Alberto Savinio: Gospodin Dido

A l b e r t o S av i n i o Gospodin Dido

Beletrina

Urednik: Momir Oljača Prevoditeljica: Jasna Rešić Grafička priprema: Momir Oljača Izdavač: Naklada Jesenski i Turk Za izdavača: Mišo Nejašmić Tisak: Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr

A l b e r t o S av i n i o

GOSPODIN DIDO PREVELA I PREDGOVOR NAPISALA

JASNA REŠIĆ

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, siječanj 2015.

Naslov izvornika: Alberto Savinio: Il Signor Dido Copyright © 1978 Adelphi Edizioni S.P.A. Milano All rights reserved Copyright © 2015 Za hrvatsko izdanje: Naklada Jesenski i Turk Copyright © Prijevod na hrvatski: Jasna Rešić i Naklada Jesenski i Turk Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

GOSPODIN SAVINIO

Alberto Savinio (pravog imena Andrea Francesco Alberto de Chirico) mlađi je brat znamenitog grčko-talijanskog slikara Giorgia de Chirica. Manje poznat, ali ne i manje značajan i utjecajan, Savinijev je umjetnički opus razgranatiji i širi od bratova; on podjednako virtuozno slika, sklada i piše. Možda upravo u toj širini umjetničkog djelovanja, pored neminovnog traženja zaklona od jeke bratova uspjeha, valja tražiti razlog Savinijeva posezanja za novim, “čistim” identitetom neoskvrnutim asocijacijama i usporedbama. Osim toga, odbacujući svoje ime, Savinio odbacuje i svoje biološko rođenje, svoje podrijetlo i roditelje; stvarajući iznova sebe sama, određuje nov početak svog života.

Andrea Francesco Alberto de Chirico rodio se 25. kolovoza 1891. godine u Ateni. Činjenica da je rođen u Grčkoj, “u sjeni Partenona”, značajno je utjecala na njegov život i umjetnički opus. Kao dječak pohađao je nastavu klavira i kompozicije na atenskom konzervatoriju, dok je njegov tri godine stariji brat Giorgio učio slikarstvo. Nakon očeve smrti 1905. godine, majka i dvojica sinova sele u München. U njemačkom okruženju, osim što je nastavio svoje obrazovanje (Andrea

~6~

je upisao muzički konzervatorij, a Giorgio umjetničku akademiju), Savinio je upio i širu kulturnu sliku upoznavši se, među ostalim, i s djelima Nietzschea, Schopenhauera, Bergsona. U tim je godinama skladao svoju prvu skladbu Carmela. Nakon putovanja po Italiji s majkom, otišao je u Pariz gdje je ostao sve do ulaska Italije u rat. Tijekom tog razdoblja sudjelovao je u bogatom društvenom životu grada, susreo se i družio s mnogim uglednim kulturnim ličnostima poput primjerice Pabla Picassa, Francisa Picabie, Jeana Cocteaua, Maxa Jacoba, Guillaumea Apollinairea. U tom se periodu još pretežno bavio glazbom pa je 24. svibnja 1914. godine održao svoj prvi koncert pod pokroviteljstvom prijatelja Apollinairea koji ga je cijelo vrijeme zdušno podupirao u njegovu radu. Osim što označava Andreino prvo glazbeno predstavljanje u javnosti, taj je koncert vrlo značajan jer se radi o njegovom prvom predstavljanju pod novim imenom: Alberto Savinio1. Kako je već spomenuto, događaj je to koji se može označiti i kao njegovo drugo rođenje. No kao i sve ostalo kod Osim tim pseudonimom, u svojim će se književnim djelima koristiti i serijom, nazovimo ih, alter ega zahvaljujući kojima će moći neprepoznat neizravno ulaziti u svoje tekstove.

Jedan od najpoznatijih, a ujedno i posljednji Savinijev alter ego, posredstvom kojeg on sam postaje pravi protagonist svog djela, jest gospodin Dido. Sličnosti je previše da bismo pokušali negirati očito: obojica su pisci, obojica su period života proveli u Parizu, oženjeni su i imaju dvoje djece te kućnu pomoćnicu, obojica su stari, umorni, neshvaćeni, usamljeni, pomalo ogorčeni, i sve se više povlače u sebe.

1

Jasna R ešić

~7~

Savinija, ni taj čin nije jednoznačan, površan ili brzoplet; dobro je promišljen i u sebi skriva dublje razloge.

