Ivana Biočina: Modus vivendi

MOD U S VIVEN D I O gled o političkom, ekonomskom i društv enom u modi Ivana Bi o či na

izdavač Naklada Jesenski i Turk za izdavača Mišo Nejašmić urednik Momir Oljača recenzenti Ines Prica Ozren Biti naslovnica Ivana Biočina prijelom Momir Oljača tisak Znanje d.o.o., Zagreb Zagreb, listopad 2014. www.jesenski-turk.hr

I va n a B ioč in a

M ODU S V I V E N D I Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi

Ivana Biočina: Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi Naklada Jesenski i Turk 2014 © Ivana Biočina, Jesenski i Turk 2014 Tekst copyright © Ivana Biočina 2014.

Djelo je objavljeno uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

I.

Antimodna ideologijska komunikacija: moda, antimoda i pomodnjavanje . . . .

. . . . . . . . . . . . . 15

Ukrašavanje i nastanak odjeće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Od srednjeg vijeka do renesanse i nastanka nove pojave – mode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Semiotika mode ili odjeća kao znak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Ukrašavanje kao moda i antimoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Kroz ideologiju do antimode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Antimoda makroideologije i antimoda mikroideologije . . . . . . . . . . 43 Fred Davis: šest vrsta antimode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Pomodnjavanje antimode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Posegnite u supermarket stilova! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

II.

Distopijski film i moda totalitarizma .

. . . . . . . . . . . . . . . 75

Berlin četrdesetih i London 2027. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Kada vatrogasci pale knjige . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Obrijane glave u bijelim pamučnim uniformama . . . . . . . . . . . . . . 87 Distopija kao preslika stvarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90

III. Identitet .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

Tekući proces redefiniranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Kraj zapadne civilizacije / Teror coola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Trošite, trošite, trošite! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Self-made man . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Samo-izrazi se! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Ideologija o individualizmu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Hamlet: suvremeni čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123

IV. Oponašanje prošlosti, stvaranje budućnosti .

. . . . . . . . 127

Povratak mode kao modusa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Izostanak pobune . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Arhaičnost pojmova i modni neologizmi . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Raspad ustaljenog modnog sustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144

V.

O modnoj fotografiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

147

Izazivanje punctuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153

VI. Radnice .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159

Osvrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Popis fotografija i ilustracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 O autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185

Dok ju je zapisivao, upozori me na robu u dućanu, i na neku modu, za koju reče da je ‘upravo došla’, i na neku drugu, za koju reče da je ‘upravo prošla’. A moda vam je kao i čovjek. Dolazi, nitko ne zna kad, zašto i kako; i isto tako i odlazi, a nitko ne zna, kad, zašto i kako. Po mom je mišljenju sve slično životu, ako gledate s tog stajališta.

Charles Dickens

Za Ivu

PREDGOVOR U skladu s tim načelom, kojega sam se uvijek pridržavao, često sam se i uporno trudio upoznati pravu svrhu svojega života, da bih ga usmjerio i ubrzo sam se utješio zbog svoje nesposobnosti da se vješto snalazim u svijetu, osjećajući da tu svrhu ne treba tražiti u njemu.

Jean-Jacques Rousseau

Čovjek je, s evolucijskog stajališta, bogalj prirode. Tjelesno, mi smo bića obilježena nedostacima. Glavnina naših evolucijskih prednosti mentalne je prirode. No izuzmemo li mikroorganizme i lisicu, čovjek, s druge strane, ima najprilagodljivije tijelo za sva staništa (Fernández-Armesto, 2010), što znači da je zastiranje i ukrašavanje u potpunosti plod naših evolucijskih prednosti – mentalnih sposobnosti. Hamlet, “prvi moderni pojedinac”, čovjeka je nazvao uresom zemlje. Ures koji se uređuje.

