara u Pekingu popularizirati bavljenje zimskim športovima kod Kineza, te do 2025. godine stvoriti športsku industriju vrijednu 516 milijardi funti uz milijune novih radnih mjesta. Međutim, dobra provedba Zimskih Olimp 22

olimpijskih igara u Pekingu predstavljat će i podlogu za provedbu vrlo ambicioznog plana o izgradnji novog megapolisa. Naime, najavljena je izgradnja novog megagrada pod imenom JingJin-Ji koji će povezati Peking, Tianjin i provinciju Hebai, te sa s planiranih 130 milijuna stanovnika progutati Peking i postati novo ekonomsko središte NR Kine i svijeta uopće. Jasna je i prepoznatljiva uzročno-posljedična veza između procesa dobivanja domaćinstva Olimpijskih igara i budućnosti samih Igara, te je stoga navedeni proces od osobite važnosti za MOO koji putem održavanja najpopularnijeg športskog natjecanja na svijetu - ali i svim onim popratnim aktivnostima koje okružuju Igre i sastavni su dio olimpizma - nastavlja osnaživati olimpijski pokret i njegov utjecaj na društvo, putem vrijednosti koje zasigurno posjeduje. Međutim, u skladu s novim idejama i mjerama predsjednika MOO-a Thomasa Bacha koji ističe: „Ako se olimpijski pokret neće mijenjati u trenutcima kada je uspješan, morat će to učiniti u manje pogodnom trenutku“, vrijeme je svakako ono koje će izreći sud, kvalificirati navedene promjene te ocijeniti njihovu relevantnost, uspješnost i stvarnu vrijednost.  LITERATURA: www.olympic.org http://www.beijing-2022.cn/en/

How to become the host of the Olympic Games As the attractiveness and popularity of the Olympic Games grew, so did the procedure of competition between the cities interested in hosting the Games. Over the years - in addition to constant monitoring of the hosting competition procedure - the International Olympic Committee has been introducing the necessary changes in the procedure, with the goal to improve the implementation of the Host City Election Procedure. In line with the implementation experience and defined needs for changes in certain parts of the Host City Election Procedure, the biggest changes are certainly contained in the recently launched Olympic Agenda 2020. The Olympic Agenda contains additionally enhanced provisions of the Host City Election Procedure, in particular those relating to the offer evaluation procedure, host cities and cost reduction of bidding procedure and organization of the Olympic Games. Ultimately, this should make the Host City Election Procedure much easier and much more accessible to all the interested future host cities. Based on the new recommendations included in the Olympic Agenda 2020, the IOC provides offers all the interested cities the possibility of presenting candidatures that suit best their sports, economic, socio-cultural and spatial capabilities. The recommendations of the Olympic Agenda 2020 are also aimed at creating opportunities and conditions for the hosting cities to achieve - on economic and social level, after the completion of the Olympic Games - the ability of continuous implementation of the program in newly built sports facilities and their continued sustainable development and functioning. Causal relationship between the Host City Election Procedure and future of the very Games is very clear and distinctive. Therefore, the above mentioned procedure is of particular importance to the International Olympic Committee which through both the organization of the most popular sports event in the world and all the relating activities that are an integral part Olympism - continues strengthening the Olympic Movement and its impact on society, the impact it certainly has, based on the values it reflects.

(Saša Ceraj)

Istra, Hrvatska

Pored mora, sunca i opuštanja u prekrasnoj prirodi 2016. godine ne propustite događanja:

Dancestar World Dance Masters Poreč 23. – 29.05.2016

Folklorni festival

Zlatna sopela 26.06. – 02.07.2016.

Street art festival 18. – 21.08.2016.

Međunarodni plivački maraton

Porečki delfin 03.09.2016.

Povijesni festival

Giostra

9. – 11.09.2016.

Triathlon Poreč 16.10.2016.

www.to-porec.com

Nastanak modernog športa: biatlon

Snaga, brzina i - mirna ruka

iatlon - zimski olimpijski šport koji kombinira natjecanje u skijaškom trčanju i gađanju iz puške iz stojećeg i ležećeg stava - spaja dvije prilično nespojive aktivnosti. Jedna (skijaško trčanje) je aerobna i iziskuje snagu, izdržljivost i brzinu, dok je druga (gađanje iz puške) pasivna i zahtijeva koncentraciju i mirnu ruku, što je poPiše: ANA POPOVČIĆ

Osim uz lov, biatlon je zapravo od svoje najranije prošlosti, a pogotovo od 16. stoljeća, najuže povezivan s ratovanjem i vojnom spremom

Olimp 24

sebno zahtjevno nakon iscrpljujućeg skijanja. Promatrajući sa čisto kineziološkog stajališta, biatlon djeluje kao potpuno neprirodno stvoren, na neki način čak i kao “nakalemljena” športska disciplina. No taj poseban i zanimljiv šport svoje porijeklo vuče od najiskonskijih ljudskih radnji - lova i ratovanja. Još u pretpovijesno oba lju i su lovili divljač dok su na nogama imali nešto što bi bilo preteča današnjih skija. Dokaz za to su spiljski crteži sa otoka Rødøy u Norveškoj koji prikazuju lovce na skijama sa oružjem, datirani u neolitik (oko 3000 godina pr. Kr.). Najstariji pisani izvori koji spominju skije i oružje, bilo u kontekstu lova ili ratovanja, potječu od starih Grka i Rimljana te iz Kine, a uključuju i neke poznate antičke autore kao što su Herodot i Vergilije. S vremenom se kombinacija skijaškog trčanja i gađanja, prvenstveno potrebna za preživljavanje i borbu, počela koristiti i u međusobnom nadmetanju. Koliko god biatlon u današnje vrijeme egzotično djeluje na ekranu (pogotovo nama iz južnijih krajeva), takav oblik natjecanja bio je u prošlosti sasvim prirodan za lovce iz sjevernih krajeva. No, osim uz lov, biatlon je zapravo od svoje najranije prošlosti, a pogotovo od 16. stoljeća, najuže povezivan s ratovanjem i vojnom spremom. U tom razdoblju se u Skandinaviji i Rusiji javljaju vojne jedinice na skijama, a do kraja 19. stoljeća takve skijaške vojne

postrojbe imale su i Austrija, Njemačka i Švicarska. Najstarija natjecanja u biatlonu javjaju se u 18. stoljeću, a vezana su također uz vojsku. Radi se o natjecanjima među norveškim skijaškim vojnim jedinicama koja su u to vrijeme bila podijeljena u četiri discipline: 1. gađanje mete za vrijeme skijaškog trčanja u najvećoj mogućoj brzini; 2. utrka skijanjem niz brijeg među drvećem; 3. spust na skijama sa strmog visokog brda s ciljem da natjecatelj ne padne; 4. duga utrka po ravnom terenu za vrijeme koje natjecatelji nose pušku i vojnički ruksak sa punom opremom na

leđima (prevedeno na budući moderan šport - biatlon, slalom, spust i skijaško trčanje.) S obzirom na to da je u Norveškoj biatlon u prošlosti imao jaku vojnu konotaciju, ne čudi da je jedan od najstarijih skijaških klubova na svijetu, Trysil, osnovan 1861. godine upravo radi promoviranja nacionalne obrane na lokalnoj razini. Uostalom, biatlon je u Norveškoj sve do 1984. godine bio dio organizacije Det frivillige Skyttervesen, koju je vlada osnovala sa ciljem da promiče civilno gađanje kao potporu vojsci u kriznim situacijama. Treba napomenuti da su natjecanja

u biatlonu u 18. i 19. stoljeću bila organizirana isključivo kao momčadska natjecanja. Tek početkom 20. stoljeća počinju se organizirati i individualni susreti - naravno i opet u Norveškoj. Na Prvi zi ski oli pijski igrama u Chamonixu 1924. godine (točnije na Međunarodnom tjednu zimskih športova koji je kasnije priznat kao Prve zimske olimpijske igre), natjecanje srodno biatlonu organizirano je kao pokazni šport pod imenom vojna patrola ili vojna ophodnja. Kao što i sam naziv sugerira, natjecale su se vojne momčadi. Utrka vojnih patro-

25 Olimp

Nastanak modernog športa: biatlon la bila je pokazni šport na ZOI 1928., 1936. i 1948. godine. Tek je 1949. godine na sastanku u Rimu, Međunarodni Olimpijski odbor prihvatio prijedlog Švedske da se kombinacija skijaškog trčanja i gađanja organizira kao individualno natjecanje otvoreno za civile. Prijedlog je prihvaćen, međutim vojna patrola je nestala s programa olimpijskih igara. Razloga za to bilo je više: počevši od neslaganja oko pravila, malog broja zemalja koje su se njime bavile te općenito antivojnog raspoloženja koje je vladalo nakon Drugog svjetskog rata. Sa a rije biatlon prvi put se javlja 1955. godine u pisanim pravilima natjecanja, no šport u to vrijeme još uvijek nije imao krovnu organizaciju. Međunarodni savez za moderni petoboj, na poticaj tadašnjeg predsjednika MOO-a Averyja Brundadgea integrirao je 1957. biatlon kao drugi šport u svojoj nadležnosti. Godine 1968., nakon što se biatlon uspješno etablirao, savez je promijenio i ime te postao Međunarodni savez za moderni petoboj i biatlon - Union Internationale de Pentathlon

Nekadašnji partneri, moderni petoboj i biatlon, vrlo su uspješno prebrodili razdvajanje. Oba športa se samostalno puno bolje razvijaju, a pogotovo biatlon

Moderne et Biathlon (UIPMB). Moderni petoboj (trčanje, plivanje, jahanje, pucanje iz pištolja i mačevanje) ima malo toga zajedničkog s biatlonom (osim generički izvedenog naziva - biatlon, pentatlon), no oba športa snažno veže njihova vojna prošlost. Uostalom, i na olimpijskom natjecanju u modernom petoboju, u početku su se natjecali isključivo časnici. Pedesetih godina je uključivanje biatlona u Međunarodni savez za

...nosim

Hvala svim olimpijcima što imaju veliko srce. Jer veliko je srce potrebno za sportske pobjede. Hvala vam što nosite . Od srca sretno u Riju!

Antonija za

Power, speed and - steady hand

moderni petoboj pomoglo biatlonu te je bilo način da se taj šport vrati na program Olimpijskih igara te općenito definira kao moderni šport. Ideja je ostvarena, pa je tako 1958. u Austriji organizirano prvo svjetsko prvenstvo u biatlonu, a šport se napokon i u modernoj verziji pojavio na Igrama u Squaw Valleyu u SAD-u, 1960. godine. u ući a o erni petoboj i biatlon imaju u osnovi zaista vrlo malo ili nimalo sličnosti, početkom osamdesetih godina predstavnici biatlona u međunarodnom savezu počeli su intenzivno lobirati za odvajanje iz saveza. Argumenti su bili jasni. Postavilo se pitanje koliko se uopće ozbiljno može razvijati biatlon unutar saveza koji bi se trebao istovremeno baviti i ljetnim i zimskim športom. Postojalo je i nezadovoljstvo malim brojem predstavnika biatlona u izvršnom odboru saveza te je općenito vladao osjećaj da je biatlon zapostavljen u odnosu na moderni petoboj. U početku je dominantna ideja bila da se biatlonci pridruže FIS-u, Međunarodnom skijaškom savezu, no ubrzo su prepoznate velike prednosti osnivanja sasvim novog športskog saveza. To se u konačnici i ostvarilo, osnivanjem Međunarodne biatlon unije, International Biathlon Union (IBU), 1993. godine u mjestu Heathrow kraj Londona (inače, prvotno zamišljeni naziv organizacije bio je Međunarodni biatlonski savez, IBF, no međunarodni športski savez pod tom istom kraticom već je postojao u badmintonu). U prvo vrijeme još uvijek su djelovali u zajedničkom savezom sa petobojem, no 1998. godine su se, potaknuti vrlo dobrim međunarodnim

razvojem biatlona, potpuno odvojili i otad egzistiraju kao potpuno samostalna organizacija. Nekadašnji partneri, moderni petoboj i biatlon, vrlo su uspješno prebrodili razdvajanje. Oba športa se samostalno puno bolje razvijaju, a pogotovo biatlon koji je od marginalnog događaja postao jedan od najgledanijih zimskih športova. U znak prijateljstva i zajedničke prošlosti, predsjednici oba saveza međusobno prisustvuju na svjetskim prvenstvima onog drugog... Otprilike u isto vrije e ka a se biatlon odvajao od modernog petoboja, i žene su napokon ostvarile pravo sudjelovanja na službenim biatlonskim natjecanjima. To se prvi put dogodilo na ZOI u Albervilleu 1992. godine. Bez obzira na skandinavsku božicu Skadi koja je još u dalekoj prošlosti prikazivana na skijama sa oružjem, obične smrtnice su dakle dobile priliku legalno kombinirati skijanje i gađanje iznimno kasno, tek prije dvadesetak godina. Na zadnjim OI 2014. godine u Sočiju, uvedeno je i natjecanje u miješanoj muško-ženskoj postavi, tako da danas na Olimpijskim igrama postoji 5 muških i 5 ženskih disciplina (pojedinačno natjecanje, sprint, potjera odnosno dohvatna utrka, masovni start i štafeta) te mješovita muško-ženska štafeta.  LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. http://www5.biathlonworld.com/en/press_releases.html/do/detail?presse=1947

Biathlon - Winter Olympic sport that combines cross-country skiing and rifle shooting - two pretty opposite activities. One of them, cross-country skiing, is active and requires strength, endurance and speed, while the other one - rifle shooting - is passive and requires concentration and a steady hand. From the very kinesiology standpoint, biathlon looks like a completely unnaturally created sports discipline. However, this special and interesting sport has its origins in the most aboriginal human activities - hunting and warfare. Even in prehistoric times, people were hunting wild animals while using something that would be the forerunner of today's skis under their feet. Over time, the combination of cross-country skiing and shooting, primarily required for survival and warfare, started being used in mutual competition. The oldest competitions in biathlon appeared in the 18th century in Norway, and they were related to the military. At the first Winter Olympics in Chamonix in 1924, a biathlonrelated competition was organized as a demonstration sports called army patrol. That event was included in the Winter Olympics’ program until 1948. The word "biathlon" first appeared in 1955 in written rules of the competition, but at that time this sports discipline still had no umbrella organization. In 1957, at the initiative of the IOC’s President of that time, Avery Brundage, the International Federation for Modern Pentathlon integrated biathlon as a second sport in its jurisdiction. At that time, the inclusion of biathlon into the International Federation for Modern Pentathlon helped biathlon and it represented a way to return biathlon onto the program of Olympic Games. The first Biathlon World Championship was held in 1958 in Austria, and biathlon has finally returned, in a modern version, as part of the program at the Olympic Games in Squaw Valley, United States of America, in 1960. (Ana Popovčić)

http://www.olympic.org/biathlon-equipement-andhistory?tab=history

27 Olimp

GODINA 45 • BROJ 175 • PROSINAC 2015.

Povijest hrvatskog športa

NA KOTAČIMA EMANCIPACIJE (Herci Ganza Čaljkušić) ------------------------------------------- str. 2 PRVA UČITELJICA TJELESNOG ODGOJA (Stjepan Zdenko Brezarić) ------------------------------ str. 6 MAČEVANJE U SLAVONIJI (Ana Popovčić)-------------------------------------------------------- str. 10 IN MEMORIAM: IVICA HLEVNJAK / MIROSLAV POLJAK / BOŽO BAKOTA (Jurica Gizdić) --- str. 12

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

SPLIĆANKE ZA VOLANOM

Prvi splitski biciklisti, članovi uglednih obitelji Riboli, Savo, Mikačić, Cindro, Zink i drugih, na biciklima okićenim cvijećem ispred kuće Žagar u centru grada, nakon povratka s izleta u Solin 1. svibnja 1898. godine

Na kotačima emancipacije N

akon tisućljeća pješačenja i truckanja u kočijama, čovječanstvo je tijekom XIX. stoljeća počelo uživati plodove revolucionarnog buma na području prijevoznih sredstava: sjelo je prvi put u elegantne vlakove (1825.), čudesne parobrode (1838.), atraktivne bicikle (1874.), motocikle (1885.) i automobile (1886.). Tehnološki napredak nastavlja se nevjerojatnom brzinom u XX. stoljeću, pa ljudi osvajaju i nebeska prostranstva - braća Wright u Americi 1903. godine uspješno lete u svom avionu. Paralelno s industrijalizacijom svijet bilježi brojne procese koji su njen evolucijski produkt. Tako su se i žene u borbi za ravnopravnost u mnogim krajevima svijeta „poslužile“ upravo nekim od prijevoznih sredstava kako bi „sustigle“ muškarce. Da ni mi nismo u tome zaostajali pokazuje primjer prvih splitskih vozačica...

Prvi kilometri ženskog športa

Daleke 1886. godine jedna od najpoznatijih američkih sufražetkinja Susan Brownell Anthony u jednoj od kampanja za ženska ljudska prava je izjavila: „Biciklizam je učinio više za emancipaciju žena nego bilo što drugo u svijetu. Stojim i radujem se svaki put kad vidim ženu u vožnji na biciklu. To daje ženama osjećaj slobode i samodostatnosti.” Voziti bicikl krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća značilo je demonstrirati žensku moć i emancipiranost novih klasa. Upravo je bicikl u Splitu, kao i drugdje u svijetu, širom otvorio vrata ženama koje su s velikom upornošću, hrabrošću i samosviješću probijale put ženskom

Amelia Zink Cindro

Jozica Kukoč i Marijan Petrošić (desno s lulom)

Piše: HERCI GANZA ČALJKUŠIĆ

U borbi za ravnopravnost, u mnogim krajevima svijeta žene su se „poslužile“ upravo nekim od prijevoznih sredstava kako bi „sustigle“ muškarce. Da ni mi nismo u tome zaostajali pokazuje primjer prvih splitskih vozačica... športu općenito, istovremeno osnažujući samopoštovanje, društvenu participativnost i inicijativu. Najstarija sačuvana fotografija neke Splićanke koju, u kontekstu tog vremena, uopće možemo povezati sa športom, fotografija je prekrasne mlade žene u dugoj haljini pokraj bicikla (fotografija je otrgnuta zaboravu zahvaljujući velikom povjesničaru splitskog športa pok. Dušku Maroviću). Na fotografiji je Amelia Zink Cindro (1875.-1960.) članica prvog splitskog biciklističkog kluba „Cyclistic Club Spalato“ osnovanog 1898. godine. Premda su se na lošim splitskim drumovima bicikli mogli vidjeti već od 1885. (kad je prvo dvotočkasto

a obitelj je imala i vlastitog vozača koji ih je vozio na dulja putovanja. Amelia i Hugo bili su veseli, vedri, društveni ljudi, uvijek u pokretu. Proputovali su „cijeli svijet“, a Amelia je bila žena širokih interesa, velike opće kulture, govorila je pet jezika i voljela je slikati. Njihov je dom, u tzv. „Cindrovim kalama“ (Krešimirova ulica) bio okupljalište splitskih umjetnika i intelektualaca. Kuriozitet vrijedan spomena je podatak kako je u gostinjskoj sobi Vile Cindro, u kojoj se nalazio klavir, Ivo Tijardović skladao „Kraljicu lopte“.

