OLIMP 56 - 2015 by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 56 / rujan 2015. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Nikola Obrovac

EYOF 2015: Četiri medalje u Tbilisiju

OLIMPIJSKE LEGENDE: Boško Lozica

DRUŠTVO I ŠPORT: Kockice kao reklama

CMY

Lagano do željenog odredišta!

Croatia Airlines - vaša najbolja veza s odabranim odredištem! - online odabir sjedala i mogućnost web check-ina - prijevoz 1 kom prtljage do 23 kg - program nagrađivanja putnika za kupnju na našoj web stranici - nagradne milje u programu Miles & More - ostale razne dodatne pogodnosti

072 500 505

croatiaairlines.hr

Sadržaj

ntervju Antun Vrdoljak

Olim ijske nade Nikola Obrovac

Nastanak moderno Pikado

Olim ijske le ende Boško Lozica

nanost i ort Politika visokih ciljeva

O Tbilisi 2015. Bloduek pozlatio hrvatsku ekspediciju

ru tvo i ort Kockice - najbolja reklama Hrvatske

a nakladnika Broj 56 / rujan 2015. ISSN 1331-9523

EYOF 2015: Četiri medalje u Tbilisiju

OLIMPIJSKE LEGENDE: Boško Lozica

Antun Vrdoljak Fotografija: Romeo Ibrišević

OLIMPIJSKE NADE: Nikola Obrovac

rilo Povijest hrvatskog športa

DRUŠTVO I ŠPORT: Kockice kao reklama

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar rodukcija

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

lavni urednik

Ante Drpić rednica rilo a ovijest

Olimp 4

ene i ort Športašice kao supermodeli

redni tvo

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Ana Popovčić

orta

rvatsko

orta

Oblikovanje i rijelom

Marin Stojić

Poštovani čitatelju,

terminolo ija 52 Šahortska - igra kraljeva nternet 56 Hrvatski plivački savez

ortska ublicistika “Godine Zmaja – Dražen, nikad ispričana priča”

Olim a do Olim a 60 Od Nagrada Dražen Petrović

šport je preslika života. Donosi nam dane ispunjene vedrinom, suncem, dobrim događanjima. Isto tako i dane sivih, tmurnih boja, kišovite i pune neočekivanih trenutaka. Tako bih ocijenio športska događanja od posljednjeg izlaska ovog časopisa do danas. Športaši iz športova poput atletike, veslanja i streljaštva i te kako su nas razveselili rezultatima, dok su nas, tijekom rujna, nogometaši i košarkaši u velikoj mjeri rastužili i razočarali. No, vrijeme leti, športska se događanja smijenjuju velikom brzinom, takoreći iz dana u dan, pa je sad velik broj naših športaša usredotočen na pokušaje hvatanja normi za odlazak na Olimpijske igre. Redaju se razna kriterijska natjecanja, svi žele na njima dosegnuti rezultate koji jamče put u Rio. Aktivnosti u HOO-u glede realizacije projekta Rio 2016., traju već treću godinu i u ovoj, predolimpijskoj, ulaze u Glavni tajnik Hrvatskog završnu, najintenzivniju fazu. olimpijskog odbora Za realizaciju svakog projekta neophodno je da mu Secretary General of the se omogući planirano financiranje. Naše matično Croatian Olympic Committee Ministarstvo svjesno je važnosti Igara i čini sve kako bi se realizirale sve planirane aktivnosti u 2015. godini. Josip Čop, dipl. oec. U međuvremenu je, 10. rujna, održana svečanost dodjele Nagrade Dražen Petrović najuspješnijim športašima mlađih dobnih kategorija. I zaista možemo biti ispunjeni ponosom kada vidimo tu športsku mladost, tu budućnost hrvatskog športa koja ima preduvjete da nastavi promovirati Republiku Hrvatsku na najbolji mogući način – penjući se na postolja najboljih ili blizu njima, diljem cijelog svijeta. Športski Vas pozdravljam do idućeg broja našeg i vašeg Olimpa.

Dear Reader,

rijevod

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak

Denona d.o.o. Marina Getaldića 1 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

Sport is a copy of life. It brings us days filled with serenity, sun, good events. It also brings us the days of gray, gloomy colors, rainy and full of unexpected moments. This is how I would rate the sports events since the last release of this magazine up to date. The athletes in sports such as athletics, rowing and archery have indeed cheered us with their results while – on the other hand – the September brought a lot of sadness and disappointment because of our football and basketball players. razočarali. However, time flies, sports events change rapidly, so to speak, from day to day, and now many Croatian athletes are trying to meet the standards required for participation at the Olympics. There are various criteria competitions going on, where every participant wishes to reach the results that guarantee a trip to Rio. The Croatian Olympic Committee’s activities related to the project Rio 2016 are going on for the third year in a row, and in this, pre-Olympic year, they are entering the final, most intense phase. For the realization of any project, it is necessary to make possible its planned financing. Our parent Ministry is aware of the importance of the Games and undertakes everything that is necessary for the realization of all the planned activities in this, 2015. Meanwhile, at the occasional ceremony held on September 10, the award Dražen Petrović was presented to most promising athletes of younger age categories. Moreover, we can really be filled with pride when we see this sports youth, the future of Croatian sports that has the prerequisites to continue promoting Croatia in the best possible way – by climbing up to the podium of the best ones or stand close to them, all around the world. With sports regards until the next number of our and your Olimp. Olimp 5

Intervju: Antun Vrdoljak

je anje

na devedesete i e

nimio

O B

Točno prije 20 godina Vrdoljakov je spektakularni iskorak u svijet športa i olimpizma okrunjen kraljevskim statusom: 1995. je u Budimpešti na redovitoj sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora jednoglasno izabran za redovitoga člana vrhovnog svjetskog športskog tijela

a jednog od naših posljednjih razgovara na pitanje bi li što promijenio, dodao ili oduzeo da je bio u prilici režirati svoj život, Antun Vrdoljak je bez razmišljanja odgovorio: „Ne! Baš ništa! Baš je bilo lijepo!“ Posebnu ljepotu i puninu trećoj etapi Vrdoljakova životna puta dali su šport i športaši, kojima se na uštrb svog filmskog stvaralaštva posvetio u danina borbe za hrvatsku neovisnost, a onda ostao s njima idućih 25 godina. U posljednje vrijeme, istina, drži se na distanci, pa će na neka škakljiva aktualna pitanja o stanju i odnosima u hrvatskom športu odgovoriti suzdržano „oprostite, ali nemam pravi uvid.“ Točno prije 20 godina Vrdoljakov je spektakularni iskorak u svijet športa i olimpizma okrunjen kraljevskim statusom: 1995. je u Budimpešti, na redovitoj sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora, jednoglasno izabran za redovitoga člana vrhovnog svjetskog športskog tijela. Svečanu prisegu položio je godinu dana kasnije u olimpijskoj Atlanti. Nakon oca hrvatskoga olimpizma Franje Bučara (od 1920. do 1946.) te inženjera Borisa Bakrača (od 1960. do 1987.), Antun Vrdoljak bio je treći Hrvat izabran na tu ekskluzivnu funkciju, ali kao prvi predstavnik samostalne i suverene Hrvatske. - Vijest me silno obradovala, iako moram priznati da sam je očekivao. Olimp 8

No, svjestan sam da nikada ne bih bio izabran u MOO da nije bilo Hrvatske, da nije bilo uspjeha hrvatskih športaša, da nije bilo Dražena Petrovića i Kreše Ćosića, da nije bilo Franje Bučara - govori Vrdoljak, pa se prisjeća dramatičnih okolnosti u kojima je počeo svoj intenzivni život u športskoj areni. - Hrvatski olimpijski odbor začeo se u mojoj glavi čudnom koincidencijom. Tuđman me ovlastio da sredim stvari u Splitu oko atletskog prvenstva Europe 1990., onda kada je sve već bilo potpuno potonulo, kada smo bili suočeni s pravom sabotažom tadašnje vlasti, kada smo stavljeni pred gotov čin jer su javno obznanili da prvenstva u Splitu jednostavno neće biti. Ondašnja ga je vlast otkazala 82 dana prije početka, nakon pet i pol godina priprema otkazali su ga vrlo ozbiljni ljudi, konkretno tadašnji predsjednik Sabora Anđelko Runjić koji je bio i predsjednik Organizacijskog odbora prvenstva. Samaranchov intimus i veliki športski djelatnik Artur Takač uspaničeno je rekao Tuđmanu i meni: „Znate li vi što se događa?! Ne da nećete dobiti više nikakvu organizaciju bilo čega, nego više nikad nećete biti nigdje pozvani, nećete biti u mogućnosti poslati natjecatelje bilo gdje u svijet!“ Tuđman je najprije pozvao netom izabranog predsjednika hrvatskoga Sabora Žarka Domljana da preuzme

organizaciju prvenstva, ali on je bio protiv. Pita onda Tuđman mene, a ja sam tada bio potpredsjednik države zadužen za društvene djelatnosti: „Tonči, što ćemo?“ Kažem mu da možemo otkazati, ali onda slijede reperkusije ili da možemo preseliti priredbu u Zagreb jer ima svu infrastrukturu od Univerzijade, ali ga pritom upitam: „Hoćeš li ti nakon toga više ikad smjeti ući u Split?“ „ A ima li i treća mogućnost?“, pita me Tuđman. „Da zapnemo i organiziramo prvenstvo.“ „Ajte onda lijepo u Split i riješite to!“ - prisjeća se Vrdoljak svojeg najvećeg životnog izazova, zapravo prave avanture koja mu je, nakon sjajno obavljenog posla i veličanstvenih recenzija, priskrbila prijateljstvo s tadašnjim predsjednikom MOO-a Juanom Antoniom Samaranchom i širom otvorila vrata na mnogim važnim adresama ne samo u svijetu športa. - Tada sam upoznao ljude koje inače ne bih mogao sresti. I tako se u Splitu 1990. začela ideja da Hrvatska krene u borbu za svoje međunarodno športsko priznanje. Znali smo da će probijanje biti teško, ali krenuli smo, prvo s mojim kapricom i protivljenjem da prvenstvo u Splitu otvori tadašnji predsjednik Jugoslavije Jović. Raspravu oko toga sam potpuno unio u javnost, na televiziji sam polemizirao s Jovićem, pa su nam stizali ultimatumi i prijetnje, a najstrašnija je bila Jovićeva prijetnja da će, ako on ne otvori pr-

Na a novinarka omana ibl s Ton ijem rdoljakom

9 Olimp

Intervju: Antun Vrdoljak

„Kad god sam u Lausanni, a često sam ondje, navratim do Dražena. Ima tamo i klupa, sjednem sam u taj mir. I ponosan sam, to je jedini spomenik Multipower HOO oglas dim.205x145mm.ai 1 24.6.2015. 17:59:05 Hrvatu izvan Lijepe Naše“

venstvo, povući iz Splita jugoslavensku reprezentaciju. Imao sam uvjeravanja ljudi iz športskoga svijeta da će, povuče li Jović reprezentaciju iz Splita, iz Beograda biti povučena 23 veleposlanika. Prvenstvo u Splitu otvorio je tako Franjo Tuđman i mi smo dobili prvu bitku za međunarodno priznanje Hrvatske - ponosno se Vrdoljak sjeća možda i najtežih dva i pol mjeseca u svome životu. - Odlazeći iz Splita, Samaranch je zatražio da on i ja sami odemo do njegova aviona koji je bio daleko na pisti. Tada smo prvi puta spomenuli pitanje kad će Hrvatska ući u MOO, shvatio sam da smo u njemu dobili velikoga saveznika i da će nas prigrliti, ali znao sam da ne smijem s time izlaziti u javnost jer bi odmah uslijedila protuakcija iz Beograda – priča Vrdoljak s velikim poštovanjem o istinskom prijatelju i savezniku hrvatskoga športa. Godinu dana kasnije, u utorak 10. rujna 1991. fanfare, hrvatska i olimpijska himna... Hrvatski športaši, športski djelatnici i prijatelji športa izrazili su čvrstu volju da uključe Hrvatsku pod njenim imenom u svjetski šport. Osnovan je Hrvatski olimpijski odbor, a Antun Vrdoljak izabran je za

prvoga predsjednika i na tom će mjestu ostati do listopada 2000. godine. - Za manje od pet mjeseci od osnutka HOO-a, 6. veljače 1992. Hrvatska postaje punopravnom članicom MOOa, a već nekoliko dana kasnije naši su športaši nastupili na ZOI u Albertvilleu. Tamo smo išli s jednim jedinim zadatkom - da ponesemo hrvatsku zastavu i doživimo priznanje svijeta. Nikad neću zaboraviti kad je službeni najavljivač rekao: „Ustanimo i pozdravimo prvi put u povijesti olimpijskih nastupa reprezentaciju Hrvatske.“ Poslije su slijedile Igre za Igrama, Vrdoljak ima bezbroj uspomena i svaku priča slikovito kao da piše scenarij za filmske kadrove, no najčešće će se vratiti na naše prve „prave“ Igre i prve medalje u Barceloni 1992., pa je tako u svojoj monografiji sentimentalno zapisao: „Tata, tebi smijem priznati. Branka (supruga, op. a.) je zaspala, a ja gledam Barcelonu pod prozorom hotela i plačem. Još jedan moj san je ostvaren. Trebao si čuti kako su nam klicali! Kad smo se pojavili na stazi, ustali su i Samaranch i španjolski kralj. Svi, svih sto tisuća na stadionu, pozdravili su frenetično hrvatsku zasta-

vu. Dok smo koračali zaneseni, mislio sam samo na sve hrvatske mučenike od Zrinjskih i Frankopana do barba Petra i Brune Bušića. Na Matoša. Mislio sam na malog Jovića koji je prvi pao na Plitvicama pod zastavom koju mi pratimo uzvišeni do neba...“ - U ono ratno vrijeme naši su športaši bili prvi i jedini i do danas su ostali najbolji ambasadori Hrvatske. Šport smo tada imali kao veliku zavjetnu instituciju pomoći hrvatskoj državi. A danas? Danas nam je šport onakav kakav nam može biti. Nedavno sam ganutljivo slušao izjavu mladog košarkaša Hezonje koja odudara od današnjega razmišljanja. On govori o patriotskom naboju, o izgaranju za sveti reprezentativni dres, pojavio se kao ostatak zvijezde iz nekog drugog vremana. Danas je nezamislivo da netko štrajka glađu za Hrvatsku kao što su pred Ujednjenim nacijama 1991. za Hrvatsku prosvjedovali Dražen Petrović i Stojko Vranković. Danas se s domoljubljem sprda, domoljublje je kod nas prezreno, medijski bubnjari uvjeravaju narod da je biti domoljub glupo i primitivno, novine su pune nekoga internacionalizma, svi smo internacionalisti, a nitko ne zna engleski. Ne priznajem teze da se nacionalni naboj potrošio. Kako se nije potrošio kod Amerikanaca, kod Engleza, Nijemaca, Islanđana - veli Vrdoljak. Kad smo prije pet godina razgovarali, također za Olimp, dotakli smo neke suštinske teme i probleme u hrvatskom športu, na žalost ništa se bitno nije promijenilo na bolje, ni u ekonomskoj izdržljivosti športa, ni u

infrastrukturi ni u športskim centrima moći. Nogomet nam je i dalje talac profitera, glavni grad i dalje nema pristojan stadion, navijači odustaju i od reprezentativnih tribina, sve uspješniji su pojedinci kao izdanci obiteljskog ulaganja, a momčadski športovi kojima smo se ponosili uglavnom su bez trofeja... - Ne znam što bih vam rekao, osim da nisam nezadovoljan, možda zato što nemam uvida. Zapustio sam to malo, ili se barem pravim da nemam uvida. Postoje zakoni vremena i postoje raspoloženja. Ja ne vidim da se nešto tragično događa sa športom osim što nema novaca, a kod nas bi svi htjeli biti profesionalci. Nedostaje nam amaterizma, to je nešto što je prisutno u svim prostorima i svim vremenima; amaterizam ne ovisi o novcu, nego o ljubavi i entuzijazmu. Iz prvog je reda gledao natjecanja na 13 olimpijskih igara, 18 je godina kao član MOO-a s pravom glasa (otprije dvije godine počasni je član MOO-a sa svim prinadležnostima, ali bez prava glasa) sudjelovao u izborima gradova domaćina najvećeg svjetskog festivala športa, upoznao je desetke i desetke državnika, kraljeva, prinčeva, ali posebno pamti dva susreta. - Najbliže sam upoznao Billa Clintona. Samaranch nas je nakon otvorenja Igara u Salt Lake Cityju 2002. predstavljao domaćinima. Predstavivši me, „Vrdoljak, Croatia“, Clinton me pitao što ima novoga kod nas. Rekao sam mu da smo mu zahvalni za dosta toga što je napravio, a on je uzvratio: „Budem li u mogućnosti, napravit ću više.“

Izravno sam razgovarao i s Tonyjem Blairom, tada britanskim premijerom. Naime, London je bio kandidat za Olimpijske igre 2012., a domaćin se birao u Singapuru. Prišao mi je britanski član MOO-a Craig Reedie, inače i moj prijatelj, i kaže mi: „Znam da ćeš ti glasati za Madrid, ali isto tako znam da Madrid neće proći u prvom krugu, a jedan do dva glasa će odlučiti u drugom krugu pobjednika. Možemo li računati na tvoj glas u drugom krugu?“ Rekao sam: „Ne možete.“ „Zašto?“ „Zato što sam bio pozvan u London na neku svečanost hrvatske kulture, pa sam otišao u britansko veleposlanstvo u Zagrebu i tamo sam vidio jednog našeg čovjeka kojega je netko tamo maltretirao, a trebao je pod hitno otići u London po prvu nagradu na svjetskom festivalu animiranoga filma. Na kraju nije otputovao. Potom smo moja supruga i ja došli po vize, i nas su, kao i onog nesretnika, tražili i izvode računa iz banke. Ja se usprotivim i pitam ih zar ne znate da je to privatna stvar i tajna? Službenica mi kaže da je takva procedura, pa sam ja rekao doviđenja. I nisam otišao na taj tjedan hrvatske kulture...“ Vrlo brzo Craig me spojio s Blairom koji mi kaže: „Gospodine Vrdoljak znam što vas muči. Znate, nije Velika Britanija kriva što trebate vizu, kriva je Hrvatska. Vi dajete te putovnice i državljstva šakom i kapom, pa nama dolazi razni svijet s vašim putovnicama, zatraže azil i mi se moramo za njih brinuti. Nama je jako stalo do vašega glasa, evo ruka vi glasajte za London, ja ukidam vize.“ Rekao sam mu: „Gospodine predsjedniče, niti vi meni vjerujete, niti ja vama.“ On me

11 Olimp

Intervju: Antun Vrdoljak

„Svjestan sam da nikada ne bih bio izabran u MOO da nije bilo Hrvatske, da nije bilo uspjeha hrvatskih sportaša, da nije bilo Dražena Petrovića i Kreše Ćosića, da nije bilo Franje Bučara“ pogleda i kaže: „Pa ljudi smo, ja vam dajem svoju riječ. Znam da nećete glasate u prvom krugu, ali u drugom nam trebate kao komad kruha, jer će odlučiti dva, tri glasa. Ja u roku od šest mjeseci ukidam vize.“ Tako je i bilo - za tri glasa je London dobio Igre, a VB nam je ukinula vize za mjesec i pol dana. Može se preko športske platforme u svijetu uistinu napraviti jako mnogo, ako znate razgovarati i ako imate s kime razgovarati - kaže Vrdoljak. Upravo je taj dar da može u svakoj prigodi i sa svakim zapodjenuti razgovor i izboriti se za svoju ideju, Vrdoljak iskoristio za jedne šetnje 1994. Olimpijskim parkom u Lausanni sa Samaranchom. - Gledam antičke skulpture, spomenike olimpijskoj obitelji i kažem Samaranchu da bi im tu dobrodošao spomenik Draženu Petroviću. Otpovrne mi on smijući se: „Da i na muzej napišemo Muzej Hrvatskog olimpijskog odbora, bi li te to zadovoljilo? Pogledaj, ovdje postoje samo dva spomenika - ocu olimpizma Pierru de Coubertinu i zamenitom finskom olimpijcu Paavu Nurmiju, kojem se MOO htio odužiti jer mu je svojedobno zbog švedske intirge oduzeo svih 12 olimpijskih medalja. I, kako sad Dražen Petrović?“ Rekao sam mu da je Dražen primjer modernoga heroja, mlad je poginuo u naponu snage, veliki igrač i trajan uzor. „Nudimo vam spomenik u kamenu, mi smo jedina zemlja u Europi

Olimp 12

koja još ima školu klesanja, vi nemate tu kamena, nemate u parku nastavak na antiku“, govorim, znajući da je Samaranch na to bio dosta osjetljiv, jer znate on je rođen u kući u kojoj na zidu visi pravi Goya. Znao sam da se koleba čim me pozvao na ručak u svoj kabinet, a onda kad je rekao „danas ćemo piti crno vino iz mog podruma iz Katalonije“, shvatio sam da je slab na moju ideju. „A to će biti međunarodni natječaj za spomenik?“, pita me. „Ne“, rekao sam. „Aha, vi imate i najbolje kipare na svijetu?“ „Ne, ali ću vam reći nešto - sigurno postoji tisuće i tisuće ljudi koji bi bili bolji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora od mene, ali nisu Hrvati. Kako da dovedemo kipara sa strane koji nema taj doživljaj Dražena, taj senzibilitet i odnos spram njega.“ „A žiri će biti međunarodni?“, pita Samaranch. „Da, bit će, a vi ćete biti predsjednik.“ „ Dobro, dobro, bit ću predsjednik, ali će me zamjenjivati Ivan Lacković Croata.“ I, eno danas Dražena, djelo našeg kipara Vaska Lipovca, na najistaknutijem mjestu u Olimpijskom parku. Kad god sam u Lausanni, a često sam ondje, navratim do Dražena. Ima tamo i klupa, sjednem sam u taj mir. Vasko Lipovac savršeno je zaustavio taj njegov karakterističan trk s loptom. Učini mi se da je upravo sad stao da mi se javi, da pita kako je u Zagrebu. Često osjetim da mi vlaže oči. Što često, svaki put! Ponosan sam, to je jedini spomenik Hrvatu izvan Lijepe Naše. 

Antun Vrdoljak’s memories Exactly 20 years ago, Antun Vrdoljak’s spectacular breakthrough in the world of sports and Olympism obtained the royal status: in 1995 in Budapest, at the regular session of the International Olympic Committee, he was unanimously elected the full member of the supreme world sports governing body. One year later, in the Olympic Atlanta, he took a solemn oath. After the father of the Croatian Olympism, Franjo Bučar (from 1920 to 1946) and engineer Boris Bakrač (from 1960 to 1987), Antun Vrdoljak was the third Croat elected to that exclusive function, but as the first representative of the independent and sovereign Croatia. In this text, Vrdoljak recalls his journey and actions taken in the Croatian and world sports. (Romana Eibl)

i e

B O

OsvajaÄ? zlatne medalje na 50 m prsno s Olimpijskih igara mladih u Nanjingu 2014., srebrni na istoj dionici s premijernog izdanja Europskih igara u Bakuu te bronÄ?ani na juniorskom SP u Singapuru sad lovi normu za Rio

Olimpijske nade: Nikola Obrovac

Od mali no u kao

riba u vodi

rugi dan rujna, kasno poslijepodne, suncem okupan bazen na Šalati. Sve staze pune su plivača svih dobnih kategorija koji nižu kilometre. Među njima je i 14-godišnja Lucija Obrovac, tri godine mlađa sestra osvajača zlatne medalje na 50 m prsno s Olimpijskih igara mladih u Nanjingu 2014., srebrnog na istoj dionici s premijernog izdanja Europskih igara u Bakuu te brončanog na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Singapuru s kojeg se tek vratio. Dok prilazimo bazenu, Nikola Obrovac prima čestitke sa svih strana: od prijatelja - plivača, njihovih roditelja, svih ljudi s kojima se u ljetnim mjesecima gotovo svakodnevno viđa na Šalati. Nikola je najistaknutiji član plivačkog kluba Medveščak, velika nada hrvatskog plivanja, vlasnik najboljeg rezultata svih vremena na 50m prsno za plivače do 16 godina. U Nikolinoj obitelji nije bilo plivačkog naslijeđa. Prije nego što je na red došlo plivanje, probao je nekoliko drugih športova, poput nogometa, rukometa ili košarke. Makar, roditelji su vrlo rano prepoznali Nikolinu ljubav prema vodi. - Kad bih bio na moru, ne bih se dao van iz mora. Kad bih bio doma, ne bih se dao van iz kade. Tako su roditelji zaključili da je najbolje dati me u plivanje. Na prvom klupskom natjecanju osvojio sam zlatnu medalju i ostavili su me u plivanju - prisjetio se Nikola svojih početaka. Bio je to pun pogodak, baš kao i izbor trenera Domagoja Zajeca. - S pet godina sam krenuo plivati i od tada mi je trener Domagoj Zajec s kojim ulazim u 13. godinu zajedničkog rada. Odmah smo se povezali, imamo odličnu komunikaciju. Vjerojatno ne bi bilo isto da njega nema. Prvi veći zajednički uspjeh nam je bio kad sam se kvalificirao za Ljetni europski festival olimpijske mladeži (EYOF) 2013. godine.

