Slaven Letica: Američke e-priče za Elenu by Jesenski i Turk

Slaven Letica Američke e-priče

ZA ELENU

izdavač: Naklada Jesenski i Turk za izdavača: Mišo Nejašmić korektorica: Monika Milić grafički urednik: Boris Kuk tisak: Znanje d.o.o., Zagreb lipanj 2014. www.jesenski-turk.hr

Slaven Letica

Američke e-priče ZA ELENU

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, lipanj 2014.

Sadržaj Za Elenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Post scriptum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Između romantične komedije i ekonomske tragedije . . . . . 13 Jedan od gospodara svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Feministički manifest za 21. stoljeće . . . . . . . . . . . . . . . 30 Količinsko olakšanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Srećković s Broadwaya . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Isus Krist i referendum o definiciji braka . . . . . . . . . . . . 57 Bezdjecaši . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Mit o dobroti bezdušne države . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 “Veliki brat” i “velika seka” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Brak duginih boja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Pornopesimisti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Obamine žene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Druga polovica hrabrosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Djeca iz unajmljenih i umjetnih maternica (“uzgojnica”) . . 143 Čovjek na raskrižju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 Milijunaši iz močvare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166

Politički žicari i umjetnost šibičarenja . . . . . . . . . . . . . 177 Podgorska Ljubavna priča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Masline treba saditi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201

Za Elenu Draga Elena, ova je knjiga posvećena tebi, a plod je niza sretnih okolnosti. Daleko najsretnija i najvažnija od svih njih je činjenica što si ti stigla na ovaj beskrajno uzbudljiv, čaroban, ali i neizvjesni svijet: 19. srpnja 2013. u 15.46, u bolnici Sibley Memorial Hospital, u rubnom vašingtonskom naselju Palisades. Druga je sretna okolnost što su me tvoji mama i tata, Cynthia i Bartol, pozvali u goste od 29. travnja do 8. srpnja 2013. Doduše, pozvali su me zbog drugog nauma. Znali su da uskoro dolaziš na svijet i bili su zbog toga jako uzbuđeni i beskrajno sretni. Zbog toga su tebe i sebe željeli razveseliti kupnjom neke skromne, skladne i lijepe kuće koja bi bila vaš topli dom na duže vrijeme, tijekom tvog ranog odrastanja. Budući da su u vrijeme priprema za tvoje rođenje u Americi vrijedili nezgodni običaji da mladi ljudi rade od zore do mraka, u konkretnom slučaju od osam sati ujutro do sedam ili osam sati uvečer, pozvali su me da im pomognem u traženju i izboru kuće. Međutim, baš nekako u doba kad sam došao u Washington, potražnja za kućama i stanovima nenadano se počela povećavati, što je donijelo i postupni porast cijena. Zbog toga su tvoji roditelji, nakon dvomjesečne potrage za kućom i razgledavanja njih pedesetak, privremeno odustali od nakane da je kupe. Što se mene, tvog djeda, tiče, ja sam u Washington došao imajući na umu i jednu drugu, za njih i sve ostale tajnu ideju i nakanu: da ti za rođenje napišem i darujem ovu skromnu i pomalo neobičnu knjigu. Zato sam se prije polaska iz Zagreba dogovorio s urednicima

Slaven Letica

Večernjega lista Goranom Ogurlićem i Zdravkom Milinovićem da za Obzor, subotnji prilog tih dnevnih novina, pišem američke e-priče. Želio sam, naime, da tragovi ove knjige – dara – ostanu zabilježeni na požutjelim stranicama novina u tvojoj, nadam se i vjerujem, voljenoj domovini Hrvatskoj. Ideju za sadržaj knjige posudio sam zapravo od slikara i fotografa krajolika, pejzažista, koji na svojim slikama i fotografijama zaustavljaju vrijeme koje se nikad u istom obliku ne može vratiti. Meni se čini da je jedinstven i neponovljiv i duh svakoga trenutka u beskraju vremena, pa sam eto odlučio napisati niz eseja – akvarela – iz moje tuđine, a jedne od tvojih domovina: Amerike.