Naslovnice „Svijeta“

Splićanke na motociklu prijevozno sredstvo iz Praga doveo budući utemeljitelj športskog kluba „Adria“ Petar Kamber), direktni je poticaj osnivanju kluba bio posjet zadarskih i bečkih biciklista Splitu 1897. godine. Tom su ih prigodom splitske kolege dočekali na Klisu te je 40 biciklista zajednički prošlo kroz defile dobrodošlice na splitskoj rivi. Na druženju u čuvenoj kavani „Troccoli“, koje je uslijedilo nakon nastupa na Rivi, rodila se ideja o osnivanju kluba koji će osmišljavati dulje i kraće izlete. Iduće godine inicijativa je realizirana, a sačuvana fotografija prvog klupskog izleta u Solin 1. svibnja 1898. godine dokumentira kako su članice kluba, ravnopravno s muškarcima, bile i žene. Među grupom uglednih Splićanki i Splićana, na toj fotografiji je i spomenuta mistična djevojka. U želji da saznamo nešto više o ovoj tajnovitoj ženi došli smo do njenih unuka - gđe Tanje Srdelić Cindro i dr. med. Vedrana Cindra koji su nam predstavili svoju nonu onakvom kakve je se sjećaju... Amelia Zink rođena je u obitelji poznatog splitskog fotografa (što objašnjava postojanje i individualne Amelijine fotografije) i talijanskog konzula Petra (Pietra) Zinka koji se oženio djevojkom iz ljekarske obitelji Božić. Osim Amelije, Zinkovi su imali još tri kćeri - Almu, Olgu i Mariju. Amelia se udala za pravnika i uspješnog poduzetnika Huga Cindra, izdanka jedne od najstarijih plemićkih obitelji. Hugo je bio i strastveni automobilist, pa su njegovi Fordovi među prvim vozilima u ovom podneblju,

Ni po pitanju automobilizma Split nije puno zaostajao za svijetom! Prve su automobile u cestovno izoliranom provincijskom gradiću na Jadranskoj obali nabavili početkom XX. stoljeća splitski načelnik i pjesnik dr. Vice Mihaljević te zubar i dugogodišnji predsjednik prvog splitskog autokluba dr. Nikola Gjivović, a potom i drugi imućniji građani. Prvi automobilistički klub u Dalmaciji - „Auto klub Split“ (Auto-club Spalato) osnovali su malobrojni ljubitelji motocikla i automobila 1907. godine. Mnogi će obožavatelji limenih ljubimaca naglasiti kako je to čak četiri godine prije osnivanja „Hajduka“ jer u Splitu se (osobito u športu) sve računa u odnosu na slavnu 1911. godinu kad je osnovan omiljeni nogometni klub. Prema sjećanjima prvog izučenog automobilskog vozača Ive Senjanovića, 1914. godine u Splitu je bilo otprilike 10 do 12 automobila. Nažalost, početkom Prvoga svjetskog rata austrijske vlasti oduzele su njihovim vlasnicima sva prijevozna sredstva u ratne svrhe te je poslije rata trebalo Splićanima nekoliko godina da opet nabave vozila. U siječnju 1926. godine osnovan je „Jadranski automobilski klub”, koji je u lipnju promijenio naziv u Sekcija Split Automobilskog kluba Kraljevine SHS., dok je „Dalmatinski motoklub” osnovan u prosincu 1927. godine. Brojni su Splićani bili strastveni motociklisti i automobilisti, ali kad razmišljamo o njima rijetko uz ove športove i zaljubljenike u njih vezujemo nježniji spol... No, važno je spomenuti kako su svi tehnološki izumi u ovom međuratnom razdoblju osvojili oba spola - i muški i ženski... Dapače, ono što su bicikli bili ženama potkraj XIX. stoljeća, u međuraću postaju motocikli i automobili. Žene za volanom simboliziraju emancipaciju. U Hrvatskoj su najintrigantniji primjeri za to naslovnice zagrebačkog ilustriranog tjednika „Svijet“ koji vjerno dokumentira društvena događanja tog doba. Nerijetko su inspiracija i motiv slikaru, ilustratoru i grafičkom uredniku Ottu Antoniniju za naslovnice magazina bile samouvjerene, slobodne i lijepe žene za volanom automobila koje su simbolizirale novu generaciju nježnijeg spola koja je preuzela život

SPLIĆANKE ZA VOLANOM u vlastite ruke i spremna je sama odlučivati o svojoj sudbini. Premda su zgodne i sređene splitske djevojke tijekom tridesetih godina XX. stoljeća češće statirale uz popularne vozače i atraktivne automobile i motocikle, neke su se od njih ipak okuražile i otišle korak dalje te sudjelovale na nekim od prvih auto i moto utrka. Najhrabrijih je malo te su zaslužile da ih pojedinačno predstavimo.

Trebalo je hrabrosti i za suvozačicu!

Najistaknutija među njima, dugogodišnja blagajnica i članica uprave „Dalmatinskog moto-kluba”, koji je 1929. godine promijenio naziv u „Jugoslavenski primorski moto klub”, bila je Jozica Kukoč. Odvažna Jozica redovito je nastupala kao suvozačica Marijanu Petrošiću na motoru BMW od 500 ccm. Prvi nastup motociklističkog dvojca Petrošić - Kukoč na utrci „Dalmatinskog moto-kluba” u trogirskoj Dragi, na cesti od Trogira do Prapatnice 13. travnja 1930. godine završio je njihovom pobjedom. Premda je staza na kojoj su se održavala natjecanja bila teška, s mnogim oštrim i opasnim zavojima, vozači su upravo u najtežim okolnostima pokazali vrhunske vještine. Povjesničar automobilizma Valter Firić u svojim vrijednim (no nažalost do danas neobjavljenim rukopisima) piše: „Na tim mjestima bilo je i najviše gledatelja koji su burno pozdrav-

Jasna Skelin u radnom kombinezonu kao automehaničarka 1936. godine ljali svaki njihov majstorski potez. S posebnom su naklonošću prihvatili novost da prvi put kod nas na motociklističkom natjecanju, kao suvozač u prikolici, nastupi jedna dama. Bila je to gospođica Jozica Kukoč suvozačica Marijana Petrošića, koja je hrabro sudjelovala u vožnji i pri tom izvrsno održavala ravnotežu motocikla na oštrim zavojima, pri čemu je izmamila pljesak gledatelja. Koliko je poznato Jozica Kukoč bila je prva Splićanka koja je naučila uprav-

SUPER OLGA

ako bi ova romantična povijesna priča („utrka“) dobila svoj športski epilog, vremenskim ćemo strojem projuriti kroz nekoliko narednih desetljeća do samog fin de sièclea tijekog kojeg se motoriziralo čovječanstvo… U automobilizmu koji je po svom hormonalno-adrenalinskom sadržaju gotovo klasificiran u „muške” športove i kao takav u Splitu tradicionalno njegovan još od 1907. godine, najveće uspjehe postigla je upravo ona - jedna i jedinstvena Super Olga! Olga Bebić (rođena Roguljić) ili Super-Olga, najpoznatije ime ženskog relija uopće, najtrofejnija splitska i hrvatska športašica u automobilističkom sportu, osvojila je sve što se u automobilizmu osvojiti moglo, a

kruna njene karijere koju je ponijela 1999. godine kao istinska kraljica ovog športa je - Dijamantni volan. Sve je počelo još u djetinjstvu. Kaže da je vozila sve što se voziti može, a priča o vožnji očeva auta u rikverc cijelom Žrnovnicom, ostala je i do danas najbolji primjer njezine upornosti, spretnosti i pozitivnog duha. Naime, kao 13-godišnjakinja dokopala se ključeva očeva „fiće” i vozila ga je unatrag kako otac ne bi uočio da se brojke na kilometar satu pomiču. Jedino ga je zbunjivalo kako benzin prebrzo nestaje... Olgin prvi trofej datira iz 1978. s prvog ženskog relija na relaciji Split - Šibenik na kojem je pobijedila u svojoj klasi. Slijede pobjede 1979. na reliju u Makarskoj, u Supetru 1981., na reliju „Putevima revolucije” Split - Glamoč 1982., na autoreliju za Dan žena od Splita do Baškog Polja 1983., na reliju „Oslobođenje Splita” 1984., na 17. međunarodnom ženskom reliju u Zagrebu 1986. te 1989. na Grobniku. Od 1985. do 1988. godine Olga

je prvakinja Jugoslavije u ženskoj konkurenciji. Osvaja jedinstveni naslov prvakinje Hrvatske na ratnome natjecanju 1991. godine. Prvi naslov prvakinje samostalne Hrvatske u svojoj klasi do 1300 ccm, ali i u generalnom poretku, osvaja Olga s Gorenkom Ninčević nakon nastupa u ocjensko-spretnosnim vožnjama i trima utrkama na Braču, u Puli i u Rijeci. Olga je 1993. godine pobjedom na 149 km dugom „Istarskom reliju” od Rovinja do Pazina postala prvakinjom Hrvatske u ženskom reliju. Od 1995. do 1999. ona je nedodirljiva, neuhvatljiva! Državna je prvakinja u ocjensko-spretnosnim vožnjama i u ženskome reliju sa suvozačicom Ines Mijatović. Od devet utrka na kojima je nastupila tijekom 1996. godine, u osam ih je pobijedila, što joj je donijelo jednu od njoj osobito dragih nagrada u karijeri. Naime, Splitski savez športova proglasio je Olgu športašicom godine grada Splita. Kako je zapisano u njezinoj biografiji: „Nikada tijekom stogodišnje službene povijesti splitskog sporta, nijedan

Darinka Perasić ljati motornim vozilom, a kasnije su je u tome slijedile i druge sugrađanke poput Darinke Perasić i Jasne Skelin.“ Jozica Kukoč, u istoj ulozi suvozačice Marijana Petrošića, nastupila je i na Prvoj kružnoj utrci oko Trogira održanoj 27. srpnja 1930. godine. U kategoriji športskih motocikala s prikolicama do 1200 ccm, oni su pobijedili suparnika Milu Lauru sa, zanimljivo je spomenuti, prosječnom brzinom 68 km/h. Na auto i moto utrkama organiziranim na Sirobuji 29.

sportaš oktanskih sportova nije bio proglašen sportašem godine pa je ova Olgina titula time još vrednija.“ U automobilizmu pak uspjeh se „mjeri” osvojenim Zlatnim volanima. Samo višestrukim naslovima državne prvakinje u spretnosnim vožnjama i ženskome reliju tri godine uzastopno ili triput tijekom pet godina osvaja se ova prestižna nagrada. Sustav nagrađivanja predviđa nakon osvajanja tri Zlatna volana dodjeljivanje Dijamantnog volana. Naravno, Olga je i ovdje napravila presedan i predstavnike HAKS-a uhvatila nespremne. Naime, Olga je 1999. odvozila svoju devetu uspješnu sezonu zaredom i pobjedom u Rijeci osvojila svoj treći Zlatni volan te joj je trebao biti dodijeljen Dijamantni volan. Skeptičnost i nevjera, a rekli bismo i ljubomora, očitovale su se u činjenici da Dijamantni volan nije bio izrađen za tu prigodu, već joj je uručen naknadno... Olga je, baš onako kako to rade najbolji i nedodirljivi, otišla na vrhuncu svoje karijere, postigavši sve što se u jednom športu moglo, upisavši se zauvijek dijamantnim slovima u povijest automobilizma, ne samo u Splitu nego i u Hrvatskoj. Njezin rodni grad, kojemu je unatoč primamljivih i lagodnijih ponuda tijekom karijere ostala vjerna, zahvalio joj se još jednim priznanjem - prestižnim trofejem Splitskog saveza športova “Fabjan Kaliterna” 2000. godine.

ožujka 1931. godine, po prvi put je Jozica dobila konkurenticu u suvozačici Janka Rodina - Desanki Rodin. U utrci vozača u kategoriji motocikla s prikolicom do 1200 ccm startala su četiri vozila, a Rodinovi su pobijedili, dok su Petrošić i Kukoč završili na drugom mjestu. Vrijedno je spomenuti kako je prva žena u Hrvatskoj koja je 7. travnja 1914. godine položila vozački ispit pred zemaljskim strukovnim povjerenstvom za ispitivanje upravljača motornih vozila u Zagrebu bila Alma Balley. Alma je već uoči prvoga svjetskog rata „jurila“ brzinom 60 km na sat u svom otvorenom Opelu tipa „baby“ zagrebačkim ulicama čemu nisu mogli odoljeti ondašnji mediji. U Splitu su se žene nešto kasnije od Zagrepčanki usudile preuzeti „volan“ u svoje ruke. Jedna od najstrastvenijih među njima je Jasna Skelin. Drnišanka rođenjem, istinska zaljubljenica u automobile i tehniku, pomagala je u automehaničarskoj radionici što dokazuje i njena fotografija u radnom kombinezonu iz 1936. godine. Sačuvana i je njena originalna vozačka dozvola izdana 4. travnja 1939. godine, kao i fotografije koje ukazuju kako je Jasna posjedovala vlastiti automobil Opel Kadett (model iz 1937. godine).

Gušti su gušti

Jedna od najstrastvenijih vozačica motora međuratnog Splita bila je Darinka Perasić (1917.- 1987.), udata Skalić. Odrastajući u mnogobrojnoj obitelji s još tri sestre i četiri brata, još u djetinjstvu se, uz svoju braću, počela zanimati za motocikle i automobile. Nije nikakvo čudo - bila je to prava obiteljska strast! Njezin brat Albert Perasić bio je jedan od najboljih motociklista dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća koji je redovito pobjeđivao na utrkama. No, bilo je to vrijeme kad se razvitkom automobilizma i motociklizma ukazala potreba za otvaranjem prvih zastupstava za prodaju, ali i radionica za održavanje. Upravo su braća Perasić bila među prvima u Splitu koja su imala trgovinu kao zastupnici automobila Audi-DKW, Horch, Wanderer i Adlera te motocikala marki DKW i Garelli, a uskoro su otvorili i veliku mehaničarsku radionicu „Albert Perasić i braća”. Darinka je mladost provela okružena motorima, odjevena u kožna odijela, s tipičnim kapama i prvim kacigama. Premda je bila izrazito športski tip te je kao gimnazijalka igrala hazenu na Starom placu, veslala u „Gusarovim” brodicama i redovito vježbala u „Sokolu”, ipak je najviše guštala iskušavati vlastitu spretnost vozeći u „kožnjaku“ motor za svoju dušu po marjanskom šljunku. LITERATURA: Firić, V. Neobjavljeni rukopisi o povijesti splitskog automobilizma i motociklizma Ganza Čaljkušić, H. - Kučić, R. (2013). Heroine splitskoga sporta : ženska strana medalje. Split: Vetus itinera Jelić, S. (2013). Splitski automobilistički memento. Splitski Oldtimer Auto Klub Marović, D. (1990.). Povijest sporta u Splitu : Od antičkih igara do prvog svjetskog rata, 1990. Split: Savez za fizičku kulturu općine Split i Samoupravna interesna zajednica fizičke kulture općine Split Marović, D. - Radja, M. (2006). Povijest sporta u Splitu : 1918-1941, Knjiga II. Split : Splitski savez športova, Komisija za povijest športa Valjak, V. (2012). Bešte, ljudi - ide auto : Povijest automobilizma u Hrvatskoj 1898.1945. Zagreb : Citroen klub Croatia

MARIJA FABKOVIĆ (1833. -1915.)

Prva učiteljica tjelesnog odgoja Piše: STJEPAN ZDENKO BREZARIĆ Fotografije: HRVATSKI ŠKOLSKI MUZEJ (ZAGREB)

Kao zaljubljenica u športske aktivnosti Marija Fabković redovito je pješačila, plivala, planinarila, a bavila se i skijanjem te svojim životnim stilom promicala šport među ženama

arija Fabković rođ. Frechova svakako spada među najznačajnije žene po pedagoško-športskom i prevoditeljsko-novinarskom radu u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Iako je puno poznatija po svojem pedagoškom radu, bila je i prva kvalificirana učiteljica tjelovježbe za građanske i učiteljske škole te je značajno utjecala na razvoj tjelesnog odgoja, posebice među učenicama. Kao svestrana žena i aktivna sudionica tadašnjih društvenih i političkih zbivanja, neumorno i uporno se borila za emancipaciju i ravnopravnost žena i pomicala je granice ženskih sloboda. Češki korijeni Marija Frechova rođena je 8. veljače u 1833. u Pragu gdje je završila pučku i učiteljsku školu. Uz školske obveze bila je aktivna članica Sokola u kojem je spoznala vrijednosti tjelesnog vježbanja na koje je kasnije sustavno i energično ukazivala tijekom svoje profesionalne karijere. Kao zaljubljenica u športske aktivnosti redovito je pješačila, plivala, planinarila, a bavila se i skijanjem te svojim životnim stilom promicala šport među ženama. U Pragu je 1853. postala učiteljicom privatne djevojačke škole Svatove Amerlingove. U rodnome gradu upoznaje Skendera (Aleksandra) Fabkovića koji je od 1849. u Pragu uz filozofiju učio i pedagogiju na učiteljskom zavodu „Budeč“. Skender Fabković rođen je u Samoboru, 7. svibnja 1826., a umro u Krapini, 6. svibnja 1905. Učiteljsku školu pohađao je u Pragu. Studirao je bogosloviju, a filozofiju i pedagogiju diplomirao u Pragu 1851. Učiteljevao je u pučkim školama u Virovitici i Karlovcu, bio je nastavnik hrvatskog jezika u Rijeci te profesor Učiteljske škole u Zagrebu. Među trinaestoro je utemeljitelja Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora (1871.) iz kruga tzv. hrvatskih učiteljskih prvaka. Bio je među prvim urednicima Napretka (1866.-1874.), vodećega pedagoškog časopisa u Hrvata, te pisac mnogo-

brojnih pedagoških članaka, knjiga i čitanki, ali se bavio i prevoditeljskim radom. Angažirana prosvjetna djelatnica i prva učiteljica tjelesnog odgoja Marija je 1854. sklopila brak sa Skenderom Fabkovićem s kojim se doselila u Hrvatsku gdje su zajedno snažno utjecali na razvoj pedagoških liberalnih ideja. Službovala je u Virovitici, Karlovcu (1860.-1865.) i Zagrebu. U Zagrebu je jedno vrijeme živjela bez zaposlenja, a 1868. počela je raditi kao učiteljica na Višoj djevojačkoj školi. Prihvatila je ideje naprednih pedagoga 18. i 19. stoljeća te se zalagala za nove prosvjetne trendove. U svojim teorijskim pedagoškim radovima zalagala se za slobodnu i narodnu školu na hrvatskom jeziku. Bila je protivnica verbalizma u nastavi te je promicala načela moralnog odgoja i zanimanje učenika za rad. Pri tome je bila svjesna i važnosti tjelovježbe u nastavnom procesu prosvjećivanja tadašnjih mladih naraštaja, a posebice među ženskom populacijom. Među prvima je u Hrvatskoj fokus djelovanja posvetila prihvaćanju stajališta, kako među prosvjetnim krugovima, tako i u svekolikoj javnosti, da vrijednosti tjelesnog odgoja pozitivno doprinose u zdravstvenom, intelektualnom i moralnom razvitku mladeži. Zalagala se za estetski odgoj i uvođenje ručnog rada u škole te se isticala razvijanjem ekološke svijesti među učenicima. Međutim, školske vlasti nisu iskazivale razumijevanje niti podržavale njezine pedagoške inovacije. Radi boljeg predavanja nastave, u Austriji je kao prva žena položila 1873. ispit za nastavnicu građanske škole iz matematike, biologije, francuskog jezika i tjelesnog odgoja. Gimnastikom je jačala svoje tijelo već od djetinjstva, a duže vremena bila je jedina učiteljica gimnastike. Bila je zapamćena po tome da je uvijek njegovala svoju tjelesnu i duhovnu energiju. Nedvojbeno je da je njezina ljubav