Isplivao sam normu za nekoliko stotinki i bio sam već sretan samim plasmanom, a onda sam tamo još osvojio brončanu medalju, što mi je bilo prvo veliko odličje s međunarodnih natjecanja. Kako u Zagrebu nema sve što je potrebno za razvoj vrhunskog plivača, Nikolini roditelji potražili su rješenje izvan hrvatskih granica i pronašli ga u programu Nijemca Dirka Langea, trenera olimpijskog pobjednika iz Londona 2012. Camerona van der Burgha. - Mnogi ljudi ne razumiju što je sve potrebno uložiti da bi postao svjetska klasa. Troškove uglavnom pokrivaju moji roditelji, jer Savez nema sredstava. Rezultate takvog rada nije morao dugo čekati. Na Olimpijskim igrama mladih u kineskom Nanjingu, s tek navršenih 16 godina, Nikola je osvojio zlato na 50m prsno, srušivši pritom državni seniorski rekord. Malo je nedostajalo da to isto ne učini na dvostruko dužoj dionici. - To mi je najveći rezultatski uspjeh. Ove sam godine osvojio srebrnu medalju na Europskim igrama u Bakuu i brončanu na Svjetskom juniorskom prvenstvu i te bih medalje čak stavio na istu razinu kao zlato iz Kine, jer mi je ova godina bila najteža dosad. Mjesec dana prije Europskih igara dobio sam vodene kozice, a po dolasku u Baku, dan prije utrke

mi je puknuo mišić u ramenu. Radilo se o parcijalnoj rupturi pa sam mogao micati ruku. Otplivao sam nekako kvalifikacije i polufinale na 50 m. U finalu sam zagrizao i osvojio srebro. Nakon utrke bol je bila neopisiva, ali nisam želio to propustiti. Previše sam uložio da bi me to zaustavilo. Ukupno sam ostao bez dva mjeseca treninga u ovoj godini, što je za plivače jako puno. Ljetni dio sezone provodi trenirajući na Šalati, a zimski dio pod balonom na Mladosti. Uvjeti su to daleko od idealnih za razvoj vrhunskog plivača. - Kad se usporedimo sa susjednim zemljama, kod nas su najlošiji uvjeti. Zato i odlazim na treninge kod Dirka Langea u Graz. Mjesečno, tjedan do dva provedem tamo. Kad zatvore bazen na Šalati, proći će još mjesec i pol do dva prije nego što stave balon nad otvorenim bazenom na Mladosti, a do onda ćemo trenirati u 25-metarskom bazenu kod Doma sportova. To vam je kao da Ivica Kostelić ne trenira skijanje na snijegu, nego na vodi... Mnogi bi u takvoj situaciji već odavno otišli iz Hrvatske, za ponudama kojih u Nikolinom slučaju ne nedostaje. No, on još uvijek nije izgubio nadu da će jednog dana njemu i onima koji dolaze iza njega, poput njegove sestre Lucije, biti bolje. - Ako se situacija u Hrvatskoj ne popravi, najvjerojatnije ću otići nekamo gdje ću imati bolje uvjete, gdje će biti uložen veći novac. Sad sam u trećem razredu srednje škole, tako da još ne razmišljam pretjerano o tome, ali kad završim srednju školu, ako sve ostane kao sada, vjerojatno ću otići. Dosta se priča o bazenu na Sveticama. Ako se ostvare planovi i naš klub dobije nekoliko staza, onda bi trebalo krenuti na bolje. Nikolin najnaporniji dan započinje buđenjem u 5.30 ujutro. - Uskačem u vodu u 7 i treniram do 9 sati. Idem u privatnu gimnaziju Bene15 Olimp

Olimpijske nade: Nikola Obrovac dikta Kotruljevića, gdje mi dosta izlaze ususret. U školi sam do 14 sati i idem direktno na trening koji počinje u 15 sati. Opet sam u bazenu do 17 sati. Do 18 sati s Mladosti moram doći do teretane u Domu sportova. Tamo sam do 20 sati. Kući dolazim oko 21 sat, večeram i odlazim na spavanje. Ništa od toga mu nije teško, niti mu nedostaje vremena za slobodne aktivnosti. - Ne treba mi puno vremena za nešto drugo. Fokusiran sam na plivanje. Na plivanju mi je ekipa, svi prijatelji. U školi također imam dobro društvo. Uz sve to što radim, uspijevam se i zabaviti. Nikolina najjača disciplina je 50m prsno, ali ona nije u olimpijskom programu. Sljedeći mjeseci u njegovom životu bit će podređeni samo jednom cilju - odlasku u Rio. - S obzirom na to što se ove godine događalo, nisam imao priliku nigdje plivati na 100m u punoj spremi. Sad moram čekati da ponovno dođem u punu formu. Imam B normu, do A norme mi nedostaje malo. Već sam u užem izboru, među pet onih koju mogu ići. Ako sve bude u redu, vjerujem da ću isplivati i A normu,

što zasad u Hrvatskoj nitko nema. Rezultatski je hrvatsko plivanje na seniorskoj razini upalo u krizu. Na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Kazanju nitko od hrvatskih predstavnika nije izborio finale, a Sanja Jovanović bila je jedina u polufinalu na 50m leđno. Nikola vjeruje da će se dolaskom njegove generacije na svjetsku scenu, ta slika promijeniti. - Dolazimo s raznih strana, ali super se slažemo i zato mislim da možemo uvesti nešto novo u hrvatsko plivanje, to naše zajedništvo. Držimo se skupa, odlična smo ekipa i super plivamo. Mogli bi imati odličnu štafetu. Imamo odličnog leđaša Kristijana Komlenića koji je ove sezone došao u naš klub. Ja plivam prsno, Puljanin Bruno Blašković je odličan delfinaš, a na slobodnom je Splićanin Karlo Noah Paut, koji je 2000. godište, ali već sad ruši rekorde Duje Draganje. To je i više nego dobra preporuka. Dujino srebro iz Atene 2004. na 50m slobodno još je uvijek jedina olimpijska plivačka medalja od osamostaljenja Hrvatske. Možda neće još dugo biti tako. Ovo je generacija koju se isplati čekati, a Nikola Obrovac dečko koji zacrtane ciljeve ispunjava. Nadamo se da je među njima i olimpijska medalja... 

Leader of an exceptional generation of swimmers Nikola Obrovac is the great hope of Croatian swimming, the athlete with the best result of all time in the 50-meter breaststroke for swimmers under 16 years. Last year, this 17-year-old athlete has won a gold medal in the 50m breaststroke at the Youth Olympic Games in Nanjing, and this year a silver one in the same discipline at the premiere edition of the European games in Baku and bronze at the Junior World Championships in Singapore. Now he is trying to reach the quota for the Olympic Games in Rio. In the past couple of years, Croatian swimming at the senior level has fallen into the crisis. At the recent World Championships in Kazan, none of the Croatian representatives got into finals and Sanja Jovanović was the only one in semifinals in 50m backstroke. Nikola believes that the arrival of his, extremely talented generation to the world scene shall change that image, despite of the poor conditions that prevail in Croatian swimming. (Gordan Gabrovec)

rirodna trava a nogo et jetna trava gradnja i opre anje sportski o jekata portska opre a i rekvi iti ortiku tura i navodnjavanje trojevi Dječji parkovi i outdoor fitness Niskogradnja i drenažni sustavi

axmar rupa .o.o. Repulčeva 6, Klinča Sela, 10450 Jastrebarsko, rvatska : + 385 1 62 88 392, : + 385 1 62 88 393 / e‐mail: info@maxmar‐sport.hr /www.maxmar‐sport.hr

Olimpijske legende: Boško Lozica

i nica medalja stasito or ulanina i e

Pregršt je trofeja u riznici Boška Lozice: od olimpijskog srebra i medalja sa svjetskih i europskih prvenstava, pa sve do naslova klupskog europskog prvaka osvojenog u kapici „Juga“

u osvaja u a rvaka 1 0. odine na ba enu u u arima. toje eselin u o vica abrovi ilivoj Tomi ubravko tani i uro avinovi oran ukno onji red ntonio ilat Bo o uleti Niko atu i uko uleti i Bo ko o ica Olimp 18

a tek nešto više od 16.000 stanovnika na cijelom otoku, Korčula je doduše drugi po napučenosti hrvatski otok (iza Krka), ali opet brojem stanovnika koji se iz desetljeća u desetljeće smanjuje (i to za čak 1000!), ovaj bi južnojadranski otok mogli slobodno usporediti s nekim manjim hrvatskim mjestom. No, ako uz Korčulu spomenete još samo jednu riječ - vaterpolo - tada se stvari mijenjaju iz temelja. Korčula je jedno od najznačajnijih uporišta hrvatskog vaterpola s iznimno dugačkom tradicijom, poviješću, ali i sjajnim uspjesima. Kako nas se ne bi krivo shvatilo, pritom ne mislimo na usko nacionalne okvire, već doslovno u međunarodnim razmjerima. Uostalom, vaterpolski sastav KPK-a (Korčulanski plivački klub) ušao je i ostao u povijesti ovog športa u sezoni 1978./79. kada je KPK osvojio KPK. Točnije, Korčulani su osvojili tadašnji Kup pobjednika kupova Europe i postali najmanje mjesto na Starom kontinentu koje je osvojilo neki kontinentalni naslov! Korčula je dala i nekoliko svjetski velikih imena ovog športa - Duško Antunović, Gojko Arneri, Slobodan Trifunović... Iako nam nije niti nakana, ni želja imenovati najvećeg među velikima, činjenica je da ime Boška Lozice (62) ima osobitu težinu u korčulanskoj vaterpolskoj povjesnici. Boško Lozica je igrajući za KPK 1975. bio prvi strijelac i najbolji igrač Prve lige. Tri godine potom vodio je momčad do osvajanja nacionalnog Kupa, a godinu kasnije (1979.) i do spomenutog euro-trofeja. Dakako da je takvom igraču njegov otok postao „premalen“. Počeli su ga zivkati od Dubrovnika do Beograda u kojem je tada studirao. Iako je Lozica odluku o svojoj novoj adresi već zapravo donio... - Ja sam donio odluku da želim živjeti i igrati u Dubrovniku – bio je decidiran. Podigla se je „frka“, Partizan, pa čak i Crvena zvezda nisu pitali za cijenu. - Ma, to je bila aferica od kojih 6-7 mjeseci potezanja, rasprava u partijskim komitetima, kako je to bilo u ta vremena. Bilo je i noćnih telefonskih poziva, prijetnji, ucjena, svačega. Riješeno je sve preglasavanjem, a ključni je glas bio Rade Tejića, dugogodišnjeg člana uprave Mladosti koji je također bio protiv mog prelaska u Jug, jer to ni Mladosti nije baš odgovaralo. Kako sam s njim bio dobar, otišao sam kod njega doma, razgova-

Olimpijsko srebro iz Moskve Bo ko o ica ro en je 2 . studeno 1 52. u or uli. nje ovoj kolekciji medalja s re re entacijom nala i se olim ijsko srebro oskva 1 0. dvije bronce sa a Beo rad 1 . a adni Berlin 1 . srebro sa a nko in 1 . te bronca sa a Be 1 .. Bio je euro ski rvak s u om 1 0. a osvojio je i u ku ova uro e i raju i a a. 1 . . Tu su i etiri naslova dr avno rvaka s u om 1 0. 1 1. 1 2. i 1 . a s ubrov anima je u dva navrata do vatio i naci onalni u 1 1. i 1 .

Olimpijske legende: Boško Lozica

Igrajući za KPK-a bio je 1975. prvi strijelac i najbolji igrač Prve lige. Tri godine potom vodio je momčad do osvajanja nacionalnog Kupa, a godinu kasnije (1979.) i do pobjede u Kupu europskih kupova

rao, predočio mu stvari kakve jesu, te mu rekao da sam ja jednostavno već odlučio otići živjeti u Dubrovnik. Pa, sad nek’ oni vide hoće li mi dati odobrenje za registraciju ili ne, ali ja idem u Dubrovnik sto posto - prisjeća se Boško Lozica danas, tri i pol desetljeća kasnije. Epilog je poznat: već 1980. Boško Lozica sudjelovao je u Jugovom povijesnom, prvom osvajanju naslova europskog prvaka. Te je iste godine zabilježio i svoj reprezentativni vrhunac s olimpijskim srebrom u Moskvi. Od 1977. do 1979. Lozica je triput za redom osvajao i “Žutu kapicu SN” za najboljeg igrača prvenstva. Zanimljivo, on je bio i posljednji osvajač ovog priznanja budući da je ta nagrada iznova pokrenuta tek dva desetljeća kasnije. - Znam se šaliti pa reći da sam kao prvi i jedini s te tri uzastopne“ Žute kapice“ zato i ukinuo tu nagradu – smije se. Boško Lozica, kao gotovo dvometraš (195 cm) igrao je na mjestu centra, ali bio je izrazito brz plivač, netipično za Olimp 20

tako visoke športaše, što je dodatno bilo garnirano vrlo brzim i razornim udarcem. Bio je dešnjak, ali se znao itekako dobro služiti i ljevicom. Imao je i sjajan pregled igre, bio je jednostavno - kompletan igrač. Jednom je prilikom dao gol sa sredine bazena, nakon čega se publika ustala, zapljeskala i, kaže priča - otišla s bazena! Jasno, vidjeli su sve; nakon toga nije više bilo smisla čekati nešto drugo, više, bolje ili ljepše... Međutim, koliko god Boška Lozicu uvijek i svi primarno vezivali uz bazen i vaterpolo, njegov najomiljeniji šport uopće nije taj. - Košarka mi je i danas najdraži šport. Sâm sam ju također svojedobno dobro igrao. Kad imam mogućnost biranja gledati vaterpolo ili neku dobru košarkašku utakmicu, ja bih radije pošao na košarku! No, nije tu kraj Boškovim športskim opsesijama. - Kod športaša je i inače karakteristično da su vični različitim športovima. Mi smo na Korčuli imali svojedobno otočku rukometnu ligu, sedam klubova. To sam također igrao. U bacanju kugle sam još uvijek rekorder korčulanske gimnazije. A tu je i stolni tenis koji se na Korčuli igrao zimi. Sada je valjda shvatljivije mnogima, zašto je i kako bio čelnikom Stolnotensikog kluba „Zagreb“... No, Boško Lozica svoj športski put nije završio onog trenutka kada se oprostio od aktivnog igranja. Krajem ‘80-ih godina prošlog stoljeća, sad već kao trener u Genovi, „proizveo“ je jednog od velikana talijanskog vaterpola – bio je to u svijetu vaterpola čuveni Alessandro Bovo. S osamostaljenjem Hrvatske, zasjeo je na klupu Mladosti s kojom je osvojio prva dva naslova hrvatskog prvaka, kao i domaći Kup, a doveo je i zagrebačku momčad u sezoni 1992./93. do finala Kupa europskih prvaka protiv splitskog Jadrana (Splićani su pobijedili 13-12). Zadnje desetljeće i pol bio je na čelu Gradskog ureda za šport hrvatske metropole, Vaterpolo kluba Mladost, još prije toga utemeljio je VK Viktorija (današnji VK Zagreb), organizirao i prvi ženski Hrvatski kup... Plivanje, atletika, košarka, rukomet, stolni tenis, vaterpolo... Sve je to, eto, stalo u jednog dvometraša s malenog, a vaterpolski i te kako velikog otoka u južnom Jadranu. 

A handful of medals won by Boško Lozica Boško Lozica’s collection of trophies comprises a handful of medals, starting from the Olympic silver from Moscow and medals from European and World Championships up to the title of the European Club Champion, won at the European Champion Club’s Cup while playing for the Dubrovnik’s club „Jug“. Lozica (62) started dealing with water polo on his hometown Korčula, a small settlement on the South Dalmatian island of the same name, and his first major success was winning the European Water Polo Cup in 1979. Since Lozica was the best player in Korčula’s team, he was immediately invited to join various other teams. He ended up in Dubrovnik’s “Jug” with which he has won – almost immediately after joining the team – the title of the European Club Champion. He was playing in central position, but he was - so uncharacteristic for high athletes (195 cm) – a very fast swimmer, which was additionally adorned with very rapid and devastating blow. He was right-handed, but he was very good in serving with the left hand as well. Lozica also had a brilliant overview of the game; he was simply - a complete player. After the active career, he tried out coaching, first in Genoa (where he was also training the famous player Alessandro Bovo) and later on, he has brought the Zagreb’s “Mladost” to the finals of the European Champions Cup. (Dean Bauer)

EYOF Tbilisi 2015.

Bloduek o latio rvatsku eks ediciju i e

B O

Broj osvojenih medalja naših predstavnika (četiri) na razini je prijašnjih nastupa na Ljetnim olimpijskim festivalima europske mladeži. Najsretniji se iz Tbilisija vratio 16-godišnji Virovitičanin Marino Bloudek, član Atletskog kluba “Slatina”, koji je u finalnoj utrci na 800 m osvojio zlato istrčavši osobni rekord

Olimp 22

lavni gruzijski grad Tbilisi od 26. srpnja do 1. kolovoza 2015. ugostio je buduće športske zvijezde Starog kontinenta na 13. izdanju Ljetnog olimpijskog festivala europske mladeži. Bio je to najveći športski događaj ikad održan na tlu Gruzije, a među 3220 predstavnika 50 nacionalnih olimpijskih odbora, u dobi od 13 do 18 godina, našlo se njih 33 iz Hrvatske - 17 djevojaka i 16 mladića. Hrvatska je bila zastupljena u šest pojedinačnih sportova (atletika, plivanje, gimnastika, judo, biciklizam i tenis), a četvoro naših športaša vratilo se iz Tbilisija s odličjima oko vrata, koja su osvojili u posljednja dva dana natjecanja. Marino Bloudek dotrčao je do zlata na 800 metara, Bartul Zemunik osvojio je brončano odličje u bacanju koplja, a još dvije bronce izborile su judašice Lara Kliba i Karla Prodan. S jednim zlatnom i tri brončane medalje, Hrvatska je zauzela 29. mjesto na ljestvici osvajača odličja, a broj osvojenih medalja naših predstavnika na razini je nekoliko prijašnjih nastupa na Ljetnim olimpijskim festivalima europske mladeži - iz Utrechta 2013. vratili su se sa šest odličja (3 srebra, 3 bronce), u Trabzonu 2011. osvojili su četiri medalje (1 zlato, 1 srebro, 2 bronce), iz Tamperea 2009. odnijeli su tri medalje (1 srebro, 2 bronce)... - Ne možemo biti nezadovoljni nastupom, ali športski je vjerovati da je moglo biti i bolje. Zapravo, ja ću uvijek računati da smo osvojili pet medalja, iako to, nažalost, neće biti tako zapisano - sažela je dojmove o nastupima naših športašica i športaša voditeljica hrvatske misije u Tbilisiju Petra Nosso. Naime, tu petu hrvatsku medalju, osvojio je 15-godišnji Splićanin Karlo Noah Paut koji je imao uvjerljivo najbolje vrijeme u kvalifikacijama i u polufinalu na 100 m slobodno,a prvi je stigao i do cilja finalne utrke. No, zbog trzaja na startu već osvojeno zlatno odličje mu je oduzeto. Jedna je sutkinja reagirala, za drugu je sve bilo regularno, ali nakon pregleda snimke Karlo je ipak diskvalificiran... - U atletici smo imali četvoro natjecatelja koji su postavili osobne rekorde, od četvoro predstavnika u judu dobili smo dvije medalje, a biciklistica Maja Perinović je do nekoliko kilometara prije cilja cestovne utrke bila u vodećoj skupini, ali je pala i izgubila mogućnost za bolji plasman. Ne treba zaboraviti ni to

arino Bloduek

23 Olimp

EYOF Tbilisi 2015.

Bron ane juda ice ara liba i arla rodan.

Bartul emunik

da smo po prvi put bili bez predstavnika u ekipnim športovima, tako da je delegacija brojila ukupno 51 člana, što je bitno manje nego na prijašnjim natjecanjima, na kojima smo redovito imali između 76 i 80 ljudi u ekspediciji - istaknula je Petra Nosso koja već 15 godina sudjeluje u organizaciji nastupa hrvatske športske budućnosti na olimpijskim festivalima. Najsretniji se iz Tbilisija vratio 16-godišnji Virovitičanin Marino Bloudek, član Atletskog kluba “Slatina”, koji je u finalnoj utrci na 800 m istrčao osobni rekord (1:53.76 minuta) i ciljem prošao 26 stotinki ispred najbližeg pratitelja, Belgijca Crestana. Iako je u sustavnom treningu tek nekoliko godina, Bloudek je i u Tbilisiju pokazao da ven e u

Olimp 24

se radi o vrlo talentiranom športašu, od kojeg se u budućnosti mogu očekivati vrhunski rezultati i u seniorskoj konkurenciji. Ista konstatacija vrijedi i za 16-godišnjeg Bartula Zemunika iz splitskog ASK-a, čije je koplje u Tbilisiju doletjelo do 65,32 metara, što je bilo dovoljno za osvajanje brončanog odličja. Rus Tuzunov (69,67 m) bio je nedostižan za sve konkurente, a srebrni Latvijac Velps bacio je manje od jednog metra dalje (66,21) nego Zemunik. Prvu je od četiri hrvatske medalje u Tbilisiju osvojila mlada istarska judašica Lara Kliba. Ona je u kategoriji do 63 kg u borbi za broncu svladala Šveđanku Eriksson, nakon što ju je u polufinalu svladala Ukrajinka Hriščevska. S broncom je iz Tbilisija otišla i Spli-

ćanka Karla Prodan u kategoriji do 70 kg. No, za razliku od osmijeha na Larinom licu, bronca je Karli natjerala suze na oči. Kao prva nositeljica bila je i glavna kandidatkinja za zlatno odličje. No, u polufinalu je neočekivano poražena od Talijanke Alice Bellandi, što ju je gurnulo u borbu za brončano odličje u kojoj je svladala Britanku Shelley Ludoford. No, Karla nije morala dugo čekati da razočaranje iz Tbilisija pretvori u najveću radost. Samo tjedan dana poslije na kadetskom Svjetskom prvenstvu u Sarajevu osvojila je zlatno odličje, a na putu do zlata uzvratila je i Talijanki Bellandi koju je pobijedila u četvrtfinalu. Od ostalih nastupa hrvatskih sudionika valja izdvojiti atletičare. Sven Cepuš je na 400 m u kvalifikacijama s osobnim rekordom (49.15) izborio nastup u finalu u kojem je ovaj 15-godišnjak osvojio 5. mjesto. Bruno Penezić je bio finalist u obje sprinterske discipline: s osobnim rekordom (22.18) je bio šesti na 200 m, a u finalu na upola kraćoj dionici zauzeo je sedmo mjesto (11.10), nakon što je u kvalifikacijama ovaj 16-godišnjak prvi put u karijeri trčao ispod 11 sekundi (10.99). U konkurenciji atletičarki 15-godišnja Dolores Ćosić istrčala je osobni rekord na 200 m (25.17), što joj je donijelo šesto mjesto.. 

