Émil M. Cioran: O nedaći biti rođen by Jesenski i Turk

Émil Michel Cioran

O NEDAĆI BITI ROĐEN

Filozofska biblioteka

izdavač: Naklada Jesenski i Turk za izdavača: Mišo Nejašmić urednik: Petar Bujas prevoditelj: Petar Novoselec lektura i korektura: Jasna Kovačević računalni slog: Momir Oljača grafički urednik: Boris Kuk tisak: Znanje d.o.o., Zagreb lipanj 2013. www.jesenski-turk.hr

Émil Michel Cioran

O NEDAĆI BITI ROĐEN S francuskog preveo Petar Novoselec

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, lipanj 2013.

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Émil Michel Cioran: De l’inconvéniant d’être né © Émil Michel Cioran, Éditions Gallimard, 1973 Hrvatsko izdanje Naklada Jesenski i Turk, 2013 © Jesenski i Turk

Tri sata ujutro. Osjećam ovu sekundu, potom onu drugu, pitam se što mi je donijela svaka minuta. Čemu sve to? – Jer sam rođen. Iz posebne vrste bdijenja izranja pitanje o rođenju. ■

„Otkako sam na svijetu“ – taj mi se otkako čini ispunjen tako užasnim značenjem da ono postaje nepodnošljivo. ■

Postoji spoznaja koja oduzima težinu i domet onome što se čini: za nju je sve neutemeljeno osim nje same. Čista do te mjere da se gnuša čak i ideje objekta, ona izražava to krajnje znanje prema kojemu je svejedno izvršava li se neki čin ili ne, u kojem i ona sama nalazi krajnje zadovoljenje: to da može ponavljati, u svakoj prilici, da izvršenje nikakvog plemenitog djela nije vrijedno odobravanja, da se ništa ne može uzvisiti nekim tragom supstancije, da „zbilja“ pripada području besmisla. Takva spoznaja zaslužuje biti nazvana posthumnom: ona nastaje kao da je njezin subjekt i živ i neživ, bivstvovanje i uspomena na bivstvovanje. „To je već prošlost“, kaže on o svemu što čini u samom trenutku čina, oduzimajući mu na taj način zauvijek svojstvo sadašnjosti.

É mil Miche l C ior an

■

Mi ne trčimo ususret smrti, mi bježimo pred katastrofom rođenja, mi se koprcamo, mi preživjeli koji to pokušavamo zaboraviti. Strah od smrti samo je projekcija u budućnost straha koji seže u naše prve trenutke. Opiremo se, zacijelo, tome da rođenje smatramo kataklizmom: nisu li nam utuvljivali u glavu da je ono najviše dobro, da je najgore na kraju a ne na početku našeg životnog puta? Zlo, pravo zlo ipak je iza nas, ne ispred nas. To je Kristu izbjeglo, ali Buda je to znao: „Kad tri stvari ne bi postojale na svijetu, o učenici, Savršeni se ne bi pojavio na svijetu...“ Ispred starosti i smrti on smješta rođenje, kao izvor svih tjelesnih slabosti i svih velikih nevolja. ■

Može se podnijeti svaka istina, ma kako bila razorna, ako služi svemu, ako u sebi nosi onoliko životne snage koliko i nada na čije je mjesto stupila. ■

Priznajem, ne radim ništa. No gledam kako sati prolaze – što je bolje nego da ih pokušavam ispuniti. ■

Ne treba se prisiljavati na djelo, treba samo reći nešto što bi se moglo promrmljati na uho pijanice ili umirućeg. ■

Do koje mjere čovječanstvo nazaduje, ništa ne svjedoči bolje nego to što je nemoguće naći bar jedan narod, bar jedno pleme, kod kojih rođenje još izaziva žalovanje i naricanje.