prema športu, a posebice prema plivanju, nerijetko nailazila na javna negodovanja, ali je generalno ostavila veliki pečat u promicanju športa među učenicima s kojima je uvijek njegovala dobronamjerno ozračje. Pedagoške radove najprije je počela objavljivati od 1861. do 1865. u praškim časopisima Škola a život, Osveta, Štepnice, Svetozor, Divši svet, Ženske listy i dr., a potom u hrvatskim, ponajviše u Napretku, pa u Hrvatskoj smotri, Hrvatskom pravu, Prosvjeti, Glasonoši, Gimnastici i Obzoru. Kao angažirana reformatorica hrvatskoga školstva i prosvjete, bila je jedina žena među 13 osnivača Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora 1871., te aktivna sudionica Prve opće hrvatske učiteljske skupštine. Od 1886. do umirovljenja 1896. radila je na Donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi. U javnosti se zauzimala i nesmiljeno borila za ženska prava i slobode, jer je u to doba uloga žena u društvenom i javnom životu bila marginalizirana. Pokrenula je osnivanje Ženske biblioteke 1872. u kojoj se kao urednica posebno zauzimala za reformu ženskog obrazovanja. Slovila je kao uzoran i dosljedan borac za visokovrijedne ideale te je njena pojava pripomogla da osnaži djelovanje za stjecanje društvene i ine ravnopravnosti žena u hrvatskom društvu. Između ostaloga, zalagala se i da žene budu jednako plaćene za isti posao kao i muškarci. Bila je prva žena novinarka koja je pisala 1860-ih izvješća za češke novine o radu Hrvatskoga sabora, dok je Marija Jurić Zagorka (1873.-1957.) bila prva dopisnica Obzora koja je izvješćivala na hrvatskom jeziku o radu zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora iz Budimpešte od 1906. do 1907. Marija Fabković bila je iskrena i predana zagovornica jačanja prijateljskih odnosa i zbližavanja češkog i hrvatskog naroda. Rodom Čehinja koja je u Hrvatskoj pronašla svoju drugu domovinu, nesebično je djelovala na mogućnostima približavanja obiju zemalja u zajedničkim interesima. Suvremenici su je opisivali da je bistra žena, čelična duha i ushićena srca, koja je prirasla narodu hrvatskom kao vlastita kći. Spisateljica i prevoditeljica Poslije umirovljenja u 64. godini života odlučila se na daljnje obrazovanje, preselila se u Francusku, a potom i u Švicarsku na studij francuskog jezika. I tu se iskazala svojim savjesnim i odgovornim odnosom, pa je redovito polagala ispite te se nakon diplomiranja posvetila prevoditeljskom poslu. Međutim, već se ranije okušala i u književnom radu, ali nije ostavila dublje tragove. U razdoblju od 1869. do 1900. pisala je pripovijetke na osnovi hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja te putopisne crtice. U češkim novinama objavila je tekstove o hrvatskim istaknutim djelatnicama (Život i rad Dragojle Jarnević, Osveta 1863; O Hrvatici Josipi Vancašovoj, Divši svet, 1900.). S druge strane u Hrvatskoj smotri pisala je o češkim piscima i književnosti (Crte, potezi i struje češke književnosti, 1907.). Iza sebe ostavila je zapažen prevo-

diteljski rad s češkog i francuskog jezika na hrvatski. Za Napredak, u razdoblju od 1867. do 1898., prevodila je djela francuskih književnika J. Macea, F. R. de Chateaubrianda, M. F. Fenelona, I. Buffona, M. F. Bernardin de Saint-Pieerea, te roman Viktora Hugoa Devedeset i tri (Kraljevica-Zagreb 1875.). Na češki jezik je između ostaloga prevela Šenoino Zlatarevo zlato (Zlatnikuv zlatoušek, Prag, 1880.). Preminula je u Zagrebu 24. srpnja 1915. Njezina korespondencija, rukopisi i autobiografija pohranjeni su u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. U povodu 100. obljetnice njezine smrti Hrvatsko društvo olimpijske filatelije i memorabilije u pošti 10101 u Zagrebu, u Jurišićevoj 13 iniciralo je 24. srpnja 2015. uporabu prigodnog poštanskog žiga i tiskalo prigodne dopisnice. Marija i Skender Fabković bile su ključne osobe koje su uvelike doprinijeli proboju novih pedagoških misli, koji su svoje učenike oduševljavali za hrvatski jezik, ali zbog svojih ideja koje su bile ispred vremena u kojem su živjeli i stvarali nisu dobili na važnosti koje su svojim svestranim djelovanjem zaslužili. LITERATURA: Mihajlo Ogrizović, Marija Fabković, Školske novine, Zagreb, 1973. Hrvatska enciklopedija, svezak, svezak 3 Da-Fo, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zrinski Čakovec, Zagreb, 2001. Hrvatski bibliografski leksikon, svezak 4 E-Gm, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Grafički zavod hrvatske, Zagreb, 1998. Sportski leksikon, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, Grafički zavod hrvatske, Zagreb, 1984.

Osnivači Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora. Sjede slijeva: Ivan Filipović, Marija Fabković, Mijat Stojanović, Skender Fabković. Stoje slijeva: Tomislav Ivkanec, Janko Tomić, Josip Glasner, Franjo Stepanek, Sebald Cihlar, Ljudevit Modec, Venceslav Maržik, Stjepan Basariček, Bartol Francelj, Ante Truheljka.

MAČEVANJE U SLAVONIJI

Mačevalački entuzijazam

Fotografije: ZAVIČAJNI MUZEJ STJEPANA GRUBERA (ŽUPANJA) & HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ (ZAGREB)

anas je gotovo zaboravljeno, a i svojevremeno je bilo neobično, no pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća u slavonskim selima Soljani, Vrbanja i Drenovci te u gradu Županji djelovali su mačevalački klubovi. Mačevanje je inače šport koji se gotovo isključivo veže uz urbane sredine, no spletom okolnosti i zapravo isključivom zaslugom jednog entuzijasta, ova slavonska sela (i jedan grad) u svojoj povijesti bilježe i mačevalačke športske klubove. Čovjek zaslužan za to je Stjepan Tomić - novinar i publicist, službenik Narodnog odbora i novinski dopisnik osječkog lista „Glas Slavonije“. Tomić je bio športaš entuzijast bez ikakva iskustva u mačevanju, no bio je pokretač, organizator i trener svih četiriju klubova. Kako je do toga došlo, sam Tomić ispričao je jednom prilikom: „Prvi puta vidio sam mačevanje na fotografiji u tadašnjem Narodnom sportu, u rujnu 1947. godine. Tu fotografiju našao sam na komadu papira u kojeg je seoski čuvar svinja simpatički čiča Andrija Žilak zvan Trenčin, zamatao komad slanine čuvajući čopor crnih slavonskih svinja na seoskom pašnjaku zvanim Miličika.... Na moje traženje, bez oklijevanja mi je dao taj masni papir koji sam ja očima upravo progutao. Zauzvrat, slao sam kasnije starom i dobrom čobaninu knjige, a naročito Narodni sport (poslije Sportske novosti) koje je on, kako mi je pisao - čitao iz

Stjepan Tomić Piše: ANA POPOVČIĆ

Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća u slavonskim selima Soljani, Vrbanja i Drenovci te u gradu Županji djelovali su mačevalački klubovi. Bila je to zasluga Stjepan Tomića, velikog športskog entuzijasta 8

poštovanja na dan kada mi je dao onaj dragocjeni komadić papira u koji je zamatao svoj ručak - komad slanine, kruh i luk. A i ponosio se time. Čak je - ismijavan od svojih starijih vršnjaka, čičica i baba - dolazio i da promatra treninge mačevalaca u skromnoj dvorani Doma kulture u Soljanima, a s nama je nedjeljom polazio i u Brčko, pa i u Županju, gdje smo davali priredbe.... No vratimo se malo unazad. Prijatelj moga oca služio je svojevremeno u gardi. Vidjevši u njega sablju, zavolio sam je još kao dijete. Na regrutaciji izrazio sam želju da me prime u konjicu, ali nisam imao uspjeha. I rekoh sebi: kada ne mogu da budem ono što želim, naći ću ja načina da se bilo kada iživim s hladnim oružjem. I naišao je stari čiča Andrija Trenčin sa svojim masnim komadom papira...“ Stjepan Tomić zaista je bio mačevalački entuzijast koji je osim osnovne poduke u mačevanju (koju je dobio u Zagrebu od vrsnih zagrebačkih trenera Milivoja Radovića, Stjepana Kereca i Vladimira Mažuranića) - bio gotovo samouk. No, upornim radom i jakom voljom savladao je osnovnu mačevalačku vještinu za sve tri discipline - floret, mač i sabllja. U Zagrebu je Tomić dobio i uvid u to kako se organizira i vodi mačevalački klub.

Mačevalački klub “Jedinstvo” u Soljanima

Prvi klub koji je Stjepan Tomić osnovao bio je Mačevalački klub “Jedinstvo” u Soljanima koji je djelovao od 1950. do 1955. godine. Klub je osnovan 16. prosinca 1950., a prostorije je imao u Domu kulture. Treninzi su održavani tri puta tjedno u Domu kulture ili na livadi iza općinske zgrade. U prvo vrijeme treniralo se drvenim sabljama (duzacima), a kasnije je Mačevalački savez Hrvatske poslao Jedinstvu iz Soljana dva floreta i dvije maske. Klub je sam nabavio i dvije stare sablje i dvije rukavice preko osječkog karikaturista Boška Pešuna, te nekoliko odijela za mačevanje. Mačevalački savez Hrvatske potpomagao je unutar svojih mogućnosti rad u Soljanima, pa je povremeno slao i trenera. Nakon osnutka, u klub se prijavio dvadeset i jedan mladić. Šestorica su ubrzo odustala jer nisu izdržali športsku disciplinu i pomalo dosadan rad nogu koji je treniran prvih 40 dana dok još nisu nabavljeni rekviziti. Kasnije su još trojica izbačeni iz kluba radi krađe. Preostalih 12 članova postali su uzor sela i od Kotarskog komiteta narodne omladine primili pohvale i diplomu te u tri navrata i novčanu nagradu od 10.000 dinara. Soljanski mačevaoci nastupali su na prigodnim proslavama i egzibicijskim susretima u Brčkom, Šidu, Županji, Lipovcu, Drenovcima, Strošincima, Vrbanji i Vukovaru, no na natjecanjima nisu nastupali. Godine 1952. na turniru u Beogradu bili su samo promatrači. Za vrijeme djelovanja kluba isticali su se Živan Kučević (mesar), Nikola Žužić (kovački pomoćnik) i Đuro Mormer (krojački pomoćnik). Mačevalački klub Jedinstvo u Soljani-

Stjepana Tomića ma prestao je sa radom 13. prosinca 1955. kada je Stjepan Tomić službeno premješten u Vrbanju.

Mačevalački klub “Spartak” u Vrbanji

Nakon premještaja, Tomić se nije želio odreći mačevanja. Tako je 1956. godine osnovao novi klub - Mačevalački klub “Spartak” u Vrbanji. Klub je imao dvadesetak članova, ali i jednu članicu - Ivanku Kristić. Među vrbanjskim članovima najviše su se isticali Duje Katić (zemljoradnik) i Božo Kegalj (radnik), a klub je djelovao do 31. srpnja 1957. kada je Stjepan Tomić premješten na novu dužnost u Drenovce.

Mačevalački klub “Mihajlo Neralić” u Drenovcima

U Drenovcima je Tomić 1958. godine osnovao i treći mačevalački klub - Mačevalački klub “Mihajlo Neralić”. Odmah nakon osnivanja, u novi klub prijavilo se trideset pet članova i jedna članica - Milka Desnica. Veliki broj zainteresiranih obećavao je i kvalitetne mogućnosti za rad, no uslijed nerazumijevanja nekih članova Narodnog odbora, a naposlijetku i krađe maski i drugih rekvizita, klub prestaje s radom nakon svega godinu dana. Ipak, za kratko vrijeme svojeg djelovanja, članovi mačevalačkog kluba u Drenovcima bili su i društveno vrlo aktivni, a na proslavi Praznika rada 1. svibnja 1958. bili su na čelu svečane povorke. Od drenovačkih članova najviše su napredovali Petar Soljačić i Mirko Obradović (oba automehaničari). Članovi mačevalačkih klubova u Soljanima, Vrbanji i Drenovcima bili su u najvećoj mjeri pripadnici radničkog sloja, što je pomalo neuobičajeno za mačevalački šport, pogotovo u prošlosti. Iz tog razloga je u članku i navedeno zanimanje uz imena pojedinih članova. Čak su i novine svojedobno pisale da su to „seljaci od pluga i motike, prvi mačevaoci“. U vrijeme bivše države jako se isticalo kako je novi socijalistički poredak poslijeratne Jugoslavije imao presudni utjecaj na nastanak i rad ovih klubova, no naravno da je najvažniji moment (i onda kao i danas) bio - entuzijazam, organizacijske sposobnosti i osobno zalaganje pojedinca. Mačevalačka sekcija DTO Partizan u Županji Godine 1961. Stjepan Tomić ponovno je premješten, ovoga puta u Županju. Kao gost na godišnjoj skupštini DTO Partizan, 1. prosinca 1961. predložio je da se uz postojeće sekcije osnuje i mačevalačka. Prijedlog je prihvaćen, a do kraja 1968. godine mačevalačka sekcija bila je najbrojnija i najuspješnija od svih sekcija DTO Partizan u Županji. Zanimljivo je napomenuti da to ipak nije bio debi mačevanja u Županji, jer su se u drugoj polovici 19. stoljeća Englezi, tadašnji vlasnici tvornice tanina u Županji, bavili (uz tenis, nogomet, lov i druge sportove) i mačevanjem. O tome svjedoče četiri športske sablje pronađene na tavanu

nekadašnje upravne zgrade tvornice koja je kasnije bila srednja škola. Članstvo županjskog mačevalačkog kluba činilo je četrdesetak mladića i djevojaka među kojima su se najviše isticali braća Dubravko i Miljenko Tkalac, Željko Kamenski i Josip Zlatunić. Svoj prvi nastup imali su u proljeće 1964. godine na svečanom otvaranju nove dvorane za tjelesni odgoj u osnovnoj školi “Moša Pijade” u Županji. Potkraj iste godine, 21. prosinca mačevaoci iz Županje imali su prijateljski susret s mačevaocima Lokomotive iz Zagreba, a taj susret zabilježen je i u dnevnom tisku. Županjski mačevaoci postizali su i zapažene uspjehe. Godine 1965. Josip Zlatunić osvojio je u maču drugo mjesto, a Željko Kamenski u floretu treće mjesto na omladinskom prvenstvu Hrvatske. Slijedili su nastupi na republičkim i saveznim natjecanjima u Beogradu, Leskovcu, Skopju, Novom Sadu, Subotici i drugdje. Posebno je zanimljivo da je u Županji 10. i 11. travnja 1965. održano 18. prvenstvo Hrvatske u mačevanju u sve tri discipline (floret, mač, sablja) na kojem su sudjelovala 32 natjecatelja. To je bilo prvi put da je prvenstvo Hrvatske organizirano izvan Zagreba. Nakon odlično organiziranog prvenstva, postojala je inicijativa da se u Županji organizira i juniorsko prvenstvo Jugoslavije, no to nije ostvareno. Mačevalačka sekcija DTO Partizan u Županji djelovala je do kraja 1968. godine, a ugašena je zbog nedostatka rekvizita i osnovnih uvjeta za rad. Isti problemi u tom razdoblju ozbiljno su ugrožavali i zagrebačko mačevanje koje je imalo dobru bazu natjecatelja, trenera i sudaca, kao i ozbiljnu i slavnu tradiciju. Tako da nije neobično da se u Županji šport koji je uglavnom počivao na jednom čovjeku, nije više mogao održati. LITERATURA: Hrvatski športski muzej, Osobni fond Milivoja Radovića, kutija 39 i 41 Ana Popovčić, Povijest sportskog mačevanja u Zagrebu, doktorski rad, 2015. Novinski članci iz listova Sportske novosti i Glas Slavonije.

IN MEMORIAM

IVICA HLEVNJAK

(El Shatt, 28. travnja 1944. - Split, 28. studenog 2015.)

vica Hlevnjak posvetio je cijeli svoj život Hajduku i splitskom balunu. U Hajduk je došao s dvanaest godina kada je, na nagovor ondašnjeg trenera pionira prof. Dušana Đorđevića, ostavio vaterpolo i stigao “pod murvu”. Kasnije je prošao školu Luke Kaliterne, Ante Mladinića, Voje Kačića … Rođen je 28. travnja 1944. godine u El Shattu. Igrao je na poziciji napadača i veznog igrača i bio jugoslavenski nogometni reprezentativac. Za seniorsku momčad Hajduka debitirao je s osamnaest godina. Zbilo se to 16. prosinca 1962. godine. Igrala se utakmica šesnaestine finala Kupa. Na Starom placu gostovao je Partizan. Trener Hajduka bio je Florijan Matekalo, a nekoliko standardnih igrača bilo je ozlijeđeno. Lenko Grčić je tad treneru preporučio mladog Hlevnjaka, a ovaj se odužio na najbolji mogući način sudjelujući u Hajdukovoj pobjedi od 3-1 sa dva zgoditka. Postao je “velika faca”; ta dva gola učinila su od malog “Bukle” velikog igrača. Od bijelog dresa oprostio se 10. lipnja 1973. godine utakmicom protiv Vojvodine u Splitu i pobjedom 7-0. Od svog debija 1962. godine, pa do odlaska 1973., Ivica Hlevnjak je za Hajduk odigrao 665 utakmica te je iza Frane Matošića prvi po broju utakmica odigranih za Hajduk. Postigao je 237 zgoditaka. Osmi je nogometaš kluba po broju zgoditaka postignutih za splitski klub. Igrao je za Hajduk u teškim klupskim vremenima kada je klubu nekoliko sezona nad glavom visio mač ispadanja iz prve lige. Ipak, s Hajdukom je osjetio i slast osvajanja naslova državnog prvaka u sezoni 1970./71. Sa svojim najdražim klubom osvojio je i dva pehara pobjednika Kupa Jugoslavije (1966./67. i 1972.) Kao najradosniji trenutak svoje karijere isticao je povratak u Split nakon utakmice u kojoj je 1971. godine Hajduk s 3-1 pobijedio Vojvodinu u Novom Sadu. Bio je lipanj, a na dočeku se skupio cijeli Split. Kada su nogometaši Hajduka izišli iz glisera koji ih je u Split preveo iz zračne luke, svi igrači su na rukama navijača preneseni do Starog placa. Bilo je to nakon šesnaest godina čekanja da Hajduk postane prvak Jugoslavije. Trener je bio Slavko Luštica... Poslije Hajduka igrao je u Francuskoj - od 1973. do 1976. u Strasbourgu, a potom u Epinalu od 1976. do 1979. Zatim se prebacio na mali nogomet u SAD, nastupajući za momčad Philadelphia Fever. Iz Amerike se vratio u Split i na nagovor Tita Kirigina i Ante Žaje zaposlio u Hajdukovu marketingu, gdje je dočekao mirovinu. Ivica Hlevnjak je po struci bio stomatolog, međutim, u životnom je pozivu nogometna lopta imala prednost pred zubarskim kliještima.