LJESTVICA MEDALJA:

ZLATO

SREBRO

BRONCA

UKUPNO

Rusija

DRŽAVA

Italija

24 22

Francuska

Mađarska

Slovenija

Moldavija

V. Britanija

Španjolska

Nizozemska

Gruzija

Njemačka

Ukrajina

Rumunjska

Bjelorusija

Belgija

Irska

Srbija

Švicarska

Finska

Švedska

Češka

Azerbajdžan

Norveška

Austrija

Poljska

Turska

Bugarska

Danska

HRVATSKA

Estonija

Izrael

Latvija

Slovačka

Cipar

Crna Gora

Grčka

Ind. zona Ciburi 52000 Pazin +385 (0) 52 846 111 +385 (0) 52 846 006 ghia@ghia.hr

www.ghia.hr

Four Croatian medals at the EYOF

Bruno ene i

ili

Georgian capital, the city of Tbilisi, hosted from July 26 to August 1, 2015 the future athletic stars of the Old Continent at the 13th Summer European Youth Olympic Festival. It was the largest sports event ever held on the territory of Georgia, where among the 3220 representatives from 50 National Olympic committees, aged 13 to 18, there were 33 of them from Croatia - 17 girls and 16 boys. Croatia was represented in six individual sports disciplines (athletics, swimming, gymnastics, judo, cycling and tennis), and four of our athletes returned from Tbilisi with medals around their necks. Marino Bloudek ran to gold in the 800 m, Bartul Resnik won a bronze medal in Javelin Throw and two bronze medals were brought by judokas Lara Kliba and Karla Prodan. (Gordan Gabrovec)

r i

SLUŽBENI PARTNER HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA OFFICIAL PARTNER OF CROATIAN OLYMPIC COMMITTEE

STAFF PRO SPORT Sportska oprema i rekviziti

Društvo i šport

Kockice najbolja reklama rvatske

i e

N O O

Iskoristimo to što je jedna iznimna generacija nogometaša hrvatski dres i hrvatsko ime učinila globalno poznatim. Povežimo dizajnerski i pričom turističku promidžbu s onim po čemu nas svi poznaju – vrhunskim nogometašima u prepoznatljivim dresovima, hrvatskim „kockicama“

Olimp 26

ala smo zemlja i mali narod. Priroda ili Bog dali su nam lijepu, predivnu, raznoliku, no zemljopisno dosta malu zemlju. A i mi kao narod, relativno smo malobrojni. Prije stotinjak godina, negdje pred početak Prvog svjetskog rata, u krajevima koji tvore današnju Hrvatsku bilo je negdje dva promila svjetskog stanovništva. Danas nas ima tek 0,6 promila. Ne postotaka, promila! I kako onda uopće tako malu zemlju promovirati u svjetskoj zajednici? U Europi nas naravno znaju, ponešto će znati i u Americi, najviše radi ratnih događanja prije 20-ak godina. No, što ako odemo u Aziju ili Afriku? Tamo gdje još nema asfaltne ceste, gdje je škola orunula zgrada s jednim učiteljem ili misijom? Ali u zemljama koje se ipak razvijaju i postaju gospodarski sve važnije! Hrvatska, Croatia, Horvatia – vrlo malo je pomagalo. Pomorci su 90ih koristili provjerenu frazu, koja je vrijedila i u zadnjoj afričkog zabiti: „President Tito country!“ Zagorski hohštapler, što god mislili od njemu, bio je poznat svugdje. Valjda sa svojim mercedesima, jahtama, uniformama, otočjem i druženjem s okrunjenim glavama – postao je uzor svim svjetskim diktatorima koji su držali do sebe, pa onda i prenijet u kolektivno sjećanje brojnih naroda. Bilo je to do 1998. godine, kada jedno prezime postaje sinonim za Hrvatsku, čak i tamo gdje asfalt, struja i zemaljska televizija još nisu zagazili – Šuker. Sjećamo se 4. srpnja 1998.: na stadionu Gerland u Lyonu Hrvati su razbili Nijemce sa 3-0 i preko europskih prvaka stigli do polufinala s Francuzima. Hrvatska je svjetsko prvenstvo završila na trećem mjestu, a Davor Šuker je postao najboljim strijelcem. I zasigurno najpoznatiji Hrvat u suvremenoj povijesti! Nema toga mjesta gdje na spomen Hrvatske neće netko reći: „Šuker!“ od nosača u Nepalu do lučkog radnika u kakvoj zabitoj afričkoj luci. Osim uspjeha, onog nogometnog, još nešto zaslužuje čistu desetku – dizajn hrvatski dresova! Crveno-bijele „kockice“, oponašanje hrvatskog grba, dizajn je toliko specifičan i toliko lako pamtljiv, da je postao doslovno simbol Hrvatske, nešto što

su možda postigli samo brazilski i još pokoji dres. Iako nemamo ekskluzivu na „šahovski“ oblik (tako primjerice braća Poljaci koriste na svojim ratnim zrakoplovima „szachownica lotnicza“,također crveno-bijele kockice), definitivno smo uspjeli ovaj prepoznatljiv oblik povezati s Hrvatskom i učiniti ga popularnim! Proteklog ljeta, novinar, fotograf i izvršni urednik Mreže, Oleg Maštruko zaputio se u Tadžikistan, putem Marka Pola i stare sovjetske ceste M41 uz afganistansku granicu. Uz fotografije nevjerojatnih krajobraza donio je priče o tamošnjim ljudima i običajima. I tamo, u najsiromašnijoj i najlošije prometno povezanoj državi bivšeg Sovjetskog Saveza, u selu koje je i za njihove prilike debela zabit – naiđe na ljubitelja nogometa. Oleg piše: „Perven živi u najzabitijem selu svemira, na kraju svega ičeg što igdje ima kraj, nakon njegovog sela voziš 2 sata prije nego sretneš prvo vozilo, 3 sata do prvog vojnog checkpointa i 5 sati do prvog idućeg sela. Perven kuži sve europske lige, sve trenere i sve zbornaje (momčadi), i naravno pola naše reprezentacije, pa je zasluženi dobitnik hrvatskog dresa.“

malu Hrvatsku? Kako je promovirati kao zanimljivu i lijepu zemlju, a bez utrošiti na promidžbu milijarde koje ionako nemamo? Pa upravo preko nogometa, nogometaša i naše nogometne reprezentacije i njezinih dresova! Budimo jasni: nije baš dobro kada je zemlja poznata samo po nogometašima, jer to znači da nismo nešto napravili na drugim poljima. No, kada su stvari takve jesu – ovo što imamo moramo maksimalno iskoristiti. Današnji turisti biraju destinacije po popularnosti. Dobar primjer je kako je svojevrstan reality show iz Južne Koreje doveo desetke tisuća turista u Hrvatsku. Snimanje „Igara prijestolja“ je dovelo također tisuće ljudi koji su htjeli vidjeti gradove koji glume lokacije iz serijala.

U svemu tome, ono što je najjače, je prepoznatljivost Hrvatske kroz nogometnu reprezentaciju i naše specifične i lijepe dresove koje premalo koristimo. A trebali bi! Od toga da se pojavljuju na jumbo-plakatima, do toga da bi hostese i ostali za hrvatskim štandom na velikim turističkim sajmovima trebali biti odjeveni upravo u dres hrvatske nogometne reprezentacije. Među sto drugih odora – Naravno da je zaslužio taj dar upravo se taj prepoznaje i pamti, a to - znate kolika volja treba za sve to promocija traži! znati u selu bez struje i bez interneNe treba bježati od istine – šport ta! Perven s ponosom pozira – novi državu, tj. porezne obveznike košta. navijač naše „repke“, tamo negdje I uvijek se može legitimno postaviti gdje za Hrvatsku ne znaju, ali za pitanje je li to previše, posebno kada naše nogometaše i naše dresove i je država u dugogodišnjoj krizi, a te kako! Hrvatska to jest. Svijet se ubrzano miPostoje naravno i jenja. Mnoge donedavno društveni razlozi zašto potpuno gospodarski se šport, barem u nekim izgubljene države ubrzasegmentima, šport mlano rastu i stvara se nova dih, rekreativni i olimpijsrednja klasa, a i novi ski, pomaže od poreznih dobrostojeći koji počinju obveznika. I postoje legiputovati svijetom. timna pitanja koliko to i Među prvim destinacikako treba ići. jama tih novih generacija Međutim, ako šport i turista je svakako Europa, športske uspjehe uključipomalo ostarjela, gospomo u promidžbu Hrvatske, darski ne više tako bitna ako upravo tu globalnu kao nekada, ali turistički popularnost iskoristimo erven ljubitelj vrlo zanimljiva. kako bi turistički prihodi no ometa o ira I dok Rim ima svoje bili još bolji – onda imamo ovo ljeta u da spomenike, Pariz toranj, jednu zdravu i financijsku lekom an aru u London kraljevski dvorac i gospodarsku poveznicu. Tad ikistanu. – kako reklamirati u tom Svijet se mijenja, pa Foto: Oleg Maštruko. novom, globalnom svijetu tako i turistička tržišta.

Football jersey for promotion of tourism Croatia is a small country – with only 0,6 ‰ of the world population in total. As such, Croatia is not too well known outside of its European environment. In many far-away countries, Croatia is mostly known by its football players and the appearance of its football team jersey - the distinctive "cubes". However, given that Croatia is also a tourist country and that in the next couple of decades the tourist map of the world shall significantly change – because of the tourists coming from the countries we consider poor - it would be very convenient to use the popularity of Croatian football and the recognizable jersey of the Croatian National Football Team for promotion of tourism. (Goran Vojković)

Pojavljuju se nova, ali i ljudi više putuju, u sljedećih 10-20 godina turisti će uvelike dolaziti iz država koje danas smatramo siromašnima. Pa jedna Etiopija ima godišnji rast BDP-a od desetak posto! I ako hrvatski turizam iskoristi tu globalnu popularnost hrvatskog nogometa – to znači i brži razvoj i više novca. Mala smo zemlja. Pa iskoristimo onda svoje potencijale i to što je jedna iznimna generacija nogometaša hrvatski dres i hrvatsko ime učinila globalno poznatim. Povežimo dizajnerski i pričom turističku promidžbu s onim po čemu nas svi poznaju – vrhunskim nogometašima u prepoznatljivim dresovima, hrvatskim „kockicama“.  27 Olimp

GODINA 45 • BROJ 174 • RUJAN 2015.

Povijest hrvatskog športa

POČETCI SPLITSKE KOŠARKE (Herci Ganza Čaljkušić) ------------------------------------------- str. 2 PRVA UTAKMICA HRVATSKE ODBOJKAŠKE REPREZENTACIJE (Damir Škarpa) ------------------- str. 8 MEĐUNARODNA KONFERENCIJA POVJESNIČARA ŠPORTA (Ana Popovčić) ------------------ str. 10 IN MEMORIAM: ISMET HADŽIĆ / GORAN BRAJKOVIĆ / JAKOV MATOŠIĆ (Jurica Gizdić) --- str. 12

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

POČETCI SPLITSKE KOŠARKE

Prije početka prve košarkaške utakmice u Splitu 16. prosinca 1945. godine između košarkašica FD „Hajduk“ (u bijelim dresovima) i FD „Zadar“. Košarkašice „Hajduka“ (slijeva): Valerija Zavagni (kapetanica), Elvira Carbonini, Nila Bakić, Dragana Kovačić, Teny Gizdavčić, Mirjana Matulić i Mirjana Lučić

Kako je ženska košarka osvojila Split R Piše: HERCI GANZA ČALJKUŠIĆ

Premda su trenirale na zemljanom igralištu ni ne poznavajući pojam dvorane, premda su šivale papuče za trening ni ne sanjajući o športskoj opremi kakvu djeca danas nose na satima tjelesnog odgoja, premda su na njih „razgolićene“ u kratkim hlačama gledali gotovo kao na djevojke sumnjivog morala - splitske su košarkašice prve generacije bile svojevrsno čudo: spoj mladosti, ljepote, morala, poleta i iskonskoga športskog duha

ijetki su sportovi koji su u Splitu startali kao „ženski“, a onda još kao takvi osvojili publiku i postali popularni. S košarkom se dogodilo upravo to! U početku su je opisivali kao „žensku igru između dva koša“ i promovirali kao „igru ka’ stvorenu za žensku mladež“, a prve košarkaše čak „štucigavali“ (zadirkivali) da igraju „ženski sport“... Nemojte nam stoga zamjeriti što ćemo napisati kako se splitska muška (neusporedivo trofejnija košarka) rodila iz Evinog rebra. Premda su trenirale na zemljanom igralištu ni ne poznavajući pojam dvorane, premda su šivale papuče za trening ni ne sanjajući o športskoj opremi kakvu djeca danas nose na satima tjelesnog odgoja, premda su na njih „razgolićene“ u kratkim hlačama gledali skoro kao na djevojke sumnjivog morala – splitske su košarkašice prve generacije bile svojevrsno čudo: spoj mladosti, ljepote, morala, poleta i iskonskoga sportskog duha. Monografija košarkaškog kluba „Jugoplastika“ objavljena 1980. godine, romantičnim je tonom dočarala ulazak novog športa na već raznovrsnu splitsku športsku scenu: “Košarka se u Split ušuljala kroz mala vrata, bosih nogu. Grad baluna, vaterpola, plivanja, veslanja i jedrenja nije primio novoga člana sportske obitelji

Prva splitska košarkaška reprezentativka Elvira Nezaboravljena atraktivna igra najbolje splitske košarkašice Tatjane Zoković Carbonini 1947. godine na Starom placu raširenih ruku. Znatiželjno, ali ne i s podsmijehom, pratio je njegove dječje korake, što je bilo dovoljno da košarka na prijamnom ispitu položi ispit s prolaznom ocjenom pred blagonaklonom komisijom koja će očinski, pred preplašenom učenicom zarumenjenih obraza zatvoriti jedno oko.” A kako je zapravo sve počelo… Prvu košarkašku loptu u Split su sa sleta u Pragu donijeli “sokolaši” Uroš Tominić i Natko Lahman još 1938. godine. Potom su nabavili pravila igre iz Italije gdje je u to vrijeme bilo sjedište Međunarodne košarkaške federacije FIBE te organizirali potkraj 30-ih jedinu predratnu košarkašku utakmicu u kojoj su snage odmjerile momčadi „Sokola“ i pitomaca Zrakoplovne baze Divulje. No, pravim početkom kontinuirane splitske košarkaške povijesti uzimamo ljeto 1945. godine. Premda ovaj put bez prave, već s posuđenom nogometnom loptom, i bez koša, već s okruglim olukom od odvoda kišnice, započele su splitske djevojke iza istočnog gledališta Starog placa svoje prve košarkaške korake. Dana 6. studenoga 1945. i službeno je osnovana Sekcija sportske igre košarke pri Fiskulturnom društvu „Hajduk“. Prvi pročelnik nove Sekcije bio je Uroš Tominić - Paja, a tajnica, ujedno i jedna od prvih splitskih košarkašica i prva reprezentativka koju je dala splitska košarka, bila je Elvira Carbonini - Čulić (rođena 1926.) čija su sjećanja na početke zabilježena u klupskoj monografiji „Od starog placa do vrha Europe“: “Bilo je ljeto 1945. godine. Vidio me Marko Lete, on je bio omladinski rukovodilac, rekao mi je da se pri FD Hajduk osniva košarkaška sekcija. Bila sam onda među višim curama u Splitu, a metar i sedamdeset onda je bila lipa visina. Sutradan mi je Valerija Zavagni rekla da je i nju zvao Lete. Otišle smo na Stari plac, Paja Tominić nas je jedva dočekao... Trenirale smo iza

I MATERE POGAZILE VLASTITI ZAVJET

uveni sportski novinar Zvone Mornar kroz dva je napisa u listu “Narodni sport” oslikao atmosferu prvih godina pojave ženske košarke u Splitu: (...) Kolovoz 1945. godine. U kući Petromile Kovačić sastale su se stare Splićanke čim su doznale da im se kćeri zadržavaju na „Hajdukovu“ igralištu gdje pod rukovodstvom Uroša Tominića–Paje treniraju košarku. - Što nam ono nesritna dica rade na „placu“? – sa čuđenjem su se obraćale jedna drugoj majke prvih igračica Matulićeve, Kovačićeve, Bakićeve i Borićeve. - A eno udrila im u glavu košarka pa je po cilo popodne igraju – govorile su i ljutile se na šjor Ljubu Benčića,šjor Lea i druge „ajdukovce“ koji su u to vrijeme bili formirali društvo i počeli uz fuzbal forsirati novu sportsku sekciju. Sastanak zabrinutih majki završio je zavjetom da svoje kćeri neće više nikad pustit na igralište kraj Plinare gdje im je „oni Paja zavrtija mozgom...“ Naravno, djevojke nisu (možda po prvi put u životu) poslušale zapovijedi svojih majki. Nastavile se trenirati. Zvone Mornar bio je jednako uporan u praćenju zbivanja na terenu, kao i izvan njega, pa se raport nastavlja nakon tri godine: (...) Kolovoz 1948. godine. U ovećoj skupini koja kreće Matošićevom ulicom prema igralištu „Hajduka“ raspoznajemo i majke nekih splitskih košarkašica. - A kamo ćete vi šjora Petromila – upitao sam jednu od njih? - Bome na plac. Naše danas igraju kontra Zagreba! Kakvog li kontrasta?! Još prije godinu, dvije niste mogli s njom ni s drugim ženama progovoriti o sportu. A eto, sad su definitivno razoružane...

POČETCI SPLITSKE KOŠARKE

Pravim početkom kontinuirane splitske košarkaške povijesti uzimamo ljeto 1945. godine. S posuđenom nogometnom loptom, i bez koša, već s okruglim olukom od odvoda kišnice, započele su splitske djevojke iza istočnog gledališta Starog placa svoje prve košarkaške korake...

Splitske košarkašice 1946. (slijeva): Nila Bakić, Smiljana Tudor, Zagorka Krstulović, Eta Sinovčić i Vera Vušković Gizdavčić istočnih tribina na Starome placu. Koliko? Dva-tri puta tjedno. Splitske cure zavolile su košarku, bilo je problema jer su neke matere branile kćerkama igrati košarku. Ne radi košarke nego zato jer su se morale skiniti u kratke gaće, a onda je bila sramota pokazivati gole noge. Lako je bilo trenirati i igrati kad je bilo lijepo vrijeme, ali bilo bi puno grubo kad bi padala kiša i puhao vjetar. Pada kiša, zemljani teren, balun bi se natopio, postao težak kao kamen. Ajde ti vodi takvi balun po tome blatu, ajde ti onda pucaj na koš... A još puše vjetar, pa ti ga odnese desno ili lijevo... Poslije utakmice bi se tuširale. I onda smo saznale da nas ćire kroz rupicu neki Hajdukovi igrači, prvotimci. Vrazi jedni, znali bi kad se tuširamo pa bi nas došli ćirit... Tko? Najveći vrag bio je Ljubo Kokeza, a znali bi bit i Bernard Vukas Bajdo i maser Božidar Soldo.” 16.000 gledatelja – ljudi moji, je li to moguće? Prva javna košarkaška utakmica održana je već 1945. godine – u godini završetka Drugoga svjetskoga rata, ali i u godini kada su žene Jugoslavije nakon brojnih stoljeća obespravljenosti dobile pravo glasa, pravo na obrazovanje i zapošljavanje te postale formalno izjednačene pred zakonom. I kroz šport su se manifestirala i „slavila“ ta poslijeratna postignuća. Na prvoj košarkaškoj utakmici odigranoj 16. prosinca 1945. na Starom placu, splitske košarkašice Nila Bakić, Elvira Carbonini, Teny Gizdavčić, Dragana Kovačić, Mirjana Lučić, Mirjana Matulić, Sonja Prkić i Valerija Zavagni susrele su se s košarkašicama FD „Zadar“. Premda su iskusnije Zadranke očekivano pobijedile s 14-9 (9-3), ova je utakmica zapamćena po impozan-

tnom rekordu gledanosti jedne hrvatske košarkaške utakmice – gledalo ju je 16.000 gledatelja!!! Splitska publika, koja je došla na ovu predigru nogometnoj utakmici „Hajduk“ – CDKA (Moskva), s oduševljenjem je prihvatila novi šport i prigrlila svoje košarkašice! Prvi koš na ovoj povijesnoj utakmici dala je Valerija Zavagni koja se prigodom obilježavanje tridesete obljetnice splitske košarke za „Slobodnu Dalmaciju“ prisjetila tih trenutaka: “Utakmica protiv Zadranki bila je veliki događaj za nas jer smo se mjesecima pripremale za svoj prvi nastup. Splićani nisu znali košarkaška pravila, neki su košarku zvali – kokošarka! U toj ekshibicionoj utakmici protiv košarkašica ‘Zadra’ izgubile smo, ali to nije bilo važno. Jer napokon je Split vidio košarku, a mi smo udarili temelje jednom sportu koji sada stoji uz rame nogometu. Inače, na prvim košarkaškim treninzima bilo nas je desetak. Samo smo Elvira Carbonini i ja znale košarkaška pravila. Potom su došle sestre Ajka i Asja Piplović, Gordana Vlajčić, Dragana Kovačić, Teny Gizdavčić, Mirjana Lučić, Zagorka Krstulović, kasnije i Tatjana Zoković. Nismo imale koševa, prvo vrijeme smo gađale staru ‘gurlu’ na domu Hajduka. Poslije nas je prihvatio „Hajduk“, dali Juniorke FD „Hajduk“, prvakinje Hrvatske i viceprvakinje FNRJ za 1948., s trenerom Urošem Tominićem – Pajom

Prvakinje Hrvatske 1949. godine prije utakmice u Beogradu su nam dvije vrste majica – bijele za utakmice i plave za treninge! Papuče nismo imale, igrale smo uglavnom bose, a poslije smo za svaki trening od onih debelih vunenih čarapa šile nešto što je bilo nalik papučama. To bi izdržalo jedan trening, a onda smo morale naći druge vunene čarape. Ma tko je onda mislio na uvjete? Bile smo sretne što igramo, to je bila prva ženska sportska ekipa u oslobođenome Splitu. (...)” U najboljoj svjetskoj petorci U izvanrednoj generaciji koja je košarku uvela u splitsku športsku obitelj igrale su redom odlične igračice od kojih svaka zaslužuje spomen. Ipak, svi svjedoci toga vremena složni su u jednome – Tatjana je do danas najbolja splitska košarkašica! Tatjana Zoković – Krvavica (1931.-2003.) usjekla se u pamćenje splitske športske javnosti ne samo kao najbolja košarkašica, već kao jedna od najboljih športašica svih vremena. Jedan od najvećih poznavatelja i pobornika splitske ženske košarke, bivši trener i športski novinar Emil Vuković, zalažući se da Tatjana postane počasna članica Kuće slave splitskog športa napisao je u obrazloženju Komisiji: “Zokovićka je bila i ostala simbol košarkašice fantastičnih sposobnosti, izvanrednih fizičkih kvaliteta (brzine, skočnosti, okretnosti, izdržljivosti), ali više od svega bila je igračica nevjerojatne imaginacije. Uostalom, nazvana je košarkaški Vukas, što je za ono doba bila izuzetna usporedba. Njezina igračka inteligencija do danas nije nadmašena. (...) U okviru splitskog kluba bila je nezamjenjivi lider, neumorni propagator športa, košarke posebno. Ali nadasve je bila žena koja je pli-

jenila svojom vedrinom, optimizmom, susretljivošću, spremnošću na suradnju i pomoć.” Ove ljudske riječi koje su plod uspomena na siromašna, ali ona prava drugarska vremena, zapravo su barem podjednako vrijedne kao i rezultati kojih je bilo mnogo. Tatjana je tijekom dvadesetogodišnje košarkaške karijere igrala za svoj „Split“, a punih jedanaest godina (1950.-1961.) bila je državna reprezentativka. Odigrala je za reprezentaciju Jugoslavije 64 utakmice i postigla ukupno 778 koševa. Sudjelovala je na tri europska prvenstva: 1954. u Beogradu, 1956. u Pragu i 1958. u Lodzu, te na Svjetskom prvenstvu u Moskvi 1959. godine. Zlatnim slovima u splitsku športsku povijest upisani su njeni najveći uspjesi – u meritornom izboru selektora europskih košarkaških reprezentacija u Pragu 1956. proglašena je najboljom košarkašicom Europe, a na SP 1959. uvrštena je u najbolju svjetsku petorku. Ovu jedinstvenu športsku čast popratila je i titula najbolje športašice Jugoslavije 1959. godine po izboru lista “Narodni sport” (kasnije “Sportskih novosti”). Športske mezimice Splita Prigodom obilježavanja pola stoljeća splitskog košarkaškog kluba 1995. godine Tatjana Zoković prisjetila se svojih košarkaških dana: “U košarku sam ušla posve slučajno jer je moj prvi šport bio tenis. Ali cure su onda govorile kako se u Splitu počela igrati ‘nekakva košarka’, došla sam to čudo vidjeti uživo, trening košarkašica je već počeo... Vidio me je trener Uroš Paja Tominić, kazao mi ‘Mala, ajde probaj’. I – gotovo! Od toga trenutka, a bilo je to

