Ivo Balenović: Vladimir se vraća kući by Jesenski i Turk

Ivo Balenović Vladimir se vraća kući

Izdavač Naklada Jesenski i Turk Za izdavača Mišo Nejašmić Urednik Momir Oljača Grafički urednik Boris Kuk Prijelom Momir Oljača Tisak: Znanje d. o. o., Zagreb www. jesenski-turk. hr

Ivo Balenović

VLADIMIR SE VRAĆA KUĆI

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, studeni 2013.

Ivo Balenović: Vladimir se vraća kući Naklada Jesenski i Turk, 2013 © Ivo Balenović, Jesenski i Turk, 2013 Tekst copyright © Ivo Balenović, 2013 Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

1 Vozač me ostavio pred ulazom u naselje, vjernom replikom Otrantskih vrata. Daleko s moje desne strane nazirala se Valona, dok se talijanska obala zbog magle nije mogla vidjeti. Izišao sam iz automobila i zakoračio na pontonski most koji je poput odsječenog spolovila plutao na smeđoj vodi kanalizacije. Ispod mene, glavnim odvodnim kolektorom otvorenog tipa lijeno se vukla gusta masa fekalija. Tom se brzinom kreće povorka iza lijesa. Isparavanje biometana odmah me ugodno omamilo. Osjetio sam kako se nešto neobično zbiva u meni. Prožeo me intenzivan užitak i svi su mi problemi odjednom postali nevažni, a kratkoća života prividna. Svi strahovi i tjeskobe kao da su odjednom isparili u oblaku truležnih plinova. Zastao sam na trenutak udišući punim plućima dok sam tonuo u neopisivu mekoću i tišinu. Odakle li odjednom ta sreća? Miris kanalizacije vratio me u bezbrižne dane djetinjstva. Pred očima mi se pojavi slika na kojoj tata i ja sjedimo na rubu kanala. Noge su mi bose, do koljena umočene u mutnu kloaku. Imam leptir mašnu i kratke hlače na tregere. Tata puši lulu i razgovara s poznanicima. Starija djeca se kupaju. Meni je dovoljno i to što su mi noge u toplom. Na potkoljenicama mi ostaju crni tragovi kao čarape. Rojevi komaraca nad kanalom toliko su gusti da ih se može mazati na kruh. Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

I kao u kaleidoskopu pred mojim su se očima stala izmjenjivati lica dragih ljudi i mjesta mog djetinjstva: majka, glavni kolektor, otac, sekundarni kolektori, deda na lancu, radijalna kanalizacijska mreža... Prva cigareta, pijanstvo, simpatije i mladenačke ljubavi... sve je to utkano u ovo mjesto. Tu sam prvi put poljubio djevojku, a jedne tople svibanjske noći izgubio nevinost kad su me silovala petorica radnika Otpadnih voda. Zvuk sirene odjednom me vratio u stvarnost. Pribrao sam se i nastavio hodati. S druge strane kanala gleda me crni štakor. Na leđima mu nedostaje velik komad kože, a prednje je šapice sklopio kao da moli. Malo niže plutao je naduti ženski leš. Kroz sumaglicu što se dizala iz Centralne septičke jame nazirala se tvornica višecjevnih raketnih bacača. Na sivom tvorničkom zidu velikim je crvenim slovima pisalo BEGIN THE WAR IN OUR NASELJU. Ispod je visjela gradonačelnikova slika. Na licu mu je blistao osmijeh, a na uniformi ordenje. Omamljen od isparina hodao sam praznim ulicama svog naselja. Nikad neću zaboraviti ono hladno jutro kada sam otišao, niti topli jezik direktora parkinga u svom uhu. Vjetar je zavijao ulicama. Režao je, cvilio i nabijao prozorskim rešetkama. Najlonske vrećice i papire raznosio je na sve strane, a boce i konzerve kotrljao po cesti. Da je u naselju bilo stabala, i njih bi povijao. Puhao je kao da je miješao alkohol i antipsihotike. Skrenuo sam u svoju ulicu. Dugo me 6

