OLIMP 60 rujan 2016. by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 60 / Rujan 2016. ISSN 1331-9523

RIO 2016: Rekordnih 10 odličja

OLIMPIJSKE LEGENDE: Albin Vidović

JUBILEJ: 25 godina HOO-a

OLIMPIJSKE NADE: Bartul Zemunik

Crodux i American Express Vas nagrađuju!

Natočite gorivo i osvojite vrijedne nagrade. Trajanje nagradne igre: 01.10. − 11.12.2016.

Svaki tjedan

Glavna nagrada

5x Crodux kartica

1x American Express kartica

1.000,00 kn

30.000,00 kn

s ukupnim raspoloživim iznosom potrošnje od

Za svaku kupovinu goriva od 150,00 kn za auto (500,00 kn za kamion) dobivate pečat u kupon. Za nagradnu igru sakupite 10 pečata i pripadajuće račune. Za plaćanje American Express karticom dobivate dodatni pečat!

Croatia Airlines - lagano do cilja!

D. Fabijanić

Odaberite Croatia Airlines za svoja putovanja! A. Grubelić

Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu. Posjetite našu web stranicu i kupite kartu!

072 500 505, +385 1 6676 555

croatiaairlines.hr Službeni prijevoznik olimpijaca

Sadržaj

li ij ke i re Rio de Cróacia

ubilej 25 godina HOO-a

li ij ke le ende Albin Vidović

nano i or Šport, novac i drugi alati društva

li ij ke nade Bartul Zemunik

a anak oderno Stolni tenis

6 50

or a

Fotografije: DAMIR SENČAR (HINA) & GETTY IMAGES

Za nakladnika: Broj 60 / Rujan 2016. ISSN 1331-9523

RIO 2016: Rekordnih 10 odličja

OLIMPIJSKE LEGENDE: Albin Vidović

JUBILEJ: 25 godina HOO-a

OLIMPIJSKE NADE: Bartul Zemunik

MOO Francuski - jezik olimpizma

redni vo

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

roduk ija

Ante Drpić redni a rilo a ovije

Ana Popovčić

Olimp 6

ru vo i or Kako spasiti vaterpolo

rva ko

or a

blikovanje i rijelo

Marin Stojić

ene i or 54 (Ne)logičnosti rodne ideologije

6 Internet Hrvatski hrvački savez ubli i ika 58 Blatnjava priča Olimpa do Olimpa 62 Od Hrvatski olimpijski dan

rijevod

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb i ak

Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

Olimpijske igre su završile, no nema puno vremena za predah - druge obaveze odmah preuzimaju fokus naše preokupacije, što je u poslu športskog djelatnika sasvim uobičajeno. No, ono što nije uobičajeno, ono što je premašilo očekivanja najgorljivijih optimista, je veliki uspjeh naših športaša na Igrama u Riju. Bit ću potpuno iskren i povjeriti vam svoja očekivanja. Ona su se „oslanjala“ na želju da u Riju osvojimo jednu medalju više no u Londonu, dakle sedam. Osam osvojenih medalja bio je san kojeg nisam smio javno iznositi da ne pomisle da pretjerujem, a osvajanje njih deset čudo je nad čudima! Zato ću još jednom iskoristiti prigodu te svim hrvatskim sudionicima Igara, a pogotovo osvajačima odličja, čestitati na iznimnom športskom uspjehu, ne zaboravljajući pritom sve one koji su dali svoj doprinos - roditeljima, klubovima, savezima, lokalnoj zajednici, trenerima, medicinskom i drugom športsko-administrativnom osoblju. Iza nas je i proslava 25. godišnjice osnutka HOO-a. Uz prisustvo gospodina Thomasa Bacha (predsjednika MOO-a), Glavni tajnik Hrvatskog g. Janeza Kocijančiča (dopredsjednika Europskih olimpijskih olimpijskog odbora odbora, EOC-a), g. Raffaela Pagnozzija (glavnog tajnika Secretary General of the EOC-a) te predstavnika osnivačke Skupštine HOO-a, prvog Croatian Olympic Committee predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka (ali i uz prisustvo svih dosadašnjih predsjednika i glavnih tajnika HOO-a), Josip Čop, dipl. oec. članove Vijeća, članove Nadzornog odbora i članice HOO-a, u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu održana je prigodna svečanost. Već 6. listopada očekuje nas i Izborna Skupština HOO-a na kojoj će se birati čelni čovjek krovne športske udruge te predstavnici Vijeća, Skupštine i Nadzornog odbora u mandatnom razdoblju 2016. – 2020. godine. Događaji se, eto, nižu jedan za drugim; u uvodu sam već rekao da za predah nema vremena, ali sve to nije teško – radi se o športu kojega svi mi volimo, a kad stignu rezultati poput ovih iz Rija, ta radost postaje upravo neizmjerna!

The Olympic Games have ended, but there is not much time for rest - other obligations immediately take the focus of our concerns, which is quite common in the work of a sports professional. But what is not common, what exceeded the expectations of the greatest optimists, is the great success of our athletes at the Olympics in Rio. I'll be totally honest and share my expectations with you. They "relied" on the wish to win in Rio one medal more compared to London, that is, seven. Eight medals represented a dream that I was scared to publicly express in order to avoid people think that I am exaggerating, and winning ten of them was the miracle of miracles! Therefore, I will once again take the opportunity to congratulate all the Croatian participants at the Games, especially the medal winners, for the remarkable sports success they achieved, without forgetting all those who have contributed to the same – the parents, clubs, federations, local communities, coaches, medical and other sports and administrative staff. The celebration of the 25th anniversary of the Croatian Olympic Committee is behind us. The occasional ceremony, held at the Museum of Contemporary Art in Zagreb, was attended by Mr. Thomas Bach (President of the International Olympic Committee), Mr. Janez Kocijančič (Vice-President of the European Olympic Committee), Mr. Raffaele Pagnozzi (Secretary General of the European Olympic Committee), representatives of the Croatian Olympic Committee’s Founding Assembly, the first President of the Croatian Olympic Committee Antun Vrdoljak (as well as all the former Croatian Olympic Committee Presidents and Secretary Generals), members of the Council, members of the Supervisory Board and members of the Croatian Olympic Committee. The Croatian Olympic Committee’s Electoral Assembly is also ahead of us – it will be held on October 6, 2016. At the Assembly, the Head of the umbrella sports association and representatives of the Council, Assembly and Supervisory Board for the mandate period 2016-2020 shall be elected. The events are, however, following one another; In the introduction I have already said that there is no time for a break, but this is not hard - after all, it is a sport we all love, and when the results like those from Rio are achieved, the joy becomes immense! Olimp 7

Olimpijske igre

RIO DE CROĂ CIA

Olimp 8

i e R B R o o ra je A

V AR

Upravo fantastičan uspjeh postigli su naši športaši u Riju. Sa deset osvojenih medalja, od kojih je polovica zlatnih, Hrvatska je izvanredna sedamnaesta u poretku zemalja osvajača odličja

9 Olimp

Olimpijske igre

andra erković

ada je portugalski istraživač Gaspar de Lemos 1502. uplovio u zaljev Guanabara i utemeljio naselje koje je prozvao Rio de Janeiro (Siječanjska rijeka), nije ni slutio da će 514 godina kasnije taj za mnoge najljepši grad na svijetu postati na mjesec dana športsko i medijsko središte svijeta. Olimpijske igre u Rio de Janeiru bile su prve na južnoameričkom tlu i prve koje je ugostila zemlja u kojoj je službeni jezik portugalski, a u hrvatsku športsku povijest bit će upisane kao daleko najuspješnije, toliko

i e an ela i

arenić

SVE HRVATSKE MEDALJE U RIJU (5.8. - 21.8. 2016.)

ar in i Valen

inković

ZLATO

SREBRO

SARA KOLAK a le ika ko lje

VATERPOLSKA REPREZENTACIJA TONČI STIPANOVIĆ jedrenje kla a a er DAMIR MARTIN ve lanje a a

ŠIME FANTELA I IGOR MARENIĆ jedrenje kla a

SANDRA PERKOVIĆ a le ika di k MARTIN I VALENT SINKOVIĆ ve lanje dvoja na ariće JOSIP GLASNOVIĆ

o i

la nović

relja vo ra

ara olak

BRONCA

FILIP HRGOVIĆ bok u er e ka ka e orija BLANKA VLAŠIĆ a le ika kok u vi

Olimpijske igre

TOP 50 OSVAJAČA ODLIČJA B uku no 1. SAD 2. Velika Britanija 3. Kina 4. Rusija 5. Njemačka 6. Japan 7. Francuska 8. Južna Koreja 9. Italija 10. Australija 11. Nizozemska 12. Mađarska 13. Brazil 14. Španjolska 15. Kenija 16. Jamajka 17. HRVATSKA 18. Kuba 19. Novi Zeland 20. Kanada 21. Uzbekistan 22. Kazahstan 23. Kolumbija 24. Švicarska 25. Iran 26. Grčka 27. Argentina 28. Danska 29. Švedska 30. JAR 31. Ukrajina 32. Srbija 33. Poljska 34. Sjeverna Koreja 35. Tajland 35. Belgija 37. Slovačka 38. Gruzija 39. Azerbajdžan 40. Bjelorusija 41. Turska 42. Armenija 43. Češka 44. Etiopija 45. Slovenija 46. Indonezija 47. Rumunjska 48. Bahrein 48. Vijetnam 50. Tajvan

Olimp 12

46 27 26 19 17 12 10 9 8 8 8 8 7 7 6 6 5 5 4 4 4 3 3 3 3 3 3 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1

37 23 18 18 10 8 18 3 12 11 7 3 6 4 6 3 3 2 9 3 2 5 2 2 1 1 1 6 6 6 5 4 3 3 2 2 2 1 7 4 3 3 2 2 2 2 1 1 1 0

38 17 26 19 15 21 14 9 8 10 4 4 6 6 1 2 2 4 5 15 7 9 3 2 4 2 0 7 3 2 4 2 6 2 2 2 0 4 10 4 4 0 7 5 1 0 3 0 0 2

121 67 70 56 42 41 42 21 28 29 19 15 19 17 13 11 10 11 18 22 13 17 8 7 8 6 4 15 11 10 11 8 11 7 6 6 4 7 18 9 8 4 10 8 4 3 5 2 2 3

da se, barem što se nas tiče, grad može prozvati i Rio de Croácia! Deset odličja, od čega čak pet zlatnih, te tri srebrne i dvije brončane, na ljestvici medalja svrstali su nas na upravo senzacionalno 17. mjesto – ispred, recimo, Kube, Kanade, Novog Zelanda, Argentine, Poljske, Ukrajine, Turske ili Češke. Štoviše, po kriteriju uglednog New York Timesa, po kojem se broj zlata dijeli s brojem stanovnika, Hrvatska je čak treća, iza Boltove Jamajke te Bahama. Amerikanci su izračunali da na jedno naše zlatno odličje dolazi 844 tisuće Hrvata... Upravo je nevjerojatno i nepojmljivo da je s dva zlata i broncom hrvatska atletika sedma na svijetu i druga u Europi (iza Velike Britanije), a u ženskim bacačkim disciplinama smo s dva zlata najbolji na svijetu. S dvije medalje smo među sedam jedriličarskih velesila na svijetu, a visoko smo u vrhu i u veslanju, također s dvije osvojene medalje. Stručnjaci će tijekom godina nastojati objasniti kako je moguće da, unatoč ogromnim problemima s financiranjem, kroničnom nedostatku novca i uvjeta za rad i trening, mala Hrvatska osvoji čak deset odličja, četiri više od rekordnog nastupa prije četiri godine u Londonu, te uzme čak pet zlatnih medalja. Ili zapravo, 5,995 zlatnih medalja. Tih pet tisućinki do čitavog zlatnog odličja pripadaju veslaču Damiru Martinu, koji je u utrci samaca naknadnim i dugotrajnim pregledavanjem foto-finiša zaostao 5 (pet) tisućinki sekunde za pobjednikom Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom i osvojio srebro. Iako se još uvijek vodi polemika oko spornog fotofiniša i veslačkih pravila, nepobitno je da je Damir po športskoj pravdi zaslužio zlato, pogotovo jer tisućinke odlučuju u športovima s velikim brzinama poput boba i sanjkanja, a ne u utrci veslačkih samaca... Vukovarac, koji je s tri godine morao napustiti rodni grad i otići u Zagreb, jedna je od najupečativljijih priča cijelih Olimpijskih igara, a fotografija Martina i Drysdalea kako potpuno iscrpljeni, gotovo bez svijesti leže nakon prolaska ciljem, sigurno će završiti u Olimpijskom muzeju u Lausannei. Nepravdu prema Martinu ispravili su njegove kolege iz srebrnog četverca bez kormilara iz Londona Martin i Valent Sinković. Braća su na kladionicama prije Igara bili veći favoriti za zlato od Usaina

Trijumf Sare Kolak je daleko najneočekivaniji doseg od svih hrvatskih medalja, a Hrvatska je dobila novu športsku zvijezdu pred kojom je sjajna budućnost jer joj je samo 21 godina

Bolta, a niz nepobjedivosti u 29 velikih utrka dvojca na pariće zadržali su i u Riju te došli do toliko željenoga zlata. Iako, put prema vrhu Olimpa nije bio jednostavan - u polufinalu su ih namučili Britanci i Norvežani, a u finalu su ih nakon 1600 metara prestigli Litvanci. Prvi put u dvije i pol godine Sinkovići u zadnjih 500 metara utrke nisu ušli kao vodeći, ali su tada pokazali zašto su najbolji, stravičnim ritmom slomili su Litvance i donijeli Hrvatskoj prvo veslačko olimpijsko zlato. Jednostavni i skromni, Sinkovići su čak zatajili da su u zadnjoj fazi priprema obojica bila s ne baš bezazlenim ozljedama, što njihov uspjeh čini još grandioznijim. Ako su Sinkovići bili veliki favoriti za zlato u dvojcu na pariće, to je bila i Sandra Perković u bacanju diska. No, način na koji je Sandra obranila naslov iz Londona bio je sve osim lagane šetnje do zlata, što su joj predviđali svi športski stručnjaci. Od ukupno devet hitaca u kvalifikacijama i finalu, Perković je imala samo dva ispravna - jedan od 64.81 metara u trećoj, zadnjoj seriji kvalifikacija s kojim se spasila ispadanja i ušla u finale, te pobjedničkih 69.21 metar iz treće serije finala, kada joj je prijetilo neuvrštanje među osam finalistica! Svi koji su gledali večernje kišne kvalifikacije i finale diska, zasigurno su potrošili dosta živaca strahujući za sudbinu najbolje hrvatske športašice. Svi valjda osim Sandre. Ona je izjavila da nije osjećala nikakav strah da će njezin disk završiti u mreži u tim famoznim trećim serijama, a također je, kaže, znala da će ispravnim hicem sigurno uzeti zlato. Ako je Sandra ipak očekivano došla do trijumfa, u zlatno odličje Sare Kolak u bacanju koplja vjerovali su samo ona i njezin trener Slovenac Andrej Hajnsek. Mlada Ludbrežanka iznenadila je

onči

i anović

Damir Martin

a de e bra il kih edalja rva ka ad uku no i a odličja o vojenih na je ni oli ij ki i ra a 11 la nih 10 rebrnih i 12 brončanih. ajvi e ih je a le kih i ve lačkih e lijede ruko e relja vo va er olo eni i aek ondo ri jedrenje i di anje u e a dvije e ko arka i na ika livanje i bok jedno . oredbe radi na i u jedi rbi na je ni i ra a od 1 2. odine do dana o vojili u 2 edalja a loven i ih i aju 2 . Ako e ridodaju i i ke i re rva ka i a o vojena odličja lovenija rbija 2 .

rva ka va er ol ka re re en a ija

Trideset i tri hrvatske medalje na Ljetnim igrama, a ukupno 44

13 Olimp

Olimpijske igre atletski svijet hicem u četvrtoj seriji, koplje je palo na 66,18 metara, što njezine iskusnije protivnice nisu mogle dostići. Trijumf Sare Kolak je daleko najneočekivaniji doseg od svih hrvatskih medalja, a Hrvatska je dobila novu športsku zvijezdu pred kojom je sjajna budućnost jer joj je samo 21 godina. Josip Glasnović se u Riju pobrinuo za prvo hrvatsko zlato. Na streljani u Deodoru osvojio ga je u disciplini trap - gađanje glinenih golubova, te se tako pobrinuo da u ovoj streljačkoj disciplini Hrvatska opet ima olimpijskog pobjednika. Naslijedio je Giovannija Cernogoraza, koji je u Londonu "upucao" zlato na sličan način kao Josip Glasnović, koji je u Riju finalnim raspucavanjem u devetnaestoj seriji sa 17-16 pobijedio Talijana Giovannija Pelliela. Josip i njegov stariji brat Anton, koji je prije četiri godine u Londonu bio među šest finalista, sami se financiraju u ovom skupom športu, čak su i bez trenera, a Josip je, kako je kazao, svojim najboljim pucanjem u životu, u Riju barem na trenutak osigurao ogromnu slavu i pažnju medija. Predivni zaljev Guanabara podario je hrvatskom jedrenju povijesna, prva odličja za hrvatsko jedrenje. Zlato Šime Fantele i Igora Marenića u klasi 470 i srebro Tončija Stipanovića u Laseru ispralo je sva razočaranja, propale nade i šanse na Igrama u proteklih 12 godina. Ono što su Šime i Igor, praktički braća već 15 godina (otkad je Cresanin Igor doselio obitelji Fantela u Zadar), učinili u Riju, sigurno će se među jedriličarima prepričavati godinama. Od prvog od ukupno 10 jedrenja bili su vodeći, ispred Australaca koji su bili puno veći favoriti za zlato, no protiv hrvatske posade su ostali potpuno nemoćni. Šime i Igor su jedrili savršeno, radili su najmanji broj pogrešaka, a svojom pristupačnosti i jednostavnošću osvojili su sve hrvatske medije... Splićanin Stipanović je držao zlato sve do zadnjeg plova za odličje u kojem su mu suci prije starta dodijelili kazneni okret zbog udaranja u brod Australca Toma Burtona, kojem je kumovao i sudački gumenjak koji je došao preblizu i stvorio val koji je pogurao našeg jedriličara. Nažalost, kazneni okret je značio i veliki zaostatak odmah na početku plova za odličja, pa Tonči nije uspio obraniti prvo mjeOlimp 14

sto, pa tako nije nagrađen za sjajno i konstatno jedrenje u proteklih devet utrka. Naše jedrenje je moglo imati još jedno odličje u Riju jer je Ivan Kljaković Gašpić krenuo s trećeg mjesta u plov za odličja, ali ga, nažalost, nije uspio obraniti. Hrvatski vaterpolisti su ponovno došli do medalje, iako su na put u Riju ispraćeni s dosta sumnji zbog otkaza, ozljeda i suspenzija. Momčad Ivice Tucka briljirala je u četvrtfinalu protiv domaćina Brazila kojeg je vodio Ratko Rudić, te protiv jakih Crnogoraca u polufinalu. Srpski "Dream team" bio je ipak prejak u finalu, zlato iz Londona nije obranjeno, ali srebro je itekako razlog za slavlje, pogotovo jer je jedino osvojeno u momčadskom športu. Boksač Filip Hrgović osvojio je bron-

Blanka je u Rio došla u dvojbi što uopće očekivati, no odlučna da, unatoč velikim bolovima, dokaže da je još uvijek sjajna skakačica. I uspjela je, preskočila je 197 cm, koliko i zlatna Španjolka Ruth Beitia, a treći pokušaj na 200 cm koji joj je mogao donijeti i zlato, bio je vrlo, vrlo blizu uspješnog preskakanja letvice. Rukometaši su u Riju pobijedili najveće suparnike i kasnije finaliste Dance i Francuze, ali su zapeli u četvrtfinalu u čudnoj utakmici protiv Poljske. Košarkaši su napravili čudo već samim plasmanom na Olimpijske igre, kada su u kvalifikacijama u Torinu slavili protiv Grčke i Italije. Bojan Bogdanović i društvo čak su u prvoj utakmici turnira slavili protiv dotad za

Zadnju hrvatsku medalju u Riju, jubilarnu desetu, osvojila je Blanka Vlašić u skoku uvis, a splitska atletska zvijezda odmah ju je nazvala - "medaljom za hrabrost"

Bo o

arčević

cu u superteškoj kategoriji, no njegovo razočaranje nakon poraza u polufinalu protiv Francuza Yoke bilo je neizmjerno. Hrgović je priznao da je došao u Rio najmanje po finale, a obećao je da će u Tokiju za četiri godine otići bar stepenicu više... Zadnju hrvatsku medalju u Riju, jubilarnu desetu, osvojila je Blanka Vlašić u skoku uvis, a splitska atletska zvijezda odmah ju je nazvala "medaljom za hrabrost". Izmučena strašnom ozljedom Ahilove tetive zbog koje se nije natjecala gotovo sedam mjeseci,

nas takoreći nepobjedive Španjolske, pao je i Brazil, a poslije i Litva, s kojom smo imali omjer 0-7 u službenim utakmicama. Nažalost, u četvrtfinalu je uslijedio poraz od Srbije - nakon odličnog prvog poluvremena u trećoj je četvrtini Hrvatska ostala u "crnoj rupi" i propala je sjajna prilika za polufinale. Izvrstan nastup koji ipak nije nagrađen medaljom, imao je hrvač Božo Starčević, također jedno od najugodnijih hrvatskih iznenađenja jer je u Brazil došao s pozivnicom. Zagrepčanin je u

Blanka Vla ić

Bojan Bo danović

15 Olimp

ili

r ović

nje ana ejčić

Olimpijske igre

a ea a ard ić

prvom kolu deklasirao trostrukog svjetskog prvaka Turčina Selcuka Cebija, a u polufinalu je protiv velikog favorita za zlato i olimpijskog pobjednika Rusa Romana Vlasova imao akciju za tuš i pobjedu, koju su suci neobjašnjivo prekinuli. U borbi za broncu ostao je bez snage protiv još jednog olimpijskog pobjednika Južnokorejanca Kim Hyeon Wooa, te na kraju završio peti. Blizu odličja bili su i strijelci Snježana Pejčić i Petar Gorša, plivačica Matea Damjanović je ušla u polufinala na 100 i 200 leđno, a Marin Čilić je dogurao do

Ind. zona Ciburi 52000 Pazin +385 (0) 52 846 111 +385 (0) 52 846 006 ghia@ghia.hr

www.ghia.hr

Olimp 16

osmine finala teniskog turnira gdje je izgubio od Francuza Monfilsa. Igre u Riju pamtit će se i po tri nova zlata Usaina Bolta na 100, 200 i 4x100 metara nakon kojih je Jamajčanin izjavio da više nema motiva i da su mu to posljednje Olimpijske igre. Zadnje Igre sigurno će biti i za neuništivog Michaela Phelpsa koji je u Riju osvojio pet zlata i jedno srebro, te svoj ukupni olimpijski doseg podigao na nezamislivih 28 odličja, najviše od svih športaša u povijesti olimpizma! Domaćin Brazil je svoje zvjezdane trenutke dočekao zadnja dva dana kada su nogometaši tek nakon raspucavanja jedanaesteraca u finalu billi bolji od Njemačke, a potom su zadnjeg dana Igara brazilski odbojkaši stigli do zlata pobijedivši Italiju u nestvarnoj navijačkoj atmosferi. Upravo su brazilski i argentinski navijači svojim bučnim i fanatičnim navijanjem, čak u športovima njima pomalo nepoznatim poput vaterpola i rukometa, dodali novu dimenziju u povijesti Olimpijskih igara. Brazil se pokazao ipak dobrim domaćinom, unatoč brojnim otkazima športaša i turista zbog kriminala, virusa zike, prometnog kaosa i zagađenog zaljeva

Guanabara. Slučajevi pljačke mogli su se nabrojati na prste jedne ruke i bili su više iznimka, a sigurnosti Igara sigurno je pridonijelo gotovo 100 tisuća vojnika, policajaca i zaštitara koji su bili doslovce na svakom koraku, križanju i znamenitostima Rija. Čak se i zaljev Guanabara nije pokazao kao “bara puna bakterija”, kako su je prozvali američki mediji - svi pobjednici, uključujući i naš dvojac iz klase 470, uredno su se okupali, proslavljajući pobjedu. Iako je briga za novinare bila na daleko nižoj razini nego u Pekingu i Londonu, Brazilci su se, kao pravo majstori improvizacije, potrudili da čak i u transportu sve funkcionira, osim povremenih kašnjenja autobusa na putu do borilišta i nepoštivanja voznog reda. Zaista, 11 500 športaša i 12 000 novinara nosit će uglavnom pozitivne uspomene iz prekrasnog Rio de Janeira. Na svečanom zatvaranju na Maracani, olimpijsku zastavu je preuzela gradonačelnica Tokija Yuriko Koike, gdje će za četiri godine biti ispričane nove športske priče o pobjedama i porazima, gdje će i hrvatski športaši, čvrsto vjerujemo, iznova imati što za pokazati... 