POČETCI SPLITSKE KOŠARKE

SVJETSKI DRAGULJ IZ SPLITSKE KOŠARKAŠKE RIZNICE

Splitske košarkašice u Špinutu 1952. godine (slijeva): Olgica Korošec, Asja Piplović, Zlata Bradarić, Neda Grubišić, Jaka Grubišić, Irena Rančić, Dragana Kovačić, Elvira Carbonini i Tatjana Zoković 1946. godine, ostala sam vezana za tu ‘nesritnu košarku’ i ne žalim zbog toga. Vrijeme u kojemu sam ja igrala košarku bilo je vrijeme romantike u športu. To nema nikakve veze s današnjim poimanjem športa, a ja sam posebno sretna što sam košarku igrala baš onda. Vjerojatno zato što sam – romantična duša! Dugo godina bile smo u vrhu, nikada nismo donijele Splitu naslov državnih prvakinja, Crvena zvezda je tada, to valja priznati, ipak bila bolja. One su trenirale i igrale barem tri stotine dana godišnje, a mi smo mogle trenirati i igrati samo ljeti. Istina, jednom ili dvaput bile smo na pragu naslova prvakinja, možda su i suci koji put potegli za njih, ali ostale smo – vječite druge! Ali, bez obzira na to što nikad nismo bile prvakinje, Najtrofejnija košarkašica iz Splita Vedrana Grgin-Fonseca

animljivo je istaknuti kako je tijekom sedamdeset godina splitske ženske košarkaške tradicije, najtrofejnija košarkašica nećakinja spomenute prve reprezentativke Elvire Carbonini-Čulić, svjetski uspješna športašica Vedrana Grgin-Fonseca. Vedrana je, nakon uspješnog starta na splitskim Gripama početkom devedesetih, igrala u deset zemalja, u ukupno sedamnaest klubova i osvojila dvanaest puta naslov državne prvakinje devet različitih država. Među brojnim medaljama u njenoj riznici trofeja su i dva dijamantna prstena najjače svjetske WNBA lige koja je osvojila u dresu „L.A. Sparksa“, dok je najprestižniji europski naslov prvakinje Eurolige osvojila 2008. s moskovskim „Spartakom“. cijelo to razdoblje bile smo športske mezimice Splita. Splićani su u velikom broju dolazili na naše utakmice, o nama i našim rezultatima svakodnevno se govorilo na onim dobro poznatim portskim punktovima u centru Splita. Zamislite: komentirale su se utakmice Hajduka i – susreti košarkašica Splita! Eto, koliko smo onda bile važne Splićanima... Znam, Splićani su nas dolazili gledati ne samo radi košarke nego zato da se – ‘nauživaju ženske lipote’! Naša igračica Lela Belamarić bila je prava ljepotica, bivša balerina, superzgodna cura koja se među prvim Splićankama na Bačvicama pojavila u – bikiniju! Ali i oni koji su nas gledali samo zbog ‘lipih ženskih nogu’ s vremenom su zavoljeli košarku. A to je bilo najvažnije. To je bilo vrijeme velike neimaštine, dres i papuče su se čuvali kao najveće blago, a putovale smo trećim razredom vlaka, a kada smo prvi put ušle u spavaća kola to je bio – san snova! Sretna sam da smo baš mi splitske košarkašice zaslužne da su Splićani zavoljeli košarku. Da smo učinile taj prvi korak u popularizaciji košarke koja je poslije Splitu donijela najveće sportske radosti.” LITERATURA: Bajrović, V. – Bibić, M. (2005). Od staroga placa do vrha Europe (šezdeset godina Košarkaškog kluba Split 1945.-2005.). Split : Slobodna Dalmacija Ganza Čaljkušić, H. – Kučić, R. (2013). Heroine splitskoga sporta : ženska strana medalje. Split: Vetus itinera Jurić, F. – Garber, M. – Vuković, E. (1980). Jugoplastika : 1945.-1980. Split :: KK Jugoplastika Košarkaški klub „Split“ : 1945-1955. (1955). Split: „Split“ Marović, D. – Radja, M. (2006). Povijest sporta u Splitu : 1918-1941, Knjiga II. Split : Splitski savez športova, Komisija za povijest športa Petrić, T. (1986). Sport u Splitu : 1944-1984. Split : Savez za fizičku kulturu općine Split : Samoupravna interesna zajednica fizičke kulture općine Split

PRVA UTAKMICA HRVATSKE ODBOJKAŠKE REPREZANTACIJE

Odbojkaški spektakl na teniskim terenima Piše: DAMIR ŠKARPA

Teniski tereni na Šalati, tom prigodom adaptirani za odbojku, povijesno su mjesto prve međunarodne utakmice hrvatske odbojkaške vrste. U kolovozu1953. protivnici su bili odbojkaši SAD-a...

Z. Mikina, M. Šurkalović, B. Stranić, N. Bećiragić i V. Katić - reprezentativci Hrvatske. članovi AOK Mladost Zagreb

dbojka u Hrvatskoj, unatoč zavidnoj tradiciji, nikada nije uspjela ugroziti popularnost nogometa. No, početkom 1950-ih godina ova je športska grana bila blizu toj popularnosti. Vrlo agilni čelnici Hrvatskog odbojkaškog saveza već su 1950. organizirali prijateljski ogled tadašnje muške republičke sekcije s reprezentacijom Pariza. Utakmica je odigrana na igralištu Lokomotive na

zagrebačkom Tuškancu uz solidan posjet gledatelja. Ipak, prva međudržavna utakmica hrvatske odbojkaške reprezentacije odigrana je 26. kolovoza 1953. na teniskim terenima na Šalati u Zagrebu protiv respektabilne reprezentacije SAD-a. Amerikanci su odlučili posjetiti tadašnju Jugoslaviju i predložili odigravanje nekoliko test utakmica. Ideja je pala na plodno tlo i kod predstavnika  Odbojkaškog saveza Jugoslavije, te republičkih saveza

PRVA UTAKMICA HRVATSKE ODBOJKAŠKE REPREZANTACIJE

Sjećanja Branka Grabara

r.sc. Branko Grabar, doktor veterine, tijekom 1950-ih bio je nezamjenjivi član zagrebačke Mladosti. Danas vitalan 85-godišnjak, živi u rodnom Čakovcu i najstariji je registrirani član golfa u Hrvatskoj. Dakle, niti u poznim godinama ne ostavlja se športa. Sjećajući se tih slavnih odbojkaških dana, osjetile su se silne emocije u njegovim riječima. - To je sigurno jedna od najljepših uspomena iz moje športske karijere. Bili smo skromni športaši, u to vrijeme i jako mladi. Utakmica s Amerikancima za nas je bio prvorazredan događaj. Sjećam se da je u medijima pisalo: „Hrvatska protiv kontinenta Amerika“. Kad je Bojan Stranić na redovnom treningu nas mladostaša objavio imena igrača na koje računa za taj povijesni dvoboj, srce mi je poskočilo. Među šestoricom bio sam i ja. Budući da nas je većina bila iz Mladosti, izborniku je bio olakšan posao oko uigravanja i taktike. Mladost je već tad bila perjanica hrvatske odbojke, aktualni prvaci, pa nije bilo nikakve bojazni pred sučeljavanje s velikim protivnikom. U to romantično doba športa, on se drugačije poimao: - Pozvani reprezentativci uopće nisu razmišljali o nekom honoraru. Svima nam je bila čast igrati za Hrvatsku, sa srcem i entuzijazmom. Bili smo sretni što uopće možemo igrati. Ponosni momci Bojana Stranića, netom uoči utakmice, dobili su na dar nove tenisice. Igrači su bili silno ponosni na donaciju koju im je uručio Teniski savez Hrvatske, a ne onaj odbojkaški. Očito je već tada teniski savez financijski bolje stajao... No, pojavio se iznenadan problem: - Neki igrači dobili su premale brojeve tenisica, a kako smo svi morali biti jednoobrazno obučeni, pojavila se opasnost da nekoliko igrača neće moći nastupiti. Nastala je panika, ali ipak, doslovno pet minuta prije početka, stigle su odgovarajuće veličine. Cjelokupni fokus javnosti bio je tad usmjeren prema nama, tako da sam siguran da bismo i bosi odigrali tu utakmicu da je trebalo. Ništa nas nije moglo spriječiti. U pojedinim trenucima sudac, premda domaći, sudio je na štetu hrvatske momčadi. - Bilo je nekoliko lopti koje su bile sporne i sve su završile u korist gostiju. No, iskreno, i s tim bodovima teško bismo dobili fizički nadmoćnu momčad SAD-a...

Hrvatske i Slovenije. Upravo tim redoslijedom odigrane su prijateljske utakmice. Premda hrvatski odbojkaši, kao ni dužnosnici Saveza, nisu raspolagali s puno podataka o suparnicima, znalo se pouzdano kako je riječ o igračima iznimnih fizičkih predispozicija, visokih, a većina njih bili su odlični smečeri. U to vrijeme američki odbojkaši bili su vrlo kvalitetni, slovili su za jednu od ponajboljih svjetskih odbojkaških reprezentacija. Teniski savez donirao tenisice Menadžer momčadi s druge strane Atlantskog oceana bio je Harry Wilson. Zahvaljujući upravo njemu i njegovoj želji da odigra meč u Zagrebu, stvorila se prilika za održavanje povijesne utakmice za hrvatsku odbojku. Čelni ljudi HOS-a iz Ilice 28, ovu mogućnost savršeno su iskoristili, odmah su prionuli organizaciji velikog dvoboja. Hrvatski teniski savez pokazao se kao izvrstan partner, omogućivši igranje utakmice na inače teniskim terenima na Šalati, jedinim koji su bili primjereni po međunarodnim mjerilima za ovakvu prigodu. Također, Teniski savez donirao je odbojkaše novim tenisicama - to se itekako dojmilo odbojkaške reprezentativce, ta ih je ta gesta dodatno motivirala... Posebnih priprema za utakmicu nije bilo. Bili su to studenti uz poneke igrače s radnom obvezom, pa unatoč toj povijesnoj utakmici nije lako bilo pronaći slobodno vrijeme za dodatno treniranje. Izbornik, ujedno i igrač hrvatske reprezentacije, bio je legendarni Bojan Stranić, član zagrebačke Mladosti. On je na mini pripreme pozvao šestoricu igrača iz Mladosti, tada jednog od najjačih klubova ondašnje Jugoslavije, a preostali su dolazili iz ostalih hrvatskih klubova. Početkom kolovoza 1953. najprije u Čakovcu, a potom i u Zagrebu na Tuškancu, hrvatski odbojkaši odigravaju dvije pripremne utakmice sa državnom selekcijom. Tim su pripremama nazočili Šurkalović, Katić, Stanišić, Baždar, Bečiragić, Grabar, Stranić (Mladost Zagreb), Roreger, Grahek, Butorac, Kirac i Konstatinović (Lokomotiva Zagreb) te Salopek iz varaždinskog Tekstilca. Zbog obveza prema državnoj selekciji Jugoslavije pripremama hrvatskih odbojkaša kasnije su se pridružili „mladostaši“ Mikina i Bergant. Njih dvojica su odigrala značajnu ulogu u pobjedi savezne vrste nad Amerikancima od 3-2, odigrane u Beogradu na stadionu SD Partizan (stadion JNA). Utakmica je obilovala preokretima, bila je to velika drama, u kojoj se momčad saveznog trenera Sirotanovića bolje snašla u majstorici petog seta i pobijedila renomiranog protivnika. Nakon ovog iznimno uzbudljivog sraza, hrvatski su reprezentativci i izbornik Stranić imali potpuno jasnu sliku svog rivala, dobro su uvidjeli sve njihove vrline i slabosti. Posebnu čast saveznim i hrvatskim odbojkaškim djelatnicima ukazao je svojom nazočnosću utakmicama, tadašnji predsjednik međunarodne odbojkaške federacije (FIVB) Julien Lenoirre. Predsjednik FIVB-a je poput kakvog vje-

U hrvatskoj prijestolnici tih vrućih kolovoških dana nije bilo mjesta gdje se nije spominjala znamenita odbojkaška utakmica. Navala za karte bila je enormna. Publicitet ovom povijesnom športskom događaju podizali su i svi postojeći mediji, tako da je utakmica Hrvatske sa SAD-om dobila status top teme štog špijuna hrvatskom stožeru odao važne podatke o igri Amerikanaca, najopasnijim igračima i taktičkim smicalicama kojima se gosti iz SAD-a koriste na utakmicama. Furiozan početak: 10-0 za Hrvatsku! Već je u Beogradu dolazak Amerikanaca izazvao veliku pozornost, no u Zagrebu događaj je bio vrhunski spektakl. U hrvatskoj prijestolnici tih vrućih kolovoških dana nije bilo mjesta gdje se nije spominjala znamenita odbojkaška utakmica. Navala za karte bila je enormna. Publicitet ovom povijesnom športskom događaju podizali su i svi postojeći mediji, tako da je utakmica Hrvatske sa SAD-om dobila status top teme. Svi zainteresirani koji nisu uspjeli doći do zlata vrijednih ulaznica, utjehu su potražili u slušanju radio prijenosa utakmice, kojeg je omogućio tadašnji Radio Zagreb i komentatorski doajen Hrvoje Macanović. Legenda športskog novinarstva vrlo je emotivno prenosila događaje sa Šalate, pa su neupućeni mogli pomisliti da se tamo igrao nogomet, a ne odbojka. Na preuređenoj Šalati tog vrućeg i sunčanog 26. kolovoza 1953. godine okupilo se 1200 gledatelja, a pravdu je dijelio domaći sudac Vidaković. Uvodna ceremonija te pozdravljanje igrača trajalo je duže od predviđenog. Gledatelje je iznenadio američki način „ulaska u utakmicu“ dugotrajna “zakletva” popraćena galamom, glasnim uzvicima i oštrim pokretima. Hrvatski reprezentativci također su sve to pomalo zbunjeno promatrali, ali čim je dan znak za početak dvoboja nestalo je zbunjenosti i treme. Izbornik Stranić odlično je „snimio“ Amerikance, u prvim minutama njegovi momci u bijelim majicama u hipu odnesoše prvih 10 bodova. Na semaforu stoji nevjerojatnih 10-0 za Hrvatsku! Gosti iz postojbine odbojke često traže predah, bodre se i polako se vraćaju u utakmicu. Međutim, tog dana posebno inspiriran bio je Zdenko Mikina koji je svojim snažnim smečevima donio Hrvatskoj prvi set. Zalet s kraja prvog seta gosti iz SAD-a

koriste u nastavku, pojačavši tempo i pritisak na obranu domaćina. Sad im svaka zamisao prolazi, izbornik Wilson često rotira igrače uvodeći svježinu u napad i obranu. Ova taktika donosi rezultat, Amerikanci preokreću omjer u svoju korist i vode sa 2-1 u setovima. Stranić mijenja umornog Bečiragića i uvodi svježeg Konstatinovića. Nedugo potom hrvatski predstavnici ponovno igraju izvrsno, vratilo se samopouzdanje, opet funkcionira blok. Grabar, Mikina i Bergant probijaju protivničku obranu i četvrti set odlazi na hrvatsku stranu. Sada i gledatelji pojačavaju bodrenje jer ušlo se u „rulet“ 5. seta. Unatoč silnoj želji i podršci s tribina više se nije moglo. Fizički znatno moćnija reprezentacija SAD-a privodi meč u svoju korist. Hrvati su potpuno izgubili snagu, jednostavno se više nisu mogli kvalitetno oduprijeti silini američkih igrača. Naposlijetku poraz 2:3 (15:13, 11:15, 13:15, 15:10, 8:15). Nazočni gledatelji usprkos porazu hrvatske momčadi bili su oduševljeni, te su dugotrajnim pljeskom ispratili odbojkaške junake. Hrvatska reprezentacija nastupila je u sljedećem sastavu: Bojan Stranić, Zdenko Mikina, Vladimir Katić, Milan Bergant, Mirko Šurkalović, Nevenko Bečiragić, Branko Grabar, Miodrag Konstatinović i Ivica Grahek. Selekcija SAD-a koja je učinila veliku čast hrvatskim odbojkašima nastupajući u Zagrebu, igrala je u postavi: Wigley, Klinger, Brane, Roberts, Engen, Morgan, Selznick, Koerbel, Marween, Veronee, Borman, Spaisher i Kuhn. Želja uslišana nakon dvadesetak godina Premda su hrvatski odbojkaši izgubili utakmicu, ukupni dojam bio je izvrstan. Od atmosfere oko utakmice, interesa gledatelja, uzbudljivog športskog nadmetanja uz značajno medijsko praćenje ovog povijesnog događaja. Gostovanje čelnog čovjeka međunarodne odbojkaške federacije, gospodina Lenoirrea, također je dalo dodatnu draž i vrijednost ovim utakmicama. Treba spomenuti da su ove testne utakmice s jakim Amerikancima i te kako pridonijele popularizaciji odbojke, posebice kod mlađih uzrasta kod kojih je bila zamjetna stagnacija kvalitete i kvantitete. Da bi uzlet hrvatske odbojke bio još veći, nedostajale su adekvatne dvorane, što je tad i predsjednik FIVB-a primijetio, zaželivši što prije izgradnju odbojkaške dvorane. Nažalost, ta želja bit će uslišana tek sredinom 1970-ih izgradnjom Odbojkaškog doma na Savi u Zagrebu, a dotad su se odbojkaši uglavnom selili s lokacije na lokaciju i bili podstanari.... LITERATURA: Vjesnik, dnevne novine, kolovoz 1953., Zagreb Arhiva HAOK Mladost, Jarunska cesta 5, Zagreb Sjećanja Branka Grabara, Zagreb-Čakovec Narodni sport, tjednik kolovoz 1953., Zagreb Zagrebački odbojkaški savez, arhiva

MEĐUNARODNA KONFERENCIJA POVJESNIČARA ŠPORTA U SPLITU

Poticaj za daljnja istraživanja hrvatskog športa ANA POPOVČIĆ

U Splitu je od 18. do 22. kolovoza održana 16. konferencija Međunarodnog društva za povijest športa i tjelesnog odgoja (International Society for the History of Physical Education and Sport - ISHPES). Organizatori konferencije bili su Hrvatsko društvo za povijest športa, Hrvatska olimpijska akademija i Splitski savez športova, a akademski partneri Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu te Kineziološki fakultet Sveučilišta u Splitu.

SHPES je krovna organizacija povjesničara športa diljem svijeta kojoj je glavna zadaća promoviranje i popularizacija znanstvenih istraživanja te edukacija u području tjelesnog odgoja i športa. Društvo također radi i na razvijanju boljih veza među nacionalnim i regionalnim organizacijama za povijest športa, te među samim povjesničarima športa. ISHPES je osnovan 1989. godine spajanjem dvije već postojeće organizacije - ICOSH-a i HISPA-e. ICOSH, Međunarodni odbor za povijest tjelesnog odgoja i sporta (International Committee for the History of Physical Education and Sport) osnovan je još 1967. godine u Pragu, a HISPA, Međunarodno udruženje za povijest tjelesnog odgoja i sporta (International Association for the History of Physical Education and Sport) osnovano je 1973. u Zürichu. Na konferenciji u Splitu sudjelovalo je ukupno 116 sudionika iz 31 zemlje. Izvrsnu organizaciju koja je dobila sve pohvale sudionika predvodio je odbor u sastavu Zrinko Čustonja (predsjednik), Dario Škegro (tajnik), Jurica Gizdić, Sandra Heck, Annette R. Hofmann, Hrvoje Karninčić, Robert Kučić, Ana Popovčić i Vlatko Škiljo. Iz Hrvatske su među glavnim predavačima bili

profesor povijesti sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić koji je održao predavanje o ulozi nogometa u odnosu između Tita i Staljina. Nadalje, profesor sociologije s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu Benjamin Perasović, govorio je o društvenoj i kulturnoj memoriji u nogometu na primjeru Hajduka i Torcide, a profesor kineziologije s istog fakulteta Franjo Prot, održao je predavanje o povijesti kineziologije općenito. Uz njih, glavni predavači na konferenciji bili su još Susan J. Bandy (Ohio State University), Rudolf Müllner sa Sveučilišta u Beču (koji je i ovogodišnji dobitnik ISHPES-ove nagrade za znanstvenike) te Tomaž Pavlin sa Sveučilišta u Ljubljani. Osim glavnih predavača, iz Hrvatske su još sudjelovali Sunčica Bartoluci, Zrinko Čustonja, Marita Ukić, Saša Ceraj, Herci Ganza Čaljkušić, Jurica Gizdić, Robert Kučić i Ana Popovčić. Konferencija je bila izvrsna prilika da se u pet dana čuju odlična predavanja povjesničara športa, sudjeluje u zanimljivim diskusijama te steknu vrijedni kontakti s kolegama iz cijelog svijeta. Za nadati se je da će ovaj skup i iskustva s njega, biti novi poticaj daljnjim istraživanjima povijesti športa u Hrvatskoj.