Za reprezentaciju Jugoslavije, od 1969. do 1970. godine, odigrao je tri utakmice. Debitirao je u prijateljskoj utakmici u Splitu 26. veljače 1969. godine protiv Švedske (2-1), dok se od reprezentativnog dresa oprostio 18. studenog 1970. u prijateljskoj utakmici protiv SR Njemačke u Zagrebu (2-0). U jedanaestogodišnjoj karijeri u Hajduku, uvijek je posebno isticao dvojicu ljudi koji su mu posebno pomogli: bili su to legendarni maser Božidar Soldo i Lenko Grčić Gaga. Grčić ga je forsirao da nastupi u prvoj momčadi Hajduka i preporučio Matekalu da ga postavi među prvih jedanaest, a Božidar Soldo mu je bio, kako je govorio, drugi otac njegov najveći navijač, ali i najveći kritičar. Jedan njegov gol ostao je u vječnom sjećanju. To je onaj koji je dao Škoriću protiv Dinama u Zagrebu za 1-0 i Hajdukov ostanak u Prvoj ligi. Ivica Hlevnjak, legendarni Bukle, obilježio je jednu Hajdukovu epohu, sigurno rezultatski najtežu u povijesti, onu kada je klub visio nad ponorom prelaska u niži rang natjecanja. Međutim, zahvaljujući Bukli i njegovim igrama i golovima, Hajduk je ostao među najboljima i na samom vrhu nekoć jugoslavenskog, a danas hrvatskog nogometa. I za kraj recimo kako je Ivica Hlevnjak jedan od rijetkih dobitnika zlatne Hajdukove kapetanske trake. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

MIROSLAV POLJAK (Zagreb, 3. rujna 1944. - Zagreb 2. studenog 2015.)

iroslav Poljak rođen je u Zagrebu 3. rujna 1944. godine. Igračku karijeru započeo je i završio u zagrebačkoj Mladosti za koju je igrao od 1960. do 1976. godine, s tim da je kratko nastupao i za Betinu s otoka Murtera i momčad Filip Jakov iz istoimenog mjesta pokraj Biograda. U svojoj 16 godina dugoj igračkoj karijeri, Miro se zaista naosvajao trofeja. Kao igrač Mladosti, osvajao je naslove prvaka Jugoslavije 1962., 1967., 1969. i 1971. godine, kao i Zimska prvenstva Jugoslavije 1961., 1962. i 1964. godine. Ni europskih trofeja nije mu nedostajalo u kapici žabaca sa Save - s Mladosti je bio prvak Europe 1967., 1968., 1969. i 1971. godine, kao i pobjednik europskog Superkupa 1976. Zanimljivo je istaknuti da je Miroslav Poljak četiri puta bio najbolji strijelac Europe. Više godina bio je prvi strijelac tadašnje reprezentacije Jugoslavije i treći strijelac na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku. Upravo je u Meksiku Poljak doživio vrhunac karijere - bio je jedan od najboljih igrača reprezentacije koja se tim Igrama okitila zlatnom medaljom. Kao jednog od najboljih vaterpolista Jugoslavije svog vremena, zvali su ga u Beograd. Ne zna se tko je bio uporniji, Crvena Zvezda ili Partizan. „Ali kaj bih ja tamo radil, pa ja sam iz Zagreba“ - reći će puno godina kasnije. U šali je Miro znao govoriti da kad u bazenu nije znao što bi s loptom, puknuo bi prema golu i obično pogodio... Tijekom karijere nosio je uvijek kapicu s brojem 7, iako uz taj broj nije imao neki poseban razlog priču. Rado se prisjećao predolimpijskog turnira u Meksiku 1967. godine: „Bili smo smješteni u Acapulcu i u hotelu je bila organizirana nagradna igra. Usred hotelskog bazena bila je na jednom postolju missica Acapulca i boca šampanjca Dom Perignon. Pobjednika plivačke utrke u tom bazenu čekala je boca i poljubac. Tek što je šef parade izbrojio do tri, a ja sam je već ljubio, s bocom u ruci! Tih nekoliko zaveslaja bili su za mene dječja igra - govorio je Miro. Žmego, kako su ga zvali prijatelji, bio je odličan plivač i uvijek je plivao za prvu loptu. Imao je, i danas kažu njegovi suigrači, strašan start iz mjesta. Zlatko Šimenc jednom mu je rekao da je pokretni torpedo.

Pokojni Zdravko Ježić kriv je i za njegovu prvu utakmicu 1962. godine. O tome je govorio: „Igrali smo u Zelini protiv Primorca, izašao je iz igre i rekao - mali, ajde sad ti igraj!“ Vaterpolo je počeo igrati kod trenera Jure Amšela, koji je pored njega još otkrio Bonačića i Stipanića. Miroslav Poljak uvijek je isticao da je u karijeri imao jednu slabost: „Ja sam uvijek bio posebno motiviran protiv jakih, s onim nešto slabijima to je bilo već malo teže…“ Popularni Žmego bio je čovjek koji zaslužuje posebno mjesto u hrvatskom vaterpolu. Zlatni olimpijac koji je, prema vlastitom kazivanju, značenje toga dokučio tek za jednog boravka u Americi: „Upoznao sam tri nobelovca koji su od mene tražili autogram kad su čuli da sam olimpijac sa zlatnom medaljom. Oni su tražili mene, umjesto ja njih! Vani se olimpijsko zlato puno više cijeni nego kod nas.“ Godine 2010. dobio je trofej Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek za životno djelo, a odlikovan je i državnim odličjem Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

BOŽO BAKOTA

(Zagreb, 1. listopada 1950. - Ludbreg, 1. listopada 2015.)

a svoj rođendan, u Ludbregu je preminuo Božo Bakota, poznati nogometaš Zagreba i Sturma. Igračku karijeru započeo je nastupajući za nižerazrednu momčad Mladost iz Buzina, od 1968. do 1971. godine. Početkom 1972. godine došao je u Kranjčevićevu i postao nogometaš NK Zagreb, čiji bijeli dres nosi do 1980. Bio je standardni član odlične navale Zagreba, u kojoj su uz Bakotu još igrali: Čopor, Močibob, Rukljač i Smolek. U klubu je ostao i nakon što je u sezoni 1973./74. ispao iz Prve savezne nogometne lige, u koju se vratio u sezoni 1976./77. Nakon povratka Zagreba u prvu ligu, Bakota pruža najbolje igre u karijeri. Najbolja mu je zasigurno bila sezona 1977./78., kada je postigao 10 pogodaka, a dospio je i u reprezentaciju. Godinu dana nakon ponovnog Zagrebova ispadanja iz Prve savezne nogometne lige, Božo Bakota je 1980. pošao putem njegova bivšeg trenera Otta Barića u Austriju, u Sturm iz Graza. U Sturmu je Bakota već u svojoj prvoj sezoni 1980./81., osvojio naslov viceprvaka Austrije, a u idućoj 1981./82., bio je najboljim strijelcem Austrijske lige sa postignuta 24 zgoditka. U napadu Sturma odlično se nadopunjavao sa Gernotom Jurtinom. Bakota je bio poznat i kao odličan izvođač jedanaesteraca. U međunarodnim okvirima, najveći mu je uspjeh bio ulazak u četvrtfinale Kupa UEFA u sezoni 1983./84. Kod kuće je Sturm izgubio od Nottingham Forresta sa 1-0. Bakotinom pogotkom u uzvratu kod favorita, ovaj je negativni rezultat kod kuće bio poništen, tako da se otišlo u produžetke, u kojima su Englezi postigli zgoditak za 1-1 i prošli dalje... U Sturmu je igrao punih šest godina, odigrao dvjestotinjak utakmica i postigao čak 105 pogodaka (od čega 86 u prvenstvenim utakmicama) te ostavio značajan trag kao izniman napadač, zasigurno jedan od najboljih u povijesti tog kluba. Godine 1986. napušta Graz, ali ostaje u Austriji i postaje igrač SC Fürstenfeld, za koji igra do 1987. godine. Početkom 1988. odlazi u Kanadu, gdje do 1990. godine igra za Croatiju iz Toronta s kojom osvaja Kanadski kup. Zatim se ponovno vraća u Austriju, i u sezoni 1990./91., igra za SV Wildon, da bi u ljeto 1991., u 41. godini, završio igračku karijeru. Za reprezentaciju Jugoslavije, kao nogometaš Zagreba, odigrao je 1978. godine jednu utakmicu. Bilo je to 15. studenog 1978. godine u Skoplju, u utakmici

za Balkanski kup u kojoj je Jugoslavija pobijedila Grčku sa 4-1. Božo Bakota bio je veoma brz i prodoran igrač. I naravno, odličan strijelac. Najčešće je igrao na poziciji desnog krila, ali je uspješno igrao i lijevom nogom. Za njega se može reći da je bio prototip suvremenog napadača. Vješti bjegovi po krilima, protivničkim braničima često su predstavljali nerješiv problem. Njegovi ubačaji pred gol, predstavljali su veliku opasnost za suparničku momčad. A kada bi se našao u protivničkom šesnaestercu, unio bi pravu pomutnju u protivničku obranu - bio je u stanju sve sam napraviti. Driblao je, pucao, razigravao suigrače. Mnogo je i jedanaesteraca nad njim napravljeno. Prava je šteta što nogometaš takvog igračkog potencijala kakav je bio Božo Bakota, nije više puta zaigrao u reprezentaciji. Bila je u to vrijeme u reprezentaciji jaka konkurencija na desnom krilu - Danilo Popivoda i Slaviša Žungul (a na lijevom je poslije Dragana Džajića neprikosnoven bio Ivica Šurjak). Božo Bakota sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

Društvo i šport

ada su se 1990. godine otvorile arhivi nekadašnje Demokratske Republike Njemačke, među ostalim pronađeno je i ono u što se davno sumnjalo - veliki športski uspjesi DDR-a, a i nekih drugih država Istočnog bloka, nisu bili samo posljedica ogromnih ulaganja u šport, već i sustavno, profesionalno razvijenih metoda dopinga. Išlo se sve do toga da su primjerice gimnastičarkama umjetno, kemijski usporavali rast i prirodni proces odrastanja... Takve stvari sa športom nisu imale veze, u pitanju je bilo državno iživljavanje radi propagandnih razloga pokazati nadmoćnost DDR-a i drugih zemalja real-socijalizma u odnosu na Zapad. Završilo je tako da su brojne športašice (ženska hormonska struktura je bitno složenija od muške) odraslu dob dočekale kao invalidi. Nakon pa a blokova opin je ostao, ne toliko radi nacionalnog prestiža, već radi novaca. Jasno je: olimpijska medalja ili pobjeda na kakvom svjetskom prvenstvu toliki su mamac da su ljudi spremni na sve da bi ih se dočepali. O dopingu i metodama dopinga znamo. Znamo i o borbi protiv njega. Znamo i koliko je sve to složeno, no nužno u današnjem športu. Nažalost, čast nije kod svih na cijeni, novac često preteže, a dobiti, primjerice, olimpijsku medalju obično znači biti ne samo upisan u povijesne knjige već i financijsku sigurnost za cijeli život. Kako se usavršava tehnologija, usavršavaju se i metode dopinga, ali i tehnologija za otkrivanje zabranjenih supstanci i postupaka. U pitanju je trajna tehnološka i medicinska igra u kojoj nema stvarnog pobjednika, no ipak možemo reći da se doping danas drži uglavnom pod kontrolom. Kontrole su brojne, sustavi provjere razvijeni, kazne rigorozne. No, što će biti kada počnu genetski mijenjati ljude? Genetika je zadnjih 25 godina nevjerojatno napredovala. Nove metode i sve brža računala omogućila su da se 2003. dovrši cjelokupna baza ljudskog genoma, koja je učinjena javnom. Razumijevanje ljudskog genoma otvara mnoge nove mogućnosti, a jedna od njih je „popravljanje“ gena budućih generacija. U nekim slučajevima postoje etičke i druge predispozicije

Što kada dođu

genetski poboljšani športaši? Piše: GORAN VOJKOVIĆ:

Genetskim poboljšanjima dobit ćemo promijenjene ljude, ali i nove športaše kojima neće trebati klasičan doping, ali će manipulacijom gena imati veću snagu, bolji vid, veću izdržljivost... koje opravdavaju diranje u genetski materijal. Postoje nasljedne bolesti kod kojih je gotovo sigurno da će ih imati i sljedeća generacija, a postoje i genetske predispozicije za neke bolesti kao što je tumor dojki (poznato kao geni BRC1 i BRC2). Jasno je i razu ljivo a će ro itelji željeti svojoj djeci budućnost u kojoj neće dobiti gotovo sigurnu nasljednu bolest ili u kojoj će genetskom manipulacijom biti izbrisana barem genetska predispozicija za neke oblike tumora. I tu neće biti ni posebnih etičkih dvojbi, posebno kada postupak „reprogramiranja“ oplođene jajne stanice postane opće novčano dostupan. No, što ako netko bude htio krenuti korak naprijed? Pa će kazati: „Zašto moje dijete ne bi imalo jače mišiće ili bolji vid?“ Ili općenito brže reakcije? Pitanje genetski poboljšanih ljudi desetljećima je zanimalo pisce SF-a, u alternativnoj povijesti „Zvjezdanih staza“ oni su uzrok Eugeničkih ratova (države su u toj fiktivnoj prošlosti že-

ljele genetski poboljšane vojnike), no došli smo do trenutka kada govorimo o stvarnosti - uskoro će laboratoriji moći proizvoditi poboljšane ljude. Naravno, u uređenim zapadnim državama oko toga će biti postavljena vrlo stroga pravila, vjerojatno će se genetski materijal smjeti mijenjati samo u smislu „brisanja“ genetskih bolesti i nasljeđivanja predispozicija za teške bolesti. Diranje u smislu poboljšanja čovjeka teško da će biti dopušteno. Međutim, za razliku od prije 50 ili 100 godina, danas onaj tko ima novca laboratorij može postaviti gotovo svugdje, stručnjaci se mogu kupiti i zaista - neki diktator s viškom novca i nedostatkom moralnih vrijednosti može poželjeti, poput vođa nekadašnje DDR-a, stvarati svjetske prvake. Ako ima dovoljno novca i tehnologija postoji - moguće je. Slično mogu rezonirati i bogati roditelji koji žele instant uspjehe svojoj djeci - zašto ih ne učiniti fizički jačim? Genetskim promjenama dobit ćemo 43 Olimp

Društvo i šport

promijenjene ljude. Nije to pitanje hoće li se dogoditi, već kada će se dogoditi. Etičari, biolozi, filozofi i drugi, pisat će radove i eseje o tome je li u pitanju nova ljudska vrsta ili samo poboljšanje postojećeg homo sapiensa. No obit će o i nove športaše koji će biti genetski poboljšani. Kojima neće trebati klasičan doping, ali će manipulacijom gena imati veću snagu, bolji vid, veću izdržljivost - takvi će biti rođeni i još ako budu usmjereni prema športu, razlika će se osjetiti. Što će biti onda? Hoće li „genetska poboljšanja“ uopće biti praćena i vidljiva? Hoće li predstavljati zapreku bavljenju profesionalnim športom? Gdje će biti granice da se, primjerice, genetska poboljšanja vezana za na-

Ind. zona Ciburi 52000 Pazin +385 (0) 52 846 111 +385 (0) 52 846 006 ghia@ghia.hr

www.ghia.hr

sljedne bolesti mišića ne zloporabe u smislu stvaranja natprosječno jakih ljudi? Što je s genskom terapijom na odraslim ljudima, jer će vrlo vjerojatno biti moguće povećavati fizičku snagu? Mnoga su to pitanja na koja će se trebati pronalaziti odgovori sljedećih nekoliko desetaka godina. Moguće da će se u praksi brojna etička pitanja čak i najbrže prepoznati u športu, jer tu genetske poboljšanja predstavljaju neetičku prednost, dok, recimo, osoba s poboljšanim vidom kao stomatolog imat će samo prednost. Moguće da upravo radi športa, a to upravo iz neetičkih razloga sličnih onima koje je imao DDR, krenu genetske prilagodbe u zemljama gdje iznad labosa ne sjede snažna etička povjerenstva. S druge strane, upravo otvaranje ovakvih složenih pitanja do kojih će neizbježno doći, odgovore će tražiti u etici, pa i čistoj filozofiji. Pokazat će još jednom kako je šport puno više od fizičke aktivnosti i natjecanja. Pokazat će kako je šport slika ove civilizacije, sa svim dobrim i svim lošim stranama i kako je važan poticaj čak i temeljnim filozofskim pitanjima o čovjeku kao vrsti. 

Genetic improvements of athletes Doping is a companion of modern sports. Sometimes, especially in the Eastern Bloc countries, it was a matter of state policy in order to demonstrate the superiority, and today it is more a matter of achieving the undeserved results that can be cashed. However, development of science will soon enable the genetic improvement of people. While the application of genetics, aimed at preventing the hereditary diseases, is understandable and ethically acceptable, it is possible that some will want literally improved children that could achieve better sports results. This will certainly lead to many important ethical and philosophical discussions for which one should already start preparing. (Goran Vojković)

SLUŽBENI PARTNER HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA OFFICIAL PARTNER OF CROATIAN OLYMPIC COMMITTEE

STAFF PRO SPORT Sportska oprema i rekviziti

Znanost i šport

današnje vrijeme riječ tržište u ljudima budi različite asocijacije. Dok nekima kroz glavu prolaze slike mladih i lijepo odjevenih poslovnih manekena koji s crnim torbama užurbano hodaju po raskošnim poslovnim uredima u visokim staklenim neboderima, drugima, naročito onim starijima, kroz glavu prolaze sjećanja na vrijeme kada su od vlastitog rada mogli pristojno živjeti, čak i oni koji nisu završavali skupe privatne poslovne škole po Europi i svijetu, vrijeme kad su u šport dolazila i djeca iz siromašnih obitelji te uz pomoć športa postali uspješni ljudi, vrijeme kada je zdravlje putem institucija zdravstva bilo svima dostupno, kada je bilo besplatno.