Prvi “skyping” s bakom i djedom: Anacostia kod Washingtona, 7. rujna 2013.

Ideja na kojoj je nastala ova knjiga ima dodirnih točaka i s pradavnim romantičnim i pustolovnim običajem naših predaka, posebice ljudi od mora, da neke svoje tajne, osobne i vrlo važne poruke, najčešće su to bile poruke ljubavi, stave u bocu koju zatim bace u more ili ocean, prepuštajući ju volji morskih struja, milosti blagih i manje blagih vjetrova i valova. Ova je knjiga, u tom smislu, poruka u

Za Elenu 9

boci koju prepuštam rijekama, morima i oceanima vremena po kojima ćeš ti, nadam se i uvjeren sam, sretno i dugo, vrlo dugo ploviti. Ovo nipošto nije dječja knjiga ili, ne daj Bože, bajka. Ovo je popularno-znanstvena knjiga sa svrhom i poslanjem. Zamislio sam da ćeš ti jednog dana zaželjeti prošetati putovima i puteljcima, pa i rijekama, morima i oceanima života unatrag, i radoznala, kakvu te zamišljam – jer su radoznalost i mašta za mene sretne sestre blizanke svakog, često neizvjesnog, ali uvijek uzbudljivog putovanja kroz život, a posebice kroz uzbudljivi svijet ideja, misli i stvaralaštva – doznati kako je izgledao život na tvom počelu, tvom životnom praiskonu. Ti ćeš, naime, u moje godine dospjeti tek 2079. godine i samo dragi Bog zna kako će tada izgledati svijet i kojim će se putovima, prečacima, zaobilaznicama i stranputicama kretati tvoj život, ali i život ljudske vrste i civilizacije. Puno je godina, mjeseci, dana i minuta dotada, pa bi se moglo dogoditi da te negdje na tom dugom životnom putovanju radoznalost navede na to da istražiš kako su tvoji bližnji i njihovi suvremenici živjeli u vrijeme kad si ti došla na svijet. Eto, baš u ta tri mjeseca prije tvog dolaska na svijet napisana je ova knjiga. Sve njene riječi i rečenice napisane su u stanu u kojem ćeš i ti provesti prve mjesece ili godine života: to je stan broj 414 zgrade CityVista, na adresi 475 K Street NW, Washington, DC. Budući da će ovu knjigu, puno godina prije nego što je ti eventualno pročitaš, pročitati drugi čitatelji, red je da nekoliko rečenica ovog proslova posvetim i njima. Možda bih vam se trebao ispričati zbog ovog odveć osobnog i pomalo djetinjastog uvoda, ali računam na vaše razumijevanje. Narod kaže da stari ljudi podjetinje pa se nadam da ćete mi oprostiti ako vam se učini da se i meni to na samom početku knjige dogodilo. Molim vas da knjigu pročitate do kraja jer je ona za vas, i mene, njenog pisca, ozbiljna, pomalo i depresivna proza. Zato sam se potrudio da je ispričam stilom zanimljivim za čitanje i, nadam se, poticajnim za razmišljanje. U Washingtonu, 28. lipnja 2013.