IN MEMORIAM

DRAGAN HOLCER

ISMET HADŽIĆ

(Zwiesel, Njemačka, 19. siječnja 1945. - Split, 23. rujna 2015.)

akon teške bolesti preminuo je Dragan Holcer, velikan blistave Hajdukove povijesti koja je stvarana u sedmom desetljeću prošlog stoljeća, upravo s njim na čelu, s kapetanskom trakom oko ruke. Rodio se u njemačkom koncentracijskom logoru Zwieselu. Karijeru nogometaša započeo je 1961. godine u Radničkom iz Niša, a 1967. dolazi u Hajduk. Bio je obrambeni igrač, Hajdukova perjanica i jugoslavenski nogometni reprezentativac. Za splitski klub je nastupio u 419 utakmica i postigao 9 zgoditaka. Jedan je od najboljih centarhalfova Hajduka u povijesti. Sa Splićanima je osvojio tri prvenstva Jugoslavije u sezonama 1970./71., 1973./74. i 1974./75. i tri Kupa 1972., 1973. i 1974. godine. Od bijelog se dresa oprostio 25. lipnja 1975. nakon čega je igrao još šest sezona u njemačkom VB Stuttgartu. Nositelj je zlatne Hajdukove kapetanske trake. U prvenstvenoj sezoni 1967./68., po anketama većine dnevnih i tjednih listova, izabran je za najboljeg igrača prvenstva. Dugo vremena bio je kapetan reprezentacije Jugoslavije za koju je odigrao 52 utakmice – sedam kao nogometaš Radničkog i 45 kao igrač Hajduka. U reprezentaciji je debitirao u kvalifikacijskoj utakmici za svjetsko prvenstvo 19. rujna 1965. godine protiv Luksemburga u Luksemburgu (5-2), dok se od reprezentativnog dresa oprostio u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije SSSR-a u Zenici 17. travnja 1974. godine (0-1). Sudionik je Europskog prvenstva 1968. godine u Italiji kada je reprezentacija osvojila drugo mjesto. Dva puta je Holcer nastupio i za reprezentaciju Europe. Osvojeno prvenstvo nakon šesnaest sušnih godina proslavljeno je 1971. godine veličanstvenim dočekom, a Dragan Holcer bio je kapetan momčadi. Slijedilo je razdoblje potpune dominacije Hajduka: od 1971. do 1975. godine nitko Hajduku nije bio ravan. U to vrijeme Hajduk je bio sjajna momčad, čak i u europskim okvirima. Nakon nogometne karijere, Holcer je bio angažiran u Hajduku kao član uprave i predsjednik Omladinske komisije. U kratkom periodu tijekom 2000. godine, zajedno sa Šimom Luketinom i Antom Žajom, Holcer je bio član tzv. kriznog trija, koje je između dviju skupština vodilo klub. U tom razdoblju Hajduk je osvojio Kup... Dragan Holcer, čovjek koji je bio na čelu zlatne Hajdukove generacije, odmah po dolasku, zavolio je svim srcem i Split i Hajduk. To je konstantno potvrđivao savjesnim odnosom prema klubu, prema svom radnom mjestu na igralištu, a i prema onima koji iz plitka džepa plaćaju teško zarađeni novac za ulaznicu na prenatrpanom stajanju. Uvijek je na krajnje profesionalan način želio priskrbiti ono što športaša najviše uzdiže - borben i krajnje pošten odnos prema klubu i navijačima. (Jurica Gizdić)

(Tuzla, 7. srpnja 1954. - Zagreb, 14. srpnja 2015.) akon teške bolesti preminuo je legendarni nogometaš Dinama Ismet Hadžić. Rođen je u Tuzli, igračku karijeru započeo je u momčadi domaće Slobode, i vrlo rano, već sa 18 godina, izborio je standardno mjesto u prvoj momčadi za koju igra sve do 1979. godine. U tom razdoblju za Slobodu je odigrao 350 utakmica. U siječnju 1980. postao je nogometaš Dinama i plavi dres nosi do 1986., odigravši za klub iz Maksimira 302 utakmice. Bio je standardni nogometaš Dinama u sezoni 1981./82., kada su “plavi” osvojili naslov prvaka, kao i u sezoni 1982./83. kad je Dinamo osvojio Kup. U sezoni 1986./87., Hadžić je nogometaš Prištine, a potom odlazi u SAD, u Las Vegas, gdje je igrao jedno vrijeme. Za reprezentaciju Jugoslavije, od 1979. do 1983., odigrao je pet utakmica. Dvaput kao nogometaš Slobode, a triput kao član Dinama. Debitirao je 1. travnja 1979. godine u Nikoziji, u kvalifikacijskoj utakmici za prvenstvo Europe u kojoj je Jugoslavija pobijedila Cipar sa 3-0. Od dresa reprezentacije oprostio se 23. travnja 1983. godine u Parizu, u prijateljskoj utakmici u kojoj je Francuska pobijedila Jugoslaviju sa 4-0. Više puta Hadžić je igrao za B, omladinsku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju. Bio je jedan od najboljih braniča svoje generacije - iznimno nadaren, brz, ofenzivan, moderan i iznad svega korektan. Stoga nije čudno da je po isteku ugovora s Dinamom mogao birati klub. Najuporniji je još 1983. godine bio turski Fenerbahče koji je za ondašnje prilike davao veliki novac, međutim trener Blažević u tom trenutku nije htio ni čuti za njegov odlazak iz Dinama. Nije se obogatio od nogometa; prije 15-ak godina dotaknuo je dno. Bio je u stisci i prodao je stan želeći kupiti manji. Pojavili su se „prijatelji“, kojima je posudio ondašnjih 80 tisuća maraka. Nisu mu vratili, a on je završio u – automobilu. Dvije godine živio je u autu, a za to su znali samo policajci u Zapruđu koji su ga „čuvali“. Počeo je raditi na tržnici, poslije i kao vodoinstalater, popravljao je centralna grijanja. Godine 2006. Zvezdan Cvetković pozvao ga je u Dinamo da radi s talentiranim dječacima. Govorio je da su ga spasili, a 2010. godine je dobio i gradski stan u čemu mu je mnogo pomogao Zdravko Mamić... Ismet Hadžić, sahranjen je na groblju u Tuzli. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

GORAN BRAJKOVIĆ JAKOV MATOŠIĆ (Zagreb, 18. srpnja 1978. - Opatija, 28. lipnja 2015.)

teškoj prometnoj nesreći u Opatiji, smrtno je stradao bivši hrvatski nogometni reprezentativac, odličan vezni igrač, Goran Brajković. Rođen je u Zagrebu 18. srpnja 1978. godine. Igračku karijeru započeo je u mlađim uzrastima HNK Rijeke, a od 1998. do 2003. godine igrao je za prvu momčad. Zatim je (od 2003. do 2004.) Brajković u Ukrajini, gdje igra za momčad Arsenala iz Kijeva. Potom se vraća kući te je 2004. godine nogometaš Pomorca iz Kostrene. Nakon toga odlazi u Sloveniju, od 2005. do 2007. igra za momčad Bele Krajine. U sezoni 2007./08., Brajković igra na Islandu u HK Kopavogs, a iduću sezonu provodi u Albaniji, u momčadi KS Flamurtari. Od 2009. do 2010. je u Grčkoj gdje je nogometaš Kastorije, nakon čega se vraća u Hrvatsku i pristupa momčadi NK Opatija, gdje je bio i trener pionira. Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je dvije utakmice. Debitirao je 10. studenog 2001. godine u Seulu, u prijateljskoj utakmici u kojoj je Republika Koreja pobijedila Hrvatsku sa 2-0. Tri dana kasnije, nastupio je za “vatrene” protiv istog suparnika u Gwahju, također u prijateljskoj utakmici (1-1). U njegovim najboljim igračkim godinama, u veznom redu hrvatske reprezentacije vladala je prava gužva. Sve as do asa hrvatskog nogometa i to je jedini razlog što Brajković nije više igrao u dresu s državnim grbom. Bilo je to još vrijeme Prosinečkog, Stanića, Rapaića i ostalih velikana našeg nogometa. Igrao je Goran Brajković i za hrvatske nogometne reprezentacije do 20 i 21 godine. Brajković je doista bio odličan vezni igrač, u sredini terena dirigirao je igrom, čovjek od kojega je sve počinjalo. Vješt u dodavanju, odlična udarca. Istinska je šteta što su ozljede više puta prekidale njegovu dobru formu. Svaki put bi se uspio vratiti, ali je onda trebalo ispočetka... Kada se podvuče crta pod igračku karijeru Gorana Brajkovića, lako je zaključiti da zbog ozljeda koje su ga uporno pratile, nakon odlaska iz Rijeke nikad nije zaigrao onako kako je znao. Sahranjen je na groblju u Matuljima. (Jurica Gizdić)

(Split, 3. svibnja 1940. - Zagreb, 4. rujna 2015.)

Zagrebu je u 76. godini preminuo poznati vaterpolski vratar i vaterpolski dužnosnik međunarodnog ugleda Jakov Matošić. Rođen je u Splitu, 3. svibnja 1940. godine. Vaterpolsku karijeru započeo je u splitskom Jadranu, potom je bio vaterpolist Mornara, a po odlasku u Zagreb vratar Mladosti i Medveščaka. S Jadranom je osvojio naslov prvaka Jugoslavije 1957. godine, čija vrata čuva do 1960., a potom je vratar šampionske momčadi Mornara 1961., sve do 1964. kada odlazi u Zagreb. Nakon dolaska u Zagreb, s Medveščakom je 1966. godine osvojio zimsko prvenstvo države. Jednu sezonu proveo je u Mladosti gdje je bio pričuva Karlu Stipaniću, da bi se 1972. vratio u Medveščak, u kojemu je 1975. okončao karijeru. Ubilježio je i nekoliko nastupa za juniorsku reprezentaciju. Pri kraju igračke karijere položio je ispit za suca, da bi od 1975. godine postao međunarodni vaterpolski sudac, a potom i opunomoćenik. Dva puta sudio je finale tadašnjeg Kupa europskih prvaka. Od 1990. godine Jakov Matošić bio je član Europskog vaterpolskog saveza (EWPC), a bio je i dugogodišnji član LEN-a (Europskog upravnog tijela za vodene športove) i njihov opunomoćenik do 2012. Matošić je bio i član Tehničke komisije Svjetske vaterpolske federacije. Vrlo veliku ulogu Matošić je odigrao prigodom razdruživanja Hrvatskog vaterpolskog saveza od Vaterpolskog saveza Jugoslavije 1991. godine. Bio je prvi glavni tajnik Hrvatskog vaterpolskog saveza (od 1990.) i tu dužnost obnaša sve do 2003. godine. U tom razdoblju, važno je istaći, naši su vaterpolisti osvojili i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti. U skladu s tada važećim Statutom FINA-e, tri hrvatska saveza - Plivački, Vaterpolski i Savez skokova u vodu – izrazila su volju i želju da se međusobno udruže u Hrvatsko plivačko udruženje. Osnivačka Skupština održana je u Zagrebu, 27. prosinca 1991. gdje je Jakov izabran za glavnog tajnika. Jakov Matošić obnašao je i dužnost predsjednika Međunarodne komisije Hrvatskog vaterpolskog saveza, a bio je (od 2003. do 2010.) i glavni tajnik Medveščaka. Uporedo sa športskom, izgradio je i akademsku karijeru diplomiravši na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

Istra, Hrvatska

Pored mora, sunca i opuštanja u prekrasnoj prirodi 2016. godine ne propustite događanja:

Dancestar World Dance Masters Poreč 23. – 29.06.2016

Folklorni festival

Zlatna sopela 26.06. – 02.07.2016.

Street art festival 18. – 21.08.2016.

Međunarodni plivački maraton

Porečki delfin 03.09.2016.

Povijesni festival

Giostra

9. – 11.09.2016.

Triathlon Poreč 16.10.2016.

www.to-porec.com

Nastanak modernog športa: pikado

Od abave vojnika do na eto

ralj enrik

s ukra enom strijelom

a većinu športova i igara nemoguće je točno odrediti vrijeme i način postanka budući da su se prirodno i neplanski razvili iz zabave u dokolici. To vrijedi i za pikado, premda je vrlo izvjesno da u korijenima te igre važnu ulogu ima oružje kao što su koplje, samostrel ili luk i strijela. Uostalom, hrvatski termin „pikado“ najvjerojatnije dolazi od španjolske riječi picada koja znači udarac kopljem, strelicom ili slično. S obzirom na to da Engleska ima dugu tradiciju streličarstva još od 1415. godine i pobjede kod Agincourta (nije slučajno i streličarski virtuoz Robin Hood junak Olimp 42

orta

engleskih narodnih balada još od 15. stoljeća), povijest pikada također je vezana uz tu zemlju. Neki kažu da se počeci pikada vežu za vojnike koji su za vrijeme odmora iz zabave bacali koplja u drveno dno vinske bačve koju bi stavili u uspravan položaj. Postoji i druga teorija koja opisuje streličare koji su bez luka rukom bacali strelice u metu – potvrda za tu teoriju su neke stare mete od pikada koje sadrže koncentrične krugove jednako kao i streličarske mete. Kako god bilo, s vremenom se igra iskristalizirala u neki prvobitni oblik

pikada, a za metu se počeo upotrebljavati komad izrezanog debla čiji su kružni godovi bili prirodna oznaka za udaljenost od centra. Pukotine koje su nastale isušivanjem drveta preteča su današnjih polja s brojevima. Pikado je u svojem najgrubljem obliku smanjena, „kućna“ varijanta streličarstva, a neki izvori spominju i vojnike streličare koji su još u prošlosti posebno za potrebe pikada nosili sa sobom nekoliko skraćenih strijela. Zbog tog smanjenog formata, vrlo rano prepoznat je potencijal te igre za igranje u zatvorenim prostorima (za vrijeme lošeg vremena kojeg u Engleskoj ne manjka). Premještanje igre u

zatvoreni prostor uvjetovalo je obavezno skraćivanje strelica i konačno usvajanje osnovnih pravila igre. Kako je rasla njegova popularnost, pikado se vrlo brzo probio i do plemstva. Naime, u povijesnim dokumentima zapisano je da je kraljica Anne Boleyn (druga od šest supruga zloglasnog engleskog kralja Henrija VIII. iz dinastije Tudora) 1532. godine kralju poklonila komplet bogato ukrašenih strijela biskajskog stila, što joj je pomoglo da stekne kraljevu naklonost i godinu dana kasnije postane kraljica, a slika Henrija VIII. na kojoj baca ukrašenu strijelu može se smatrati prvim zabilježenim prikazom igrača pikada u povijesti. Krajem 19. stoljeća pojavljuju se prvi podaci o numeriranim metama, a prvu takvu metu izradio je stolar Brian Gamlin iz Buryja u Lancashireu. Gamlin je metu numerirao na način da smanji „element sreće“, odnosno tako da veću ulogu ima vještina i preciznost. Razmještaj malih brojeva uz velike brojeve (npr. 1 i 5 koji stoje uz broj 20; 3 i 2 koji su uz 17; ili 4 i 1 kraj 18) kažnjava netočnost. Dakle, ako igrač gađa 20, nedostatak točnosti i preciznosti bit će kažnjen time da će pogoditi 1 ili 5. Godine 1908. jedan neobičan sudski slučaj postao je prijelomni događaj u formiranju pikada kao modernog športa. Naime, u to vrijeme u Engleskoj je na mjestima gdje se točio alkohol bilo zabranjeno kockanje, kartanje, rulet i slične igre na sreću, no istovremeno je bilo dopušteno klađenje na igre vještine. Spomenute 1908. godine podignuta je optužnica protiv Jima Garsidea, vlasnika puba u Leedsu, koja ga je teretila da se u njegovom pubu svakodnevno igra kockarska igra pikado. Garside je, u svrhu svoje obrane, u sudnicu doveo lokalnog prvaka Williama „Bigfoot“ Anakina koji je pred sucem sa sve tri strelice pogodio u segment broja 20. Nakon toga je sudac naložio sudskom službeniku koji nikada nije igrao pikado da gađa, a ovaj je u prva dva pokušaja promašio cijelu metu. Kada je na nalog suca Anakin ponovno sve tri strelice zabio u 20, sudac je po kratkom postupku presudio kako je pikado igra vještine i znanja. Taj neobičan sudski proces legalizirao je nadmetanje u pikadu za piće ili

rundu u pubovima, što je neizmjerno doprinijelo popularizaciji i omasovljenju te relativno jeftine i, na prvi pogled, jednostavne igre. Do početka Drugog svjetskog rata većina pubova u Velikoj Britaniji imala je pikado ploče i momčadi, kao i organizirane dvoboje s ostalim pubovima. Godine 1924. u Londonu je osnovan nacionalni pikado savez - National Darts Association (NDA), no najveći poticaj popularizaciji igre dale su noi e

riječima: „Daj da i ja probam. Toliko sam slušala o toj igri“. U kratkoj partiji koja je uslijedila (svaki je bacao samo tri puta), kraljica je pobijedila kralja 21-19, no istina je i da je stajala jedan korak bliže ploči. Kako god, ta vijest u novinama izazvala je pravu senzaciju u dodatnoj popularizaciji pikada, posebno među ženama. Ubrzo je na naslovnici novina izašao i naslov „Žene masovno slijede

O O Č

Pikado je u svojem najgrubljem obliku smanjena, „kućna“ varijanta streličarstva, a neki izvori spominju i vojnike streličare koji su još u prošlosti posebno za potrebe pikada nosili sa sobom nekoliko skraćenih strijela

raljica li abeta i ra ikado

vine News of the World. Te novine su 1927. započele s organizacijom natjecanja koje je ubrzo postalo iznimno masovno - 1938. godine broj natjecatelja iznosio je nevjerojatnih 280.000! U vrijeme najveće popularnosti pikada, u prosincu 1937., britanski kraljevski par, kralj George VI. i kraljica Elizabeta (roditelji današnje britanske kraljice Elizabete II.) prisustvovao je otvaranju društvenog doma u gradiću Slough u Engleskoj. Tom prilikom odigrali su kratku partiju pikada, a idući dan fotografija kraljice koja baca strelicu objavljena je u nacionalnim dnevnim novinama, zajedno sa kraljičinim

kraljičino igranje pikada“, a britanski pikado savez zasuli su upiti žena koje su željele poduku u igranju. Veliki uzlet ženskog pikada prekinuo je Drugi svjetski rat, nakon kojeg je ta igra ponovno postala dominantno muška sve do sredine 70-ih godina. Drugi svjetski rat općenito je donio mnoge promjene u društvu, pa je tako 50-ih i 60-ih godina i pala popularnost pikada. Ipak, 1954. godine osnovan je savez National Darts Association of Great Britain (NDAGB) koji je izvrsnom organizacijom okupio gotovo 4 milijuna natjecatelja. Danas je pikado u Velikoj Britaniji jedan od najgledanijih televizijskih 43 Olimp

Nastanak modernog športa: pikado

The origins of darts

a re

anin Boris r mar

onajbolji svjetski i ra elektroni ko

športova. Prvi tv-prijenos te igre datira iz 1962. godine, a 1973. uvedena je split-screen tehnologija (ekran razdijeljen u dvije slike za istovremeni prikaz dva različita kadra) koja je dodatno popularizirala televizijske prijenose natjecanja. Iste 1973. godine osnovana je British Darts Organization (BDO), koja je bila glavni pokretač osnivanja svjetske federacije. Međunarodni pikado savez, World Darts Federation (WDF), ustanovljen je konačno tek 1976. Među prvim odlukama WDF-a, bila je preporuka standardne daljine bacanja za sve zemlje (2,37 m) te inauguracija Svjetskog kupa kao međunarodnog natjecanja koje se održava svake dvije godine od 1977., a na kojem se najbolji igrači natječu za svoju zemlju. Iako ima bogatu povijest, pikado se u svojoj domovini, Velikoj Britaniji, teško izborio za odgovarajući status, pa se 3. lipnja 2005. godine

smatra povijesnim datumom, upravo zbog činjenice da je na taj dan pikado službeno priznat kao šport od krovne športske organizacije UK Sport. Kada je objavljeno da je London dobio organizaciju Olimpijskih igara 2012. godine, čelnici iz BDO-a (British Darts Organisation) intenzivno su prionuli lobiranju s ciljem da pikado bude uvršten na Igre kao pokazni šport. Premda u konačnici nisu uspjeli, napravili su veliki pomak jer su u velikoj mjeri uspjeli razbiti uvriježenu predodžbu o pikadu kao birtijskoj zabavi te su istaknuli njegove brojne pozitivne, kako športske, tako i društvene vrijednosti.  T

AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992. http://dartsinfoworld.com/history-of-darts/ http://www.cyberdine.hr/?page_id=32&lang=hr http://www.pk-romano.hr/index.php?page=povijest_ pikada

Nova era ikada ojavom elektroni ki a arata a o ela je nova era ikada a rvu elektroni ku metu atentirao je merikanac udol llison i ock orda u llinosu 1 5. odine. eta je i ra ena od kombinacija lastike i la teksa i na sebi ima tisu e ru ica u koje se mo e abiti lasti ni vr strelice koji time aktivira strujni kru i na taj se na in re i strira o o eni broj. to a se elektroni ki ikado jo na iva so t ti mekani la sti ni vr strelice dok se klasi ni ikado koji se i ra sa strelicama s metalnim vr om na iva steel ti eli ni vr . Olimp 44

ikada

The appearance of is related to weapons such as spear, crossbow or bow and arrow. Since England has a long tradition of archery, the origins of darts are also related to that country. The potential of darts was recognized very early and it was played indoors, causing thus the mandatory shortening of the arrows and finally, the adoption of the basic rules of the game. In time, people starting using a piece of cut tree trunk as dartboard, using its circular rings as natural marks for distance from the center. The cracks that appeared due to drying of the wood represent the forerunners of the today’s fields with numbers. The first data on numbered targets started appearing at the end of the 19th century and the carpenter Brian Gamlin has made the first such dartboard. Gamlin has numbered the dartboard in such a way to reduce the “element of luck” in order to provide a greater role to skill and precision. In 1908, an unusual court case became the landmark event in the formation of darts as a modern sport. After a demonstration in the courthouse, the judge ruled that darts is a game of skill and knowledge, rather than a game of chance, validating thus darts competitions and betting in the pubs. Regardless of the rich history of darts, in its very homeland, the UK, the game’s path towards the appropriate status was very hard. Therefore, June 3, 2005 is considered a historic date because of the fact that on this day the sports umbrella organization, the UK Sport, has officially recognized darts as a sport. (Ana Popovčić)

Znanost i šport

eovisno o tome radi li se o velikim organizacijama kao što su grad, država, društvena djelatnost, tvrtka, ili se radi o ljudima iz svakodnevnog života, postoji nešto bitno, nešto što svima njima daje smisao, svrhu, snagu ili energiju. Neki to nazivaju snovima, drugi vizijama, a zapravo je riječ o konkretnim ciljevima prema kojima stremimo. Možda i dio zagonetke vezane za silan optimizam, snagu, samopouzdanje i svakodnevnu radost življenja - po čemu prepoznajemo brojne športaše, trenere, razne športske entuzijaste leži u njihovim ciljevima. Nekima je cilj

ma, realizaciji novih i kvalitetnih ideja. Stremljenje prema realizaciji vlastitih interesa i ciljeva uz uvažavanja interesa drugih i poštivanje principa općeg dobra ili stremljenje prema realizaciji vlastitog cilja pod cijenu svega – ne prezanje ni pred čime - zapravo stvara dvije vrlo različite energije ili frekvencije, a radi li se o tvrtkama, velikim organizacijama ili multinacionalnim poduzećima, radi se o dvije vrlo različite (ne) perspektive za pojedince i društvo. U takvom pokušaju tumačenja stvarnosti oko nas, vjerojatno leži i dio odgovora na pitanje: zašto je šport u Hrvatskoj unatoč svim teškoćama

olitika

visoki ciljeva i e

Priča o snovima športašima i idealima športskih entuzijasta jedna je tipična športska priča i formula uspjeha za brojne druge društvene subjekte, organizacije, tvrtke, ali i za sve one koji danas koračaju kroz život pognute glave u nadi da će pronaći pravi cilj i smisao svojeg postojanja redovito trenirati, nastupati i živjeti zdravo i svrsishodno, drugima je cilj osvojiti medalju na Olimpijskim igrama, dok je trećima cilj podići ljestvicu svog osobnog rezultata i poboljšati samog sebe, svoj karakter i tomu slično. Stavljajući problematiku ciljeva u kontekst realnog života, pokušajmo pretpostaviti kako se ljudi po svojoj emocionalnoj, psihosomatskoj i svakoj drugoj strukturi itekako razlikuju, ovisno o tome imaju li jasno postavljene ciljeve ili im je jedini cilj u životu pojesti, popiti, i - kako se kaže - živjeti bez brige i pameti. Razlikujemo i one kojima je jedini cilj u životu zaraditi što više novaca od onih čiji snovi idu u smjeru općeg društvenog dobra, pomaganja drugim ljudi-

prouzrokovanih recesijom, raznim krizama, padu općeg životnog standarda brojnih obitelji i sl., još uvijek na visokoj i zavidnoj razini? Budući da je u športu mjerilo uspjeha rezultat, s obzirom na količinu osvojenih medalja, djelatnost športa u Republici Hrvatskoj zasigurno pripada u kategoriju uspješnijih. Međutim, sjajna odličja, fascinantne životne priče športaša o tome kako su ostvarili svoje snove, njihova prepoznatljiva sreća i sjaj u očima, tek su jedan dio, za većinu onaj ljepši, priče o športu, priče o uspjehu i politici visokih športskih i životnih ciljeva. Kao što ciljevi u životu, dakako kod onih koji ih imaju, nisu uvijek visoki i realni, već su nerijetko previsoki i nerealni, tako i u športu postoje brojne druge politike, primjerice politike športskih

klubova unutar nekog saveza, politike športova unutar neke zajednice športova, itd. Struktura takvih politika vrlo je različita, dakako ovisno o konkretnim ciljevima koje akteri tih politika postavljaju. Neovisno o tome je li cilj nekom roditelju osvetiti se treneru koji njegovo dijete nije stavio u prvu postavu ili upravi kluba koja podržava takvog trenera, ili se, primjerice, radi o športskom klubu koji metodom medijske ucjene nastoji ocrniti svoj savez ili zajednicu športova na način da u javnosti uzdignu svoje rezultate, a obezvrijede rad nadležne športske organizacije - svaka takva športska politika počiva na iluziji sukoba i podijeljenosti. U toj medijskoj drami prepoznatljivog scenarija, moraju biti zadovoljeni svi elementi pučkog mita. Dakle, moraju postojati bijeli i crni, dobri i loši. U suvremenoj „fiskalnoj“ verziji tog mita, pozitivci su oni koji imaju dobre rezultate i tradiciju, ili - ako to nemaju - onda imaju puno djece koja treniraju i nisu na ulici, dok negativci nenamjenski troše proračunska sredstva. Sve je to pozadina brojnih izvanrednih skupština raznih športskih klubova i saveza, medijskih prozivanja, iznenadnih ostavki i svega onog što se događa, nažalost ne tako rijetko, duboko u pozadini športa. Iako se malo tko ne kune da su njegovi ciljevi isključivo dobrobit športa, djece i mladih, u to je zapravo teško povjerovati jer se one žučne rasprave ne vode na temu ideja, već na temu novca, određenih ljudi ili događaja. Iako tema novca nije osnovna ideja ovog teksta, vezanost suvremenog čovjeka i novca jedno je od glavnog obilježja društva i vremena u kojemu živimo, što itekako utječe i na stanje u športu. Raspon psihosomatskih reakcija kod ljudi u okolnostima kad imaju ili nemaju novaca, kad su nekome dužni ili netko njima duguje, toliko je izražen da bi prilikom stjecanja kvalifikacije psihologa ili psihijatra svoje mjesto mogla imati i katedra – „Čovjek i njegov novac“. Nadalje, gubitak osjećaja kontrole nad svojom financijskom budućnosti, kod nekih ljudi izaziva reakciju koja nalikuje reakciji dijabetičara u situaciji naglog pada razine šećera u krvi. Vratimo se temi ciljeva i športske politike. U nekoj fazi borbe za ostvarenje određenih ciljeva u športu, športska politika gubi prefiks športska i postupno se pretvara u pravu politiku. 47 Olimp

