O radionici
S
trip-radionica „Migracije – hommage Dragutinu Trumbetašu“ je najzanimljivija radionica stripa koju sam do sada vodila. Bit ću iskrena i priznati da sam na poziv Antonije Vodanović, voditeljice Galerije Galženica prvo pomislila kako nikako neću moći naći vremena za radionicu jer sam bila u velikoj gužvi i jer sam do sada puno puta vodila stripradionice koje su uvijek bile orijentirane samo na početnike i na proces učenja. No kada sam prosurfala Dragutina Trumbetaša, dogodilo se da su me njegovi crteži u trenu osvojili i naveli da razmišljam kako bi se ogromni potencijal njegovog inspirativnog umjetničkog stila mogao iskoristiti da se dobije više od uobičajeno skromne produkcije tipične za radionice stripa. I tako je počela ova avantura u kojoj ni uz najveći optimizam nisam mogla predvidjeti da će biti tako uzbudljiva i uspješna. Grafike iz ciklusa Gastarbeiter Dragutina Trumbetaša koje su bile polazišna točka radionice na mnoge su se načine idealno uklopile u svijet stripa jer, iako prikazuju samo jedan zaustavljeni trenutak neke radnje, pripovijedaju kroz brojne stripovske narativne tehnike – precizno koncipiran design likova, jasan govor tijela, detaljno opisane ambijente koji dodatno profiliraju glavne junake crteža. Prizori koje je Trumbetaš stvorio ispunjeni su pažljivo iscrtanim slovima logotipa koje vidimo na svjetlećim reklamama ulica, ambalaži unutar interijera ili kao upozorenja i slogane u radnom prostoru, zbog čega neobično podsjeća na velikog strip-autora Chrisa Warea. Ovakvi Trumbetaševi tekstovi često su i duhovit komentar na situaciju u kojoj se nalaze protagonisti crteža, a nazivi grafika također često obogaćuju njihov prizor novim slojevima značenja, tako da su tekst i slika u aktivnom odnosu. Vrijeme u kojemu je otisnuta grafička mapa Gastarbeiter (1975.) prethodilo je trendu da se u strip umjesto snagatora za glavne likove postavljaju obični, „mali“ ljudi – Maus (1980.) Arta Spegelmana kasnio je za Trumbetašem pet godina, a Persepolis (2000.) Marjane Satrapi dvadeset i pet godina. Nakon što su oba ova naslova doživjela svjetski uspjeh, na sceni stripa sve se više pojavljuju stripovske priče o običnim ljudima u neobičnim vremenima, baš takvi kakvi su bili i ljudi na Trumbetaševim grafikama. U tom je kontekstu dragocjen Trumbetašev opus koji se kao „hommage svim auslenderima bez obzira na nacionalnost, rasu, spol, etničko podrijetlo“1 nudio kao idealna polazišna točka razgovora o migracijama. Sve ove odlike Trumbetaševa djela navele su nas da smislimo što bolju strategiju – odlučile smo se na radionicu namijenjenu miješanoj grupi – uz javni poziv zainteresiranim građanima uputili smo poziv i profesionalnim crtačima koji već od ranije dobro poznaju proces nastajanja stripa i bivšim studentima Stripa Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koji su ranije prošli edukaciju na kolegiju Stripa. Zaključili smo da bi takvo okruženje bilo izuzetno poticajno za početnike, jer crtanje u društvu iskusnih autora silno motivira i stvara psihološki efekt koji se u svijetu trkača zove „trčanje za zecom“, a jednako je učinkovit i u međusobnoj interakciji profesionalnih crtača. Jednako tako, odlučile smo da radionica započne svoj rad u analognom susretu a nakon toga se nastavi u online obliku kako bi se osiguralo dovoljno vremena da se osmisle, razrade i dovrše svi stripovi. Na promatranje i čitanje ponudili smo grafike i poeziju Dragutina Trumbetaša. Njegovo djelo mogli su 1 Valentina Radoš, Umjetnost Dragutina Trumbetaša – ljepota različitosti i surove istine, u: Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova, katalog izložbe, ur. Antonia Vodanović, Galerija Galženica, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2021., str. 4.
-5-