SLUŽBENI PARTNER HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA OFFICIAL PARTNER OF CROATIAN OLYMPIC COMMITTEE

STAFF PRO SPORT Sportska oprema i rekviziti

SAD bez premca, Velika Britanija zamalo ispred Kine

rva ki or a i u rekor-dnih 10 o vojenih odličja e la nih ri rebrne i dvije brončane edalje na avr noj lje vi i naj u je nijih re re en a ija na li ij ki i ra a u Rio de aneiru au eli 1 . je o. a o i u o vajača edalja na lo e dr ava a uvjerljivo naju je niji već re a običaju bili u članovi a eričke re re en a ije 6 la nih odličja rebrnih i brončanih o uku no čini 121 edalju 1 vi e ne o o u ih o vojili na re hodni u ondonu dje u i ali jednak broj naj jajnijih edalja. a A erikana a je ila e re re en a ije Velike Bri anije 2 la a a jedno anje o vojili u kine ki oli ij i koji u na reće je u o u je no i. ine i u u Riju o vojili 12 la nih odličja anje ne o u ondonu a čak 2 anje od rekordno 1 la a i ekin a.

Excellent results of Croatian Olympians in Rio The Croatian athletes have achieved a fantastic success in Rio. With ten medals, half of them gold, Croatia is in excellent seventeenth place in medalist countries’ rankings! According to the New York Times criteria, which divides the number of gold medals by population, Croatia is in the third place, behind Bolt’s Jamaica and the Bahamas. It is unbelievable and unimaginable that with two gold and one bronze the Croatian athletics is seventh in the world and second in Europe behind the Great Britain, while in women's throwing events we have two gold medals being thus the best in the world. With two medals, we are among seven sailing superpowers in the world, while in rowing we are also at the top with two won medals. Over the years, the experts will attempt to explain how it is possible that - despite the huge problems with financing, chronic lack of money and working and training conditions – such a small country like Croatia manages to win as many as ten medals, four more than during the record performance four years ago in London. In any case, we firmly believe that Croatian athletes will have much to show in four years in Tokyo... (Robertino Šalinović)

17 Olimp

Olimpijske legende: Albin Vidović

i u vjerovali da

malog Bjelovara... i e

Albin Vidović, zlatni olimpijac iz Münchena, bio je neizostavan dio reprezentacije, baš kao i njegovog bjelovarskog Partizana, jedne od najjačih rukometnih momčadi s kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća

lbin Vidović (73) bio je vođa bjelovarskog Partizana, jedne od najjačih rukometnih momčadi s kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća, a posebno plodonosna u njegovoj karijeri bila je 1972. godina tijekom koje je zajedno s još dvojicom klupskih suigrača, Hrvojem Horvatom i Miroslavom Pribanićem, osvojio naslove prvaka Jugoslavije i Europe, te naslov olimpijskog pobjednika u Münchenu. Na Igrama u Münchenu rukomet se vratio u program OI nakon 36 godina stanke i svog inauguralnog pojavljivanja u Berlinu, te je zadržao status olimpijskog športa sve do danas, s time što se u Berlinu igrao tzv. “veliki rukomet” sa 11 igrača na nogometnom terenu, a tek nakon Münchena počeo se igrati u dvorani. Inače, kad smo već spomenuli Berlin, tada je, 1936. godine, u finalu olimpijskog Olimp 18

Bio ra ja Albin Vidović ro en je u a rebu 11. veljače 1 . odine. račku karijeru a očeo je u Bjelovaru dje je i ao 1 6. odine u a o odinu dana ranije o novani ar i an. a rvu o čad na u ao je od 1 60. do 1 . odine. e u a bio je najbolji rijela rve li e a ri u a najbolji i rač u o lavije. o je ra doblju o vojio e na lova rvaka u o lavije 1 61. 1 6 . 1 6 . 1 0. 1 1. i 1 2. odine e ri u a 1 60. 1 66. i 1 6 . ajveći u jeh na klu ko lanu o i ao je 1 2. odine kada je ar i ano o ao euro ki rvak dok je jo dva u a i rao u nalu 1 62. i 1 . odno no olu nalu 1 6 . i 1 1. u a euro kih rvaka. Vidović e naravno o ebno ono i la no oli ij ko edaljo koju je o vojio na li ij ki i ra a u n henu 1 2. odine. turnira Njemačka pred 100.000 gledatelja pobijedila Austriju sa 10-6... Jugoslavija je do zlata u Münchenu stigla sa šest pobjeda u isto toliko nastupa, a na putu do zlata “pao” je i tadašnji svjetski prvak Rumunjska kojega su izabranici Vlade Stenzela svladali sa 14-13 u ključnoj utakmici u razigravanju po skupinama, da bi u finalu protiv Čehoslovačke posao bio mnogo lakši - na kraju je bilo 21-16. - Ključ našeg reprezentativnog uspjeha bili su rad i disciplina. Trener Vlado Stenzel bio je vrhunski stručnjak i njegov plan se u Münchenu u potpunosti ostvario - prisjeća se Vidović koji je za reprezentaciju sakupio ukupno 44 nastupa, postigavši 48 pogodaka. Partizan iz Bjelovara bio je jedna od najjačih rukometnih momčadi s kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog

stoljeća. Naznaka dominacije bilo je osvajanje naslova prvaka Jugoslavije 1961. godine i plasman u finale Kupa prvaka 1962. (poraz 11-13 od njemačkog Frisch Aufa). Potom je u razmaku od samo šest godina (od 1967. do 1972.) u Bjelovar stiglo pet naslova prvaka Jugoslavije, a ta se neponovljiva generacija 1972. godine okitila i naslovom europskog prvaka 1914 pobjedom protiv Gummersbacha u finalu u Dortmundu, dok je godinu dana potom stigla do finala u kojemu je značajno oslabljena (Horvat je bio u vojsci) izgubila od moskovskog MAIja sa 23-26. U toj je utakmici Vidović postigao čak 14 zgoditaka! Usto je Partizan još dva puta stizao do polufinala (1968., 1971.) gdje se nepremostivom preprekom pokazala tada sjajna Dukla iz Praga. - Bili smo stvarno izvanserijska generacija, nismo imali slabih mjesta.

Da iz tako malog grada kao što je Bjelovar ponovno izađe takva momčad je gotovo nemoguće. Nas su vani zvali “Beograđanima”, jer su smatrali da moramo dolaziti iz nekog većeg mjesta nego što je to Bjelovar – kaže Vidović. Uz sjajnu klupsku i reprezentativnu karijeru, Vidović je diplomirao stomatologiju i nakon 45 godina rada u stomatološkoj ordinaciji u Velikom Trojstvu kod Bjelovara, 2008. godine otišao u mirovinu. Na žalost, iste godine mu je zbog šećerne bolesti amputirana noga i od tada je za njega potpunu brigu preuzela supruga Blanka s kojom ima dva sina. - Jeste li znali da je i Albinov stariji brat igrao rukomet, baš kao i naš sin Zenon koji je nakon završenog Kineziološkog fakulteta nekoliko go-

dina profesionalno igrao rukomet od kojih je dvije proveo u Italiji? Danas obiteljsku rukometnu tradiciju nastavlja njegov sin 22-godišnji Amon koji je prvotimac u RK Bjelovar - u jednom nam je dahu kazala ponosna supruga, majka i baka. Gospođa Blanka posebno je ponosna i na uspjehe svog drugog sina Albina koji je unatoč preboljenoj dječjoj paralizi uspio doći do tri ispita pred diplomu na Pravnom fakultetu, a na Paraolimpijskim igrama u Londonu u bacanju diska je u svojoj kategoriji tjelesnog oštećenja zauzeo sedmo mjesto. Vidović senior i danas prati rukomet, a smatra kako je i sada, kao i u njegovo vrijeme, za uspjeh ključna disciplina. - Najvažnija je disciplina. Ako je ona prisutna i uz pravu selekciju igrača, uvijek je realno očekivati medalju.

Uz izbornika Željka Babića aktualnim reprezentativcima na dispoziciji su i bivši proslavljeni igrači Ivano Balić i Petar Metličić, sada u ulogama koordinatora muških selekcija i trenera u reprezentaciji. - Njih dvojica bili su izvanserijski igrači i sigurno mogu pomoći svojim savjetima - dodao je Vidović koji je 1993. godine na osnivačkoj skupštini Kluba hrvatskih olimpijaca izabran za njegovog dopredsjednika (usput, prvi predsjednik ovoga kluba bio je još jedan vrhunski športaš koji je za reprezentaciju Jugoslavije nastupio u rukometu i vaterpolu, a kasnije je bio i dugogodišnji predavač tih športova na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu - dr. Zlatko Šimenc). Legendarni Ćos dobro pamti Vidovića: - On je nešto mlađi od mene, ali 19 Olimp

Olimpijske legende: Albin Vidović

Bjelovar ka o čad 1 0. odine lijeva oje o ak eković Bradić orva ećina Vidović i rodanić ele . uče u ović ilinović iljanić urane ribanić . androković

je bio vrhunski igrač, sjajni vanjski napadač. A i čitava ta generacija bjelovarskog Partizana bila je čudesna. Ne samo Horvat, Pribanić i Vidović, koji su bili i reprezentativci, nego i Đuranec, Smiljanić, Peter, pa braća Jandroković. Željko Jandroković je bio igrač, a njegov brat Zvonko sjajan vratar čiji je sin saborski zastupnik i bivši ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković. Cijela ta čudesna generacija bjelovarskih rukometaša produkt je entuzijastičkog rada legendarnog trenera Željka Seleša koji je sve te rezultate postigao doslovce na “livadi”, jer Bjelovar u to doba nije imao dvoranu pa su sve međunarodne utakmice morali igrati u Karlovcu - prisjeća se Šimenc. Još je jedna zanimljivost vezana uz karijeru Albina Vidovića - zbog studiranja na Višoj stomatološkoj školi preselio se dvije godine u Split. Kasnije je završio studij na fakultetu u Zagrebu, ali je 1964. godine nastupao za rukometni klub Split za kojeg je debitirao u susretu prve rukometne lige protiv Borca u Banja Luci... 

Olympic gold medal and the title of European Club Champion

Albin Vidović was born in Zagreb on February 11, 1943. He began his playing career began in the city of Bjelovar, where he arrived in 1956, into the club Partizan, established only a year ago. For his first team, he was playing from 1960 to 1974. Five times Top Scorer of the First League, and three times the Best Player of Yugoslavia. During that period, he won six Yugoslavian Champion titles – in 1961, 1967, 1968, 1970, 1971 and 1972, and three Cups – in 1960, 1966 and in 1968. Vidović achieved his biggest success in terms of club in 1972, when his club Partizan became the European Champion. Afterwards he was playing two more times in the finals (in 1962 and 1973) of the European Cup (today VELUX EHF Champions League). Vidović is, of course, especially proud of the gold medal won at the Olympic Games in Munich in 1972. (Zvonimir Matić)

Olimpijske nade

Bartul na arino

i e A RA ni io AR

Bartul Zemunik (17) najveća je nada splitskog športa za 2015. i nositelj brončane medalje sa Europskog olimpijskog festivala mladih u Tbilisiju

akon veličanstvenog uspjeha Sare Kolak na Olimpijskim igrama u Riju, porastao je interes za bacače koplja. A kakav bi to Split bio športski grad da nema aduta i u toj disciplini: Bartul Zemunik 17-godišnji je član splitskog ASK-a kojem je bacanje koplja već donijelo jednu medalju i priznanje u lokalnoj zajednici. Prošle godine osvojio je brončano odličje na Europskom olimpijskom festivalu mladih u gruzijskom Tbilisiju, a potom je u Splitu proglašen za mladu nadu godine. Idemo redom, prvo ćemo o Tbilisiju... - Uh, Tbilisi, moje prvo veliko natjecanje – s neskrivenim oduševljenjem i danas Zemunik priča o doživljajima iz Gruzije. - Nosio sam i zastavu na otvorenju, najljepši osjećaj otkako se bavim športom... Odmah sam ušao u finale, vidio sam konkurenciju i malo se preplašio “gdje ću ja s njima”... Ne bi čovjek rekao da se korpulentni mladić od 187 cm i 92 kilograma može uplašiti. Ali, brzo je taj strah prošao. - Shvatio sam da je trema sastavnio dio života svakog sportaša. U prvoj seriji sam odlično bacio, ali kako se natjecanje išlo dalje, bacao sam slabije. Čekali smo zadnju seriju da bi stigla potvrda brončane medalje. Mogao sam i bolje, kada imaš dobar prvi hitac, treba nastaviti punim tempom, međutim ja sam popustio od velike sreće koja me obuzela. Sve je to iskustvo. Bartul Zemunik počeo je atletsku karijeru bacanjem koplja, potom se ozljedio i prebacio na kuglu. - Ozljedio sam lakat i da to sredim prebacio sam se na kuglu. Bio sam i Olimp 22

Rekordi u a ića i ele no

o e li ne ko u bli koj budućno i kinu i u a ićev hrva ki rekord u ba anju ko lja od 2 0 o avljen jo davne 1 2. odine ovo renu ku jedino 21 odi nji Bar ul Ba ić i a an u o učini i u dobar bi renin o ao daleko do ura i. Ako rebrodi o ljedu i ja e jednoa dana nada veliko re ul a u. reba na i da je ba anje ko lja naj e a ba ačka di i lina ako je an ele n rije 20 odina o avio vje ki rekord od eara 20 koraka uku no ali o ro an je ale i ao. la ična je nje ova ura voren je a ba anje ko lja najbolji je ehničar na vije u..

dru vu la ne oli

ijke are olak

prvak države u svojim kategorijama, ali opet sam se vratio na koplje. Zanimljivo je saznati kako se to mladi atletičar “zaljubi” baš u koplje. Obično se u ranoj životnoj dobi svi redom opredjeljuju za momčadske športove... - Brat mi se bavio bacanjem koplja,a ja sam na početku, prije dolaska na atletiku, trenirao rukomet. Nisam bio loš, dapače, ali imao sam nesporazume s trenerom. Malo-pomalo udaljio sam se od rukometa i oduševio atletskim ambijentom. Dvije i pol sezone se bavi kopljem, u Tbilisiju je bacio 65,18 za broncu, a inače može i do 68 metara. - Po pet-šest metara sam napredovao protekle dvije sezone. Ali, prošle godine sam ozljedio rame. Imam sličnih problema kao i Sara Kolak. Ona je morala otići na operaciju, a u mom slučaju još nije definirano što je najbolje uraditi. Trenutačno nisam u mogućnosti bacati koplje, samo jačam rame... Rame je izbačajno, problem koji se javlja kod svih kopljaša. Ali ne odustaje Bartul, iako mu športski život nije lagan. Živi u 15-ak kilometara udaljenom Sumpetru, na putu od Splita prema Omišu: - Nema me po 12 sati doma... Spas mi je što mi rodbina živi u Splitu, pa odem do njih sat-dva poslije škole, odmorim se i pođem na trening.

Navečer bi trebao učiti, ali kad dođem kući “mrtav umoran”, moram priznati da često preskočim knjigu. Ipak, još uvijek dobro guram, prolazim sa četvorkom u splitskoj športskoj gimnaziji „Vladimir Nazor“. Roditelji su zadovoljni jer uspijevam kombinirati školu i šport, ali uistinu nije lako. Skromna mi je ekipa na treningu, ostao sam usamljen u bacanju... Moram se sam motivirati, a to je prilično teško. U momčadskim športovima drugi te poguraju, spase i kada imaš loš dan. Koji je najveći motiv, pitamo ga? - Nastupiti na Olimpijskim igrama. Nakon zlatne Sare, bacanje koplja moglo bi i kod nas postati prepoznatljivije, kao i u svijetu. Nijemci su najjači, uzeli su zlato na Igrama, jaki su u mlađim kategorijama. Ali, nakon Tbilisija, ni ja se nikoga ne bojim. Primarni cilj mi je riješiti se ove ozljede. Operacijom bi vjerojatno morao imati stanku od godinu dana... Velika je vjerojatnost da mi neće biti ništa, ali ne postoji stopostotna sigurnost. Ove sezone bacao je i disk: Da, išao sam i na EP, bio sam 14. od 32 sudionika, pa nisam ušao u finale. Ali disk je ionako bio dio procesa da brže zacijeli ozljeda. Kod mene sve bacačke discipline dolaze u obzir, ali koplje mi je ipak na prvom mjestu. Želio bih biti drukčiji od ostalih, vidjet ćemo dokle ću dogurati. Za kraj, opet malo o Sari Kolak. Zajedno su trenirali prošle zime. - Gledao sam Saru na Igrama, probdio noć zbog nje. Kako ne bi, poznajemo se, skupa smo trenirali u Splitu. Veliki je borac i talent, sada je svi više

Additional boost by Sara Kolak Bartul Zemunik was born on May 3, 1999 in Split, he is 187 cm tall, weighs 92 kg and he is engaged in javelin throw in Split’s club ASK. At the European Youth Olympic Festival last year in Tbilisi, he has won bronze medal (65.32 m), and therefore he was named – in his hometown- the greatest young hope in the selection of Split Association of Sports. His goal is to participate at the Olympics some day and to break the national record, held by Ivan Mustapić (82,70) for 24 years. His biggest problem is shoulder injury because of which he missed most of this year’s events. Bartul hopes to finally cure the same soon and to move forward towards the realization of his dreams. Sara Kolak, sensational winner of gold medal in Rio, Bartul’s friend and colleague in the same sports discipline, gives him additional boost. (Zvonimir Matić)

respektiraju. I Saru i bacanje koplja u cjelini. Volio bih i ja da se jednom o meni priča; Olimpijske igre su mi najveći cilj. Ima li u životu i drugih planova osim atletskih? - Čekaju me još dvije godine srednje škole, dug i težak put je ispred mene. Imam podršku roditelja koji se inače bave brodskim turizmom, pa se ljeti i ja time bavim. Sa 17 godina imam radne navike, znam što volim, a ostalo će vjerujem doći. Znam što ću gurati u životu, za atletiku sam se istinski vezao.  23 Olimp

Nastanak modernog sporta: stolni tenis

d dru vene ra bibri e do vrhun ko

or a

Piše ANA POPOVČIĆ

Bez obzira na razvoj, stolni je tenis zadržao u sebi određenu privlačnost društvene igre sa svojih početaka. Uostalom, probajte proći kraj nekog kućnog stola za stolni tenis, a da barem ne poželite nakratko uzeti reket u ruke... tolni tenis bez ikakve sumnje svoje korijene vuče (jednako kao tenis, badminton i ostali srodni sportovi) iz popularne srednjovjekovne plemićke igre jeu de paume. No, pravo igranje stolnog tenisa započelo je kao društvena razbibriga viših slojeva u viktorijanskoj Engleskoj, u razdoblju nakon što je veliki

Olimp 24

tenis već stekao svoju popularnost, osamdesetih godina 19. stoljeća. Dok se tenis naravno igrao na otvorenom, za vrijeme lošeg vremena, nakon večere ili prilikom bilo kakvog druženja u zatvorenom, dokolica je ispunjavana s kućnom, neformalnom varijacijom tog športa. Igralo

se na stolu, a umjesto mreže služila je daska ili nešto drugo, vrlo često niz knjiga. Kao reketi mogle su poslužiti također knjige ili poklopci od kutija s cigarama. Ponekad se igralo i s pravim reketima za tenis, dok su loptice bile manje gumene loptice, loptice za golf ili čak, vrlo često, i čepovi od boca pjenušca. Iz tih detalja vidljivo je da stolni tenis u svojim počecima doista nije imao odlike športa, već društvene igre, a taj dojam još je intenzivniji kada se zna da se vrlo često igralo i u večernjim haljinama ili fraku. Igra, prozvana minijaturni tenis (Miniature Indoor Lawn Tennis Game), igrala se po cijeloj Velikoj Britaniji i njenim kolonijama, a različite varijante igrane su i u Sjevernoj Americi. Osim “minijaturni tenis”, igra je imala čitav niz naziva (npr. gossima) koji se načelno mogu podijeliti na one opisne - stolni tenis (Table Tennis), salonski tenis (Tennis de Salon, Parlour Tennis), tenis u zatvorenom (Indoor Tennis) itd., te na onomatopejske koje imitiraju zvuk loptice prilikom udara o stol - whiff waff, flim flam, pom pom, pim pam... Od onomatopejskih naziva,

svakako je najpoznatiji onaj koji se zadržao sve do danas - ping pong. Taj naziv bio je već široko rasprostranjen kada ga je 1901. godine britanski proizvođač J. Jaques & Son Ltd. patentirao, odnosno rezervirao samo za svoj proizvod, prilično skupi komplet za stolni tenis. Možda najveća prekretnica u razvo-

ju stolnog tenisa dogodila se 1901. godine kada su dvije tehničke inovacije uvelike utjecale na to da igra postane dinamičnija, pa samim time i popularnija. Prvo je engleski inženjer James Gibb, zaljubljenik u stolni tenis, iz Amerike donio nekoliko celuloidnih loptica prepoznavši da bi bile idealne za igru, a nakon toga je njegov sunarodnjak E. C. Goode došao na izvrsnu

ideju da na drveni reket prilijepi nazupčanu gumu. S tim poboljšanjima slijedi nagli uzlet. Stolni tenis polako poprima odlike športa - organiziraju se turniri, objavljeno je nekoliko tekstova o igri, a 1902. održano je i prvo neslužbeno prvenstvo svijeta. Nakon 1905. igra je stagnirala, no početkom 20-ih godina doživljava novi polet. U Engleskoj se 1921. osni25 Olimp