O nedaći biti rođen

■

Pobuniti se protiv nasljeđa isto je što i pobuniti se protiv milijardi godina, protiv prve stanice. ■

Postoji jedan bog na početku, ako ne na kraju svake radosti. ■

Kako se nikad nisam dobro osjećao u neposrednom, očarava me samo ono što mi prethodi, što me udaljuje odavde, bezbrojni trenuci kada me nije bilo: ne-rođenče. ■

Fizička potreba za nečašćem. Volio bih da sam bio krvnikov sin. ■

Kojim ste pravom počeli moliti za mene? Meni ne treba zagovornik, snaći ću se i sâm. Od nesretnika možda bih to prihvatio, ali ni od kog drugog, pa bio on i svetac. Ne mogu podnijeti da se netko brine za moje spasenje. Ako ga se pribojavam i bježim od njega – kako li su neumjesne vaše molitve! Uputite ih drugima; mi ionako nismo u službi istih bogova. Ako su moji nemoćni, po svemu sudeći nisu to manje ni vaši. Pretpostavimo li čak da su oni takvi kakvim ih zamišljate, još uvijek bi im nedostajala moć da me izliječe od užasa koji je stariji od mog pamćenja. ■

Kakva li je bijeda osjećaj! Možda ni sama ekstaza nije ništa drugo.

É mil Miche l C ior an

■

Rasporiti, rastvoriti, to je jedino što si čovjek može zadati ide li za time, a sve upućuje na to, da se razlikuje od Stvoritelja. ■

Znam da je moje rođenje slučaj, smiješna nezgoda, pa ipak, čim se opustim, ponašam se kao da je ono prvorazredni događaj, prijeko potreban za hod i ravnotežu svijeta. ■

Počiniti sve zločine osim onoga biti ocem. ■

U pravilu ljudi očekuju razočaranje: oni znaju da ne smiju gubiti strpljenje, da će ono stići prije ili kasnije, ali i da će im dati vremena kako bi se mogli posvetiti onome što su trenutačno naumili. Nešto drugo vrijedi za onoga tko je progledao: za njega razočaranje dolazi istodobno sa činom; on ga ne treba vrebati, ono je za njega već sadašnjost. Oslobodivši se vremenskog slijeda, on je prožderao mogućnost i učinio budućnost suvišnom. „Ne mogu se ja s vama susresti u vašem budućem vremenu, govori on drugima, mi nemamo nijedan trenutak koji bi nam bio zajednički“. Jer za njega je sve buduće već tu. Kada se kraj otkrije u početku, postaje se bržim od vremena. Rasvjetljenje, razočaranje kao udar groma daruje izvjesnost koja onoga tko je progledao pretvara u onoga tko se oslobodio. ■

Oslobađam se privida a ipak se zaplićem u njega; točnije: na pola sam puta između tog privida i onoga što mu oduzima snagu,

O nedaći biti rođen

onoga što nema ni imena ni sadržaja, onoga što nije ništa i što je sve. Odlučujući korak kojim se prekoračuje privid neću nikad učiniti. Moja me priroda prisiljava da plutam, da vječno istrajem u dvosmislenom; ako bih pokušao presjeći u jednom ili drugom smjeru, moje bi me spasenje odvelo u propast. ■

Moja sposobnost da budem razočaran nadmašuje moje intelektualne sposobnosti. Ona je ta koja mi omogućuje da razumijem Budu, ali i ona koja me sprečava da ga slijedim. ■

Ono nad čime se više ne možemo sažaliti ne broji se i ne postoji više. Uviđamo zašto nam naša prošlost tako brzo prestaje pripadati, kako bi poprimila lik povijesti koji se više nikoga ne tiče. ■

Duboko u sebi ići za time kako biti bez ičega i biti vrijedan sažaljenja poput Boga. ■

Pravi dodir među ljudima uspostavlja se samo nijemom nazočnošću, prividnim neopćenjem, tajnovitom izmjenom bez riječi koja liči unutarnjoj molitvi. ■

Što znam kao šezdesetogodišnjak, znao sam jednako dobro i kao dvadesetogodišnjak. Četrdeset godina dugog, suvišnog rada na provjeravanju.

É mil Mich e l C ior an

■

Da svemu nedostaje postojanost, utemeljenost, opravdanje, obično sam do te mjere uvjeren da bi mi se onaj tko bi mi se usudio proturječiti, pa makar to bio čovjek kojeg cijenim iznad svega, učinio šarlatanom ili glupakom. ■

Još od djetinjstva osjećao sam kako protječu sati, neovisno o svakom odnosu, svakom činu i svakom događaju; odvajanje vremena od onoga što nije bilo ono, njegovo samostalno postojanje, njegov posebni status, njegova tiranija. Vrlo se jasno sjećam onog poslijepodneva kada sam, prvi put suočen s praznim svemirom, bio samo bijeg trenutaka koji su se opirali da još uvijek ispunjavaju svoju vlastitu funkciju. Vrijeme se odvojilo od bivstvovanja na moju štetu. ■

Za razliku od Joba nisam prokleo dan mojeg rođenja; no zato sam sve druge dane obasuo anatemama. ■

Kada bi smrt imala samo negativne strane, umiranje bi bilo neprovedivo. ■

Sve jest; ništa nije. Jedna i druga formula omogućuju jednako spokojstvo. Tjeskobna osoba, na svoju nesreću, ostaje između obje, dršćuća i neodlučna, uvijek prepuštena nekoj nijansi, nesposobna da se ustali u sigurnosti bivstvovanja ili u odsutnosti bivstvovanja.