Ivo B a le n ov ić

nije bilo, a znao sam još uvijek sve kako dolazi: zgrada A, bodljikava žica, zgrada B, bodljikava žica, zgrada V, bodljikava žica, zgrada G... Odjednom sve je utihnulo. Vrećice i papiri pali su na pod, a boce i konzerve umirile su se. Uplašila me ta tišina. Okrenuo sam se. Malo niže na pločniku, leđima naslonjen o zid, sjedio je vjetar. Rukama je podbočio glavu. Lice mu je crveno, prožeto žilicama, kosa prljava i raščupana. Povratio je pod sebe. - Nikad više rakiju i barbiturate. Nikad – mumljao je vjetar sebi u bradu. Prišao sam mu, zagrlio ga, no ruke su samo prošle kroz njegovo tijelo kao kroz zrak. On me samo hladno pogledao, digao se, ali i odmah pao. Slijedilo ga je nekoliko suhih listova, a onda se sve umirilo. - Vidjet ćete sutra... iščupat ću vam ono stablo, srušit sve do temelja... bit će mrtvih... neće mene nitko trovati... majku vam vašu... – nepovezano je mrmljao sebi u bradu, potpuno dezorijentiran u vremenu i prostoru. Njegova unutrašnja mržnja prema stvarnosti gotovo da je bila opipljiva. Ostavio sam tog čudaka i krenuo dalje. A onda sam ugledao svoju zgradu. Stršeći iznad sumaglice, doimala se toliko nestvarnom da mi se učinilo da promatra sve što se dešava u naselju. Izgledala je isto kao i prije dvadeset godina kada sam je vidio zadnji put. Pred vratima je stajao otac. On je izgledao dvadesetak godina stariji. Na glavi je imao šapku, na nogama crne čizme, a nad bubrezima Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

nadbubrežne žlijezde. Dugim kožnim mantilom s kukastim križem na rukavu kao da je htio nešto pokazati. Kad me ugledao snažno je zalupio petama, a desnu ruku ispružio visoko u zrak. Prišao sam mu i rekao: – Oče. - Sine – rekao je otac. - Oče – rekao sam ja. - Sine – ponovio je otac. Nakon tog izljeva nježnosti predao sam mu otpusnicu iz Kuće Velikog Jada. Na njoj je pored mog imena pisala dijagnoza: ‘Delirus seu penis’, ispod toga preporučena terapija, a još niže nerazgovijetan potpis primarijusa. Ušli smo u vežu. Zrak je vonjao na cijankalij. U podrumu zgrade tata je otvorio Nazi shop. Ulazna vrata dućana bila su lučna, obrubljena kamenim pločama. Iznad vrata svijetlio je neonski natpis ARBEIT MACHT FREI. Izlog je mamio da ga se gleda. Pred njim je stajala obitelj s troje djece, jedno drugom do uha. U tijeku je bila velika sezonska rasprodaja. U samom centru dućana uzdiže se fontana plave boje u obliku Reichstaga. Umjesto kupole na vrhu se nalazila gipsana Hitlerova glava. Na nosećim stupovima u reljefu isklesana lica nacističkih glavešina. Svi izgledaju kao živi, zamrznuti u pokretu. U dnu dućana stajala je meta za pikado s koje se smiješi Claus von Stauffenberg. Netko mu je preko čela autolakom napisao PIZDA. Tata je ponosno koračao dućanom. - Sine, treba biti ispred vremena. To je tajna uspjeha u surovom svijetu biznisa – rekao je stari. – Razumiješ li? 8

Ivo B a le n ov ić

- Da. - Misliš li da bi Bill Gates uspio da je radio kuglice za abakus? Bi kurac! Bi li uspio s abakusima? – stari mi se unio u facu. Gledao me poput boksača pred početak borbe. Pored lica stajala je njegova stisnuta šaka. – Pitam te nešto! - Ne bi – rekao sam. - Eto vidiš. Zato sam ja uspio – tata je spustio šaku. – Jer sam ispred vremena. Ja ne prodajem abakus. Kroz dječje odjeljenje ušli smo u prostoriju niska stropa, osvijetljenu blagom crvenkastom svjetlošću. Prvo što mi je upalo u oči bila je Eva Braun na napuhavanje. Usta su joj žarko crvene boje u obliku slova O. U ormaru pored visjela je oprema za dominaciju, a na niskom stoliću su razbacani šaljivi seksi artikli. Negdje je netko prebirao po tipkama klavira. Tata je uzeo nekakav kurcoliki predmet sa stola, pogladio ga, a zatim mi ga gotovo nabio u nos. - Znaš li što je ovo? – upitao me držeći ovalni predmet pred mojim licem. - Ne – rekao sam. - Ne znaš? – kutovi usana su mu se spustili, a zjenice nestale pod vjeđama. - Ne. - Vibrator – rekao je i izdahnuo dugo i polagano. Nije mogao prikriti razočaranje mojim neznanjem. – Vibrator Benito Mussolini. Popularni Ve Be Em. Apsolutni hit na tržištu, samo ovaj mjesec prodao sam ih 457. Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