Post scriptum Kad sam rukopis ove knjige već bio predao urednicima (na izvrsno obavljenom poslu posebno zahvaljujem Moniki Milić i velikom grafičko-dizajnerskom umjetniku Borisu Kuku), snaha Cynthia i sin Bartol pozvali su me u goste još jednom, uoči najvećeg američkog praznika – Dana zahvalnosti. Elena, za mene je to bila idealna prilika da te prvi put vidim i dva mjeseca sudjelujem u tvom odrastanju, ali i da napišem još neke američke e-priče za ovu knjigu. Dan zahvalnosti počeo se slaviti pradavne 1789. na preporuku predsjednika Georgea Washingtona. Izvorno, Dan zahvalnosti zamišljen je kao praznik kojim se slavi jedinstvo u različitosti rasa, vjera, kultura, običaja… Zahvalnost (koja polako iščezava u suvremenim društvima i zajednicama, pa i u hrvatskom društvu) se odnosi na događaj koji se zbio u 17. stoljeću, kada su engleski doseljenici, koji su sebe nazvali hodočasnicima (pilgrims), nakon 66 dana iscrpljujućeg putovanja brodom Mayflower stigli u Novi svijet (iz Southamptona su isplovili 9. rujna 1620., a u nepoznatu luku, koju su nazvali Plymouth, u današnjoj državi Massachusetts, uplovili su 16. studenog 1620.). Prvi problem na koji su naišli bio je kako se prehraniti. Iscrpljene, bolesne, preplašene, gladne i žedne doseljenike spasili su Indijanci koje su tamo zatekli. Indijanci su ih primili otvorena srca, nahranili su ih i okrijepili, a zatim su ih naučili uzgajati lokalno povrće i žitarice, posebice kukuruz, te koristiti ljekovito bilje. Prema predaji, i rijetkim povijesnim zapisima, “hodočasnici” su već sljedeće zime svojim dobrim domaćinima uzvratili gostoprimstvo: ugostili su ih i počastili plodovima zemlje koje su dobili na temelju znanja koje su im darovali Indijanci, a na trpezi se našao

Post scriptum 11

i – danas vrlo rijedak – divlji puran. Iako su se poslije, kao što je dobro poznato, odnosi doseljenika prema Indijancima promijenili, i bili su daleko od ozračja tih romantičnih zimskih dana 1620. i 1621. godine, rođena je i ozakonjena tradicija koja traje do današnjih dana. Tradicija slavljenja “jedinstva u različitosti” dobila je novi zamah nakon što je Franklin Delano Roosevelt, 32. američki predsjednik, potpisao zakon kojim se četvrti četvrtak u studenom slavi kao Dan zahvalnosti.

Jedna od brojnih umjetničkih reminiscencija na dan kada je rođena tradicija Dana zahvalnosti. Jean Leon Gerome Ferris, ulje na platnu, 1912.

Dan zahvalnosti obiteljski je blagdan, na taj dan okupljaju se članovi obitelji i prijatelji, često raštrkani po cijeloj Americi, da bi uživali u druženju, obiteljskim pričama i legendama, ali i u dobrom jelu i piću, a pečena purica je tradicionalno glavno jelo. Nas – Elenu, Cynthiju, Bartola i moju starost – u goste su pozvali doista divni ljudi, Gregory J. Rattray, jedan od utemeljitelja uspješne tvrtke Delta Risk1 koja se bavi sigurnošću na internetu, i njegova šarmantna supruga Yurie Ito, prijatelji moje snahe i sina. Naš Dan zahvalnosti izrazio je

http://www.delta-risk.net/

Slaven Letica

ideju “jedinstva u različitosti” jer je Greg Amerikanac, Yurie Japanka, Cynthia Meksikanka, Elena Hrvatica i Meksikanka, a Bartol i ja Hrvati i – Europljani. U doista toplom i ugodnom domu (kući na jezeru) Yurie i Grega osjetio sam duboki smisao ideje Dana zahvalnosti, a mislim da ova fotografija to i dočarava.

Pisac i djed Slaven i Elena na za Dan zahvalnosti 2013.

Dakako, Amerikanci ne bi bili Amerikanci kad slavljenje “jedinstva u različitosti” ne bi pretvorili u veliki biznis. Tome služi “crni petak” (Black Friday), dan nakon Dana zahvalnosti: praznik masovne kupovine, velikih sniženja cijena, rasprodaje – potrošačke groznice, pa i ludila. Za vrijeme dvomjesečnog boravka u Washingtonu (od 25. studenog 2013. do 15. siječnja 2014.) upoznao sam tvoju krajnje radoznalu i uvijek nasmijanu ljudsku prirodu koja mi je dala naslutiti da ćeš jednog dana doista pročitati ovu knjigu. Od osam eseja koje sam napisao za Večernji list, u knjigu sam uvrstio tri koja mi se čine najprikladnijim za njeno poslanje. U Zagrebu, 28. siječnja 2014.