O nedaći biti rođen

■

Na obali u Normandiji, u tako ranim satima, nisam trebao nikoga. Blizina galebova mi je zasmetala: potjerao sam ih bacivši na njih kamenje. I njihovi krici nadnaravne prodornosti – shvatio sam da mi je upravo to nedostajalo, da me jedino zloslutnost mogla smiriti i da me želja da se s njome susretnem navela da ustanem u svitanje. ■

Biti na životu – odjednom su me zaprepastile te čudne riječi, kao da ne priliče nikome. ■

Uvijek kada mi nešto ne ide od ruke pa žalim svoj mozak, obuzima me neodoljiva želja da obznanjujem. Tada pogađam iz kakvih bijednih ponora izranjaju reformatori, proroci i spasitelji. ■

Htio bih biti slobodan, silno slobodan. Slobodan kao mrtvorođenče. ■

Ako je lucidnost pomiješana s toliko dvosmislenosti i smutnji, to je zato što je proizašla iz loše uporabe naših neprospavanih noći. ■

Opsjednutost rođenjem, koja nas prenosi u vrijeme prije naše prošlosti, uništava u nama okus budućnosti, sadašnjosti i same prošlosti.

É mil Mich e l C ior an

■

Rijetki su dani kada, prebačen u post-historiju, ne prisustvujem zadovoljnom smijehu bogova na kraju epizode s čovjekom. Potrebna je pričuvna vizija kada ona o Sudnjem danu ne zadovoljava više nikoga. ■

Ideja, bivstvovanje, sve što se utjelovljuje, gubi svoj lik, pretvara se u groteskno. Frustracija ispunjenja. Nikada pobjeći od mogućeg, opustiti se u vječnoj bezvoljnosti, zaboraviti nastajati. ■

Prava, jedina nevolja: ugledati svjetlo dana. Ona izvire iz agresivnosti, iz načela ekspanzije i bijesa koje potječe iz iskona, iz poriva prema najgorem koji je taj iskon potresao. ■

Kada se nekoga ponovno sretne nakon mnogo godina, trebalo bi s njime sjesti sučelice i ne progovoriti satima, kako bi se zahvaljujući šutnji zaprepaštenje moglo naslađivati samo sobom. ■

Dani čudesno pogođeni neplodnošću. Umjesto da se tome veselim, da likujem, da tu sušu pretvorim u svetkovinu, da u njoj vidim potvrdu mojeg ispunjenja i moje zrelosti, napokon i mog odmaka od svega, puštam da me obuzmu jad i mrzovolja, toliko je u nama žilav praiskonski čovjek, nitkov koji se koprca, nesposoban za povlačenje.

O nedaći biti rođen

■

Prikovan sam uz indijsku filozofiju, čiji je glavni cilj prevladati svoj ja; a sve što činim i sve što mislim samo su moj ja i ružnoće mojeg ja. ■

Dok djelujemo, imamo neki cilj; kada je radnja dovršena, ona nema za nas više zbilje nego ju je imao cilj za kojim smo išli. Dakle, u svemu tome nije bilo ničeg postojanog, sve je bila samo igra. No ima i takvih koji su svjesni te igre za vrijeme same radnje: oni žive konkluziju u premisama, ostvareno u virtualnom, oni podrivaju ozbiljnost samim time što postoje. Vizija ne-zbilje, sveopćeg nedostatka, zajednički je učinak svakidašnjeg osjećanja i iznenadne jeze. Sve je igra – bez tog otkrića osjećaj što ga vučemo danima ne bi imao onaj pečat očevidnosti koji je prijeko potreban da bismo metafizička iskustva razlikovali od njihovih krivotvorina, osjećaja nelagodnosti. Jer svaka je nelagodnost samo izjalovljeno metafizičko iskustvo. ■

Kada smo potrošili zanimanje koje smo pokazivali za smrt i kada si umišljamo da iz njega više ništa ne možemo izvući, uzmičemo prema rođenju, počinjemo se suočavati s još neizmjerljivijim ponorom. ■

U tom trenutku osjećam bol. To zbivanje, koje je za mene ključno, nepostojeće je, čak nepojmljivo za ostale, za sve druge. Osim za Boga, ako ta riječ uopće ima smisla.