Javnost je počela sve glasnije govoriti o trenerskom poslu kao plemenitom pozivu, o ulaganju u edukaciju i zapošljavanje trenera kao ulaganju u zdravlje i budućnost onog najvrjednijeg u našem društvu - u našu djecu. Međutim, kao što je najavljeno na samom predstavljanju spomenute knjige, uz suradnju sustava športa i sustava obrazovanja, važno je shvatiti da je daljnji razvoj športa - kao i svih

O to vre ena o anas velik broj ljudi prihvatio je tržište kao način razmišljanja, novac kao jedini smisao svojeg postojanja, a sintagma uređeno društvo počela se koristiti za sva ona društva u kojima čovjek radi deset, dvanaest ili više sati dnevno, a sve kako bi ostvario najplemenitiji cilj – crveni minus na monitoru uredskog računala pretvorio u zeleni plus. Unatoč sve agresivnijem propagiranju spomenute ideologije, šport je jednim velikim dijelom još uvijek ostao mjesto u kojemu je individualna kreativnost jednako važna kao i pripadnost grupi, u kojemu je mladenački bunt jednako poželjan kao i disciplina, mjesto gdje postoji nada da snovi mogu postati stvarnost, gdje živi prijateljstvo, požrtvovnost, pripadnost i zahvalnost. Takva percepcija športa kao mjesta zdrave klime i pozitivne energije, možda je i razlog zašto je šport sve više u fokusu interesa brojnih društvenih institucija, ne samo onih vezanih za šport, već i onih vezanih za zdravlje, socijalni razvoj i integraciju, raznih državnih pravobranitelja, itd. Promijenila se i percepcija javnosti prema športskim trenerima. U stručnoj studiji koju je zajedno s Kineziološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu izradio Sportski savez Grada Zagreba, vidljivo je da posao trenera nije samo trening i natjecanje športaša, već ukupno šesnaest različitih poslova - od pripreme treninga i kontrole objekata, do provođenja dijagnostičkih postupaka, animacije novih polaznika, stručnih sastanaka sa športašima, roditeljima...

sustava športa i zdravstva

Olimp 46

športskih društveno-ekonomskih, obrazovnih, kulturnih, a prvenstveno zdravstvenih vrijednosti - nemoguće ostvariti ako se sustav športa ne integrira sa sustavom zdravstva. Više je razlo a za to Kao prvo neovisno o tome, radi li se o športu djece i mladeži ili o vrhunskim športašima, bavljenje športom predstavlja određeni zdravstveni rizik koji raste

Sinergija Piše: MIROSLAV HRŽENJAK

Daljnji športski razvoj gotovo je nemoguć bez svojevrsne integracije sustava športa i sustava zdravstva. Pismo namjere koje je Zdravstveno veleučilište u Zagrebu uputilo Sportskom savezu Grada Zagreba zapravo je jedna od inicijativa putem kojih se želi razvijati sustav športa

s povećanjem intenziteta fiziološkog i emocionalnog opterećenja čovjeka. Kad govorimo o uzrocima ozljeđivanja u športu, to mogu biti neprilagođenost oblika i veličine opterećenja dobi i spolu, neprimjereni sadržaji treninga, loša selekcija, loši uvjeti u kojima se provode treninzi, neredoviti i nepotpuni liječnički pregledi i dr. Uzmemo li u obzir skromnije ekonomske uvjete nekih obitelji čija se djeca bave športom, manje kvalitetnu prehranu, neadekvatnu i jeftinu športsku opremu i tomu slično, rizik od ozljeđivanja dodatno raste. Nadalje, da bi čitav problem bio jasniji, potrebno je u obzir uzeti i činjenicu s početka teksta, a vezanu uz uvođenje tržišnih mehanizama u sustav zdravstva, odnosno snižavanje prava pacijenata na besplatne zdravstvene usluge, proces koji je započeo s prvim reformama zdravstvenog sustava, ne tako davne 1991. godine. U tom razdoblju, riječ zdravlje nerijetko se našla u društvu s riječima kao što su - djelotvornost, kompetitivnost, slobodno tržište - a pravo na zdrav život sve više je postala privilegija onih

koji si to financijski mogu omogućiti. Bivši vrhunski športaši sve više kucaju na vrata raznih zaklada u želji da im se pokrije dio troškova liječenja, a pogrbljenost, šepavost i bolovi u leđima postali su znak za prepoznavanje ljudi koji su se nekad bavili športom i punili naslovnice novina svojim senzacionalnim uspjesima. Spo enuti proble prepoznat je kroz svakodnevnu športsku praksu, ali i unutar zdravstvenih ustanova, primjerice Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu, koji su Sportskom savezu uputili pismo namjere u želji da svoje kadrove, dakle diplomirane fizioterapeute, aktivno uključe u sustav športa, odnosno da ih uključe u svakodnevni rad unutar športskih saveza i klubova. Sama ideja prvenstveno se temelji na činjenici da je posao fizioterapeuta, kao i posao trenera, plemenit poziv, te na činjenici da se fizioterapija danas primjenjuje u gotovo svim kliničkim područjima, odnosno da je fizioterapeut redovni član stručnih medicinskih timova u ortopediji, reumatologiji, neurologiji, kardiologiji,

pulmologiji, pedijatriji, kirurgiji i traumatologiji, onkologiji, ginekologiji i porodiljstvu te sportskoj medicini. Uloga fizioterapeuta poznata je i u ustanovama socijalne skrbi, domovima umirovljenika, u zdravstvenom turizmu i športskim klubovima. Iako se osnovna ideja uključivanja fizioterapeuta u sustav športa temelji na nastojanju da se potencijalna korist od bavljenja športom ne pretvori u trajnu štetu, spomenuta suradnja donijela bi i niz drugih koristi sustavu športa, ali i sustavu ustanova za obrazovanje medicinskih kadrova. Za početak, potrebno je napraviti svojevrsnu katalogizaciju športskih klubova koji materijalnim, stručnim i drugim uvjetima omogućuju da diplomirani fizioterapeuti unutar njih odrade stručnu praksu. Naime, sukladno Zakonu o fizioterapeutskoj djelatnosti, pravo na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti ima fizioterapeut koji je upisan u registar fizioterapeuta pri Hrvatskoj komori fizioterapeuta i ima odobrenje za samostalni rad. Pravo na upis u registar fizioterapeuta ima fizioterapeut koji je obavio pripravnič-

ki staž i položio stručni ispit. Jedan dio staža fizioterapeut mora obaviti u medicinskoj ustanovi, međutim, drugi dio staža, sukladno tom Zakonu i drugim propisima, fizioterapeut može odraditi i u športskim klubovima. Na alje zaje ni ka inicijativa Sportskog saveza Grada Zagreba i Zdravstvenog veleučilišta rezultirat će nizom aktivnosti usmjerenih prema resornim ministarstvima, a vezano uz državne poticaje za zapošljavanje fizioterapeuta u sustavu športa, zajedničkom kandidiranju sustava zdravstva i sustava športa prema fondovima Europske unije, te brojnim drugim. Suradnja fizioterapeuta i trenera, odnosno uključivanje fizioterapeuta u stručni tim športskih klubova, zajedno s klupskim liječnikom, nutricionistom, športskim psihologom, kondicijskim trenerom i sl., mogla bi u mnogo čemu spriječiti športsku ozljedu, ili je pravovremeno sanirati, ako do nje već dođe. Značajnije uključivanje fizioterapeuta u sustav športa moglo bi itekako povisiti letvicu uspjeha hrvatskih športaša, omogućiti kvalitetnije bav-

47 Olimp

Znanost i šport ljenje športom invalidnim osobama, ali i osobama starije životne dobi koje bi se slobodnije uključivale u programe zdravstveno indiciranog tjelesnog vježbanja. Sura nja sustava športa i sustava z ravstva sigurno će otvoriti i čitav niz drugih pitanja - od zajedničkih znanstvenih i stručnih aktivnosti i projekata vezanih za društvene i ekonomske blagodati tjelesne aktivnosti i športa, do stvaranja neke nove platforme za razvoj društva temeljene na sinergijskom djelovanju sustava športa i sustava zdravstva. I na kraju, zajednička suradnja ljudi koji interes čovjeka, njegovog zdravlja i životnog zadovoljstva stavljaju ispred zelenih plusova i crvenih minusa na nekoj računalnoj aplikaciji mogla bi otvoriti sasvim novi način gledanja na budući razvoj društva, razvoj koji će koristiti suvremene alate, trendove i znanstvena dostignuća, uz istovremeno uvažavanje nadahnuća, morala i vrijednosti koje smo naučili iz prošlosti.  LITERATURA: Heimer, S.; Čajavec, R. (2006). Medicina sporta. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mišigoj-Duraković M. (1999). Tjelesno vježbanje i zdravlje. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu Mišković D. (2011). Ozljede u sportu. Zagreb: Clinical Department of Surgery, Merkur University Hospital, School of Medicine, University of Zagreb Pećina M. (2003). Športska medicina. Zagreb: Medicinska naklada Zakon o fizioterapeutskoj djelatnosti, NN 120/08

ŽELJE SE OSTVARUJU.

decathlon.hr

Synergy of sports and healthcare system One of the characteristics of modern sports is increasing physiological and emotional burden an athlete must undertake in order to achieve the noticeable success. Increasing the burden a body must endure leads inevitably to an increased risk for health. Since the reforms of the healthcare system, carried out since 1991 until today, are focused on the introduction of market relations into the health sector, this has also changed the ratio between the healthcare services that are free of charge and those that have to be borne by the patient. That is why the further development of sports is almost impossible without some kind of synergy of sports and healthcare system. The letter of intent sent by the University of Applied Health Sciences in Zagreb to the Zagreb Sports Association represented one of the initiatives that shall serve as base for developing the sports system, raising the bars of sports success and including more children in sports programs. However, it must be performed in such a way that dealing with sports avoids as much as possible health problems, i.e., if it comes to health problems, that these problems are quickly and efficiently remedied. A more significant involvement of physiotherapists in the sports system could certainly raise the bar of success of Croatian athletes and enable more qualitative involvement in sports of disabled persons and the elderly, who would be freely involved in the programs of healthy physical exercise. (Miroslav Hrženjak)

599

00 KN

B’TWIN DJEČJI BICIKL

139 GEOLOGIC PIKADO

00 KN

Ponosni ﾄ考an olimpijske obitelji Prati ritam tvoga grada i naﾅ｡ih olimpijaca www.soundset.hr

Športska terminologija

Od goalballa do bacanja čunja Piše: DARIJA OMRČEN

Usporedo s razvojem sve većega broja športova i natjecateljskih paraolimpijskih disciplina, raste i terminologija vezana za njih

araolimpijske igre i njihovi počeci vezani su uz ime njemačkoga neurologa Ludwiga Guttmanna koji je istoga dana kada su otvorene Olimpijske igre u Londonu 1948. organizirao i prva športska nadmetanja za osobe s invaliditetom (Gizdić i Lugarić, 2014:9). Od tada se razvija i koncept sporta za osobe s invaliditetom (engl. sport for persons with a disability; njem. Behindertensport), te postaje nezaobilaznim segmentom športa u cijelome svijetu. Usporedo s razvojem sve većega broja športova i natjecateljskih disciplina, raste i terminologija vezana za njih. Među prvim su

Olimp 50

športovima kojima su se bavile športašice i športaši s invaliditetom (engl. athletes with disabilities; njem. Sportlerinnen und Sportler mit Behinderung) bili, na primjer, streličarstvo, atletika, mačevanje, košarka u kolicima, snooker (jedna vrsta biljara), plivanje, stolni tenis. Paraoli pijske i re postaje 1988. godine službeni naziv jednoga od najvećih športskih natjecanja na globalnoj razini (Gizdić i Lugarić, 2014:11). U Nomenklaturi sportova Hrvatskoga paraolimpijskog odbora (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2014a) nalaze se 44 športa, a na popisu Međunarodnoga paraolimpijskog

odbora njih 31. Popis je Hrvatskoga paraolimpijskog odbora dulji, i to zbog toga što je Hrvatski paraolimpijski odbor (kao krovna organizacija športa za osobe s invaliditetom) nakon proglašenja hrvatske samostalnosti preuzeo ulogu nekadašnjega Saveza za sport i rekreaciju invalida Hrvatske (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2006:2) koji je na svome popisu imao i športove koji nisu bili dijelom olimpijskoga programa, a tako je i danas. Na oba se popisa nalazi šport poznat pod nazivom goalball. U hrvatskome jeziku nema njegove domaće inačice, stoga se rabi navedeni engleski naziv. Engleski se naziv toga sporta rabi, na primjer, i u njemačkome jeziku. Naziv goalball nastaje spajanjem dviju engleskih riječi, i to goal, što su vrata, odnosno gol, i riječi ball, što je lopta. Drugim riječima, u tome se športu namijenjenome slijepim i slabovidnim osobama zvučna lopta baca na igralištu koje ima reljefno obilježene dijelove, na isti način kao i kugla u kuglanju (Gizdić i Lugarić, 2014:134135), a krajnji je cilj ubaciti je u vrata, tj. gol. U sklopu atletike, u bacačkim se disciplinama osim bacanja koplja, kugle i diska nalazi i disciplina bacanje čunja (engl. club throw; njem. Keulenwurf), zamjenske sprave za koplje u kategoriji F-51 (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2012a). U toj je atletskoj disciplini Miroslav Matić 2012. godine na IPC Europskom prvenstvu (IPC = International Paraolympic Committee / Međunarodni paraolimpijski odbor) u Stadskanaalu osvojio drugo mjesto (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2012b). U hrvatskome, engleskome i

njemačkome se nazivu rabi riječ - čunj / club / Keule - koja dolazi iz ritmičke gimnastike i označava spravu, odnosno rekvizit (kako se u ritmičkoj gimnastici uz čunj nazivaju vijača, lopta, kolut i traka), koji je svojim izgledom sličan čunju u ritmičkoj gimnastici. Me u športovi a za osobe bez invaliditeta nalaze se i košarka, odbojka, tenis, curling, ples, mačevanje i ragbi. Njihovi su nazivi u kontekstu športa za osobe s invaliditetom modificirani i glase ovako: košarka u invalidskim kolicima (eng. wheelchair basketball; njem. Rollstuhl-Basketball), sjedeća odbojka (engl. sitting volleyball; njem.

Sitzvolleyball), tenis u invalidskim kolicima (engl. wheelchair tennis; njem. Rollstuhltennis), curling u invalidskim kolicima (engl. wheelchair curling; njem. Rollstuhlcurling), ples u invalidskim kolicima (engl. wheelchair dance sport; njem. RollstuhlTanzsport), mačevanje u invalidskim kolicima (engl. wheelchair fencing; njem. Rollstuhlfechten) te ragbi u invalidskim kolicima (engl. wheelchair rugby; njem. Rollstuhlrugby). Dok je naziv sjedeća odbojka rezultat činjenice da igrači tijekom cijele utakmice sjede na tlu (i kod blokiranja servisa igrači moraju ostati u kontaktu s podlogom), što se ostalih navedenih naziva športova u kojima su igrači u invalidskim kolicima

tiče, u engleskim se nazivima nalazi riječ wheelchair, a u njemačkome jeziku riječ Rollstuhl. U hrvatskim se nazivima tih športova nalazi hrvatski prijevodni ekvivalent - invalidska kolica. Iako se u Nomenklaturi sportova Hrvatskoga paraolimpijskog odbora (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2014a) u nazivima za te športove ne nalazi naziv invalidska kolica, odnosno dio naziva glasi u kolicima, a ne u invalidskim kolicima (npr. tenis u kolicima, košarka u kolicima itd.), bilo bi bolje upotpuniti ih - tenis u invalidskim kolicima, košarka u invalidskim kolicima itd. Jedan od najatraktivnijih športova u paraolimpijskome svijetu je šport koji

51 Olimp

Športska terminologija

Sport for persons with disabilities The aim was to accentuate the simultaneous development of sports and sports events for persons with a disability and terminology accompanying this development. Goalball, club throw and ice sledge hockey are examples of terms denoting concepts specific for the world of sports for persons with disabilities. Counterparts of these terms in English, Croatian and German were listed and explained in terms of concepts they denote. (Darija Omrčen)

u engleskome nosi naziv ice sledge hockey (engl. ice = hrv. led; engl. sledge = hrv. sanjke; engl. hockey = hrv. hokej). To je šport koji nastaje šezdesetih godina prošloga stoljeća u Švedskoj. Svoj je prvi nastup i ao na Zimskim paraolimpijskim igrama u Lillehammeru 1994. godine (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2014b, 2014c; IPC - Official Website of the Paralympic Movement). Radi se o vrlo brzome športu u kojemu sastavi mogu biti miješani, tj. u njima mogu igrati i muškarci i žene, a koji uz određene modifikacije (trećine su za 5 minuta kraće, a odmori traju 15 minuta) prati pravila Međunarodne federacije hokeja na ledu - na primjer, igra se na igralištu (klizalištu) istih dimenzija, a na terenu je 12 igrača (Večernji list, 2015.). Natjecatelji sjede na sanjkama, dok u rukama imaju dvije palice, a taj šport igraju osobe s tjelesnim oštećenjem u donjem dijelu tijela (Hrvatski paraolimpijski odbor, 2014b, 2014c; IPC - Official Website of the Paralympic Movement),

Jedan od najatraktivnijih športova u paraolimpijskome svijetu je šport koji u engleskome nosi naziv ice sledge hockey Olimp 52

odnosno osobe s amputacijama donjih ekstremiteta, s paraplegijom ili ukočenošću šake (Hrvatska radiotelevizija, 2014). S obzirom na to da se radi o „mladome“ športu, barem što se bavljenja njime u Republici Hrvatskoj tiče, ne čudi neujednačenost u uporabi njegova naziva. rvatski paraoli pijski o bor (2014c) ga naizmjenično naziva ili hokej u sanjkama na ledu ili hokej na sanjkama, na mrežnim stranicama Hrvatske radiotelevizije zovu ga hokej u sanjkama na ledu, ali i hokej na sanjkama na ledu (Hrvatska radiotelevizija, 2014), a novinar InPortala ga zove hokej na sanjkama, kako taj šport nazivaju i na mrežnim stranicama Hokej na sanjkama (2015). U Hrvatskoj se opisani sport nastoji razvijati u sklopu zagrebačkoga kluba „Mrge“. Njemački naziv za taj sport glasi Sledge-Eishockey ili SchlittenEishockey - njemačka je riječ Schlitten prijevod engleske riječi sledge (hrv. sanjke). S obzirom na to da je broj športova i športskih disciplina za športašice i športaše bez invaliditeta još uvijek veći od broja športova i športskih disciplina za športašice i športaše s invaliditetom, za očekivati je da će se za potonje i dalje modificirati neki od športova, ali i da će neki drugi športovi nastajati kako bi se obogatili natjecateljski programi u okviru športa za osobe s invaliditetom. Te će novine jednim dijelom pratiti i razvoj pripadajuće terminologije. 