Između romantične komedije i ekonomske tragedije2 Kad stignem u Washington, po ustaljenoj navici cilj mog prvog odlaska u središte grada, kamo sam se i ovaj put uputio unajmljenim gradskim crvenim biciklom, posjet je i višesatni boravak u Kramerbooks & Afterwords Cafeu, za hrvatske prilike neobičnoj, hibridnoj, knjižari, kafiću i restoranu. “Kramer” je doista kultna vašingtonska neovisna knjižara, svratište svekolikih knjiških moljaca, noćnih ptica, pisaca i pjesnika boema (ako takvi još postoje), znanstvenika, umnika od i bez formata, turista namjernika, gradskih spadala, umjetnika i umjetničkih i civilizacijskih nostalgičara svih vrsta i boja koji u tom “čudnovatom kljunašu” – kombinaciji knjižare, zalogajnice (restorana) i internetskog kafića – traže i pronalaze okrepu i nadahnuće za svoj dokoni, radoznali ili umorni duh, dušu, srce i tijelo. “Kramer” je smješten u najstrožem središtu grada, na Connecticut aveniji, desetak metara od Dupont Circlea. Tijekom vikenda otvoren je 24 sata, a uz izvrstan izbor knjiga i još bolje obaviještene prodavače i prodavačice, svakodnevno nudi doručak, marendu, ručak i večeru te svu klasičnu ponudu koju nude bolji hrvatski kafići i manji restorani. Od srijede do subote u njemu nastupaju poznati i manje poznati glazbenici i bendovi. Taj “čudnovati kljunaš” život je započeo 1976., bila je to prva knjižara u Americi u kojoj ste mogli popiti espreso, kapučino, pivo, čašu dobrog vina, čaj ili sok i pojesti brunch – mi to zovemo gable

Večernji list, 11. svibnja 2013.

Slaven Letica

com ili marendom. Stvorio ga je Bill Kramer (i otac mu je bio knjižar), koji se proslavio 1997. kad je odbio sub poenu sutkinje Norme Holloway Johnson da ispuni zahtjev neovisnog tužitelja Kennetha Starra u “skandalu Lewinsky” (zapravo je riječ o spolnom skandalu Billa Clintona) i otkrije koje je knjige u njegovoj knjižari kupila Clintonova ljubavnica, pripravnica Monica Lewinsky. Nakon uspješno izvojevane pravosudne bitke s Kennethom Starrom, Bill Kramer i njegov “čudnovati kljunaš” stekli su ugled i popularnost koju su zadržali do današnjih dana. A da je “Kramer” za knjigoljupce doista kultno mjesto na kojem se rađaju brojna prijateljstva, ljubavi i urbane legende, možda najbolje pokazuje sljedeća tvrdnja uglednog New York Timesa: “Mnogi ljudi sebe ne smatraju stanovnicima Washingtona dok ne dobiju telefonski poziv koji počinje pozivom na piće ili kavu i završava riječima ‘Vidimo se u Krameru’. ” Ovaj put sam u Kramerovu knjižaru došao ispunjen tjeskobom jer su mi Bartol i Cynthia po dolasku u Washington ispričali tužnu priču o propasti najvećih američkih knjižara i knjižarskih mreža u koje sam redovito odlazio i satima u njima “visio”. Primjerice, stečaj je bio prisiljen proglasiti američki i globalni prodajni div Borders Group, kojeg su 1971., kao studenti Sveučilišta Michigen, osnovali braća Tom i Louis Borders, i koji je početkom 2010., kad sam posljednji put duže boravio u Americi, imao 511 veleknjižara (superstores) u SAD-u, Australiji, Novom Zelandu i Singapuru, te 175 “manjih” (za ovdašnje prilike) knjižara u zračnim lukama, trgovačkim centrima, obrazovnim ustanovama i gradskim središtima. Stečajni postupak tog grabežljivca, koji je godinama “žderao” male knjižare, započeo je 16. veljače 2011. Budući da nije uspio pronaći kupce ili investitore koji bi mogli zadovoljiti prohtjeve njegovih pohlepnih kreditora, tijekom te godine zatvorio je sve knjižare u Americi (posljednje su knjižare zatvorene 18. rujna 2011.), dok je dio prodajne mreže u svijetu uspio prodati. Ekonomski, poslovni, ali i koncepcijski temelji ozbiljno su uzdrmani i najvećem američkom i svjetskom lancu knjižara Barnes & Noble, koji trenutno ima 1356 knjižara (od kojih je 667 na fakultetima i sveučilištima) u kojima se trži sve i sva: nove i stare knjige,