Nastanak modernog sporta: stolni tenis

Možda najveća prekretnica u razvoju stolnog tenisa dogodila se 1901. godine kada su dvije tehničke inovacije uvelike utjecale na to da igra postane dinamičnija, pa samim time i popularnija

va English Table Tennis Association, prvi stolnoteniski savez. Nakon njega slijede i drugi: 1921. Wales, 1923. Austrija, 1924. Mađarska, 1925. Čehoslovačka i Švedska, 1926. Indija, 1927. Francuska, 1928. Japan, 1933. SAD, 1936. Australija, 1951. SSSR, 1952. Kina. Međunarodni stolnoteniski savez (International Table Tennis Federation ITTF) osnovan je 12. prosinca 1926. u Londonu za vrijeme održavanja prvog službenog prvenstva svijeta, a članovi osnivači bili su: Austrija, Čehoslovačka, Danska, Engleska, Indija, Mađarska, Njemačka, Švedska te naknadno Wales. Za prvog predsjednika ITTF-a izabran je Ivor Montagu koji je tu dužnost neprekidno obavljao sve do 1967. Na program Olimpijskih igara stolni tenis došao je relativno kasno, tek u Seulu 1988., makar je ideja o tome puno starija, spominje se još

Olimp 26

1931. Između ostalog, razlog leži u želji samih stolnotenisača, u prvom redu dugogodišnjeg predsjednika ITTF-a Montagua. On se decidirano protivio tome da se stolni tenis ukjuči na Olimpijske igre iz više razloga. Vjerovao je da bi OI trebale biti rezervirane ponajprije za atletska i slična natjecanja, a da bi sve igre s loptom trebalo izbaciti s programa. Nadalje, smatrao je da sudjelovanje na Igrama ne treba športovima koji već imaju svoje vlastito svjetsko prvenstvo, a kao treći razlog naveo je da čak i u slučaju da ITTF izrazi želju za Igrama, nije sigurno da bi stolni tenis bio uvršten u program, a odbijenica bi svakako bila štetna za njegovu reputaciju. Pri argumentaciji koristio je i primjer tenisa koji je 1928. isključen sa programa OI (ponovno je opet uvršten 1988.). Danas Montaguovi stavovi djeluju u najmanju ruku čudno, može se činiti

da nije radio u najboljem interesu svojeg športa, no stavljeni u kontekst vremena i drugačijih okolnosti, oni ipak imaju svoju logiku. Treba napomenuti da je predmet diskusije bio i amaterski status koji je MOO zahtjevao od sudionika OI sve do unatrag 30-ak godina (to je uostalom bio i razlog za micanje tenisa sa programa OI). U novije vrijeme dalekoistočne zemlje dominiraju vrhunskim stolnim tenisom. To se u prvom redu odnosi na Kinu, koja je od 1996. godine osvojila 23 od moguće 24 zlatne olimpijske medalje. Radi kineskih stolnotenisača čak su izmijenjena pravila olimpijskog turnira 2004., kako bi se osiguralo da jedna država ne može osvojiti sve tri medalje na pojedinom natjecanju. No iako se u Kini stolni tenis igra još od 20-ih godina (prvo u Šangaju, kasnije i drugdje), sve do

50-ih godina razina kvalitete nije bila usporediva sa europskom. Uoči i poslije Drugog svjetskog rata Čehoslovaci su postizali najbolje rezultate, a dobri su bili i Englezi i Mađari. Pojavom Japanaca 50-ih, koji su najbolje iskoristili tehnološku inovaciju kod reketa (spužvasti reket), igra postaje dinamičnija i oštrija. Ubrzo su se na svjetskoj sceni nametnuli Kinezi koji u stolni tenis uvode jednostavnije i kraće pokrete, povećavaju brzinu i koriste rotirajuće servise, a njihova temeljitost, fiziološka i psihološka priprema te izuzetna atraktivnost igre pretvaraju stolni tenis gotovo u borilački šport, definitivno sa svim elementima modernog športa. Šport u svojem originalnom, idealnom obliku ne bi trebao imati nikakve veze sa politikom. Čak i danas opstaje ta romantična ideja fair playa u kojoj su pravila za sve ista, svi imaju iste šanse, veselje proizlazi iz same igre, a na kraju gubitnik zadovoljno čestita pobjedniku i uživa u osjećaju “važno je sudjelovati”. Ipak, šport nije odvojen od života, pa tako ne može biti odvojen ni od ljudskih emocija i strasti (kako visokih, tako i niskih), a zbog svega toga u prošlosti i danas često je iskorištavan kao instrument propagande i političkih interesa. Vjerojatno najpoznatiji primjer pozitivnog iskorištavanja športa u diplomatske svrhe vezan je upravo uz stolni tenis. U travnju 1971., za vrijeme održavanja svjetskog stolnoteniskog prvenstva u Japanu (na kojem su naši stolnotenisači Dragutin Šurbek i Antun Stipančić osvojili srebro i dvije bronce), kineski stolnotenisači pozvali su svoje američke kolege u

posjet Kini. Kontakt je nastao sasvim slučajno kada se jedan američki igrač zadržao na treningu i zakasnio na svoj autobus, pa ga je kineski igrač pozvao da uđe u njihov. Nekoliko dana nakon tog poziva, devetorica američkih igrača, četiri dužnosnika američkog stolnoteniskog saveza zajedno sa dvije supruge prešli su most iz Hong Konga te stupili na kinesko tlo. Oni su bili prvi Amerikanci koji su posjetili Kinu nakon što su komunisti preuzeli vlast 1949. godine. Pozvano je i deset novinara (petero Amerikanaca) koji su izvještavali o posjetu u sklopu kojeg je organiziran prijateljski meč (pobijedili su Kinezi), turistički obilazak Palače i Kineskog zida, druženje sa studentima i radnicima, baletna predstava... Neplanirane američke “diplomate” na banketu je ugostio i premijer Zhou Enlai, a istog dana SAD je objavio planove o skidanju 20-godišnjeg embarga Kini. Iduće godine Nixon je, kao prvi predsjednik SAD-a posjetio Kinu, a prema tom događaju skovan je i termin “ping pong diplomacija”. Danas je stolni tenis ozbiljan olimpijski šport, atraktivan za gledanje i neopisivo zahtjevan za igranje na vrhunskoj razini. Ipak, bez obzira na razvoj, zadržao je u sebi određenu privlačnost društvene igre sa svojih početaka - probajte proći kraj nekog kućnog stola za stolni tenis, a da barem ne poželite nakratko uzeti reket u ruke...  LITERATURA AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. http://iml.jou.ufl.edu/projects/fall04/baksh/history.html http://www.ittf.com/museum/history.html

From parlor game to top sport Table tennis undoubtedly originates (as well as tennis, badminton and other related sports) from the popular medieval aristocracy game jeu de paume. However, the real table tennis began developing as parlor-game of upper class in Victorian England, in the period after the big tennis already gained its popularity, during the 80’s of the 19th century. The turning point in the development of table tennis took place in 1901 when two technical innovations (celluloid balls and pimpled rubber on light wooden “blades” as rackets) greatly influenced the game in terms of becoming more dynamic and thus more popular. After 1905, the table tennis craze has faded, but in the beginning of the 20’s table tennis experienced a new upswing. In 1921, English Table Tennis Association was established in England as the first table tennis association, followed by other similar associations. Table tennis experienced its Olympic debut rather late, at the Seoul Olympics in 1988, although the idea of introducing table tennis as official Olympic sport was mentioned as early as in 1931. Among other things, the reason for that was the wish of table tennis players, primarily the longtime President of the ITTF Montague, who was resolutely opposing the idea of introducing table tennis as official Olympic sport. The most famous example of the positive exploitation of sports in diplomatic purposes is related directly to the table tennis. In April 1971, during the World Table Tennis Championships in Japan, Chinese table tennis players invited their American colleagues to visit China, and the event initiated establishment of diplomatic relations between the two countries. In the past couple of years, China absolutely dominates the table tennis since 1996, Chinese players have won as many as 23 of the possible 24 gold Olympic medals! (Ana Popovčić)

27 Olimp

JUBILEJ GODINA 46 • BROJ 178 • RUJAN 2016.

25 godina HOO-a (1991.-2016.)

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

JUBILEJ HOO-a

25 godina Hrvatskog olimpijskog odbora Piše: ANA POPOVČIĆ

Hrvatski olimpijski odbor osnovan je 1991. godine, nakon osamostaljenja hrvatske države. No, važno je naglasiti da olimpijska ideja te planovi i želja za osnivanjem nacionalnog olimpijskog odbora postoje puno dulje, gotovo od samih početaka međunarodnog olimpijskog pokreta

rvatski športaši sudjelovali su na Olimpijskim igrama gotovo od samog početka obnove Igara – uostalom, mačevalac Milan Neralić osvojio je odličje na II. Igrama 1900. godine u Parizu. Ipak, nacionalni olimpijski odbor osnovan je gotovo stoljeće kasnije, tek 1991. godine, nakon osamostaljenja hrvatske države. Iz tog razloga važno je naglasiti da olimpijska ideja te planovi i želja za osnivanjem nacionalnog olimpijskog odbora u Hrvatskoj postoje puno dulje, gotovo od samih početaka međunarodnog olimpijskog pokreta. Moderni olimpijski pokret prvi je u Hrvatskoj počeo promicati dr. Franjo Bučar, otac hrvatskog športa i osoba najzaslužnija za razvoj modernog športa ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj regiji. Bučar je već u kolovozu 1894., dakle samo dva mjeseca nakon osnivanja Međunarodnog olimpijskog odbora (Pariz od 13. do 26. lipnja), objavio tekst o budućim Olimpijskim igrama u časopisu „Gimnastika“ te je od samih začetaka nastojao Hrvatsku službeno uvesti u međunarodnu olimpijsku obitelj. Ta njegova želja nije bila bez pokrića iz dva razloga. Prvi razlog su osobni kontakti, s obzirom na to da je za vrijeme svojeg školovanja te brojnih putovanja Europom, Bučar već upoznao i razvio prijateljske odnose s više članova MOO-a. Drugi razlog je da formalnih prepreka nije bilo, budući da su Česi 1896. ute-

meljili svoj nacionalni olimpijski pododbor, a bili su u sličnom državno-pravnom položaju u Austro-Ugarskoj monarhiji. Franjo Bučar dobio je i poziv da prisustvuje Prvom olimpijskom kongresu u Le Havreu 1897. godine, no nažalost spletom okolnosti odustao je od puta. To odustajanje po svemu sudeći koštalo nas je jednog stoljeća čekanja. Da je bio na tom kongresu, Bučar bi, podržan od svojih kolega i prijatelja vjerojatno bio primljen još tada u MOO, što bi značilo i primanje Hrvatske u članstvo najvišeg svjetskog športskog foruma. Ta pretpostavka je realna, jer je Međunarodni olimpijski odbor, tada još u fazi afirmacije, imao potrebu za podrškom što većeg broja zemalja. Bezuspješni pokušaj 1909. godine Propuštenu priliku bilo je gotovo nemoguće nadoknaditi i svi kasniji Bučarovi napori da se izbori samostalni nastup hrvatskih športaša na OI bili su iz različitih razloga spriječeni. S jedne strane MOO je izrastao u iznimno respektabilnu međunarodnu organizaciju koja nije više tako jednostavno primala nove članove, pa tako 1909. godine molba Hrvatske za prijam u MOO, unatoč obećanjima Pierra de Coubertena (inače osobnog prijatelja Franje Bučara), nije uvrštena ni na dnevni red sjednice MOO-a. Povezano s time, članstvo je nosilo sa sobom određeno priznanje – tako da su kasnije Mađari, iz svojih političkih razloga, u jednom trenutku opstruirali samostalan nastup hrvatskih športaša na Igrama. Također, mora se priznati da niti unutar same Hrvatske nije bilo jedinstvene volje za formiranjem nacionalnog olimpijskog odbora, budući da je šport još bio u fazi formiranja te nije prepoznata njegova prava važnost i veličina (to se ne odnosi samo na Hrvatsku, već i na veći dio Europe). Tako na primjer članovi Hrvatskog sokola nisu podržavali ideju Hrvatskog olimpijskog odbora, jer su s određenim podozrenjem gledali na šport uopće - ponajprije iz razloga jer nije bio nacionalno definiran, a osim toga zato što nije bio ni organizacijski niti strukturalno definiran. Cijela situacija - težnja da Hrvatska samostalno postane članica olimpijskog pokreta i želja za boljom općom organizacijom športa - ponukala je Bučara da se usmjeri na osnivanje središnje hrvatske športske organizacije. Hrvatski športski savez osnovan je 5. listopada 1909. godine u Zagrebu sa svrhom da unapređuje sve grane športa, a posebno one zastupane u HŠS-u, da bude vrhovna instanca za sporove između športskih društava učlanjenih u Savez, te da predstavlja hrvatski šport u svijetu. Hrvatski športski savez djelovao je do Prvog svjetskog rata, a u pet godina svojeg rada stekao je znatno iskustvo i pozitivno djelovao na razvoj športa u Hrvatskoj. Iz tog su razloga prvi osnivački sastanci gotovo svih stručnih športskih saveza po završetku rata u Kraljevini SHS održavani u Zagrebu, a od pojedinih sekcija Hrvatskog športskog saveza nastali su nacionalni savezi. Osnovan JOO, premješten u Beograd, pa vraćen u Zagreb Nakon Prvog svjetskog rata, raspadom Austo-Ugarske i formiranjem Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, 14. prosinca 1919. u Zagrebu je na poticaj dr. Bučara formiran Jugoslavenski olimpijski odbor (JOO), a sljedeće 1920. godine Franjo Bučar primljen je u članstvo MOO-a, čiji je član ostao sve do smrti. Bučar je bio i prvi predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Ovdje treba napomenuti da je djelovanje JOO-a od samog njegovog osnutka bilo praćeno pasivnošću i otporima nehomogene i neorganizirane društvene sredine. Bilo je nemoguće pronaći način rada koji bi odgovarao svim predstavnicima naroda tako raznorodne političke, ekonomske, vjerske i športske tradicije. Glav-

ni problem bio je što se dobri zaključci sjednica Upravnog odbora (koji su sačinjavali najvećim dijelom hrvatski delegati uključeni u športske organizacije i koji su razumjeli način funkcioniranja i potrebe športa), mahom nisu realizirali jer je financiranje ovisilo o potpuno nesklonim ministrima iz Beograda. Zbog političkih razloga sjedište JOO je 1927. iz Zagreba premješteno u Beograd, a Franjo Bučar prestaje biti predsjednik. U Beogradu je odbor promijenio ime u Jugoslavenski olimpijski komitet (JOK), no djelatnost zapravo nije niti postojala budući da je Zagreb bio centar športskih zbivanja u državi. Neodrživo stanje prekinuli su zagrebački športski djelatnici osnivanjem Saveza športskih saveza Kraljevine Jugoslavije 1929. godine u Zagrebu, gdje mu je bilo i sjedište. Rad Jugoslavenskog olimpijskog komiteta u Beogradu je potpuno zamro, tako da je nakon šest godina, 1933. sjedište ponovno vraćeno u Zagreb, a za predsjednika je izabran Stevan Hadži. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, vlasti su u novonastaloj državi šport i tjelesnu kulturu pokušale ustrojiti po uzoru na tada ideološki bliski sovjetski model, jednako kao što je to bio slučaj i s drugim područjima društvenog djelovanja. No u tom razdoblju šport je u Sovjetskom Savezu još uvijek imao negativnu konotaciju zbog svojeg „buržoaskog“ porijekla, a jednako se negativno gledalo i na olimpijski pokret. Uostalom, športaši iz Sovjetskog Saveza nisu sudjelovali na olimpijskim igrama više od 30 godina nakon revolucije 1917. godine - sve do OI u Helsinkiju 1952. Godine 1948., nakon rezolucije Informbiroa, raskinute su veze Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom. Došlo je do preokreta u državnoj politici, a promijenila se i politika prema športu, pa je u kratkom roku odlučeno da se ipak nastupi na Olimpijskim igrama iste 1948. godine u Londonu. Iz tog razloga, neposredno pred Igre, na brzinu je formiran/obnovljen Jugoslavenski olimpijski komitet. Hrvatski olimpijci nastupili su pod zastavom Jugoslavije na svim Ljetnim olimpijskim igrama održanim poslije Drugog svjetskog rata, a više od 140 njih osvojilo je olimpijska odličja u individualnim i ekipnim športovima. Dan za povijest: 10. rujna 1991. U dramatičnim promjenama demokratizacije nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, Hrvatska je nakon prvih slobodnih parlamentarnih izbora i konstituiranja višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. te proglašenjem novog Ustava 22. prosinca 1990. godine, određena kao suverena, demokratska i socijalna država. Dana 28. prosinca 1990. u Saboru je izglasan novi Zakon o športu. Savez za fizičku kulturu Hrvatske 31. prosinca 1990. prestaje raditi, a konstituira se Hrvatski športski savez čelu s prvim predsjednikom Ivanom Kernom i glavnim tajnikom Marijanom Malovićem. HŠS koji počinje s radom 1. siječnja 1991. godine nastoji osigurati organizacijske, stručne i financijske uvjete za sudjelovanje hrvatskih športaša na domaćim i međunarodnim natjecanja, sačuvati stečeni ugled hrvatskog športa i steći pravo na pripadnost međunarodnoj športskoj obitelji pod hrvatskim znamenjem. Već 5. lipnja 1991. Izvršni odbor HŠS-a imenuje Inicijativni odbor za osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO). Bile su to okolnosti tada već otvorene velikosrpske agresije i prvih hrvatskih žrtava, osobito nakon Ustavne odluke Sabora 25. lipnja 1991. kojom se proglašava suverena i samostalna Republika Hrvatska, a hrvatski su športaši, dijeleći sudbinu svog naroda, među prvima i u velikom broju dobrovoljno otišli u Hrvatsku vojsku. Za članove Radne grupe za pripremu osnivanja HOO-a imenovani su Vladimir Findak, Boris Volčanšek, Slavko Podgorelec i

Goran Ivanišević - stjegonoša na OI Barcelona 1992. Marjan Malović a za predsjednika Ivan Kern. Za tajničke poslove imenovan je Zvonimir Šemper. Na proširenoj sjednici Izvršnog odbora 1. kolovoza 1991., Hrvatski športski savez donosi odluku o obustavi sudjelovanja hrvatskih športaša na natjecanjima u jugoslavenskim selekcijama i predstavnika Hrvatskog športskog saveza u radu Saveza za fizičku kulturu Jugoslavije i Jugoslavenskog olimpijskog odbora, kao i o prekidu odnosa sa Savezom za fizičku kulturu Srbije. O toj su odluci obaviještene sve europske i međunarodne športske organizacije te MOO. Hrvatski športski savez na sjednici održanoj u Zagrebu 20. kolovoza 1991. donosi odluku o sazivanju osnivačke skupštine HOO-a. Utemeljiteljska sjednica održana je 10. rujna 1991. godine u Smaragdnoj dvorani hotela "Esplanade" u Zagrebu. Sjednicom je predsjedao predsjednik Inicijativnog odbora Ivan Kern u nazočnosti mnogih športaša i športskih dužnosnika, gostiju, predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana koji je na istoj sjednici imenovan prvim počasnim članom HOO-a te brojnih drugih predstavnika izvršne vlasti, akademske zajednice, medija i drugih. HOO je potvrdio mandate prvih članova, ujedno i članova osnivača, do godine 1995. Bili su to predstavnici 29 nacionalnih saveza olimpijskih športova te po jedan predstavnik Hrvatskog društva sportskih novinara, Sekcije za športsku medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora i Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, danas Kineziološkog fakulteta. Za prvog predsjednika imenovan je Antun Vrdoljak, a za dopredsjednike Zdravko Hebel i Mirko Novosel. Na ovoj povijesnoj sjednici skupštinari HOO-a odlučili su imenovati 59 poklisara koji su širom svijeta u zemljama gdje su živjeli bili glasnogovornici mlade hrvatske države i HOO-a. Izvršni odbor MOO-a predvođen velikim hrvatskim prijateljem Juanom Antoniom Samaranchom, privremeno je 17. siječnja 1992. priznao HOO čime je omogućio hrvatskim športašima da prvi put pod svojom zastavom nastupe na ZOI u Albertvilleu i OI u Barceloni iste godine. Puno priznanje stiglo je sa zasjedanja MOO-a u Monaku 24. rujna 1993. godine. Utemeljenjem HOO-a ostvarene su dugogodišnje želje hrvatskih športaša i hrvatskog naroda da samostalno postanu dio najvećeg i najznačajnijeg svjetskog športskog pokreta, olimpijske obitelji te da hrvatski športaši ponosno mogu nastupati nastupati pod svojom zastavom, a na pobjedničkom postolju čuti svoju, hrvatsku himnu.

JUBILEJ HOO-a

HRVATI ČLANOVI MEĐUNARODNOG OLIMPIJSKOG ODBORA FRANJO BUČAR

FRANJO BUČAR bio je član Međunarodnog olimpijskog odbora od 1919. do 1927. Rodio se u Zagrebu 25. studenoga 1866. godine, a za svojeg života bio je najvažniji utemeljitelj modernog športa i olimpijskog pokreta na prostorima Hrvatske. Filozofski fakultet, smjer povijest i zemljopis završio je u Zagrebu, a povijesne znanosti doktorirao u Grazu 1897. Radio je kao profesor tjelesnog odgoja na zagrebačkim gimnazijama te je od 1894. do 1896. organizirao Tečaj za učitelje gimnastike koji se danas uzima kao početak visokoškolskog obrazovanja u području tjelesnog odgoja i kineziologije. Kao promicatelj novih športova, Bučar je osnivač brojnih klubova, strukovnih saveza, među ostalim i Hrvatskog športskog saveza (1909.) te Jugoslavenskog olimpijskog odbora (1919.). Franjo Bučar autor je dvadesetak knjiga iz područja športa, a tijekom pedeset godina uređivao je više listova i časopisa te u brojnim hrvatskim dnevnim novinama, stručnim časopisima, leksikonima i enciklopedijama objavio mnogobrojne članke o olimpizmu i športu općenito. Umro je u Zagreb, 26. prosinca 1946., a po njemu je nazvana Državna nagrada za šport “Franjo Bučar”, najviša nagrada koju hrvatska država od 1991. godine dodjeljuje za izuzetna dostignuća u području razvitka športa.