Literatura: Gizdić, J. i Lugarić, D. (2014). Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma. Zagreb: Hrvatski paraolimpijski odbor. Hokej na sanjkama. (2015). /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.hokejnasanjkama-mrga.hr Hrvatska radiotelevizija (2014). Predstavljen hokej u sanjkama na ledu za osobe s invaliditetom. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http:// sport.hrt.hr/266197/predstavljen-hokej-u-sanjkama-na-ledu-za-osobe-s-invaliditetom Hrvatski paraolimpijski odbor (2006). Statut Hrvatskoga paraolimpijskoga odbora. Hrvatski paraolimpijski odbor. Hrvatski paraolimpijski odbor (2012a). Press centar. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.hpo.hr/press-centar/25-sportasa-na14-paraolimpijskim-igrama-u-Londonu-1-dio/90 Hrvatski paraolimpijski odbor (2012b). Hrvatski paraolimpijski tim 2012. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.hpo.hr/novosti/ Hrvatski-paraolimpijski-tim-2012-pristupacan-zaslabovidne/107 Hrvatski paraolimpijski odbor (2014a). Nomenklatura sportova Hrvatskoga paraolimpijskog odbora. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.hpo.hr/baza-podataka/Nomenklaturasportova-HPO/5 Hrvatski paraolimpijski odbor (2014b). Sportovi. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.hpo.hr/sportovi/ Hrvatski paraolimpijski odbor (2014c). Hokej u sanjkama na ledu: novi sport za osobe s invaliditetom. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.hpo.hr/novosti/Hokej-u-sanjkama-naledu-novi-sport-za-osobe-s-invaliditetom-/330 Inportal - News portal za osobe s invaliditetom (2014). Hokej na sanjkama: Najatraktivniji paraolimpijski sport od sada i u Hrvatskoj. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www. in-portal.hr/in-portal-news/sport/6237/hokej-nasanjkama-najatraktivniji-paraolimpijski-sport-odsada-i-u-hrvatskoj IPC - Official Website of the Paralympic Movement. IPC Ice Sledge Hockey. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.paralympic.org/ ice-sledge-hockey/about Večernji list (2015). U Zagrebu se igra i hokej na sanjkama. /on line/ S mreže skinuto 4.12.2015. s adrese http://www.vecernji.hr/hokej/u-zagrebuse-igra-i-hokej-na-sanjkama-904336

Žene i šport

Istanbulska

nizu okrutnih šala koje se smišljaju na temu islamske budućnosti našega kontinenta, ima jedna čija je utemeljenost neporeciva: kaže da je njemačka nogometna reprezentacija jedini uspješni primjer multikulturalnosti u Europi. I doista, svi koji smo prošle godine gledali ono traumatično polufinale Svjetskog prvenstva u kojem je Njemačka doslovno samljela Brazil sa 7-1, mogli bismo se složiti - tako „nakantati“ Brazil, i to još na njegovom terenu, ne znači samo pobijediti; to znači ubiti Pelea, ubiti Winnetoua, ubiti vlastito djetinjstvo... pa tko to drugi može osim Nijemaca!

A osi oni koji su svoje obno pucali na Mirka i Slavka, potpuno je svejedno što se ti Nijemci zovu Mesut, Sami, Ilkay, Shkodran, Karim..., što ih ima Poljaka, tamnoputih.., to je i dalje stroj za mljevenje, koji je - čini se - s ovim začinima postao samo još ubojitiji, još njemačkiji. Ali pustimo taj hortus conclusus koji se zove njemački nogomet (uzgred, i njihov je Mamić u zatvoru) i prijeđimo na čas u Mesutovu i Ilkayevu pradomovinu. Naime, na sastanku u Istanbulu u Olimp 54

Piše: RATKO CVETNIĆ

Hidžab sigurno neće pomoći saudijskim igračicama u utakmici protiv gologlavih Hrvatica, ali sama činjenica da igraju pomaže im u utakmici za pravo na bavljenje športom svibnju 2011. godine, Odbor ministarskih zastupnika Vijeća Europe predložio je članicama EU prihvaćanje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelj. Nakon niza potpisa, Istanbulska konvencija, kako je u međuvremenu nazvana, stupila je na snagu lanjskoga kolovoza, a naša je država - što možemo pročitati i na stranicama Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova - Konvenciju potpisala u siječnju 2013. godine. Konvencija je međunarodni ugovor i predstavlja “sveobuhvatan pravni okvir koji će se primjenjivati na sve oblike nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u obitelji. (...) Sveobuhvatna zaštita podrazumijeva sprečavanje nasilja, direktnu

zaštitu žena od nasilja, progon i kažnjavanje počinitelja nasilja i djelotvoran i učinkovit sustav praćenja primjene odredbi Konvencije.“ Vjerojatno nikakav advocatus diaboli ne bi u ovoj formulaciji mogao pronaći išta sporno. Ali, kao što znamo, vrag je u detalju, a jedan se zavukao u članak 12. 1 Konvencije (podcrtao R.C.): „Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.” Naime, bojimo se da je tu na teren kulturnog standarda stupio „globalistički malograđanin“ - osoba bez predrasuda, običaja i tradicija (dakle i i bez sjećanja) - koja smatra da su spomenute kategorije relikt nekog apsolutno prevladanoga stanja svijesti, kao takve apsolutno privatne, a kao privatne apsolutno neprikladne za jedan tako opsežni društveni ugovor. Nai e lobalisti ki alo ra anin - žitelj McWorlda kako njegov zavičaj naziva američki politolog Benjamin Barber - smatra sebe prirodnim gospodarom vladajućeg pojmovnika, jedinim koji može određivati (a to se „određivanje“ u tekstu Konvencije vidi na više mjesta) što je stereotip, što predsrasuda, i što, na kraju krajeva, ravnopravnost. Ali, McDonalds u Istanbulu i te kako pazi na halal, a u Stockholmu ne. Hoćemo li to nekom konvencijom izjednačiti? Nema šanse. Hoćemo li nekom „istanbulskom konvencijom“ natjerati članice Erdoganove obitelji da se u javnosti pojave bez marame na glavi? Ili - kad je već moraju nositi - da se s njom pojavi i sam g. Erdogan. Ako mogu Bruce Springsteen i Zvone Bohem, može valjda i babo Recep? Hoće li se saudijske nogometašice na terenu pojaviti bez hidžaba, u kratkim hlačama? Naravno da nema šanse. Stoga nije problem samo u tome što su ideje popravka svijeta, koje ne vode računa o tradiciji, u samom startu

konvencija orvellijanske, nego je problem što se na terenu vrlo često pokažu kao sasvim kontraproduktivne. Ka ovo sve e o na po ru je športa, ne dovodimo u pitanje nužnost zaštite žena od nasilja (fizičkog, seksualnog i onog najdiskretnijeg, pa zato i najopasnijeg, strukturnog), nego imamo u vidu ideju športa kao medija koji će iskorjenjivati nepravdu (poput one o manjoj vrijednosti žene), a ne tradiciju jer i sam je šport dio one antičke tradicije koja je stvorila svijet Zapada, a time i sve velike pretke globalističkog malograđanina. Hidžab sigurno neće pomoći saudijskim igračicama u utakmici protiv gologlavih Hrvatica, ali sama činjenica da igraju pomaže im u utakmici za pravo na bavljenje športom. I jedan mimogredni post scriptum: na

internetskim stranicama spomenutoga Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova, upravo uz tekst o Istanbulskoj konvenciji, objavljena je mala anketa s pitanjem „Što mislite kako bi se moglo povećati sudjelovanje žena u političkom životu Hrvatske?“. Naravno, ovakve su ankete samo dio internetske razbibirige i nemaju posebnu reprezentativnost, pa time ni ambicije. Ali, stranice Ureda nisu klasični internetski portal s vrućim vijestima o Rozgi ili Mamiću, nego mjesto na kojem - pretpostavljamo - ozbiljni ljudi dolaze po ozbiljne informacije. Ukratko, od sedam predloženih odgovora, drugi po redu, sa 20,6 % glasova, jest odgovor: „Ne smatram da je potrebno povećati sudjelovanje žena u politici“. Slažemo se, no nedostaje nastavak „nego je potrebno smanjiti sudjelovanje podkapacitiranih muškaraca“. 

Istanbul Convention Istanbul Convention was adopted in 2011 and it came into force in the European Union in 2014. This Convention is an act aimed at protection of women against different forms of violence. However, certain “fine print” elements of this document show a lack of understanding of traditional values of different societies and - in an attempt to subordinate all of them to the same global criteria - they are becoming potentially counterproductive. In sports, there should be a tolerance for tradition, because only this way sports can get closer to the hitherto unconquered areas. (Ratko Cvetnić)

Ljudi nam vjeruju jer i mi smo skinuli dioptriju Oftalmolozi klinike Svjetlost.

Zagreb | Heinzelova 39 Tel. +385 1 777 5656

10 liječnika i 7 medicinskih sestara klinike Svjetlost skinuli su svoju dioptriju laserskom operacijom na istim uređajima koje koriste za ispravljanje vida svojim pacijentima. Laserskim skidanjem dioptrije svoj je vid u klinici Svjetlost do danas ispravilo preko 10 000 ljudi.

Split | Borisa Papandopula 8b Tel. +385 21 783 050

www.svjetlost.hr www.facebook.com/Klinika Svjetlost

Šport na internetu: sportskamedicina.hr

Struka je slijepa

bez pisane riječi Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Internetske stranice Hrvatskoga društva za sportsku medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora postoje od početka 2014. godine, a zamišljene su kao stručna potpora članovima Društva, liječnicima, specijalistima medicine rada i športa. No, posjećuju je i drugi sudionici i partneri u športu, poput Hrvatskoga olimpijskog odbora, nacionalnih i lokalnih športskih saveza, športaši te roditelji mlađih športaša

Hrvatsko društvo za sportsku medicinu zastupa interese športske medicine u natjecateljskom športu, ali i u rekreacijskoj i zdravstveno usmjerenoj športskoj aktivnosti

eđu predstavnicima 29 nacionalnih saveza olimpijskih športova, ujedno i članova osnivača Hrvatskoga olimpijskog odbora 10. rujna 1991. godine, bio je po jedan predstavnik Hrvatskoga društva sportskih novinara, danas Hrvatskoga zbora sportskih novinara, Sekcije za sportsku medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora, danas Hrvatskoga Olimp 56

društva za sportsku medicinu i Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, danas Kineziološkog fakulteta. Sekciju za sportsku medicinu predstavljao je ortoped i doajen naše športske medicine, dr. Marko Pećina, dugogodišnji urednik Hrvatskoga športskomedicinskog vjesnika koji je 2015. godine obilježio 30. obljetnicu izlaženja. Hrvatsko društvo za sportsku medici-

nu (HDSM) Hrvatskoga liječničkog zbora (HLZ) iskoračilo je 2014. godine i u internetsku sferu, svjesno da je prisutnost na mreži danas biti ili ne biti. O dosadašnjim iskustvima i daljnjim planovima razgovarali smo s doc. dr. sc. Vladimirom Ivančevom, specijalistom medicine rada i športa i predsjednikom HDSM-a te s Daliborom Veberom, specijalistom medicine rada i športa, potpredsjednikom HDSM-a i voditeljem internetske stranice sportskamedicina.hr.

Internetske stranice Društva u ovom obliku postoje od početka 2014. godine, a ideja je nastala 2013., otkako djeluje sadašnje vodstvo Društva. Potpredsjednik Društva Dalibor Veber preuzeo je zadatak dizajna i stvaranja stranice koja je dosad dobila niz pohvala i pozitivnih kritika vezanih uza sadržaj, dizajn i uređenje - kaže Ivančev. Kako je pokretač stranice HDSM, stručno društvo pri HLZ-u, stranica je predviđena kao stručna potpora članovima Društva, liječnicima, specijalistima medicine rada i športa, kao i drugim liječnicima koji djeluju u športu. No, stranicu posjećuju i drugi sudionici i partneri u športu, poput Hrvatskoga olimpijskog odbora, nacionalnih i lokalnih športskih saveza, športaši, roditelji mlađih športaša. U interesu je Društva i da postane dio internetske platforme nacionalnoga servisa vijesti HOO-a, Sportska Hrvatska. Na stranicama će uskoro, doznajemo od predsjednika Ivančeva, biti objavljena i interaktivna mapa s popisom ovlaštenih liječnika za preglede i zdravstvenu skrb o športašima s adresama i kontaktima. U planu je i otvaranje osobnih profila na kojima će liječnici predstavljati svoju stručnu djelatnost, uže specijalnosti, dodatne vještine, sklonosti, odnosno sve ono što u granicama svojih specijalnosti i ovlasti mogu ponuditi korisnicima. Kad je riječ o posjećenosti stranica, Veber kaže kako su im dostupni putem usluge Google Analytics, ali da dosad nisu ulazili u ozbiljniju analizu: - Naime, naša je stranica još uvijek u fazi razvoja, pa se ne želimo opterećivati brojkama - važniji nam je sadržaj. Trenutačno, najčešći su korisnici liječnici, članovi Društva za koje je stranica ponajprije i kreirana. Dakako, nadamo se da će se s vremenom, ciljanim sadržajima, naš utjecaj proširiti i na ostale interesne skupine uključene u šport. Dr. Marko Pećina je, još za 20. obljetnicu izlaženja Hrvatskoga medicin-

skošportskog vjesnika, citirao izjavu: „Bez pisane riječi, struka je slijepa“. Danas je to i te kako primjenjivo na internet, potvrđuje nam i dr. Ivančev: - Internetska je komunikacija danas neizostavna, usudit ću se reći i ravnopravna s izravnim kontaktom. Kada sam 2013. godine izabran za predsjednika HDSM-a, pojavila su se pitanja kako ću iz Splita voditi Društvo koje je, kao i sva druga administracija, smješteno u Zagrebu. No, u internetskom su dobu takve dvojbe bespredmetne, pokazatelj nesnalaženja u modernim civilizacijskim procesima. Kolega Dalibor Veber je iz Osijeka, a posljednjih sedam mjeseci profesionalno boravi i radi u irskom Dublinu. No, svakodnevno odlično surađujemo bez obzira na fizičku udaljenost. Vladimir Ivančev, govoreći o korisnosti interneta, otvara još jednu temu: - Javna komunikacija putem weba, objavljivanje informacija, komentara i stavova, nosi odgovornost napisanoga i izrečenoga jer je to dostupno cijelom svijetu. No, korištenjem spoznaja utemeljenih na činjenicama i znanstvenim osnovama, ovakav oblik komunikacije postaje najmoćnije sredstvo širenja misli i ideja, kako zbog brzine protoka informacija, tako i zbog dostupnosti svim korisnicima. Zahvaljujući tome, više nam nisu nužni skupi i organizacijski zahtjevni kongresi. U vrijeme kada su putni troškovi visoki, a vremena za putovanje sve je manje, iz svoga doma ili ureda imamo uvid u najnovija postignuća u znanosti i struci, komuniciramo i raspravljamo s kime god želimo, uz minimalne troškove i neznatan gubitak slobodnog vremena.

U uvo no obraćanju na stranici Društva, predsjednik Ivančev najavio je iskorake - od sekcije za športsko-rekreacijsku medicinu i športsku prehranu do dijetoterapije. Koliko se od toga uspjelo realizirati? - Multidisciplinarnost je od početka bila jedna od bitnih programskih odrednica sadašnjeg vodstva HDSM-a. Specijalisti medicine rada i športa i specijalisti športske medicine nositelji su toga procesa, jer oni su jedina struka unutar medicinskih specijalnosti koja je na razini primarne zdravstvene zaštite izravno i isključivo usmjerena športašima i ostalim korisnicima svih oblika tjelesnih aktivnosti. U takvom odnosu, Društvo vidimo kao tijelo koje će objediniti i dati organizacijsku, stručnu i znanstvenu podršku svakome tko, sukladno kvalifikacijama, usmjerenjima i djelovanju može

Hrvatski športskomedicinski vjesnik, čiji je izdavač Hrvatski olimpijski odbor, obilježio je 2015. godine 30 obljetnicu izlaženja. Časopis su 1985. godine, kao Košarkaški medicinski vjesnik, pokrenuli vrsni liječnici i znanstvenici Radovan Medved, Marko Pećina i Ivo Vidović, da bi se u njemu objavljivali prilozi iz naše športske medicine, kao i relevantni znanstveni i stručni radovi iz športske medicine koji su objavljeni u svijetu. Časopis je do 2001. godine kao glavni urednik vodio prof. dr. sc. Marko Pećina, a naslijedila ga je prof. dr. sc. Branka Matković

Facebook stranica Hrvatskoga liječničkog zbora

www.sportskamedicina.hr/novosti/ Edukacija zauzima znatan dio internetskih stranica Hrvatskog društva za sportsku medicinu (desno)

- na multidisciplinarnim osnovama - razvijati i unaprjeđivati zdravstvenu skrb o športašima. Pritom pod športašima ne podrazumijevamo samo one na natjecateljskoj razini, nego i djecu, rekreativce, korisnike rehabilitacijskih i kineziterapijskih programa i slično. Jedan od otežavajućih čimbenika je ograničena mogućnost djelovanja drugih “neliječničkih” struka unutar HLZ-a i njegovih sastavnica, no pokušat ćemo, surađujući sa zainteresiranim stručnim i znanstvenim subjektima, premostiti organizacijske teškoće. Multidisciplinarnost ostaje, u svakom trenutku, jedna od glavnih smjernica Društva. Deklarativno su ovakve izjave poželjne i popularne, no u praksi se, nažalost, susrećemo sa stalnim administrativnim, ali i subjektivnim problemima. Organiziranje takvih sekcija podrazumijeva pridržavanje određenih programskih, stručnih, znanstvenih, etičkih i moralnih standarda koje HDSM pokušava zastupati. Brojne slične internetske stranice

su, poput ove, informativne i okrenute edukaciji. Razmišljaju li u HDSM-u o organizaciji webinara kao jeftinije varijante stručnih skupova i seminara? - Stranica jest primjenjiva i za to, kao što se vidi u dosadašnjim aktivnostima HDSM-a na webu, no otežavajuća je okolnost ta što su najaktivniji članovi HDSM-a u najproduktivnijoj profesionalnoj i obiteljskoj dobi, tako da im ostaje relativno malo vremena za veću aktivnost na internetu. No, taj ćemo problem pokušati riješiti animacijom i uključivanjem većeg broja članova u internetske aktivnosti - kaže Ivančev.

Online e ukacija nije o ućnost dodaje Veber, ona već jest budućnost: - Razvija se strelovito i vjerojatno će u godinama koje dolaze snažno utjecati i dramatično mijenjati klasične oblike učenja. Iako ima mnogo prednosti, kao i nedostataka, činjenica je da vrhunska sveučilišta sve više testiraju granice online komunikacije ne bi li utvrdila 57 Olimp

Šport na internetu: sportskamedicina.hr

cjelokupan potencijal. Sukladno tomu, razvijaju se i moćne edukacijske platforme, poput Courserae, koje surađuju s vrhunskim sveučilištima i organizacijama u cijelom svijetu te nude različite online tečajeve. I Međunarodni olimpijski odbor shvatio je taj potencijal te je prije nekoliko godina pokrenuo vlastiti dvogodišnji online diplomski program iz športske medicine, završetkom kojega polaznike nagrađuje diplomom iz športske medicine, dodaje Veber: - HDSM planira slijediti ove moderne trendove i prenijeti još više svojih aktivnosti na internet. U početku bismo se ograničili na organizaciju kratkih online sastanaka, koji bi bili predviđeni za manju skupinu ljudi, poput članova Upravnog odbora HDSM-a. Ako bi se to pokazalo praktičnim, jeftinim i jednostavno izvedivim, pokušali bismo organizirati i stručne sastanke za sve članove Društva. U svakom slučaju, svjesni smo da je budućnost u online edukaciji i odlučni smo u tome da pratimo svaki napredak na tome polju, ali u skladu s našim ograničenim mogućnostima.