Između romantične komedije i ekonomske tragedije 15

udžbenici, slikovnice, igračke, glazba, suveniri, elektroničke naprave, tableti, kompjuterska oprema, novine, časopisi, umjetnički pribor, slike, potrošni materijal, a u svom sastavu imaju i dječje igraonice, kafiće, restorane i barove. Svjestan činjenice da e-knjiga i internetske knjižare definitivno pokapaju klasično nakladništvo i knjižarstvo, u travnju 2012. William J. Lynch, predsjednik tvrtke Barnes & Noble, objavio je da njegov strateški ortak Microsoft investira 300 milijuna dolara u zajednički projekt tableta Nook, koji bi se trebao uspješno nositi s ponudom medijskih divova i internetskih megaknjižara kao što su Google (u času pisanja ovog eseja nudio je 15,35 milijuna knjiga), Apple i Amazon. Ovaj put sam imao i dodatni poticaj da posjetim “Kramera” jer sam Zagreb napustio nakon dvoličnih političkih prepucavanja Rajka Ostojića i Andreje Zlatar Violić s Milanom Bandićem o odgovornosti za zelenaške najamnine koje za skromne knjižarske prostore plaćaju neovisni zagrebački i hrvatski nakladnici, knjižari i moji prijatelji iz malih nakladnih kuća (ali velikih po knjigama koje objavljuju), knjižara i antikvarijata Jesenski i Turk i Vuković & Runjić: Milana Vuković Runjić, Boris Runjić, Mišo Nejašmić, Goran Batina i brojni članovi njihovih “knjiških plemena”. Višegodišnja agonija ovih nakladnika i knjižara vrhunac je dosegla tjedan dana prije Noći knjige 24. travnja 2013. Njihov najmodavac, Kulturno informativni centar (KIC), koji je od njih godinama naplaćivao pakleno visoke, reketarske najamnine (primjerice, za unajmljena 33 kvadratna metra, u jedanaest godina, Jesenski i Turk isplatio je KIC-u 2,7 milijuna kuna ili 360 tisuća eura), naprosto ih je odlučio deložirati, izbaciti na ulicu, jer više nisu mogli plaćati te ekonomski nerazumne, a kulturo sramotne daće. Svi njihovi apeli za razgovore o smanjenju najamnine u teškom recesijskom vremenu i o mogućnosti oprosta dijela duga ili njegovom reprogramiranju, nailazili su na birokratski prezir novopostavljene “Kukuriku-kukulele” ravnateljice KIC-a Gabrijele Krmpotić Kos. Pritisak javnosti, ali i političke kalkulacije moćnika uoči lokalnih izbora, privremeno su odgodili deložaciju dviju malih knjižara