Znanost i šport

Budući da je u športu mjerilo uspjeha rezultat, s obzirom na količinu osvojenih medalja, djelatnost športa u Republici Hrvatskoj zasigurno pripada u kategoriju uspješnijih Veza športa i politike posebna je tema o kojoj se svakodnevno piše. Između ostalog, politika treba šport jer putem športa plasira svoje ideje i ideologiju u javnost, dok šport treba politiku zbog njenog financijskog i drugog utjecaja na šport. Iako su asocijacije današnjeg čovjeka na politiku različite – neki neispunjavanje političke volje vole uspoređivati s vicom o mužu koji je zapamtio za čitav život datum ženinog rođendana nakon što joj je jednu godinu zaboravio čestitati - ovom prilikom smatramo bitnim naglasiti kako je šport itekako važan u kreiranju društvenih kretanja, odnosno tendencija koje politika mora prepoznati, dakako ako želi imati povjerenje i podršku građana. Kako smo već i napomenuli u uvodnom dijelu teksta, ciljevi određene organizacijske cjeline stvaraju tendencije, odnosno svojevrsnu energiju koja može biti poticajna i usmjerena prema razvoju, ali i destruktivna, usmjerena prema podjelama i sukobima. Ako uzmemo u obzir velik broj športaša, njihovih roditelja, športskih udruga i ugled koji šport uživa u medijima, dolazimo do činjenice da je šport itekako velika i važna organizacijska cjelina koja ima vrlo jak utjecaj na društvene tendencije, odnosno na smjer u kojemu će se voditi nacionalna politika ili politika lokalnih zajednica. Ako će unutar upravnih tijela športskih klubova i saveza biti ljudi kojima će primarni ciljevi biti razvoj športa, pružanje što kvalitetnijih uvjeta športašima za trening i natjecanja, podizanje svijesti o važnosti svih športova za stvaranje kvalitetnog društva, možemo očekivati da će i politička potpora športu biti maksimalna. Međutim, ako će ciljevi iste te grupacije biti isključivo parcijalni interes jednog kluba i jednog športa, a metode za ostvarivanje tog cilja temeljiti se na uzdizanju svojih vrijednosti i umanjivaOlimp 48

High goals politics

nju vrijednosti drugih klubova ili športova, percepcija javnosti, ali i struktura koje financiraju šport, bit će da je šport poprište stalnih sukoba, nepravde, nenamjenskog trošenja sredstva i sl. Samim time, stvorit će se i percepcija da čitavo društvo funkcionira po jednakom ili sličnom principu. Obzirom, dakle, da je utjecaj športa na politiku barem jednak, ako ne i veći od utjecaja politike na šport, ne kaže se slučajno da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Budući da se u hrvatskom športu i dalje događaju izvanredni uspjesi, da unatoč određenim financijskim poteškoćama, zahvaljujući entuzijazmu športaša, njihovih roditelja, trenera i drugih športskih entuzijasta, šport i dalje funkcionira po zdravim načelima, u ovom trenutku trebamo biti zadovoljni, jer je u športu, možda i više nego u drugim djelatnostima, više onih koji žive za ideale i ispravne ciljeve, od onih kod kojih postoji samo osobni interes. To također znači da trebamo biti i zadovoljni radom Hrvatskog olimpijskog odbora, Sportskog saveza Grada Zagreba, vladinih i nevladinih, političkih i nepolitičkih organizacija u Hrvatskoj koji još uvijek stvaraju zdravu energiju športa te na taj način stvaraju zdravu energiju društva. Zato je i priča o snovima športašima, idealima športskih entuzijasta jedna tipična športska priča i formula uspjeha za brojne druge društvene subjekte, organizacije, tvrtke, ali i za sve one koji danas koračaju kroz život pognute glave u nadi da će pronaći pravi cilj i smisao svojeg postojanja.  T

Džeba, K. i Serdarušić, M. (1995). Šport i novac. Zagreb, Gopal d.o.o., Zagreb Novak, I. (2006). Športski marketing i industrija športa. Zagreb, Maling d.o.o. Podunavec. M., Keane, J., Šparks, C. (2008). Politika i strah. Zagreb, Politička kultura Puljiz, V. i sur. (2000). Sustavi socijalne politike. Zagreb, Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta

One significant part of life energy and optimism is associated with the goals we set. Daily striving towards these goals and belief in their achievement gives purpose to our existence. Perhaps therein lies a part of the answer to the question: Why are the athletes, more than other, always full of optimism and positive life energy? As sports goals can range from medals at the Olympic Games to good physical appearance, so the goals of everyday man, company or organization can range from satisfying the basic biological needs or acquisition of greater material wealth to the creation of a better and more quality society, helping others and the like. Depending on the particular purpose, there are different ways in which certain people or large organizations move towards those objectives, i.e., what they leave behind by following a certain way is that what is different. Connections of sports, money, sports policy and politics is very narrow because the sports cannot exist without money and structures that grand the money granted and the politics needs sports for placing its ideas in the society. The great spreading of sports, media reputation and influence that sport generally has are very important in creation of a general social climate, social values and political concepts of certain parties. Consequently, all that results in responsibility of sports clubs and associations as they represent a large number of citizens and - with their example - they certainly provide guidelines in the activities of politics. In other words, sports creates politics as much, maybe even not more, as the politics creates sports. It is therefore extremely important that the inside of sports clubs and federations water sports development policies, mutual respect and tolerance, not politics conflict, division and unwelcome or misinformation. If athletes, but above all the administration of sports clubs and associations understand their role and responsibility, city and national policies could really start to lead policy development and high achievement. (Miroslav Hrženjak)

Prevencija je pola zdravlja

NEMETOVA 2

Vaša zdrava odluka Zagreb I tel. 01/46 93 111 I info@poliklinika-aviva.hr I www.poliklinika-aviva.hr

Žene i šport

orta ice

kao su ermodeli

ntonija

Olimp 50

i ura

Blanka la i

i e

T O

Često se naglašava kako u Hrvatskoj još uvijek živimo dominantno patrijarhalne društvene vrijednosti. Mnogi smatraju da je neoliberalni koncept putokaz prema nadilaženju nepravdi patrijarhata. Međutim, takav pristup nosi rizike ozbiljne zablude, što se vidi u primjerima kad se uspješne športašice u medijima procjenjuju kroz kriterije tzv. seksualne ekonomije

razgovorima o pitanjima ženske ravnopravnosti često se, kao neka preambula za „diskurs“, zna naglasiti da mi još uvijek živimo u svijetu koji je „dominantno patrijarhalan“. Ali, govornik obično nadoda još jednu preambulu: „Ne mislim reći da je to samo po sebi dobro ili loše“. Također, u razgovorima o ideološkim i svjetonazornim prijeporima, zna se napomenuti da je vladajuća ideologija današnjice ona neoliberalnog kapitalizma. Nije ideja ovog teksta dokazivati da je to samo po sebi dobro ili loše, ali svakako treba naglasiti da je vrlo pogrešno smatrati kako je neoliberalizam, sa svojom tzv. vrijednosnom neutralnošću, najbolji saveznik onima koji se trude ispraviti krive Drine patrijarhata. Pogledajmo jedan medijski primjer, tretman triju hrvatskih olimpijki: bacačice diska (A), skakačice uvis (B) i košarkašice (C) – triju medijski vjerojatno najeksponiranijih hrvatskih športašica posljednjih godina. I zapitajmo se: koja je od njih tri najprisutnija u javnosti. Koja nosi najveći marketinški potencijal, koja je najprisutnija u medijima? Je li taj potencijal razmjeran športskom uspjehu ili su u igri i drugi elementi, a ako jesu – koji? Povjerimo li svoje sumnje Googleu dobit ćemo odgovor da su športašica A (olimpijska i svjetska prvakinja) i športašica C (reprezentativka i međunarodna miss sporta) otprilike poravnate u broju referenci, dok športašica B (dvostruka svjetska prvakinja, također visoko plasirana na listi najljepših športašica svijeta) osjetno nadmašuje zbroj prvih dviju. Očito je u igri onaj dio neoliberaliz-

ma koji se naziva seksualnom ekonomijom. A od čega ovisi ta ekonomija? Od toga koliko se športašica približila obrascu supermodela. Što je supermodel? To je ikonografski obrazac koja nije došao iz mode nego upravo iz športa, konkretno iz američkog časopisa Sports Illustrated koji već pola stoljeća stvara takvu ikonu na svojim naslovnim stranicama - o čemu smo, uostalom, pisali u Olimpu br. 52, prije točno godinu dana. Obrazac se već davno iz športa prelio u sektor visoke mode i druge podjednako profitabilne sektore. Tko je nedavno gledao prijenos Svjetskog atletskog prvenstva iz Pekinga teško da nije uočio vrlo erotizirano izdanje kraljice športova, koja se usprkos svome kraljevskome rodu, u liberalnoj areni mora svakodnevno potući za medijski prostor i novce. U filmskoj se industriji - naglasak na industrija – još u zlatno doba Hollywooda pojavio pojam „star system“, pojam iz sociologije filma, usmjeren prema određenim stereotipovima kojima industrija ide u susret prepoznatim navikama potrošača. John Wayne uvijek je „čovjek od akcije“, Bogart je „dobar-loš momak“, Marilynka je seks-bomba itd. Nalaženje svog faha unutar tog nevelikog spektra svakom je novom glumcu uvjet za karijeru, a njegovo iznevjeravanje za mnoge je filmske zvijezde značio brzi kraj. Danas se star system prenio na cijeli medijski svijet (pogledajmo samo koliko se Putinovi spin-doktori trude oko njegovog mačističkog imagea), a nema sumnje da je športašicama u tom suženom medijskom polju namijenjena uloga supermodela. Pa koliko koja dohvati. Kako je teško naći svoj fah osobito

Female athletes as supermodels It is often stressed that in Croatia we are still living the dominant patriarchal social values. Many believe that the neo-liberal concept represents a roadmap to overcoming the injustice of patriarchy. However, this approach carries the risks of serious error, as seen in the examples when the successful female athletes are being assessed in the media based on the criteria of the so-called sexual economy. (Ratko Cvetnić)

je iskusila vodeća estradna umjetnica regije. U početcima pokušavala je mjesto naći kao djevojka sa sela, rokerica, zamatala se u velove sinjske Gospe, ali rezultati su bili skromni. No, kad je u javnost procurio privatni video njenoga snošaja s lokalnim tajkunom, obiteljskim čovjekom, umjetnica je pronašla svoju nišu u star-systemu - mogli bismo taj tip nazvati „luksuznom priležnicom“. U svakom slučaju njena karijera, marketing građen upravo na spomenutoj slici, nakon toga dosegla je svoje supraorbitalne trenutke. Umjetnica danas – u našem patrijarhalnom svijetu, dakle – reklamira sve, od sladoleda do propelera za podmornice. S druge strane, kad je športašica B iskoračila iz slike supermodela i dala jednu sasvim „patrijarhalnu“ izjavu, naime kako ne podržava to da se homoseksualne veze nazivaju brakom, udruge istospolaca i ostalih liberalnih snaga pisale su protestna pisma njenim sponzorima. A je li možda netko u našem patrijarhalnom svijetu pozvao na bojkot sladoleda ili podmornica? I ako, za kraj, usporedimo današnju prisutnost te estradne umjetnice i športašice B u medijskome prostoru, na naslovnicama, jumboplakatima, u društvenim kronikama, možemo se slobodno upitati: koji će role-model pokupiti djevojčice na pragu svojih tinejdžerskih godina, u tome našem „dominantno-patrijarhalnom svijetu“?  51 Olimp

Športska terminologija

i ra kraljeva i e

Č N

Šah danas igra velik broj ljudi – 605 milijuna odraslih osoba, i to redovito. Tjedno, mjesečno ili godišnje 15% odraslih osoba u SAD-u igra šah, u Njemačkoj 23%, u Rusiji 43%, a u Indiji čak 70%. Stoga nimalo ne čudi raširenost nekih od naziva koji se rabe u toj igri

svome izvješću iz kolovoza 2002. godine, Franco Carraro, tadašnji predsjednik Olimpijske programske komisije, navodi da je Međunarodni olimpijski odbor priznao međunarodna tijela bridža (WBF – World Bridge Federation / Svjetska bridž federacija) i šaha (FIDE - Fédération Internationale des Échecs / World Chess Federation / Svjetska šahovska federacija). Status te dvije federacije promijenio se tri godine ranije kada je MOO priznao bridž i šah kao športove, stoga se status njihovih međunarodnih federacija promijenio iz statusa priznatih organizacija u priznate federacije. Svjetska šahovska federacija (FIDE) godinama pokušava s Međunarodnim olimpijskim odborom dogovoriti da šah postane dijelom olimpijskoga programa (McClain, 2011). Danas se na kalendaru natjecanja na stranicama Svjetske šahovske federacije osim svjetskih, europskih, afričkih, američkih, azijskih itd. prvenstava nalazi i obavijest o održavanju 42. Svjetske šahovske olimpijade, i to od 17. do 30. rujna 2016. u Bakuu (Azerbajdžan). Ne postoji suglasje o podrijetlu šaha. Neki smatraju da nastaje u Kini ili Središnjoj Aziji, a prema Svjetskoj šahovskoj federaciji (FIDE, 2015) šah (engl. chess; njem. Schach) nastaje u Indiji gdje se rani oblik te igre u 6. stoljeću nazivao sanskrtskom riječju chaturanga, što u doslovnome prijevodu znači četverodjelan, a njime se označava i vojska, odnosno njezina četiri roda: pješaštvo, konjaništvo, slonovi i kočije, odnosno bojna kola, a predstavljale su ih figure pješak (engl. pawn; njem. Bauer), skakač, koji se još naziva i konj (engl. knight; njem. Springer), lovac (engl. bishop; njem. Läufer) i top, odnosno kula (engl. rook; njem. Turm). Danas su šahovske figure pješak, skakač, lovac, top, kralj i dama (Hrvatski šahovski savez, 2009). Oko 600. godine igra je u Perziji dobila naziv shatranj. Najstariju očuvanu tiskanu knjigu o šahu pod nazivom Repeticion de Amores y Arte de Ajedrez con ci Iuegos de Partido napisao je Španjolac Luis Ramirez de Lucena, a knjiga je objavljena 1497. godine (FIDE, 2015).

Šah je perzijska riječ (shāh) koja znači kralj. Engleska riječ chess dolazi od starofrancuske riječi esches, što je množina od eschec u značenju šahovska igra (Harper, 2015a). Nazivi iz šaha koji su mnogima poznati su šah-mat (engl. checkmate) i pat (engl. stalemate). Naziv šah-mat također je, naravno, perzijskoga podrijetla (shāh māt), a različiti izvori navode različita značenja izvornika. Tako, na primjer, Harper (2015b) navodi da engleski naziv checkmate (hrv. šah-mat) dolazi od starofrancuskoga naziva eschec mat, koji, kao i španjolski naziv jaque y mate te talijanski scacco-matto, dolazi od arapskoga shah mat, što je značilo kralj je umro. Isti izvor navodi da se radi o pogrešnoj interpretaciji perzijske riječi mat u značenju biti začuđen koje je zamijenjeno za mata, što znači umrijeti. Stoga bi, kako kaže Harper (2015b), perzijski naziv shah mat doslovno značio kralj je bespomoćan ili kralj je ukočen. Drugi izvor kaže da naziv šah-mat znači “kralj je bespomoćan, napadnut iz zasjede” (LingoLero, 2014). Pat je riječ koja dolazi od latinske riječi pactum u značenju dogovor, a u francuskome se jeziku navedena latinska riječ realizira u liku patta i ima značenje neriješena igra (Vukoja, 2013). Doista, naziv pat u šahu označava neriješen rezultat, odnosno situaciju “kada igrač na potezu ne može odigrati niti jedan ispravan potez, a kralj mu nije u šahu” (Pravila šaha FIDE, 2009:8). Drugim riječima, rezultat se takve partije šaha, kao i svaka druga situacija u kojoj je rezultat izjednačen, ali se ne radi o patu, naziva remi. Navedenu riječ znaju mnogi iako ne igraju šah. Ona dolazi iz latinskoga jezika od riječi remissus (odnosno remitto), što znači popušten, mlitav, blag, krotak, miran, ali i veseo, nemaran te trom (Žepić, 1995:225). Izvan šahovske igre riječ mat ili šah-mat podrazumijeva da jedna strana u sporu (ili nadmetanju bilo koje vrste) dovodi drugu u situaciju u kojoj nije u mogućnosti ništa napraviti. Za razliku od dvije navedene riječi, pat označava situaciju u kojoj nitko od sudionika nema prednost. Frazemi naći se u (šah-)mat poziciji te naći se u pat poziciji su vrlo česti, kao i glagol remizirati (Ajax i Temišvar

remizirali su bez golova) te frazem povući odlučujući potez (... bilo je 10-6 za Švedsku, a tada je poljski izbornik Michael Biegler povukao, pokazalo se, odlučujući potez zamijenivši vratara ...). Još jedan naziv koji se često koristi izvan šahovske igre je naziv gambit. Zanimljivo je da je njegov izvor, u stvari, u hrvanju i da dolazi od talijanske riječi gambetto, što znači srušiti protivnika podmetanjem noge. U šahu naziv gambit označava način otvaranja u kojemu igrač koji igra bijelim figurama žrtvuje figuru, najčešće pješaka, kako bi što brže rasporedio figure i napao protivnika koji igra crnim figurama. Jedno od najstarijih otvaranja, koje je opisao već navedeni Luis Ramirez de Lucena, je damin gambit u kojemu igrač koji igra bijelim figurama vuče poteze 1.d4 d5 2.c4. Kraljev gambit podrazumijeva poteze 1.e4 e5 2.f4. Naziv hendikep većina ljudi pogrešno povezuje s osobama s invaliditetom. Radi se o nazivu koji se danas rabi u nekim športovima, na primjer, u tenisu i golfu, kao i u šahu. Hendikep u šahu označava situaciju kada bolji igrač daje neku vrstu prednosti slabijem igraču. Ta prednost može biti vremenska (ako je vrijeme ključan element u igri), može podrazumijevati dobivanje dodatnih bodova ili može biti prednost u figurama. U golfu, na primjer, hendikepom se određuje na kojim će rupama igrač dobiti dodatne udarce. U tenisu se danas koriste hendikepi u rasponu od -40 do +40. Hendikep od -40 znači da igrač mora osvojiti tri boda prije nego što osvoji bod koji će ga dovesti u plus, odnosno kojim će imati 15, tj. jedan osvojen bod u igri. Danas je šah i predmetom znanstvenih istraživanja. Bart (2014) je analizirao pozitivan učinak igranja šaha na školski uspjeh, a Storey (2000:47) je iznio preporuku mnogih da šah treba postati dio nastave kako bi se njime poboljšala koncentracija učenika, kako bi učenici što bolje rješavali probleme, razvijali strategije planiranja i kreativnost. Puljak (2011) je navela cijeli niz misaonih operacija i analitičkih postupaka koje učenik može naučiti igrajući šah, kao i cijeli niz kompetencija (socijalnih, radnih, komunikacijskih, kompetencija za 53 Olimp

Športska terminologija učenje i rješavanje problema) koje se stječu igranjem šaha. Rezultati su znanstvenih istraživanja danas provedeni u praksi – šah je dio izvannastavnih aktivnosti u brojnim školama (Režek, 2013) – na primjer, u I. OŠ Dugave (2015), ali i fakultativnih interesnih kinezioloških aktivnosti u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture na nekim fakultetima u Hrvatskoj, na primjer, na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako navodi Režek (2013), na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i to na Odsjecima u Čakovcu i Petrinji, postoje jednosemestralni izborni kolegiji pod nazivima Šah u osnovnoj školi I. i Šah u osnovnoj školi II. Ti su predmeti, prema navednome autoru, predviđeni za buduće magistre primarnoga obrazovanja i odgajatelje. Šah danas igra velik broj ljudi – 605 milijuna odraslih osoba, i to redovito (ChessBase, 2013). Prema istome izvoru, tjedno, mjesečno ili godišnje 15% odraslih osoba u Sjedinjenim Američkim Državama igra šah, u Njemačkoj 23%, u Rusiji 43%, a u Indiji čak 70%. Stoga nimalo ne čudi raširenost nekih od naziva koji se rabe u toj igri. 