Ukoliko se po odjeći određuje stupanj evolucije čovjeka, kao u mnogim površnim promatranjima i pojednostavljenim razmišljanjima gdje se golotinja plemenskih zajednica iščitava kao znak da njezini pripadnici nisu evoluirali, tada nam otmjeno odjeven čovjek saopćava da je riječ o pojedincu koji je evoluirao. Kada je francuski filozof Michel de Montaigne (1533. – 1592.), koji je uvelike utjecao i na Shakespearea, saznao za golo brazilsko pleme Tupi, nije u njima vidio ništa neobično. “Svakom je čovjeku barbarsko ono na što nije navikao”, ustvrdio je. Pa ipak, nakon Kolumbova otkrića Novoga svijeta urođeničko je stanovništvo – upravo zbog nesuvisla rasuđivanja konkvistadora da goli čovjek nije inteligentno ljudsko biće – spalo s 80 na 10 milijuna (Botton, 2002). Iako je 16. stoljeće daleko iza nas, i danas ljude sudimo po odjeći.

Modu s V ive n di

11

Pr e dgovor

Renesansno se građanstvo u usponu odlučilo za neprestano mijenjanje odjeće – za modu. Taj sustav stilske pokretljivosti bio je prikladan izraz raspada ustaljenog feudalnog sustava (Polhemus, Procter, 1978). Upravo to je trenutak pojave mode kao pojma kako ga danas shvaćamo, a njezino glavno obilježje postala je neprestana i sve brža promjena. Što se tiče terminologije, riječ moda dolazi od latinskog modus, a izvorno je označavala način života jednog naroda. Ako se vratimo na evoluciju, pojam “evolucijska inertnost” znači da je evolucija “uspješno riješila” određeni problem te se to rješenje, iako teoretski postoji bolje i jednostavnije, zadržava u svim kasnijim oblicima i razvijanjima. Druga odlika, bez koje evolucije ne bi bilo, jest smrt – preobrazba, rađanje i umiranje – to je jedini način kako se odvija biološka evolucija (Gušić, 2010).

Ove dvije odlike možemo prenijeti na modu. Ponajprije, moda kao neprestana pokretljivost zadržala se od renesanse do danas. Društvo je u renesansi na određeni način obilježilo svoju društvenu pokretljivost, pa iako je moda mnogo puta pokazala svoje nebrojene naslage iluzija, kao i štetnost, rješenje određenog problema (izdvajanje građanstva u usponu) zadržalo se do danas, štoviše, umnožilo se i uvećalo. Rađanje i umiranje, bez ikakve sumnje i dvojbe, i dalje su glavne odlike mode, uzajamno se podrivaju. Sve dok traje draž novoga, traje i određena moda. Ali, kao što je pionir znanstvene fantastike Jules Verne kazao, sve što jednom počne ima i svoj kraj. Na toj je zakonitosti, kao i na onoj da se samo budale ne mijenjaju, moda izgradila svoje golemo carstvo.

Ove stranice bilježe razmišljanja o modi nastala kroz osam godina. Promatranja u prvom poglavlju napisala sam 2006. godine, za vrijeme studija, nakon što sam pročitala jednu knjižicu o antimodi iz 1978. i pogledala izložbu Kunst und propaganda u Berlinu. O svemu viđenom i pročitanom valjalo je zauzeti stav. Tako je nastalo prvo poglavlje, zbir misli inspiriranih knjigom i izložbom. Drugo poglavlje o distopijskom 12

I va n a B iočin a

Pr e dgovor

filmu nastavlja se na prvi dio o antimodi, budući da sam kroz pisanje dobila čitav niz usputnih ideja. Razmišljanje i pisanje o distopijskom filmu je jedna od tih usputnih ideja, za predavanje koje sam održala na Međunarodnom simpoziju za teoriju i dizajn u digitalno doba 2007. godine. Treći dio knjige, o identitetu, nastao je prije nekoliko godina, nakon što sam iznova pročitala Hamleta, Prousta, Camusa, Sartrea, Deborda, gledala predavanja i čitala knjige jednog od najvažnijeg sociologa današnjice Zygmunta Baumana i filozofkinje Renate Salecl. Hamlet me iznova u potpunosti osvojio i nadahnuo, kao i ostali autori. Posljednja poglavlja su skup starih i novih misli.