U Savinijevoj poetici ime igra vrlo važnu ulogu; Savinio imenu pridaje snažan psihološki značaj, ono je za njega “krov koji pokriva cijelu kuću”.

Nakon početka Prvog svjetskog rata, braća odlaze u vojsku u Ferraru gdje Savinio po prvi put, vjerojatno pod utjecajem brata, pokušava slikati. Surađivao je s mnogim kulturnim časopisima, a 1917. godine potreban je kao prevoditelj u grčkoj Saloni što je bila neka vrsta prisilnog povratka korijenima. Nakon završetka rata vraća se u Italiju i otad živi na relaciji Milano-Rim-Pariz. Bavio se kazalištem, ali tih mu je godina glavna preokupacija ipak slikarstvo pa je 1927. godine održao i prvu samostalnu izložbu. Oženio se s Marijom Morino s kojom je ostao do kraja života. Razdoblje Drugog svjetskog rata provodi u Rimu i tamo se u potpunosti okreće književnosti tako da je većina njegovih literarnih djela nastala u razdoblju nakon rata. Tek se u zadnjoj fazi života ponovno vratio glazbi i kazalištu radeći kao dramaturg i režiser te pišući kazališne opere i drame. Umro je u Rimu 5. svibnja 1952. godine.

Iza Savinija ostao je raznovrstan književni, likovni i glazbeni opus koji se – bogat referencama koje se odnose na njegov život – nudi kao svojevrsna višedimenzionalna biografija. Pored uloga pisca, skladatelja, G o s p o d i n S av i n i o

~8~

glazbenika i slikara, rado je preuzimao i one novinara, scenografa, redatelja i prevoditelja. Ličnost je to koja je po uspomenama iz djetinjstva Grk, po roditeljima Talijan, po obrazovanju Nijemac, a po kulturnoj težnji Francuz.

Taj veliki, izrazito heterogen, a istovremeno iznenađujuće ujednačen svijet Alberta Savinija vrlo je teško predstaviti. Njegovu čitatelju sasvim je jasno da je suočen s neobično kompleksnom ličnošću iz čijih rečenica izbijaju višestruki kulturni identiteti, učenost, njegova želja da uči, ali i da naučeno podijeli sa svojim čitateljima.

Savinijev opus temelji se na tri konstante. Zainteresiran je za psihologiju, tako da prvo uporište čine freudovski motivi: podsvjesno, snovi i noćne more, Eros i Tanatos, djetinjstvo, očinska i majčinska figura, edipov kompleks, odnos muškarca i žene, ludilo, dom, obitelj, depresija, samoubojstvo, inzulinska koma, elektrošok, i drugi. Bio je duboko i kreativno inspiriran Freudovim djelima i smatrao je da slike sačuvane u pamćenju (čak i one koje su plod mašte) mogu na najadekvatniji način izraziti iskustva, snove i brige prvih godina života.

Posredstvom snova i sjećanja često se vraća u djetinjstvo, pripovijeda o događajima koji su se dogodili kad je bio dječak i premješta ih u sadašnjost. Promatrajući ljude i događaje “frojdovskim očima” i koristeći izraze

Jasna R ešić

~9~

koji pripadaju području psihologije, pokušava objasniti ponašanje luđaka, želi interpretirati poruke koje šalje podsvijest njegovih likova, trudi se analizirati rečenice i izraze, sveudilj naglašavajući da stvari nisu uvijek kakvima se pričinjaju, te da postoje i druge razine koje treba imati pred očima.

Od svega toga ne može se strogo odijeliti druga konstanta, a to je nadrealizam: pokušaj da se razotkrije privid jednodimenzionalnosti stvarnosti pribjegavanjem mehanizmima nesvjesnog i snova. Njegova istinska potraga jest potraga za skrivenim značenjem stvari, običnih stvari koje promatrane iz drugog kuta mogu postati zagonetnima. Kroz svoja promišljanja traži jedinstvo između iracionalnog i razuma, između sna i života, želi dati oblik neodređenom i svijest nesvjesnome.

Treći stup su kulturalna polazišta koja u sebi sadrže mitološki aspekt: česte su figure klasične mitologije, tek naznačene ili pak jasno oblikovane sukladno modernom kontekstu. Mitologija kod njega nije mirna, stabilna i sigurna. On dovodi u pitanje kulturne i društvene konvencije, ruši njihovu stabilnost i trajnost. Savinio miješa klasiku i modernost, uspoređuje ih, ocrtava probleme sadašnjosti i pokušava ih riješiti mitologijom.