É mil Mich e l C ior an

■

Čuje se sa svih strana da ako je sve ništavo, raditi dobro ono što se radi nije ništavo. Pa ipak je čak i to ništavo. Da bismo došli do tog zaključka i da bismo ga podnosili, ne moramo obavljati nikakav poziv ili barem onaj kraljevski, kao Salomon. ■

Reagiram kao i svi drugi, čak kao oni koje najviše prezirem; ipak se iskupljujem tako što žalim sve što činim, bilo to dobro ili loše. ■

Gdje su moji osjećaji? Oni su se izgubili u... meni, no nije li taj ja samo ukupnost mojih ishlapljelih osjećaja? ■

Neobično i ništavo – ta su dva cilja svojstvena svakom činu pa onda i svemu što iz njega proizlazi, ponajprije životu. ■

Lucidnost je jedini porok koji oslobađa – oslobađa u pustinji. ■

Kako protječu godine, smanjuje se broj onih s kojima se možemo sporazumjeti. Kad više neće biti nikoga kome bismo se mogli obratiti, bit ćemo onakvi kakvi smo bili prije nego smo se strmoglavili u neko ime. ■

Kada se opiremo lirskim zanosima, piskarati postaje muka: čemu pisati da bi se točno reklo ono što se htjelo reći?

O nedaći biti rođen

■

Nemoguće je dopustiti da nam sudi netko tko je patio manje od nas. A kako se svatko smatra nepriznatim Jobom... ■

Sanjam idealnog ispovjednika kojemu se može sve reći, sve priznati, sanjam ispovjednika koji je sit svega. ■

Kako se umire od davnih vremena, sve što živi moralo se naviknuti da umire; inače se ne bi moglo objasniti zašto kukac, glodavac, pa i sam čovjek, nakon malo prenemaganja uspijevaju krepati tako dostojanstveno. ■

Raj nije bio podnošljiv, inače bi se prvi čovjek na njega naviknuo; ovaj svijet to nije pogotovo jer oni koji su u njemu žale za rajem ili ga žele zamijeniti drugim. Što činiti? Kamo ići? Jednostavno ne treba raditi ništa i ne treba ići nikamo. ■

Zdravlje je zacijelo dobro; no onima koji ga imaju uskraćena je prilika da to uvide jer zdravlje koje bi bilo svjesno samoga sebe bilo bi izloženo opasnosti ili bi bilo na putu da to bude. Kako nitko ne uživa u tome što nije nemoćan, može se bez imalo pretjerivanja govoriti o pravednom kažnjavanju zdravih. ■

Neki trpe nesreće, drugi su nečim opsjednuti. Koji su vredniji žaljenja?

É mil Mich e l C ior an

■

Ne bih volio da drugi budu pravedni prema meni: mogao bih biti bez svega, osim bez osvježavajućeg pića nepravde. „Sve je bol“ – osuvremenjena budistička izreka glasila bi: „Sve je ružan san.“ Istodobno, nirvana, pozvana da dokrajči inače rašireno mučenje, prestala bi biti utočište samo nekima, kako bi postala univerzalna kao što je i sam ružan san. ■

Što je jednokratno razapinjanje na križu u usporedbi s onim što ga svakodnevno donosi nesanica? ■

Kada sam u kasne sate šetao onom alejom oivičenom stablima, pao mi je kesten pred noge. Buka koju je stvorio kada se raspuknuo, odjek koji je izazvao u meni i uzbuđenje potpuno nerazmjerno s tim beznačajnim događajem zaronili su me u misterij, u opijenost konačnim, kao da više uopće nema pitanja nego samo odgovora. Bio sam opijen tisućama očevidnosti, ne znajući što da radim s njima... Tako sam skoro dodirnuo ono najviše. No ocijenio sam da je pametnije nastaviti šetnju. ■

O svojim jadima govorimo drugome samo da ga natjeramo da pati, da ih i on preuzme. Kad bismo htjeli zadobiti njegovu naklonost, govorili bismo mu samo o našim apstraktnim jadima, jedinima koje revnosno prihvaćaju svi koji nas vole.