Neka su uvijek bila prisutna u mojim bilješkama i jednostavno sam im se morala vratiti, kao razmišljanje o fotografiji i tekstilnoj industriji. Nisam ih mogla zaobići budući da su dio mog zvanja i djelovanja pa su neke misli proizašle iz osobnog svjedočenja, kao tekst o radnicama, koji je nastao nakon što sam 2013. godine sudjelovala u međunarodnom istraživanju Clean Clothes Campaign o uvjetima rada u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj.

Moje ideje nisu ništa više od promatranja predmeta kojima sam okružena, i osjetilnih dojmova. Kao što sam već spomenula, valjalo je zauzeti stav, promisliti i to nekako oblikovati. Glavne podcrtane misli u mojim dnevnicima razmišljanja su oduvijek bile: Plutarhova “starim učeći neprestano” (stoga ćete mi oprostiti na svim nedovoljno jasno izraženim razmišljanjima) i uvjerenje Simone de Beauvoir kako joj je sreća zajamčena tako dugo dok ima knjiga (zato kroz knjigu navodim mnogo autora i citata, jer uvijek postoje oni koji su upravo ono što sam željela reći kazali davno prije mene, i to na najbolji mogući način).

Modu s V ive n di

13

POMODNJAVANJE ANTIMODE “Oni koji su šezdesetih godina mislili da je moda mrtva, da ‘moda više nije u modi’, zaboravili su da antimodne predodžbe u kontekstu modnog sustava zadobivaju novo značenje i da to značenje izručuju na novi način. Kada ih nose sljedbenici mode, hipijevski, Hells Angels, ruralni i radnički stilovi nisu više narodne nošnje, oni su dio modnog sustava” (Polhemus, Procter, 1978: 18). Vratimo se sada na poglavlje o semiotici i arbitrarnom i nearbitrarnom odnosu između označitelja i označenog. Uzmimo primjer kojim se poslužio i Polhemus.

U ranim sedamdesetim godinama St. Martin’s College of Art je za svoje studente i studentice modnog dizajna napravio radionice u Sohou, tradicionalnom londonskom središtu prostitucije. Antimodni “izgled uličarki” ubrzo se proširio među studenticama, što je u Sohou izazvalo dosta nesporazuma.

Studentice su dobivale pozive na seks, a odbijene mušterije su naprosto bile zbunjene. Semiotika rješava problem. Naime, ono što mušterije nisu mogle znati je da studentica odjevena u antimodnu odjeću prostitutke ima arbitraran odnos prema označenom – prema onome što prostitutka jest i što mušterije od nje očekuju. Studentica time postaje arbitraran znak. S druge strane, antimoda se koristi kao simbol. Djevojka koja se oblači, drži, priča i šminka kao prostitutka i koja jest prostitutka – simbol je antimode. Studentica će vjerojatno za mjesec dana preuzeti antimodu punkera ili neke druge antimodne skupine. To se naziva pomoda8 tj. pomodnjavanje. Njezina poruka je lišena bilo kakve mikroideologije, ona jednostavno poručuje: “Ja sam pomodno odjevena”. “Proces pomodnjavanja prijelaz je sa simbola na znakove, te je sukob mode i antimode, u semiološkom smislu, bitka znakova i simbola” (Polhemus, 8

Pojam preuzet od Flügela, navedeno ranije u knjizi.