BORIS BAKRAČ

BORIS BAKRAČ, član Međunarodnog olimpijskog odbora od 1961. do 1987. , rodio se 25. ožujka 1912. u Slavonskoj Požegi, a na Tehničkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1936. godine. Svojim djelovanjem iznimno je pridonio promicanju športa i olimpizma. Zalagao se za dobivanje organizacije IV. Opće skupštine asambleje nacionalnih olimpijskih odbora u Dubrovniku 1969., Mediteranskih igara u Splitu 1979., Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i Univerzijade u Zagrebu 1987. godine, na kojoj je bio potpredsjednik Organizacijskog odbora. U dnevnom i stručnom periodičkom tisku objavio je mnogobrojne članke posvećene olimpizmu. Trofejom Saveza za fizičku kulturu Hrvatske nagrađen je 1958., a Republičkom nagradom fizičke kulture za životno djelo 1981. godine. Umro je u Zagrebu 29. studenoga 1989. godine. Njegovo djelovanje u Međunarodnom olimpijskom odboru ostavilo je duboki trag, pa je nakon odluke o povlačenju, proglašen počasnim članom Međunarodnog olimpijskog odbora, a predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch odlikovao ga je jednim od najvećih priznanja - Olimpijskim redom.

ANTUN VRDOLJAK

ANTUN VRDOLJAK bio je redovni član Međunarodnog olimpijskog odbora od 1995. do 2012. godine, a počasni član MOO-a je od 2012. godine. Bio je prvi predsjednik HOO-a izabran na Osnivačkoj skupštini HOO-a 10. rujna 1991. godine te počasni predsjednik HOO-a od 2003. Rođen je u Imotskom 5. lipnja 1931. godine, a diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Antun Vrdoljak afirmirani je režiser koji je 1966. godine režirao prvi od svojih desetak igranih filmova za koje je dobio mnoga domaća i međunarodna priznanja. Nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora 1990. postaje potpredsjednikom Republike Hrvatske. U mladosti se bavio atletikom, rukometom, stolnim tenisom i jedriličarstvom, a nakon 1960. godine radio je kao športski novinar u nekoliko zagrebačkih redakcija. Početak njegovog djelovanja kao športskog djelatnika veže se uz organizaciju Europskog prvenstva u atletici u Splitu. Naime, samo 57 dana prije početka Europskog prvenstva preuzima mjesto predsjednika Organizacijskog odbora, u trenutku kada je, zbog nedovršenih objekata i slabe organiziranosti, prijetilo oduzimanje prvenstva, koje je na kraju ostalo upamćeno upravo po besprijekornoj organizaciji. Tijekom priprema za EP i na prvenstvu upoznaje vodeće ljude europske i svjetske atletske organizacije, kao i predsjednika Juana Antonija Samarancha, na čiji je prijedlog 1995. godine, na 104. sjednici MOO-a, izabran za člana MOO-a.

PREDSJEDNICI HOO-A

ČLANOVI VIJEĆA

ANTUN VRDOLJAK (1991.-2000.)

VIJEĆE u mandatu 1991. - 1995.

ZDRAVKO HEBEL (2000.-2002.) Zdravko Hebel bio je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora od 2000. do 2002. godine. Rodio se 21. siječnja 1943. u Zagrebu, a na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1966., magistrirao 1974. te doktorirao 1982. Na istom fakultetu radio je od 1966. godine a 2000. postaje i redovni profesor. Kao aktivni vaterpolist osvajač je četiri Kupa europskih prvaka (1967., 1968.,1969., i 1971.), Kupa pobjednika kupova i Super-kupa (1975.), te zlatne medalje na Olimpijskim igrama (Mexico 1968.). Djelovao je i kao vaterpolski sudac te predsjednik više športskih saveza.

ZLATKO MATEŠA (2002.- ) Zlatko Mateša predsjednik je HOO-a od 2002. godine. Rodio se 17. lipnja 1949. u Zagrebu. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1974., pravosudni ispit položio je 1978., a magistrirao iz područja društvenih znanosti 1990. Doktorirao je 2009. na Beijing Sport University, najvećem športskom sveučilištu u Kini i Aziji kao prvi Hrvat koji je doktorirao na tom sveučilištu. Obnašao je dužnost premijera RH od 1995. do 2000. godine, a prije toga je bio ministar u vladi RH. Prodekan je i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. U mladosti je bio aktivni vaterpolist, a kasnije športski pilot i jedriličar. Na dužnosti predsjednika HOO-a ima osobite zasluge za intenzivnu suradnju s nacionalnim olimpijskim odborima Europskih olimpijskih odbora te olimpijskim odborima azijskog kontinenta, osobito Kine i Japana, kao i za suradnju s Olimpijskom solidarnosti Međunarodnog olimpijskog odbora. Svojim športskim utjecajem pridonio je kandidaturi Hrvatske za domaćinstvo velikih športskih priredbi, među kojima su i Svjetsko stolnotenisko prvenstvo 2007. i Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. godine.

Predsjednik HOO-a: Antun Vrdoljak Dopredsjednici HOO-a: Zdravko Hebel, Mirko Novosel, Matija Ljubek (do 1993.) Članovi: Zlatko Celent (do 1992.), Marijan Flander, Vedran Rožić (do 1992.), Marijan Malović (do 1993.), Jurica Malčić (do 1993.), Drago Marović, Damir Škaro, Miroslav Fajerbach (do 1993.), Rato Tvrdić (do 1993.), Slavko Podgorelec

VIJEĆE u mandatu 1996. - 2000.

Predsjednik HOO-a: Antun Vrdoljak Dopredsjednici HOO-a: Zdravko Hebel, Matija Ljubek, Rato Tvrdić (do 1997.) Članovi: Ante Drpić, Sanda Dubravčić – Šimunjak, Zdravko Fain, Katica Ileš (do 1997.), Jurica Malčić, Suad Rizvanbegović, Vedran Rožić, Damir Škaro (do 1998.), Miroslav Fajerbach (do 1999.), Đurđa Fočić Šourek (do 1999.), Slavko Podgorelec

VIJEĆE u mandatu 2000. - 2002.

Predsjednik HOO-a: Zdravko Hebel Dopredsjednici HOO-a: Ivo Goran Munivrana, Luciano Sušanj, Petar Turković Članovi: Mihovil Dorčić, Danica Jurković, Vlatko Marković, Andrija Mijačika (od 2001.), Duško Mrduljaš, Damir Skansi, Željko Širić, Antun Vrdoljak, (do 2001.) Josip Čop

VIJEĆE u mandatu 2002. - 2004.

Predsjednik HOO-a: Zlatko Mateša Dopredsjednici HOO-a: Goranko Fižulić, Ivo Goran Munivrana, Nikola Švigir Članovi: Perica Bukić, Marko Ćurković, Maja Inđić, Vlatko Marković, Franjo Prot, Nada Senčar, Vlatko Škiljo, Josip Žufika, Antun Vrdoljak

VIJEĆE u mandatu 2004. - 2008.

Predsjednik HOO-a: Zlatko Mateša Dopredsjednici HOO-a: Goranko Fižulić, Goran Ivanišević (do 2006.), Ivo Goran Munivrana, Stojko Vranković, Lucijano Sušanj (od 2006.) Članovi: Srećko Ferenčak, Željko Kavran, Marijan Klanac, Marijan Maras (od 2005.), Duško Mrduljaš (od 2005.), Morana Paliković Gruden, Danko Radić, Nada Senčar, Zvjezdana Tuma-Pavlov (od 2005.), Antun Vrdoljak, Vlatko Škiljo (do 2005.), Dragutin Kamenski (od 2006.), Pero Lozica (od 2006.)

VIJEĆE u mandatu 2008. - 2012.

TAJNICI HOO-A

Predsjednik HOO-a: Zlatko Mateša Dopredsjednici HOO-a: Slavko Goluža, Danko Radić, Nada Senčar, Luciano Sušanj Članovi: Duško Mrduljaš, Ivan Škoro, Morana Paliković Gruden, Zvjezdana Tuma Pavlov, Miho Glavić, Goran Sukno, Marijan Maras, Marijan Klanac, Boris Mesarić, Ivo Goran Munivrana, Dragutin Kamenski, Antun Vrdoljak

SLAVKO PODGORELEC (1991.-2000.)

VIJEĆE u mandatu 2012. - 2016.

ANDRIJA MIJAČIKA (2001.-2002.) JOSIP GUBERINA (2002.) IVICA MIOČIĆ STOŠIĆ (2002.-2004.) JOSIP ČOP (2004.- )

Predsjednik HOO-a: Zlatko Mateša Dopredsjednici HOO-a: Morana Paliković Gruden, Zoran Primorac, Danko Radić , Luciano Sušanj (do 2014,) Članovi: Boris Mesarić, Branimir Bašić, Boško Lozica, Franjo Prot, Sanda Čorak, Marijan Hanžeković, Ivo-Goran Munivrana, Marijan Klanac, Zvjezdana Tuma Pavlov, Sandra Mandir (od 2014.), Miho Glavić, Anto Nobilo (do 2014.), Josip Pavić (do 2014.), Gordan Kožulj (do 2013.)

JUBILEJ HOO-a

OLIMP (1999.)

rujnu 1999. godine izašao je prvi broj novog časopisa Hrvatskog olimpijskog odbora “Olimp”. Časopis je nastao na temeljima i tradiciji časopisa “Povijest hrvatskog športa”, koji je izlazio od 1970. punih 30 godina i koji je od prvog do zadnjeg 120. broja vodio i uređivao Franjo Frntić, ugledni športski djelatnik i povjesničar športa. Prvi broj časopisa “Olimp” promoviran je 16. srpnja 1999. godine u Boćarskom domu “Zrinjevac”, a javnosti ga je predstavio član MOO-a i predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak. Urednicima “Olimpa” imenovani su Mario Zorko i Ante Drpić. Od 2006., zahvaljujući suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, “Olimp” je dostupan svim osnovnim i srednjim te visokim školama u Hrvatskoj, a u e-obliku sa sažetcima na engleskom na web stranicama HOO-a i u Digitalnom arhivu Hrvatske i čitateljima širom svijeta. Prvih nekoliko brojeva priloga “Povijest hrvatskog športa” uređivali su Franjo Frntić i Franjo Njegač, ali je ubrzo tu ulogu preuzeo Zdenko Jajčević, koji je prilog uređivao do 2009. godine, kada je uredničko mjesto preuzela Ana Popovčić.

HRVATSKA OLIMPIJSKA AKADEMIJA (1996.)

HRVATSKI KLUB OLIMPIJACA (1993.)

rvatska olimpijska akademija utemeljena je odlukom Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora 27. lipnja 1996. godine. Glavna zadaća joj je promocija olimpijskog pokreta i olimpizma koji predstavlja način života utemeljen na uvažavanju ljudskog dostojanstva i osnovnih etičkih postulata te zadovoljstvu koje proizlazi iz iz napornog vježbanja te sudjelovanja u športskim priredbama. Djelatnost je zasnovana na smjernicama Međunarodne olimpijske akademije i interesima Hrvatskog olimpijskog odbora u promicanju kulturnih vrednota, izobrazbe stručnih kadrova u športu, poštivanju fair playa, etičkih i moralnih načela te promicanje olimpijskih ideala. Akademija je jedna od 149 priznatih nacionalnih olimpijskih akademija rasprostranjenih diljem svijeta na pet kontinenata te predstavlja integralni dio Međunarodne olimpijske akademije, Međunarodnog olimpijskog odbora i olimpijskog pokreta. U skladu s time, Hrvatska olimpijska akademija sudjeluje u svim programskim aktivnostima Međunarodne olimpijske akademije te provodi niz različitih programa iz područja olimpijskog obrazovanja na nacionalnoj razini čime je u zadnjih šest godina obuhvaćeno oko 30-ak tisuća sudionika. Također, u suradnji s Međunarodnim olimpijskim muzejom iz Lausanne, Hrvatska olimpijska akademija preuzima i prevodi literaturu važnu za područje olimpijskog obrazovanja. Za razliku od ostalih nacionalnih olimpijskih akademija, Hrvatska olimpijska akademija – osim što provodi programe Međunarodne olimpijske akademije – djeluje i kao ustanova za obrazovanje odraslih te provodi obrazovne programe za osposobljavanje i usavršavanje stručnih kadrova za potrebe športa. U zadnjih desetak godina, Hrvatska olimpijska akademija provela je školovanje za preko 3000 trenera u različitim športovima te na taj način doprinijela razvoju športa i stručnih kadrova u Hrvatskoj.

ana 22. prosinca 1993. godine hrvatski su olimpijci održali Osnivačku skupštinu i utemeljili Hrvatski klub olimpijaca, a za prvog predsjednika izabran je Zlatko Šimenc. U rujnu 1995. godine, Klub hrvatskih olimpijaca, kako se isprva zvao, postao je punopravnim članom Hrvatskog olimpijskog odbora s tri predstavnika u Skupštini HOO-a. Pod vodstvom predsjednika, vaterpolista Perice Bukića, i glavnog tajnika, boksača Damira Škare, od 2001. godine Klub službeno postaje udruga i pridružuje se obitelji od 110 nacionalnih udruga olimpijaca. Od 2005. godine, kada je preimenovan u Hrvatski klub olimpijaca, pod vodstvom je olimpijca Stojka Vrankovića, ujedno dopredsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Hrvatski klub olimpijaca suosnivač je Zaklade hrvatskih športaša i svojim brojnim športskim i humanitarnim aktivnostima nastoji pridonijeti skrbi o društvenoj i profesionalnoj sadašnjosti, ali i budućnosti olimpijaca. Kao veleposlanici olimpijskog pokreta, njegovi su članovi uključeni u rad međunarodnih foruma o športu i etici, fair playu, nenasilju, protudopinškim mjerama, sprečavanju svakog oblika diskriminacije u športu, ili političkoj i komercijalnoj zlouporabi športa i športaša. HKO član je Svjetskog udruženja olimpijaca (WOA)

SPORTSKA TELEVIZIJA (2010.)

Zagrebu je u listopadu 2010. godine osnovana Sportska televizija (SPTV), prvi nacionalni specijalizirani digitalni športski kanal u Hrvatskoj, televizija svih nacionalnih športskih saveza, olimpijskih i neolimpijskih športova u Hrvatskoj. Televizija je pokrenuta sukladno preporukama i smjernicama Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) s 12. Olimpijskog kongresa u Kopenhagenu, gdje je odlučeno da nacionalni olimpijski odbori, paralelno s digitalizacijom medija, razvijaju vlastite televizije, a u osnivanju su aktivno sudjelovali svojom podrškom i zahtjevom svi hrvatski športski savezi te velik broj športaša, Hrvatski klub olimpijaca, Nacionalno vijeće za šport, MZOS, odnosno sve sastavnice športa u državi. Od samih početaka glavni urednik

Sportske televizije je Jura Ozmec, doajen televizijskog športskog novinarstva. Televizijski program SPTV-a službeno je započeo s emitiranjem 4. travnja 2011., a prvi gost bio je tadašnji predsjednik MOO-a Jacques Rogge. Temelj programa praćenje je cjelokupnog hrvatskog športa i športaša na domaćoj i međunarodnoj razini, hrvatskih, regionalnih i međunarodnih liga, turnira i natjecanja tijekom cijele godine kroz vijesti, izravne prijenose, snimke, reportaže, studijske emisije te ostale vidove izražavanja, uključujući teletekst, web stranice, društvene mreže i drugo. Sukladno tome, SPTV djeluje kao javni športski servis svih nacionalnih športskih saveza, olimpijskih i neolimpijskih športova, športaša. Takav raznovrstan i interaktivan športski sadržaj Sportsku

televiziju razlikuje od drugih postojećih televizijskih, napose naplatnih kanala na kojima (ipak) dominiraju najmasovniji i najpopularniji športovi. Budući da su određeni športovi malo ili nikako zastupljeni na drugim televizijskim ekranima, uključujući i javnu televiziju, cjelovito praćenje omogućuje njihovo kvalitetnije pozicioniranje, te pridonosi podizanju vrijednosti i poboljšanju organizacije športa uopće. SPTV zastupa sve domaće športove, športaše i saveze, kroz pozitivnu prezentaciju i kvalitetno pozicioniranje kako bi se stvorila pozitivna percepcija športa s kulturnom, umjetničkom i zabavnom dimenzijom te podigla razina športske kulture kao važne sastavnice opće kulture i modernog načina života.

HRVATSKI FAIR PLAY ODBOR (2006.)

ZAKLADA HRVATSKIH ŠPORTAŠA (2006.)

KOMISIJA ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA U SPORTU (1996.)

ijeće Hrvatskog olimpijskog odbora poduprlo je 10. svibnja 2006. prijedlog predsjednika Zlatka Mateše o osnutku nacionalnog fair play odbora u suradnji s Hrvatskim zborom sportskih novinara. U rujnu 2007. godine imenovani su prvi članovi iz redova olimpijaca i drugih uglednika hrvatskog športa. Za prvu predsjednicu imenovana je Biserka Perman, vrhunska športašica i članica Odbora. Zadaća tog odbora s 15 članova je sustavno promicati fair playa na načelima tolerancije i međusobnog poštovanja u svim oblicima športa te pridonositi njegovu napretku prema pravilima Međunarodnog i Europskog fair play pokreta čiji je suosnivač 1994. godine Hrvatski olimpijski odbor.

rvatski olimpijski odbor, Hrvatski klub olimpijaca i dnevni list Sportske novosti potpisali su 21. prosinca 2006. sporazum o Zakladi hrvatskih športaša kako bi financijski i drugim oblicima potpore pomogli vrhunskim hrvatskim športašima koji, unatoč uspješnoj športskoj karijeri, nisu egzistencijalno zbrinuti. Zakladom, čiji je temeljni capital (300.000 kuna) dao suosnivač HOO, upravlja upravno vijeće s četverogodišnjim mandatom.

vjesni težine i slojevitosti pitanja s kojima se žene općenito suočavaju u društvu, a posebice njihova mjesta, položaja i uloge u športu te prihvaćajući inicijativu Međunarodnog olimpijskog odbora da se ženama osigura ravnopravnost u svim područjima djelovanja, aktivnostima i obnašanjima dužnosti u športu, Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora osnovalo je 19. prosinca 1996. Komisiju za skrb o ženama u sportu (od 2015. Komisija za ravnopravnost spolova u sportu) na čijem je čelu do 2000. bila bivša rukometašica, olimpijka i ugledna članica Vijeća Katica Ileš. Program rada Komisije je podizanja svijesti o ulozi žena u športu, poticanje sustava istraživanja o ženama u športu, posebno s aspekta zdravstvenog, sociološkog, odgojnog, obrazovnog, ekonomskog i društvenog stajališta, poticanje uključivanja žena u procese odlučivanja, javnih medija na obradu problematike i druga bitna pitanja djelovanja žena u športu. U lipnju 2006. Hrvatski olimpijski odbor, na prijedlog Komisije za skrb o ženama u športu na čijem je čelu Morana Paliković Gruden, članica Vijeća HOO-a, pokrenuo je nacionalni projekt specijalističkog obrazovanja za žene, a 2007. u suradnji s Ministarstvom znanosti obrazovanja i športa uspostavio i mrežu koordinatorica u županijama i nacionalnim sportskim savezima. U studenom 2015. godine Komisija kao stalno radno tijelo Vijeća mijenja naziv u Komisija za ravnopravnost spolova u sportu.

JUBILEJ HOO-a

HRVATSKA AGENCIJA ZA BORBU PROTIV DOPINGA (2007.)

ŠPORTSKA ARBITRAŽA (1999.)

a rješavanje športskih sporova i različitih pitanja pravne zaštite u športu, HOO je 1994. osnovao Arbitražno tijelo, a za njegove članove imenovao ugledna imena iz redova pravnika-športaša, te športskih dužnosnika: za predsjednika Juricu Malčića, tajnika Darka Dujmovića, članove Branku Batinić, Vladu Jurišu, Ivana Kerna, Vedrana Rožića, Damira Škaru i Ratu Tvrdića. Prvo zasjedanje arbitražnog tijela HOO-a bilo je 23. ožujka 1994. godine na prvi zahtjev športskog arbitriranja. Djelovanje Arbitražnog tijela uvelike je utjecalo i na rješenje ovog područja u Zakonu o športu (1997.), prema čijim je odredbama HOO 1999. godine osnovao samostalna i nezavisna tijela športske arbitraže - Vijeće športske arbitraže (VŠA) i Arbitražni sud.

otpisujući europsku konvenciju protiv dopinga u športu, Hrvatska se još 1993. obvezala na suradnju športskih organizacija i vlasti u borbi protiv dopinga. Deset godina kasnije, 2003., potpisala je i Deklaraciju svjetske konferencije o borbi protiv dopinga. Čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora održali su tim povodom 9. travnja 2003. godine konzultativni sastanak na kojem je bio i predsjednik Pododbora za borbu protiv dopinga HOO-a Božidar Fučkar, prvi dopinški kontrolor u Hrvatskoj, školovan u Njemačkoj i Francuskoj. Na tim je poslovima Fučkar radio u HOO-u od 1991. sve do 2008., a 2009. dobio je i najviše priznanje MOO-a, trofej “Šport i borba protiv dopinga”. Vladinom uredbom od 7. veljače 2007. osnovana je Hrvatska agencija za borbu protiv dopinga (HADA), a u travnju iste godine imenovani su članovi Upravnog vijeća iz redova istaknutih medicinskih stručnjaka te je za čelnog čovjeka imenovan Ivan Fattorini. Godine 2010. Sabor je donio zakon na temelju kojeg je Agencija pripojena Zavodu za toksikologiju.

NAGRADE I PRIZNANJA ◆ Nagrada HOO-a Matija Ljubek ◆ Trofej MOO-a ◆ Izbor najuspješnijih ◆ Nagrada Dražen Petrović ◆ Posebna priznanja HOO-a ◆ Nagrada HOO-a za fair play

HOO PRIMLJEN U ENGSO (1998.)

PRVI HRVATSKI ETIČKI ODBOR ŠPORTSKI SABOR (1999.) HOO-a (2001.)

OO primljen je u punopravno članstvo Europskih nevladinih športskih organizacija (ENGSO) na 6. sjednici opće Skupštine te organizacije održane u Reykjaviku od 24. do 28. travnja 1998. godine. Zadaća te važne europske nevladine udruge jest zajedničko nastojanje u razvoju športa u Europi.

a pragu novog stoljeća, 1999. godine, HOO je ocijenio potrebnim okupiti sve znanstvenike i stručnjake kako bi se aplicirala nova tehnološka i organizacijska dostignuća u hrvatskom športu kao interdisciplinarne djelatnosti i sastavnice međunarodnog olimpijskog pokreta. U Zagrebu se 14. i 15. svibnja 1999. godine održao prvi Hrvatski športski sabor o temi „Hrvatski šport za 21. stoljeće – stanje i razvoj hrvatskog športa“

snivačka sjednice Etičkog odbora održana je 3. svibnja 2001. godine, a za njenog prvog predsjednika imenovan je Ante Ledić, istaknuti športski dužnosnik i tadašnji predsjednik Hrvatskog boćarskog saveza. Zadaće toga tijela su promicati etička pravila u športu utemeljena na olimpijskoj povelji i Statutu HOO-a.