LITERATURA: I. OŠ Dugave (2015). Šah kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama Novoga Zagreba (Projekt). /on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese www.os-prvadugave-zg.skole.hr Bart, W.B. (2014). On the effect of chess training on scholastic achievement. Frontiers in Psychology, 5, article 762, 1-3. www.frontiersin.org, doi: 10.3389/ fpsyg.2014.00762 Carraro, F. (2002). Review of the Olympic programme and the recommendations on the programme of the Games of the XXIX Olympiad - Beijing 2008. /on line/ Olympic Programme Commission Executive Board Report; s mreže skinuto 6.9.2015. s adrese: http:// www.olympic.org/Documents/Reports/EN/en_report_527.pdf ChessBase (2013). Chess news. /on line/ S mreže skinuto 12.9.2015. s adrese http://en.chessbase.com/ post/che-redux-how-many-people-play-cheFIDE (2015). Game of chess and its history: Origin of chess. /on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese https://www.fide.com/fide/fide-world-chess-federation.html Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katedra za tjelesnu i zdravstvenu kulturu (2015). Šah. /on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese http://tzk. ffzg.unizg.hr/sah/ Harper, D. (2015a). Online etymology dictionary. / on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese http://www. etymonline.com/index.php?allowed_in_frame=0&searc h=chess&searchmode=none Harper, D. (2015b). Online etymology dictionary. / on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese http://www. etymonline.com/index.php?allowed_in_frame=0&searc h=checkmate&searchmode=none Hrvatski šahovski savez (2009). Pravila šaha FIDE. Hrvatski šahovski savez, Hrvatska udruga šahovskih sudaca. / on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese http://crochess.com/wp-content/uploads/2013/02/HUSS_20140701_ HH_Pravila-saha-FIDE-2014-v1.03.pdf

Chess – a game of kings Chess is one of the most popular board games in the world. Some of its terms are used in all domains of human life, e.g. in economics, politics, but also in general language. The terms such as checkmate, stalemate and gambit are understood by many people regardless of whether they play chess or not. (Darija Omrčen)

LingoLero (2014). Lingolero d.o.o. /on line/ S mreže skinuto 6.9.2015. s adrese http://lingolero.com/2013/10/ sah-mat/ McClain, D.L. (2011). Making the case for chess as an Olympic sport. New York Times, 161(55623), 40. Puljak, L. (2011). Šah u osnovnoj školi. Poučak, 12(46), 62-66. Režek, S. (2013). Šah kao obvezna (izvannastavna) aktivnost u osnovnoj školi. Poučak, 14(56), 69-77. Storey, K. (2000). Teaching beginning chess skills to students with disabilities. Preventing School Failure: Alternative Education for Children and Youth, 44, 4549. doi: 10.1080/10459880009599782 Vukoja, F. (2013). Što znači ... pat-pozicija. Večernji list, /on line/ S mreže skinuto 10.9.2015 s adrese http:// www.vecernji.ba/sto-znaci-pat-pozicija-493364 Žepić, M. (1995). Latinsko hrvatski rječnik. Zagreb: Školska knjiga.

Ponosni ﾄ考an olimpijske obitelji Prati ritam tvoga grada i naﾅ｡ih olimpijaca www.soundset.hr

Šport na internetu: hrvatski-plivacki-savez.hr

s je

je du otrajan roces i e

Internetske stranice Hrvatskoga plivačkog saveza postoje od 2000. godine, a najzanimljivije su rubrike vezane uz rezultate i statistiku individualnih rezultata natjecatelja. Te su rubrike odlično ažurirane no, iskreno, mnogo se više sa stranica i ne može izvući. Znaju to u Savezu pa već ove godine kane uvesti novosti

reme lov risje anje na re ultate ur ice Bjedov jedine rvatske liva ice koja je osvojila dvije olim ijske medalje latnu i srebrnu na O u eksiku 1 6 . ore a rojekt rand ri otvoren je i ro l na acebooku

livanje, olimnema plivališta s gripijski šport na janom vodom tako da svim Igrama se tamo svako zanimodernoga manje za plivanjem doba, prvi je izbor gasi odmah u startu brojnih rekreativaca, ili pak već nakon nea onda i roditelja koji koliko ljetnih mjeseci. djecu žele usmjeriti Tako, primjerice, u Istri športu i zdravom živonemamo zatvoreno tu. Ni Hrvatska tu nije plivalište s grijanom iznimka, iako je iznimka vodom u kojem se kad je riječ o premalom može provoditi trenažbroju plivališta. No, ni proces. Upravo je to problem infrastrukture najveća kočnica u daljvod u stranice a nije problem samo hrnjem razvoju plivanja vije de rvatsko a livanja vatskoga plivanja, nego u nas - dodaje Karlo. i odraz gospodarskoga stanja u zemlji. Prema Strategiji razvoja hrvatske - Zanimanje za plivanjem relativno je plivačke reprezentacije, objavljenoj na visoko u sredinama koje imaju plivalište. internetskim stranicama Saveza (hrvatU Hrvatskoj postoji 55 plivačkih klubova ski-plivacki-savez.hr), osnovni cilj koji se i svake godine registriraju nešto više mora postaviti je nastavak kontinuiranood 4000 natjecatelja koji sudjeluju u ga napretka hrvatskoga plivanja. programima Saveza - potvrđuje nam “Ako imamo u vidu rezultate koje su Tomislav Karlo, nekad uspješan plivač, naši natjecatelji ostvarili u prošlom raza danas glavni tajnik Hrvatskoga plivačdoblju, brzo ćemo ustanoviti da zadatak kog saveza (HPS). koji smo postavili nije nimalo lagan. Zajedno s početnicima i rekreativciIznimno je važno da ne zaboravimo ma, ta se brojka penje na više od deset kako smo došli do tih rezultata jer na tisuća. isti način možemo ostvariti cilj koji smo - Nažalost, u velikom broju gradova si postavili.”

Olimp 56

Od Atlante 1996. godine do Londona 2012., na Olimpijskim je igrama nastupilo 58 hrvatskih plivačica i plivača (u Atlanti 11, u Sydneyju 15, u Ateni 2004. godine 14, u Pekingu 15 i na prošlim OI u Londonu troje). Dosad još nijedna plivačica ili plivač nisu osigurali nastup na Igrama u Rio de Janeiru iduće godine. Kriza? Prije bismo rekli smjena generacija jer imamo odlične mlade plivačice i plivače, pa se za budućnost ne bismo trebali odveć brinuti. Internetske stranice HPS-a postoje od 2000. godine, bilježe oko 60.000 jedinstvenih posjetitelja mjesečno, a najzanimljivije su rubrike vezane uz rezultate i statistiku individualnih rezultata natjecatelja. Te su rubrike odlično ažurirane, ali, iskreno, mnogo se više sa stranica i ne može izvući jer su okrenute ciljanoj, plivačkoj, a ne općoj populaciji. Zasad. Na upit o tome koliko je Savezu važna prisutnost na internetu, olakšava li mu rad i može li pridonijeti popularizaciji plivanja te edukaciji djece i trenera, Karlov je odgovor veliko „da“: - Velik dio interakcije s članovima i korisnicima ostvaruje se putem weba. Rezultati svih natjecanja odmah su na

internetski stanica e unarodno olim ijsko odbora uje ra anja srebrni na 50 metara slobodno u teni 200 . lijevo

Nikola Obrovac najve a nada rvatsko a s orta u 201 . odini u i boru OO a osvojio je bron anu medalju na 50 metara rsno na vjetskom juniorskom rvenstvu u in a uru rvatskare re entacija. r tranice rand ri a rvatska ro rama koji bi trebao dodatno odi i kvalitetu natjecanja u kalendaru a stranicama, a ponekad imamo i do pet natjecanja u Hrvatskoj u jednom danu. Nove stranice, koje će biti gotove ove godine, još su naprednije kad je o tome riječ. U planu je i uvođenje novih sadržaja, općenito iskorak u razvoju i jačanju prisutnosti Saveza na internetu. Koliko će daleko to otići? Odgovor je uvijek isti: „Najveća je prepreka ograničen iznos novca, koji nije dovoljan za sve što želimo“. Kad je već o novcu riječ, u HPS-u su odmah shvatili da je web dobra mogućnost za jeftiniju organizaciju stručne podrške trenerima i ostalom stručnom osoblju. - Gotovo od samoga početka imamo web aplikacije samo za ovlaštene korisnike koje nam pomažu u izradi analiza rezultata, ocjene postojećeg stanja i predviđanja kretanja određenih parametara – kaže Karlo. Webinare, kao jeftiniju varijantu stručnih skupova i seminara, ne rade, procjenjujući da je u Hrvatskoj mala potreba za tim oblikom edukacije. Na društvenim mrežama Savez će imati dosta posla. Na Facebooku postoji profil Hrvatski plivački savez, članovi,

zatvorenoga tipa, ali nije ga otvorio HPS. - Razmišljamo o najkvalitetnijem načinu povezivanja s društvenim mrežama. Zasad je otvoren profil na Facebooku za novi projekt HPS-a, HPS Grand Prix, kako bismo o njemu što brže i bolje informirali zainteresiranu javnost. Program je vrlo zanimljiv, a više o njemu može se doznati na adresi hpsgrand-prix.com. Ukratko, od sezone 2013./2014. Savez je pokrenuo natjecanje HPS Grand Prix. Riječ je o povezivanju domaćih natjecanja po uzoru na FINA-in Svjetski kup da bi se osigurala kvalitetna nadmetanja u skladu s trenažnim procesom. Osim kao priprema za nastup na glavnim natjecanjima sezone, Grand Prix bi, nadaju se u Savezu, mogao privući i potencijalne sponzore. To je svakako jedan od koraka prema boljem korištenju mogućnosti koje pruža internet općenito, a onda i društvene mreže, za jaču prezentaciju, privlačenje mlade populacije, promicanja zdravoga način života, još više marketinških aktivnosti, a onda i privlačenja sponzora. Zaista, kako i piše na uvodnoj stranici Grand Prixa, uspjeh je dugotrajan proces. 

Results and statistics are not enough The website of the Croatian Swimming Federation - hrvatskiplivacki-savez.hr – exists since 2000, and the most interesting sections are related to the results and statistics of individual results of the competitors. These sections are updates in an excellent way, but the Federation knows that this is not enough anymore. Therefore, this year they are planning to introduce a number of novelties. The presence on the Internet is very important to the Federation and it facilitates the Federation’s work. Much of the interaction with members and users is achieved through the web. The results of all the competitions are immediately placed on the website, and sometimes there are even five competitions in Croatia in one day. Concerning the same, the new website will be even more advanced. Almost from the very beginning, the website contains web applications foreseen only for authorized users. They are used as help while preparing the results analysis, assessing the current situation and for predicting the movements of certain parameters. Concerning Facebook, the Federation has opened a profile for its new program, named the HPS Grand Prix. For those interested in learning more about the program, more info can be found on the Internet at hps-grand-prix.com. The Federation hopes that the Grand Prix, besides serving as preparation for performance at the main competitions of the season, will also attract the potential sponsors. (Marijana Mikašinović)

57 Olimp

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA GODINE ZMAJA – DRAŽEN, NIKAD ISPRIČANA PRIČA

ZAGREBAČKI MARATON 1992. - 2011.

Autori: Marjan Crnogaj i Vlado Radičević Urednik: Božo Rudež Godina i mjesto izdavanja: 2015., Zagreb Stranica: 488 Format: 15 x 22,5 cm Uvez: meki, s klapnom Izdavač: Večernji list d.o.o.; suizdavač - Zaklada Dražen Petrović Dizajn omota: Red Point d.o.o. Oblikovanje i priprema za tisak: Tihana Bedeniković Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb Dostupnost: mondo.hr, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik; Knjižnice grada Zagreba Cijena: 99,00 kuna rema kineskom horoskopu Dražen Petrović rođen je u godini Zmaja, a osobine ljudi rođenih u godini Zmaja su energija, snaga i napredak, ali i gorljivost, autoritet, veliki entuzijazam te sposobnost motivacije drugih. Hrvatski olimpijski odbor svake godine, u rujnu, mjesecu svog utemeljenja, mladim nadama hrvatskog športa dodjeljuje nagradu Dražen Petrović. Nagrada nosi ime legendarnog kapetana Hrvatske košarkaške reprezentacije koja je 1992. u Barceloni, u srazu s američkim Dream Teamom osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama, prvima pod hrvatskom zastavom. Da talent nije samo igra i vještina baratanja loptom, Dražen Petrović pokazao je vrlo rano. Nije ga bilo strah uzeti loptu u ruke i, unatoč povicima s klupe da stane i smiri napad, zabiti se među trojicu suparničkih igrača i poentirati. Nije ga bilo strah s trinaest godina, u vrijeme kad se još nije ni razmišljalo o uvođenju linije trice, šutom s deset metara riješiti utakmicu niti ga je bilo strah ući u raspravu sa sucima koji su mu dosudili nepostojeću osobnu pogrešku na kraju iznimno važne utakmice. Dražena nije bilo strah preuzeti odgovornost. Odgovornost, ogromna disciplina i rad, dječački osmijeh, pozitivan, športski bezobrazluk i izniman košarkaški talent osigurali su mu put u legendu. Iako prevladava mišljenje da je o životu ovog iznimnog športaša rečeno (gotovo) sve, autori u knjizi Godine Zmaja na 500-tinjak stranica i kroz 21. poglavlje o Draženu progovaraju kroz riječi sugovornika, dionika njegove karijere, života i vremena. Tragom njihovih riječi i sjećanja pratimo etape Draženova puta od Šibenke i usporedbe košarkaških svjetova Dražena Petrovića i Michaela Jordana, preko Draženovih vojničkih dana do prvog raskrižja karijere 1984. u dilemi - ostanak u Jugoslaviji ili odlazak u NCAA. Iz Zagreba, koji je u godinama nakon te Draženove prve važne športske odluke živio za utakmice Cibone, preko NBA drafta 1986., Draženove uloge u reprezentaciji Jugoslavije od 1983. do 1990. i madridskih dana dolazimo do drugog raskrižja karijere 1989. i nove dileme - ACB ili NBA liga? Od sezone u Portlandu i novog početka u New Jerseyu preko Olimpijskih igara i „Barcelone naših snova“, borbe za All-Stars status i trećeg raskrižja karijere, 1992., uz novu dilemu - NBA ili Europa, stižemo do, zbog tragične prometne nesreće 7. lipnja 1993., nikad realizirane odluke i ulaska u Kuću slavnih 2002. „Najdragocjenija jest činjenica da je virusom košarke zarazio na tisuće mladih košarkaša koji su željeli biti kao - Dražen.“ I koji su, baš kao i svi mi, u ovoj knjizi dobili trajni podsjetnik na jednu iznimnu osobu i vrijeme u kojem je Dražen postavio visoke standarde ne samo košarkašima, ne samo športašima, već svima onima koji u svojim djelatnostima žele ostvariti iznimna postignuća.

Autor: Milan Orešković Godina i mjesto izdavanja: 2011., Zagreb Stranica: 276 Format: 21,5 x 30,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Zagrebački atletski savez, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Branko Gredelj Tisak: Ars Nova, Zaprešić Dostupnost: Knjižnice grada Zagreba, knjižnica Pučkog otvorenog učilišta Zagreb i Zagrebački atletski Savez, Savska cesta 137/4, Zagreb, tel.: +385 (0)1 6431 031, 6431 030, fax.: +385 (0)1 6431 055 Cijena: prigodno izdanje

Olimp 58

istopad 2015. donosi 24. izdanje Zagrebačkog maratona, a monografija Zagrebački maraton 1992. - 2011. iz 2011. godine bilježi da je prva organizirana utrka u Hrvatskoj (utrka Podsused - Zagreb) organizirana daleke 1906. Godinu poslije trčalo se od Dubrave do Zagreba, a u predratnoj Jugoslaviji organiziran je maraton prema Dugom Selu. Nakon 2. svjetskog rata zagrebačka atletska povijest bilježi 35. vrlo posjećenih, sudionicima brojnih i rezultatima kvalitetnih izdanja međunarodne Utrke oslobođenja Zagreba te prvenstvo Jugoslavije u maratonu i hodanju 1986. Prvenstvo je bilo svojevrsna proba i uvertira u iznimno uspješno organiziran maraton na Univerzijadi 1987., a u to vrijeme pokret cestovnog trčanja, i u nas i u svijetu, doživljava sve veći zamah i sve više je maratona po gradovima širom svijeta, pa ne čudi da i zagrebački atletski djelatnici, na krilima uspjeha maratona Svjetskih studenskih igara, žele gradski maraton koji bi postao tradicija. Razmišljanja i želje oživotvoruju 1992. kada zajedničkim snagama Atletskog kluba Veteran i Zagrebačkog atletskog saveza započinje dvadeset i četiri godine duga tradicija Zagrebačkog maratona. Maratonska utrka te ratne 1992. brojala je dvjestotinjak natjecatelja, kretala je sa sjeverne strane Doma sportova i većim se dijelom odvijala po prigradskim ulicama. U prvih trinaest godina, maraton je nekoliko puta mijenjao trasu, a od 2004. uselio je u samo srce Zagreba (start i cilj su na Trgu Bana Jelačića), ali i u srca Zagrepčana. Broj sudionika višestruko se uvećao te je prošlogodišnji, 23. Zagrebački maraton zabilježio više od 10.000 sudionika te najbolja vremena na maratonskoj i polumaratonskoj stazi. Prijave za ovogodišnje, 24. izdanje maratona otvorene su i Zagreb očekuje nove pobjednike i maratonske uspješnike, a u maratonu uspješni su svi oni koji stignu do cilja. Bogata fotografijama, novinskim isječcima, tablicama i rezultatima, monografija bilježi sve rezultate svih sudionika prvih 19 maratonski utrka, najznačajnije uspjehe hrvatskih maratonaca međunarodne kvalitete koji su atletski potekli iz Zagreba, no ne zaboravlja ni članove počasnih, organizacijskih i provedbenih odbora kao ni podatke iz atletske povijesti Zagreba. Autor, i sam član organizacijskih odbora Zagrebačkog maratona, otkriva nam „kako je počelo ratne 1992. godine“, a potom se redaju cjeline po godinama održavanja utrka. Godina za godinom - rezultati, novinski isječci i fotografije osoba koje su utrku obilježile. Popis zemalja sudionika Zagrebačkog maratona svjedoči o njegovom sve značajnijem međunarodnom rejtingu, a monografija nas upoznaje i sa članstvom u AMIS-u, najvišem tijelu IAAF-a zaduženom za cestovne utrke te nam skreće pažnju na podatak da se Zagrebački maraton u pojedinim izborima našao među 50-ak najbolje organiziranih maratona svijeta.

i e T

IGRE BOGOVA Autor: Vitomir Spasović Ilustracije: Matija Dražović Urednik: Vitomir Spasović Godina i mjesto izdavanja: 2013, Zagreb Stranica: 28 Format: 24,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: POKRET - aktivan i zdrav, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Boris Barna Tisak: Printera grupa d.o.o., Sveta Nedjelja Dostupnost: Knjižara Ljevak, Trg bana Josipa Jelačića 17, Zagreb, putem www.op.malisportasi.net, tel.: +385 (0)91 5421 074, e-mail: mali.sportasi@gmail.com i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena: 320,00 kuna (komplet od osam knjiga)

a razliku od prethodnih, šesta slikovnica serijala Olimpijske priče ne govori o pojedinom športašu, velikanu svjetskoga športa, već o postanku i najranijoj povijesti Olimpijskih igara. Od svih igara na svijetu koje ljudski rod pamti, najpoznatije su, a vjerojatno i najstarije - Olimpijske igre. O njihovu postanku ispričane su i zapisane brojne priče i legende. Prema jednoj od priča Igre je osnovao Heraklo, Zausov sin, prema drugoj, osnovali su ih Grci u čast velike ljubavi Pelopa, sina maloazijskog kralja Tantala koji je u utrci kolima pobijedio kralja Enomaja iz Pise i tako dobio ruku njegove kćeri Hipodamije u koju je bio zaljubljen… Koja je od legendi i je li ijedna točna, danas je teško reći, baš kao što je teško zamisliti svu metaforičnost i maštovitost tadašnjih umjetnika zahvaljujući kojima su sačuvani, makar i umjetnički nakićeni pisani tragovi organizacije i protokola igara. Godinom prvih Olimpijskih igara smatra se 776. godina prije Krista, iz koje datira prvi popis pobjednika, a antičke su se Olimpijske igre održavale do 393. godine prije Krista u svetištu Olimpija, u čast Zeusa, vrhovnog boga u starogrčkoj mitologiji. Kao i moderne Olimpijske igre, održavale su se svake četiri godine, a športaši su bili isključivo grčki muškarci iz polisa (gradova-država) razasutih po cijeloj Grčkoj i grčkim kolonijama u današnjoj Španjolskoj, Italiji, Libiji, Turskoj i na Crnome moru. Žene nisu smjele sudjelovati na natjecanjima niti su smjele biti gledatelji na olimpijskom stadionu. Za svake se Igre određivalo deset sudaca koji su slali glasnike po svim grčkim polisima pozivajući na Igre. Poziv na Igre značio je ujedno i poziv na sveti mir kako bi se omogućio slobodan prolaz i sudjelovanje svih športaša na Igrama i njihov povratak kućama. Proširenjem športskog programa Igara širio se i krug sudionika natjecanja. Uvođenjem natjecanja za mladiće, trajanje Igara produljilo se na pet dana. Prvog su se dana natjecali trubači, drugoga mladići, a trećega odrasli muškarci u trčanju i borilačkim športovima. Četvrtog dana su se odvijali petoboj, utrka hoplita (vojnika pješaka opremljenih kratkim mačem, kopljem i štitom) te konjičke utrke (publici uvijek atraktivne utrke četveroprega u kojima je znalo nastupiti i po četrdeset zaprega, pa bi na zaokretu, kod Taraksipova stupa, na vidjelo dolazila vještina vozača kada bi nastala gužva, prevrtanje i lomljava kola), a zadnjeg, petoga dana, na igralište su silazili suci i svećenici i pobjednicima uručivali pobjedničku palmu. Potom bi, u Zeusovom hramu, pobjednici bili ovjenčavani vijencem od maslinovih grančica. Pri izlasku iz hrama i na putu kući pobjednike su pratile razne počasti dok bi ih u rodnim gradovima dočekivali razdragani sumještani slaveći potpuno obične ljude poput pastira ribara, orača, kuhara ili trgovaca koje su Olimpijske igre učinile cijenjenim junacima.

N OB

HNK SLOGA - 90 GODINA NOGOMETA U MRAVINCIMA Autor: Jurica Gizdić Glavni i odgovorni urednik: Vicko Bućan Recenzenti: Branko Marović, Marijan Šarić, Mile Peroš Godina i mjesto izdavanja: 2015., Mravince Stranica: 308 Format: 24 x 31 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski nogometni klub Sloga, Mravince Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design, Solin Idejno rješenje naslovnice: Borka Širola Tisak: Jafra print d.o.o., Solin Dostupnost: Znanstvene i sveučilišne knjižnice u Osijeku, Rijeci, Zadru i Splitu, Gradska knjižnica Solin, HNK Sloga, Gajeva 47, 21209 Mravince Cijena: prigodno izdanje

a 308 stranica ove monografije ispričana je povijest Hrvatskog nogometnog kluba Sloga, koji je u prošlosti nekoliko puta mijenjao ime, no ne i smisao svog postojanja i djelovanja na okupljanju i druženju mladeži ovog dijela solinskog bazena. Davne 1925. godine srednjoškolci su u Mravince donijeli nogometnu loptu i postavili temelje nogometa u svom kraju. Danas u klubu aktivno djeluje sedam kategorija natjecatelja i više od 150 igrača, a seniori se natječu u 1. županijskoj nogometnoj ligi. Monografija je bogata zbirka podataka od početaka nogometa u solinskom bazenu, osnivanja Jadre i njenog djelovanje do II. svjetskog rata, preko ratnih stradanja, do poslijeratnog razdoblje u kome mještani Mravinaca rade na obnovi svog mjesta, srednjoškolci nastavljaju školovanje u Splitu, a radnici Tvornice cementa u Majdanu ponovno “pale peći”. Život se nastavlja, a ubrzo počinje i odigravanje prvih nogometnih utakmica po seoskim susjedstvima, a zatim i prvih međuseoskih utakmica. Klub 1952. godine djeluje pod nazivom Sportsko društvo Sloga, igrališta tad još nisu standardizirana već ih se crta onoliko koliko dimenzije ledine dopuštaju. U siječnju 1954. iako još uvijek nije registrirano, SD Sloga otkupljuje zemlju na Glavici za izgradnju igrališta. Ključnu financijsku ulogu pri utemeljenju NK Sloge odigrala je tvornica cementa “10. kolovoz” nakon čega je Skupština kluba 15. lipnja 1955. usvojila klupska pravila i donijela odluku o početku natjecanja i učlanjenju u nogometne forume. Tada se i službeno rodila Sloga, kolokvijalno zvana MKM Sloga, kao simbol sloge tri susjedna mjesta Mravince, Kučine i Majdan. Sloginim vremeplovom autor fotografijama i popisima momčadi, tablicama prvenstava i rezultatima utakmica, u sjećanje priziva momčadi koje su obilježile razdoblje od utemeljena do danas, donosi preglede prvenstvenih i kup natjecanja od 1955. do 2015. Monografija nas upoznaje s klupskim dužnosnicima i reprezentativcima kroz povijest, podsjeća na okolnosti izgradnje igrališta, ali i prijateljske susrete, druženja, izlete, mlađe uzraste i djelovanje veterana kluba. Upoznaje nas s tradicijom nogometnog susreta između Krančića (stanovnici gornjeg dijela mjesta) i Dončića (stanovnici donjeg dijela mjesta) koji se igra svake godine za blagdan Sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika Mravinaca, ali i sa svim uzrasnim kategorijama kluba u godini jubileja, klupskim obilježjima te nas propušta u klupske riznice ispunjene priznanjima i nagradama. Ipak, i prije zatvaranja korica ove knjige jasno je da je najveća vrijednost i nagrada kluba slavljenika, činjenica da je za sve vrijeme postojanja kluba upravo HNK Sloga mjesto središnjeg športskog okupljanja i druženja te da je bio i ostao zajednička vrijednost i ponos Mravinaca. 59 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA inkovci doma ini 2 .