Slaven Letica

iz središta Zagreba: gradska uprava pristala je smanjiti najamnine i reprogramirati dospjele dugove. To svakako veseli. Ono što zabrinjava i ostavlja puno mjesta sumnji, pa i plaši, jest dvoličnost koju su dan uoči konferencije za tisak u knjižari Vuković & Runjić (održana je 17. travnja) zorno demonstrirali resorna ministrica Andrea Zlatar Violić i pretendent na položaj zagrebačkog gradonačelnika Rajko Ostojić. Iako je ravnateljica KIC-a “Kukuriku kadar”, za drakonske najamnine optužili su “veliki grijeh SDP-a” – Milana Bandića. Moji razgovori s mladim knjižarom Gregom Obergom (Bill Kramer više se ne bavi aktivno knjižarom) ne slute na dobro kad je u pitanju sudbina malih, pa i velikih hrvatskih i američkih nakladnika i knjižara koji objavljuju i prodaju klasične knjige. Da je tome tako pokazuje primjer jedne od najčuvenijih malih knjižara, St. Mark's Bookshop u New Yorku, osnovane 1977., koja se 2013. također našla

U nakani pružanja simbolične potpore malim neovisnim nakladnicima i knjižarima, predsjednik Barack Obama je 26. studenog 2011. posjetio Kramerbooks & Afterwords Cafe (udaljen je deset minuta hoda od Bijele kuće) u kojem su njegove kćeri Sasha i Malia kupile nekoliko knjiga.

Između romantične komedije i ekonomske tragedije 17

Suvlasnici kultne njujorške knjižare St. Mark’s Bookshop: Terrence McCoy i Bob Contant.

pred zatvaranjem jer više nije mogla plaćati mjesečnu najamninu od 20 tisuća dolara. Ta, prema američkim mjerilima mala knjižara, specijalizirala se za knjige o teoriji kulture, grafičkom dizajnu, poeziji, filmu, a prodaje i domaće i strane časopise i novine. Nakon najave zatvaranja, i nakon što je poznati autor političkih dokumentarca Michael Moore prikupio preko 40 tisuća potpisa građana New Yorka za smanjenje najamnine i spas knjižare, vlasnik prostora, Cooper Union, otpisao joj je dio neplaćene najamnine i smanjio najamninu na 17 500 dolara mjesečno. Međutim, ni ta najamnina, sasvim je bjelodano, ne jamči knjižari dug, zdrav i sretan život, već golo preživljavanje još neko, po svemu sudeći, kratko vrijeme. Slična je situacija i s drugim neovisnim knjižarama diljem Amerike. Moje me pak iskustvo s globalnom financijskom krizom uči: ono što se danas događa s ove strane velike bare, kroz godinu ili dvije događat će se i u Europi i Hrvatskoj. Osobno viđenje drame neovisnih knjižara u Americi, a uskoro i drugdje, posebice u Hrvatskoj, možda je najbolje izrazio Tom Holbrook, jedan od vlasnika, također kultne, knjižare RiverRun Bookstore iz Portsmoutha: “Kad smo se prije pet godina doselili u ovaj prostor posao je cvao, gospodarstvo je bilo dobro, a Kindle nije postojao... mi si više naprosto ne možemo

Slaven Letica

Teško je povjerovati da će “dodirivači ekrana” hrliti u klasične knjižare Gutenbergova, našeg doba.

priuštiti najskuplji prostor u najskupljem gradu u New Hampshireu. Mi jednostavno ne možemo ostati ovdje.”3 Sve u svemu, život malih nakladnika i knjižara u vrlom novom dobu, kojim će uskoro vladati i upravljati “naraštaj dodirivača ekrana” (touch-screen genneration), kako kolumnistica Atlantica Hanna Rosin naziva današnju djecu koja informatičke vještine i pismenost stječu prije nego što progovore, više će sličiti na priče iz pakla nego na romantičnu komediju Notting Hill (1999.), koja se u hrvatskoj distribuciji pojavila pod bedastim naslovom Ja u ljubav vjerujem. Valja mi podsjetiti da je Notting Hill krajnje duhovita komedija4 o ljubavi Williama Thackera (glumi ga Hugh Grant), vlasnika male knjižare u londonskoj četvrti Notting Hill, i holivudske zvijezde Anne Scott (Julia Roberts) koja dolazi u London na promociju svog najnovijeg filma. Vlasnici malih, i nešto većih, neovisnih knjižara mogli su se lako poistovjetiti sa smušenim knjižarom koji vodi pomalo monoton život provodeći vrijeme s otkačenim cimerom, erotomanom i glavnim knjižarskim suradnikom Spikeom (Rhys Ifans), podjednako šašavom sestrom Honey (Emma Chambers), najboljim prijateljem