O nedaći biti rođen

■

Ne opraštam si što sam rođen. To je kao da sam, uvlačeći se u ovaj svijet, oskvrnuo nešto tajnovito, izdao neku značajnu obvezu, počinio neizrecivu pogrešku. No događa mi se i da nisam tako oštar: tada mi se čini da je biti rođen nevolja zbog koje bih bio neutješan da je nisam upoznao. ■

Misao nije nikada nedužna. Budući da je nemilosrdna, budući da je agresija, pomaže nam da razbijemo naše okove. Ako bismo ukinuli ono što je u njoj loše, pa i demonsko, morali bismo odustati i od samog pojma oslobođenja. ■

Najsigurnije sredstvo da se ne zavaravamo je da potkopamo jednu sigurnost za drugom. ■

Odavno, odvajkada sam svjestan da biti na zemlji nije ono što mi je trebalo i da se na to neću priviknuti; zahvaljujući tome i samo tome stekao sam zrnce duhovnog ponosa i postigao da mi se moja egzistencija čini kao degradacija i izlizavanje jednog psalma. ■

Naše misli, u službi naše panike, usmjerene su prema budućnosti, slijede u svemu put straha, vode u smrt. A to znači vratiti natrag njihov tok, tjerati ih na uzmicanje, ako ih usmjerimo prema rođenju i prisiljavamo da na tom ustraju. Upravo tada one gube svoju snagu, tu neutaživu napetost koja leži u temeljima straha od smrti i koja je od koristi našim mislima ako se one hoće raširiti,

É mil Mich e l C ior an

obogatiti se, dobiti na snazi. Tada postaje jasno zašto one prolazeći obrnuti put gube zamah i djeluju tako klonulo kada udare o svoju iskonsku granicu i nemaju više energije pogledati na onu stranu, prema nikada-rođenom. ■

Meni nisu važni moji počeci, važan mi je početak. Ako se sukobljavam s mojim rođenjem, s beznačajnom opsesijom, to je zato što nisam u stanju uhvatiti se u koštac s prvim trenutkom vremena. Svaka se pojedinačna nelagodnost svodi na kraju na kozmogonijsku nelagodnost, pri čemu svaki naš osjećaj ispašta za zločin prvog osjećaja pomoću kojeg je postojeće izmiljelo iz ne znam čega... ■ Ma koliko mi sebe pretpostavili svemiru, mrzimo se mnogo više nego što mislimo. Ako je mudrac tako neobična pojava, to je zato što se čini pošteđen gnušanja koje on kao i sva bića mora gajiti prema sebi. ■ Nema razlike između bivstvovanja i nebivstvovanja ako u njih proniknemo jednakom jačinom. ■ Neznanje je temelj svega, ono stvara sve činom koji ponavlja svakog trenutka, ono proizvodi ovaj svijet i bilo koji svijet jer ne prestaje smatrati zbiljskim ono što to nije. Neznanje je golema zabuna koja služi kao temelj svim našim istinama, neznanje je starije i moćnije od svih bogova zajedno. ■ Onoga tko ima sklonost za duhovno istraživanje prepoznaje se po tome da iznad bilo kakvog uspjeha stavlja poraz, da ga čak

O nedaći biti rođen

traži, dakako nesvjesno. Jer poraz, koji je uvijek bitan, razotkriva nas nama samima, omogućuje nam da sebe vidimo onako kako nas vidi Bog, dok nas uspjeh udaljuje od onog što je najintimnije u nama i u svemu. ■ Bilo je jedno vrijeme kada vremena još nije bilo... Neprihvaćanje rođenja samo je čežnja za tim vremenom prije vremena. ■

Mislim na tako brojne prijatelje kojih više nema i osjećam sućut prema njima. Pa ipak, ne treba ih toliko žaliti jer oni su riješili sve probleme, počevši s problemom smrti. ■

U činjenici da smo rođeni toliko nedostaje nužnosti da i onda kada o tome razmišljamo više nego je uobičajeno, ne znajući kako da se ponašamo, ostajemo pri glupavom osmijehu. ■

Dva su pojavna oblika duha: dnevni i noćni. Oni nemaju ni istu metodu ni istu etiku. Pri svjetlu dana pazimo na sebe; u tami kažemo sve. Spasonosne ili neugodne posljedice mišljenog malo znače onome tko se preispituje u vrijeme kad drugi čvrsto spavaju. Stoga se on stalno vraća na misao o svojoj zloj sreći što je rođen, ne vodeći računa o zlu koje može učiniti drugome ili samom sebi. Nakon ponoći počinje opijanje škodljivim istinama. ■