Ka je već rije o e ukaciji pitamo dr. Ivančeva je li se razmišljalo o povezivanju s trenerskim udrugama. Društvo sigurno može pridonijeti povećanju osnovnih medicinskih znanja trenera, posebno mlađih kategorija športaša, ne samo u natjecateljskom nego i u rekreativnom športu: - Po mojim iskustvima i saznanjima, veza s trenerima, njihovim udrugama i športskim savezima zasnovana je na osobnoj razini. Nekolicina nas su redoviti predavači na kineziološkim fakultetima u Zagrebu i Splitu te stručnim studijima za športske trenere. Određeni je broj kolega aktivan na lokalnoj ili široj razini u svojstvu liječnika u klubovima, tako da se i na taj način ostvaruju stalni kontakt i komunikacija. Problem je u društvenoj i stručnoj podijeljenosti gdje se liječnici drže zasebno u svojim stručnim krugovima, treneri i športski djelatnici u svojim, a u biti smo jedni bez drugih u određenoj mjeri beskorisni, a značajno i neučinkoviti. HDSM u tom segmentu nastoji povezati sve interesne skupine, no to je, očito, dugotrajan i težak proces. Društvo je najavilo i širenje na društvene mreže. Pitamo predsjednika Ivančeva kako je to zamišljeno, kome bi se obraćali na, primjerice, Facebooku? Stranica krovne udruge Društva, HLZ-a, ima profil na Facebooku s dosta zanimljivih objava, Olimp 58

ali vidljivost nije velika. Može li se to promijeniti? - Širenju na društvene mreže teško se oduprijeti, no ako želite zadržati visoku razinu stručnosti, odgovornosti i etičnosti, nameću se kriteriji koji su u opreci s nekontroliranom količinom informacija i izjava kojima društvene mreže obiluju. Kada na društvenim mrežama pogledamo u kojem smjeru može otići neka, u početku vrlo ozbiljna rasprava, zapitamo se o svrsi. O pokretanju profila na Facebooku, ili nekog sličnog, raspravljali smo prije dvije godine, no ubrzo smo postali svjesni niza prijetećih i vrlo vjerojatnih teškoća. Tko je taj kome će se dati ovlasti administratora-moderatora i koji će u jednom trenutku podvući crtu i reći „dosta“ kada procijeni da je rasprava otišla u neželjenom smjeru? Na kojoj će se osnovi primati članovi grupe? Osi spo enuti na eće se i pitanje tko bi imao vremena baviti se time: - Aktivnost administratora ubrzo bi počela uzimati znatan dio vremena. Tko to od nas, ako ozbiljno radimo svoj posao, imamo obitelji i dnevne obveze može izdvojiti toliko vremena za društvene mreže? Tu smo negdje stali… Naravno, kako vrijeme nosi promjene i mi ćemo se prilagođavati trenutku i zahtjevima budućnosti. Ipak, kriterij stručnosti, odgovornosti, moralnosti i etičnosti uvijek će biti ispred potrebe za fizičkom prisutnošću na društvenim mrežama. Pitanje o aktivnosti na društvenim mrežama uvijek je povezano s novcem, što nam potvrđuje i Dalibor Veber: - Sve su aktivnosti vodstva i članova HDSM-a na volonterskoj osnovi. Sredstva kojima Društvo raspolaže simbolična su. No, danas to teško možemo navesti kao opravdanje za neaktivnost, jer živimo u vremenu kada je mnoge plemenite projekte moguće realizirati s relativno malo novca, što možemo zahvaliti upravo internetu i mogućnostima koje nam pruža tehnologija. Ipak, danas svima kronično nedostaje slobodnoga vremena. Stoga je svaka naša želja da unaprijedimo djelovanje Društva već u početku ograničena vremenom koje možemo uložiti u planirani projekt, a društvene su mreže žive onoliko koliko im se vremena posveti. Uzimajući u obzir ta ograničenja, okrenuti smo aktivnostima koje smatramo prioritetnima, a u ovome trenutku to je uspostava kvalitetnog i održivog sustava kontinuiranog nadzora zdravlja športaša. 

At service of athletes’ health The website of the Croatian Sports Medicine Society of the Croatian Medical Association - sportskamedicina.hr – exists since the beginning of 2014, and it was designed as technical support to the members of the Society, physicians, specialists in occupational medicine and sports. However, the website is visited by other participants and partners in sports as well, such as the Croatian Olympic Committee, national and local sports federations, athletes and young athletes’ parents. The website will soon offer an interactive map with a list of authorized physicians for checkups and medical care of athletes, along with their addresses and contact information. This plan comprises also the registration of personal profiles, where the physicians will be able to present their professional activities, industry determined specialization, additional skills, preferences and everything they can offer the users within their specialization and competence. Online education is also one of the priorities of the Society that - well aware of the fact that the future lies in online education intends to be more active on the internet and carefully monitor any progress in this field, in accordance with its possibilities. When it comes to further expansion to social media, which is hard to resist, the Society points out that it will adjust to the requirements of the future, but the criteria of competence, responsibility, morality and ethics will always be more important than the need for physical presence in social media. The establishment of a quality and sustainable system of continuous supervision of athletes’ health shall always have the priority. (Marijana Mikašinović)

Odgovorni organizator: ATLAS, turistička agencija d.d., Vukovarska 19, HR-20000 Dubrovnik, MB: 3303357, OIB: 02041978827, ID: HR-AB-20-060000638. Organizator ne odgovara za promjene nastale nakon objave kao ni za tiskarske pogreške.

Putovanje je uvijek dobra ideja.

vodice – first minute

uskršnje krstarenje brodom costa pacifica

Hotel Imperial 3*

20.- 27.3.2016.

11.-25.6.2016.

ITALIJA-FRANCUSKA-MALTA

7 polupansiona FIRST MINUTE cijena po osobi za rezervacije od 1.1.-31.1.2016. već od

2.318 kn

1.854 kn*

*za rezervacije do 31.1.2016. dodatnih 5% popusta na izraženu cijenu za jednokratno gotovinsko plaćanje aranžmana od minimalno 7 noćenja.

8 dana/7 proširenih punih pansiona

Cijena po osobi od: + doplata za lučke pristojbe

3.250 kn

kuba - havana i varadero

valentinovo u edinburghu

9 dana / 7 noćenja • Hoteli 4* i 5* • Noćenje s doručkom, ručak na razgledu i izletu u Havani, All inclusive u Varaderu, pratitelj, lokalni vodič, putno zdravstveno osiguranje • First Minute popust na osnovnu cijenu 5% za rezervacije do 60 dana prije polaska!

2 dana/ 1 noćenje s doručkom • Posebnim zrakoplovom iz Zagreba • VRIJEDNOST VIŠE: uključene ulaznice za Edinburški dvorac i The Scotch Whiskey Experience!

12.-20.2. i 16. – 24.4.2016.

Cijena po osobi od:

+ zrakoplovne pristojbe 3.890 kn

www.atlas.hr

13.490 kn putovanja@atlas.hr

13.-14.2.2016.

Cijena po osobi od:

+ zrakoplovne pristojbe

atlascroatia

2.990 kn 0800 9998

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA HRVATSKE SPORTAŠICE NA OLIMPIJSKIM IGRAMA Autor: Jurica Gizdić Glavni urednik: Ante Drpić Izvršna urednica: Radica Jurkin Godina i mjesto izdavanja: 2015., Zagreb Stranica: 182 Format: 23,5 x 30,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski olimpijski odbor Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design, Solin Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveučilišne i znanstvene knjižnice u Rijeci, Osijeku, Splitu i Zadru; HOO, Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, Odjel za izdavaštvo, odnose s javnošću i web, tel.: +385 (0)1 3650 576, e-mail: radica.jurkin@hoo.hr Cijena: prigodno izdanje

rvatske športašice na Olimpijskim igrama treća je knjiga olimpijske tematike športskog publicista Jurice Gizdića. Gotovo pa je opće poznato da su Olimpijske igre vrhunac karijere svakoga športaša, a u ovoj podacima bogatoj knjizi svi ljubitelji športa moći će se prisjetiti karijera najboljih hrvatskih športašica različitih generacija kojima je zajednički biografski podatak - nastup na Olimpijskim igrama. Prvi nastup hrvatskih športašica na Olimpijskim igrama zabilježen je u Berlinu 1936. Na tim Igrama nastupile su atletičarke: Vera Romanić, Zulejka Stefanini, Vjera Neferović i Ljubica Gabrić - Calvesi, a skijašica Nada Birko - Kustec prva je nastupila na Zimskim olimpijskim igrama, u Oslu 1952. Boljim poznavateljima hrvatskog športa vjerojatno će ova imena biti poticaj za pitanje: Kojim se kriterijima autor vodio pri uvrštavanju športašica u knjigu? Prvi kriterij bio je navođenje samo prezimena koje je športašica imala u trenutku nastupa na Olimpijskim igrama, drugi je obuhvatio sve športašice iz hrvatskih klubova na Olimpijskim igrama od 1936. do 1988. i hrvatske športašice od 1992. do 2014. Svoje mjesto u knjizi pronašle su i športašice hrvatskog porijekla koje su na olimpijskim igrama nastupale kao članice hrvatskih klubova i prvakinje u dvije discipline ali pod zastavom druge države; športašice rođene na području današnje Republike Hrvatske koje su na Olimpijskim igrama nastupile iz klubova ostalih jugoslavenskih republika, drugih država ili su nastupale za novonastale države nakon raspada SFRJ, a afirmirale su se u hrvatskom športu; športašice hrvatskog porijekla koje su olimpijske medalje osvajale izvan Jugoslavije i država nastalih njenim raspadom te športašice koje nisu rođene u Hrvatskoj niti su iz hrvatskih klubova nastupale na Olimpijskim igrama, a u Hrvatskoj su proglašene najboljim športašicama za vrijeme SFRJ. Autor kroz iscrpne biografije, nastale u suradnji sa samim športašicama, predstavlja 161 hrvatsku olimpijku - 22 atletičarke, pet gimnastičarki, 19 plivačica, 20 košarkašica, 24 rukometašice, sedam stolnotenisačica, osam streljačica, devet tenisačica, sedam taekwondoašica, 12 odbojkašica, četiri jedriličarke, po jednu daljinsku plivačicu i judašicu, dvije skijašice, pet klizačica (četiri u umjetničkom i jednu u brzom klizanju), sedam predstavnica u alpskom skijanju, dvije u snowboardu i po tri u biatlonu i skijaškom trčanju. Ovom je knjigom Hrvatski olimpijski odbor želio naglasiti doprinos žena hrvatskom olimpijskom pokretu te vrijednostima koje zastupa moderni olimpijski pokret, a istodobno je čitatelju pružio užitak prisjećanja na mnoge trenutke ponosa i slavlja - od prvih medalja Đurđice Bjedov iz 1968. do recentnih odličja i nastupa u Londonu 2012. i Sočiju 2014. Olimp 60

SNJEŽNA KRALJICA Autor: Vitomir Spasović Ilustracije: Matija Dražović Urednik: Vitomir Spasović Godina i mjesto izdavanja: 2013., Zagreb Stranica: 32 Format: 24,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: POKRET - aktivan i zdrav, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Boris Barna Tisak: Printera grupa d.o.o., Sveta Nedjelja Dostupnost: Knjižara Ljevak, Trg bana Josipa Jelačića 17, Zagreb, putem www.op.malisportasi.net, tel.: +385 (0)91 5421 074, e-mail: mali.sportasi@gmail.com i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena kompleta od osam knjiga: 320,00 kuna

edma slikovnica serijala “Olimpijske priče” govori o našoj športskoj i olimpijskoj heroini Janici Kostelić. Potresna, dirljiva i poučna slikovnica o ulaganju, preprekama, viziji i uspjehu, započinje pričom o športskoj karijeri Janičinog oca. Pričom o čovjeku koji je zaslužan što su se njegova djeca opredijelila kako za šport, tako i za skijanje. Kao rukometaš, športaš momčadskog športa, na vlastitoj koži osjetio je športsku nepravdu i zarekao se da će svoju djecu poštedjeti takvog razočaranja i omogućiti im da postignu vrhunac u onome čime se bave. A, bavili su se skijanjem, športom koji je bio druga ljubav njihovog oca Ante, dokazavši pritom da im je otac bio vizionar. Čovjek koji je prije ostatka svijeta, prije struke koja je karijere njegove djece pratila sa skepsom, vidio njihov potencijal i mogućnosti, ali i način na koji će dostići „vrhove Olimpa“. Priča je ovo o radu, o zalaganju, o trudu i snažnoj volji, priča je to o Snježnoj kraljici. Priča o Janici Kostelić, vjerojatno najpopularnijoj hrvatskoj športašici, a svakako najuspješnijoj hrvatskoj olimpijki koja je sa samo tri godine stala na skije, pa u dva desetljeća napornog rada, ali i ozljeda koje su uslijedile, odskijala u športsku i olimpijsku povijest kao športašica koja je obilježila vrijeme u kome je djelovala. Već s petnaest godina, 1997. Janica pobjeđuje na FIS natjecanju i to sa startnim brojem 83, daleko izvan radara očekivanja tadašnjih komentatora, novinara i organizatora. U mlađim je kategorijama postala nepobjediva. Godinu kasnije, 1998., debitirala je na Zimskim olimpijskim igrama, kao najmlađa alpska skijašica na natjecanju i zauzela osmo mjesto. Zbog lakoće kojom je skijala i pobjeđivala prozvali su je Janica Snježna kraljica. I uistinu, Janica je bila na putu da postane kraljica snježnih padina velikih svjetskih skijaških natjecanja. No, godinu kasnije uslijedila je teška ozljeda. Liječnici su naviještali kraj karijere. Otac Ante i Janica vjerovali su u potpuno ozdravljenje. Obitelj je potražila mir daleko od očiju javnosti i Janica se skijanju vratila već slijedeće sezone. I ne samo vratila, titulu Snježne kraljice opravdala je Velikim kristalnim globusom za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu. Taj pothvat ponovila je i 2003. i 2006. te osvojila i sedam malih Kristalnih globusa tijekom karijere, ali i prvu medalju za Hrvatsku na Zimskim olimpijskim igrama, u Salt Lake Cityju 2002. Na istim je Igrama još tri put stala na pobjedničko postolje, osvojivši ukupno tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Na sljedećim je igrama, u Torinu, osvojila zlato i srebro i s olimpijskom bilancom od šest medalja najbolja je alpska skijaška olimpijka svih vremena. Pet puta je stala i na svjetski pobjednički tron, a onda se, na vrhuncu karijere, povukla iz natjecateljskog športa.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

PIKADO

DRAGULJ SA SIGEČICE

Autori: Željko Đođo, Zrinka Sablić, Miroslav Zečić, Mario Kasović, Vlatko Vučetić Ilustracije: Stanko Bešlić Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 181 Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Izdavač: Hrvatski pikado savez, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Petar Raguž i Iva Franjić Tisak: Tiskara Zelina Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, sveučilišne i znanstvene knjižnice Dubrovnik, Osijek, Pula, Rijeka, Split i Zadar; Hrvatski pikado savez, Avenija Dubrava 238, 10040 Zagreb, tel./fax: +385(0)1 2994 476, e-mail: hps@ hps-dart.hr Cijena: prigodno izdanje

Autor: Saša Papac Glavni urednik: Damir Škarpa Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 142 Format: 13 x 21 cm Uvez: meki Izdavač: Skapa naklada j.d.o.o. Oblikovanje i priprema za tisak: Denona d.o.o., Zagreb Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Dostupnost: Knjižnice i knjižare u Republici Hrvatskoj, internet knjižare: www.superknjizara.hr i www.ljevak.hr Cijena: 95,00 kuna

uvodniku knjige, predsjednik Hrvatskog pikado saveza Mate Vukoja ističe da je “Pikado” rezultat višegodišnjih nastojanja Saveza da na jednom mjestu sažme cjelokupno znanje o pikado športu. Knjiga je namijenjena svima koji vole pikado, od početnika pa do profesionalnih igrača. Osmišljena je i kao nastavno sredstvo za studente stručnih studija na Kineziološkom fakultetu u Splitu koji će se uskoro moći educirati za trenere pikada, a značajna je i po tome što je prva knjiga o ovome športu u svijetu temeljena na znanstveno-istraživačkim osnovama. Sastoji se od sedam poglavlja i na razumljiv i pristupačan način donosi metodološki aktualan i kompleksan pristup tretiranju svih aspekata pikada. U prvom poglavlju knjige saznajemo da iako je jedan od najmlađih športova, službeno priznat tek 2005. - gotovo istovremeno u kolijevci ove igre, Velikoj Britaniji, i u Hrvatskoj, gdje je postao pridruženi član HOO-a - pikado je i jedna od najstarijih poznatih igara. Brojne su teorije o začetcima igre koju danas poznajemo kao pikado i nijedna od njih nema uporište u dokazima. Ono što je prihvaćeno, jest da pikado izvorište ima u srednjem vijeku, u vremenu Henryja VIII., engleskog kralja iz dinastije Tudor okrunjenog 1509., koji je donio zakon po kojemu „svi muškarci ispod 60 godina starosti moraju imati luk i strijelu“ odnosno da „svi muškarci nedjeljom moraju vježbati gađanje lukom i strijelom“. Vježbajući, nije trebalo dugo da pojedini strijelci iz zabave strijele počnu bacati rukom, a budući da se već znalo tko su najbolji strijelci lukom i strijelom, valjalo je utvrditi i tko je najprecizniji u pogađanju mete bacanjem strijele rukom. Vrata pikadu bila su otvorena, pogotovo nakon što je kišovito „englesko“ vrijeme uvjetovalo da se zabava prebaci u zatvorene prostore, pa je ono što je počelo kao zabava postalo prestižnom igrom koja se širila svijetom i koja je krajem 20. stoljeća dobila danas široko prihvaćenu elektroničku verziju mete. Drugim poglavljem autori nas vraćaju sadašnjosti i podastiru pregled osnovne podjele pikado igre, opis elektroničkog pikado aparata, naznačuju propozicije i vrste igre te nam približavaju svu potrebnu opremu i alate za igru. Trećim poglavljem definiraju osnovne pojmove i sustav pikado natjecanja, a u četvrtom: (Kinezološka analiza pikada kao sportske aktivnosti), opširno opisuju tehniku igre, detaljno objašnjavaju strukturu pokreta u pikadu i na znanstvenoj razini prikazuju analizu kretnih struktura pokreta u samoj igri. Kroz antropološku analizu igrača pikada, u petom poglavlju, doznajemo koja su to antropološka obilježja važna za podizanje kvalitete igre, a na to se logički nadovezuju šesto i sedmo poglavlje, obrađujući psihologiju športa i kondicijski trening u pikadu, dva važna preduvjeta za ukupnost športskog rezultata natjecatelja.