Modu s V ive n di

67

An t imodn a ide ologij sk a k omu ni ka c i j a

Procter, 1878: 19). Danas pomoda pokreće cijelu modnu industriju. S time da treba napraviti bitnu razliku između mode i antimode kod modnih kreatora. Naime, sam naziv modni kreator trebao bi podrazumijevati (zbog ovog dijela modni) kreiranje odjeće koja se mijenja, koja je efemerna. Međutim, ako pogledamo većinu današnjih “velikih” modnih kreatora, pa i modnih kuća, možemo li reći da se njihova odjeća mijenja iz sezone u sezonu? Da, mijenja se, ali ne u potpunosti. Svi oni, od Giorgia Armanija, Prade, Calvina Kleina, pa i već ranije navedenog Christiana Diora, imaju svoju antimodu. Jer ako se za modnog kreatora može reći da ima svoj osobni prepoznatljivi stil, on samim time spada u antimodu. On će dalje iz kolekcije u kolekciju pomodnjavati svoju antimodu. Naravno, uz dodatno pomodnjavanje drugih antimoda. S time smo dosta suzili pojam moda. Zapravo, čini se da cinici iz šezdesetih godina, koji su govorili da “moda više nije u modi”, i nisu bili tako daleko od istine. Od početka 21. stoljeća modu je zamijenila pomoda. No treba spomenuti i jedan novi vid pomode, koji savršeno opisuje suvremeno vrijeme. Poslužit ćemo se s dva ne tako davna primjera. Švedska modna kuća Hennes & Mauritz, popularan H&M, kao dizajnera je “zaposlila” popularnu Madonnu, a londonski Top Shop manekenku Kate Moss. Već smo na ranijim primjerima vidjeli kako popularna ličnost može pokrenuti antimodu i cijelu subkulturu, ali ovdje se učinio korak dalje. Angažiranjem Madonne i Kate Moss modne kuće više ne prodaju kopije njihovih stilova, nego prodaju njih i njihove stilove. Pomodne potrošačke mase više se ne trebaju brinuti bi li njihova modna ikona obukla određeni odjevni predmet; sada im je to zajamčeno. Kate Moss je za jedan časopis izjavila kako je dizajnirajući kolekciju zamišljala što je u njenom ormaru i što bi ona inače odjenula. Osim iskorištavanja vlastita lika, time priznaje i kopiranje, jer se njezina garderoba sastoji od odjeće poznatih modnih dizajnera.

68

I va n a B iočin a

Pomodn j a va n j e a n t im o d e

Znači li ovo povratak u 17. stoljeće kada se riječ moda koristila u izvornom značenju, kao način ili modus? Na način Kate Moss? Na način Madonne? Djurdja Bartlett se dotakla problema u klasnim teorijama9 gdje to jednostavno objašnjava kao – oponašanje. A to zaista i nije ništa drugo nego oponašanje.

Madonna se, s druge strane, odlučila za pomodnjavanje jedne mikroideologijske antimode – disko stila sedamdesetih godina. Njezina je kolekcija, naime, “nadahnuta” disko groznicom.

Nadahnuće se danas koristi kao sinonim za pomodnjavanje (ili kopiranje). Madonna je, pak, prije nekoliko godina nosila vojne uniforme i kaubojske šešire. Polhemus je jedan svoj tekst nazvao Supermarket stila, a naslovom je najbolje opisao ono što se danas događa. I zaista, danas iz tog supermarketa možemo uzeti bilo koji stil i jednostavno ga iskoristiti. Više nije bitna ni mikroideologija, a kamoli makroideologija. Moguće je jedan dan nositi radničko odijelo, drugi fetišističku odjeću od kože i PVC-a, a treći “lasteksice” i pokidanu pankersku majicu. No ipak se najčešće kombinira sve zajedno.

Antimoda se iskorištava bez ikakvog promišljanja, samo se konzumira. Isječak iz jednih dnevnih novina kaže: “ponovno slušamo swing i blues i sviđaju nam se muškarci u bijelom, zalizane kose i s tamnim naočalama na nosu, no suvremeni Elvis Presley umjesto košulje često nosi majicu”. Naslov teksta je “Rockabilly novog doba”. Odjeća prikazana uz tekst nema nikakve veze s rockabilly stilom iz sredine pedesetih godina.

To je već i Barthes primijetio: značenje odjevni predmeti nemaju začetno, nego ga stvara tek komentar uz fotografiju. Ali u ovom slučaju komentar je vezan uz antimodu koja je u nearbitrarnom odnosu s označenim i označiteljem. Na slici su prikazane klasične bijele košulje, sportske jakne, kožne sandale i sportska vesta u mornarskom stilu. Eksploatacija antimode?