Campbell Scoop, 10. studenog 2011. http://thecampbellscoop.blogspot.com/2011/11/portsmouth-rallies-to-save-riverrun.html Duhovitost dugujemo scenaristu Richardu Curtisu, koji je potpisao i neke druge genijalne scenarije: Mr. Bean, Četiri vjenčanja i sprovod, Dnevnik Bridget Jones.

Između romantične komedije i ekonomske tragedije 19

Anna Scott (Julia Roberts): “Ja sam samo obična djevojka koja stoji ispred mladića i moli ga da je voli.”

Maxom (Tim McInnerny) i njegovom suprugom Bellom (Gina McKee), a u kojeg se, na kraju, fatalno zaljubi i za njega uda holivudska zvijezda. Neposredno prije raspleta i sretnog završetka, zaljubljena zvijezda poklanja mu originalnog Chagalla i izgovara rečenicu koju romantični knjižar teško može zaboraviti: “Ja sam samo obična djevojka koja stoji ispred mladića i moli ga da je voli” (I’m just a girl, standing in front of a boy, asking him to love her). Prosperitetno doba klasičnog nakladništva i knjižarstva u svijetu, Europi, pa i Lijepoj Našoj završava otprilike 2008. Ta će godina u budućim početnicama knjižarstva biti godina preokreta od tiskane prema digitalnoj, virtualnoj knjizi ili “knjizi”. Globalna financijska kriza, europska dužnička kriza, sveopća ekonomska recesija i paraliza, ali i procvat e-knjige, polako, ali sigurno, male neovisne knjižare tjeraju iz središta prema gradskoj periferiji i, još češće, osuđuju ih na izumiranje. Povijesna je ironija to što je ujesen 2011. teška kriza pogodila i malu londonsku knjižaru koja je poslužila kao predložak za film Notting Hill: u kratkom vremenu vrijednost dionica pala joj je na trećinu, a od zatvaranja su je pokušali spasiti poznati engleski pisci i pjesnici koji su nekoliko mjeseci u njoj besplatno radili. Uzalud. Mala, hibridna, vašingtonska knjižara iz naše prve e-priče zasad odolijeva izazovima novih nakladnih i prodajnih tehnologija, pa i

Slaven Letica

prokletstvima ekonomske recesije. Neke promjene u ozračju i navikama ipak je lako primijetiti. Osoblje knjižare pristojno će upozoriti svakoga tko ne konzumira hranu ili piće za stolovima koji su tome namijenjeni da se tu ne listaju i ne čitaju knjige. Sve veći dio prihoda “Krameru” stiže od ljudi žednih i gladnih jela i pića, a sve manje od onih gladnih znanja i čitanja iz užitka. U “Krameru” sam prije odlaska kupio knjigu znakovita naslova Što se novcem ne može kupiti: moralne granice tržišta (What Money Can’t Buy: The Moral Limits of Markets), koju je napisao jedan od vodećih suvremenih političkih filozofa i filozofa morala, harvardski profesor Michael J. Sandel. I prije nego što do kraja pročitam knjigu, jasno mi je da se nikakvim novcem ne može kupiti užitak traganja za knjigama, listanja, čitanja i kupovanja knjiga u knjižarama kao što su “Kramer”, Vuković & Runjić, Jesenski i Turk. Spominjem ih tek kao slučajne primjere, simbole knjiškog doba koje nepovratno nestaje.

U “Krameru” s knjižarom Gregom Obergom koji podsjeća na mladoga Vincenta van Gogha.