U svakodnevne i banalne situacije sadašnjosti umeće mitološke motive, a mitološki svijet služi mu kao spremnik likova i arhetipova koje obilno koristi, stvarajući na taj način nerijetko i komične situacije. Jedno od G o s p o d i n S av i n i o

~ 10 ~

Savinijevih najdražih mitoloških bića, još od početka njegova umjetničkog djelovanja, svakako jest Hermafrodit, simbol dvojnosti. Osim potpunog bića koje je polu-muškarac i polu-žena, kod Savinija Hermafrodit poprima jedno još općenitije značenje hermafroditskog stanja. On smatra da smo svi u dječjoj dobi hermafroditi, da to stanje nestaje nakon formativnog razdoblja, te da se samo umjetnik djelomično može spasiti od te promjene vlastite prirode jer su pjesnici “muškarci koji su ujedno žene”, muškarci u kojima se realizira “moderni ideal koji sjedinjuje osobine Hermesa i Afrodite”.

Pri pokušaju predstavljanja Savinijeve književne složenosti, nužno je osvrnuti se ne samo na osnovne konstante njegova opusa, nego i na način na koji piše, reda misli, odabire riječi i izraze. Za njega je jezik iznimno važan jer je to još jedan način kojim možemo razotkriti podsvijest osobe. Mišljenja je da treba inzistirati na spontanosti jer samo se tako može izraziti prava priroda pojedinca. Jezik koji umjetnik upotrebljava trebao bi biti sredstvo pomoću kojeg se ulazi u “drugu” stvarnost. I opet su djeca ta koja su najbliža umjetnicima; jedinstvo onoga što misle i onoga što čine stvara jezik prepun ekspresivnih izraza, onomatopeja, jezičnih igri.

Djeca brbljaju i ne govore urednim i oblikovanim jezikom odraslih. Odrasli se trude oblikovati psihu djeteta, prilagoditi je modelima koje nameće obrazovanje; prije

Jasna R ešić

~ 11 ~

ili kasnije, dječji jezik zadobiva formu, kaos se smiruje, a to je jasan znak da se djetinjstvo napušta i da započinje odrasli život.

Ako govorimo o Savinijevom jeziku, ponavljanje je možda najučestalija njegova karakteristika; njegov opus vrvi ponavljanjima tema i motiva, a u pojedinim pripovijetkama česta su ponavljanja riječi i rečenica.

Osvaja Savinijeva zaljubljenost u etimologiju; ona je za njega prosvjetljenje, osjećaj da rukom dotiče istinu. Za njega je svaka riječ malena zagonetka koju je nužno odgonetnuti, interpretirati, stoga etimološka otkrića bude u njemu veliku radost i zadovoljstvo, pomoću njih otkriva prirodu, i to ne samo prirodu riječi nego i prirodu djetinjstva. Savinio više voli riječi zbog njihove duše nego zbog njihove zvučnosti. Analizirajući “tijelo” riječi on želi doći do njezine duše, a na taj posredan način i do duše osobe koja je upotrebljava.

Zbog toga njegova proza nije posve prozirna i lako dostupna nepripremljenom i nepozornom čitatelju.

Njegovi tekstovi obiluju stranim riječima: ubacuje izraze na grčkom, latinskom, francuskom, njemačkom, koristi arhaizme, dijalekte, žargon. Ne prevodi ih, niti ih objašnjava, ne navodi njihove autore. Štoviše, od čitatelja zahtijeva široku opću kulturu i temeljito poznavanje klasične i suvremene literature. Može se reći da se Savinio obraća informiranom i discipliniranom čitatelju, po temperamentu i karakteru sličnome sebi.