OTKRIVEN SPOMENIK DRAŽENU PETROVIĆU U LAUSANNI (1995.)

rvatski predsjednik Franjo Tuđman otkrio je 29. travnja 1995. godine u parku Olimpijskog muzeja u Lausanni spomenik velikanu hrvatskog športa Draženu Petroviću, djelo likovnog umjetnika Vaska Lipovca. Sedam godina poslije, 27. rujna 2002. Dražen Petrović primljen je u košarkašku Kuću slavnih (Hall of Fame). Spomenik Draženu Petroviću jedan je od samo četiri spomenika pojedinim športašima koji se nalaze u parku skulptura uz Olimpijski muzej.

MUZEJSKO-MEMORIJALNI CENTAR DRAŽENA PETROVIĆA (2006.)

a 13. godišnjicu tragične smrti jednog od najboljih hrvatskih i svjetskih košarkaša Dražena Petrovića, 7. lipnja 2006. u Zagrebu je - na trgu koji, kao i košarkaška dvorana, nosi njegovo ime - otvoren Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića. U centru, čijem je muzejsko-konceptualnom rješenju uvelike pridonio Hrvatski športski muzej s više od 300 izložaka, među kojima su svi važniji trofeji, priznanja i dresovi klubova za koje je Dražen Petrović nastupao, izloženi su i predmeti iz svakodnevne uporabe.

ČELNICI MOO-A U HRVATSKOJ

uan Antonio Samaranch (predsjednik MOO-a od 1980. do 2001.)bio je desetak puta u Hrvatskoj, od toga pet puta u službenom u posjetu HOO-u. Prvi put 26. kolovoza 1993. godine, kada je roditeljima tragično preminulog košarkaškog velikana Dražena Petrovića uručio priznanje MOO-a te položio vijenac na njegov grob. Drugi se put, 15. i 16. veljače 1994. - na proputovanju iz Sarajeva gdje je bio u plemenitoj misiji olimpijskom gradu u ratu - sastao s tadašnjim čelnicima HOO-a u Splitu. Treći je put došao 17. siječnja 1995. sudjelujući na proslavi trogodišnjice punog priznanja MOO-a, a četvrti put 7. kolovoza 1999., stigavši na otvaranje II. svjetskih vojnih igara u Zagrebu. Posljednji, peti put Samaranch je Hrvatsku posjetio 17. siječnja 2007., sudjelujući na svečanosti Velikog dana hrvatskog športa, u povodu 15 godina priznanja HOO-a. Jacques Rogge, osmi predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (od 2001. do 2013.), dvaput je posjetio Hrvatsku u svojstvu čelnog čovjeka MOO-a. Najprije je stigao u našu zemlju 2004. kako bi prisustvovao 33. općoj skupštini EOC-a u Dubrovniku, a drugi put 23. srpnja 2006. u povodu Svjetskog prvenstva u streljaštvu u Zagrebu. U sklopu obilježavanja 25. godišnjice osnivanja HOO-a, u Zagrebu je 10. rujna 2016. boravio sadašnji predsjednik MOO-a Thomas Bach i tom prigodom dodijelio nagrade "Dražen Petrović" najperspektivnijim hrvatskim športašima.

Samaranch

HOO SUOSNIVAČ EUROPSKOG FAIR PLAY POKRETA (1994.)

Rogge

Bach

svibnju 1994. u Zürichu je utemeljen Europski fair play pokret (EFPM), koji danas djeluje pod pokroviteljstvom Europskih olimpijskih odbora (EOC). Temeljna mu je zadaća promicati i širiti fair play i toleranciju kao životnu filozofiju i temeljnu vrijednost suvremenog športa. Hrvatski olimpijski odbor jedan je od 14 osnivača te ugledne europske institucije u koju je udruženo 38 europskih zemalja. Osnivački akt na skupštini u Zürichu potpisao je u ime HOO-a Darko Dujmović, koji je bio i predstavnik HOO-a u EFPM-u do 2005., kada ga je zamijenila Morana Paliković Gruden, članica Vijeća HOO-a.

JUBILEJ HOO-a

OSVAJAČI MEDALJA NA OLIMPIJSKIM BARCELONA 1992. Srebro - Košarkaška reprezentacija (Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković) Bronca – Goran Ivanišević i Goran Prpić – tenis (parovi) Bronca – Goran Ivanišević - tenis (pojedinačno)

ATLANTA 1996. Košarkaška reprezentacija (Barcelona 1992.)

Zlato - Rukometna reprezentacija Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Bruno Gudelj, Zoran Mikulić, Vladimir Jelčić, Valner Franković, Vladimir Šujster Srebro - Vaterpolska reprezentacija Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak, Tino Vegar

SYDNEY 2000.

Vaterpolska reprezentacija (Atlanta 1996.)

Zlato - Nikolaj Pešalov - dizanje utega do 62 kg Bronca – Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska, Branimir Vujević, Silvijo Petriško - veslanje (osmerac)

SALT LAKE CITY 2002. Zlato - Janica Kostelić - skijanje (veleslalom) Zlato - Janica Kostelić - skijanje (slalom) Zlato - Janica Kostelić - skijanje (kombinacija) Srebro - Janica Kostelić - skijanje (superveleslalom)

ATENA 2004. Rukometna reprezentacija (Atlanta 1996.)

Zlato - Rukometna reprezentacija (Ivano Balić, Davor Dominković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Davor Vuković i Vedran Zrnić) Srebro - Duje Draganja - plivanje, 50 m slobodno Srebro - Dvojac bez kormilara (Nikša i Siniša Skelin) Bronca - Nikolaj Pešalov, dizanje utega do 69 kg Bronca - Mario Ančić i Ivan Ljubičić, teniski parovi

TORINO 2006. Zlato - Janica Kostelić – skijanje (kombinacija) Srebro - Janica Kostelić – skijanje (superveleslalom) Srebro - Ivica Kostelić - skijanje (kombinacija) Veslački osmerac (Sydney 2000.)

IGRAMA PEKING 2008.

Sedam Igara Zorana Primorca

Srebro - Blanka Vlašić – atletika (skok u vis) Srebro - Filip Ude – gimnastika (konj s hvataljkama) Bronca - Snježana Pejčić – streljaštvo (zračna puška 10m) Bronca - Martina Zubčić - taekwondo (do 57kg) Bronca - Sandra Šarić - taekwondo (do 67kg)

Po broju nastupa na Igrama “najolimpijac” je stolnotenisač Zoran Primorac, osvajač srebrnog olimpijskog odličja u muškom paru (OI Seul, 1988.) i jedini hrvatski olimpijac koji je nastupio na sedam olimpijskih igara - Seul, Barcelona, Atlanta, Sydney, Atena, Peking i London. U bogatoj kolekciji ima 30-ak odličja sa svjetskih i europskih prvenstava te Mediteranskih igara.

VANCOUVER 2010. Srebro – Ivica Kostelić – skijanje (superkombinacija) Srebro – Ivica Kostelić – skijanje (slalom) Bronca - Jakov Fak – biatlon (10 km)

LONDON 2012. Zlato - Sandra Perković – atletika (disk) Zlato - Giovanni Cernogoraz – streljaštvo (trap) Zlato - Hrvatska vaterpolska reprezentacija - Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim, Ivan Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač, Igor Hinić, Paulo Obradović, Frano Vićan Srebro – Damir Martin, Martin Sinković, Valent Sinković, David Šain - veslanje (četverac na pariće) Bronca - Lucija Zaninović – taekwondo (-49) Bronca - Hrvatska rukometna reprezentacija- Mirko Alilović, Venio Losert, Manuel Štrlek, Ivan Ninčević, Ivan Čupić, Zlatko Horvat, Igor Vori, Jakov Gojun, Drago Vuković, Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak, Ivano Balić, Marko Kopljar, Denis Buntić, Damir Bičanić

SOČI 2014. Srebro - Ivica Kostelić – skijanje (superkombinacija)

OI RIO DE JANEIRO 2016. Zlato - Sara Kolak – atletika (koplje) Zlato - Šime Fantela i Igor Marenić – jedrenje (klasa 470) Zlato - Sandra Perković – atletika (disk) Zlato - Martin i Valent Sinković – veslanje (dvojac na pariće) Zlato - Josip Glasnović – streljaštvo (trap) Srebro - vaterpolo reprezentacija Srebro - Tonči Stipanović – jedrenje (klasa laser) Srebro - Damir Martin – veslanje (samac) Bronca - Filip Hrgović - boks Bronca - Blanka Vlašić – atletika (skok u vis)

Prva i zasad jedina medalja u nordijskim disciplinama Jakov Fak vrhunski je športaš i osvajač prvog hrvatskog brončanog olimpijskog odličja u biatlonu (ZOI 2010.). Time je postao prvi hrvatski športaš s olimpijskom medaljom u nordijskim disciplinama.

Prvo atletsko odličje Blanka Vlašić na Olimpijskim igrama u Pekingu osvojila je srebrno odličje u skoku uvis, preskočivši 205 cm. Njezina je srebrna medalja bila prva hrvatska atletska medalja na jednim Olimpijskim igrama.

Prva ženska medalja na Ljetnim OI Snježana Pejčić, nositeljica olimpijskog brončanog odličja u streljaštvu, prva je hrvatska športašica koja je osvojila odličje na Ljetnim olimpijskim igrama od osamostaljenja (Peking 2008.). Do tada su to redom bili športaši.

Izniman domet Filipa Udea Srebrno odličje Filipa Udea najveći je uspjeh hrvatske gimnastike - Filip Ude prvi je i dosad jedini hrvatski gimnastičar s olimpijskom medaljom i njegova je srebrna medalja na konju s hvataljkama s OI u Pekingu 2008,. izniman domet vrijedan posebnog mjesta u našoj športskoj povijesti.

Prva i jedina dosad plivačka medalja Duje Draganja, nositelj srebrnog odličja na OI u Ateni, triput je nastupio na Olimpijskim igrama - Sydney 2000., Atena

JUBILEJ HOO-a

2004. i Peking 2008. Osvajač je prve i za sada jedine olimpijske medalje u povijesti hrvatskog plivanja od osamostaljenja.

Ivica Kostelić donio prvu mušku medalju na ZOI

Stopostotna Sandra Perković na Igrama

U Torinu je Hrvatska, zahvaljujući Ivici Kosteliću, dobila prvu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u muškoj konkurenciji.

Svjetska i četverostruka europska prvakinja u bacanju diska Sandra Perković, najuspješnija je hrvatska olimpijka na Ljetnim igrama. Osvojila je zlato na OI u Londonu 2012. i na OI u Rio de Janeiru 2016.

Ljubičić i Ančić naslijedili Ivaniševića i Prpića

Perica Bukić među najtrofejnijima

Ivan Ljubičić dvaput je nastupio na Igrama: u Sydneyu 2000. godine te u Ateni 2004., gdje su on i Mario Ančić osvojili brončano odličje u igri parova. Nakon Barcelone 1992. i brončanog para Goran Ivanišević i Goran Prpić, bila je to druga brončana olimpijska medalja naših teniskih parova.

Najuspješnija alpska skijašica u povijesti ZOI Skijašica Janica Kostelić u svojoj karijeri osvojila je šest olimpijskih medalja, četiri zlatne i dvije srebrne, pet naslova svjetske prvakinje te tri naslova pobjednice Svjetskog kupa u kojem je pobjeđivala 30 puta u svim disciplinama. Janica Kostelić najuspješnija je alpska skijašica u povijesti Zimskih olimpijskih igara i apsolutno najbolja hrvatska športašica svih vremena.

Pet naših športaša i na Ljetnim i na Zimskim OI Samo 128 svjetskih športaša je sudjelovalo i na Ljetnim i na Zimskim olimpijskim igrama. Među njima je čak pet hrvatskih športaša, među kojima je jedan osvojio i medalju. Odabrano društvo čine Jurica Grabušić, Dejan Vojnović, Slaven Krajačić, Andras Haklits te Splićanin Igor Boraska koji je u Sydneyu 2000. osvojio broncu u veslačkom osmercu, a zatim je u Torinu na Zimskim olimpijskim igrama nastupio kao bobist.

Četiri Igara, dvije bronce Goran Ivanišević najuspješniji je hrvatski tenisač svih vremena i jedan od najboljih hrvatskih športaša uopće. Na Olimpij-

skim igrama nastupio je četiri puta - u Seulu 1988., Barceloni 1992., Atlanti 1996. i Sydneyu 2000. Osvojio je dvije bronce u Barceloni – u singlu i u paru s Prpićem.

S tri olimpijska odličja, dva zlatna (OI Los Angeles 1984. i OI Seul 1988.) i jednim srebrnim (OI Atlanta 1996.), dva naslova svjetskog prvaka (Madrid 1986. i Perth 1991.) te više od 40 trofeja sa svjetskih i europskih kupova i prvenstava, Mediteranskih igara i Univerzijada, Perica Bukić pripada među najtrofejnije vaterpoliste na svijetu.

Fantastični Rio! Sa ukupno 10 osvojenih medalja (5 zlata, 3 srebra i 2 bronce) Hrvatska je zauzela 17. mjesto na ljestvici zemalja prema osvojenim odličjima. Atletičarka Sara Kolak osvojila je zlato u disciplini bacanje koplja, što je ujedno i prva hrvatska medalja u toj atletskoj disciplini. Jedriličar Tonči Stipanović osvojio je prvu olimpijsku medalju u jedrenju od osamostaljenja Hrvatske, a boksač Filip Hrgović osvojio je prvu olimpijsku medalju u boksu od osamostaljenja.

Pet atletskih i pet veslačkih medalja Atletika i veslanje dosad su Hrvatskoj donijeli pet odličja. U atletici je to uspjelo Sandri Perković (dva zlata), Sari Kolak (zlato) i Blanki Vlašić (srebro i bronca). Veslači pak imaju jedno zlato, tri srebra Braća Skelin i dvije bronce: u Sydneyu osmerac (Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska, Branimir Vujević,Silvijo Petriško) – bronca, braća Siniša i Nikša Skelin u Ateni – srebro, četverac (David Šain, Martin Sinković, Damir Martin, Valent Sinković) u Londonu – srebro, te u Riju Damir Martin srebro te braća Sinković – zlato.

Istra, Hrvatska Čestitamo svim hrvatskim olimpijcima na sjajnom nastupu na OI Rio 2016. Dobrodošli na pripreme za nove sportske uspjehe u naš Poreč!

www.myporec.com

Olimp 42

Znanost i šport

or nova

i dru i ala i dru va i e

AV R

Psihologija novca nešto je što će morati itekako dobro razumjeti svi oni koji će u budućnosti pisati kriterije i raspoređivati športski novac

ako bismo čovjeka upoznali na njegovoj najdubljoj razini, ne trebamo biti liječnici, psiholozi, imati diplome međunarodno priznatih biznis-škola, niti posjedovati posebne talente i visoko osjetilnu percepciju. Potrebno je čovjeka promatrati su četiri osnovne situacije - kad ima, kad nema, kad je dužan i kad duguju njemu. Stoga i ne čudi da je tema čovjeka i njegovog novca jedna od vječitih inspiracija brojnim piscima i filmskim režiserima - naročito onima koji preferiraju kriminalistički žanr - a u novije vrijeme predmet sve većeg interesa različitih znanstvenih područja, od ekonomije i prava, do sociologije, psihologije, medicine, itd. Veza između novca i športa toliko je jaka da gotovo da ne možemo zamisliti niti jedan aspekt športa koji nije usko vezan uz novac. Novac je, kao prvo, temeljni preduvjet da se neko dijete uopće počne baviti športom. U jednom preliminarnom istraživanju koje je proveo Sportski savez Grada Zagreba, a radni naslov mu je Katalog sportova grada Zagreba, detaljno su pobrojani svi troškovi koji se tiču športa, a variraju u odnosu na konkretan šport, dobnu kategoriju,

razinu kvalitete športaša, njegovo postignuće u športu, itd. Ovisno o navedenim parametrima, udio proračunskog ulaganja u odnosu na ukupnu cijenu pojedinih športskih programa varira između dvadeset i četrdeset posto. Ostatak novca dolazi kroz vlastite prihode klubova i saveza, odnosno pokriva se iz kućnog budžeta samih športaša. Postoje brojne dileme oko toga pruža li šport jednaku šansu svima ili je šport u današnje vrijeme nešto što si mogu priuštiti samo obitelji višeg srednjeg i visokog staleža. Nadalje, dilema postoji i oko toga može li se od športa danas živjeti, dobro zarađivati, može li šport osigurati prijelaz iz nižeg u viši društveno-socijalni stalež, takozvanu vertikalnu društveno-socijalnu mobilnost i sl. Međutim, oko jedne stvari zasigurno ne postoji nikakva dilema. Šport je jedan od itekako moćnih alata u kreiranju obrazaca ponašanja svih onih koji su na neposredan ili posredan način u šport uključeni. Postoji doista mnogo primjera koji dokazuju o koliko se moćnom alatu radi. Jedan od njih je vezan uz financiranje stručnog rada, dakle osiguravanje financijskih sredstva za plaće trenera, primjerice onih za rad s mlađim uzrasnim kategorijama. Ako se novac usmjerava na visokoobrazovane stručnjake iz športa, odnosno na njihovu stalnu edukaciju, stručno usavršavanje, kontrolu učinaka njihovog rada i slično, treninzi i natjecanja odvijat će se u pozitivnom emocionalnom okruženju, te će športašima osigurati optimalno iskustvo i zdrav psihofizički razvoj. Takvi športaši, po završetku karijere bit će ono što nerijetko volimo nazivati zdravim i produktivnim članovima društva. Međutim, ako se uz pomoć spome-

nutog alata, dakle novca, dopušta zapošljavanje trenera koji uslijed neznanja ili bilo kojeg drugog razloga prema djetetu športašu pokazuje prezir, takav športaš može doći do zaključka kako je puno mana, kako je nekompetentno i manje vrijedno ljudsko biće. U sljedećim fazama, takav športaš može razviti negativno mišljenje o sebi, a u kasnijim fazama, naročito nakon završetka karijere, takvi ljudi nerijetko odbijaju bilo kakvo kritičko preispitivanje samoga sebe, a u najgorim slučajevima ulogu žrtve zamjenjuju ulogom bezosjećajnog počinitelja, odnosno nekoga tko, kako je navedeno u početku teksta, postaje inspiracija u pisanju kriminalističkih TV novela. Spomenuti alat, dakle novac, sustav može koristiti kako bi omogućio športašu adekvatni športski objekt, kvalificirani i dokazano stručni športski kadar, kako bi mu osigurao sve potrebne uvjete za trening i natjecanje, nagrade za športske rezultate i sl. Međutim, i ovdje postoji jedna velika odgovornost u korištenju tog alata. Ako se u športašu osim svijesti o njegovim pravima razvija svijest o njegovoj odgovornosti prema društvu, takav športaš će nakon završetka karijere nastaviti širiti pozitivnu ideju športa, te svojim vlastitim primjerom, kao javna osoba i uzor mnogima, utjecati na razvoj pozitivnih obrazaca ponašanja, stvaranje pozitivnog okruženja, zdrave društvene klime itd. No, ako se alat koristi na način da stvaramo športaše koji će biti isključivo orijentirani na vlastiti interes i dobrobit, zanemarujući sredine iz kojih su potekli, trenere koji su ih naučili prvim športskim koracima i sl., dobit ćemo jednu sasvim drugačiju sliku športa. U tom slučaju ne bi čudile pojave da buduće generacije mladih

43 Olimp

Znanost i šport

Športaši su najveći potencijal našeg društva, najjači alat u stvaranju pozitivnih društvenih pretpostavki, pretpostavki za razvoj zdravog, ekonomski stabilnog i prosperitetnog društva

športaša i njihovih roditelja u športu apriori vide mogućnost socijalnog i financijskog uspona na društvenoj vertikali, da budući športaši postupno izgube osjećaj odgovornosti za ukupnu društvenu zajednicu, da postanu premalo osjetljivi na druge, a previše osjetljivi na sebe. Takozvani egocentrični obrasci mogli bi dovesti do okolnosti u kojima bi javnost športaša percipirala kao nekoga daleko superiornijeg od reprezentacije, sustava, trenera, pa i samog društva, odnosno do okolnosti koje će u konačnici najveće štete učiniti upravo tom športašu. U tom slučaju, psihologija novca nešto je što će morati itekako dobro razumjeti svi oni koji će u budućnosti pisati kriterije i raspoređivati športski novac. Kao prvo, morat će naučiti dobro prepoznavati psihološka stanja ljudi - športaša, njihovih roditelja, menadžera i sl. - njihove reakcije, obrasce ponašanja. Nadalje, morat će ovladati umijećem mirnog razrješavanja konfliktnih situacija, razumijevanjem uzroka nezadovoljstva ljudi, te razviti umijeće pažljivog slušanja i suosjećanja, strategije psihološkog savjetovanja. Međutim, veliki uspjesi hrvatskih športaša, međunarodna priznanja naših trenera, kontinuitet rada i postizanja rezultata u mnoštvu športova i uzrasnih kategorija, dokaz su da su naši športaši najveći potencijal našeg društva, najjači alat u stvaranju pozitivnih društvenih pretpostavki, pretOlimp 44

postavki za razvoj zdravog, ekonomski stabilnog i prosperitetnog društva. Njihovo višekratno dnevno treniranje uz istovremeno zadovoljenje školskih i fakultetskih obveza, dokaz su njihove neprocjenjive ljubavi prema športu, ali i pozitivnih nastojanja da društvo oplemene svojim uspjehom, da pruže nadu svima onima kojima je nada potrebna. Športaši koji imaju takav psihološki obrazac, koji su razvili osjećaj odgovornosti prema društvu, budućim generacijama športaša, sustavu, u kojima prevladava osjećaj zahvalnosti prema treneru, prema društvu, osjećaj nacionalnog ponosa i tomu slično, mogu do kraja iskoristiti svoj potencijal i postati najbolji. S druge strane, športaši koji, nažalost, iz raznih razloga nisu uspjeli prevladati osjećaj kako ih društvo i okolina premalo cijene, kako se u njih ne ulaže dovoljno novaca, kako bi njihovi treneri klubovi, savezi i društvo u cjelini trebali biti njihovi servisi itd., rijetko kad uspiju ostvariti sav svoj športski potencijal. Kao da se njihova energija, koja bi se mogla usmjeriti prema športskoj izvrsnosti, troši na razrješavanje unutarnjih konflikata, na održavanje pogrešne slike o samima sebi. Stoga, neovisno o tome radi li se o medijima, politici, športskim strukturama ili obitelji, vrlo je važno akceptirati činjenice koje govore o tome što je za športaša doista dobro, a što bi mu moglo štetiti. Želimo li šport doista koristiti kao alat u stvaranju zdravijeg, kulturnijeg i ekonomski prosperitetnijeg društva, uz pomoć alata - proračunskog novca namijenjenom športu - moramo voditi računa o pravima športaša, ali i o njihovim obavezama, o rezultatima koje športaši ostvaruju na natjecanjima, ali i o slici koju ostavljaju izvan borilišta, o stručnom i bezuvjetnom pristupu trenera i športskih sustava u prepoznavanju športskih talenata, osiguravanju adekvatnih uvjeta i sl., ali i o zahvalnosti i odgovornosti koju će ti športaši osjećati prema društvu, prema budućim generacijama mladih športaša nakon završetka karijere. Drugačiji pristup nerijetko najviše šteti samom športašu, jer, nakon početne euforije športskog uspjeha, već drugi ili treći dan kreću špekulacije oko toga tko nije dovoljno uložio no-

Financing the athletes Correlation between modern man and money is an essential fact of the times we live in, the times in which one wishes to quantify almost all the values, express them as euros, dollars or any other currency. Therefore, one should not be surprised with the importance of money in creation of sports, and thus of many social values arising from the same. In other words, the structures that create the criteria for funding sports, establish priorities and similar, do possess an important tool, and thus the responsibility in creating the society in which we will live tomorrow. If we really want to use sports as a tool in creating a healthier society, on a higher level of culture and economically more prosperous, we should take into account the rights of the athletes and their obligations, the results they achieve at the sports events, the image they leave outside the sports venues, of professional and unconditional approach of the coaches and sports systems in identifying the sports talents, ensuring adequate conditions, etc., as well as the gratitude and responsibility these athletes will feel towards the society, towards future generations of young athletes after the end of their active careers. Will the athletes be happy after the end of their active sports career and will the entire sports reflect satisfaction and success represents a very important issue. What will be the answer, shall largely depend on the way the society will use its tools, primarily money intended for sports and athletes. (Miroslav Hrženjak)

vaca, a trebao je, prozivaju se treneri, uprave, športski savezi i sl., a imena športaša i sjaj njihovih medalja koristi se za međusobne obračune, kao alat športskih i drugih politika.  LITERATURA: Džeba, K. i Serdarušić, M. (1995). Sport i novac iza kulisa svjetskih spektakla. Zagreb, Reta May, R. (1982). The problem of evil: An open letter to Carl Rogers. Journal of Humanistic Psychology, 22, 10-21 Reeve, J. (2010) Razumijevanje motivacije i emocija. Zagreb, Naklada Slap

službena agencija hrvatskog olimpijskog odbora

www.atlas.hr Odgovorni organizator: ATLAS, turistička agencija d.d., Vukovarska 19, HR-20000 Dubrovnik, MB: 3303357, OIB: 02041978827, ID: HR-AB-20-060000638. Organizator ne odgovara za promjene nastale nakon objave kao ni za tiskarske pogreške.