Kako se godine gomilaju, stvaramo si sve tmurniju sliku budućnosti. Zar samo zato da se utješimo što smo iz nje isključeni? Prividno da, ali ne i zbiljski jer je budućnost uvijek bila stravič-

É mil Mich e l C ior an

na. Čovjek je oduvijek mogao liječiti svoje boli samo tako da ih uvećava, tako da je u svakoj epohi egzistencija podnošljivija prije nego se nađe rješenje za teškoće trenutka. ■

U vremenima velike pomutnje prisili se živjeti kao da je povijest zaključena i ponašati se kao čudovište izjedeno spokojnošću. ■

Ako sam se ranije suočen s mrtvacem pitao: „Što je imao od toga da se rodio?“, sada si postavljam isto pitanje pred bilo kojim živim bićem. ■

Pridavati toliko pozornosti rođenju nije ništa drugo nego dovoditi do ludila uživanje u nerješivom. ■

U odnosu na smrt kolebam se neprekidno između „misterija“ i „nije to ništa“, između Piramida i Prosekture. ■

Nemoguće je osjećati da je postojalo vrijeme u kojem se nije postojalo. Otud ta privrženost onoj osobi koja smo bili prije nego smo se rodili. ■

„Meditirajte samo jedan sat o nepostojanju vašeg ja i osjećat ćete se kao drugi čovjek“, reče jednog dana zapadnom posjetitelju bonzo japanske sljedbe kuša.

O nedaći biti rođen

Iako nisam posjećivao budističke samostane, koliko li sam puta zastao pred nezbiljnošću svijeta, dakle mene samoga? Zbog toga nisam postao drugi čovjek, to ne, ali mi je zaista ostao taj osjećaj da moj ja ni na koji način nije zbiljski i da time što ga gubim, nisam ništa izgubio osim nečega, osim svega. ■

Umjesto da čvrsto ostanem pri činjenici da sam rođen, na što me upućuje zdrav razum, izlažem se opasnosti, vučem se unazad, uzmičem sve više prema tko zna kojem početku, idem od izvora k izvoru. Možda mi jednog dana uspije doći do samog izvora da se tamo odmorim ili da tamo potonem. ■

X me vrijeđa. Spremam se pljusnuti ga. Pošto sam razmislio, odustajem. Tko sam ja? Koje je moje pravo ja: ono koje uzvraća ili ono koje uzmiče? Moja je prva reakcija uvijek energična, druga pak mlitava. Ono što se naziva „mudrost“ u osnovi je samo „pošto sam razmislio“, to jest nedjelovanje kao prvi pokret. ■

Ako je privrženost zlo, njezin uzrok treba potražiti u skandalu rođenja jer roditi se znači biti privržen. Rastaviti se stoga znači truditi se ukloniti tragove tog skandala, najtežeg i najnepodnošljvijeg od svih. ■

U tjeskobi i prepasti odjednom mir pri pomisli na zametak koji smo bili.

É mil Mich e l C ior an

■

U tom točno određenom trenutku nikakav prijekor koji bi mi uputili ljudi ili bogovi ne bi me mogao pogoditi: imam isto tako dobru savjest kao da nisam nikad postojao. ■

Zabluda je vjerovati u izravni odnos između pretrpljenih udaraca sudbine i gnjeva zbog rođenja. Taj gnjev ima dublje i udaljenije korijene i postojao bi čak i kad postojanju ne bismo upućivali ni najmanju zamjerku. On je čak najopakiji u stanjima najveće sreće. ■

Tračani i bogumili – ne mogu zaboraviti da sam se i sâm kretao u istim predjelima kao i oni, niti da su jedni plakali nad novorođenčadi a drugi, kako bi dokazali nedužnost Boga, Sotoni pripisivali odgovornost za sramotu Stvaranja. ■

Za vrijeme dugih noći mora da su mnogi Hamleti u špiljama vodili svoje beskrajne monologe jer je dopušteno pretpostaviti da je metafizička gnjavaža imala svoj vrhunac davno prije te opće dosade koja je uslijedila nakon pojave Filozofije. ■

Opsjednutost rođenjem izvire iz prenadraženosti memorije, sveopće prisutnosti prošlosti kao i požude za slijepom ulicom, za prvom slijepom ulicom. – Nema otvaranja pa stoga ni radosti koja bi nastajala iz proteklosti nego samo iz sadašnjosti i budućnosti koja se oslobodila vremena.