G o s p o d i n S av i n i o

~ 12 ~

Zbirka priča Gospodin Dido (Il signor Dido) stoji na samom kraju Savinijeva opusa. Riječ je o dvadeset i osam pripovijedaka objavljivanih u dnevnim novinama Corriere della Sera između 1949. i 1952. godine, a koje su posthumno, 1978. godine, objedinjene i objavljene u cjelovitom izdanju. One pružaju uvid u gotovo sve elemente Savinijeve poetike i gotovo sve motive Savinijeva opusa, a neke od njih lako je prepoznati već i u samim naslovima: Muza, Roditelji i djeca, Obitelj, Zubar Orfej, Ja Dafne, Osamljenost, Dika, Djeca govore tiho, Neobična obitelj, Haronov vlak, Umno putovanje…

Spomenimo i dosljednu komičnu ironiju koju Savinio najčešće upotrebljava na tuđi račun, ali u ovom djelu, budući da je postao usamljen, neshvaćen, ranjiv, dobrovoljno postaje njezinom žrtvom. No usprkos naizgled jednoličnom i dosadnom okružju i rutiniranoj svakodnevici pozne dobi, gospodin Dido djetinjim žarom juri predjelima snova i mašte, često se nakaradno suprotstavljajući oštricama svijeta: dapače, mogli bismo reći da upravo ovdje, uhvaćen u “klopku” Doma i Obitelji, u kućnoj odjeći gospodina Dida-oca, gospodina Dida-supruga, gospodina Dida-domaćina, “intelektualni putnik” Savinio postiže najviše. S vanjske strane prozora nalazi se rezidencijalni kvart neimenovanog grada ispunjenog “beskorisnim” metežom, u kojem lako prepoznajemo Rim. S unutarnje su strane prozora – žena, djeca i slijed služavki nevjerojatnih imena.

Savinio vrlo dobro zna da su najintimnije obiteljske Jasna R ešić

~ 13 ~

ljubavi nužno vezane i uz mržnju i netrpeljivost. I to prihvaća gotovo sa zadovoljstvom. Dapače, koristi to kako bi dao poticaja svom velikom umijeću – u mahovima očajavajućeg – komičara.

Jedan od osnivača nadrealizma, Philippe Soupault, zapisao je: “Zamjerao sam, i to još uvijek činim, što Savinijevim djelima nije bila posvećena onolika pažnja koliku zaslužuju. Znam da ga je pjesnik-prorok i moj prijatelj Guillaume Apollinaire uvelike podržavao. Nadam se da nije prekasno da se uzvrati pravda čovjeku, piscu i slikaru čija je skromnost primjer i očit znak njegove vrijednosti”.

Sve do 1970-ih godina talijanska je kritika ignorirala Savinija, a onda ga je po treći put zasluženo vratila u život. Važnost Savinija jest u njegovom odupiranju modelima talijanske tradicije, upornoj ustrajnosti u svom eklekticizmu. U nasljedstvo talijanskoj književnosti ostavio je novo i originalno svjedočanstvo diskursa koji je imun na komplekse provincijalnosti i koji se temelji na europskoj kulturi međuratnog razdoblja. Pokušao je potaknuti stvaranje kritičke svijesti Talijana, razotkriti fiktivnost i ispraznost uvriježenih društvenih mitova. Uloga pisca, kako je vidi Savinio, sastoji se upravo u tome da otjera mentalne slabosti, da promatra stvarnost otvorenih očiju, da bude spreman na nova začuđujuća iskustva i prije svega da se ne hvata za lažne sigurnosti.

G o s p o d i n S av i n i o

~ 14 ~

Kod Savinija život je često nesretan: ili zato što je loše interpretiran ili zato što se živi u potpunom neznanju. Njegov je cilj živjeti bolje i omogućiti drugima da žive bolje. A da bi se živjelo bolje mora se naučiti umrijeti, mora se prihvatiti da drugo ne postoji – ni iznad ni ispod. U svom se slučaju ipak prevario: zahvaljujući jedinstvenosti, bogatstvu i suptilnosti svog osebujnog književnog, glazbenog i likovnog opusa, Savinio će nam, u ekstravagantnom društvu svojih brojnih alter ega, još dugo otkrivati tajne prolaze k punini naše duhovne stvarnosti.

Jasna Rešić

GOSPODIN DIDO

TANJURIĆ

Gospodin Dido već je neko vrijeme iz zdravstvenih razloga primoran na posebnu dijetu.

Za stolom, u vrijeme obroka, hrana namijenjena supruzi i djeci gospodina Dida stiže na velikom tanjuru; hrana namijenjena gospodinu Didu stiže na malom tanjuru.

I veliki i mali tanjur na stol donosi Trebisonda, kućna pomoćnica obitelji Dido.

Trebisonda je rodom iz malena seoskog mjesta u Abruzzu.