NOVO

Rezerviraj online svoje idealno zimovalište i kreni s nama u još jednu snježnu avanturu.

ski opening matrei 15.12.-18.12.2016. matrei – grossglockner ski resort

hotel i apartmani goldried 3 Noćenja + 2-dnevna ski karta Cijena po osobi od:

1.028 kn

ATLAS SKI TEAM – skijajte uz Atlasove učitelje skijanja – upoznajte skijalište, usavršite svoju skijašku tehniku, pripremite se za skijašku sezonu koja je pred Vama! EXPERT TEČAJ: skijanje 1:1 u trajanju 1 sat (60 minuta) 195 Kn po osobi. Prijave kod uplate aranžmana!

www.atlas.hr

putovanja@atlas.hr

saalbach-hinterglemm apartmani landal 7.1.-21.1.2017.

SKI IN

7-Dnevni najam apartmana za 6 osoba Cijena po apartmanu za uplate do 29.11.2016 od:

atlascroatia

7.162 kn

0800 9998

Društvo i šport

Kako a i i va er olo i e RA V ni io A R

V AR

Ma koliko nam vaterpolo kao jedan od vodećih nacionalnih športova bio drag i ma koliko bili dobri, vaterpolo se na svjetskoj razini sve manje igra, tim športom se bavi sve manje ljudi. Što nam je činiti?

poznatom ZF serijalu “Zvjezdane staze” postoji jedna zanimljiva športska referenca. Zapovjednik postaje Deep Space Nine, Benjamin Sisko ljubitelj je bejzbola. Na zapovjednikovom stolu gotovo je cijeli serijal bejzbol loptica, što za američku seriju (čak i onu koja se događa u 24. stoljeću) nikako nije neobično. Međutim, u seriji saznajemo da bejzbol, taj popularni američki šport više ne postoji. Iako sam serijal jako popularizira športove i druge aktivnosti tipa planinarenja, bejzbola jednostavno nema. Tijekom serije saznajemo da je postao dosadan, nitko ga nije pratio, i zadnje finale je gledalo ukupno 300 gledatelja na stadionu. Jedna od usputnih radnji serijala upravo se vodila oko ponovnog aktiviranja bejzbola kao športa... Što su nam scenaristi htjeli reći? Da se mijenjamo. Iako se ljudi športom bave sve više, i profesionalno, ali što je još važnije i rekreativno - ljubavi se mijenjaju. Danas popularno ne znači biti popularno za 50 ili 100 godina. Jedan izvrstan, ali stvarno izvrstan momčadski šport, vaterpolo, tako je zbog tehnoloških i društvenih promjena došao u krizu. Vaterpolo je povijesno dosta zanimljiv,

Olimp 46

i to počevši od svog naziva. Mi u Hrvatskoj koristimo „vaterpolo“ što je izravno preuzeto englesko „water polo“, makar šport kao takav nema nikakve veze s polom, športom u kojem je cilj jašući na konju postići pogodak loptom koja se udara dugačkom palicom. Sama igra je nastala u drugoj polovici 19. stoljeća u Škotskoj, kao neka vrsta „vodenog ragbija“, a pojavljivao se i termin „vodeni nogomet“. Ali kako smo došli do „vodenog pola“? Igralo se gumenom loptom, a guma je dolazila iz Indije. Na bati jeziku (tibetanski jezik koji se govori u današnjem Baltistanu, Pakistan, koji je u 19. stoljeću bio dio Britanske Indije) lopta se kaže „pulu“, pa kada malo iskrivimo dobijemo „polo“ i eto - vaterpolo. U hrvatskome, a valjda i engleskome, jedna od rijetkih riječi s tibetanskih visoravni! Otkada je Škot William Wilson napisao pravila igra se malo mijenjala. Krajem 19. stoljeća vaterpolo postaje iznimno popularan, tako da ga evo na Igrama u Parizu 1900. Te čuvene Olimpijske igre korištene su za „isprobavanje“ velikog broja novih športova, pa je došao i vaterpolo. Došao i ostao do danas, uz kuriozitet da je ženski vaterpolo uveden tek u 2000. u

Društvo i šport

How to save the water polo

Zašto ne bismo to što je vaterpolo postao u svjetskim dimenzijama manje popularan, pretvorili u našu prednost, našu specifičnost? Sydneyu, dakle cijelo stoljeće kasnije! Prateći Igre u Riju manje upućeni u ovaj šport mogli su se zapitati jesu li to u pitanju kakve mediteranske, ili (nemojte krivo shvatiti termin) balkanske igre - tu su Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Grčka, Italija, Francuska, Španjolska, Mađarska i ipak neizostavne Sjedinjene Države. Pojavili su se u Riju još Australija (britanska tradicija naravno), te Brazil i Japan. Nekada jakih Rusa više nema, a već polufinale je zgodno regionalno druženje: Crna Gora, Hrvatska, Srbija i Italija. Što se dogodilo? Ma koliko nam vaterpolo kao jedan od vodećih nacionalnih športova bio drag i ma koliko bili dobri (a čini se da je jednako u Srbiji i u Crnoj Gori), vaterpolo se na svjetskoj razini sve manje igra. Tim športom se bavi sve manje ljudi. Vaterpolo je dobar, zdrav, športaši se zaista bore do zadnjeg atoma snage, popis ozljeda na Wikipediji je dug kao da je u pitanju neki borilački šport - no čini se da sve to ne dopire do modernih gledatelja. A ni do sponzora. Kao što su neki športovi postali popularni dobrim dijelom zahvaljujući televiziji (tako je primjerice biljar iz zamagljenih salona postao top-šport u kojemu se vrte milijuni dolara), tako su i neki izgubili. Kada pogledamo YouTube snimke utakmica vaterpola iz 1900. godine snimljene tek koju godinu nakon otkrića Olimp 48

filma i današnje prijenose, osim pokojeg podvodnog snimka nije se puno promijenilo. Vidimo istina danas u puno većem zoomu ljude koji se žestoko bore, ali vidimo im uglavnom glave i kapice. U ponudi svih mogućih olimpijskih sadržaja, teško se s time identificirati, ukoliko niste baš istinski ljubitelj. Vaterpolo nažalost nije televizičan i u današnje vrijeme on tu puno gubi. Da budemo iskreni, gledanje „uživo“ je još gore. Malo će ljudi reći „idemo na vaterpolo“ kako bi iz dvorane ispunjene neizostavnim mirisima vezanim uz održavanje čistoće vode gledalo utakmicu. Nema tu onog kretanja i dinamike gdje vidimo cijelog igrača. Nadalje, problem je što je vaterpolo skup. Treba vam grijani bazen i grijana dvorana. Nije to nogomet pa se 90% vremena u našoj klimi može trenirati vani ili košarka gdje treba samo malo zagrijati dvoranu - ovdje imamo tone vode koje treba grijati, čistiti, održavati, a sponzora nigdje. Zvuči glupo, ali istinu ne treba kriti: skijaš nosi dovoljno toga da nagurate 20 sponzorskih natpisa na njega, čak i nogometašu možete nagurati lijepu reklamu - ali što s vaterpolistom? Logotip u nekoj smislenoj veličini ne možete čovjeku nalijepiti na kapicu… Sigurno se nešto na globalnoj razini

Water-polo is one of the oldest team sports at the Olympic Games. It originated in Scotland in the 19th century, but today it is played actively less and less, resulting in Southeast Europe being a global center of water polo. The very sport is great, healthy, however badly covered by television and additionally, due to the conditions (pool and gym) it requires, quite expensive. At the global level, one should work on modernization of the rules, and on our, national level, one should make conditions for water polo to be played a lot more on recreational basis. It just takes a little bit of good will to prepare a playground by the sea or lake and use the water polo as both one of Croatian sports' and tourist attractions. (Goran Vojković)

može napraviti izmjenom pravila. Ne bi vaterpolo bio prvi šport gdje se radi televizije i broja gledatelja mijenjaju pravila i čini ga se atraktivnijim. Ne treba oko toga biti tvrdoglav, već se treba prilagoditi. No, što se nas tiče, u Hrvatskoj možemo biti ponosni što vaterpolo imamo i što smo dobri i što smo zadržali tradiciju. I treba na toj tradiciji i dalje raditi, ne samo na profesionalnoj ili poluprofesionalnoj razini. Nekada, prije nekoliko desetaka godina, na mnoštvu hrvatskih plaža bili su postavljeni golovi za vaterpolo, za rekreativce i igranje na moru. Danas su plaže u puno većoj mjeri uređene, ograđene, čuvane, ali tih golova gotovo pa nigdje. A to je šteta! Zašto ne bi to što je vaterpolo postao u svjetskim dimenzijama manje popularan pretvorili u našu prednost, našu specifičnost? Pa nije neki problem uz ograđeno kupalište postaviti plutače u obliku pravokutnika 33x25 metara i dva gola s malo mreže - pa neka se ljudi igraju! Ako omogućite ljudima da se za odmora igraju, isprobaju, vide što to znači boriti se u vodi s loptom i koliko znanja i energije i volje treba za pravo natjecanje - početi će pratiti i natjecanja. Što bi rekli u Splitu, mi imamo svoj „đir“, gurajmo vaterpolo i dalje, a što će svijet - njihov problem! 

...i tvoj se radio želi odmoriti. Kao i naši olimpijci. www.laganini.fm

Međunarodni olimpijski pokret

ran u ki je ik oli i e A A

Prema članku 23. Olimpijske povelje, francuski i engleski jezik službeni su jezici MOO-a, ali u slučaju nejasnoća ili neslaganja u prijevodu, francuski jezik je onaj koji je mjerodavan i prema kojem će se tumačiti tekst

oš uvijek pod dojmom sjajnih uspjeha hrvatskih športaša na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru te lijepog svečanog otvaranja i zatvaranja koji redovno nude bogat i zanimljiv program s ciljem upoznavanja kulture zemlje domaćina održavanja Igara, zanimljivo se osvrnuti i na broj jezika koji se pojavljuju u ovim prigodama. Jezik kao komunikacijski sustav, sastavljen od niza pravila, predstavlja sredstvo sporazumijevanja među govornicima i nacijama, ali i više od toga – jezik vrlo često prenosi i kulturu te uspostavlja određenu vrstu dominacije jednog govornog područja nad drugim. Samim time nije ni čudno da sve svjetske velesile vrlo pomno njeguju i šire vlastiti jezik na svjetskoj sceni, a posebice u trenutcima sveprisutne globalizacije i činjenice da se diljem svijeta govori oko 7000 različitih jezika. Uz sveprisutan engleski jezik koji je na svjetskoj sceni preuzeo primat, francuski jezik – „jezik diplomacije“, predstavlja jezik koji govori 274 milijuna ljudi diljem svijeta, predstavljajući uz engleski jedini jezik koji se govori na svim kontinentima, ali također i službeni i prvi jezik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), te samim time i olimpijskog pokreta. Prema članku 23. Olimpijske povelje, francuski i engleski jezik službeni su jezici MOO-a, ali u slučaju nejasnoća ili neslaganja u prijevodu, francuski jezik je onaj koji je mjerodavan i prema kojem će se tumačiti tekst. Iz tog razloga na prijenosima svečanih otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara te ceremoniji podjele medalja, prvo će se čuti francuski, pa tek onda engleski, što je zasigurno predstavljalo nemalo iznenađenje za neke stanovnike Londona 2012. godine. Korijeni ovog pravila zasigurno se mogu prepoznati u davanju poštova-

Olimp 50

nja osnivaču modernog olimpijskog pokreta, barunu Pierreu de Coubertinu, koji je bio Francuz, te je samim time razumljivo da je MOO od početka bio pod utjecajem francuskog jezika. Poslije smrti Coubertina, francuski ostaje službeni jezik MOO-a, a nakon Drugog svjetskog rata, J. Sigfrid Edström, tadašnji predsjednik i veliki pobornik Coubertinove filozofije, ne pokazuje tendenciju mijenjanja dominacije francuskog u olimpijskom pokretu. U skladu s tom politikom, MOO koji je bio snažno prožet frankofonom tradicijom, dugi je niz godina njegovao francuski kao prvi službeni i povijesni jezik MOO-a, te je samim time francuski uživao i prvenstvo u olimpizmu. Međutim, tijekom predsjedništva petog predsjednika MOO-a Averya Brundagea, MOO pridaje sve veću važnost engleskom, da bi se 1954. godine donijela odluka kako „u budućnosti novoizabrani članovi MOOa moraju imati dovoljno znanje francuskog ili engleskog, ili oba jezika“.

(Veliki svjedok frankofonije), a neki od dosadašnjih „velikih svjedoka“ bili su: Helene Carriere d'Encausse (2014.), tajnica Francuske akademije; Michaëlle Jean (2012.), bivša kanadska guvernerka i sadašnja glavna tajnica Frankofonije; Jean-Pierre Raffarin (2008.), bivši francuski premijer; Lise Bissonnette (2006.), kanadska novinarka i spisateljica. U skladu s današnjom praksom može se reći da je položaj francuskog jezika na Olimpijskim igrama ugrožen, a određeni krugovi za takvo stanje drže odgovornim MOO, ističući kako MOO ne inzistira dovoljno, posebice kod zemalja domaćina Igara, na ravnopravnom korištenju francuskog jezika. Što se tiče jezičnih usluga, očekivanja MOO-a bit će veća na Ljetnim igrama nego na Zimskim, jer je broj franko-

fonskih delegacija u potonjem slučaju manji. Ipak, i na Ljetnim i Zimskim olimpijskim igrama, sve usmene i pisane obavijesti službenih i protokolarnih svečanosti obvezno su formulirane na francuskom jeziku, dok su drugi aspekti prepušteni izboru organizacijskog odbora Olimpijskih igara. Nadalje, spontani komentari najavljivača tijekom natjecanja i obavijesti na elektroničnim panoima na mjestima natjecanja, ne objavljuju se sustavno na francuskom jeziku, kao što ni određene stručne publikacije namijenjene partnerima olimpijskog pokreta nisu nužno prevedene na francuski jezik, što može biti i slučaj s manje važnom signalizacijom. S druge strane, na Paraolimpijskim igrama ne koriste se ista načela, a od samog početka engleski je bio i ostao

Nasljednik Brundagea, također anglofon, Lord Killanin, nastavio je navedenu politiku i 1972. godine engleski se pridružuje francuskom kao službeni jezik MOO-a, te je samim time određeno da na svim zasjedanjima MOO-a mora biti osiguran simultani prijevod na francuski i engleski, ali također i na njemački, španjolski, ruski i arapski jezik. Na temelju navedene odluke francuski jezik od 1991. gubi ekskluzivitet, što je posebno vidljivo već pet godina kasnije – 1996. godine, kada od ukupno 112 međunarodnih športskih organizacija, njih 49 za službeni jezik koristi engleski, dok 53 koristi engleski i francuski, a samo 10 ih koristi francuski jezik. Danas francuski ostaje prvi jezik MOO-a koji se koristi tijekom zasjedanja i prisutan je u službenoj komunikaciji, posebice na internetu i publikacijama, međutim, u svakodnevnoj praksi unutar MOO-a, iz praktičnih razloga koristi se engleski jezik. Zbog sve većeg utjecaja engleskog, od 1996. godine glavni tajnik Međunarodne organizacije frankofonije određuje jednu istaknutu osobu sa zadatkom praćenja korištenja francuskog jezika kao olimpijskog jezika na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama. Takve osobe dobivaju naziv „Grand témoin de la francophonie“ 51 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret

Francuski jezik još uvijek predstavlja simbol olimpijskog pokreta, koji se tijekom 130 godina mijenjao, baš kao i svijet koji gotovo ni po čemu ne nalikuje na onaj iz doba prvih modernih Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine

ierre de ouber in

službeni jezik do današnjeg dana. Međutim, natjecanja se organiziraju sve više na francuskom i drugim jezicima kako bi se odgovorilo na potrebe športaša, a povrh toga Olimpijske i Paraolimpijske igre danas organizira isti organizacijski odbor Olimpijskih igara koji može koristiti velik broj jezične podrške s jednog natjecanja na drugom. U Međunarodnoj organizaciji frankofonije, Hrvatska, u kojoj je broj govornika francuskog jezika vrlo malen (svega dva posto), ima status promatrača. U našoj krovnoj športskoj organizaciji dugi niz godina, točnije 25, radi gospođa Ljiljana Ujlaki Šubić, voditeljica Odjela međunarodne suradnje Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO). Njeno promicanje francuskog jezika započelo je još 1991., kad je na Europskom natječaju francuskog jezika kojeg je organizirala Francuska alijansa u Zagrebu, osvojila nagradu – 10-dnevni boravak u Parizu. Upravo zahvaljujući znanju francuskog jezika zapošljava se u HOO-u i sudjeluje u nizu projekata kojima povezuje hrvatski olimpizam s frankofonskim zemljama (2016. članica je Međunarodnog Olimp 52

odbora Mediteranskih igara (MOMI) za koordinaciju Mediteranskih igara Oran 2021.; u suradnji s Komisijom HOO-a za ravnopravnost spolova u sportu i MOMI-jem organizira Seminar o ravnopravnosti spolova u sportu (2015.); na poziv MOMI-ja sudjeluje u svojstvu predavačice na I. seminaru športaša MOMI-ja u sjedištu Međunarodne olimpijske akademije u Olimpiji (2013.); u suradnji s Nacionalnim institutom športa, ekspertize i izvedbe (INSEP), objavljuje Engleski, francuski i hrvatski rječnik olimpijskih i paraolimpijskih sportova (2010.); od 2009. članica je Međunarodnog odbora Mediteranskih igara za suradnju i razvoj, a od 2006. voditeljica je projekta Igre otoka, na kojima nastupaju mlade športašice i športaši s otoka Korčule. U vrijeme brzih globalnih promjena u svijetu, francuski jezik gubeći svoju povijesno dominantnu ulogu (posebice za vrijeme osnivanja MOO-a i u prvim desetljećima njegovog djelovanja), ipak i dalje ima svoje mjesto na lingvističkoj karti svijeta. Katkada se čini da se francuski jezik na „umjetan način“ održava na životu, ali i to je puno u vrijeme kada svijet postaje globalno selo i kad je engleski jezik, iz puno razloga, ipak odnio prevlast. Zagovornici francuskog, koji je dugo slovio kao „diplomatski jezik“, sa sjetom se vraćaju u prošlost, kad je francuski imao status engleskog danas, pa i više od toga. Međutim, usprkos dinamičnim promjenama, francuski jezik još uvijek predstavlja simbol olimpijskog pokreta, koji se tijekom 130 godina mijenjao, kao i svijet koji gotovo ni po čemu ne nalikuje na onaj iz doba prvih modernih Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine. Zadržavajući bilingvalnost, MOO je odao počast osnivaču modernog olimpijskog pokreta, ali i zadržao poštovanje prema načelu jezične raznolikosti naglašavajući vrijednosti koje su nedjeljivi dio olimpijskog pokreta, poput humanizma, poštivanja različitosti i uzajamnog obogaćivanja putem interkulturalnosti, dajući jeziku mjesto odlučujućeg elementa u izgradnji čvršćih veza među narodima.  LITERATURA: www.olympic.org www.franceolympique.com www.francophonie.org www.francophonie.org/rapport-d-Helene-Carrere d.html

French - language of Olympism French - “language of diplomacy” represents the language spoken by 274 million people around the world, representing - in addition to English - the only language spoken on all the continents. In addition, French is the official and the first language of the International Olympic Committee and thus of the Olympic Movement. According to Article 23 of the Olympic Charter, French and English are the official languages of the International Olympic Committee, but in case of ambiguities or discrepancies in the translation, the relevant one is French and the text construed in French shall be governing. Today, French is the first language of the International Olympic Committee, being used during the IOC’s session and it is present in official communication, especially on the Internet and in official publications. However, English is the language used in everyday practice within the IOC for practical reasons. Due to the increasing influence of English, since 1996, Secretary General of the International Organization of La Francophonie (IOF) appoints a notable person with the task of monitoring the use of French as an Olympic language at the Olympic and Paralympic Games. Such notables are awarded the title of “Grand Témoin de La Francophonie” - the Great Witness of La Francophonie. Despite the dynamic changes, French language is still a symbol of the Olympic Movement that changed over the past 130 years, as well as the world itself, and the world we live in today resembles in no way the world from the times of the first modern Olympics in Athens in 1896. By retaining the bilingualism, the International Olympic Committee has paid tribute to the founder of the modern Olympic Movement Pierre de Coubertin, but it has also kept the respect for the principle of linguistic diversity by emphasizing the values that are an inseparable part of the Olympic Movement, such as humanism, respect for diversities and mutual enrichment through interculturality, giving a language the role of a decisive element in building closer connections among the nations. (Saša Ceraj)

Žene i šport

e lo ično i rodne ideolo ije se određenim pozitivističkim metodama kako bi se za natjecatelje osigurale jednake polazne šanse. Ti pokazatelji, dakle verifikacija spola, uvedeni su razmjerno davno - spomenimo da je na Olimpijskim igrama kromosomski test spola uveden 1968. u Meksiku - a uvedeni su iz vrlo jednostavnog razloga: da bi se spriječilo švercanje muškaraca u ženske discipline i probitak koji iz takve prijevare izvlače sami športaši, a još više sustavi koje oni na natjecanjima reprezentiraju.