- Lijep je. - Talijani su stvarno majstori dizajna – dodao je zadovoljno i vratio ga na mjesto. Pogledao sam malo bolje i vidio da je vrh dizajniran prema obrisima Mussolinijeve glave. Na drugoj strani nalazilo se ležište za baterije. Tata se pohvalio da je upisao Visoku školu za komunikacijski menadžment budući da je za svaki posao neophodan i dobar marketing. Tada je rekao da je s ministrom dogovorio postavljanje prijenosnih automatskih vibratora po svim javnim površinama. Popeli smo se nazad u centralni dio trgovine. Uza zid bile su naslagane vojničke čizme poprskane krvlju, a u samom kutu stajao je mali budak kojeg su svi zaposlenici od milja zvali Mile. Mein Kampf se prodavao u rinfuzi. Tata mi je tada pružio malu kutiju povezanu mašnom. - Ovo sam čuvao samo za ovaj dan – rekao je i obrisao suzu. - Hvala tata. Odmotao sam poklon. Bili su to ručno izrađeni brčići od dlaka skupljenih u slivniku tuš kabine. Najljepši koje sam ikada vidio. Nalijepio sam ih pod nos i stao pred ogledalo. Bio sam prezadovoljan svojim izgledom. Posebno su naglašavali kupidonov luk gornje usnice. Nekoliko puta sam se okrenuo oko sebe, a zatim u stavu mirno gledajući se ravno u oči spontano podigao desnu ruku visoko u zrak. - Stoje ti ko saliveni – rekao je tata. – A sad krenimo kući iznenaditi mamu. 10

Ivo B a le n ov ić

- Jedva čekam – rekoh. Stari se zatim obrati prodavaču: – Abrahame, neće me biti do ponedjeljka! Nemoj da mi radiš sranja! - Neću šefe – odgovori Abraham. - I ošišaj te kretenske zulufe! – vikne stari.

Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

2 U dnevnoj sobi mirisalo je na nešto voćno. Trosjed je plave boje s cvjetnim uzorkom, na podu medvjeđa koža, u kutu sobe singerica. Na stolu rastvoren najnoviji broj Glasnika. Tata je izuo čizme, otpasao remen i otišao skuhati kavu. Divio sam se s koliko je ljubavi uređen ovaj stan. Veliki ugradbeni akvarij u kojem je ležalo nekoliko morskih krastavaca unio je dašak Mediterana. Oko njih lelujale su trave. Mama je balkon okitila umjetnim rubljem. Napolju je počinjao policijski sat. Legao sam na trosjed i podigao noge. Sa slike na zidu smiješio se gradonačelnik. Ispod njega visio je plan grada. Naš grad sastoji se od dvanaest naselja opasanih zidinama. Povezuje ih Avenija Najdražeg gradonačelnika. Svako naselje priključeno je svojim odvojkom na Aveniju. Odvojci su omotani bodljikavom žicom pod visokim naponom. Avenija završava Gradonačelnikovim hramom. Iz zraka hram podsjeća na zvijezdu, Avenija s odvojcima na stablo, a naselja na kuglice. Sve skupa liči na osušenu božićnu jelku s koje je netko zaboravio skinuti ukrase. Svaki dan u gradu pomno je isplaniran i ispunjen. Jeli smo, srali i spavali uvijek u isto vrijeme. Sedam puta dnevno održavalo se javno informiranje na glavnom trgu. Bilo je obavezno. Nedjeljom su se održavali izbori. Na njima bi glasači svaki 12

Ivo B a le n ov ić

put samo potvrdili bezgranično povjerenje gradonačelniku i članovima Gradske skupštine. Svakog jutra hodočastili smo u hram. Tamo smo se klanjali gradonačelnikovom kipu i pronosili mu darove. Jednom godišnje bile su nam dozvoljene seksualne aktivnosti. Lijepo je ponovo biti u svom domu. Zatvorio sam oči. Negdje u daljini čulo se potmulo stenjanje, kao da netko ima problema s tvrdom stolicom. - Ooooooooooooh, aaaaaaaaaah, eeeeeeeeeeeh, uuuuuuuuf... Tata se vratio s dvije šalice iz kojih se pušilo. U sobi je zamirisalo. Šalice je stavio na stol i sjeo pored mene. Neko vrijeme samo smo se gledali u tišini koju su narušavale samo nečije probavne tegobe. - Život bez selotejpa bio bi potpuno isprazan – rekao je tata tek toliko da prekine tišinu. - Da – složio sam se. - Tehnologija danas nezaustavljivo napreduje – dodao je. Na radiju su nešto čestitali i prisjećali se prošlosti. Vjetar je nabijao prozorskim rešetkama, pas je cvilio. Nepoznati netko nikako da se posere. - Uuuuuuuf, aaaaaah, ooooooh, uuuuuuuf... – kroz zatvorena vrata dopiralo je muklo stenjanje. - Gdje je mama? – upitao sam. - U sobi. Vježba – rekao je tata s osmjehom na licu. Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