Foto: Gordan Panić

Hrvatski olimpijski dan (HOD) 23. po redu tradicionalna manifestacija proslave dana utemeljenja HOO-a (10. rujna) te promicanja olimpijskih vrijednosti i važnosti bavljeenici O . . O Č inkovci nja športskim aktivnostima, organiziran je širom Hrvatske. Prema privremenom izvješću Ureda za lokalni šport HOO-a koji devetu godinu provodi ove aktivnosti poticanjem lokalnih sredina, u programima športskih zajednica i udruga sudjelovalo je više od 2500 rekreativaca, oko 2500 učenika osnovnih škola i oko 450 predškolske djece. Pozivu HOO-a da se u ovu manifestaciju olimpizma uključe svi koji za to imaju mogućnosti, odazvale su se

brojne športske zajednice i udruge, među kojima su Samoborski športski savez, Športska zajednica Krapinsko-zagorske županije, Športska zajednica Bjelovarsko-bilogorske županije sa Športskom zajednicom grada Bjelovara, Športska zajednica općine Pitomača, Športska zajednica grada Zadra, Zajednica športskih udruga grada Donjeg Miholjca te oko 30-ak klubova. Uz pokroviteljstvo HOO-a, domaćin središnje proslave bio je grad Vinkovci koji je ovu izvanrednu proslavu uz brojne sudionike, organizirao u suradnji sa Županijskim savezom športova Vukovarsko-srijemske županije i Zajednicom športskih udruga grada Vinkovaca.

Na rujanskoj listi a io 5 imena Na dan 21. rujna 2015. na popisu evidentnih kandidata koji će od 5. do 21. kolovoza 2016. na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru braniti boje naše zemlje, nalaze se ime-

Na rada ra en etrovi

rigodnom svečanošću u Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović u Zagrebu, Hrvatski olimpijski odbor, devetu godinu zaredom, nagradio je prestižnom Nagradom Dražen Petrović darovite mlade športaše koji su u samom vrhu međunarodne konkurencije. Odbor za dodjelu nagrade za 2015. godinu (u suradnji s nacionalnim športskim savezima) odlučio se za mlade snage u judu, košarci, skijanju, skokovima u vodu, streljaštvu i tenisu. Najuspješnijom športašicom mlađih dobnih kategorija proglašena je streljačica Valentina Gustin, nositeljica srebra na Svjetskom kupu u Münchenu u zračnoj puški te bronce na europskom juniorskom prvenstvu u Arnhemu, odnedavno i evidentna olimpijska kandidatkinja za OI Rio 2016. Najuspješniji športaš među mladim darovitim športašima je tenisač Olimp 60

rvatska juniorska ko arka ka re re entacija vi dobitnici is red s omenika ra enu etrovi u

Borna Ćorić, polufinalist ATP turnira u Nici, Dubaiju i Baselu koji je krajem 2014. proglašen teniskom zvijezdom – „ATP star of tomorrow“. Najuspješnija ženska ekipa u mlađim dobnim kategorijama je hrvatska kadetska reprezentacija u judu (Karla Prodan, Tihea Topolovec, Lara Kliba, Dora Bortas, Matea Brletić, Lucija Babić, Iva Oberan, Lea Gobec), nositeljice ekipnog srebrnog odličja sa svjetskog kadetskog prvenstva u Sarajevu (BiH) i Europskog ka-

detskog prvenstva u Sofiji (Bugarska). Najuspješnija muška momčad je hrvatska juniorska košarkaška reprezentacija u sastavu Ante Toni Žižić, Roko Badžim, Ivan Majcunić, Marko Arapović, Borna Kapusta, Nik Slavica, Ivica Zubac, Ivan Karačić, Goran Filipović, Luka Božić, Ivan Vraneš, koji su osvojili srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu U19 u Grčkoj. Najuspješniji u konkurenciji športskih parova, štafeta ili posada su skakači u vodu Hrvoje Brezovac i Juraj

Melša koji su osvojili 4. mjesto na Europskim igrama u Bakuu u sinkroniziranim skokovima s daske 3 metra. Naslov najveće nade hrvatskog športa među športašica, pripao je skijašici Lani Zbašnik koja je osvojila prvo mjesto u veleslalomu na Trofeju Topolino, neslužbenom svjetskom kadetskom prvenstvu, dok je isti naslov među športašima osvojio tenisač Duje Ajduković koji je na europskom prvenstvu do 14 godina osvojio prvo mjesto te je treći na rang listi

kaka i u vodu rvoje Bre ovac i uraj el a

Tenis Europa U14. O kandidatima koje su predložili nacionalni športski savezi odlučio je odbor pod vodstvom Zvonimira Bobana u sastavu Ivo Goran Munivrana, Sandra Mandir, Marijan Klanac (HOO), Vinko Knežević, Nikola Lipovac, Dea

i e

andra erkovi

na 35 športašica i športaša iz pet pojedinačnih i jednog momčadskog športa. Na listi su: ATLETIKA (6) - Sandra Perković (disk), Blanka Vlašić, Ana Šimić (skok uvis), Andrea Ivančević (100 m prepone), Marin Premeru (kugla), Ivan Horvat (skok s motkom); BOKS (1) - Filip Hrgović (+91kg); JEDRENJE (5) - Šime Fantela, Ivan Kljaković Gašpić (Finn) Igor Marenić (470), Tina Mihelić (Laser Radial), Tonči Stipanović;

eno amuti

ana ra ojevi

trelja ica alentina ustin

rvatska kadetska judo re re entacija

Redžić (Hrvatski zbor športskih novinara), Ana-Marija Bujas Čelan, Ištvan Varga, Natko Zrnčić Dim (Komisija športaša) te Dubravko Šimenc, Martina Zubčić, Tamara Boroš (Hrvatski klub olimpijaca). Svečanost dodjele Nagrade Dražen Petrović bila je ujedno i prigoda da se Hani Dragojević, mladoj hrvatskoj jedriličarki, uruči Svjetska nagrada fair playa. Radi se o Nagradi predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora – „MOO mladima za fair play gestu“ za 2013., a

Tenisa

uje jdukovi

koju zbog natjecateljskih obveza nije mogla osobno preuzeti na svečanoj dodjeli u Kazanu u Rusiji u srpnju 2014. Nagradu je uručio osobno predsjednik Svjetskog fair play odbora Jeno Kamuti koji je bio u radnoj posjeti Hrvatskom fair play odboru i Hrvatskom olimpijskom odboru. Priznanje je dobila jer je na regati za mlađe kadete napustila svoju vodeću poziciju kako bi pomogla Marku Smoliću da se izvuče iz vrlo opasne situacije s prevrnutom jedrilicom.

The award Dražen Petrović At the Museum-Memorial Center Dražen Petrović in Zagreb, the Croatian Olympic Committee presented, ninth year in a row, the prestigious award Dražen Petrović to the most promising young athletes at the very top of the international competition. The Board for the presentation of the award for 2015 (in cooperation with the National Sports Federations), decided to award the young athletes in the following disciplines: judo, basketball, skiing, diving, shooting and tennis. The award for the most successful female athlete of younger age category went to the shooter Valentina Gustin, winner of silver at the World Cup in Munich in air rifle and bronze at the European Junior Championships in Arnhem. Moreover, since recently Valentina is the evident Olympic candidate for the Olympic Games Rio 2016. The award for the most successful male athlete – and there were really many young talented athletes – went to the tennis player Borna Čorić, semi-finalist at the ATP Tournament in Nice, Dubai and Basel, who was declared, in late 2014, the “ATP’s star of tomorrow". The award for the most successful women's team of younger age category went to the Croatian National Cadet Team in judo (Karla Prodan, Tihea Topolovec, Lara Kliba, Dora Bortas, Matea Brletić, Lucija Babić, Iva Oberan, Lea Gobec), the winners of the team silver medal at the World Cadet Championships in Sarajevo (Bosnia and Herzegovina) and the European Cadet Championships in Sofia (Bulgaria). The award for the most successful men's team went to the Croatian National Junior Basketball Team, consisting of: Ante Toni Žižić, Roko Badžim, Ivan Majcunić, Marko Arapović, Borna Kapusta, Nik Slavica, Ivica Zubac, Ivan Karačić, Goran Filipović, Luka Božić and Ivan Vraneš, the winners of silver medal at the U19 World Championships in Greece. The award for the most successful athletes in the competition of sports pairs, relays or crews went to the divers Hrvoje Brezovac and Juraj Melša, the winners of the 4th place at the European Games in Baku in 3 meter synchronized springboard. Lana Zbašnik, the winner of the first place in giant slalom at the Topolino Trophy, the unofficial World Cadet Championships, has won the title of the Greatest hope of Croatian sports, while the same title among the male athletes was won by the tennis player Duje Ajduković, winner of the first place at the European Championship up to 14 years and holder of the third place in the Tennis Europe U14 rankings. The decision on winners, selected within the circle of candidates suggested by the National Sports Federations, was brought by the Board, under the leadership of Zvonimir Boban and consisting of the following members: Ivo Goran Munivrana, Sandra Mandir, Marijan Klanac (Croatian Olympic Committee), Vinko Knežević, Nikola Lipovac, Dean Redžić (Croatian Sports Journalists Association), Ana-Marija Bujas Čelan, Ištvan Varga, Natko Zrnčić Dim (Athletes’ Commission), Dubravko Šimenc, Martina Zubčić, Tamara Boroš (Croatian Olympians Club). The ceremony of presenting the Dražen Petrović award was also the occasion present the young Croatian sailor Hana Dragojević the World Fair Play Award. It is the prize awarded by the President of the International Olympic Committee - "Fair Play Trophy for the Youth - Under the auspices of the IOC President" for 2013, which she – due to the competing commitments - could not personally accept at the ceremony in Kazan in Russia in July 2014. The President of the World Fair Play Committee Jeno Kamuti, who was in a working visit to the Croatian Fair Play Committee and the Croatian Olympic Committee, presented the award. Hana received this award for her fair play act – at the sailing regatta for cadets of younger age category; she left her leading position to help Marko Smolić escape a very dangerous situation when his sailing boat capsized.



Olimp 61

OD OLIMPA DO OLIMPA STRELJAŠTVO (5) - Giovanni Cernogoraz, (leteće metetrap) Josip Glasnović (parni trap), Snježana Pejčić (puška) Valentina Gustin, Petar Gorša (zračna puška); VATERPOLO (15): Josip Pavić, Damir Burić, Luka Lončar, Luka Bukić, Maro Joković, Anđelo Šetka, Antonio Petković, Sandro Sukno, Paulo Obradović, Petar Muslim, Andro Bušlje, Fran Paškvalin, Marko Bijač, Ivan Buljubašić i Marko Macan; VESLANJE (3) - Damir Martin, Martin Sinković i Valent Sinković. Na listi potencijalnih kandidata nalazi se još 63 vrhunskih športaša, pa tako šef hrvatske Misije u Riju, pomoćnik glavnog tajnika za olimpijski program HOO-a Damir Šegota, očekuje da bi hrvatsko olimpijsko izaslanstvo na Igrama u Brazilu moglo imati približno jednak broj natjecatelja kao i na OI u Londonu kada ih je bilo 107.

artnerstvo OO a i c onald sa U nazočnosti predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) Zlatka Mateše i pomoćnika glavnog tajnika za marketing Ranka Ćetkovića, HOO je 8. rujna potpisao ugovor sa svjetskim brendom McDonald's, nositeljem franšize McDonald's za Hrvatsku, tvrtkom „Globalna hrana“, postajući time službeni sponzor HOO-a. „McDonald's je neodvojiv dio Olimpijskih igara primarno osiguravajući hranu na ljetnim i zimskim Olimpijskim

BRDO SPORTA. Decathlon Zagreb zapad, Škorpikova ulica 34 Decathlon Rijeka, Osječka ulica 67a

igrama, a mi smo kao članovi velike svjetske olimpijske obitelji zahvalni i ponosni za svaku uspješnu akciju i kampanju s ovom tvrtkom za koju vjerujemo da će nam se pridružiti i u godini Igara u Riju - izjavio je Mateša čestitaju direktoru McDonald'sa u Hrvatskoj Pavelu Pavličeku. Kao novi sponzor hrvatskih olimpijaca, McDonald's se dokazao već u prvoj prigodi darujući svim dobitnicima nagrade „Dražen Petrović“ pravo na konzumaciju hrane u McDonald's restoranima i sponzorirajući domjenak na svečanosti dodjele ove nagrade. McDonald's je i dosad u Hrvatskoj davao potporu hrvatskom športu, prošle godine je, primjerice, potpisao i ugovor o sponzorstvu svjetskih i europskih taekwondo prvakinja, Ane i Lucije Zaninović, koje su tako postale i prve ambasadorice McDonald'sa u Hrvatskoj. Ugovor o sponzorstvu potpisali su Pavel Pavliček i glavni tajnik HOO-a Josip Čop.

tlasom u io Atlas, dugogodišnji sponzor i partner Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) s velikim međunarodnim iskustvom (a posebno u organizaciji prijevoza hrvatskih športaša na Olimpijske igre i druga svjetska natjecanja) te član adriatica.net Grupe,od rujna ove godine službeni je distributer karata za Rio 2016. Potencijalni hrvatski posjetitelji vrhunskih športskih događaja na Igrama, uz paket različitih angažmana mogu kupiti i ulaznice za otvaranje Igara, kao i za pojedine

i e

športove među kojima su atletika i rukomet, a koji bi, prema procjenama Atlasa istaknutima na internetskim stranicama http://www.atlas.hr/posebna-ponuda/olimpijske-igre-rio-2016. htm, mogli polučiti najveći interes hrvatskih putnika za Rio. Zasad najveće zanimanje u Hrvatskoj bilježe atletika i plivanje, za razliku od domaćina koji s nestrpljenjem iščekuju nogomet, odbojku i odbojku na pijesku. Kupnja ulaznica moguća je u svim poslovnicama Atlasa, putem call centra, a informacije su dostupne na stranicama www.atlas.hr i rio2016@atlas.hr

liva i i odbojka i bron ani u escari S prvih Mediteranskih igara na pijesku održanima u Pescari (Italija) od 28. kolovoza do 6. rujna 2015., a na kojima je sudjelovalo 906 natjecatelja u 11 športova i iz 24 zemlje, hrvatski su se natjecatelji vratili s dvije brončane medalje. Prvu broncu osvojila je mješovita ekipa u daljinskom plivanju Karla Šitić, Ivan Šitić i Matija Luka Rafaj, a drugu odbojkaši na pijesku Ivan Zeljković i atija uka a aj arla iti Filip Silić. i van iti U Pescari je u sastavu prve hrvatske mediteranske reprezentacije športova na pijesku pod vodstvom ureda za olimpijski program HOO-a, bilo 14 športaša: Matija Luka Rafaj, Karla Šitić, Ivan Šitić (daljinsko plivanje), Ema Prenc, Maja Roško, Dina Bečić, Valentina Vrbanc, Ivan Zeljković, Filip Silić (muška i ženska ekipa u odbojci na pijesku), Zvonimir Batinić, Igor Boraska (veslanje) te Dora Bassi, Luka Đurđ i Igor Žagar (plivanje s perajama). Prvo međunarodno natjecanje u športovima na pijesku i u moru - akvatlon, odbojka na pijesku, daljinsko plivanje, rukomet na pijesku, hrvanje na pijesku, veslanje, nogomet na pijesku, plivanje perajama, skijanje na vodi, tenis na pijesku i kajak - utemeljila je Opća skupština Međunarodnog odbora Mediteranskih igara (MOMI) 19. lipnja 2013. godine.

Trideset odina rvatsko ortskomedicinsko vjesnika Hrvatski športskomedicinski vjesnik (HŠMV) slavi ove godine 30 obljetnicu kontinuiranog izlaženja. Časopis su 1985. godine, kao Košarkaški medicinski vjesnik, pokrenuli vrsni liječnici i znanstvenici Radovan Medved, Marko Pećina i Ivo Vidović s ciljem da u njemu objavljuju priloge iz naše športske medicine ali i relevantne znanstvene i stručne radove s područja športske medicine koji su objavljeni u svijetu.

The September's list for Rio counts 35 names On September 21st, 2015 the list of obvious candidates which will, from August 5th to August 21st 2016 defend the colors of Croatia in Rio, counts 35 names of female and male athletes in five individual and one team sports. The list comprises: ATHLETICS (6) - Sandra Perković (disc throw), Blanka Vlašić, Ana Šimić (high jump), Andrea Ivančević (100 m hurdles), Marin Premeru (shot put), Ivan Horvat (pole vault); BOXING (1) - Filip Hrgović (+91kg); SAILING (5) - Šime Fantela, Ivan Kljaković Gašpić (Finn), Igor Marenić (470), Tina Mihelić (Laser Radial), Tonči Stipanović; SHOOTING (5) - Giovanni Cernogoraz (trap) Josip Glasnović (steam trap), Snježana Pejčić (rifle) Valentina Gustin, Petar Gorša (air rifle); WATER POLO (15): Josip Pavić, Damir Burić, Luka Lončar, Luka Bukić, Maro Joković, Anđelo Šetka, Antonio Petković, Sandro Sukno, Paulo Obradović, Petar Muslim, Andro Bušlje, Fran Paškvalin, Marko Bijač, Ivan Buljubašić and Marko Macan; ROWING (3) - Damir Martin, Martin Sinković and Valent Sinković. The list of potential candidates comprises 63 more top athletes and therefore the head of the Croatian mission in Rio, Croatian Olympic Committee’s Assistant Secretary General for Olympic Program Damir Šegota expects that the Croatian Olympic delegation for the Games in Brazil could have approximately the same number of participants as at the London Olympics, when there were 107 athletes. Swimmers and volleyball players, winners of bronze in Pescara At the first Mediterranean Beach Games, held in Pescara (Italy) from August 28th to September 6th 2015, that gathered 906 participants from 24 countries and offered 11 sports disciplines, the Croatian athletes have won two bronze medals. The winner of the first bronze is the mixed swimming team - Karla Šitić, Ivan Šitić and Matija Luka Rafaj, while the winners of the second bronze are the beach volleyball players Ivan Zeljković and Filip Silič. The first Croatian Mediterranean Beach Sports Team, under the guidance of the Croatian Olympic Committee’s Office for Olympic Program, consisted of 14 athletes: Matija Luka Rafaj, Karla Šitić, Ivan Šitić (open water swimming), Ema Prenc, Maja Roško, Dina Bečić, Valentina Vrbanc, Ivan Zeljković, Filip Silić (men's and women's team in beach volleyball), Zvonimir Batinić, Igor Boraska (rowing) and Dora Bassi, Luka Đurđ and Igor Žagar (fin swimming). The first international competition in beach and water sports - Aquathlon, Beach Volleyball, Open Water (long-distance) Swimming, Beach Handball, Beach Wrestling, Rowing Beach Sprint, Beach Soccer, Fin Swimming, Water Ski, Beach Tennis and Canoe Ocean Racing – was established by the General Assembly of the International Committee of Mediterranean Games (ICMG) on June 19th, 2013. Partnership between Croatian Olympic Committee and McDonald’s On September 8, 2015, in the presence of the Croatian Olympic Committee's President Zlatko Mateša and Assistant Secretary General for Marketing Ranko Četković, the Croatian Olympic Committee signed an agreement with the global brand McDonald's i.e. the company „Globalna hrana“, holder of McDonald's franchise for Croatia, which has thus become the official sponsor of the Croatian Olympic Committee. "McDonald's is an inseparable part of the Olympics that primarily provides food at the Summer and Winter Olympic Games, and we are- as members of the world's great Olympic family - grateful and proud of every successful action and campaign with this company, which – we believe - will join us in the year of the Games in Rio - said Mateša, congratulating the Director of McDonald's in Croatia Pavel Pavliček. As a new sponsor of the Croatian Olympians, McDonald's has proven itself already in the first occasion by entitling all the winners of the award "Dražen



63 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA U prvom ovogodišnjem broju HŠMV-a, koji je tiskan u srpnju, objavljen je članak s poražavajućim podacima o športskim aktivnostima građana u Hrvatskoj. Poseban naglasak stavljen je na značenje športskih aktivnosti u očuvanju zdravlja, liječenju metaboličkih problema i to ne samo kod športaša, nego i kod rekreativaca. Izvorni stručni članci analiziraju povezanost umora i kretanja kod košarkaša, a u tom su istraživanju sudjelovali i članovi U16 košarkaše reprezentacije, zatim varijable uspjeha kod streličara, kružnih treninga, kao i vrednovanje rezultata upitnika športske izvrsnosti u športaša te druge teme. Glavna urednica HŠMV-a je doktorica medicinskih znanosti i izvanredna profesorica na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Branka Matković, a međunarodni sastav uredništva, uz hrvatske znanstvenike Sašu Jankovića i Lanu Ružić, čine i Niklaus F. Friederich iz Švicarske, Gideon Mann iz Izraela te Paulo Armada da Silva i Antonio Veloso iz Portugala. Zanimljiv je podatak da je zamjenik glavne urednice časopisa dr. Ivo Vidović, koji je bio jedan od pokretača HŠMV. Časopis izlazi dva put godišnje, a kako se ne može nabaviti u slobodnoj prodaji može se čitati na internetskim adresama www.hoo.hr ili http://hrcak.srce.hr/hsmv

Petrović" to free meals in all the McDonald's restaurants and sponsoring the reception at the abovementioned award-presenting ceremony. McDonald's has so far provided the support to the Croatian sporst. For example, last year McDonald’s signed the contract on sponsoring the world and European taekwondo champions, Ana and Lucija Zaninović, who have thus become the first Ambassadors of McDonald's in Croatia. http:// mcdonalds.hr/o-nama/sport/ The contract on sponsoring was signed by Pavel Pavliček and Secretary General of the Croatian Olympic Committee Josip čop. With Atlas to Rio! Atlas, a long-time sponsor and partner of the Croatian Olympic Committee (COC) with extensive international experience (especially in the organization of transportation of Croatian athletes to the Olympics and other world competitions) and member of adriatica.net Group from September this year, is the official distributor of tickets for Rio 2016. Potential Croatian visitors of top sports events at the Games will be able to buy, besides the package of different arrangements, the tickets for the opening of the Games, as well as for individual sports including athletics and handball, which could, according to the estimates of Atlas, stated on the website http://www.atlas.hr/posebna-ponuda/olimpijske-igre-rio-2016.htm, produce the greatest interest of Croatian passengers to Rio. So far, the greatest interest in Croatia is shown for athletics and swimming, as opposed to the hosts, who are impatiently awaiting football, volleyball and beach volleyball. The purchase of the tickets is possible in all the branch offices of Atlas, through call center, while the information are available on the website www. atlas.hr and rio2016@atlas.hr

since 1978

gum a odn riši! r i r p mi a j o k

Zig Zag

Jungle Boogie

Soul Sisters

preko print 15 novih eva!

Red Panther

Pepita Potraži svoj par startasica u Borovo dućanima ili na

www.borovo-shop.com

Pink Panther

POREČ GRAD STARO