Fallen Fox

hvaćanje povijesti kao “sporog puta prema savršenstvu”, kako je to ironično nazvao nobelovac Saul Bellow, često puta dovodi do toga da progresivne snage - one, dakle, koje predvode taj put - sa svojim zastavama zalutaju u tjesnac u kojem zdrav razum ostane bez kisika. Uzmimo za primjer rodnu ideologiju, koja zastupa tezu da spol nije biološka datost, nego društveni konstrukt, te da je svako biće pozvano da svoj rodni identitet nađe vlastitim izborom. A s druge strane uzmimo svijet športa koji postavlja tradicionalno oštru granicu između spolova, te svakako nije “rodno neutralan”, štoviše kod svojih razgraničenja rukovodi Olimp 54

i e RA

Međunarodni olimpijski odbor prošle je godine usvojio nove kriterije verificiranja spola, koji se temelji na razini testosterona, te je u sklopu toga paketa zabranio nastup sportašicama koje su do novog identiteta došle kirurškim anatomskim zahvatima

Mogu ti sustavi biti države, politički sustavi, ideologije, ali to mogu biti i sponzori. Uzimajući u obzir da se prosječna fizička prednost muškarca pred ženom procjenjuje na oko 30%, može se reći da iznimno snažne, brze, izdržljive športašice jedva dosižu fizičke kvalitete svojih prosječnih muških kolega. Stoga je jasno da interesa za transfer u suprotnom smjeru nema niti se takav pojavljuje kao problem: poteškoće transgendera doista su problem ženskih disciplina i ženskoga športa. Stoga nije iznenađenje da se upravo uoči Igara u Riju ponovo aktualiziralo pitanje “drvenog željeza”. Naime, „Daily Mail“ je najavio da će u britanskom timu nastupiti dvije transrodne sportašice, koje nisu imenovane, ali čiji je identitet poznat međunarodnim federacijama njihova športa, te već imaju uspješne nastupe na velikim natjecanjima. I one same navode veliko psihološko opterećenje koje doživljavaju u susretu s konkurenticama. Ovo nije prvi puta da pitanje kulminira baš pred Igre, a Međunarodni olimpijski odbor, koji mora igrati tako da i vuk i ovce ostanu zadovoljni, prošle je godine usvojio nove kriterije verificiranja spola, koji se temelji na razini testosterona, te je u sklopu toga

paketa zabranio nastup športašicama koje su do novog identiteta došle kirurškim anatomskim zahvatima. To je odmah izazvalo primjedbu da je besmisleno sada mjeriti razinu nekome tko je na muškom testosteronu već izgradio svoje tijelo - npr. koštani sustav - i tako sasvim sigurno stekao “unfair advantage” pred onim natjecateljicama koje su odrastale kao žene. Kao primjer uzima se Fallon Fox, bivši muškarac, čak i otac djeteta, a sada uspješna natjecateljica u MMA disciplinama (pučki izraz “makljanje” dobro bi opisao ne samo narav toga sporta, nego i ono što gđa Fox u ringu radi svojim suparnicama) čija je dominacija nesumnjiva posljedica upravo takvoga inženjeringa.

Gender ideology in sports Gender ideology with the thesis that gender identity is a matter of choice and sports competitions as events split in terms of gender, often come into conflict that affects the rina a ara re women's sports the most. Namely, when changing gender, former men maintain their significant physical advantage, and therefore the issue of human rights on one hand and the need for equality in sports on the other hand come into conflict that cannot be solved by using the ideological exclusivity. (Ratko Cvetnić)

Fotografija / Photo by: Josip Škof

Ali, iz perspektive progresivnih snaga, argumentacija bi trebala ići sasvim drugim smjerom. Naime, ako smo svi produkti vlastitog izbora, postavlja se pitanje kako se izbor može provjeravati kromosomskim ili testosteronskim testovima? To bi bilo jednako nehumano (a osim svega i besmisleno) kao “prebrojavati krvna zrnca” nekom tko se smatra Hrvatom, ili Kinezom ili Perzijancem ili ima bilo koji drugi nacionalni, vjerski, rasni... identitet. Naime, što ako kromosomatski i testosteronski nesumnjiv muškarac jednostavno proglasi ženski identitet na način kao što primjerice rukometaši s raznih strana svijeta najednom uzmu katarsko državljanstvo? Dobro, može se odgovoriti da bi takvom trebalo zabraniti nastup. Je li samo nastup? Što s odlaskom u ženski WC, primjerice? Što s korištenjem ženskih svlačionica u športu i izvan njega? Kako ga tretirati u sklopu ženskih kvota, primjerice na izbornim listama? Američki maloprodajni lanac Target najprije je izazvao buru, kad je proglasio rodno neutralne toalete i kabine za presvlačenje (jer su se ti prostori začas napunili voajerima svih vrsta), a potom ostvario odgovarajući poslovni fijasko. Naime, povlačenje pred nelogičnostima rodne ideologije moglo bi zaprijetiti ženskom športu na sličan način kao što mu je prijetilo svojedobno nepostojanje provjere spola, što su sportski sustavi SSSR-a i Istočnoga bloka (još jedan blok progresivnih snaga iz naše povijesti) koristili za švercanje rodno sumnjivih snaga, u prvom redu u atletici. Stariji kibici još se sjećaju sestara Irine i Tamare Press, sovjetskih sportskih legendi, i viceva koji su pratili njihovu iznimnu karijeru, koja je okončana tek kad su šezdesetih godina na velikim natjecanjima uvedeni kromosomski testovi. Zaključak? Kad je crta bila jasno povučena i vicevi su utihnuli.  Stvaranjem novih radnih mjesta na području cijele Hrvatske doprinosimo razvoju hrvatskog gospodarstva. Povećanjem prometne povezanosti i sinergijom poslovnih interesa, stvaramo novu viziju ponosne Hrvatske. Osiguravamo trajno naslije e za buduće generacije. Helping Croatian economy grow stronger, by creating new jobs and apprenticeships across the country. Making our country stand tall, continuously improving connectivity and synergies, with better transport connections. Securing a lasting legacy for future generations.

Šport na internetu: hhs.hr

e i e

vijek

AR A A

o e vi e

Hrvatskom hrvačkom savezu internet je vrlo koristan alat i služe se njime koliko im treba i koliko mogu. Redizajn mrežnih stranica odgođen je za iduću godinu jer se gotovo sav novac usmjerava u pripreme i natjecanja

lavnog tajnika Hrvatskoga hrvačkog saveza Davora Jakubeka kontaktirali smo pri kraju hrvačkih natjecanja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Pa iako je tema ove „Olimpove“ rubrike šport na internetu, Jakubek je prvo morao reći nešto – drugo. - Sigurni smo da će odličan rezultat Bože Starčevića, peto mjesto na Igrama, dodatno potaknuti mlade da se počnu baviti ovim športom. Savez će intenzivno raditi na tome. Uz dodatak da svi možemo samo žaliti zbog sudačke pogreške u polufinalu do 75 kilograma grčko-rimskim načinom Starčević – Vlasov (aktualni olimpijski i svjetski prvak), kada na kraju prve runde našem hrvaču nije priznat tuš. Da jest, ušao bi u finale… Kad već spominjemo Olimpijske igre, grčko-rimski bio je prvi stil hrvanja na modernim Olimpijskim igrama održanim u Ateni 1896. godine. Taj je stil postao nezaobilazan oblik amaterskog športa u 20. stoljeću te je od tada do danas na svim Olimpijskim igrama. Hrvanje slobodnim načinom prvi je put predstavljeno na Igrama u američkom St. Louisu 1904. godine. Kao što su hodanje i trčanje osnovni oblici kretanja, tako su hrvanje i boks osnovni oblici borbi. Hrvački šport ima višetisućljetnu povijest, no nema „izumitelja“, kao brojni drugi moderni športovi, pa se može reći da je staro gotovo koliko i samo čovječanstvo. Riječ je o jednom od Olimp 56

a lovni a in erne ke hrvačko ave a

najstarijih športova, poznatom u starim civilizacijama Kine, Asirije, Egipta, Grčke i Rima. Ovim se športom, kaže nam Jakubek, mogu baviti baš svi: od djece do umirovljenika, iako za ozbiljniji i usmjereni rad s hrvanjem treba početi već u školskoj dobi. Zanimanje djece za hrvanje, ovisno o hrvatskim regijama, a posebice u gradu Zagrebu i okolici, postoji, a u Savezu vjeruju da će se sad i povećati. Riječ je o športu posebno pogodnom za djecu „jer je to borilački šport s najmanje ozljeda“, tumači Jakubek. - Zabranjeni su udarci, poluge na zglobove i gušenja. Također, zbog svoje višestrane usmjerenosti, hrvanje je izvrstan temelj za ostale športove, što su prepoznali športski djelatnici, treneri i učitelji. Hrvatski je hrvački savez osnovan

rani e rva ko

18. ožujka 1949. godine u Zagrebu. Raspadom Jugoslavije, Savez postaje punopravni član Međunarodne hrvačke federacije FILA (Fédération Internationale des Luttes Associéess) na kongresu u Barceloni, 2. kolovoza 1992. godine. Federacija FILA kasnije je preimenovana u United World Wrestling (UWW). Savez se bavi olimpijskim stilovima hrvanja – slobodnim i grčkorimskim – i razvija ih, a naglasak je na grčko-rimskom načinu hrvanja, u kojem ostvarujemo najbolje rezultate. „Osnovna je razlika između tih dvaju stilova“, objašnjava glavni tajnik HHSa, „u tome što su u grčko-rimskom načinu zahvati, hvatovi i akcije dopušteni isključivo iznad pojasa, dok u slobodnom načinu nema granica. Zahvati i akcije u slobodnom načinu

ve o e eljeli na i o ovije i hrvanja u vije u ili o ovije i hrvanja u na o e e roči a i na in erne ki rani a a

Redesign next year

ro l ave a na Facebooku

n erne ka rani a Bo e arčevića

dopušteni su rukama i nogama na cijelom tijelu protivnika. Pravila hrvanja za žene su gotovo istovjetna pravilima hrvanja za muškarce u slobodnom načinu, uz sitne iznimke.“ Prema službenim podacima, počevši od 1993. godine do danas, HHS ima 7124 registrirana natjecatelja iz 32 hrvačka kluba u svim dobnim skupinama (zajedno, muškarci i žene). Prošle je godine na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu nastupilo oko 650 hrvača i hrvačica. U posljednjih se 10 godina u nas hrvanje sve jače razvija, osvajaju se medalje u kadetskoj, juniorskoj, mlađoj seniorskoj i seniorskoj konkurenciji u grčko-rimskom načinu, s ponosom ističe Jakubek. Internetske stranice HHS-a postoje od 2007. godine, a redizajnirane su 2011. Razmišlja se o novom redizajnu stranica, jer su u Savezu i te kako svjesni kolika je važnost informiranja te privlačenja mlađe populacije putem interneta. No, zbog smanjivanja proračunskih sredstava iz Hrvatskog olimpijskog odbora, redizajn internetskih stranica odgođen je za sljedeću godinu. „Internet nam uvelike olakšava rad jer putem weba i društvenih mreža plasiramo informacije koje su zanimljive i zainteresiranoj i stručnoj javnosti, no“, priznaje Jakubek, „zasigurno ima prostora da se kao Savez još više razvijamo u tome smjeru.“ Kad je riječ o strategiji internetskog i razvoja na društvenim mrežama, HHS će je uklopiti u Strategiju razvoja hrva-

nja do Olimpijskih igara 2020. godine, na kojoj se trenutačno radi. Postojeći profil na Facebooku (HHS) koristi se za širenje informacija, a u tome pomažu i športaši te treneri svojim profilima. „Morate imati na umu“, kaže Jakubek, „da se proračuni velikih hrvačkih nacionalnih saveza kreću u rasponu od pet do 20 milijuna eura godišnje. Proračun HHS-a je oko 15 do 40 puta manji od proračuna najbogatijih svjetskih nacionalnih federacija i kreće se oko dva milijuna kuna na godišnjoj razini. Sva raspoloživa sredstva dobivena od HOO-a i naših sponzora, jer je ova godina bila olimpijska, usmjerili smo u pripreme i natjecanja, posebice seniorske, a i juniorske te kadetske reprezentacije“. Jedino ako se sva raspoloživa sredstva usmjeravaju u hrvački pogon, Hrvatska može biti konkurentna u svijetu kad je riječ o broju dana koje naše reprezentacije provedu na pripremama i u športskim kampovima, te o broju godišnjih natjecanja na kojima naši hrvači nastupaju. Na kraju, o tome ovise i postignuća na svjetskim strunjačama. Kako smo i započeli razgovor, tako ga i završavamo. „Upravo smo zbog spomenutog još ponosniji na rezultat Bože Starčevića na Igrama u Riju. Otvoreno možemo reći da mu je sudačkom nepravdom oduzet finale i u našim je razmišljanjima on nositelj olimpijske medalje“, kaže Jakubek. 

Website of the Croatian Wrestling Federation (hhs. hr) exists since 2007, it was redesigned in 2011, while a new redesign should follow the next year. In terms of strategy on Internet development and development in social networks, HHS will fit the same into the Strategy on development of wrestling, which is currently in process and foreseen to be finished until the Olympic Games in 2020. The existing Facebook profile (HHS) is used for providing information, additionally enriched by the athletes’ and coaches’ personal profiles. The Croatian Wrestling Federation was founded on March 18, 1949 in Zagreb. After the fall of Yugoslavia, the Federation became full member of the International Federation of Associated Wrestling Styles (Federation Internationale des Luttes Associéess - FILA) at the Congress in Barcelona, on August 2, 1992. The Federation FILA was later renamed into the United World Wrestling (UWW). The Federation is engaged in Olympic wrestling styles - Free and Greco-Roman style - and develops them, with an emphasis on Greco-Roman wrestling, in which we achieve the best results. According to official data, starting from 1993 up to date, HHS has 7124 registered participants from 32 wrestling clubs of all age groups (together, men and women). Last year, there were around 650 male and female wrestlers participating at the sports events at home and abroad. In the last 10 years, wrestling is getting more and more developed in Croatia, while the medals are being won in cadet, junior, younger senior and senior competition in GrecoRoman way. (Marijana Mikašinović)

57 Olimp

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA BLATNJAVA PRIČA Autori: Jana Mijailović i Jerko Grgić Ilustracije: Jelena Martinović Godina i mjesto izdavanja: 2015, Zagreb Stranica: 36 Format: 23 x 16 cm Uvez: meki Izdavač: Hrvatski planinarski savez, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Urednik d.o.o. Tisak: Kerschoffset d.o.o., Zagreb Dostupnost: www.hps.hr - web-trgovina Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatski planinarski savez, Kozarčeva 22, Zagreb, tel: +385 (0)1 4823 624, e-mail: hps@hps.hr Cijena: 10,00 kuna

likovnica u izdanju Hrvatskog planinarskog saveza, kroz priču o izletu u špilju i špiljskim patuljcima, na djeci primjeren i zabavan način približava speleologiju i zanimljivosti krškog podzemlja. “Blatnjava priča” djecu upućuje kako u opremu potrebnu za upuštanje u pothvat istraživanja špilja tako i u osnove ponašanja u špiljama, ali i u osnove krškog podzemlja, pa najmlađi čitatelji na zanimljiv i zabavan način saznaju i uče što su stalagmiti, što stalaktiti, a što stalagnati i sige i na što svi oni mogu podsjećati u dječjoj mašti. U trenutku kad su mališani već spremni zaboraviti na sige i njihovu problematiku, naši mali junaci i njihov voditelj Branko susreću se s pričom o patuljcima - stanovnicima špilja. Patuljci žive u svim lijepim špiljama svijeta, a visoki su od veličine palca do dva pedlja, vole tišinu i osjetljivi su pa treba biti pažljiv u ophođenju s njima. Tako da ako ste po njihovom mišljenju neuljudni, ako previše bučite, ne pazite kuda hodate, ostavljate otpatke ili šarate po zidovima, gotovo je sigurno da ćete ih naljutiti, a tada je gotovo izvjesno da će vas plašiti zvukovima, šuškanjem, igrom sjena i uz sve to, dok budete šetali špiljom, ubacit će vam kap vode za vrat. E sad, kad se sve ovo zbroji i oduzme, ispada da je sreća što je špiljske patuljke jako teško vidjeti. Okretni su, brzi, spretni i lukavi pa se učas pretvore u stalaktit ili stalagmit, a kako su veseljaci i vole se šaliti ako se pravite važni ili se ne ponašate pristojno, čarolijom će vam zametnuti stvari, smijati vam se dok ih tražite, pa vam dopustiti da ih pronađete, ali na sasvim drugom mjestu od onoga gdje se ih ostavili. Ludi su za slatkišima, pa se s njima ipak da sprijateljiti pokazavši im da dolazite u dobroj namjeri i želite samo razgledati špilju i diviti se njezinoj ljepoti, a nije naodmet u nekom kutku ostaviti im kockicu čokolade ili nešto slično. Ako se maleni čitatelj odluči posvetiti istraživanju špilja, slikovnica će mu pomoći da se zbliži s patuljcima, a oni će ga darivati pravim špiljskim blagom: mirom, tišinom, ljepotom te mu otkriti još mnogo toga o sebi i špiljama.

Olimp 58

SPORT U VREMENU GLOBALIZACIJE (SPORT I KAPITAL) Autor: dr. sc. Damir Škaro, akademik Vladimir Stipetić Urednik: Goran Trbojević Godina i mjesto izdavanja: 2016., Zagreb Stranica: 228 Format: 17,5 x 25 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Effectus, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Milivoj Milić Tisak: Intergrafika TTŽ, Zagreb Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveučilišne i znanstvene knjižnice u Dubrovniku, Puli, Rijeci, Osijeku, Splitu i Zadru, menager.hr/knjizara Cijena: 315,00 kuna

njiga “Sport u vremenu globalizacije” rezultat je timskog rada Damira Škare ekonomskog praktičara, ujedno i proslavljenog olimpijca i akademika Vladimira Stipetića, ekonomskog teoretičara. Na više od 200 stranica autori se bave fenomenom razvoja športa u kontekstu njegove profesionalizacije, komercijalizacije i globalizacije. Knjiga se sastoji od šest poglavlja i dvadeset šest potpoglavlja te niza grafova, tablica i fusnota koje prikazuju promjene u športu onako kako ih je tretirala ekonomska znanost. U prvom poglavlju (Svijet u kojem sport postaje globalna djelatnost), kroz pet cjelina autori razmatraju osnovne elemente koji uvjetuju djelovanje športa danas. Drugo poglavlje (Širenje sporta u XX. stoljeću dovodi do novih proizvodnih odnosa u XXI. stoljeću), spoznaje institucionalni tretman športa, početke profesionalizacije športa i njegovo etapno preoblikovanje u gospodarsku djelatnost, dok treće poglavlje (Izdizanje profesionalnog sporta u gospodarsku djelatnost) razlaže fenomenologiju športa kao posljedicu profesionalizacije, globalizacije i razlikovnog sustava njegova organiziranja. U četvrtom poglavlju (Organizacija sporta kao privredne djelatnosti - razdvajanje sportske rekreacije od profesionalnog sporta), autori se bave funkcionalnim organiziranjem, sustavima financiranja i športskim građevinama kao poprištima odvijanja natjecateljskih aktivnosti. Rastuće značenje športa kao gospodarske djelatnosti peto je poglavlje koje govori o djelovanju bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) i njegovom značenju za športsku djelatnost i društvo. Završno, šesto poglavlje knjige sumira značaj, potrebu i stanje športa kao društvene djelatnosti ali i njegov reverzibilan odnos s društvenom zajednicom. Ljubiteljima športa autori nude i svojevrsni „bonus“ jer osim što zaokružuje problematiku financiranja športa, kao gospodarske grane koja još uvijek nije zauzela mjesto koje joj pripada kao jednom od važnih čimbenika BDP-a svake zemlje te promotora turizma mnogih zemalja, knjiga pruža i detaljan pregled športova, razrađuje najvažnija športska događanja te ističe najvažnije svjetske i hrvatske športaše.

i e

HRVATSKO PLANINARSTVO U 1000 SLIKA

A A A BRA

Na ovom mjestu predstavljat ćemo časopise i periodične publikacije koje izlaze na području Republike Hrvatske u izdanjima športskih saveza i udruga, a kojima one promoviraju svoj rad i populariziraju šport i športske grane u svojoj nadležnosti.