9

Djurdja Bartlett je u tekstu Uzajamnost društva i mode obradila sedam socijalnih teorija mode, među kojima je i klasna teorija. Začetnik klasne teorije je Thorstein Veblen.

Modu s V ive n di

69

An t imodn a ide ologij sk a k omu ni ka c i j a

Čak ne bismo rekli antimode, nego onoga što antimoda označava. Jer s jedne strane imamo bijelu sportsku vestu i ostale odjevne predmete, a s druge označitelja rockabilly koji označava susret crnačke i bjelačke kulture u poslijeratnom SAD-u.

Jerry Lee Lewis i Elvis Presley glazbom su se nadovezali na crnačke utjecaje, ali su razvili odjevni stil koji nije bio povezan s njima. No, ta pozadina nije bitna autoru teksta, a kamoli činjenica da odjeća koju opisuje nema veze s rockabilly stilom.

On vjerojatno računa na neinformiranost čitatelja koji bi čak i mogao pomisliti da je Elvis nosio sportsku vestu i kožne sandale. Sve to ne bi bilo toliko apsurdno da se u istim novinama sljedeći tjedan nije pojavio članak naslova “Veliko plavetnilo” s gotovo identičnim odjevnim predmetima, ali u modroj boji.

Ovdje se više ne navodi rockabilly stil, već sportska elegancija, udobnost i funkcionalnost. Sada tekst više ne daje samo značenje odjeći na fotografiji, kao u Barthesovo doba, nego ga usput iskrivljuje ili lažira.

Svi posežu u supermarket stila, bez ikakvog promišljanja, bilo da iskoriste odjeću ili mikroideologiju vezanu uz neki stil. Polhemus je rekao da ljudi koji se pomodno odijevaju nisu prava društvena skupina, nego samo stilska kategorija onih koji su “između” raznih društvenih skupina (Polhemus, Procter, 1978: 27). Za daljnji uvid i kao uvod u problematiku o suvremenom individualcu možemo posegnuti u jednu noviju knjigu Teda Polhemusa, napisanu i objavljenu nakon što je počeo slaviti stil kao nadmoćan izražaj. Pod nazivom Hot Bodies, Cool Styles krije se knjiga koja služi kao propaganda suvremene – mogli bismo reći izgubljene, ali time ćemo se baviti kasnije – generacije. Započinje razmišljanjem kako je ljudsko tijelo toliko nezanimljivo i neuzbudljivo – ne možemo se mjeriti s izvanrednom grafičkom dinamičnošću zebre, kićenošću papige, blještavošću tropske ribe ili teksturnim karakteristikama leoparda – te nas stoga Polhemus uvodi u svijet “neviđene slobode” stilova i ukrašavanja tijela. Dublje nas u 70

I va n a B iočin a

Pomodn j a va n j e a n t im o d e

ovaj distopijski svijet, kojeg polako počinjemo graditi, uvodi frazama i parolama poput: “danas više nema ograničenja u našem izgledu, neovisno o socijalnom statusu, kulturnom statusu ili čak o modi, oslobođeni smo svih pravila”, “danas je sve izraz kreativnosti, osobnosti; identitet u 21. stoljeću je primarno self-constructed10”, “ljudska koža i kosa su idealni mediji za izražavanje kreativnosti, stil kose izražava osobni identitet, lifestyle i – vrijednosti”, “bodypainting kao komunikacija”...