Seosko stanovništvo, za razliku od gradskog stanovništva, vjeruje u magiju imena. Smatraju da ime utječe na sudbinu, zbog čega oprezno biraju ime koje će dati djetetu. Kakve li je nade gajio otac kućne pomoćnice obitelji Dido, kad je vlastitoj kćeri dao ime Trebisonda?

Trebisonda poštuje svoje roditelje. Poštuje ih iz različitih razloga. Kod svog oca poštuje razum, kod svoje majke poštuje što je bila udana za samo jednog muškarca.

Kod svoje majke Trebisonda također cijeni zrelu ljepotu.

Gospodin Dido

~ 98 ~

Jednog dana Trebisonda reče gospođi Dido: “Moja je majka još uvijek prekrasna. A već je u četrdesetima.”

Po Trebisondinu mišljenju, četrdeset je godina vrlo visoka dob.

Trebisonda doda: “Moja majka ima prekrasne zube. Nedostaje joj samo jedan: sprijeda. Nezgoda.”

“Pala je?” upita gospođa Dido.

“Ne”, odgovori Trebisonda. “Tata joj ga je jednog dana izbio šamarom.”

Trebisonda ustvari nije rekla šamar nego triska.

U mjestu je Trebisondin otac poznat kao pjesnik improvizator. Pjesnike, kao što je znano, često obuzima bijes.

Trebisondu krasi krnja pamet. Izokreće imena koja čuje preko telefona, ne može razumjeti ni najjednostavnije razgovore. Kao protuteža, njezin je glas povjerljiv i zamaman. Besmisao, s njezinih usana, postaje istina.

Nakon što Trebisonda nešto kaže, pomisli se: “Pa da. Istina.” A već sljedećeg trenutka veo se razgrne i pojavi se besmisao.

Trebisondini razgovori ostavljaju dojam sna.

Gospodin Dido po prirodi je šutljiv. Kad je za stolom, i više nego inače. Sjedi ispred svog tanjurića;

A l b e r t o S av i n i o

~ 99 ~

gledajući kriomice veliki tanjur namijenjen njegovoj ženi i djeci, gospodin Dido šuti. Šuti i razmišlja. Razmišlja i prisjeća se.

Prisjeća se davnih vremena. Koliko je godina tada imao gospodin Dido? Dvije… Dvije i pol. Ne više. I tada je bio za obiteljskim stolom, a pred njim posebna hrana. Mekša.

Upravo ta sumnja da se vratio u djetinjstvo jest ono što ponižava gospodina Dida.

Ne. Ako govorimo o intelektualnim sposobnostima, gospodina Dida još ne bi trebalo otpisati. Što se tiče kakvoće hrane, gospodin Dido trebao bi biti zadovoljan. Hrana koja mu je poslužena odvojeno na malom tanjuru kvalitetnija je od hrane poslužene na velikom tanjuru. Gospođa Dido ukazuje mu na to. “Vidiš? Mi imamo odreske, a za tebe sam dala pripremiti file.” I gospođa Dido pritisnu vlastiti odrezak koji se odupre nožu.

Taj se povlašteni status ne sviđa gospodinu Didu.

Naprotiv: povećava njegovo poniženje.

Trebisonda sluša i u sebi odobrava razloge zbog kojih je gospodinu Didu poslužena posebna i kvalitetnija hrana. U Trebisondinoj glavi progovara staromodnost.

Trebisonda zna da se glavu kuće poslužuje prvoga i bolje. Veliki tanjur ona stavlja na sredinu stola bez ceremonija. Mali tanjur stavlja pred gospodina Dida s ritualnom sporošću.

Gospodin Dido

~ 100 ~

Gospodin Dido fiksira pogledom bijeli zid pred sobom.

Zašto taj posebni prehrambeni tretman ponižava gospodina Dida?

Možda zato što razotkriva stanje invalidnosti. Čovjek zdrave psihe osjeća stanje invalidnosti kao sramotno stanje.

Gospodin Dido morao je primiti kuru potkožnih injekcija. Prvu mu je injekciju došao dati njegov liječnik.

“Lezite”, reče liječnik.

Gospodin Dido ne posluša. Pronađe tako uvjerljive riječi da je liječnik zabio iglu u leđa gospodina Dida kao u nekoga tko prihvaća umrijeti, ali stojećke.

I metaforički, ostati bez gaća znak je predaje.

Gospodin Dido držao se poput Frine10.