O nedaći biti rođen

■

Godinama, zapravo tijekom čitava života, misliti samo na posljednje trenutke, kako bismo, kada se oni približe, utvrdili da je to bilo beskorisno, da pomisao na smrt pomaže u svemu osim u umiranju! ■ Upravo naše nelagodnosti potiču, stvaraju svijest; pošto su obavile posao, slabe i nestaju jedna za drugom. Svijest pak ostaje i nadživljuje ih a da se ne sjeća onoga što im duguje, štoviše, da to nije nikad ni znala. Stoga ona ne prestaje proglašavati svoju autonomiju, svoju suverenost, čak ni onda kada se gnuša nad samom sobom i hoće se uništiti. ■

Tko postane redovnik, prema pravilu reda svetog Benedikta, ponosan na posao koji je obavio ili je njime samo zadovoljan, mora se od njega odvratiti i napustiti ga. Te se opasnosti ne treba bojati tko žudi za nezadovoljenjem ili živi u orgijama grizodušja i gađenja. ■

Ako je istina da se Bog ne želi opredijeliti, ne bih se osjećao nelagodno u njegovoj nazočnosti jer bi mi se toliko sviđalo da ga oponašam, da budem kao on u svemu bez mišljenja. ■

Ustati, urediti se a onda čekati neki nepredviđeni oblik potištenosti ili užasa. Dao bih sve na svijetu i čitavog Shakespearea za samo malo ataraksije.

É mil Mich e l C ior an

■

Nietzscheova velika sreća bila je što je završio onako kako je završio. U euforiji! ■

Prenositi se neprekidno u svijet u kojem se još ništa nije ponizilo tako da se pojavljivalo; u kojem se predosjećala svijest a da se nije željela, u kojem se, valjajući se u virtualnom, uživalo u ništavoj punoći jednog Ja koje prethodi našem Ja. Ne biti rođen. Kolika je sreća, kolika sloboda, kolika širina već sama pomisao na to.

BILJEŠKA O AUTORU

ÉMIL M. CIORAN rumunjski je pisac i filozof. Rođen je 8. travnja 1911. godine u obitelji pravoslavnog svećenika. Djetinjstvo provodi u Rășinariju, Rumunjska. 1928. godine upisuje Filozofski fakultet u Bukureštu, gdje se posvećuje proučavanju Kanta, Fichtea, Schopenhauera i Bergsona. 1932. godine diplomira filozofiju s radnjom Bergsonov intuicionizam. Upisuje postdiplomski studij iz psihologije. Njegova prva zbirka eseja Sur les cimes du désespoir (Na vrhuncima očajanja) dobila je nagradu Kraljevske akademije za mlade autore. U to vrijeme napušta bergsonizam, vjerujući da Bergson nije uočio tragički aspekt života, te se okreće Nietzscheu. Godinu dana predavao je filozofiju u srednjoj školi u Brașovu i to mu je prema njegovim riječima bio najmučniji period u životu. 1937. godine zahvaljujući stipendiji Francuskog instituta iz Bukurešta odlazi u Pariz. 1947. godine objavljuje svoju prvu knjigu na francuskom jeziku Précis de décomposition (Kratki pregled raspadanja). Od kraja 1940-ih piše isključivo na francuskom jeziku. Mučen nesanicama i depresijama, živio je skromno i povučeno u Latinskoj četvrti, družeći se s nekima od najistaknutijih umova svoga vremena poput Mircea Eliadea, Eugènea Ionesca, Paula Celana, Samuela Becketta i Henrija Michauxa. U svojim se esejima Cioran bavi temama kao što su vrijeme, povijest, otuđenje, ništavilo, nemoć, apsurd, dosada, samoubojstvo, smrt, dekadencija Zapada, tiranija, glazba. Iseljenik rumunjskoga podrijetla, Cioran nije nikad zatražio francusko državljanstvo; umro je 1995. u Parizu kao apatrid. Najpoznatije knjige: Na vrhuncima očajanja, Suze i sveci, Kratki pregled raspadanja, Historija i utopija, Pad u vrijeme, O nedaći biti rođen, Brevijar poraženih.