Nadalje navodi piercing kao izraz postmodernosti, žensku obrijanu glavu kao vrhunski izraz kontroverzne osobe, duge manikirane nokte, pletenice, cvijeće i špangice u kosi (objekti u kosi), obrve i trepavice – sve je to po Polhemusu sredstvo neverbalne komunikacije. Ističe i popularan natural look, koji se postiže uz najmodernije tehnologije. Na kraju će zaključiti: “mi odlučujemo kako ćemo se predstaviti svijetu, bilo da je to natural look ili pak neki upečatljiviji, možemo ih koristiti oba, za različite prigode ili raspoloženja”. The Do-It-Yourself Body (skraćeno DIY Body) – kako je naslovljeno posljednje poglavlje knjige – može, kao na slici priloženoj uz tekst, biti kombinacija antičkog i futurističkog – tako, naime, opisuje sliku djevojke koja ni po čemu ne odudara od izgleda normalne djevojke, samo ima malo veće crne naočale i tetovažu u antičkom stilu (Polhemus, 2004: 142). Nastavlja da individualac konstruira unikat te njegov stil izvještava o identitetu, filozofiji, snovima – kao bijeg od anatomije homogenične kulture – i time više nije subjekt modnih diktata. Tekst je ilustriran fotografijom mladića u crnim hlačama i čizmama, crne kose, s naušnicom ispod usne. Možda je problem u oku promatrača, ali iz te se slike zaista ne može zaključiti koji su mladićevi snovi, filozofija, kakav je to bijeg od ‘anatomije homogenične kulture’ i po čemu on nije još samo jedan modni subjekt.

Budući da knjiga nije prevedena na hrvatski jezik zadržat ćemo pojam u izvornom obliku kako ne bismo izgubili njegovo puno i prvotno značenje.

10

Modu s V ive n di

71

An t imodn a ide ologij sk a k omu ni ka c i j a

Do-It-Yourself Body Teda Polhemusa

72

I va n a B ioÄ?in a

Pose gn it e u su pe r ma r k e t s ti l o va !

Sloboda i nesputanost – više nema prepreka u identitetu, nije bitno kakva nam je pozadina, otkuda dolazimo, kakvog smo socijalnog staleža – ne zvuči li to predivno? Danas, zaključit će Polhemus, svatko je stilist, kreira svoj izgled, prodaje sam sebe. Ovim je tvrdnjama na jedan popularan način, nenamjerno, želeći napraviti knjigu koja slavi “unikatnog slobodnog individualca”, dotakao vrh duboke i velike sante leda koja se više ne približava društvu – nego je već odavno razderala njegovu utrobu.

POSEGNITE U SUPERMARKET STILOVA! Treba istaknuti i jedan primjer “pametnog” pomodnjavanja.

Slovenska grupa Laibach u svojoj odjeći spaja estetske bliskosti nespojivih makroideologija. Laibach koriste simbole i odjeću fašizma, komunizma, Trećeg Reicha, socrealizma i talijanskog futurizma. Oni žele u sustav znakova inkorporirati totalitarne elemente i znakovne sustave te ih time “oslabiti” i “razvodniti”. Ujedno žele raskrinkati totalitarne režime i manipulaciju ljudima upotrebom njihove ikonografije. Naravno, malo teže prolazi pomodnjavanje totalitarnih režima, zato se uz grupu često veže pojam kontroverzija. Stoga se ipak najčešće poseže u supermarket stilova, koji je sigurniji sa svojim mikroideologijama. Pomodnjavanjem se potvrđuje da svaka subverzija kad tad postane dio vladajućeg sustava znakova. Postane dio ili dobije novo značenje. I tu se zatvara magični krug mode, antimode i pomode.

Modu s V ive n di

73

O AUTORICI

Ivana Biočina, magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer dizajn i projektiranje. Dobitnica nekoliko nagrada za fotografiju i pisanje, među ostalim Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007.). Od 2006. godine objavljuje tekstove o teoriji mode, arhitekturi, dizajnu i glazbi u Zarezu i brojnim drugim časopisima. Od 2008. do 2014. godine radila je za Subversive Film Festival, a od 2010. surađuje s Dramskim programom HRT-a. Među ostalim, radila je i za časopis Elle, Penezić & Rogina arhitekte, Međunarodni simpozij za teoriju i dizajn, Hrvatsko dizajnersko društvo i Sa(n)jam knjige u Istri. Autorica je nekoliko dokumentarnih drama. Fotografije su joj objavljene u pedesetak magazina i Internet portala te u nekoliko knjiga. Trenutno živi i radi u Berlinu.

Modu s V ive n di

183