Nakon toga injekcije mu je dolazila davati bolničarka. Bila je debela i zvala se Italia. Nakon treće injekcije, gospodin Dido zgrabi špricu s iglom pričvršćenom na vrhu, zabi je desetak puta u jastuk kreveta, a jedanaesti je put zabi u vlastito meso.

Bezbolnost te male operacije ga začudi. Bio je ponosan na sebe. Od tog si dana gospodin Dido potkožne injekcije daje sam, i razmišlja kako će si ih jednog dana uspjeti dati i intravenozno.

10

Phryne (grč.), znamenita grčka kurtizana, živjela u 4. st. pr.

Kr. [ur.]

A l b e r t o S av i n i o

~ 101 ~

Osjećaj poniženja zbog posebne prehrane, kao pokazatelja stanja invalidnosti, ne uvjerava u potpunosti gospodina Dida.

Mora postojati neki drugi razlog.

Skriveniji.

Koji?

I evo, iznenada, prosvjetljenja.

Gospodin Dido se sjetio.

Obrok u zajednici ima prastaro sveto značenje.

Konzumacija iste hrane jest učvršćivanje veze koja nas spaja s Bogom. Uskraćen za hranu s velikog tanjura, gospodin Dido osjeća se kao onaj koji nema pravo ući u hram i mora ostati sam u predvorju.

Gospodin Dido je šutljiv, ali on je vlastitu šutljivost spreman prekinuti čim mu sine misao kojom može dirnuti slušatelje.

Dakle, gospodin Dido reče, prikladnim riječima, da ga posebna hrana koja mu je poslužena na malom tanjuru stavlja u položaj onoga koji nema pravo prisustvovati misterijima hrama i mora ostati sam u predvorju.

Djeca gospodina Dida ne pokazaše da su čula.

Gospođa Dido je saslušala, a da nije podigla pogled sa žilavog odreska.

Sa svoje strane ona izgovori nekoliko riječi. Izgovori ih polako i sa svojom uobičajenom, a to znači slatkom, intonacijom.

Gospodin Dido

~ 102 ~

Riječi koje je izgovorila gospođa Dido nisu odobravale riječi gospodina Dide; niti su ih osuđivale. Poništavale su ih.

Gospođa Dido nema argumente, ali je ujedno ponosna. Ona ne raspravlja o tuđim argumentima: ona ih poništava. Sa slatkoćom. Gospođu Dido obavija neka neopisiva mreža o koju se tuđi argumenti odbijaju i padaju.

Borbene oklopnjače nekad su od torpeda bile zaštićene čeličnom mrežom.

Bijes udara u sljepoočnice gospodina Dida. I samo što mu ne izađe na oči.

Ulazi Trebisonda, ritualnim pokretom stavlja mali tanjur pred gospodina Dida.

Gospodin Dido fiksira pogledom zid.

A l b e r t o S av i n i o

O PREVODITELJICI

Jasna Rešić rođena je 1983. godine u Zagrebu. Nakon gimnazije općeg usmjerenja upisala je studij povijesti umjetnosti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već i prije završenog studija počela je raditi kao profesorica talijanskog jezika u školi stranih jezika. Za vrijeme studija pobijedila je na natječaju za najbolji studentski prijevod u sklopu Festivala europske kratke priče (Stefano Benni, Una leggenda di Stranalandia. Racconto di Osvaldo. Stranalandia, 1984). Dosad je prevela: Stefano Petrungaro, Kamenje i puške. Društveni protest na hrvatskom selu krajem XIX. stoljeća (Srednja Europa, 2012.); Roger R. Talbot, Krug sestara (Lumen, 2013.).

SADRŽAJ

gospodin savinio (jasna rešić)

5

k… u posjetu

17

poslijepodne gospodina dida

27

muza

35

roditelji i djeca

41

obitelj

47

svijetla i bijela kuća

53

glava koja leti

59

zubar orfej

67

ja dafne

73

osamljenost

77

dika

85

bradati gospodin

91

djeca govore tiho

95

tanjurić

97

berenika

103

neobična obitelj

109

kuća na brijegu

119

ravenski osjećaj

127

pet stabala

135

vila u rapalu

143

klimatsko lječilište

149

poljubac

155

pizza

163

haronov vlak

171

noćni čuvar

179

bez kočnice

187

umno putovanje

195

nestanak gospodina dida

201

o prevoditeljici

209