ragulj sa Sigečice odgovor je na pitanje koje je gotovo tri desetljeća mučilo autora ove knjige - Kako je moguće da jedan izniman talent ne ostvari iznimnu karijeru? Još kao tinejdžer Saša Papac gledao je Branka Zagorca - Zagija na košarkaškom terenu i ostao trajno očaran njegovim talentom i igrom. Godinama nakon što je kod mnogih izblijedjelo sjećanje na ovog športaša, Papac je krenuo tragom vlastitih sjećanja i uz pomoć igračevih košarkaških suvremenika, pa i samog Zagorca i njegova tadašnjeg trenera, potražio odgovore. Branko Zagorac vršnjak je legendarnog hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića i športaš koji usprkos iznimnom talentu i uloženom radu nije postigao značajniju profesionalnu karijeru. Priča o Zagiju započinje negdje u vrijeme kada je igraču poniklom na poziciji centra u zagrebačkom Montingu, legendarni trener KK Sigečice, Zdravko Škokić, prepoznavši u njemu darovito krilo, ponudio prelazak iz tadašnjeg kluba KK Zapruđe u KK Sigečica, uz uvjet da se podvrgne individualnim treninzima i nauči šutirati. Dvadesetogodišnjem igraču to se činilo „nemogućom misijom“. Ipak, prihvaća izazov i prione radu. Godina intenzivnih treninga teškog je centra preoblikovala u krilo, u iznimnog šutera, ubojitog s linije trice, u igrača izvanrednog u kontranapadu i vrlo korisnog u obrani. Ovaj preobražaj značajan je putokaz mladim športski naraštajima kako uz trud i rad značajno napredovati, no ova je jednostavno pisana knjiga i poučna priča za mladog športaša u lovu na vlastite snove. Podsjetnik da se ponekad športski snovi i ne ostvare, ali rad uložen na športskim terenima odlična je priprema za budući život. Knjiga bilježi Zagorčevu karijeru, pa tako i susret Dražena Petrovića i Zagija u kasnu jesen 1986. na trening utakmici između Lokomotive (te sezone KK Sigečica je promijenila ime) i dvostrukog europskog prvaka Cibone. Na toj je utakmici Branko Zagorac postigao 25 koševa, pogađao i iz nemogućih situacija i „zaradio“ pohvalu košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića. Bila je to Zagijeva sezona. Već sljedeće, Lokomotiva se spaja s negdašnjim Zagorčevim klubom KK Zapruđe, a neposredno prije toga trener Škokić lukavstvom sprečava Zagorčev prelazak u KK Novi Zagreb pod pasku Boška Božića Pepsija, što će se pokazati kobnom pogreškom koja će znatno utjecati na Zagijevu daljnju karijeru. Prvenstveno stoga što u novom klubu ni Škokić više nije trener. Zagorac uglavnom opet sjedi na klupi, baš kao i u vremenu prije Škokića, a klupa ga nije zadovoljavala, kao ni rijetke prilike u kojima bi zaigrao. Volja za košarkom i dokazivanjem slabila je i okretala ga prema novoj, poslovnoj karijeri. U Zagorčevom slučaju ni izniman talent niti uloženi rad nisu, eto, bili garancija uspona na športski Olimp... 61 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA „Odlučujući trenutak 2015.“

1. NAGRADA: Franja Jaki (Odbojka na pijesku - “Hoće ili neće”)

2. NAGRADA: Gerenčin Neven (Windsurfing - “Jači od vjetra”)

Petra Pocrnić Perica u CAS-u Međunarodno vijeće za športsku arbitražu (International Council of Arbitration for Sport - ICAS) imenovalo je u prosincu 2015. godine mr.sc. Petru Pocrnić Pericu arbitrom Arbitražnog suda za šport (CAS) i prvo je imenovanje jednog hrvatskog pravnika na zatvorenu međunarodnu listu arbitara. Međunarodno vijeće za športsku arbitražu međunarodno je nezavisno tijelo koje financira i upravlja CAS-om, a glavna zadaća mu je brinuti o nezavisnosti CAS-a i pravima stranaka. Osnovan je 1984. kao tijelo specijalizirano za rješavanje sporova u športu, a u kojima odlučuju jedan ili tri arbitra koje stranke biraju sa zatvorene liste arbitara na kojoj su stručnjaci specijalizirani za arbitražu i športsko pravo. Sjedište Arbitražnog suda za sport je u Lausanni u Švicarskoj.

organizaciji Zajednice sportova Primorsko-goranske županije (ZSPG), u galeriji Principij u Rijeci, održana je 1. prosinca 2015. međunarodna izložba športske fotografije „Odlučujući trenutak 2015.“, završnica natječaja koji ova županijska športska zajednica organizira već sedmu godinu. Na izložbi koju je prigodnom svečanošću i uz nazočnost brojnih uglednika hrvatskog športa otvorio predsjednik ZSPG Slobodan Gračaković, predstavljeno je 50 radova od 30 autora. Za najboljeg proglašen je Franjo Jaki iz Zagreba, dok je drugo i treće mjesto pripalo Nevenu Gerenčiru iz Umaga i Riječaninu Robertu Zoriću. Sara Mustapčić iz Buja pobjednica je u konkurenciji najmlađih autora. Pohvalnice prosudbene komisije dobilo je šest autora - Gordana Kvajo, Marko Matić, Roni Brmalj i Sandro Dondi iz Rijeke, Marko Mavec iz Loveka (Slovenija) te Loredana Princic iz Gorice (Italija). Ovogodišnji natječaj za izbor najboljih športskih fotografija ZSPG-a održan je u suorganizaciji Saveza sportova Istarske županije, Regionalne pisarne Obalno-kraške regije Olimpijskog komiteta Slovenije, Udruženja slovenskih sportskih društava u Trstu i Gorici iz Italije.

U knjizi “Hrvatske sportašice na Olimpijskim igrama” objelodanjena je 161 biografija hrvatskih športašica koje su nastupile na Igrama od 1936. u Berlinu do ZOI u Sočiju 2014. Među njima su 22 atletičarke, pet gimnastičarki, 18 plivačica, 20 košarkašica, 24 rukometašice, sedam stolnotenisačica, osam streljačica, devet tenisačica, sedam taekwandoašica, 12 odbojkašica, četiri jedriličarke, četiri predstavnice u umjetničkom klizanju, jedna brza klizačica, sedam predstavnica u alpskom skijanju, dvije u snowboardu te po tri u biatlonu i skijaškom trčanju. O knjizi su govorili predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, glavni urednik Ante Drpić te predsjednik Komisije za informiranje i izdavaštvo HOO-a Jura Ozmec, a u ime Hrvatskog kluba olimpijaca Danira Bilić čija je biografija također u knjizi.

Predstavljena knjiga “Hrvatske sportašice na Olimpijskim igrama” Na prigodnoj svečanosti u Hrvatskom novinarskom domu, 13. listopada je predstavljena knjiga Jurice Gizdića “Hrvatske sportašice na Olimpijskim igrama” autora Jurice Gizdića. To je treća knjiga s olimpijskom tematikom koju je u posljednje tri godine napisao ovaj ugledni splitski publicist i povjesničar športa.

Olimp 62

Jurica Gizdić u društvu olimpijki

Piše: RADICA JURKIN

Seminary on gender (in)equality

3. NAGRADA: Zorić Robert (Padobranstvo - ”Slobodan pad”) 1. NAGRADA MLADI AUTOR: Sara Mutapčić (Brdski biciklizam - “Kroz borovinu”)

Novi (privremeni) članovi HOO-a Hrvatski olimpijski odbor odlukom skupštine od 22. prosinca 2015. ima dva člana više - Hrvatski cheerleading savez (HCS) i Hrvatski kendo savez (HKS). Hrvatski cheerleading savez (Croatian Cheerleading Federation) osnovan je 2008. godine kao zajednica udruga cheerleading Hrvatske. U veljači 2015. je registriran kao nacionalni športski savez zadužen za promicanje i razvoj ovih športsko-plesnih aktivnosti u Hrvatskoj. Predsjednica Saveza je Slavica Donkov iz Splita gdje je i sjedište Saveza ( više na www.cheerleading.hr). Hrvatski kendo savez (Croatian Kendo Association) osnovan je 2004. godine s ciljem promicanja i razvoja kenda, japanskog borilačkog športa u Hrvatskoj. Član je Europskog kendo saveza (EKF) i pridruženi član Svjetske kendo federacije (FIK). Ima osam klubova, a sjedište mu je u Zagrebu. Predsjednik Saveza je Marko Lukić iz Zagreba (www. kendo.hr). Novi nacionalni športski savezi primljeni su u statusu privremenih članova na dvije godine, nakon čega će skupština HOO-a odlučivati o njihovom redovnom članstvu. Primanjem dva nova saveza HOO broji 85 nacionalna športska saveza od kojih su 39 olimpijski športovi.

In co-organization of the International Committee of Mediterranean Games (ICMG), the international seminary on gender equality in sports was held in Zagreb from October 9 to 10 2015. The seminary was attended by twenty-odd representatives from Albania, Cyprus, Egypt, Macedonia, Malta, Montenegro, Algeria, Tunisia, Turkey, Monaco and Croatia. By stressing the need of constant solving the problem of gender (in) equality in sports, this seminary emphasized that equality in sports is not exclusively a women’s issue, even though it affects female athletes the most. The conclusions stated that it is necessary to have, latest by 2020, 50 percent women in decision-making positions and to offer equal possibility - in terms of using sports infrastructure, education and employment, financing of competitions and preparations - to both genders in sports. The seminary was participated by five times Olympian Daina Gudzinevičiute, holder of gold Olympic medal in shooting in Sydney in 2000, today the president of the Lithuanian Olympic Committee and member of the Executive Committee of the European Olympic Committees (EOC), quad Paralympic Ana Sršen (member of the Executive Board of the Croatian Paralympic Committee) and Tullio Paratore, President of the Commission for Cooperation and Development of the International Committee for the Mediterranean Games. President of the Gender Equality in Sport Commission and Vice-President of the Croatian Olympic Committee Morana Paliković Grude, President of the Croatian Judo Federation Sanda Čorak, member of the Commission for Women in Sports, writer and sports official Ratko Cvetnić, regular professor at the Faculty of Kinesiology, University of Zagreb Branka Matković, instructor of women’s handball of the Croatian Handball Federation and member of the Executive Board of the European Handball Federation (EHF) Lidija Bojić Čačić, Secretary of the Gender Equality in Sport Commission Gordana Borko and Head of the Croatian Olympic Committee’s International cooperation Ljiljana Ujlaki Šubić have also given their contribution to the success of the seminary.

Petra Pocrnić Perica in CAS In December 2015, the International Council of Arbitration for Sport (ICAS) appointed Petra Pocrnić Perica M.Sc. the arbitrator at the Court of Arbitration for Sport (CAS), which represents the first appointment of a Croatian lawyer to the closed international list of arbitrators. The International Council of Arbitration for Sport is an international independent body funded and managed by the CAS and its main task is to take care of independence of the CAS and the rights of the parties. CAS was founded in 1984 as a specialized body for resolving disputes in sport, with one or three decision-making arbitrators selected by the parties from the closed list of arbitrators consisting of experts specializing in arbitration and sports law. The seat of the Court of Arbitration for Sport is in Lausanne, Switzerland.

New (temporary) members of the Croatian Olympic Committee By decision of its Assembly, brought on December 22, 2015, the Croatian Olympic Committee has two more members – the Croatian Cheerleading Federation (HCS) and Croatian Kendo Association (HKS). Croatian Cheerleading Federation was founded in 2008 as an Association of cheerleading communities of Croatia. In February 2015, it was registered as national sports federations responsible for promoting and developing this sports and dance activities in Croatia. President of the Federation is Slavica Donkov from Split, where is also the headquarters of the federation (more at www.cheerleading.hr).



Olimp 63

OD OLIMPA DO OLIMPA

Foto: HINA/ DAMIR SENČAR

Ovogodišnji laureati Nagrade Franjo Bučar dodijeljene u u prostorijama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta

Nagrada Franjo Bučar 2015. Na dan rođenja promicatelja modernog olimpijskog pokreta u Hrvatskoj i prvog Hrvata člana MOO-a Franje Bučara, 25. studenoga, u prostorijama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) uručena je najveća Državna nagrada za sport koju Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj športa. Nagradu Franjo Bučar za životno djelo dobila su najspješnija hrvatska plivačica svih vremena, nositeljica zlatnog i srebrnog odličja na OI u Meksiku 1968. Đurđica Bjedov Gabrilo, posthumno vrhunski športaš i vaterpolski trener koji je odgojio brojne vrhunske vaterpoliste i trenere Gojko Arneri te športski dužnosnik, novinar i višegodišnji direktor „Sportskih novosti“ Janko Goleš. Godišnju Nagradu Franjo Bučar dobili su boksač Filip Hrgović, vaterpolist Frano Vićan, tenisač Ivo Karlović, karatistica Maša Martinović, veslač Damir Martin, vaterpolist Ronald Lopatny, plivač Kristijan Vincetić, boksački trener Leonard Pijetraj, odbojkaš i sveučilišni profesor dr.sc. Vladimir Janković, publicist i povjesničar športa Jurica Gizdić, liječnik i stručnjak za doping dr. Damir Erceg te Gimnastičko društvo “Osijek – Žito” koje je 2015. obilježilo 150 godina djelovanja. Odluku o dobitnicima donio je Odbor za dodjelu Nagrade na čelu s dr. sc. Igorom Jukićem u kojem su još bili Samir Barač, Ratko Kovačić, Ognjen Naglić, Igor Boraska, Alvaro Načinović, Zoran Primorac, Ana Sršen i Marija Anzulović, a koji su se odrekli novčanih naknada u korist Zaklade paraolimpijac.

Košarkaška marka Eurobasket 2015. Hrvatsko društvo olimpijske filatelije i memorabilije (HDOFM) u suradnji s Hrvatskim košarkaškim savezom i Hrvatskom poštom, predstavilo je u rujnu ove godine prigodnu poštansku marku na temu Eurobasket 2015. Marka je izdana u arčiću od 9 maraka i privjeskom. Tiskana je u 100 tisuća

primjeraka, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu te žig koji je bio u uporabi u Poštanskom uredu 10101 u Zagrebu u Jurišićevoj. Prigodna promocija održana je Muzeju suvremene umjetnosti, a svoje izloške predstavili su i vrsni kolekcionari olimpijske filatelije i memorabilije Ivan i Hrvoje Librić te Berislav Turudija koji je ujedno i inicijator ove ideje. O ulozi filatelističke discipline koja prati šport i olimpizam, osobito košarke povezane sa filatelijom već više od 80 godina, govorili su na prigodnoj svečanosti ravnateljica MSU Snježana Pintarić, Stela Prislan-Fujs u ime Hrvatske pošte, predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Ivan Šuker, predsjednik HDOFM-a Ivan Librić te autor marke, zagrebački dizajner Dean Roksandić.

Priznanje EOO-a Morani Paliković Gruden Članica Vijeća i dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) te predsjednica Komisije za rodnu ravnopravnost Morana Paliković Gruden, dobitnica je priznanja Europskih olimpijskih odbora (EOO) za doprinos nacionalnom i europskom promišljanju športa i njegovog razvoja. Istovjetno priznanje EOO-a dobili su i Alain Geles (Francuska), Josip Cassar (Malta), Ioan Dobrescu (Rumunjska), Igor Kazikov (Rusija), a dobitnicima je uručeno 22. studenoga na prigodnoj svečanosti tijekom 44. Opće skupštine EOO-a održanoj u predsjedničkoj palači na praškim Hradčanyma u nazočnosti predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Thomas Bacha, predsjednika ANOC-a (Svjetsko udruženje nacionalnih olimpijskih odbora) šeika Ahmad Al-Fahad Al-Sabaha, počasnog predsjednika MOOa Jacquesa Rogguea, počasnog predsjednika EOO-a Marija Pescantea te predsjednika EOO-a Patricka Hickeya.

Seminar o rodnoj (ne)ravnopravnosti U Zagrebu je 9. i 10. listopada u suorganizaciji Međunarodnog odbora mediteranskih igara (MOMI) i Odjela za međunarodnu suradnju HOO-a, održan međunarodni seminar o ravnopravnosti spolova u športu. U radu skupa sudjelovalo je dvadesetak predstavnica Albanije, Cipra,

Piše: RADICA JURKIN

Egipta, Makedonije, Malte, Crne Gore, Alžira, Tunisa, Turske, Monaka i Hrvatske. Naglasivši potrebu ustrajnog rješavanja problema rodne (ne)ravnopravnosti u športu, i na ovom je skupu istaknuto da ravnopravnost u športu nije isključivo problem žena, premda ona najviše pogađa športašice. U zaključcima stoji da je potrebno najkasnije do 2020. imati 50 posto žena na pozicijama gdje se odlučuje, izjednačiti mogućnost korištenja športske infrastrukture, obrazovanja i zapošljavanja te financiranja natjecanja i priprema za oba spola u športu. U radu seminara sudjelovala je peterostruka olimpijka Daina Gudzinevičiute, nositeljica zlatnog olimpijskog odličja u streljaštvu iz Sydneya 2000., danas predsjednica Litvanskog olimpijskog odbora i članica Izvršnog odbora Europskih olimpijskih odbora (EOO), četverostruka paraolimpijka Ana Sršen (članica Izvršnog odbora Hrvatskog paraolimpijskog odbora) te Tullio Paratore, predsjednik Komisije za suradnju i razvoj MOMI-ja. Uspjehu seminara svojim su izlaganjima doprinijele predsjednica Komisije za žene u športu i dopredsjednica HOO-a Morana Paliković Gruden, predsjednica Hrvatskog judo saveza Sanda Čorak, član Komisije za žene u sportu, književnik i športski dužnosnik Ratko Cvetnić, redovita profesorica s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Branka Matković, instruktorica ženskog rukometa HRS-a i članica IO Europskog rukometnog saveza (EHF) Lidija Bojić Čačić, tajnica Komisije za žene u športu Gordana Borko i voditeljica međunarodne suradnje HOO-a Ljiljana Ujlaki Šubić.

Croatian Kendo Association (Croatian Kendo Association) was founded in 2004 with the aim of promoting the development of kendo, Japanese martial sports, in Croatia. The Association is a member of the European Kendo Federation (EKF) and an associate member of the World Kendo Federation (WKF). The Association has eight teams, and its headquarters are in Zagreb. President of the Association is Marko Lukić from Zagreb (www.kendo.hr). New national sports federations received the status of temporary members for two years, after which the Assembly of the Croatian Olympic Committee shall decide on their regular membership. By receiving these two new federations, the Croatian Olympic Committee counts at this moment 85 national sports federations, out of which 39 for Olympic sports.

European Olympic Laurel awarded to Morana Paliković Gruden Member of the Council and Vice-President of the Croatian Olympic Committee and President of the Gender Equality in Sport Commission, Morana Paliković Gruden, was awarded the EOO’s European Olympic Laurel for contribution, merit and commitment to sports and its development. . The same award was bestowed to Alain Geles (France), Josip Cassar (Malta), Ioan Dobrescu (Romania), Igor Kazikov (Russia), presented to the sports leaders on November 22, 2015 at the occasional ceremony held at the President’s Palace on Hradcany Square, during the 44th General Assembly of the EOO. The President of the International Olympic Committee Thomas Bach, ANOC President Sheikh Ahmad al-Fahad al-Sabah, as well as Honorary IOC President Jacques Rogge, Honorary EOC President Mario Pescante and Honorary EOC President Patrick Hickey attended the ceremony.

65 Olimp

Wi-Fi

Prevencija je pola zdravlja

NEMETOVA 2

Vaša zdrava odluka Zagreb I tel. 01/46 93 111 I info@poliklinika-aviva.hr I www.poliklinika-aviva.hr