- Što vježba? - Dikciju. - Zašto? - Radi boljeg izgovora. Začuđeno sam ga pogledao. Srknuo je svoju kavu i pogledao na sat. - Neka ti sama kaže. Brzo će doći. Za pola sata u sobu je ušla mama. Stenjanje je prestalo. Nosila je bijele dokoljenke i kariranu mini suknjicu. Kosu je isplela u dvije pletenice, a lice našminkala poput klauna. Na desnoj je sisi istetovirala čaplju u prirodnoj veličini. Zagrlila me i izljubila. Za njom je izišao stariji gospodin pomalo boemskog izgleda. Imao je šešir i naočale koje su mu stajale na vršku nosa. Pod rukom je stiskao skripta na kojima je velikim crnim slovima pisalo: SCENSKI GOVOR – VJEŽBE. - I kako ide profesore? – upita tata. - Napredujemo – reče profesor i prstima prođe kroz svoju sijedu bradu. - Talentirana? – zanimalo je tatu. - Gospođa ima potencijala, samo to treba artikulirati – pomalo zamišljeno je govorio profesor. – Treba to artikulirati. Rad, rad i samo rad, to neprestano ponavljam svim svojim studentima. 14

Ivo B a le n ov ić

- Ništa bez upornog rada – složio se tata. – Kao i u nogometu. - Draga moja, to treba biti spontanije... prirodnije... razumiješ? – profesor uštipne mamu za obraz. - Da – tiho je rekla mama i spustila pogled. Kapci su joj namazani debelim slojem plavog sjenila. - Izbaci suglasnike! Ooooooooo, a ne oooooooh, aaaaaaa, a ne aaaaaaah – sada je profesor stao uzdisati. – Ne sereš, nego vodiš ljubav... gledatelj se mora poistovjetiti s tobom... uživati u svakoj sceni... razumiješ? - Da, profesore. - Moraš se riješiti tog dugosilaznog naglaska, je l’ jasno. Ne glumiš u Gruntovčanima. - Svakako profesore. - Ajde, ajde, bit će nešto od tebe – profesor je pljusne po guzici i tati pruži ruku. Tata je objema rukama obuhvatio profesorov dlan. - I zaboravi na suglasnike, nema ih, ne postoje – dodao je profesor prije nego li su se za njim zatvorila vrata. Gledao sam mamu pomalo šokiran njezinim izgledom. Veliki upitnik stajao je u zraku. Mama se tada pohvalila da je prošla na audiciji za film ‘Pohotne školarke’. Nakon dugotrajnog i iscrpljujućeg kastinga dobila je ulogu Razuzdane Nikky. Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

- Glavnu ulogu! – ponosno je viknuo stari. – Nemoj biti skromna. Taman kad sam htio pitati kako to da je klimakterična žena od sto dvadeset kila dobila glavnu ulogu u takvom filmu, stari me preduhitrio. - Znaš li zašto je tvoja majka dobila glavnu ulogu? – pitao je stari. Stoji nasred sobe i stisnutih očiju zuri u mene. Ruke su mu na kukovima, noge raširene. - Ne. - Zato jer je drugačija. Prepoznatljiva. Umjetnik treba biti drugačiji. Misliš da bi dobila ulogu da je ista kao i sve one klonirane Barbike? – unio mi se u facu. – Bi kurac! Dobila bi kurac! Stisnutu šaku držao mi je pred nosom. Lice mu je crveno, čelo orošeno. - Zapamti, umjetnik treba biti drugačiji! Zatim tata izvadi kredu i na zidu napiše velikim slovima BIZNIS, pogleda me i upita: - Što smo rekli za biznis? Biti is... is... ispred... ispred čega? - Ispred vremena – kažem. - Tako je, bravo! – vikne stari i pored riječi BIZNIS dopiše ISPRED VREMENA. Ponovo se okrene prema meni i upita: – Umjetnost? Što smo rekli? Biti dru... dru... druga... 16

Ivo B a le n ov ić

- Biti drugačiji – kažem. - Bravo – veli on i pored riječi UMJETNOST napiše DRUGAČIJI. Sada je na zidu crvenim slovima pisalo BIZNIS – ISPRED VREMENA, a ispod toga UMJETNOST – BITI DRUGAČIJI. Mama je tada zadigla suknju, rukama podigla brdo masti koje joj je visjelo do polovine bedara i pokazala obrijano međunožje. - Brazilka – rekla je sretno.

Vl a di mi r s e v r ać a kuć i

Bilješka o autoru Ivo Balenović rođen je 1969. u Zagrebu. Autor je romana Metastaze, Ljudožder vegetarijanac i 2084 - Kuća Velikog Jada, te nekolicine kratkih priča. Prva dva romana su ekranizirana, a Metastaze su adaptirane za kazališnu predstavu. Autor živi u Zagrebu, oženjen je Janjom i otac je Mile i Ane.