Autori: Željko Poljak i Alan Čaplar Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 424 Format: 21,5 x 29 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski planinarski savez, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Urednik d.o.o, Zagreb Tisak: Kerschoffset d.o.o., Zagreb Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, sveučilišne i znanstvene knjižnice Dubrovnik, Osijek i Zadar te knjižnice diljem RH; Hrvatski planinarski savez, Kozarčeva 22, Zagreb, tel: +385 (0)1 4823 624, e-mail: hps@hps.hr, www.hps.hr, web-trgovina Cijena: 200,00 kuna (za organiziranu kupovinu putem planinarskih udruga 150 kuna)

Glavni urednik: Vesna Barišić Godina i mjesto izdavanja: 2008. - 2016., Zagreb Stranica: 16 Format: 23 x 27,5 cm Uvez: meki Izdavač: Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping Oblikovanje i priprema za tisak: Duško Bekar/Dizaj.net d.o.o Tisak: Denona d.o.o Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, sveučilišne i znanstvene knjižnice Rijeka, Split i Zadar; Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping, Znanstveno - učilišni kampus Borongaj, Borongajska 83 g, 10000 www.antidopinghzta.hr, tel: +385(0)1 4627 933; fax: +385 (0)1 2370 992 Cijena: besplatni primjerak

esen je razdoblje intenzivnog planinarenja i posjeta planinama, a monografija “Hrvatsko planinarstvo u 1000 slika”, objavljena povodom 140. obljetnice hrvatskog planinarstva više nego slikovito prikazuje razvoj hrvatskog planinarstva te dosege Hrvatskog planinarskog saveza i članica udruženih u Savez. Za razliku od dosadašnjih knjiga koje svjedoče o povijesti Hrvatskog planinarskog saveza, ova monografija - potaknuta mišlju kako jedna slika vrijedi tisuću riječi - u potpunosti je tiskana u boji, a slikom i tekstom je, koliko je to dostupna dokumentacija dozvoljavala, nastojala obuhvatiti sve planinarske djelatnosti i dotaknuti sve veće hrvatske gradove, regije i planine u kojima je planinarstvo razvijeno. Monografija “Hrvatsko planinarstvo u 1000 slika” pokazuje koliko je dubok trag planinarstvo ostavilo u kulturi hrvatskog naroda te podsjeća da su se hrvatski alpinisti uspeli na najviše svjetske vrhove i „ispenjali“ najviše stijene svijeta, a hrvatski speleolozi istraživanjem dubokih jama stekli svjetski ugled. Knjiga se sastoji od 23 cjeline, priloga te kazala imena i pojmova, a slikom i riječju čitatelja najprije uvodi u preteče planinarstva i početke organiziranog planinarstva, a potom mu podastire hrvatsku planinarsku povijest između dva svjetska rata i nakon drugog svjetskog rata; predstavlja saveze, društva i klubove koji djeluju u sklopu Hrvatskog planinarskog saveza te velike planinarske manifestacije; upoznaje ga s hrvatskim alpinizmom i ekspedicijama, športskim penjanjem, gorskom službom spašavanja, speleologijom, planinarskim skijanjem i orijentacijom, vodičkom djelatnosti i školovanjem te zaštitom prirode, planinarskim obilaznicama, putovima i markacijama, objektima, publicistikom, promidžbom, priznanjima… Donosi i Veliku planinarsku kroniku koja se proteže kroz 44 stranice monografije, obuhvaća razdoblje od 26. travnja 1336. do proslave 140. obljetnice Hrvatskog planinarskog saveza i predstavlja dosad najsustavniji kronološki pregled razvoja planinarstva, s više od 1400 događaja iz hrvatske planinarske prošlosti.

NE!DOPINGU

raj 2015. godine obilježila je velika doping afera, točnije razotkrivanje velikog broja svjetskih športaša koji su koristili doping, a taj val borbe protiv dopinga u športu odrazio se i na nastupe nekih športaša na nedavno završenim Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, pa je ovaj trenutak možda i najpogodniji za predstavljanje službenog glasila Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping - magazina Ne!dopingu. U siječnju 2008. godine izašao je prvi broj AD Magazina i pod tim je imenom glasilo izlazio do druge polovice 2011. kada se s novim vizualnim identitetom i redizajnom - kojim je uredništvo osim vizualnog obilježio i sadržajno poboljšanje te krilaticom: „HRVATSKONE!DOPINGU“, željelo naglasiti opredjeljenje i spremnost za borbu protiv dopinga u hrvatskom športu - transformirao u magazin Ne!dopingu. Magazin izlazi u dvomjesečnom ritmu te je nakon 22 broja AD Magazina, do ljeta 2016. izašlo 28 brojeva magazina Ne!dopingu, odnosno ovogodišnji ljetni dvomjesečnik je jubilarni 50. broj službenog glasila Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping. Sukladno „zbivanjima na terenu“ i posljednji brojevi magazina prate svjetske aktualnosti u svijetu športa vezane za doping i kredibilitet športa, a jubilarni 50. broj magazina donio je sljedeće teme: “A sada servira Nadal” - članak koji govori o insinuacijama bivše francuske ministrice Roselyne Bachelot da je Rafael Nadal pao na dopinškom testiranju te njegov odgovor; iNADO poziva na nastavak djelovanja za zaštitu čistog sporta - izjava Instituta nacionalnih antidopinških organizacija (Inado); Play true day i Preplay ambasadori u akciji - pregled aktivnosti koje je Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping u travnju proveo s mladim hrvatskim antidopinškim ambasadorima u sklopu europskog projekta prePLAY te “Razotkrivanje Sočija” - članak koji govori o tzv. popisu iz Sočija na kojemu se nalaze najmanje četvorica ruskih športaša koji su osvojili zlatna odličja na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju, a bili su dopingirani te o proširenju istrage vezane uz upotrebu dopinga u Rusiji.

59 Olimp

Feravino_Frankovka_205x145+3.indd 1

9/18/14 9:01 AM

599 00 KN

ŽELJE SE OSTVARUJU.

decathlon.hr

B’TWIN DJEČJI BICIKL

139 GEOLOGIC PIKADO

00 KN

Prevencija je pola zdravlja

NEMETOVA 2

VaĹĄa zdrava odluka Zagreb I tel. 01/46 93 111 I info@poliklinika-aviva.hr I www.poliklinika-aviva.hr

OD OLIMPA DO OLIMPA

Ba h

e i a

rva koj

rva ki oli ij ki dan dvade e i e velikih odina

obi ni i na rada ra en e rović u dru vu iho ira re kovića An una Vrdoljaka la ka a e e i ho a a Ba ha

a rada

N i

ara i i a elena ehar rijela uka rbena

Ruko e na re re en a ija do 18 godina

van orić i

a eo ačinović

vje ka junior ka rvakinja u judu Bri i a a ić

Olimp 62

nazočnosti vrhunskih hrvatskih športaša, vodstva hrvatskog i međunarodnog olimpijskog pokreta, predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i predsjednika MOO-a Thomasa Bacha kao posebnog gosta, te drugih visokih uzvanika iz javnog i športskog života, prigodnom svečanošću u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu, 10. rujna 2016. HOO je obilježio 25. godišnjicu osnutka i uspjeha hrvatskih športaša. Na taj dan prije 25 godina u zagrebačkom hotelu Esplanade, pod predsjedavanjem danas počasnog predsjednika HOO-a i člana MOO-a Antuna Vrdoljaka, održana je osnivačka sjednica Hrvatskog olimpijskog odbora čije su odluke bile presudne za povijest hrvatskog športa. Bio je to temelj priznavanja vrhovnog športskog tijela u Hrvatskoj, a kojeg

ra en e rović 2016.

a proslavi u Muzeju suvremene umjetnosti kojoj su nazočili osvajači odličja iz Rija poput zlatnog dvojca na pariće, Valenta i Martina Sinkovića, srebrnih vaterpolista Josipa Pavića, Anđela Šetke i Luke Bukića, uz nositelje odličja sa ranijih Igara kao što su srebrni olimpijac u konju s hvataljkama iz Pekinga Filip Ude, brončana u taekwondou iz Londona Lucija Zaninović i njezina sestra Ana Zaninović (svjetska prvakinja 2011. i višestruka europska prvakinja također u taekwondou), te drugi bivši i sadašnji vrhunski hrvatski športaši, HOO je uručio najveću nagradu namijenjenu mladim i nadarenim športašima i ekipama ustanovljenu prije deset godina Nagradu “Dražen Petrović”. Nagrađeni su svjetska juniorska prvakinja u judu Brigita Matić, svjetski juniorski slalomski prvak skijaš Istok Rodeš, najuspješnija ženska ekipa je hrvatska kadetska judo reprezentacija, a kod muških rukometna reprezentacija do 18 godina. U konkurenciji parova,

štafeta ili posada nagrađeni su boćari Ivan Čorić i Mateo Načinović. Najvećim nadama hrvatskog športa proglašeni su karatistica Jelena Pehar i strijelac Luka Štrbenac kojima je priznanje uručio predsjednik MOO-a Thomas Bach. Bri i a a ić ro . 1 6. Judo SPjun - 1. mjesto/kat. 78kg (Abu Dhabi/UAE/23.27.10.2015.) EPjun - 2. mjesto/ kat. - 78kg (Oberwart/ Austrija/18.-20.9.2015.) ok Rode ro . 1 6. Al ko kijanje SPjun - 1. mjesto/slalom (Soči/RUS/5.3.2016.) SPjun - 3. mjesto/alpska kombinacija (Soči/RUS/1.3.2016.) rva ka kade ka judo re re en a ija Matea Brletić, Lara Cvjetko, Iva Oberan, Lara Kliba, Lucija Babić, Anđela Violić, Helena Vuković, Lorena Štengl i Matea Behin -

EPkad - 3. mjesto (Vantaa/ Finska/3.7.2016.). rva ka ruko e na re re en a ija /1 Ivan Panjan, Mateo Radočaj, Leon Strbad, Tomislav Špruk, Filip Turčić, Dario Raguž, Adrian Miličević, Nikola Grahovac, Halil Jaganjac, Josip Šarac, Daniel Vusić, Tin Lučin, Ivan Koncul, Vito Bahtijarević, Ivan Martinović, Filip Curiš, Ivan Ereš, Anthony Jurman EPkad - 2. mjesto (Koprivnica/ Hrvatska/11.-21.8.2016.). van orić ro .1 . i a eo ačinović ro . 1 Boćanje SPjun - 3. mjesto/štafetno izbijanje (Casablanca/ MAR/31.8.-.6.9.2015.) elena ehar ro . 2000. Karate SPkad - 1. mjesto/-54kg (Jakarta/IND/15.11.2015.) uka rbena ro . 2000. relja vo/ a o rel EPjun - 1. mjesto/-samostrel Field-neolimpijska disciplina (Zürich/SUI/9.-14.7.2016.)

i e RA

Twenty-five great years

je MOO-a priznao već 17. siječnja 1992. godine što je hrvatskim športašima omogućilo sudjelovanje na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu i na Igrama u Barceloni iste godine. Hrvatski športaši - u čiju je čast datum osnivanja HOO-a prozvan Hrvatskim olimpijskim danom - od prvih nastupa pod hrvatskog zastavom do ove obljetničke i olimpijske 2016. godine osvajali su godišnje u prosjeku oko 200 medalja na europskim i svjetskim razinama natjecanjima. Posebnost tih uspjeha su 44 olimpijska odličja od kojih su 33 sa Ljetnih olimpijskih igara (11 zlatnih, 10 srebrnih, 12 brončanih), te 11 sa Zimskih olimpijskih igara (4z, 6s, 1b). Na nedavno završenim Igrama u Rio de Janeiru, hrvatski športaši osvojili su rekordnih deset odličja, od čega čak pet zlata. Inače, najveći broj olimpijskih odličja, njih šest, ima najbolja hrvatska športašica svih vremena Janica Kostelić, danas pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH.

u ro ej

ebo je rani a

zvanicima svečanosti koju je izravno prenosila Sportska televizija (a koja ove godine slavi petu obljetnicu), obratio se čelnik MOO-a Thomas Bach koji je uručujući Trofej predsjednika MOO-a “Nebo je granica” (The Sky is the limit) predsjedniku HOO-a Zlatku Mateši, kazao: “Veliko mi je zadovoljstvo biti ovdje, na posebnoj svečanosti hrvatskog športa. Proslava 25 godina HOO-a je emocio-

At the occasional ceremony held on September 10, 2016 at the Museum of Contemporary Art (MSU) in Zagreb, the Croatian Olympic Committee celebrated 25th anniversary of its establishment and the success of the Croatian athletes. The ceremony was attended by top Croatian athletes, leadership of the Croatian and international Olympic Movement, President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and President of the International Olympic Committee Thomas Bach as a special guest and other dignitaries from the public and sports life attended the ceremony. On that very day, 25 years ago in Zagreb's Hotel Esplanade, under the chairmanship of today’s Honorary President of the Croatian Olympic Committee and IOC member Antun Vrdoljak, the inaugural session of the Croatian Olympic Committee – whose decisions were crucial for the history of Croatian sports - was held. This event represented the foundation of recognition of the supreme sports body in Croatia, which the International Olympic Committee has acknowledged as early as on January 17, 1992, after the Croatian athletes were granted to participate at the Winter Olympics in Albertville and at the Olympics in Barcelona, which were held same year. Croatian athletes, in whose honor the date of establishment of the Croatian Olympic Committee was named the Croatian Olympic day – were winning, since the very first performance under the Croatian flag until today’s Olympic year 2016, around 200 medals per year at the competitions on European and world level. In these successes, especially significant are 44 Olympic medals, 33 of which were won at the Summer Olympics (11 gold, 10 silver, 12 bronze) and 11 at the Winter Olympics (4z, 6s, 1b). At recently finished Olympic Games in Rio de Janeiro, the Croatian athletes have won a record ten medals, five of them gold. Otherwise, the greatest number of Olympic medals, six of them, has been won by the best Croatian athlete of all times, Janica Kostelić, now Deputy Minister of Science, Education and Sports.

Croatian Olympic Committee presented the International Olympic Committee’s Award “Sky is the limit!" At the ceremony, broadcasted live on Sports Television (which celebrates this year its fifth anniversary), presenting the IOC President’s Award “Sky is the limit” to the President of the Croatian Olympic Committee, the Head of the International Olympic Committee Thomas Bach addressed the guests and said: "It is my great pleasure to be here at a special ceremony of Croatian sports and for me personally, as the celebration of 25th anniversary of establishment of the Croatian Olympic Committee is an emotional event for me because I remember my first visit to Croatia in 1992 in a very difficult time for this country. However, even then Croatia was an important member of the International Olympic Committee. Your athletes are an additional, even greater reason for my pleasure; you can be very proud of the results they achieved in Rio de Janeiro. Congratulations to Croatia!", said Bach and continued: "Such successes do not fall from the sky. They require a lot of effort, but also strong and dynamic Olympic Committee under the excellent leadership of my friend Zlatko. Today I have had the opportunity to learn the secret of



63 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA nalan događaj i za mene jer se sjećam svog prvog dolaska u Hrvatsku 1992. godine u vrlo teškim vremena za ovu zemlju. No, već tada je Hrvatska bila važan član MOO-a. Vaši športaši su dodatni, još veći razlog mog zadovoljstva; na njihove rezultate koje su postigli u Rio de Janeiru možete biti jako ponosni. Čestitam Hrvatskoj!”, izjavio je Bach i nastavio: “Takvi uspjesi ne padaju s neba. Za njih je potreban veliki trud, ali i jak i dinamičan olimpijski odbor pod odličnim vodstvom mog prijatelja Zlatka. Danas sam imao priliku upoznati se i s tajnom vašeg uspjeha. Osim športaša i trenera, on leži i u obiteljima, prijateljima, navijačima, a vaša predsjednica mi je jutros rekla kako je Hrvatska možda mala zemlja, ali ima veliko srce i mislim da se i tu krije tajna vašeg uspjeha. Jer, za postati uspješan u športu morate imati veliko srce, strast i ljubav prema svom športu, predanost, upornost, a sve ste to i pokazali u Riju. Možete biti jako ponosni na posljednjih 25 godina, no poznavajući vas i Zlatka, a danas sam upoznao i neke športaše, znam kako ste dobro svjesni da su postignuti uspjesi samo temelj za uspjehe u budućnosti i kako se već pripremate za Tokio 2020. Prije dolaska u Zagreb neko sam vrijeme razmišljao što da poklonim HOO-u kao čestitku i priznanje za dosadašnje uspjehe, ali i za ohrabrenje za buduće uspjehe. I kao rezultat svega toga razmišljanja je Trofej predsjednika MOO-a. Njegovo ime je "Nebo je granica" i zato vam ga dodjeljujem s uvjerenjem kako je doista samo nebo granica za sve hrvatske športaše.” Primajući Trofej MOO-a u ime hrvatske olimpijske obitelji, predsjednik HOO-a Mateša je naglasio kako on pripada svim hrvatskim športašima, bivšim i sadašnjim, ali je i poticaj novim športskim naraštajima.

u re

red jedni o

rabar i arović

ijekom prijepodneva u uredu na Pantovčaku, predsjednika MOO-a Thomasa Bacha i olimpijsko izaslanstvo primila je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. U pratnji predsjednika MOO-a bili su v.d. predsjednika Europskih olimpijskih odbora (EOC) Janez Kocijančič, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, osvajačica zlatne olimpijske medalje u bacanju koplja na Igrama u Riju Sara Kolak, počasni predsjednik HOO-a i član MOO-a Antun Vrdoljak, dopredsjednica HOO-a Morana Paliković Gruden, predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Zoran Primorac, glavni tajnik HOOa Josip Čop, glavni tajnik EOC-a Raffaele Pagnozzi te šef komunikacija ureda predsjednika MOO-a Christian Klaue.

Olimp 64

your success. In addition to the athletes and coaches, it lies in the families, friends and fans and your VicePresident told me this morning said that Croatia might be a small country, but it has a big heart and I think that the secret of your success lies exactly there. Because, to become successful in sports one must have a big heart, passion and love for his sport, dedication, perseverance, and you have shown all of that this in Rio. You can be very proud of the past 25 years. However, knowing you and Zlatko, as well as some athletes I met today, I know that you are well aware that the achieved successes are only the basis for further successes in the future and that you are already preparing for the Tokyo 2020. Before arriving in Zagreb, I spent for some time thinking about what should I give to the Croatian Olympic Committee as both congratulation and recognition for achieved successes and as encouragement for future successes. The result of all this thinking is the Award of the IOC President. Its name is Sky is the limit and therefore I am presenting you the same with belief that for all the Croatian athletes only sky is the limit. " Receiving the IOC Award on behalf of the Croatian Olympic family, the president of the Croatian Olympic Committee Mateša highlighted that the award belongs not only to all the Croatian athletes, past and present, but that it also represents the encouragement for the new generations of Croatian athletes.

Meeting with the President of Republic of Croatia During the morning hours, the President of Republic of Croatia Kolinda Grabar-Kitarović received in her Pantovčak Office the President of the International Olympic Committee Thomas Bach and the Olympic delegation. Acting President of the European Olympic Committees (EOC) Janez Kocijančić, President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša, winner of Olympic gold medal in Javelin Throw at Rio Olympics Sara Kolak, Honorary President of the Croatian Olympic Committee and IOC member Antun Vrdoljak, Vice-President of the Croatian Olympic Committee Morana Paliković Gruden, President of the Croatian Olympians Club (HKO) Zoran Primorac, Secretary General of the Croatian Olympic Committee Josip Čop, Secretary General of the European Olympic Committee Raffaele Pagnozzi and Head of the IOC President's Communication Office Christian Klaue attended the meeting as well.

i e RA

o an ki i ovi o većeni oli

ij i a

Zahvaljujući jednom od agilnijih članova HOO-a iz skupine udruga od posebnog interesa za hrvatski šport, Hrvatskom društvu olimpijske filatelije i memorabilije (HDOFM) pod vodstvom predsjednika Ivana Librića, izrađeni su i promovirani prvi iz serije žigova osvajača olimpijskih odličja na Igrama u Riju. Tako su prigodne poštanske žigove dobili Josip Glasnović, nositelj prvog zlatnog olimpijskog odličja u disciplini trap, zlatni dvojac na pariće Martin i Valent Sinković te srebrni Damir Martin u samcu. Promociji žigova posvećenih uspjehu i slavlju hrvatskih olimpijaca održanoj 8. rujna 2016. u sjedištu poštanog ureda Hrvatske pošte (HP) u zagrebačkoj Dubravi, a 9. rujna u sjedištu HP u Jurišićevoj 13., uz Josipa Glasnovića, Martina i Valenta Sinkovića, nazočili su brojni poklonici filatelističke discipline i članovi DHOFM, predstavnica Hrvatske pošte (HP) Stela Prislan Fujs, ravnatelj Hrvatske olimpijske akademije (HOA) Saša Ceraj i potpredsjedica Hrvatskog kluba olimpijaca (HKO) Danira Bilić. Osvajačima olimpijskih medalja OI Rio 2016. posvećena je i filatelistička izložba u Kulturnom centru Dubrava u Zagrebu.

dr ane

a reb Rijeka 2016.

Pod sloganom “Srce vjeruje, um ostvaruje” u Hrvatskoj su ovoga ljeta, od 12. do 25. srpnja, održane treće Europske sveučilišne igre. Nakon Cordobe 2012. i Rotterdama 2014. ove su Igre ugostili Zagreb i Rijeka. U 14 dana na športskim terenima nastupilo je gotovo šest tisuća studenata organiziranih u 885 ekipa sa 409 sveučilišta iz 41 europske zemlje. Iz Hrvatske su sudjelovali studenti sa 16 sveučilišta - iz Zagreba, Osijeka, Karlovca, Rijeke, Splita, Pule, Vukovara i Dubrovnika. Među njima je bilo i olimpijskih imena poput plivača Sanje Jovanović i Marija Todorovića. Od 544 medalje, hrvatski su studenti osvojili 107, od kojih 68 pripada studentima zagrebačkog (30 zlatnih, 22 srebrnih, 16 brončanih), 21 splitskog (11z, 5s, 5b) a 18 studentima riječkog sveučilišta (5z, 7s, 6b). Europske sveučilišne igre, relativno mladi višesportski događaj, jedan je od najmnogobrojnih. Na programu su bila 23 športa i/ili športske grane: futsal, nogomet, tenis, stolni tenis, odbojka, košarka, badminton, rukomet, odbojka na pijesku, veslanje, ragbi 7, košarka tri na tri, sportsko penjanje, judo, karate, taekwondo te bridž, šah i golf, a u kategoriji pokaznih sportova plivanje i vaterpolo. Ove su Igre ujedno bile i prve sveučilišne igre na kojima su nastupili i studenti s invaliditetom. Nositelj Igara, Europska sveučilišna sportska organizacija (EUSA), organizaciju Igara je povjerila Hrvatskom akademskog sportskom savezu (HASS) pod vodstvom predsjednika Zrinka Čustonje, redovitog profesora na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegova je ocjena da su Igre ispunile višestruku zadaću - od podizanja studentskog standarda obnovom studentskih naselja u Zagrebu i Rijeci, pa do poticaja razvoja sveučilišnog športa u Europi i Hrvatskoj. Po završetku Igara, predsjednik EUSA-e, Adam Roczek izjavio je: “Ove Igre su prekretnica za budućnost. Rijeka, Zagreb i cijela Hrvatska mogu biti ponosni na velik uspjeh ovih Igara. Ujedinili ste tisuće ljudi u ime športa, učinili da se osjećamo kao jedna velika obitelj i organizirali najbolje Europske sveučilišne igre dosad” . Zadovoljna učinjenim je i direktorica športskog programa na Europskim sveuličišnim igrama Danira Bilić, inače dopredsjednica Hrvatskog kluba olimpijaca i nositeljica srebrnog olimpijskog odličja u košarci (Seul 1988.) koja je naglasila važnost međusobnog razumijevanja športskih kultura i prijateljstava. Sljedeće Europske sveučilišne športske igre održat će se 2018. u portugalskoj Coimbri, gradu s jednim od najstarijih sveučilišta na svijetu.